Marko Vešović Bilješke o Koljii Mićeviću

Marko Vešović – BILJEŠKE O KOLJI MIĆEVIĆU

KOLJ-BEG

1. U Slobodnoj Bosni, čiji je većinski vlasnik Senad Avdić, poznatiji pod kodnim imenom Šćepo, prevodilački vrač Kolja Mićević je objavio četiri teksta potaknuta mojom knjigom Prevodilački čarobnjak, na čemu sam Šćepu zahvalan, jer mi omogućio da, na temelju tih tekstova, Mićevića dugo mezim, bez hiće i srkleta.

Šćepo je, inače, jedan od junaka moje knjige Sedam balija koji je u Slobodnoj Bosni, pored brojnih drugih gadarija, napisao da je Vešović “ideolog pećine“, a da je “u ratu čuvao Gordanine guzove“.

“Nemoj da se ibretiš“, kazao mi je jedan prijatelj. “Svak iznosi na pazar ono što ima, a Senad u Slobodnoj Bosni krčmi svoj smrad“. To je smrad ljudske izlučevine, kako je Šćepa točno definisao Viktor Ivančić, a znamo o kojoj se izlučevini radi.

Drugi prijatelj me pitao: “Otkud Senad Avdić zna šta si radio u Sarajevu kad je on u ratu pobjegao u Zenicu koja je u poređenju sa Sarajevom bila dženet?“ “Informirao ga njegov kućni prijatelj Munja Alibabić, policajac koji je juče bio sluga komunistima, a danas nacionalistima. Neporažen pod svim carevima, veli u jednoj pjesmi predratni Bećković”.

Nije slučajno što je list Senada Avdića, jednog od najvećih novinarskih lažova u Bošnjaka, Mićeviću pružio priliku da se, u ovoj olimpijskoj disciplini, utrkuje sa Šćepom, vrlo uspješno, mora se priznati, ali će čarobnjak zbog tih laži dobiti što ga sljeduje, jer Marko, kao korijenski seljak, a ne “korijenski čovjek“, kako je Mićević u Šćepovom listu slagao da sebe zovem, zna dobro da će ti goveče u tanjir ugaziti ako mu ne daš po rogovima.

2. Evo jedna od Mićevićevih laži. U tekstu Prljavo prevođenje, objavljenom u Podgorici, u pročetničkom dnevniku Vijesti, Mićević je rekao da sam “potkazivač najcrnje vrste!“ Našto sam u knjizi Prevodilački čarobnjak odgovorio: “Ako misli da sam ga pismom objavljenim na zagrebačkom portalu potkazivao ‘onim divljacima’ iz Banje Luke, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša je kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas i njoj i njima i njemu želim tek ono što ih ionako čeka“.

Priznam da u ratu nisam bio ovako miroljubljiv i da sam, u dane kad je Dabić pravio kasapnice po Sarajevu, zaista sanjao kako bombarderom letim na Banju Luku, a Mićevića molim da moju prostu pamet prosvijetli objašnjenjem: šta u tom snu ima sporno?

Priznam i da sam, u vrijeme kad su se ljudski mozgovi prosipali po sarajevskoj kaldrmi, u jednom tekstu naveo stihove Zigmunta Krasinjskog u prevodu Julija Benešića: “Vas mrzjeti sveto i lijepo je, ta mržnja – to je moj imutak cio“. Ima li, možda, i tu nešto upitno?

I priznam da sam u drugom tekstu, sjećajući se Bodlera, napisao: “Mrzjeti Karadžića prva je vrlina i preduslov svih drugih vrlina”. I da sam, u doba opsade Sarajeva, dok je Mićević u Parizu prevodio Dantea, u ulici Hasana Kikića preveo Bodlerovu pjesmu Česma krvi i jednom prijatelju izrecitirao stihove: “Katkad mi se čini: krv mi brizga silno, / Ko česma čije je jecanje pravilno“, a onda rekao: “Odnekud poznato, da?“ “Odnekud sa ulice“, veli.

U Šćepovom listu Mićević tvrdi kako sam rekao da bih “u Banju Luku putovao samo u bombarderu“. Ovakvo je gotovo sve što je taj lažac u četiri teksta “citirao“ iz moje knjige: pogane, pune niskosti, nekad i maloumne izmišljotine i falsifikati čeljadeta koje je cio život bilo genije, a u knjizi Prevodilački čarobnjak dobilo po južnom dijelu leđa, i zato laže, do histerije raspamećeno, iz svih oruđa.

Jer Mićević je čudo prirode koje se sastoji od 10% kisika, ugljika, vodika, kalija, magnezija, natrija, fosfora, sumpora, hlora, gvožda, mangana, auminijuma, i 90% sujete. Od svi meni znanih Srba, jedino Rajko Nogo ima sličnu sujetu o kojoj sam u knjizi Srbisimus kazao da je “mamutski veličanstvena“. Mićevićeva bi se mogla uporediti sa baobabom.

Kad sam gledao i slušao javne nastupe musje Baobaba u sebe zaljubljenog do ušiju, bilo mi očito da je, u njegovim očima, glavna vrlina svijeta to što u njemu ima Kolje Mićevića. Kome svijet služi kao pozornica. Čak mu zavidim kao oni u paklu onima u raju: nikad nisam krio da mi je ovaj svijet džehenem, a kad se sjetim šta Kolja Mićević cio svoj vijek misli o Kolji Mićeviću, to je dženet neusporedivo ljepši od onog u Kur’anu. Mićević je samome sebi i Alejhiselam i dženetska hurija. Pa kako da mu ne zavidiš?

I nije da ne razumijem njegove histerične laži: navikao da mu se kadi, od mene je dobio mačugom otpozadi. Ali zašto laže o bombarderu? Evo objašnjenja:

“Vešovićeva elektronska knjiga od preko dvesto fajlova pod naslovom Prevodilački čarobnjak ili Spomenik laži meni u čast, samo se prividno bavi mojim prevodima, dok je njen cilj sasvim drukčiji i predstavlja, čak i u ovim našim još uvek smutnim vremenima, neočekivani uzorak političkog pamfleta koji se – u konačnoj tački – pretvara u jedinstveni Priručnik govora razdora (mržnje na nacionalnoj osnovi)“.

Čarobnjak, dakle, laže da svoju tezu dokaže! Hoće da me Šćepovom čitateljstvu prikaže kao mrzitelja Srba, te nije čudo što tvrdi da i čarobnjaka mrzim na nacionalnoj bazi. Pošto ne može pobiti moje analize, pao je u toliki očaj da moju knjigu kuša likvidirati degenskom tezom koju će kasnije zaoštriti: ”priručnik govora mržnje (na nacionalnoj i svakoj drugoj osnovi)”! Eto zašto su njegovi tekstovi puni Vešovićevih “citata“ koje je ili izmislio, ili je podmuklo iskrivio moje riječi, a u tekstu Najprljaviji vešovi Marka Vešovića natenane bleji o mojoj podmuklosti. Jer “oči vide ono čega je puna duša“, kaže Andrić.

Mićević veli da je Vešović u knjizi Prevodilački čarobnjak “refrenski sugerisao“ svome čitaocu da sam ja ‘Dodikovo vlasništvo’ (4 puta), da sam ‘banjalučki princ’ (preko 5 puta) – tj. da živim od doživotne sinekure i na državnim jaslama u ovim vremenima opšte oskudice – da sam ‘rame uz rame s dr. Dabićem’ ‘prohujao kroz beogradsku čaršiju’.

Ali ako čitatelj na sajtu Par nas s Parnasa nađe moju knjigu, potom klikne kontrol i F u isto vrijeme i na prozoriću koji će se pojaviti u gornjem desnom uglu kompjutera ukuca bilo koju od ovih riječi ili sintagmi, pretraživač će kazati da je čarobnjak sve slagao.

Pominjao sam princa akvitanskog iz Nervalove pjesme, i čarobnjaka koji princeze pretvara u žabe krastače, i beogradsku književnu čaršiju i Bele orlove koji su prohujali, i rekao da su “u Banjoj Luci Dodik i Mićević, a gdje su ova dva velikana, tu je književna i jezička metropola“ i da se ježim “od pomena Dodikovog sultanata pravljenog nožem, žicom i Srebrenicom“. To je sve.

I kako ću napisati ono o “dr Dabiću“ kad je iz moje knjige očito da znam kakvu je golgotu čarobnjak prošao u Parizu za vrijeme rata u BiH. U poredbi sa njegovim prevodilačkim patnjama, ono što se meni u opkoljenom Sarajevu, pod srpskim granatama dešavalo – običan je dičkin pim. Jadni Kolja! Sa drvenom sabljom opet mi izlazi na megdan.

Neću, razumije se, analizirati njegove laži, a da je svaka podmuklo ciljana, o tomu nema dvojbe, ali mu je tačno da sam BiH nazvao “govnetom od države”: pošto Šumsku niko neće ukinuti, država Bosna i Hercegovina će, sve dok je ima, ostati govno koje smrdi kraj puta. Kraj puta u nedođiju.

3. 1Genije je navika koju neki ljudi steknu “, kaže Pol Valeri. Kad sam ga počeo drviti, znao sam da Mićevića niko neće izliječiti od te navike, kao ni Dženis Džoplin od heroina, i da nema toljage kojom ćeš iz njega išćerati uverenje da je genije i da je Valeri jedini francuski pjesnik dostojan da ga banjalučki čarobnjak zove svojim “lepim rivalom“, pa sam u knjizi Prevodilački čarobnjak rekao:

“Tekst o prevodiocu Kolji Mićeviću, objavljen na Jergovićevu portalu, i zatim temeljito razrađen, jezgro je ove knjige. U prvoj verziji pravljen je sa skromnom nakanom: neka bude zapisano, jer ko zna za šta bi to moglo biti dobro, da je bilo njegovih suvremenika koji pred prevodilačkim magom nisu klečali u stavu adoracije, čak su uložili ozbiljan trud da objasne zašto im je slavljenje vrača posve nepojmljivo i analizom pokažu da to nisu bog zna kakvi prevodi“.

Na kraju sam kazao: “Ali ti iz ove knjige (…) nećeš pobjeći: u njoj si uhvaćen kao muha u ćilibaru, a pošto sam je pisao za ljude koji znaju šta je poezija i valjani prevodi, njima će biti razvidno da često sličiš čarobnjaku iz ruske pjesme koji kitove pretvara u sardine“.

4. I kako da mrzim banjalučkog čarobnjaka kad ga dopola žalim, otpola prezirem? Žalim ga kao osobu male pameti i male mašte, malog znanja prevodilačkog zanata i našeg jezika, koja je potrošila život na prepjeve, prevela sto knjiga stihova, a ne zna šta je uistinu poezija. A prezirem ga zbog laganja i niskosti. Nakon što sam mu na Jergovićevu portalu dao što mu niko uzeti neće, taj francuski plemić je svoje tekstove u Vijestima nakrcao lagarijama i niskostima koje kažu da se u njemu krije sokačara u crvenom šlafroku i sa viklerima na glavi.

Evo jedna od tih niskosti: “Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela!“

U knjizi Prevodilački čarobnjak odvratio sam: “Romanistkinja Sunita Subašić-Thomas, koja je drugi autor naših prevoda sa francuskog, a ne moja ‘savetnica i saradnica za francuske prevode’, zaista nije bila ‘u blizini mene’ kad sam maga kao jarca drao na mijeh, ali sam joj, prije nego što sam ga poslao Jergoviću, dao tekst da pogleda jesam li đe fulio: imala je jednu primjedbu.

A kad je čitala tekst Prljavo prevođenje, Sunita se smijala vračevom po njoj brbljanju, a po meni blejanju o epitetu ‘immense’ (blejanju zbog kojeg sam ga u Prevodilačkom čarobnjaku propisno iznogetao – naknadno dopisano). Taj misli da je francuski jezik isključivo ono što on kaže da jeste, što može da važi za banjalučku palanku, ali u polemici sa mnom nastupa kao da na planeti uopće ne postoje rječnici francuskog, što je malo mnogo, ako je i od velikog hohštaplera.

Jasna Levinger, sa kojom sam prevodio Dikinsonovu, dok je bila u Sarajevu, ne da me nije prezirala već mi je bila jedna od najboljih prijateljica. (…)

Kad je počela opsada Sarajeva, Jasna je otišla u Novi Sad, gdje se udala i sad živi u Engleskoj. Mogla me prezreti, ako me prezrela, kako dvaput Mićević reče, samo u ratu, ali ne znam zašto. Pred rat je bila naklonjena Srbima, te ako me prezrela zbog onog što sam u ratu pisao, to je isključivo podatak o Jasni. A niskost da me Jasna ‘prezrela’ isključivo je podatak o banjalučkom plemiću s palijom, dok hinjska slast sa kojom to Srpče ponavlja da me prezrela budi primisao da me prezrela kao antisrbina. Jeste, Kolja, Srpče malo, 1992. godine postao sam antisrbin, ‘i to sjaj u meni’, što rekao Miloš Crnjanski“.

Njegova lažunjanja i niskosti u tekstovima iz Vijesti jesu me zaprepastili, jer je väs vijek glumio Francuza-kao-takvog, ali njegove izmišljotine i niskosti u Šćepovoj novini su bile očekivane. Jer u odbrani genijalnosti Kolje Mićevića, koji je Kolji Mićeviću najveća svetinja u svemiru, sva sredstva su dozvoljena.

5. Njegovi tekstovi u Vijestima šokirali su me i lagarijama, pa sam u knjizi kazao:

“Sprva mi je bilo nevjerojatno kolik se gad krije u Mićeviću koji sav život igra francuskog plemića, ovijanog i prosijanog, ali takvi su plemići čim dobiju po prknu. Moj tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa udario ga je kao voz, stoga su u tekstu Prljavo prevođenje iz vrača pokuljale gadarije, ali to nije sve: mag je dorastao svim montenegrinjskim lažovima koji su dosad o meni pisali. Znao sam da je klasičan egoman, veliki opsjenar i mistifikator, ali da umije lagati kao Dabić, to mi je novo, mada su mi ljudi govorili da je mentalitet Montenegrinjaca i Krajišnika u mnogom sličan i da Petar Kočić nije Simeuna Đaka isisao iz prsta. I nije slučajno što je Krajišnik i Muhamed Filipović, jedini meni znani Jugos koji se može nositi s najvećim montenegrinjskim lašcima“. A šta su Montenegrinjci bili stoljećima ako ne krajišnici?

6. U Pismu Miljenku Jegroviću Mićević kaže: “Zaista je fascinantno da autor Vešović naslovljava Spomenik laži svoj tekst koji je od početka do kraja utemeljen na besomučnim lažima!“ Negdje je dodao i da su te laži “lako dokazive“. Da pokažem koliko je bjesomučna ova čarobnjakova laž, za čitatelje ću napraviti nekoliko tekstova u koje ću zbiti srčiku knjige, svesti je na najnužnije, a Mićević, ako mu nije teško sići sa svog Olimpa, nek izvoli pobiti bilo koju od mojih analiza.

7. Čarobnjak prevodi formu. Tačnije, kopira ju, jer forma francuske pjesme proističe iz svojstava francuskog jezika, i ne može se prevesti na srpski, ali se može preslikati. Kopirajući ponavljanje rima u katrenima soneta, često uništi oba, što sam u knjizi dokazao, ali čarobnjak se, kad je čitao te dokaze, osjećao ugrožen na nacionalnoj bazi, jer smatra da je sve tačno preveo: već dvjesta godina u javnosti ponavlja kako sve u njegovim prevodima mora biti tačno, i ne zanima ga što je u tim sonetima često uništavao oba katrena, a u njegovom prevodu Bodlerovog soneta Simpatični užas katrene je potukao do nogu, kao Turci Srbe na Marici.

