Marc Desboeufs – Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815) : sjećanja kapetana Desboeufsa (POGLAVLJE V)

POGLAVLJE V

U garnizonu u Zadru –Improvizirani advokat – Povratak na Hvar – Nova pohod protiv Austrijanaca (1809) – Borbe na Zrmanji i u Gospiću – Marš prema Wagramu.

Nakon što je pobuna ugušena, otišli smo u Split. Tu smo strijeljali nekoliko Morlaka, ali nešto veći broj tih gorštaka, osuđenih na smrt, a koji su bili preporučeni milosti Imperatora, dobiše pomilovanje.[2] General Marmont, koji je zamijenio generala Molitora u komandovanju armijskim korpusom, pozva pukovniju u Zadar, glavni grad Dalmacije. Trebalo je da se ukrcam u Splitu s drugim logističarima i posadama ; mornari su odbijali da krenu, budući da su munje najavljivale približavanje oluje, ali, po svom običaju, pukovnik ih natjera, udarujući ih pljoštimice mačem.

Samo što smo izašli na more, vjetar razdera i odnese jedro ; smrači se, grmljavina zatutnja iznad naših glava, munja probode brod, da bi svoje strijele ugasila u moru. Na pomol bliske smrti, mornari, obuzeti stravom, pustiše kormilo i konopce i, padajući na koljena, zazivaše Božju pomoć. Prepuštena sama sebi, barka je klizila na boku i letjela prema kaštelskim grebenima, gdje se mogla samo razbiti. Vidio sam stanovnike sela koji su dizali ruke prema nebu i izgledalo je da se mole za nas. Dok smo brzo prolazili ispred njih, bacismo im jedno uže i, kako su oni zajedničkim naporom uspjeli usporiti brod, skočismo na stijene u trenutku kad je brod dodirnuo litice. Ali, i pored toga više nas bi se udavilo da nam Morlaci nisu pomogli bacajući konopce koje su donijeli sa sobom.

Iz Šibenika smo otišli u Skradin, stari gradić koji se nalazi na obali jednog jezera preko kojeg se prelazi brodom, a odatle, ostavljajući more lijevo iza nas, tri dana smo marširali jednom neobrađenom ravnicom u kojoj se nalaze samo tri siromašna sela. Zadar je bio prava suprotnost. To je jedan mali utvrđeni grad u kojem nema Morlaka, s tri strane okružen morem. Luka mu je gotovo uvijek puna barki i lijepi vinogradi pokrivaju susjednu obalu.

Sve slobodne trenutke iskoristio sam da usavršavam pisanje i učim gramatiku, što mi je omogućilo da radim uz blagajnika vojske, gdje sam zarađivao trista franaka koje sam slao majci. U isto vrijeme, g. de Saint-Raymond, pukovnik koji je bio dodijeljen glavnom štabu, dade mi u zadatak da prevedem jednu istoriju Crne Gore, koja je bila napisana na italijanskom. Dva primjera su dovoljna da se ocijeni stanje barbarstva u kojem još žive ti narodi : 1° Crnogorac koji ubije nekog od svojih sunarodnjaka mora se dogovoriti s najbližim rođakom ili će ga ovaj ubiti, budući da ne može ostaviti takav zločin nekažnjenim, a da ne izgubi čast, tako da se i on sad nalazi pred istom alternativom, da se dogovori ili da bude ubijen, pa ubistvo ponekad dovodi do uništenja cijelih porodica ; 2° vješti kradljivci se vrlo cijene u zemlji i kazne na koje su osuđeni oni koje uhvate na djelu dodjeljuju se zbog nespretnosti, a ne zbog čina koji bi, da je uspio, bio legitiman.

