ALPHONSE de LAMARTINE [ALFONS DE LAMARTIN]
​(1790- 1869)

Aristokratskog je porijekla  i mladost provodi  na porodičnom imanju u Burgonji u velikom vjerskom žaru. Nakon sentimentalne avanture koja je zabrinula roditelje, poslan je u Italiju, gdje će mu jedna Napolitanka poslužiti kao model za Graziellu. Kao gardist Luja XVIII mora se povući u Švajcarsku tokom Napoleonovih sto dana, a zatim na selo, gdje se dosađuje i pati od duševne astenije koju će liječiti u banji u Savoji. To je značajan biografski podatak jer tamo susreće Julie, koja ubrzo umire od tuberkuloze, što ga duboko potresa, pa će taj gubitak inspirirati Poetske meditacije (1820). Ta mu je zbirka odskočnica u društvu, dobiva mjesto atašea ambasade u Napulju i mnogo putuje, pored ostalog i na istok, prolazi i kroz Srbiju i, s Victorom Hugom, predstavlja veliku podršku srpskim ustancima za oslobođenje od Turaka.

Što se tiče poezije, čak i kad se čini da će napustiti orijentaciju prvih zbirki - na jednom mjestu kaže da ja više ne smije biti predmet inspiracije za pjesnika (Posljednji pjev s Haroldovog hodočašća, 1825), - nije ubjedljiv jer u Poetskim i vjerskim harmonijama (1830) pokazuje da je prije svega veliki pjesnik osjećanja i individualnog lirizma.

Nakon te zbirke koja je imala uspjeha, napušta diplomatsku karijeru i okreće se politici. Intimni pjesnik će polako evoluirati ulijevo i postati predsjednik privremene vlade Republike nastale nakon revolucije 1848. Tu počinje period političkih oda: Protiv smrtne kazne (1830) i slavne Ode Nemezis (1831). Njegovo književno djelovanje se sve više okreće, možda i zato da potisne gubitak kćeri Julie, prema društvenoj akciji i ideji obrazovanja siromašnih (Joslin, 1836), predgovor Genovevi (1836), gdje će predložiti svoju koncepciju poučnog čitanja. Iako je uvjeren da pisac ima društvenu misiju, nakon poraza na predsjedničkim izborima i povlačenja iz politike, slijedi novi zaokret.

​Kako ima novčanih problema, postaje pravi "rob književnosti" jer mora pisati da zaradi za život. Piše ambiciozne historijske kompilacije ili romane male književne, a još manje istorijske vrijednosti, ali ponekad zna pokazati svoju pravu veličinu u privlačnim autobiografskim djelima (Povjeravanja, već od 1849) ili u Intimnim predavanjima o književnosti, gdje ima lijepih tekstova u kojima pokazuje da je ostao pjesnik osjećanja i uspomena.