U katrenima tog soneta Bodler kaže: “Sa ovog neba čudnog i blijedog, / Uznemirenog kao tvoja sudbina, / Koje misli u tvoju praznu dušu / Silaze? Odgovori, razvratniče. // – Neutaživo gladan / Mračnog i neizvjesnog, / Neću jadikovati kao Ovidije / Istjeran iz latinskoga raja“.

Evo čarobnjakov prevod: “S tog neba sve olovnija, punog kao tvoj udes rana, / koja te misao praznu ovija / sad? kaži, dušo razuzdana. // – Nezasitno ovisnija / od crnih i tajnih strana / neću tužiti poput Ovidija / prognanog iz rimskog stana”. Je li ga iz toga stana možda deložirao visoki predstavnik Volfgang Petrić?

​Negdje je čarobnjak napisao i kurzivom podvukao da Bodlera čita u svim pravcima istovremeno, što je moguće, jer se radi o doživotnom vunderkindu, ali njegovi prevodi Bodlera koje sam proučio vele da ga češće razvaljuje u svim pravcima istodobno, uvjeren da je to “oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja” i mogao bi, kao Josif Brodski kad se pred studentima zezao kao profesor poezije, kazati: “Vjerujem u loše prevode”, ali čarobnjakova vjera u sebe i u svoje loše prevode naprosto je fanatična.

Mićevićev prevod ovih katrena jeste me zgranuo, ali tek za koji tren, jer umije original i gore urnisati, posebno Bodlerove pjesme. Ko ima oči, vidi da njegov prepjev može nabiti na kua. Ne izvinjavam se zbog skraćenice koja je izum Viktora Ivančića, jer se držim narodne: prema svecu i tropar, već zbog diskriminiranja čitateljki koje ovo nemaju na šta nabiti, pa ću se ispraviti: ovakvim prevodima možete, kao Rableov Gargantua, zadnjicu obrisati “najumesnije i najvelmoškije što se ikad videlo”. Ovo je (zlo)djelo vrača koji je i Bogu dojadio ponavljanjem tvrdnje da u njegovim prevodima sve mora biti tačno: izvornik je razorio do temelja kao Rimljani Kartagu, čak se čini da je svoj prevod posuo i solju, kao Rimljani Kartagu, kako više ništa na tom tlu ne bi moglo rasti, pa ipak je “besomučnim lažima“ proglasio sve moje analize njegovih prevodilačkih zločina.

Ovaj, da izvinite na izrazu, prevod sročio je balkanski Malarme koji drži da je Bodlerova poredba uznemirenog neba i razvratnikove sudbine bestidno jasna i shvatljiva, stoga može značiti jedino to što znači, pa ju je zamijenio poredbom u kojoj je nebo puno rana kao razvratnikov udes, i podsjetio me, ni prvi ni posljednji put, na Šekspirove riječi: ”Volio bih da se vrelo ove mudrosti malo razbistri, inače se na njemu mogu pojiti samo magarci”.

Ove besmislice smatra sustvaralaštvom i vjeruje da od Bodlera ima dozvolu da se s njim kao pjesnik takmiči, pa ko nadbije. Vrač koji “uznemirenu sudbinu” svog junaka pretvara u udes “pun rana” tjera Bodlera da prema razvratniku bude sućutan kao tetka, jer je žrtva svog neukusa i nerazumijevanja poezije, a napuhivanja koja uništavaju original važna su odlika njegovih prepjeva.

Banjalučki Malarme je uvjeren da je nedopustivo precizno i Bodlerovo pitanje: ”koje misli u tvoju praznu dušu silaze?”, jer to je artikulirani govor koji smatra zastarjelim i prevaziđenim, a pjesnički je moćnije beslovesno pitanje: “koja te misao praznu ovija… dušo”! Smatra vidovitijim ne dopustiti misli da siđe u dušu već je oviti njom, kao muslimanku zarom. Kako si se ovog ovijanja setio, kongenijalni junče banjalučki?

Bodlera zanimaju misli razvratnikove, a mag kaže ”koja misao”, kao da se obraća filozofu, na šta ga sili rima ”ovisnija” – “ovija”. Ova i ovakav Kolja kaže da su moji prevodi Bodlera “prljavi“, čak ismijava “i” sa početka petog stiha mog prevoda Bodlerovog soneta Neprijatelj: “I jesen ideja evo dotakla me”! Mag koji Bodlerove sonete uništava kao Vandali Rim u Vijestima se ibretio: okle ovo “i” u Vešovićevu prevodu?

Ali ta banjalučka uspijuša zaslužuje jednu pohvalu: unatoč svim naporima, nije uspjela da, u prvoj strofi soneta Simpatični užas, do temelja uništi original, jer imenica “libertin” se može prevesti kao razuzdanik, a “livide” može značiti “olovne boje“, ali ni tom pridjevu nije ostao dužan: pojačava ga komparativom “olovnija” zbog rime sa “ovija”.

Držeći da je iskaz “neutaživo gladan / mračnog i neizvjesnog” grozno jednoznačan, Malarme čija je majka iz “čarobnih Dučića” tako je unakazio Bodlera da ga njegova majka Karolina iz čarobnog Pariza ne bi poznala: ”nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana“! Takav je tokmak “čarobnjak riječi” koji se odrije od priče da u njegovu prevodu mora sve biti kao u originalu, a nemilu istinu da je duduk za poeziju kuša prikriti sipanjem malarmeovskih tmina u prevode Šarla Bodlera čiji jezik krasi jasnoća kao od sunca oteta, da se poslužim riječima Isidore Sekulić.

I opet hramlje iz srpskog jezika: ispalo je da su “crne i tajne strane“, ma šta to značilo, ovisne o koznačemu, i da je “duša razuzdana“ o tom nečemu ovisnija nego te “crne strane“, a ova budaleština je posljedak prinude metra i rime, jer da je kazao: “Nezasitno sve ovisnija o crnim i tajnim stranama“, imao bi slog više i ne bi bilo rime: muke sa metrom i srokom sile ga da zaboravi da se u našem jeziku kaže “ovisan o nečemu“ a ne “od nečega“, jer “od nečega“ se može biti samo neovisan, konjgenijalni prevodioče koji veliš da, od svih francuskih pjesnika koje si prevodio, samo Valeri zaslužuje titulu tvog “lepog rivala“, pa mu valjda i zbog toga u svojim prevodima praviš malu decu: ne možeš njegovoj ljepoti da odoliš?! I bezmjerna uobraženost ovog amatera je krivac mnogih gluposti i besmislica u njegovim prevodima: ubijeđen je da mu je genijalno sve što lupi.

U prvoj katrenu Valerijev rival je, pod prisilom rime, pjesnikov razgovor sa razvratnikom pretvorio u razgovor sa “dušom rauzuzdanom“ i evo posljedica: razvratnik nije “neutaživo žedan za mračnim i neizvjesnim“ nego je dotična duša postala “nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana“, a pošto nam niko živ ovaj prevod ne može prevesti na srpskohrvatski jezik, ostaje mi uzdah: lako li je biti prevodilački čarobnjak među Jugosima!

Iz originala je preživio prilog “nezasitno“, pridjev “gladan“ je evoluirao u komparativ “ovisnija“, a “mračno i neizvjesno“ prometnuli se u “crne i tajne strane“, čitaj: u zulum nad originalom i u karikaturu Malarmeovog pjesničkog postupka i oštro zrcalo prevodilačke impotencije: hokus-pokusima mag palače promeće u brvnare, kao što je u Puškinovom prepjevu narodne bajke zlatna ribica jednim udarcem repa po vodi dvorac prometnula u krovinjaru.

I mada vrač veli da je “nepogoda“, kako sam preveo “orage“ iz Bodlerovog soneta Neprijatelj, “nedovoljno jasna reč”, ovdje je upotrijebio riječ “strana“ (da se rimuje sa “stana“) koja u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika ima 19 značenja, pa ipak misli da je njen smisao sasma jasan!

Njegov autistični jezik od hajkuna pravi anđelije i Šarle unapređuje u Stefane jer je uobrazio da je pjesnik i vjeruje da se ”ponaša kao pesnik” kad Bodlerove katrene razvaljuje kao JNA Vukovar, ali mu od srca čestitam što je prilog “insatiablement”, koji se može prevesti kao “nezasitno”, uspio da sačuva, a moj đed Simuen bi rekao: ”Te dosta!”

Sa Šehitluka iznad Banje Luke čarobnjak je svijetu je obaznanio: Vešovićevo prevođenje Bodlera je prljavo, zato sam ga u knjizi Prevodilački čarobnjak detaljno drao zbog njegovih prevoda Bodlera, čistijih od grešaka no Višegrad od muslimana.

Sonet Simpatični užas pisan je osmercem, a magov prepjev u prvom katrenu ima osmerac, dveterac, jedanaesterac i deveterac, što dokazuje da mu prevod nije “prljav“ kao moji prevodi Bodlera već čist kao abuzemze nebesko. U drugom katrenu prvi, drugi i četvrti stih su osmerci, a treći jedanaesterac, a sve su ovo dokazi da je Mićević “čarobnjak riječi“, pa bi ove katrene trebalo zvati kiticama, jer liče na go kurac, kako bi rekli prosti narod i Marko Darinkin. Prevodilac devet stoljeća francuske poezije ostao je očajno loš versifikator, što je pravi podvig. Taj nepjesnik ne shvata da versifikacija nije gola tehnika već i potvrda pjesničkog, pa i prevodilačkog dara.

Prepjev ovih katrena djelo je čarobnjaka koji od zlata pravi balkansko blato, a povrede koje je vrač nanio “prvom velikom modernom pjesniku“ bude pomisao da je Bodler boksovao s Majkom Tajsonom. Prihvatajući obavezu da u svim svojim prepjevima sačuva rime ponovljene u katrenima, sebe je osudio da doživotno bude mnogo veći lažac i budala nego što bi neminovno morao biti.

A sad evo tri verzije mog prevoda ovih katrena:

a) S neba što čudno i bledo je / I ko tvoj udes uzburkani, / U dušu praznu, misli koje / Slaze ti, reci, razuzdani? // – S gladom koji je nezasitiv / Spram neizvesnog i mračnoga, / Ko Ovid neću ja cmizdriti / Izgnan iz raja latinskoga.
b) S neba što čudno, blijedo je, / Nemirno kao sudbina ti, / U dušu praznu, misli koje / Slaze ti, razvratni, odvrati: // – Pohlepa moja ni za mračnim / Ni neizvesnim nema kraja, / A nisam kao Ovid plačni / Iz latinskoga izgnan raja.
c) S neba što čudno, blijedo je, / Nemirno kao sudbina ti, / U praznu dušu, misli koje / Slaze ti, razvratni, odvrati. // – Za neizvjesnim i za mračnim / Lakomost mori me bez kraja / No Ovidije nisam plačni / Iz latinskoga izgnan raja.

Ove verzije pokazuju koliko sam bolji prevodilac od čarobnjaka, mada nije neka velika pljačka biti od njega bolji, i pokazuju napore da se što više približim originalu, ali tu su i da vidite kakve ti se prevodilačke mogućnosti pružaju ako ne kopiraš rime izvornika. Banjalučki žrec je često prinosio, kao žrtve, najveće stihove francuske poezije na oltar svoga kopiranja.

S ovakvim analizama kojim sam nakrcao knjigu Prevodilački čarobnjak Mićević se obračunao mađioničarski lako: proglasio ih je “besomučnim lažima”! Kako je lako biti Kolja Mićević! A moraš, bogme, otegnuti muda da budeš Marko Vešović, što potvrđuju i prepjevi dva katrena iz soneta Simpatični užas.​


PREVODILAČKI BARBARIN

1. Pol Verlen u sonetu Moj prisni san (Mon rêve familièr) kaže:

““Sanjam često taj čudni i prodorni san / O jednoj neznanoj ženi, i koju volim, i koja me voli, / I koja nije, nikada, ni sasvim ista / Ni sasvim drugačija, i voli me i razumije.
Jer me razumije, i moje srce, prozirno / Samo za nju, avaj! presta biti problem / Samo za nju, i znojenja mog blijedog čela / Samo ona zna rashladiti, plačući.
Je li smeđa, plava ili riđa? – To ne znam. / Njeno ime? Sjećam se da je blago i zvučno / Kao u onih voljenih koje Život izgna.
Njen pogled je sličan pogledu statua / I u svom dalekom, i mirnom, i dubokom glasu ima / Modulacije dragih glasova koji su ućutali.

Vešović: “Često u snu čudnom i prodornom snijem / Neznanku što ljubav ljubavlju mi vraća, / Nije sasvim ista, nikada, niti je / Sasvim druga, ali voli me i shvaća.
Jer me shvaća, srce, prozirno cijelo / Tek za nju, vaj! problem prestalo je biti / Tek za nju, a znojno i blijedo čelo / Tek ona, plačući, zna mi rashladiti.
Je li smeđa, plava, riđa? – Ne bih znao. / Ime? Pamtim: zvučno i blago je kao / U voljenih koje izgna Život ovaj.
Njen pogled je kao pogledi kipova, / A glas, dalek, miran, dubok, sliči više / Na glasove drage što zanijemiše“.

Ko išta zna o poeziji, vidi da je ovo prvorazredna pjesma, u čemu ima, naravno, i moje zasluge.

Mićević: “Često sanjam čudni san što me osvaja /o neznanki koja ljubit bi me htela, / i koja me, večno drukčija i vrela, / voli i svu dušu s mojom dušom spaja.
Ona shvata moje srce puno vaja, / shvatila je, avaj! mene čim me srela. / Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja.
Ne znam je li smeđa, crna ili plava. / Ime joj zvučnošću svojom očarava / ko imena onih koje Život ubi.
Kao pogled kipa i njen pogled drema / a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi, /seća na glas dragi onih kojih nema“.

Ko išta zna o poeziji, vidi da je ovo prdimahovina od pjesme, što je isključivo Mićevićeva zasluga.

Vrač je sonetu dao naslov Moj svakodnevni san, pa sam htio pitati: zar nije svakonoćni, ali ne smijem, jer je taj plemić osjetljiv kao mimoza i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeove priče, pa bi me u pročetničkom dnevniku Vesti mogao ponovo zasuti niskostima.

Na mjestu je jedna, Zogović bi rekao “bojažljiva napomena“: pjesnik taj san često sanja, ali zašto ga je vrač proglasio “svakodnevnim“? No to bi me izložilo opasnosti da vrač novim predavanjem iz francuskog dokaže da je “svakodnevan“ jedini ispravan prevod pridjeva “familier” i udarcem bakandže u krsta izbaci me iz učionice zato što vjerujem da naslov Mon rêve familier znači Moj prisni san.

Pa ću se držati činjenica. U tekstu Dve verzije ‘Morskog groblja’ vrač kaže: “U prvoj verziji preveo sam Valerijeve ‘phrases familières’ kao ‘svakodnevne reči’; u drugoj verziji, međutim, opredelio sam se za ‘prisne reči’, što deluje bolje, tačnije i prisnije“. Pa ipak se u naslovu Verlenovog soneta opredelio da snu, od kojeg nema ništa prisnije, prikatari epitet “svakodnevni“, jer često prevodi kako mu se digne.

Izmišljotina “ljubit bi me htela“ potiče iz malog mozga, jer četvrti stih izričito veli da neznanka pjesnika voli, a Mićevićevo oću-piškit-neću-piškit izaziva smijeh: nije u njegovim prevodima rijetkost da, kao u ovom, četvrti stih ne benda šta je kazano drugim. U knjizi Prevodilački čarobnjak analizama sam pokazao da vrač često ne obraća pažnju na pjesmu kao cjelinu.

Umjesto običnih, pomalo prozaičnih riječi iz originala: “voli me i razumije“, prevodilac koji pati od hroničnih lirskih proljeva stavio je iskaz “i svu dušu s mojom dušom spaja“ od kojeg umalo da povratim. Jer njegove mizerne poetizacije bude gađenje i jer ta izmišljotina ponavlja što je tren ranije kazao riječu “voli“.