Poznanstvo s G. de Saint-Raymondom omogućilo mi je da naslutim da Imperator ima planova u Grčkoj i Turskoj. Dva putovanja Moreju na koje je otišao pukovnik Orijentalnih strijelaca, Nicola Papa-Oglu,[3] po porijeklu Grk, kao i različiti pohodi dalmatinskog kapetana Tomića i oficira francuskog glavnog štaba u susjedne provincije, bili su u vezi s tim ciljem. Napravio sam prijepis jedne maršrute do Konstantinopolisa potkrijepljene bilješkama s pretpostavkom marša armije, u kojoj se osobito obrazlagala prednost koja bi se u borbi protiv Turaka stekla ukoliko se se zauzme bivši logor princa Eugena između Zente i Krke.[4] Takođe se navodilo raspoloženje stanovnika svake od pokrajina, njihove snage, sredstva i pritužbe protiv Porte. Da je kampanja iz 1812. bila uspješna, Napoleon bi osvetio svog saveznika Selima III, oslobodio Grke i proširio kontinentalnu blokadu do Konstantinopolisa. Vjerovatno je jedan od glavnih motiva rata u Rusiji bio da se ta sila spriječi da osujeti tu namjeru.

Jedan dan sam šetao glavnim putem, kad se sedam-osam pandura (žandarma), koji su vodili jednog hajduka uhvaćenog u planini, zaustaviše preda mnom, ispališe mu tri-četiri hica u leđa i, nakon što su mu odsijekli glavu, staviše je na vrh jednog koca koji zabodoše pored puta. Kasnije sam saznao da su vlasti, nakon žalbi protiv tog zlikovca, naredile da se ubije bez ikakvog sudskog procesa.

Moj kapetan, ratni sudac, naložio mi je u šest sati naveče da sutradan branim jednog petnaestogodišnjeg Nijemca koji je bio optužen da je pokrao kapetana Tromelina,[5] svog bivšeg gazdu, zajedno s jednim drugim slugom.[6] Zainteresirao sam se za ovo dijete vrlo lijepog lica ; branio sam ga sa žarom i kad ga je vijeće oslobodilo, ukrcao sam ga na brod da se vrati svojim roditeljima i platio put za njega.

Upravo sam bio imenovan narednikom-majorom u 4. satniji 2. bataljona (1. juna 1808), kad središnji odredi ovog bataljona krenuše da zamijene odrede koji su zauzimali Hvar. Veliki put od Zadra do Splita bio je dovršen. Od sada se moglo voziti kolima u jednoj zemlji gdje nikad nije bilo nikakvih puteva, samo staza, i to na mjestima gdje su nekad i pješaci jedva prolazili. Ovaj put od trideset sedam milja, koji je trebalo da se produži do Dubrovnika, kao i nekoliko drugih, manje značajnih, podsjećaće buduće stanovnike ove zemlje na vrijeme našeg kratkog vladanja. Na priču o našim borbama, Dalmatinac će nadodati jednog dana i priču o našim radovima : ovi hrabri vojnici, reći će, uradili su za nas u tri godine više nego svi koji su nama vladali u četrdeset stoljeća.

Moj domaćin, notar s ostrva, zamolio me je da budem kum jednom od njegove djece koje je imalo dvije godine. Očeva nošnja zaslužuje da se opiše : taj dan, imao je na sebi prsluk i pantalone od crnog baršuna, u mađarskom stilu ; kapa od istog štofa debljine i oblika mjerice od pola dekalitra služila mu je kao pokrivalo za glavu, a potpuno ga omotavao ogrtač od crvenog sukna. Bilo nas je trojica kumova i tri kume. Običaji zemlje ne ograničavaju broj kumova i samo propisuju da se djetetu, svećeniku i babici treba dati poklon. Kako dijete mora sa svoje strane svake godine dati poklon kumovima na imendan, dobro se vodi računa da se za kuma izaberu stranci ili starci.