Laganje vrhuni u tvrdnji da je neznanka “vrela“, mada Verlen zatim veli da mu neznanka suzama rahlađuje znojno čelo, i da ima pogled kipova, a jedan tumač veli da je to pogled s onog svijeta, kao Laurin u jednom Petrarkinom sonetu, dok drugi tvrdi da je to pogled nadgrobnog kipa, u svakom slučaju ta žena je posrednik između pjesnika i njegovih mrtvih, a njene suze su hladne jer su to suze pokojnice, pa ipak čarobnjak joj je priflasterio epitet “vrela“, jer mu se tako ćefnulo.

Pošto zna da ni jednog živa roba neće ubijediti da postoje vrele žene sa hladnim suzama, uništio je treći i četvrti stih u drugom katrenu: umjesto “znojnog i blijedog čela“ koje “tek ona, plačući, zna mi rashladiti“, napisao je: “samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja“. Mićeviću, sram te bilo!

To ja kažem nako, radi adeta, a znam da vračevu vjeru u vlastite laži ne bi mogla s mjesta pomaći tri jarma volova.

Za ljubav sroku “htela“-“vrela“, u kojem su srepile dvije laži: niti bi ga neznanka htela ljubiti, jer ga već ljubi, niti je vrela, jer je nema, morao je žrtvovati nezaboravne Verlenove riječi da ta žena “nije sasvim ista, nikada, niti je sasvim druga“, koje su istinska poezija i duša prve strofe. Verlen se ovdje služi postupkom koji filozofi zovu negativna definicija: kad je teško, ili nemoguće, ili ne želiš kazati šta nešto jeste, reci šta nije, time ćeš mu omeđiti bit ne pominjući je.

Da ne znam original, mislio bih da “srce puno vaja“ nije iz pjesme jednog od najvećih francuskih simbolista već iz drljotine Vojislava Ilića. Mlađeg. Ili da je od njega prepisano.

Umjesto plesa misli (i plesa riječi, dodao bi Matoš) kojim očarava čak i bukvalni prevod Verlenovih stihova: “i moje srce, prozirno / Samo za nju avaj! presta biti problem / Samo za nju“, vrač nudi stupidnu prozu: “shvatila je, avaj! mene čim me srela“. Samo će debil reći “avaj“ zato što je neznanka razumjela. Mag ne shvata ono što prevodi: pjesnik se vajka da je njegovo srce za sve ljude, osim za sanjanu ženu, ostalo neprozirno, i zato je, avaj, za svakog, osim za nju, ostalo problem. Vrač nekad prevodi žmureći kao kad kokot kukuriče.

Izbacio je upečatljivu sliku ženskih suza koje mu rashlađuju oznojeno čelo i zamijenio ju lažju koja kao da je pozajmljena iz trećerazredne Dučićeve ljubavne pjesme: “Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja“. Mićević se domogao titule mađioničara, pored ostalog, i pretvaranjem istinske poezije u banalnost, mada se trudi, valjda po uzoru na Verlenovu neznaku, da ta banalnost nikad ne bude ni sasvim ista, ni sasvim drukčija.

2. Verlen se nije proveo mnogo bolje ni vračevom u prevodu tercina: samo mag može reći zašto je u prvom stihu prve tercine, umjesto “rousse“ (riđa“), stavio “crna“. I u originalu i u mom prevodu pridjevi “smeđa, plava, riđa“ sugerišu nijanse osnovne boje, a Verlen u Pjesničkoj umjetnosti kaže: “Jer mi hoćemo Nijansu još, / Ne Boju, samo nijansu! / Ah! Nijansa jedina zaručuje / San sa snom, flautu s rogom“.

Verlenov lov na nijanse nije, dakako, na boje ograničen; češće se radi o nijansama primisli i osjećanja: sintagma “prodorni san“ iz prvog stiha, naoko je neobična, no ako dvaput pročitate original, nameće se veza s bolom: san u kojem se javljaju mrtvi liči na prodoran bol, budi takav bol, što priziva početak jedne Bodlerove pjesme u prozi iz Pariskog splina: “Kako su prodorni jesenji svršeci danā! Ah! prodorni do bola!“). Ni ove nijanse nema u magovu prevodu gdje pjesnika san “osvaja“, što je banalno do bola. Možda i doboga.

Ali radi se i o jezičkim nijansama koje mag sa slašću uništava u mnogim, pa i u ovom prevodu. Pitanje: “Njeno ime?“ koje je sam sažeo, ali sačuvao, dok ga je mag izbacio, sugeriše imaginarni dijalog, a spreg “dragi koje Život izgna“ izbjegava da pomene smrt, kao da pjesnik ne pristaje na istinu da su umrli, dok je vračev prevod surovo izravan: “koje Život ubi“, jer mu treba rima sa “gubi“.

Uništio je i nijansu u poenti: u originalu, glas žene iz sna liči “na drage glasove koji su ućutali“, a u mom prevodu zanijemili: pjesnik izričitu smrt ne pušta u sonet, razlaže je u sugestije. Sonet u kojem se smrt ne pominje pun je smrti kojoj se bar pjesmom, makar u snu, duhovno možeš opirati, kao da je jezička igra jedino što smrti možeš suprotstaviti, i nema sumnje da stihovi: “A glas, dalek, miran, dubok, sliči više / na glasove drage što zanijemiše“ žive od suptilne jezičke igre koja bi da smrt liši težine, kako bi bila podnošljivija, mada tri pridjeva: “dalek, miran, dubok“, kako s pravom veli jedan komentator, konotiraju smrt.

U Mićevićevom prevodu nema ovog jezičkog plesa pred smrću, u iskušenju sam da kažem plesa Aske pred vukom: glas sanjane žene, u mom prevodu, “seća na glas dragi onih kojih nema“, a vrač je pogrešno pročitao pridjev “grave“ koji, kad opisuje glas, ne znači “ozbiljan“ nego dubok, i da sam ja napravio ovu grešku, mag bi o njoj sročio desetak stranica da me u očima svih četnika na tlu Pokojnice raskrinka kao neznalicu kome treba “zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta“, a ja ću tom duduku za poeziju reći da glas neznanke mora biti dubok jer to je sugestija da dolazi iz dubina groba.

I u originalu, i u mom prevodu, “njen pogled je kao pogledi kipova“, dok u Mićevića “kao pogled kipa i njen pogled drema“, da se rimuje sa “nema“, ali nije ga samo srok natjerao da ispadne “glup kao otmjena uličarka“, kako bi rekao Bodler, nego je tom krivac i nerazumijevanje pjesme.

I ova slika živi od čiste sugestije. Verlen u Pjesničkoj umjetnosti veli: “ništa draže od sive pjesme / gdje se Neodređeno s Preciznim spaja“ a ima li šta preciznije od načina kako se vaja statua i neodređenije od njenog pogleda? Gistav Lanson kaže: “Muzika i sugestija, to je sva Pjesnička umjetnost Verlenova”, a duboka čar sugestije je ponajprije u tome što omogućuje brojna, često različna čitanja poredbe ženskog pogleda i pogleda statue, koja su jednako valjana, a svako nedovoljno.

U toj poredbi komentatori otkrivaju Bodlerov uticaj i navode prvi stih iz njegovog soneta Ljepota .“Lijepa sam, o smrtni, kao kameni san”, a sonet Prisni san je iz Verlenove prve knjige Saturnovske pjesme (1866.), čiji je naslov takođe bodlerovski: u sonetu Epigraf za jednu osuđenu knjigu Bodler kaže: “Baci tu knjigu saturnovsku”, stoga je razumljivo što Verlenova sintagma ”prodorni san” priziva Bodlerove riječi o svršecima dana “prodornim do bola”. U toj knjizi Verlen je bio pod Bodlerovim uticajem, ali to nije epigonsko pjesništvo, jer dalje razvija i produbljuje lirsku žicu iz Bodlerove poezije.

Taj kip komentatori smatraju i parnasovskim, a Verlen je donekle i parnasovac, bar njin saputnik: objavljivao je pjesme u njihovim antologijama pod naslovom Savremeni Parnas, a kip je jedan od središnjih toposa njihove poetike i poezije, koji nalazimo i u Dučića: ”Mirna kao mramor, hladna kao sena”, i u Tibulu, parnasovskoj pjesmi Vojislava Ilića (ne Mlađeg): pred Venerinom statuom rimski “kvirit mlad” zaljubljen stoji danima. Parnasovci su se trudili da izvajaju statue od riječi, i živo često poredili sa kipovima, kao da biće, tek kad zaliči na statuu, dobija puno poetsko dostojanstvo, mada su u tom bili nastavljači Šarla Bodlera koji u pjesmi Jednoj prolaznici kaže: “Hitra i otmjena, sa nogom statue”).

Ovu poredbu tumači sagledavaju i u sklopu soneta: lik žene je neodređen, nejasan, dematerijaliziran, da bi nenadno iskrsnuo apsolutni pogled vječne statue. Ima ih koji u tom kipu vide “spomenik nadi izvajan u imaginarnom”, ili nadgrobni spomenik koji povezuju sa smrću rođake Elize u koju je Verlen bio zaljubljen. A jedan od njih trezveno kaže da je ovo poređenje prazno, jer statue nemaju pogled, a ako ćemo pravo ta slika i jest prazna kao pogled statue: verlenovska sugestija ostavlja prazno jezičko mjesto koje poziva da ga popunimo, da u duhu realizujemo potencijalna značenja te poredbe.

Sve što rekoh o ovoj poredbi puti do zaključka da je samo diletant mogao napraviti stih: “Kao pogled kipa i njen pogled drema“ koji statuu banalno oživljuje, a poetsku čaroliju ubija.

Ovu žvrljotinu vrač kao da je sočinio po receptu iz Desničinog romana: “mast od šimiša, s dlakom krastače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomisli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta“ i uroci su rastjerani, a pacijent je umro, možda ponajprije zato što je u mađijsku tinkturu stavio preveliku dozu trave obeznanke, i greškom turio travu od nemisli, umjesto od nepomisli. U Verlenovom sonetu je barbarski uništio svu umjetnost i svu poeziju, a to dvoje, mada se u pjesmama preklapaju, upućeniji čitaoci znaju da nisu isto, jer ima velike poezije bez ikakve (zamjetljive) umjetnosti.

Od ovakvih analiza, uglavnom, sastoji se moja knjiga. Vrač tvrdi da sam lagao o njegovim prevodilačkim lažima, te ako bi to uspio dokazati, učinio bi veliku uslugu čovječanstvu: od njega bi počeo nov način mišljenja.

ČAROBNJAK U LAGANJU

Moja knjiga, sa drugim naslovom Spomenik laži, bila bi zabavnija da sam češće razmatrao magove laži kojih ima ko gaštrapana, kako Dalmatinci zovu žohare, jer vrač laže vrlo raznovrsno, iz premnogih razloga i koliko god mu to organizam dopušta. A pošto je preveo više od sto knjiga poezije, nije čudo što se u laganju izbirikao kao Dabić u nožu, žici i Srebrenici. Za one koje bi to moglo zanimati evo nekoliko analiza iz moje knjige, dopunjenih i prilagođenih novom kontekstu.

Distih kojim počinju Bodlerove Litanije Satani kaže: “O ti najučeniji / najmudriji i najljepši od Anđela, / Bože izdan od sudbine i lišen hvalospjeva!“ mag je, kao Konvent Robespijera, dao giljotinirati: “O ti prvi i najlepši od anđela, Bože izdan sudbom i lišen raspelā!“ Đavao je u tolikoj mjeri “izdan sudbom“ da je zauvijek lišen svih divnih šansi da bude raspet. Raspelo na kojem je Krist umro bilo je velika počast, hvalospjev njegovoj veličini. Ali Jehove nema i ova će bogohulna laž, napravljena pod prisilom rime, vraču ostati nekažnjena.

Kad sam u vračevu prepjevu Apolinerove Pjesme nevoljenog pročitao ovo: “Sledih ga dok je fićukao / sa rukama u džepovima / između kuća besmo kao / otvoren talas Crvenog Mora / on Jevreji a ja Faraon // nek padnu ovi vali cigla“ – bio sam žrtva “podeljenih osećanja“, da se mićevićevski izrazim. Iz prve ruke znao sam da je vrač genije, jer godinama ponavlja da u njegovim prevodima sve mora biti tačno, a moraš biti super-hiper-ultra genijalan da bi ovo postigao, ali, sa druge strane, bez gledanja u original, znao sam da laže, pa sebi velim: ovo ne bi smeo sebi dopustiti osvedočeni čarobnjak reči. (Sa sobom razgovaram ekavicom – to je gospodskije).

Potom kažem Marku Darinkinu: “Pogledaj, ovo, mame ti“. A taj papljanski primitivac osu paljbu: “Laž je, i to malomuna, njegova poredba dva čovjeka sa Crvenim Morem, ali takve bedastoće i priliče blesi koja logici često priređuje klasična silovanja“. “Bojim se da si donekle u pravu“. “Ne donekle, već stoposto. Jer nakon stiha ‘nek padnu ovi vali cigla’, očito je da Apoliner londonske kuće od crvene cigle poredi sa Crvenim Morem“.

Ovo je pjesma iz Alkohola, Apolinerove prve knjige: kad je bila u štampi, izbacio je iz nje interpunkciju, stoga treba, u duhu, staviti zareze koji odvajaju treći od četvrtog i petog stiha i sve postaje savršeno razumljivo: “Pratih toga lupeža / Koji je zviždukao s rukama u džepovima / Sličili smo među kućama, / Otvoren talas Crvenog Mora, / On Jevrejima ja Faraonu / Nek padnu ovi talasi cigle“. Stih stavljen među zapete apozitivna je metafora za kuće.

Londonski prizor je postao biblijski, crvene opeke prizivaju Crveno more, riječ je o bukvalizovanju metafore, tačnije: boja iz geografskog naziva postala je stvarna, riječ je izjednačena sa zbiljom, poetska vizija potiče iz jezičkog impulsa. Koljice, jabuko miljena, ciglene kuće su talas mora koje se otvorilo pred Mojsijem, lupež je Jevreji koji bježe, a pjesnik je Faraon koji goni, kužiš? Ili treba ponoviti?

U prvoj strofi prevoda Nervalove pjesme Elegične stance vrač veli: “Taj potok, čija voda čista / visokog neba sjaj odseva / kao da u svom toku blista / hiljadom vatri i ognjeva; / ali dnom mirnog svog korita / gde, dok strminom blagom hita, / lagano sledi svoje struje, / povlači crni mulj za sobom / koji gorčinom i gnusobom / njegovu vodu stalno truje”.

Bukvalni prevod: “Taj potok, čija drhtava voda / Odražava svjetlinu neba, / Kao da u svom blistavom toku / Svjetluca hiljadom vatri; / Dok na dnu mirnog korita / Gdje, niz nagib neprimjetan, / Polagano teku njegovi vali, / Vuče nečisti mulj / Što gorčinom i zagađenoću / Posvuda truje njegove vode”.

U originalu nebo nije “visoko” kao u vrača, jer to je kao kad bi rekao da je prozor staklen: i njegov “konj krilatog tela”, a ne krilati konj, iz prepjeva Eredijinog soneta, isto je što i stakleni prozor. Nerval ne puni pjesme izlišnim riječima, taj užitak i tu vještinu, uživanje u toj veštini, vještinu u tom uživanju, prepustio je vračima sa Balkana.

U originalu voda blista “hiljadom vatri”, a vrač dodaje ”ognjeva” zbog rime sa “odseva”, i nije ni prvi ni posljednji put, zbog sroka, šijama dopisao vratove, a đavlima vragove: zar bi naštancao više od sto knjiga prepjeva da je kapao nad prevodima tražeći rime koje bi omogućile da original prevede sa što manje laži?

I pogledajte mu jezik: “Ali dnom mirnog svog korita … povlači crni mulj za sobom”. Ne vuče mulj na dnu već ga dnom povlači za sobom, jer mu treba rima s “gnusobom“, ali nam duguje objašnjenje: kako možeš ono što je u tebi povlačiti za sobom? Moja knjiga prepuna je dokaza da je vrač u zavadi s maternjim jezikom.

I zašto kaže da je mulj “crn”, a ne “nečist”? Da li zato što neodređeni pridjevski vid za njega ne postoji, a i o tome govori moja knjiga, ili mu je crni mulj poetičniji od nečistog? Na ovo pitanje teško je odgovoriti bez razbacivanja graha, ali glasam za drugo: svoje uratke mag često zamedi jeftinim poetizacijama, što je najupadljivija odlika njegovih prevoda.

Voda u originalu nije “čista” već “drhtava”, što priprema četvrti stih: samo u drhtavoj vodi “svjetlina neba” može se razložiti u “hiljadu vatri“. Ova slika je puna budućnosti, ovo je impresionizam prije impresionizma, zato nam je Nerval bliži nego mnogi, od njega ostvareniji romantičari. Slijep za finese, mag “čistu”, dakle prozirnu vodu, jer mu treba rima sa “blista”, sili da “odseva” “hiljadom vatri” plus “ognjeva”, laž kakvih u njega ima na svakom polukoraku. I osveštani su mu običaj rime “čista-blista”, cela”-”bela”, “mašte”-“ašte”, “neizbežna” -“nežna”, mada u izvorniku nema riječi koje sam stavio u kurziv.

Uz to, potok žuri polako! U šestom stihu “hita”, a u sedmom “lagano sledi svoje struje”. I koliko potok ima “svojih struja” i okle mu struje? Njegovi prepjevi nude obilje dokaza da mu pamet nije jača strana i da njegova sklonost ka laganju, jer je ne kontrolira razum, od originala često pravi rusvaj. Dok teče “lagano”, potok mora, jebiga, i da “hita” zbog rime sa “korita”, jer je prinuda sroka u njegovim prevodima nekad jača od zakona fizike.

Mulj potoku “stalno truje” vodu koja je u prvom stihu bila “čista”! I ovo sam pokazao Marku, koji je smjesta ispalio rafal: jebo čarobnjaka koji kaže da je voda potoka čista kako bi se rimovala sa ‘blista’, a zatim se popišmani: izvinjavam se, voda je grozno prljava, čista je bila privremeno, dok se rimovala sa ‘blista’. Jebo maga koga rime ćeraju u ovakve laži koje siluju i zakone prirode i našu pamet.

Takva je sablja od prevodioca taj vrač. U filmu Živka Nikolića, jedna žena, dok je u podrumu na buretu jedan žega, ponavlja u ritmu ljuljanja bureta: “Svaka čast! Svaka čast!” Kad utvrdim kako vrač prca u mozak francuske pjesnike, često sam prisiljen reći: “Svaka čast! Svaka čast!”

Da, zbilja, okle potoku “struje” koje prinadleže rijekama? Odgovor se sam nudi: trebao mu je srok sa “truje”. Mada ga razumijem: u “čarobnim Dučićima”, rodnom selu njegova majke, nema potoka, zato vrač ne zna da potok ima jednu struju. Eto kakve sve budalaste laži, u jednoj strofi, umije napraviti vrač koji kuburi sa rimama. Blago njemu kad ne zna, niti će ikad znati, koliko su ga puta srokovi natjerali da se izblamira. Ali ga žalim što ne zna da rime nisu tu da ti pruže priliku za laganje i besmislice koje su posljedak laži, već da su i pomoćnici da se potpunije izraziš.

Njegovi prevodi često liče ovom potoku: gordi se čistotom njine vode koja je otrovana muljem, najviše muljem nerazumijevanja i neznanja. Nerazumijevanja poezije i neznanja maternjeg jezika i prevodilačkog zanata, zato njegovi srokovi napastvuju i zbilju i ljudsku pamet i jezik, a evo i mog prepjeva Nervalove strofe:

“Taj potok, drhtaj čijih voda / Zrcali nebo u svom u sjaju, / U blistavu mu toku ko da / Hiljade vatri svjetlucaju; / Dok u mirnome svom koritu / Gdje, po tlu blago položitu, / Polagano mu vali hode, / Na dnu mulj vuče nečist koji / I gorčinom i gnusom svojim / Posvud njegove truje vode”.

Opet 1: 0 za profesionalca.

Kad mi se desi ovakav prepjev, učini mi se da prevođenje nije posve zaludna rabota. Ili barem da ne mora biti uvijek. O ovakvom prepjevu, gdje je iz originala sačuvano sve što je moguće – a moja prevodilačka poetika staje u tri riječi: što bliže originalu – Vrač može jedino da sanja. Ali ne, ne može čak ni to, jer Mićević je prevoditeljski stroj, a gdje ste vidjeli strojeve koji sanjaju?

ČAROBNJAK U LAGANJU (2)

U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen Bodler kaže: “Rien n’égale en longueur les boiteuses journées, / Quand sous les lourds flocons des neigeuses année / L’ennui, fruit de la morne incuriosité, / Prend les proportions de l’immortalité”. (“Ništa dužinom nije jednako hromim danima / Kad pod teškim pahuljama snježnih godina / Dosada, plod tmurne neradoznalosti, / Dobija proporcije besmrtnosti”).

Moj prevod: “I ništa od hromih dana nema dulje / Sniježnih godina kad teške pahulje / Čami, plodu tmurne neradoznalosti, / Daju proporcije prave besmrtnosti”.

Vračev prevod: “Ništa nije duže od trapavih dana / kad pod teškim prhom snega sa svih strana / dosada, proizvod sumornog nehaja, / poprima razmere besmrtnog beskraja”. Vrlo odlično, vrlo odlično, rekao bi naš gimnazijski profa matematike.

Taj bedak je nezaboravne, toliko bodlerovske “hrome dane” proglasio “trapavim“, a ti do bogojavljenja nagađaj šta to znači, ali je jasno da mu trosložna riječ treba kako bi popunio metar. Dosada nije “plod” kao u originalu, nego “proizvod”, jer mu je opet potrebna trosložna riječ. A besmislica “teški prh snega” zbilja mu je genijalna, mada u našem, zapravo u jeziku Skendera Kulenovića, nema lakše od riječi “prh” iz naslova njegovog soneta o rođenju i uzletu, o prhu jedne bubice. “Teški prh snega”, veli gluvać za srpski jezik. A priglupom lažju “sa svih strana” (zamislite rečenicu: snijeg je padao sa svih strana!) vrač se često služi kao džokerom koji stavlja u rimu, i nikad ne znači ništa.

I dokraja nam je razumljivo kad Bodler, čiji je jezik krajnje precizan, pogotovo kad analizira sebe, kaže da “neradoznalost“ dosadi daje “proporcije besmrtnosti”, ali smo u velikoj nedoumici kad “dosada” koja je “prozvod nehaja”, jer vraču je “neradoznalost” preduga riječ, a tu je i zbog rime) “poprima razmere besmrtnog beskraja”. Ne “besmrtnosti”, već besmrtnosti na kvadrat. U knjizi sam često upozoravao na ovakva napuhivanja koja su zaštitni znak njegovih đenijalnih prepjeva.

Tiranija metra i rime nije ga prisilila samo na hrpu laži koje su dokazi da je rođeni netalenat za poeziju, već je uništio, što je u njega običaj, i najbolji stih u strofi: “teške pahulje snježnih godina” koji je jedan od dokaza Bodlerove veličine: samo je qurčev prevodilac mogao precrtati sliku koja sugeriše da, u pjesniku, u duši mu, dok gleda padanje snijega, prolaze godine, čime je bodlerski neponovljivo i prepoznatljivo izražena bit dosade i naviješteno unutrašnje vrijeme koje će preplaviti literaturu 20. stoljeća. I kako je moćna ova slika: godine se tope kao snježne pahulje koje su teške, jer ih se teško podnosi, a dosada ih je svela na zime, postoji samo jedno godišnje doba! Sve je ovo vrač poslao u materinu, jer ne razumije poeziju, a pred velikom poezijom je često običan kepec. I pošto ih, kao Bog u Bibliji, uobličuje po svom obličju, veliki francuski pjesnici često su kepeci.

Evo početka vračeva prepjeva Lamartinove Iskije: “Sunce će da s danom drugom svetu mine; / Na vidiku pustom Feb se tiho peo / I baca, sekući duboke mrkline, / Preko čela noći svoj prozirni veo”. Kad sam ovo pročitao, rekao sam: to jeste čarobnjak reči, ali je morao nečim sebe da spreči u laganju koje ko šupalj lonac zveči. A seljak Marko veli: dok je pravio ovaj prepjev, mora da mu je mozak bio u sampasu, kako na selu kažu kad puste stoku da sama pase, bez čobana, inače bi vidio da mu je jedno sunce viška. No možda Mićević, kao ljudi u “čarobnim Dučićma“, rodnome mjestu njegove majke, vjeruje da od viška glava ne boli?

Kako god, Lamartin ne može biti optužen da je nadrealista, a iz pouzdanih izvora znam da mu je ostala nepoznata naša usmena pjesma: “Tam’ u našoj zemlji po dva sunca greju”. Vrača koji u prevodima često barata vlastitim priviđenjima koja podmeće originalima nije zabrinulo to što u njegovoj laži, kad jedno sunce zađe, drugo odmah izađe pod maskirnim imenom Feb, što nije ni sporedno sunce sa Popinog “sporednog neba”, jer je Lamartin jasan: “Sunce će odnijeti svjetlo u druge svjetove; / Na pustom vidiku Feba se tiho penje, / I baca, probijajući duboke tmine, / Providni veo na čelo noći”.

Nije, dakle, on već ona, Feba, boginja mjeseca, negdje piše da je unuka, a negdje da je sestra boga sunca zvanog Feb, koja je izašla iza sunčeva zalaska. Ovaj magov mućak snio je pijevac koji ne prestaje kukurikati da mu je svako jaje dvožučno. Ali taj pijevac, dok tumači svoje prepjeve, zbilja dražesno kokodače jer nas kuša uvjeriti da se u njemu krije velika nosilja jaja.

I da je uključio mozak, valjda bi skontao da nema ni teoretskih šansi da sunce, koje “skida sve do gola”, i na šta zemaljsko baci “prozirni veo“: to je u nadležnosti Lune, to je veo mjesečine. Ali priznam da sam često udivljen čarobnjačkom lakoćom sa kojom proizvodi ovakve laži i besmislice.

Evo i moj prepjev: “Dan sunce odneće u svetove ine; / Pust vidik gde Feba tiho uvis krenu, / I na čelo noći, u duboke tmine / Prodirući, baca prozirnu koprenu” . Ovo je pravio profesionalac, a mađioničar je abrakadabrama proizveo glupu laž da “Feb se tiho peo” kako bi “prozirni veo” bacio “na čelo noći”, ali vjeruje da će ovu izmišljotinu iskupiti lijepa riječ “mrkline”. Koje mu i jesu bile u glavi dok je pravio ove stihove, i svi Febovi napori da ih prosiječe otišli su ututanj.

Žil Laforg u Melanholičnom izvinjenju veli: “Oh, recite, hoćete li? Biću vaše dijete./ Vi ćete uspavati moje tuge bez razloga, / Imaćete blagosti za moje sumorne časove, // I možda, u času kad dođe ništavilo / Da okupa moje slomljeno tijelo beskrajnom svježinom, / Umrijeću slatko, utješen od života”.

Magov prevod: “Oh! Zbilja, recite! Bio bih vam čedo. / Snom biste ljuljkali prazne moje tuge, / slašću biste slili čame moje duge, // I možda u času kada bih smrt gled’o / gde svežinom večnom skršen trup mi mota, preblago bih umro, smiren od života”.

Evo spiska vračevih laži: a) u originalu tuge su bezrazložne, a ne prazne; b) nema čama već časova koji su c) sumorni, a ne dugi; č) žena je blaga prema njima, a ne “sliva ih slašću” (laž iz koje se oteže med, toliko je poetična), Laforg ć) ne gleda smrt već dolazi ništavilo; d) nema motanja, šta god to značilo, već kupanja; e) svježina nije vječna već beskrajna; f) pjesnik nije od života smiren već utješen. Sedam laži u šest stihova!

A Marko mi veli: on koji laže lakše nego što se u proljeće guli kora vrbe, on će reći da se moja knjiga od početka od kraja “temelji na besomučnim lažima”, jebo ga onaj ko ga je naučio lagati. U tekstovima koje mu je objavila Šćepova novina vrač se drži se poslovice: Pridrži mi, seko, ovo kopile da se one kurve napsujem! Iz istog razloga i andrićomrsci optužuju nobelovca za mržnju prema Bošnjacima.

Moj prevod : “Daj, nešto recite? Biću vam dijete. / Uspavaćete mi bezrazložne sjete, / Biti blagi za sve sumorne mi trene, / I možda, svježinom kojoj kraja nije, / Kad Ništa okupa slomljenoga mene, / Od žića utješen, slatko ću umrijet”. U knjizi mi je bilo slatko pobijati vračeve laži svojim prepjevima bez laži. Moj prevod je pravio profesionalac koji je morao sačuvati “Ništa” iz filozofskog jezika, jer Edmund Vilson o Laforgu veli: “Pavši pod čaroliju nemačke filozofije, on je uneo njen žargon u svoj stih, i time simbolizmu doprineo možda onaj poslednji elemenat nejasnosti koji mu je nedostajao”. Sačuvao sam i priznanje da pjesnika samo smrt može utješiti od života, što spada u najbolje stihove na francuskom jeziku, a ubijač poezije taj iskaz pretvara u jeftinu laž, u smirenje od života.

U petom stihu svježina nije beskrajna, kao u originalu, već vječna, laž koja se temelji na vjeri da su isto prostorni i vremenski beskraj. I laže da su u pjesmi isto smrt i ništavilo i ne vidi da mu je jedna smrt viška, kao što u prepjevu Iskije postoje dva sunca. I misli da motati znači omotati, jer se prevodilčakog drži gesla moj te mota oko plota. Moju knjigu koja se sastoji od ovakavih analiza vrač je đuture proglasio “političkim pamfletom” i hrpom ”besomučnih laži”.

Otkud Mićeviću onolika histerija u Slobodnoj Bosni? Morao bi da pobije, jer jedino je to u našoj raspri važno, moje analize njegovog “čarobnjaštva” i dokaže da su bezvrijedni moji prevodi koje sam u knjigu stavio da ga podučim kako bi trebalo prevoditi , a pošto jedino to ne može, odlučio da pobije kompletnog mene, ne videći da je pritom napravio reljefan autoportet nitkova, možda većeg od izlučevine koja se zove Senad Avdić Šćepo, većinski vlasnik Slobodne Bosne.

Mićević je “dokazao” da sam srbomzac, prostak, podmuklać, tmičnik, lažov, polupismnjak, neobrazovan, neznalica, plagijator, loš pisac, jad od profesora, da pojma nemam ni o prevođenju, ni o francuskom ni o našem jeziku i poeziji, ni o čemu, iz čega proizlazi jedan jedini zaključak: moja knjiga o vraču je hrpa ”besomučnih laži”! A kao neoborive dokaze da su i laži i besomučne naveo je šta je o njemu rekao Krleža, Ivan Lovrenović i Izet Sarajlić. Kako je lako biti Kolja Mićević. Kako je je jeftino stotinama prividnih pobjedica kušati da od samog sebe skriješ istinu da sam od njega, u svojoj knjizi, napravio isto što i Bajazait od Srba na Zgazimestanu. Ali mi je žao što mu ne mogu pokazati kudije se češem dok čitam ta histerična blebetanja o meni. Nadživio sam Karadžićeve granate, pa ću i Mićevićeve petarde . Ali ako pobije bar dio ovoga što sam, iz cijele knjige, stavio na naš sajt, pas bio ako se ne odreknem svega što sam napisao i preveo i ne odem u Svetu Goru, k Nemanji Mirotočivom, da se zamonašim.