Kako su oficiri saznali da postoji malo pozorište u Hvaru, oni postaviše ne scenu nekoliko predstava i zamoliše me da igram ženske uloge. Debitirali smo s Robertom, vođom razbojnika. Borbe kojima je upravljao jedan pariski oficir, izazvale su divljenje stanovništva. Dalmatinci i Albanci dotrčaše s trideset milja unaokolo da uživaju u toj predstavi.[7]

Krajem marta 1809. dobismo naređenje da napustimo ostrvo. Krenuo sam dan ranije barkom koja je bila natovarena municijom. Vjetar nas je nosio na jedan engleski brig koji je plovio pučinom i kako bi ga izbjegao, naš kapetan se uputi prema jednoj uvali na ostrvu Brač. Samo što smo se sklonili u tu uvalu, kad jedan brod bez zastave, naoružan s dva mala topa, dođe pravo na nas. Ja naložih svojim vojnicima da se sakriju iza stijenja, nadohvat naše barke i držasmo se u pripravnosti da otvorimo vatru. U trenutku kad brod dodirnu kopno, vidjeh da se paluba puni Francuzima. Dolazili su iz Dubrovnika i išli u Split. Samo što naša barka izađe na more, udarci vjetra ponovo je odnesoše u blizinu engleskog briga. Manevrirali smo pokušavajući da se udaljimo, ali bismo vjerovatno završili kao plijen Engleza da nije pala noć.

Austrija je objavila rat Francuskoj. Pukovnije su se uvezivale i zauzimale položaje. 81. je bila smještena u Krkoviću, malenom selu između Skradina i Ostrovice. Satnije koje su stigle s Hvara upućene su na selo. Kuća koju sam zauzimao s jednim poručnikom pripadala je jednom imućnijem Morlaku, čiji je bolesni otac provodio dane ležeći na krevetu od konopaca, na uličnim vratima, da bi mu prolaznici mogli postavljati pitanja o njegovim bolestima i preporučiti mu lijek. On umre. Roditelji i prijatelji skupiše se u kući preminulog i na pojavu pravoslavnog popa koji je trebalo da iznese leš, svi u metežu izađoše ; neki su vrijeđali popa, odlučno izjavljujući da neće dati tijelo ; drugi mu pripriješe štapovima ili baciše kamenje na njega. Ovi izljevi nisu ih spriječili da koji trenutak kasnije mirno idu iza kovčega, s krakovićkom narikačom koja je išla ispred. Kad se pravoslavni pop vratio s porodicom, pozvasmo ga na večeru. On je bio bonvivan, a po bradi i nošnji ličio je na sapera u mundiru. Kako ga je kapetan upitao zašto pravoslavni svećenici ne ostaju u celibatu : « Zato da ne love na tuđem terenu. »[8] Zbog te sličnosti sapera s popovima, Morlaci su u početku mislili da su ti bradati pioniri, koji su marširali na čelu pukovnije bili naši vojni svećenici. Zbog toga su im ukazivali puno respekta, a, čak i kasnije, kad su saznali istinu, ne samo da se nisu vrijeđali što su se prevarili, nego su i dalje nastavili da tretiraju sapere s uvažavanjem, toliko duge brade imaju pravo da na njihovo poštovanje.

Nakon sahrane starca, naš domaćin je pozvao na objed. Istresli su jedan kotao kaše od crnog žita, dovoljno guste da je mogla poslužiti umjesto hljeba, s obje strane jedne duge i široke daske postavljene na zemlju. Poslužili su zatim jedno tele i dvije ovce, koji su cijeli ispečeni na ražnju. Morlaci čučnuše oko daske i jedan od njih izvuče sablju i rasiječe meso na komade. Glave porodice izabraše najveće komade, pojedoše ih dopola i dadoše ženama koje su stajale iznad njih; kad i one s njih strgaše koje vlakance mesa, razdijeliše ih djeci kojom su bile okružene i progutaše ono što je ostalo. Najveći dokaz ljubavi koje neki čovjek može dati svojoj ženi je da joj, odmah, samo što koji put zagrize zubima, prepusti komad; ako njom nije zadovoljan, da joj samo kost. Primijetio sam da svi piju iz iste šolje.

Glave porodice su jako poštuju. Naš Morlak je po povratku s puta od tri dana dočekan s velikim izljevima radosti. Žene su trčale pred njega, bacale se dvije po dvije na koljena i ljubile mu ruke. Lakoća s kojom se Morlaci briju je začuđujuća. Uzmu malo hladne vode u dlan, pređu preko brade, zatim otvore jedan mali nož koji uvijek nose obješen u zapučku prsluka, malo ga prošetaju po licu i eto ih lijepo izbrijanih.

Volio sam pričati s jednim od naših susjeda koji je više puta putovao u Veneciju. Ja ga jednog dana upitah kako se mogao odlučiti živjeti u svojoj zemlji nakon što je vidio Italiju. On mi odgovori: “Ptica se uvijek u svoje gnijezdo vraća.” Drugi put sam mu postavio pitanje zašto svi Morlaci nose brkove? “Zato da ne liče na žene, reče mi.” Albanci i Morlaci govore starim ilirskim jezikom. Njihova omiljena psovka je: Pasya vero. Pozdravljaju s Aïdè Bogou, a jedni drugima se obraćaju s Brate.[9]

Kako je general Marmont namjeravao započeti operacije, ostavio je 60. pukovniju za odbranu Dubrovnika i Zadra i prenio snage na obale Zrmanje, ispred sela Ervenik, na koje se oslanjao desni bok neprijatelja. Naš armijski korpus,[10] koji se sastojao od pet pješadijskih pukovnija po dva bataljona, bez artiljerije i konjice, brojao je oko deset hiljada ljudi, koji su bili podijeljeni u dvije divizije pod komandom generala Clausela i Montricharda. Neprijatelj, koji je imao više od dvadeset hiljada ljudi, Mađara i Hrvata, pod komandom generala Stojčevića, kojem su se pridružili naoružani seljaci, bio je raspoređen po planinskim lancima i prepriječio nam je prolaz. Trupama je pročitan proglas glavnog komandanta[11] i u istom trenutku prethodnica pređe preko rijeke. Ali, umjesto da nastavimo borbu, mi se povukosmo. To je bio samo fingirani napad da privuče pažnju generala Stojčevića i da ga primora da ogoli svoj lijevi bok, koji je general Marmont imao namjeru da zaobiđe. Tri dana kasnije, armija se prebaci u podnožje planine Zrmanja.[12] Put kojim smo došli u Dalmaciju bio je na više mjesta presječen i okružen baterijama koje su bile jedna iznad druge. Da bi neprijatelj pomislio da želimo otvoriti prolaz, general Marmont izvede dvije čete voltižera na prvu bateriju; ona je osvojena i odmah nakon toga su je Austrijanci povratili, jer to je bio samo lažni napad, u kojem je izgubila život polovina voltižera. Kako je započela streljačka vatra bočno od tog položaja, moj odred i voltižeri bataljona krenuše bajonetom protiv jednog hrvatskog bataljona koji je krenuo naprijed i razbiše ga. Pljuštala je kiša, pade noć i mi ostasmo na prvoj liniji, spremni da se hladnim oružjem branimo od neprijatelja koji je mogao izaći iz zaklona i nadmoćno nas napasti. Ja sam postavio jedan red stražara ispred satnije: nakon što sam ih nekoliko puta obišao da se uvjerim da su budni, sjedoh na ranac, pokrih glavu kabanicom, stavih noge na dva kamena, i tako sam, mokar do kosti, čekao da svane zora.