 

 

ČAROBNJAK U LAGANJU (3)

U pjesmi Riječi na duni Igo veli: “I kad u dubini tog neba što ga moj uzlet sanjaše / Vidim kako bježe, prema sjenci odvlačeni, / Kao vihor prošlosti koji odlazi, / Toliki krasni časovi što odzvoniše“.

Vrač kaže: “Sad kad prema dugo snevanome svodu, / prema usamljenoj seni, / kô vihor prošlosti naglo će da odu / svi oni prekrasni treni“.

Moj prepjev: “Kad u nebu, o kom sne moj uzlet snova, / Bježe, jer ih tama siše, / Ko vihor prošlosti, toliko časova / Lijepih što odzvoniše“.

Iz ove strofe mora se nešto izbaciti, ali se odmah vidi da se završetak trećeg stiha (“koji odlazi”) može ispustiti da se oslobodi prostor za stvari koje se ne smiju izostaviti. Mag koji brblja o prevodiocu s ”nepogrešivim kritičkim osećanjem”, ovdje smatra da su važne baš riječi bez kojih prepjev može, čak prilogom (”naglo će da odu”) naglašava njin značaj, a zašto? Trebalo bi pogledati u njegov horoskop da nađeš odgovor.

A važan polustih: “što ga moj uzlet sanjaše” sveo na pridjev “snevan”, jer njegovi prepjevi vele da mu je “kritičko osećanje” često mizerno. Zašto bi Igo, bilo koji pjesnik, bilo koji čovjek, uprazno ”snevao” svod nad glavom, svagda vidljiv? San o uzletu na nebo pjesnički i ljudski je legitiman, a snevati ga ‘nako mogu tek drugorazredni pjesnici. Dajem 100 maraka onom ko u sintagmi ”snevani svod” nađe relevantan smisao, mada krasno zvuči, jer vračeve laži su violinski umilne.

I “usamljena sena” mu je vrlo dražesna. Vrlo poetična. O ovim se prevodima može reći sve osim da su nepoetični, mag sve uljepšava kao gimnazijalka iz literarne sekcije, i evo jedan od stotina primjera. Lamartin u Iskiji kaže: “Djevica, u snu gdje se njena duša gubi, / Podiže plavo oko koje odražava nebo“, a magov prevod veli : “Devica, sva u snu što joj dušu zari, Diže plavo oko što nebo obasja“ (podvukao M. V.), te ako pitate: kako oko koje odražava nebo može da ga obasja, odgovor je prost: to je mnogo poetičnije. Ali ni u izvornom stvaralaštvu, i kad nisu mićevićevski jeftine, poetizacije najčešće ne vode daleko, a vračeve ne mogu prikriti promašaje, ovaj put proizvoljnost: zašto je sjena postala ”usamljena”? Njegove proizvoljnosti su najnesnosnije: u izvorniku, ta tama, ili sjenka, nije usamljena već vuče, privlači, odvlači minule časove života, i može li iko reći šta pridjev “usamljen” u ovoj strofi radi, osim što popunjava metar? Metričkih laži u vrača ima koliko ti duša išće.

Epitet “snevan” gotovo poziva da suosjećamo s mrakom što guta pjesnikov život! Jer kako drukčije, ako ne kao poziv na sućut da doživimo pridjev ”usamljen” u tom spregu? Ima u dubini neba njakva ”usamljena sena” kojoj pjesnikovi minuli časovi hitaju u susret da joj prave društvo. Čak ako je ovo čitanje maliciozno, što njegov prepjev i zaslužuje, nema sumnje da u Igoovom pjesništvu vrve, nadiru, kuljaju, šikljaju mrakovi, tmuše, tmine, tmice, pomrčine, tame, sjenke, u njega ima i “strašno crno sunce iz koga noć zrači” i nije vjerovatno da je i jedna njegova sjena ikad bila “usamljena”, ali vrač unosi misterije tamo gdje je original sasma jasan.

Ne vidi ni mogućnosti koje su mu same nudile. Pa ću mu prevod popraviti: “Sad kad prema dugo snevanome svodu, / ka senci odvlačeni, (ili: odvlačeni ka seni) /kô vihor prošlosti naglo će da odu / svi oni prekrasni treni”, što je mnogo tačnije i izbjegao bi laž koja je i besmislica, ali briga ti je njega za tačnost, uz to je i slijep od navike da prevode kiti bižuterijom, a “usamljena sena” jeste bižuterija.

O najboljim polemikama Vuka Karadžića jedan njegov pristaša je rekao: to su “matematički dokazane magareštine serbskih spisatelja”. Sličnim poslom se bavi i ova knjiga. Pobrojmo magareštine u ovoj strofi: mag laže da je svod snevan i na kvadrat laže da je dugo snevan; laže da je sena usamljena, laže da će treni da odu jer upravo odlaze, a na futur ga je prisilila rima; nema sna o uzletu ka nebu, najigovskije slike u pjesmi, nema bijega časova, jer vrač je slijep za nijanse i jebe mu se što sve proživljeno bježi od pjesnika; ništa te časove ne odvlači, kao u originalu, gdje ih mrak otima; časovi u magovu prevodu nisu “odzvonili”: izbacio je taj glagol koji sugeriše da je od svega lijepog u životu ostao tek zvuk izbijanja ura; zamjenica “oni” tu je da popuni metar, a u istu svrhu služi i pojačanje “prekrasni”, a ne “krasni“. I ovu strofu moreš nabiti na đoku, jer mag ne prevodi već loše prepričava original. U mom prevodu gubici su minimalni, a vrač je kao nastojnik imanja koji je zavro da vlasnika raskući. Razlika između mog i vračevog prevoda je razlika između prave i drugorazredne poezije.

U istoj pjesmi Igo kaže: “Gledam, preko brda i dôlje, / I beskrajnih nemirnih mora, / Kako uzlijeće pod kljunom supa-sjeverca / Oblakā čitavo runo”. Vrač veli: “Gledam preko brda i poljane ove / i preko pučine cele, pod kljunom severca oštrog kako plove / oblaka zavese bele”.

Marko Darinkin mi veli: enti vrača koji je, serijom plitkih mada pitkih laži, jedan dinamičan, čak dramatičan prizor uništio i strofu srozao do stihoklepstva! U njegovom prevodu pučina nije beskrajna, nema na njoj nemira, sjeverac nije sup, oblaci su zavjese (jer mu je meblirani pejsaž poetičniji), a nisu runo (ovaca koje bježe od sjeverca-lješinara), a ono što je ostalo od izvornika liči na mačka Toma u čas kad iziđe iz eksplozije. Moj prepjev je nježno sačuvao sve što je laganjem vrač ubio: “Gledam preko brda, dôlje i pučine / Beskrajne, s nemira puno, / Kad pred kljunom supa-sjeverca se vine / Oblakā čitavo runo”. Bravo, Vešoviću!

U istoj pjesmi Igo kaže: “I ostajem katkad ležati ne ustajući / Na rijetkoj travi dune, / Do časa kad se vidi kako se pojavljuju i sanjare / Zlokobne oči lune”, dok vrač veli: “Ostajah dugo, pognut, ne dižuć glave, / na retkoj travi dune, / u času kad se na tamnom nebu jave /zlokobne oči lune”.

Prevođenje ove strofe olakšano je i time što se srok “duna“- “luna“ nudi sam i očekujemo da posao obavi s lakoćom prokušanih mađioničara. Prvi stih mu je razritmovan: dvanaesterac nije simetričan (6+6) već asimetričan (5+7), a kršenje pravila kojih se čvrsto drži prevodeći ovu pjesmu, priznanje je poraza; stvar je utoliko gora što je poražen stihom koji nije pretežak za prevesti. I za koji je moj dopisao “pognut”, kad je serbez mogao napisati: “I ostajah dugo, ne dižući glave”, pa bi stih bio tačniji i ritmički ispravan? Kad ovom đeniju dođu lutke, nadrljaju i poezija i naš jezik i logika.

Ko drži do sebe potrudiće se da strofu prevede bez dodavanja, to će smatrati pitanjem prevodilačke časti, ali vrač opet ide lakšim putem: preudesio je Igoa na način koji izaziva smijeh, jer, ako na travi pjesnik ne leži bez ustajanja, kao u originalu, već sjedi “pognut, ne dižuć glave” u času kad izgrije mjesec, kako je onda, isusati, vidio “zlokobne oči lune“?

Takve budaleštine i besmislice može si dozvoliti tek diletant. Pošto je čisto i bistro kazao da je pjesniku u čas luninog izlaska glava ostala nedignuta, pripisao mu je moć gledanja potiljačnim okom. U prevodu ove strofe mag se služio malim mozgom, zato pjesnik pognut i bez dizanja glave registrira nebo, tamno, kakvo u izvorniku nije, i u njemu “zlokobne oči“ zemljinog satelita.

Ovom se ne treba previše čuditi. U pjesmi o ženi nerotkinji Bodler kaže: “Ses yeux polis sont faits de minéraux charmants (“Njene uglačane oči napravljene su od čarobnih minerala”), što je nezaboravan stih, a vrač kaže: “Glatke oči zdane od preljupkih ruda”. Ruda, a ne minerala! Ali zar nisu rude, otkako je krme rep iskrivilo, bile posve bezoblične? Pa ću ga pitati: kako se zove brusač koji živi pod zemljom i rude podvrgava stručnoj obradi tako da postaju uglačane kao dragulji? Ne, vrač ne razumije poeziju.

Najfiniji potez pjesnikove uobrazilje u ovoj strofi, možda i u pjesmi, jeste slika luninih očiju koje su “zlokobne” i u isti mah “sanjare”, čega nema u vrača: očito je smatrao da će ta zavrzlama otežati razumijevanje strofe. Taj često sumnja u našu moć poimanja i stihove objašnjava, umjesto da ih prevodi, ili ih uprosti da budu shvatljiviji. Lunine oči koje su zlokobne i sanjare u njegovu prepjevu je pojela mačka i zato što ne zna šta su u pjesmi “bitnosti”, njegovski rečeno.

Moćne su te zlokobne koje sanjare, i raznim čitateljima sugerisaće razne stvari, a meni se kaže da su to sanjarske oči žene koje su zato i opasne, jer zamađijavaju. U svakom slučaju nezaboravno mi je to zlo koje sanjari. A da je u Bodlera zlo genijalan sanjar dokazuju mnoge njegove pjesme, čak i naslov knjige Cveće zla.

ČAROBNJAK U LAGANJU (4)

Pol Valeri u pjesmi Zora kaže: “Son col coupe le temps vague / Et soulève cette vague / Que fait un col sans pareil…” , što znači: “Njen vrat siječe prazno vrijeme / i podiže taj talas, / koji pravi neuporedivu (bukvalno: bez premca) pjenu”. Valeri je u jeziku tražio formule koje će djelovati neporecivo, kao matematičke. Ovo je takav odlomak.

Pjesnikova nada je, u prethodim stihovima, plivala u vodi nevidljivog bazena, jer Valeri obnavlja prastaru metaforu: kad kažemo da vrijeme teče, nismo svjesni da se radi o poredbi vremena i vode. Valeri je ovu metaforu oživio: voda u bazenu je postala “prazno vrijeme”, stoga vrat plivačice može da siječe vrijeme kao pramac vodu. Radi se o bukvaliziranoj metafori. K tomu je napravio neprevodljivu igru riječi: “vrat” (col) iz prvog, u trećem stihu znači “pjena”.

A rima (koja se temelji na sličnosti riječi po zvuku i razlici u značenju) ovdje je, može se reći, savršena: puna zvučna istovetnost vag-vag uz punu razliku u značenju prazan-talas. I ova rima je igra riječima, zato se ne može prevesti.

Sa čime se banjalučki čarobnjak ne slaže: “Vratom seče trenut pusti / I za sobom talas pusti / Koji divni taj vrat čini…” Prvo da mu ispravim jezičku grešku, čestu u njegovim prevodima: trebalo je reći “što ga divni taj vrat čini” , a ovako je ispalo da talas čini vrat, a ne vrat talas. Uspio je kopirati rimu i mora da je zatim, kao onaj kojot iz crtanog filma, sebi čestitao: genijalčino! Šta je napravio?

Riječju “trenut” uništio je bukvaliziranu metaforu, jer vrijeme može, a “trenut” ne može teći, i vrat plivačice može sjeći vrijeme, a “trenut” ne može da ga jebeš! U trećem stihu vrač je bukvalno shvatio riječ “vrat” koja znači “pjena”. Taj često ne razumije ono što prevodi, ali ga to ne sjekira, jer činovnički kopira formu, a šta ga briga za značenje, i tako smo, umjesto vrata koji siječe prazno vrijeme i diže talas koji pravi neuporedivu pjenu, dobili vrat koji siječe trenut i diže talas koji divni taj vrat čini! Njegovo nerazumijevanje onog što prevodi ovdje je dublje nego obično, da se izrazim milišićevski.

Pokažem ovaj prevod Marku Darinkinu, a on – tras! – u nesvest. Jest, očiju mi. Kad sebi dođe, veli: “Vrat? Kakav vrat, anđeli s Koljom! Ko išta zna o Valeriju, kladiće se u šta hoćeš da taj veliki majstor, ni pod prijetnjom smrtne kazne, u tri stiha ne bi dvaput upotrijebio riječ vrat. A posljednji stih mu je suvišan, kako šupljikatu i priliči, jer ponavlja već rečeno: ako vrat diže talas, za koji moj ga i čini? Jeftinoćo, zoveš se Kolja Mićević!” “Kako to misliš?“ “Fino. Umjesto velikog pjesnika koji hoće da mu stihovi imaju strogost matematskih formula, dobili smo petorazrednog stihoklepca koji ponavlja što je ranije kazao: vrat podiže talas koji taj vrat čini. Ovo je sročila blesa. A da popuni metar, slagao da je vrat divan.”

Evo prevod Marka Darinkina i Sunite Subašić-Thomas: “Vratom prazno vreme seče / I podize taj val gde će / Da bez premca bude pena”. Sve smo sačuvali, osim rime koju se ne može preveti, dok je vrač kopirao rimu, a ostalo ubio. Marko mi veli: mada brbljanjem u Šćepovom listu vrač kuša da mene i Sunitu prikaže kao razbojnički par Boni i Klajd iz istoimenog filma, nas dvoje, kao prevodioci, za Mićevića smo Pjer i Marija Kiri. Što se vidi i iz ovog prevoda.

Valeri u Mladoj Parki kaže: “Kakva tišina / muk govori mom jedinom vlasniku? / Bogovi! U mojoj teškoj rani jedna tajna / Sestra gori, koja se više voli od krajnje pažljive. / Odlazi! Ne treba mi više tvoja naivna vrsta”. Jedan komentator o drugom i trećem stihu kaže: kad čula ovako gore, ona (Parka – M.V.) to više voli nego inteligenciju (“krajnje pažljivu”).

Moj i Sunitin prepjev: “Jedinom vlasniku mom kakav muk zbori? / Bozi! U teškoj mi rani tajna gori / Sestra: od krajnje se pomne voli više! / Idi! tvoj naivni rod ne trebam više!” Iz originala smo prenijeli sve što živ rob može, a ko bi mogao više skinuli bismo mu kape i poklonili se do tla. Čak i dublje.

Mićević veli: “I kakav mir zbori mome posedniku? / Bozi! Tajna sestra u mom teškom kriku / Plamti, jer beskrajnom čekanju se poda. / Idi! Ne treba mi naivnost tvog roda”.