U svitanje nekoliko vojnika je uspjelo da upali vatru. Skinuli smo odjeći i iscijedili je, kad zrna tuče veličine oraha počeše padati na nas. Mračni oblak koji ih je donio, prošaran u svim pravcima gromovima, bilo se strašno gledati. Izmučeni, izobličenog lica, stisnusmo se jedni uz druge, štiteći glavu stvarima, ostasmo u košuljama, na sto koraka od neprijatelja. Nakon gräda, poče kiša. Kad je bilo moguće nanovo upaliti vatru, skupismo se oko nje, držeći u ruci odjeću da je osušimo. Hrvati nam ne ostaviše vremena za to; krenuše naprijed, ispuštajući krikove, a mi smo, poluobučeni, pucali na njih cijelo prijepodne. Oko podneva, armija uzmaknu kao da su joj dozlagrdili uzaludni napori i krenu da povrati pozicije.[13] Koji dan nakon toga,[14] elitne čete 60. pukovnije dovukoše iz Zadra cijevi velikog kalibra i mi ponovo krenusmo naprijed. Naša je pukovnija marširala cijelu noć i u zoru se zaustavismo da se snabdijemo namirnicama. Vojnici su upozoreni da, ukoliko ne žele da umru od gladi, uzmu hrane za najmanje petnaest dana. Svako se natovari u skladu sa svojim mogućnostima.

Što se mene tiče, nosio sam tri vojnička hljeba vezana za ranac koji je bio napunjen municijom, rižom i dvopekom. Jedna velika čutura bila mi je zakačena s jedne strane, dok je druga strana bila nakićena s dvadesetak malih okruglih hljepčića vezanih konopcem. Težina tih zaliha, na koju treba dodati i težinu oružja, deset paketa metaka i težinu odjeće, bila je gotovo pedeset kilograma. Već na prvom koraku, osjetih da mi je teret pretežak. Upravo sam htio baciti hljeb, kad pomislih na Ezopovu korpu koja je lakša nakon svakog obroka. Zbog toga odlučih da se uložim što je moguće više snage da ostavim hranu od koje bi mi mogao zavisiti život. Prvi dan sam mislio da ću podleći od umora; znoj mi je curio s glave i skupljao se ispod brade, praveći potočić koji je neprestano curio. Stigavši u Knin, bacio sam se na zemlju, nemajući snage ni da skinem ranac sa sebe. Oko ponoći, Hrvati nam dadoše uzbunu; oteše stado goveda koje je armija vukla sa sobom i zarobiše muzičare pukovnije.

Sutradan, 11. maja, mi po drugi put dođosmo u podnožje planina gdje je neprijatelj čekao. General uputi cijevi i jedan dio trupa protiv baterija, kako bi Austrijanci, koji nisu vjerovali da se može proći drugačije osim putem, tu usmjerili svoje glavne snage. Kako je ova strategija uspjela, 23. pukovnija, koji je sačinjavao čelo desne kolone, vinu se na brdo Kita s odvažnošću i brzinom kojima nije bilo ravnih. Ni nedostatak staza ni obilna vatra mađarskih grenadira nisu mogli zaustaviti te hrabre vojnike, natovarene ogromnim teretom koji im je buduća slava činila lakšim i oni se za manje od sata uspeše na vrh brda. Činilo se da je svako od nas dobio krila da krene za njima. Pobijedivši uspon, ali i vlastiti teret, uskoro smo pobijedili i neprijatelja. General Stojčević, koji je dotrčao na to mjesto, zarobljen je s šest stotina ljudi. Austrijanci, ostavši bez šefa i okruženi s lijevog boka, žurno se povukoše; u bijegu im je pomogla noć. Vidio sam generala Stojčevića, to je bio jednostavno obučen starac koji se činio preneraženim.

U zoru se odred 60. pukovnije vrati u Zadar sa zatvorenicima i artiljerijom velikog kalibra, a mi nastavismo put, noseći sa sobom nekoliko malih brdskih topova koje smo stavljali na rašlje, a koje nismo ni upotrijebili. Neprijateljska vojska zaustavila se pred Gračacom da bi spriječila početak naše kolone da izađe u ravnicu.[15] Odvažna 23. prijeđe i preko te prepreke. Pukovnik Minal, koji je trčeći sletio niz puteljak do početka kolone grenadira i izvršio juriš na neprijatelja, napadan je i osvajan više puta i zaradio je sedam rana. Tokom te borbe, seljaci sa Zrmanje i okoline, izlazeći neočekivano iz šume koja je bila pored puta, opkoliše nekoliko vojnika koji su ostali u pozadini. Moj odred, koji je bio u pozadini, otvori vatru i jurnu na seljake bajonetom, osam do deset njih padoše mrtvi, ostali pobjegoše. Učini mi se da sam među mrtvima prepoznao jednog od razbojnika koji me uhvatio kad smo išli u Dalmaciju i primijetih da smo na tom istom mjestu. Odatle do Gospića, marširali smo lagano petnaest-šesnaest kilometara na dan, seljaci, čiji je broj, kako smo napredovali, rastao, neprestano su nas uznemiravali.

Na Duhove, 21. maja, izbismo u gospićku ravnicu gdje nas je u bojnom poretku čekao neprijatelj na desnoj obali Like, čiji su mostovi bili presječeni, a gazove su branile baterije. Naš bataljon bio je zadužen da pokriva pozadinu armije i da zaustavi seljake. Dva brdska topa, koji su bili postavljeni među grenadire 1. odreda koji su marširali vod iza voda, sačinjavali su uporišnu tačku: vojnici drugih odreda, poredani u jednoj liniji na tri koraka jedni od drugih, širili su se desno i lijevo, podržavani u međuprostoru vodovima od deset ljudi kojima je komandovao oficir. U tom poretku, pucajući sve vrijeme, stigosmo do mjesta gdje su bile skupljene mazge koje su nosile naboje; moj odred je ostao da čuva mazge, a pet ostalih izvršiše juriš bajonetom na seljake i prisiliše ih da se udalje. U tom trenutku, započe bitka svih protiv svih; topovska tanad, bombe i granate padale su u naše redove i među mazge. Kako su ranjenici, koji su pristizali na stotine, mogli čuvati municiju, odred se prebaci u borbu protiv seljaka, čiji je približavanje zabrinjavalo pokretnu bolnicu. Trčao sam naprijed, jedan metak mi probuši čako, drugi mi slomi kundak na pušci. Pade noć, top se više nije čuo, ali voltižeri 8. lake, postavljeni na vrh jednog strmog okruglog brežuljka, odakle su, nakon što su plivajući prešli rijeku, istjerali neprijatelja, pucali su neprekidnom paljbom kakvu još nikad nisam vidio. Stijena, koja je prštala od iskri, izgledala je kao da je u plamenu. Bilo je lako pretpostaviti da će Austrijanci iskoristiti pomrčinu da pokušaju vratiti tu poziciju koja je postala veoma važna, jer smo s nje vladali malenim tjesnacem kojim smo se mogli približiti neprijatelju, a da ne moramo preći preko Like pod baterijskom vatrom.

Mi smo potrošili sve naboje i kako je rezervna municija bila podijeljena drugim pukovnijama, kojima je bila još potrebnija nego nama, kapetan me posla do pokretne bolnice da uzmem naboje od ranjenika. Mazge i njihovi vodiči, glavni štab i ranjenici, sve je bilo izmiješano, osvijetljeno tu i tamo bakljama od sijena, pri čijem svjetlu su hirurzi vršili operacije. Saznah od više ranjenika iz našeg 1. bataljona da je u jeku borbe šest stotina Hrvata prešlo Liku između dvije divizije i da su se postrojavali da zauzmu bok jedne od naših kolona, kad se bataljon, koji je bio smješten u rezervi u jednom udubini terena, žurno bacio na njih i prisilio ih da se predaju. Nakon čega je bataljon, u nedostatku naređenja pukovnika ili komandanta koji su obojica ostali odostraga, neoprezno krenuo naprijed na bateriju od dvanaest topovskih cijevi, čija je paljba oborila četvrt bataljona za manje od dvije minute. Tad su zarobljenici pobjegli. Ti isti ranjenici, znajući da neću naći niti jedan naboj u pokretnoj bolnici, savjetovaše mi da odem na bojno polje skinuti naboje s mrtvih. Krenuh s dva svoja vojnika. Odsjaj neprijateljske vatre slabom je svjetlošću osvjetljavao tu krvavu scenu. Iza nas, francuske pukovnije, polijegavši pored mjesta gdje su se borile, duboko su spavale bez vatre i bez skloništa.