U prvom stihu izostavio je riječ “jedini”, povodom koje je, u Galimarovom izdanju Mlade Parke, u napomenama napravljeno osam redaka komentara. U drugom stih, jer vazda napuhuje, “ranu” je zamijenio “krikom” zbog rime sa “posednikom“; a prevod trećeg stiha: “jer beskrajnom čekanju se poda” na izvornik liči kao stolica na jaje: “koja se više voli od krajnje pažljive”(”à qui se préfère l’extrême attentive”). Ove proizvoljnosti dokazuju i da ne razumije orginal. Nekad se zna šta je tužnije: kad ne razumije original, ili kad ne zna maternji jezik.

U pjesmi Riječi na dini Igo kaže: “Zar neću više vidjeti ništa od svega što voljeh? Unutar mene pada veče. / O zemljo, čija magla briše vrhove, / Jesam li utvara, a ti grob?”

Vešović je napravio dva prevoda ove strofe: a) “Zar ništa voljeno neću vidjet više? / U nutrini hvata se mrak. / O zemljo, vrhove čija magla briše, / Nisi li grob, a ja prizrak?” b) Zar ništa voljeno neću vidjet više? Nutrinu mi tmine plave. / O zemljo, vrhove čija magla briše, / Nisi li grob, a ja avet?”

Vrač veli: “Zar nikada neću videt drage svoje? / Oko mene pada tama. / O, zemljo u čijoj magli brda stoje, / nisam li leš, a ti jama?“

Odmah ću ga opomenuti da iz groba može izići utvara, a leš jok, ako izuzmemo biblijskog Lazara, pričica koja je, za mene ateistu, bedna glasina. I ne vidi da mu se tama koja pada oko pjesnika, a ne u njemu kao u originalu, pojebala sa slikom: “O zemljo, u čijoj magli brda stoje”, jer kako, mađioničaru, leba ti, u mraku oko sebe vidiš brda u magli? Vjeruješ li da se pjesme pišu po pravilima babe-Sulumije i prevodiš ih po pravilima babe Jegde? U njegovom prepjevu ove strofe Igo je opet pjesnički amater, a ne majstor. Jedan od najvećih.

Izvornik je precizan: u pjesniku je veče, dok vani magla briše vrhove, a u maga nema ni vrhova, ni brisanja, nema najboljeg u strofi! Zbog rime svoje-stoje uništio je izvrsnu sliku vrhova koji se gube u magli i dobro sarađuje s padanjem večeri u pjesniku. Vrhovi privlače maglu, što znači da je magla bukvalno tačna slika sa finim metaforičnim značenjem: brisanje vrhova sugeriše niveliranje svijeta u starosti, a vračeva brda u magli, kao zamjena za vrhove maglom brisane, dokaz su prevodilačke impotencije, odsustva ukusa i sklonosti, jer je rđav čitalac, da s merakom ubija poeziju, nekad najveću.

U prvoj strofi Zaboravljenih napjeva Verlen veli: “Klavir koji tiče jedna lomna ruka / Sija u veče ružičasto i nejasno/magleno sivo, / Dok jedan vrlo laki šum krila, / Jedan vrlo stari napjev, vrlo slab, vrlo dražestan / Luta oprezno, gotovo uplašen,/ Budoarom koji je dugo namirisavala Ona”.

Mag se zakleo: u mom prevodu na kraju strofe biće “Ona” ili ću poginuti. Ostao je živ, ali je original stradao u nizu saobraćajnih nesreća: “Klavir kog dira jedna ruka bona / sija kroz suton prepun crvenila, / a davni napev, tih i ljupkog tona, / ponesen letom laganoga krila, / oprezno kruži, lakši nego svila, / sobom gde dugo mirisaše Ona”.

U originalu veče je “nejasno sivo”, čega u vračevu prevodu nema, mada Verlen u Pjesničkoj umjetnosti kaže: “Mi hoćemo nijansu još / Ne boju, samo nijansu!”; napjev mu je “lakši nego svila”, čega u originalu nema; ruka u originalu nije “bona“ već “lomna”; “budoar“ nije mogao stati u metar, pa je vrač turio “sobu“; napjev koji je u originalu “vrlo slab, vrlo dražestan“, u vrača je “tih i ljupkog tona”, ali pošto “Ona“ , kao “konstanta” u koju se ne smije dirati, stoji na kraju strofe, to je nepobitan dokaz da je sve točno preveo!

Moj prevod: “Klavir pod rukom što krhka je bila / Sja u nejasno siv, pun rujnog žara / Večer, dok jedan prelaki šum krila, / Jedan star napjev, sav slab, sav pun čara, / Oprezno luta, plah, dilj budoara / Gdje dugo miris Ona je širila”.

Ni da živi dvjesta godina, mag neće napraviti ovakav prepjev. Vrač u Šćepovom listu laže kao pas kad kaže da ga mrzim “na nacionaloj i svakoj drugoj osnovi”, ali je nedvojbeno točno da ga mrzim kao utjelovljenje osrednjosti. Jer Tomas Man savjetuje: “Treba mrzjeti osrednjost, jer ne zna ništa o majstorstvu, zato vodi lak i prazan život”. Moj prepjev ove strofe neporečan je dokaz majstorstva, a njegov je sročila srednja žalost od prevoditelja.

BANJALUČKI MOCART

Evo katren iz jedne od Stanci Žana Moreasa:

Talasu što dolaziš s maznim mrmorenjem
Da zaspiš na duni gdje niče gorka trava,
Ljuljaj, ljuljaj moje srce, kao dijete njegova majka,
Nasiti ga azurom i slanim isparenjima.

Mocart:

Vale koji stižeš u huku laganom
da usniš na žalu gdje je gorka trava,
njiši, njiši srce moje, neka spava,
nadoj ga ljubavlju i nježnošću slanom.

Salijeri:

Talasu što s maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na duni gdje su gorke vlati,
Ljuljaj, ljuljaj srce kao čedo mati,
Doji ga azurom, slanim isparenjem.

Ako ste se pred četvrtim stihom Mocartovog prevoda prekrstili lijevom i dodali neûzubillah! – učinili ste to iz više nego dobrih razloga. Jer duboko lirično poređenje talasa s majkom koja ljulja dijete banjalučki mađioničar je, držeći se načela sad-ga-vidiš-sad-ne-vidiš, izostavio iz trećeg stiha, uništio poeziju koju sadrži ta poredba, i dodao “neka spava”, jer nije mogao naći rimu sa “trava”, mada nju nije teško naći, pa sam napravio drugu verziju prepjeva, a šta drugo i ostaje jalovom Salijeru koji Mocartu zavidi kao genijalnom razvaljivaču poezije:

Talasu što s maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na dini gdje je gorka trava,
Srce mi, ko mati čedo, uljuljkavaj,
Doji ga azurom, slanim isparenjem.

A napravio sam je i zato da njegove cirkuske trikove poredite s radom osobe koja kaplje nad prevodom dok ne shvati da više ništa ne može učiniti za pjesnika.

Mocart odbija da se muči – jer je plemić koji se drži one begovske: “Nemoj mi samo zameta” – traženjem rime koja će sačuvati poredbu talasa i majke što ljulja dijete, ali šta ćeš kad mu “nepogrešivo kritičko osećanje” o kojem bleji u predgovoru Cveću zla veli da drugo “njiši” sačuva kao važno, pa je majku i dijete glavački izbacio iz pjesme, što ne čudi, jer često ne zna šta je, u čemu je poezija.

Pošto ih je izbacio, u napadu grižnje savjesti kuša da se u četvrtom stihu izvadi, jer ne zna onu bosansku: nije majka Muju karala zato što je kockao već zato što se vadio, pa je precrtao azur i isparenja, i iz prsta isisao ljubav i nježnost, kako i priliči amateru koji je uobrazio da je vrač. Zbog rime sa “trava” i ponovljenog glagola “njiši” dopisao je “neka spava”, šutnuo majku i dijete, izbacio azur i isparenja, dodao ljubav i nježnost – razrušio strofu kao JNA Vukovar, a sa upornošću na kojoj bi mu zavidjela svaka papiga ponavlja da u njega sve mora biti tačno.

I, što je najgore, uništava izražajne nijanse, ili slike s prepoznatljivim ličnim biljegom svodi na opšta mjesta, na tvorevine svačije i ničije. Na ono što je Josif Brodski nazvao “slojem kulture”: Ono što ostane kada se, nakon proteka vremena, prestanu zamjećivati među pjesnicima razlike, a prežive uglavnom sličnosti.

O tome svjedoči i Mocartov prepjev: spreg “avec des murmures câlins” u njega je postao “u huku laganom”, Moreas je postao sličan mnogim drugim pjesnicima, a u Salijerija je ostao “mazno mrmorenje” kao u originalu, zato Moreas i dalje liči na samog sebe. Jer, dok ga ljulja, mati mazno mrmori, tako dijete sluša uspavanku, ne razumije riječi, čuje jedino mrmor koji ga mazi! Mocart koji kaže da val stiže “u huku laganom”, zaslužio je, kao nagradu, nogu u dupe.

Ima ne mali broj onih koji tvrde da je, u manje-više u svakoj pjesmi, devedeset posto onog što su pjesnici asimilirali iz bliže ili dalje tradicije, a deset posto je njihovo, i samo njihovo. Tih deset posto Mocart gleda na uništi, ako ikako može.

To nije sve. Mocartov talas dolazi da “usni na žalu”, a Salijerijev “da zaspi na duni”, kao u originalu. U čemu je razlika? Moreas je simbolista: njegova “duna” u svijest nam priziva pustinju, i, skupa sa “gorkom travom” što na njoj niče, sugeriše ram koji uokviruje tren blaženstva. Tren otet od svjetske pustinje. Mocartov prevod “da usniš na žalu” taj stih je lišio simbolističke sugestivnosti.

U pjesmi Kineska figurica Teofil Gotje kaže:

Ona ima oči pridignute ka sljepoočnicama,
Malo stopalo, da stane u šaku,
Put svjetliju od bakra lampi,
Nokte duge i rumene od karmina.

Salijeri:

Sa k sljepočicama dignutim očima,
Sa malim stopalom, u šaku da stane,
Put svjetliju nego bakar lampi ima,
Nokte duge, rujnim karminom farbane.

Mocart:

Kose su joj oči, veđe uzdignute,
Kao kljun labuda stopala malena,
Put svetliju ima no štit lampe žute,
Duge nokte, boje karmina crvena.

Prvi stih Mocartovog prevoda spada u tvorevine koje me sile da kažem: banalnosti, zoveš se Kolja Mićević! Sliku očiju dignutih ka sljepoočnicama koja oneobičava junakinju pjesme taj amater je pretvorio u trivijalnost: kose oči plus uzdignute vjeđe, i dobio Kineskinju iz bukvara.

Gotjeova slika je sintetična, hvata cijelo lice, poziva maštu da dopiše istaknute mongolske jagodice koje bude dojam da su te oči pridignute ka sljepoočnicama, da bježe od jagodica. I, ne treba zaboraviti, ovo je istočnjačka, to jest egzotična ljepota, koja u poredbi sa idealom evropske ljepote, djeluje asimetrično, nepravilno.

Uz to, zna se da je Gotje počeo kao slikar i da se, po nagovorima Viktora Igoa, odao pjesništvu, ali je smatran najslikarskijim od tadašnjih francuskih pjesnika, a oči dignute ka sljepočicama vrstan su potez slikarske mašte. I najzad, Gotje je govorio da svoje ideje ne pokazuje nego ih krije, a ovdje je naša uobrazilja pozvana da nasluti skrivenu ideju koju je Mocartov prevod ubio namrtvo.

Drugi Mocartov stih istinski udivljuje iznašaćem nadri-mašte: kako si se setio labudovog kljuna, pesničino, dabili pesničino?! U Crnoj Gori bi po običaju rekli: e jes majstor, otac ga očin! Neostvareni pjesnik koji se diči ovakvim “otkrićima“ nerijetko me tjera da pomislim: ovako poeziju zamišlja mali Đokica.

Mocartu ni u peti nije bila misao da u Gotjeovoj slici stopala “malog, u šaku da stane“ ima stoput više poezije nego u njegovoj ornitološkoj poetizaciji koja ne valja ni po pizde ladne vode, ponajprije zato što se temelji na laži: kljun labuda je manji od bebinog stopala.

I, gluh za poeziju, ne zamjećuje da u Gotjeovoj slici ima francuski rafinirane erotike: pjesnik uzima, ili bar želi da uzme to stopalo u šaku. I koliko tu ima fine poezije: muška šaka postaje mera za žensku nogu!

Taj neviđeni egoman, slijep za ovaj jednostavni a veoma fluidni stih, upustio se u nadmetanje sa Gotjeom i bleknuo: “Kao kljun labuda stopala malena”, slika od koje ćemo, bio je uvjeren, pasti na dupe. I jesam pao. Od ibreta!

BANJALUČKI MOCART (2)

Evo katrena iz Eredijinog soneta Posmrtni epigram u doslovnom prevodu Sunite Subašić-Thomas: “Ovdje leži, Stranče, zeleni skakavac / Kog je tokom dva godišnja doba hranila mlada Hela, / I čije je krilo, titravo pod zupčastom nogom, / Brujalo u boru, žutici ili borovnici. // Ućutala se, avaj! prirodna lira, / Muza njiva, brazda i žita, / Bojeći se da njen laki san ne bude bude pomućen, / Ah! prođi brzo, prijatelju, ne muči je”.

Salijerijev prevod: “Ovdje leži, Stranče, zeleni skakavac: / Pol godine mlada Hela ga hranila; / Pod zupčastom nogom titrava mu krila / Brujahu u boru, žutici, sred trava. // Prirodna se lira ućutala, avaj! / Muza njivā, brazda, žita je usnila / Lako, prijatelju: da prenuta bila / Ne bi, prođi brzo, njoj ne dodijavaj!”

Ovo je prevod profesionalca koji se uzda u rmbanje, ne u mađije. Uglavnom ne bendam ponavljanje rima (abba abba) u sonetskim katrenima, ali ovdje sam se kapricirao da nadri-pjesniku pokažem kako istinski pjesnici prevode.

Mocartov prevod: “Tu počiva stranče, skakavac sred mira / kog je mlada Hela hranila tri leta, / i čije je krilo znalo da obleta / oko zanoveta, bora i šimšira. / On sad ćuti, avaj! ta prirodna lira, / pesnik njiva, brazda i klasja što cveta; / prođi, prijatelju, i nek tvoja peta / ne prene san laki, što se nad njim zbira”.

Mocart je ujutru napisao rime mira-leta-obleta-šimšira lira-cveta-peta-zbira, a popodne popunio ostalo, i načinio prevod koji me goni da kliknem kao Džanja Novakova, komšinica iz mog djetinjstva: E lijep li je, četiri mu majke zakukale!

Ipak Mocarta moram pitati: đe ti je, bio nejadan, titravo krilo i skakavčevo brujanje koji su duša ove pjesme? Je li ih pojela mačka? Skakavac, koji u originalu muzicira, u tvom prevodu egzercira. Oko borova. Kakav si ti to qurčev Mocart kad imaš srca da iz soneta šutneš glazbu?

Eredijinu Muzu, ni od kog prisiljen, Mocart je je abrakadabrama pretvorio u pjesnika, a ovu laž, kakvih u njega ima ko bubašvaba, Milan Kašanin bi nazvao “samovoljom amatera”. Prahnulo tako geniju i šta mu moreš!

U originalu skakavac je muza koja pjesnike nadahnuje da poju o njivama, brazdama, žitima: čim čuju tu “prirodnu liru”, zažele da nešto uz nju otpjevaju. U Mocartovu prepjevu skakavac je izvođač radova. Ovo mu je sto i prvi put da ne razumije ono što prevodi, da ne kuži u čemu je poezija.

Knjigu Prevodilački čarobnjak, gdje sam podrobno analizirao mnoge njegove zbrljeknute prevode, Mocart je proglasio nacionalističkim napadom, što je zbilja za popizdeti, jer je znano i bogu i narodu da se ne radi o Srbinu već o Francuzu po vokaciji, stoga je moj napad žalosno promašio. Mada sam i ja, kada sam kao nacionalist, iz neposredne blizine, gađao u Mocarta, vidio da pucam u prazno.

Mocart ima dara za zoologa. Mada skakavci žive pola godine, a Eredija kaže “dva godišnja doba”, toliko ga je opčinila lepota rime leta-obleta da je njoj za ljubav reformirao prirodu i rok trajanja skakavcu produžio za dvije i pol godine. Jebo ćaća onoga ko veli da Mićević nije čarobnjak!

Ili je u “čarobnim Dučićima” pod Lovćenom, odakle mu je majka, otkrio čarobnog skakavca koji živi “tri leta”. Vako Perišin, i on iz Dučića, pričao mi je da u njegovu selu ima čarobnih pčela zvanih treptuše: “jedna košnica daje 325 kilograma meda godišnje”. Pa što ne bi u Dučićima bilo skakavaca čija je evolucija otišla korak dalje: umjesto da skaču, kako im ime i u francuskom i u našem jeziku veli, svaki od njih kao vrana “obleta oko zanoveta, bora i šimšira” u divnim krugovima koji su Mićeviću donijeli titulu prevodilačkog Mocarta.

Ali ni to ne treba da čudi: taj u svojim prevodima reformiše i sunčev sistem. U njega možeš naći nebo sa dva sunca, od kojih jedno šetka s rukama na prknu, kao Mašan Radović, izaratni glavešina u seljačkoj radnoj zadruzi sela Papa.

Mocart ima dara i za botaničara: izvješće o otkriću “klasja koje cveta” dostaviću Šumskoj akademiji znanosti, mada ne znam je li i njega našao u “čarobnim Dučićima“, ili se opet ugleda na Staljinovoga genetičara Trofima Lisenka. Pošto u srpskom jeziku žita klasaju, Mocart je prinuđen da ukrsti žito i cvijet krompira kako bi dobio “klasje koje cveta” i rimu sa “obleta”: srok ga prisiljava da dopiše aneks kućnom redu u prirodi: levo je klasje koje cveta, desno je skakavac što puna tri leta oko bora obleta, a u sredini – razjebavanje Eredijinog soneta.

Kad bih iščitao sve Mocartove knjige prevoda popisujući ovakve laži koje su često i silovanje srpskog jezika, ubijeđen sam da bih našao dovoljno gradiva za zasebnu knjigu, jer ta prevodilačka mašina melje original na uvijek isti način.

Mocart ima dara i za psihologa. Koji je u prevodu soneta Simpatični užas korigirao Bodlera: tebi se čini da misao s neba slazi u dušu razvratnikovu, a zapravo ju ovija, duša je unutra, a misao vani, razumiš? I u izričaju “san laki, što se nad njim zbira” desilo se slično: skakavac je i u svom snu i van njega. Zbog rime sa “lira”, Mocart je načinio laž u kojoj je san skakavcu postao nešto vanjsko, što se “nad njim zbira”, to jest sakuplja. Pogodili ste: ovo je priča šuplja koja poeziju pretvara u dupljak, a Mocartu se čini da je od žeženoga zlata skuplja. Mocart će me opet optužiti da plagiram, ovaj put roman Kola Brenjon. Što je točno.

U Čarobnjaku sam, analizom mnoštva primjera, pokazao da Mocart najviše laže pod tiranijom rime i metra, jer ne zna praviti valjane vezane stihove. Mocartov skakavac nije zelen, kao u originalu, nego “počiva sred mira”, jer obožava ovaj metod laganja: izbaci ono što u pjesmi ima, a ubaci čega nema, i pravi prevodilačka rješenja koja su, decenijama, smatrali besmrtnim čarobnjaštvom.

Laž mu je cijeli prvi stih, jer skakavci nisu hrišćani koji počivaju u miru božjem. Eredijin skakavac naprosto leži. U knjizi sam analizama pokazao da Mocart često ne prevodi pjesmu kao cjelinu, a ovdje se ne osvrće na upozorenje: nemoj mu pomutiti laki san! Eredijin skakavac je zelen, epitet koji i opisuje i nagovještava, pjesnik se bojom koristi i simbolistički, njom sugeriše da u zelenoj prirodi nema smrti, ima tek “lakog sna”. Eredijin skakavac je još zelen, kao kad je bio živ, i kao da je još živ. Epitet zelen, značenjski najvibrantnije mjesto u ovim katrenima, mag je precrtao zbog trivijalne laži “počiva sred mira“.

Precrtavanje pjesničkih slika draga mu je zabava, što sam u svojoj knjizi detaljno pokazao, ali mu ne praštam što je izbacio “zupčastu nogu”. U djetinjstvu, zureći u noge skakavaca, pitao sam se zašto su zupčaste. Kad mi je tu nogu iznio pred oči Žoze Marija Eredija, pomislio sam da ti zupci mogu biti dio skakačkog mehanizma. No možda skakavaci iz Dučića nemaju zupčaste noge, jer su se dočepali ptičjih krila, i skakanje smatraju zastarjelim i prevaziđenim običajem, a Vako Perišin pričao mi je da njine muhe uzlijeću iznad orlova, čak prave i lupinge.

U Mocartovom prevodu nema brujanja titravog krila, ni zupčaste noge, izbacio dvije krupne književne činjenice, a zbog rime dopisao strančevu petu koja mu je važnija od muzike. Nadahnut kao ta peta, Mocart je opet ispunio normu u laganju koje vidi kao sustvaralaštvo i dokaz da je pjesnik. Što će biti kad mačka prolaje.

Ovu sam knjigu u rukopisu poslao dvojici banjalučkih pisaca i jedan je rekao da bi se ubio ako bi neko o njemu ovo napisao. Odvratio sam: glede Kolje, nema razloga za zabrinutost: taj ni na najvećim mukama ne bi priznao da – nije genije!

Marko i Sunita zadovoljavaju se ulogom skromnih slugu francuskih pjesnika i priznaju da nemaju ni promil sustvaralačkog talenata kojim raspolaže Mocart, zato su naši prepjevi vrlo točni, pa i ovaj, gdje su sačuvane rime ponovljene u katrenima – nek Mocart vidi da pravi pjesnik te rime može prevesti, a ipak sačiniti vjeran prevod. I uopšte, svi prepjevi koje je jalovi i zavidljivi Salijeri stavio u svoju knjigu Prevodilački čarobnjak, svagda bolji od Mocartovih, tu su ponajprije da do kraja razgolite bedu njegovog prevodilačkog šnajderaja.

​Mocart ima premalu i pamet i maštu i znanje našeg jezika i prevodilačkog zanata i razumijevanje poezije da se može nadmetati s papljanskim Salijerijem. A pošto sam napisao 2 000 strana poezije, nemam potrebu da ženska stopala poredim s labuđim kljunovima kao polupjesnik Mićević. Pročetnički dnevnik Vijesti, gdje je Mocart svašta kenjao o meni, nazvao ga je “renesansim čovjekom”. A ja se držim stihova Marine Cvetajeve: “Ako ti je, pjesniče, glas dat, sve drugo ti je uzeto!”

BANJALUČKI MOCART (3)

U katrenima soneta Zdravica Stefan Malarme veli:

Ništa, ta pjena, čedan stih
Ne naznačuju, osim kupu;
Tako se u daljini davi stado
Sirena mnogih naopačke.

Mi plovimo, o moji razni
Prijatelji, ja već na krmi,
Vi raskošni pramac koji siječe
Talas munja i zima.

Ovo je jalovi i zavidljivi Salijeri iz sela Papa preveo ovako:

Ništa, stih čedan, ova pjena
Da naznače sem kupu: tako
U daljini mnogih sirena
Stado se davi naopako.

Mi plovimo, o razno moje
Društvo, na krmi ja već stao
A vi raskošni pramac što je
Munja i zima val sjekao.

Ni kad bi živio koliko kornjače sa Galapagosa, nikad se ovakav prepjev, gdje je sve kao u originalu, neće ni omaći banjalučkom Mocartu male pameti, malog znanja i razumijevanja poezije i slabog poznavanja našeg jezika, koji decnijama bleji da u njegovom prevodu mora biti sve tačno. Ovako prevodi čovek kome je poezija najvažnija stvar na svijetu, a Kolja Mićević, egoman koji je sebi važniji od ostatka svijeta, neka svoje izmišljotine i besmislice i dalje smatra “dubljim i ispravnijim čitanjem originala”. Mocart je ove katrene preveo ovako:

Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara;
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.

Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Mocartov prepjev je sačuvao rime originala (abba abba), a tu formalnu tačnost, na koju se isključivo svodi ono što naziva tačnošču svojih prevoda, često je plaćao papreno, što je lako dokazati analizom bilo kojeg njegovog uratka. U prepjevu ovih katrena ta tačnost je plaćena sa pet grešaka:

– Umjesto kupe, pehara, Mocart nudi “sjaj pehara”, a u originalu pehar ne sija, jer je tek “naznačen”, računa se samo sa njegovim obrisima, što je u skladu sa Malarmeovim poimanjem sugestije, o čemu govori i Hugo Fridrih u Strukturi moderne lirike: u Malarmevoj pjesmi stvari su ili posve dokinute, ili samo što nisu iščezle. I zašto nije napisao: “da naznače, osim pehara”? Naznaka sjaja ide u njegove poetizacije od kojih se prištim jer su, najčešće, teško sjeftinjenje izvornika, nekad i smrt poezije.

– Od “stada sirena”, slike očito osjenčene ironijom, mag pravi “roj”, jer mu treba jednosložna riječ, a ne zna dobro srpski jezik u kojem ima riječ “krd”. Uz to, sirene koje u Mocartovu prepjevu samo što nisu evoluirale u insekte, “daljinom tonu”, a ovako nategnutih sintagmi, koje su često, ne i uvijek, posljedica stihotvoračke nevještine, u njegovim prepjevima ima ko Rokića, ali se pitam zašto ne tonu “u dalji”? Zato što prevodilac koji je naštancao više od sto knjiga prepjeva nije imao kad svoj uradak dvaput da pročita i štogod u njemu popravi.

Što se mene tiče, da nemam prečeg posla, mogao bih ovo što mi je ostalo provesti u ispravljanju svojih prepjeva. U tome je razlika između profesionalca i amatera. Umjesto da očite besmislice i budalaštine pokuša ukloniti iz svojih prepjeva, taj amater ih, u polemici sa mnom, brani kao Njegošev Bajo Pivljanin Vrtijeljku! Pa ću ga njegoševski pitati: što ih brani kad ih ne odbrani?

– “Stado” promaknuto u “roj” tone “kao para” koje u originalu nema, a dopisana je da se rimuje sa “pehara”, pa moraš zamisliti roj nalik na paru koja se ne diže, što ulazi u Njutnov opis njenih poslova i zadataka, jer joj se odjednoć ćefnulo da tone, unatoč zakonima mehnike.

Ovakve rimom diktirane besmislice česte su u Mocarta: takve su, na primjer, u prepjevu Bodlerovog soneta Neprijatelj “vlažne lokve žablje” koje “na rake liče”, mada je u originalu voda “izrila rupe velike kao grobovi”. Te budaleštine, gdje zbog rime okreće svijet naglavce, običan su diletantizam koji Mocart smatra vidovitim sustvaranjem.

– Krma je postala “stara” da dobije rimu sa “para”, mada jedan od najvećih novatora u istoriji francuske lirike nije mogao stajati na “krmi staroj”, ali Mocart često očekuje da čitatelj zaboravi sve što se zna o pjesniku kako bi se neometano mogao diviti Koljinoj genijalnosti. I pramac je “slavan”, a ne “raskošan” ili “sjajan”: prvi pridjev ne može da upotrijebi, jer je trosložan, ni drugi, jer je već u pjesmu turio “sjaj”: druga laž je posljedak prve čiji je zadatak da original “uljepša”.

– Metrom i rimom je bio prisiljen da, umjesto “val munja i zima”, kaže “val gromova i nevremena”, čime je urnisao najsugestivniji stih u oba katrena koji sadrži u malom poetiku modernog pjesništva: jukstapozicija konkretnog (munja) i apstraktnog (zima). Nespojive stvari Malarme je stavio istu ravan, što je mag uništio, jer “nevreme” ide zajedno sa gromovima. Umjesto “zima” kaže “nevreme”, a tvrdi da “nepogoda”, jer može značiti poplavu, nije moj tačan prevod Boderove riječi “orage” (oluja) iz soneta Neprijatelj.

U knjizi Prevodilački čarobnjak često sam upozoravao na Mocartovo načelo: ako te rima sprečava da upotrijebiš tačnu riječ, turi nešto slično, mada zima nije “nevrijeme” već sasma legitimno godišnje doba.

U originalu su “munje”, a ne “gromovi”: u rječniku Le petit Robert piše da “foudre” dođe od latinskog fulgur, što znači sjaj. Gromovi bitno mijenjaju značenje stiha, jer umjesto vizuelne, javlja se auditivna slika: munje se vide, a gromovi se čuju, a na te “gromove” ga je prisilio metar, jer mu je trebala trosložna riječ, ali zašto nije kazao: “talas munja i nevremena”? Možda je i ovaj prepjev pravio u trku, možda poetičnu riječ “val” nije htio žrtvovati zarad tačnosti prevoda, čak je možda “val gromova” smatrao genijalnom slikom, jer se često ne osvrće na kontekst strofe, a nekad ni pjesme koju prevodi.

“Pramac koji siječe val munja i zima” genijalna je slika: riječ je o čamcu koji možda plovi, možda ne plovi morem, ali je očito da plovi istodobno i nebesima i kroz vrijeme u kojem se nižu zime. Tu je i jedan veoma fin detalj: pjesnik je na krmi, njegovi prijatelji su na pramcu, ali nije rekao tako: svoje društvo je izjednačio sa pramcem, taj halucinatni čamac ima provu sazdanu od ljudi! Kolja, dušo, za tvoje šake poezija je pretanka pređa: začas je pokidaju.

Mocart je sačuvao rime originala uz višestruko nasilje nad smislom obje strofe, a po meni rime nisu ćivot Svetog Vasilija Ostroškog u koji se ne smije ticati.

Na času sam studentima govorio da je pjesma “složeno sačinjen smisao” – mada više ne znam je li to rekao Cvetan Todorov ili Jurij Lotman – da je to najbolja radna definicija pjesme, i da ćemo na časovima sobodno istraživati taj smisao koji se uvijek pravi, i uvijek na složen način.

Za Mocarta pjesma je složeno sačinjena forma koju marljivo kopira, i često se ne pita šta te kopije znače – eto zašto je preveo “dobar konjski tovar knjiga”, kako bi rekao Zogović, a nikad nije shvatio šta poezija uistinu jeste.

DŽELAT POEZIJE

Od svih francuskih pjesnika, u Mocartovim prevodima najviše su stradali Valeri i Bodler. Koji u sonetu Ponor kaže: “Vidim jedino beskraj sa svih prozora” (“Je ne vois qu’infini par toutes le fenêtres”), genijalan stih koji sam preveo u milimetar točno: “Vidim samo beskraj sa prozora sviju”, jer velika se poezija mora pod svaku cijenu sačuvati, dok Mocart kaže: “S okna svojih vršim beskrajna otkrića”! Ne znam šta vi smatrate, ali ja ću se s rukom na Bibliji zakleti se da je Mocart ovdje Bodlera sveo na uši od kurca, kako bi rekli braća Rusi. U svakom slučaju radi se o dželatu koji s velikim guštom šalje na stratište najveće stihove francuske poezije.

U istoj pjesmi dva stiha koji prethode ovom i nisu manje uzbudljivi: “U dubini mojih noći Bog svojim učenim/mudrim prstom / Crta moru mnogoobličnu i bez predaha” (“Sur le fond de mes nuits Dieu de son doigt savant / Dessine un cauchemar mulitiforme et san trêve”) – Mocart je slupao ko kantu: “Na dnu mojih noći Bog uman i opor/ crta mnogolično i beskrajno bdenje”, dok je Marko u njima sačuvao sve što je moguće, jer moji prevodi nisu dokazivanje vlastite genijalnosti već služba Svetom Duhu: “U dnu mojih noći božji prst učeni / Stoobličnu moru crta bez počina”, mada je ovo, slažem se s Mocartom, vrlo “prljav prevod”, dok je njegov čist kao Bogorodica, čist od bilo čega što bi bar izdaleka ličilo na poeziju: slagao je, rime radi, da je da Bog “opor”, abrakadabrom je “moru” prometnuo u “bdenje”, a božji prst etnički očistio iz pjesme, jer, trudeći se da Bodlera svede “na bitnosti”, voli unišavati pjesničke slike, što provjereno daje mrtav ili mutav prevod.

U sonetu Simpatični užas Bodler kaže: “– Neutaživo gladan / Mračnog i neizvjesnog, / Neću jadikovati kao Ovidije / Istjeran iz latinskoga raja”. Ovaj sonet, koji treba čitati i kao modernu verziju jednog od dijaloga iz Danteovog Pakla, završava se stihovima u kojim razvratnik, obraćajući se nebesima, kaže: “I vaše svjetlosti su odsjaj / Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno”.

U knjigu Prevodilački čarobnjak, već ste vidjeli, stavio sam tri verzije svog prevoda, i u jednoj od njih drugi katren glasi: “– Pohlepa moja ni za mračnim / Ni neizvesnim nema kraja, / Ja nisam kao Ovid plačni / Iz latinskoga izgnan raja”, dok se u poenti kaže: “A svetla su ti – odsijanja / Mog Pakla: godi srcu mome”.

Mocart je drugi katren preveo ovako: ” – Nezasitno ovisnija / od crnih i tajnih strana / neću tužiti poput Ovidija / prognanog iz rimskog stana”, dok u poenti veli: “a vaši bleskovi su odsjaj / Pakla gde srce voli san ovaj”. Koji san, matere ti?

Opreka između “latinskog raja” i pakla razvratnikovog, zapravo bodlerovskog, zapravo hrišćanskog, temelj je na kojem se drži sonet. Mocart je precrtao “latinski raj” i napisao “rimski stan”, čime je Bodlerovu pjesmu lišio temelja. Što mnogo ne čudi: taj često ne prevodi pjesmu kao cjelinu, zato i pravi besmislice, jer mu se strofa koja prethodi često pojebe sa strofom koja dođe potom, kao što ovdje, u drugom katrenu, ne obraća pažnju na ono što kaže poenta soneta.

Dok sam pisao Čarobnjaka, često bih pomislio da Mocarta treba žaliti, a ne lemati, jer u prevodima redovno ubija ironiju, humor, crni humor, duhovite dvosmislice i uopšte slobodnu igru duha koja je sol poezije: potpuno lišen čula za sve oblike smijeha, osuđen je na doživotno neučešće u velikom i važnom dijelu ljudskog, pa kako da ga ne žalim ja koji se držim Rableovih stihova iz Vinaverovog prevoda: “Smej se, ko hoće da bude čojstven, / Smeh je čoveku zaista svojstven”.

I zato, kad sam u Mocartovu prepjevu Luckastih triola Šarla Kroa, u prvoj strofi, pročitao stihove: “Pošto, za nju, biti gola / jeste najlepša prilika”, bio sam spreman uneviđeno kladiti se da je opet uništio original, jer gola žena trebalo bi francuskom pjesniku da bude naljepša prilika da bljesne galskim duhom.

Bio sam u pravu: “Jer je, za nju, biti gola njena najljupkija odjeća”, kaže Kro, što je teško zaboraviti, jer nije samo duhovito već i na dubljoj razini istinito: zar ima ljepše odjeće od one koju je ženi skrojio Savaot? Svi Kardeni i Versaći su prdimahovina u poredbi sa čudesima kakve pravi Bog kao modni kreator. A još je teže oprostiti dželatu koji je taj besmrtni sijevak duha ubio tupoumnim prevodom, pa se zalud pitate: zašto li joj je, bože blagi, “najlepša prilika” to što je gola?

I kad je “latinski raj” zamijenio “rimskim stanom”, ubio je duhovitu poetsku igru u stihovima: “Ja nisam kao Ovid plačni / Iz latinskoga izgnan raja”. Bodler je u tim stihovima antedatirao raj: kad je Ovidije prognan u Tome, Hrist je imao osam godina, i nije bilo nikakvog edena iz kojeg je čovjek istjeran. Riječ je o igri duha koja poništava istorijsko vrijeme, briše podjelu na pagansko i hrišćansko, i uspostavlja književno vrijeme, pravljeno pjesničkim sredstvima. U Čarobnjaku sam rekao, baš povodom Bodlera, da je modernitet možda počeo kad su pjesnici stali prelaziti sa pjevanja na pravljenje.

No ako gledamo Ovidijevim očima, doslovce je tačno da je istjeran iz raja latinskog jezika i civilizacije, i bačen među Gete, divlji narod čiji jezik nije razumio. Humorno poigravanje istorijskim vremenom pomiješano je sa trpkim istinama koje nudi sudbina pojedinca.

Ali ne smije se previdjeti zaoštrena ironija na račun latinske civilizacije, čije je čedo bio i Bodler i znao dobro o kakvom se raju radi. Njegov razvratnik svoju “pohepu za mračnim i neizvjesnim” pretpostavalja svim izvjesnostima civilizcije sunčanog Mediterana. Sve ovo, i mnogo šta drugo, Mocart je ubio prevodom: “Iz rimskoga izagnan stana”, a to je tupi predmet za usmrćivanje pjesničke duhovitosti.

Za kraj ostavio sam primjer u kojem ovaj dželat poezije nadmašuje sebe.

U završnoj strofi pjesme Ponoćni ispit Bodler veli: “Najzad, mi smo, da bismo utopili / Vrtoglavicu u delirij, / Mi, oholi sveštenik na Liri / Čija je slava da razvija/širi / Pjanstvo od grobnih stvari, / Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli!… – / Brzo ugasimo lampu da se / Sakrijemo u pomrčine”.

Moj prevod: “Najzad, da bismo utopili / Vrtoglavicu u delirij, / Mi, sveštenik ohol na Liri / Čija je slava da omili / Pjanstvo od grobnih stvari, pili / Bez žeđi smo, jeli bez glada!… / Gasimo brzo lampu sada / Da bismo sebe u mrak skrili!” Višeslojna autoironija iz originala prenesena je u naš jezik gotovo u potpunosti.

Mocartov prevod: “Najzad, da htenja vrtoglava / u zanosu se punom smire, mi, oholi sveštenik Lire, / čija se sastoji sva slava / da širi pjanost grobnih čina, jedino za žeđ znah i za glad!… / Ugasnimo tu lampu najzad / i skrijmo se sred pomrčina”.

Nasilje nad Bodlerovom pjesmom, koje vrhuni u prevodu sedmoga stiha, počinjeno je u ime načela: u Mocartovu prevodu sve mora biti tačno, zato mi ovaj genije liči, ne samo ovdje, na krstaše koji su pošli u Aziju da oslobode Hristov grob od Agarjana, a osvojili hrišćanski Carigrad i u njemu počinili nečuvena divljaštva.

Mocart kuša Bodlera braniti od Bodlera koji jeste da o sebi govori u carskom pluralu, ali upotrebljava jezik klinike, što vrač smatra nedopustivim i opet pravi poetizacije: “vrtoglavica” se prometnula u “htenja vrtoglava”: jes mu ovo duboko, ćaća ga genijalni! A vrtoglavica se ne utapa u “delirij” već su dotična “htenja” tu da “u zanosu se punom smire” – takav je prevodilački parmak taj Mocart, ali ga ne bih pitao: kakav je ovo zanos koji smiruje, jer me taj plemić opet može opaliti palijom.

I kakav je ovo jezik: “čija se sastoji sva slava da širi”? Zar se slava ne sastoji od širenja, u širenju? Ali to su sitnice, a dželat koji ne haje šta kaže Bodler od velikog stiha: “Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli” [“Bu sans soif et mangé sans faim” ] napravio je brabonjak: “jedino za žeđ znah i za glad.” Mićeviću, sram te bilo.

Zbog ovakvih idiotiziranja velike poezije Mocart zaslužuje magareću kapu kojom su u Francuskoj kažnjavali loše đake. Ili Kolja velike stihove kolje kao žrtve bogovima koji mu, za uzvrat, redovno isporučuju prvi stih prevoda? Korbijer u pjesmi Epitaf veli: “Isuviše uspio – kao promašen”, a Magov stih: “Jedino za žeđ znah i za glad”, nedvojbeno je genijalan kao promašen.

Zasnovane na skolastičarskim načelima koja bi kastrirala veću pamet i prevodilački talenat, bolje ispečen zanat, pouzdanije znanje našeg jezika i dublje razumijevanje poezije, njegove drljotine ubijaju ono najživlje, najuzbudljivije, najnezaboravnije u pjesmi, a vjeruje da će se iskupiti poetizacijama koje su bižuterija. I u pravu je: reputaciju čarobnjaka stekao je zahvaljujući i grozotama u koje spada stih: “Jedino za žeđ znah i za glad”. Taj sanja o prevodima Bodlera “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, a moja knjiga kaže da je najveće zločine vrač počinio nad Bodlerom koga Vešović vrlo “prljavo” prevodi, i bezodvlačno se slažem da je u Maga sve tačno prevedeno, ako se ne uzmu u obzir proizvoljnosti, besmislice, budaleštine i vandalstvo nad poezijom kojima tu točnost plaća.

I ovdje i drugdje ubija veliku poeziju i zato što se drži pravila: prevoditi stih za stih, i ne daj bože da sažme manje važan stih da bi u njega unio riječ iz sljedećeg koji se mora sačuvati, kao ja u stihovima: “Pjanstvo od grobnih stvari, pili / Bez žeđi smo, jeli bez glada”, ili da iz bitnog stiha riječ prenese opkoračenjem u naredni, jer amater male pameti ovo zove “prljavim prevođenjem”.

Mocart je napravio bljuvotinu “jedino za žeđ znah i za glad”, a moj prevod je radio Bodlerov sluga koji je sačuvao sve što može u stihovima koji su velika poezija. “Vlastita ubeđenja” treba “bespoštedno braniti”, ali Mocartova odbrana svojih ubjeđenja ide među glavne krivce što u prevodima ovog šupljikata godinama bjesni Termidorski teror nad velikom poezijom.

Ipak znam da je moja knjiga zaludna i da će, zbog bogougodnih laži u svojim prevodima, Mocart biti pripušten u srpski raj. Jer, kako mi nedavno reče Bodler, Svedenborg tvrdi da “postoji poseban raj za Turke a poseban za Holanđane”, i ne sumnjam da su Srbi, vjekovnim patnjama pod Agarjanima, zaslužili ako ne raj sa međunarodno priznatim granicama, a ono bar autonomnu pokrajinu, čak se pronose glasovi da je Sloba onamo digao Treći srpski ustanak, odlomio lijepo parče turskog raja i proglasio zagrobnu Republiku Šumsku.

Evo prvog pasusa iz kratkog prologa knjizi Prevodilački čarobnjak:

“Da znam latinski, rekao bih, kao srednjevjekovni pisci: incipit spis o Kolji Mićeviću, najslavnijem Banjalučaninu iza Milorada Dodika, predsjednika Republike Šumske, i Nemanje Kusturice, predsjednika Skijaškog Saveza Srbije, a pošto ga ne znam, prepisaću Mešu Selimovića: počinjem ovu knjigu, bez koristi za sebe i druge, s nakanom da ubijem boga u Mićeviću”, i tako dalje.

U onom što je pokakio u Slobodnoj Bosni, jer plemići nikad ne seru, slijep za moje zezanje s trojicom Banjalučana, mada se i s Trebevića vidi da je zezanje, ove riječi Mocart uzima kao prvi, možda ključni dokaz je knjiga Prevodilački čarobnjak zapravo “politički pamflet” na temelju “nacionalne mržnje”:

“Dovoljno je u tom smislu pročitati prvi pasus te njegove elektronske knjige, stilski vrlo nezgrapan (…) u kome autor vrlo neprimereno i očigledno s lošom namerom licitira ideju da je, pored Milorada Dodika i Nemanje (sic!) Kusturice, Kolja Mićević najpoznatiji Banjalučanin”!

Šta li će mu ovo “sic!” uz Nemanju kad je i bogu i narodu znano da je u namastiru Maine od Hajkune načinjena Anđelija, to jest od Emira Nemanja ?

“Pominjanje svetski poznatog režisera Emira Kusturice kao jednog od trojice trenutno najslavnijih Banjalučana na Vešovićevoj besmislenoj listi – za odstrel? – pokazuje u turobnoj svetlosti koliko je Marko Vešović podmukao kao čovek i javni delatnik čiji je jedini zadatak – jer, Vešović je paćenik na zadatku – da crno učini još crnjim, i govno više nego govnetom, što nije preterano reći jer on živi, kako je nedavno izjavio na kraju jednog intervjua, u ‘ovom govnetu od države’.

I izgleda da u njemu ima sve što mu treba. Zašto kažem da je Vešović podmukao – i da se podmuklost preziva Vešović – povodom slavnog režisera? Podmukao je zato što mu on, koji sebe naziva ‘korijenskim čovjekom’, proglašavajući Kusturicu Banjalučaninom, oduzima, pokušava da mu oduzme ‘sarajevsko državljanstvo-pravo građanstva’, hoće da mu saseče ‘sarajevski korijen’, ono čega se Kusturica nikada nije odrekao, niti je ikome drugom u Sarajevu, sem podmuklom Vešoviću – koji nema ništa od jednog Sarajlije – palo na pamet da mu oduzme tu pripadnost i samim tim i titulu jednog od najslavnijih Sarajlija za sva vremena!

A Vešović bi da mu koren presadi u Srpsku! Jer Vešović je opsednut Srpskom, koju redovito naziva na svome jeziku Šumska, i time zabavlja periferne duhove i postiže neke njemu potrebne poene, jer to kod njega nije nikakva licencija poetika, neobavezne metafore – za koje on u pravom smislu zaista nema dara – jer kako inače shvatiti sliku koja se nalazi negde u njegovoj knjizi o meni, da bi u Banju Luku putovao samo u bombarderu?”

Čitajući ove retke, nisam vjerovao vlastitim očima: zar je moguće da je banjalučki Mocart baš ovolika magarčina? I sad bih ja morao civilizirano, je li, s njim polemisati? Govečetu treba dati motkom po rogovima da ti u pljat ne ugazi.

Mićević se poduzeo nemoguće misije da istine o njegovim prevodima kojim sam nakrcao Čarobnjaka diskvalificira tako što će razgolititi njihovu mračnu pozadinu! Vjeruje da istinu može diskreditirati ako otkrije šta stoji iza nje, ali koga je briga iz kojih sam razloga Mocarta istinom rasturio ko bugarsku skupštinu?

Mićević je žrtva srpskog, odveć srpskog načina mišljenja. Nikolica Koljević mi je 1992. sa sarajevskog aerodruma po Gojku Beriću poručio da ću biti “krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda”. Blatio sam ga živom istinom. Sad Mićević, kao Koljević, a oba su Banjalučani, Šćepove čitatelje uvjerava da sam ga u Čarobnjaku blatio golom istinom!

Bilješke o Kolji Mićeviću pravio sam da ljudi kojim se ne da čitati cijela knjiga mogu upoznati njen sažetak. Tim bilješkama sam eglen s Mocartom zauvijek okončao, ali ostaje na snazi dogovor: ako pobije dio njih – ne mora veći, može manji, ili četvrtinu, pa i osminu, odoh u kaluđere da pred Simeonom Mirotočivim padam ničice vičući alahuegber. Jer jednom poturica, vazda poturica.