Mi smo išli od jednog do drugog leša, kopajući po torbama i maramicama vezanim oko pojasa. Više vojnika još je disalo. Jedan od njih mi sam dade svoje naboje i reče mi: “Dobro se tucite sutra i sačuvajte čast velike nacije.” Zatim dodade, stiskajući mi ruku: “Zbogom, druže, drago mi je što sam te vidio prije nego umrem.” Dva puta su neprijateljski stražari pucali na nas, nakon uzvika Wer da? Konačno, teret nam postade pretežak i uputih se prema mjestu gdje sam ostavio satniju, ali ona više nije bila tu. Ne znajući na koju stranu da krenem, otišao sam u glavni štab zatražiti obavijesti. Ađutant Damrémont mi reče da je bataljon postavljen u zasjedu na početku jednog mosta koji se nalazio u pozadini i pokaza mi gdje. Hodao sam gotovo četvrt sata i plašio sam se da ne pređem našu liniju i ne padnem u ruke seljaka, kad se začu ugodno “Stoj. Ko je?” koje me umiri. Moji vojnici su pali u san, te i ja polegoh po zemlji i zaspah. Kad svanu dan, shvatih da sam spavao usred devet seljaka koje su voltižeri strijeljali prethodno veče. Samo što sam razdijelio naboje, kad borba ponovo poče; armiji je nedostajalo namirnica i municije, trebalo je apsolutno proći preko neprijateljskog korpusa. Bataljon je čitav dan branio prilaze mostu protiv mnoštva seljaka. Poručnikov posilni donese mu jedno jaje koje je našao u nekoj kolibi i koje mu je ispekao; u trenutku dok je taj oficir jeo jaje, metak mu probi nogu i prevrnu ga. Jako sam žalio gubitak jajeta koje sam gledao na zemlji, prekriveno prašinom. To je uistinu bilo slasno jelo za ljude koji već su već osam dana jeli samo loš dvopek. Sutradan ujutro, most, koji je bio napola uništen, dosta je dobro popravljen; divizija prođe kroz tjesnac koji su voltižeri 8. lake osvojili prije dvije večeri i rasporedi se u ravnici. Kako je pukovnija marširala po vodovima, lijevi bok na početku, a voltižeri sa strana, bio sam ispred oba bataljona, ponosan što ih vodim u borbu. Izvršili smo juriš na neprijatelja bajonetom, ali Austrijanci nisu bili dovoljno odvažni da podnesu udar, pa nam okrenuše leđa i ostaviše prolaz slobodnim. Tako je deset hiljada pješaka potuklo trideset hiljada neprijateljskih vojnika koji su imali četrdeset topovskih cijevi i više konjičkih eskadrona.

Ostavismo u Gospiću sve oficire i vojnike za čije je rane ustanovljeno da su smrtonosne. Među njima je bio i najdraži od svih mojih prijatelja, Vacherot. Jedno mu je topovsko đule smrskalo petu i opelješili su ga oni isti Hrvati koji su izmakli našem prvom bataljonu, pa se vukao noću do mjesta gdje je bila 79. Trebalo mu je tri sata da pređe put za koji treba deset minuta. Ah, što mi nije bilo dato da ga sretnem dok sam tražio naboje? Ne bih mu mogao spasiti život, ali bi mu olakšao patnju noseći ga na leđima.

U Gospiću nađosmo samo malo brašna koje opljačka pukovnija koja je čuvala selo, dok je narod s druge strane pljačkao bojno polje, pobirući obilnu žetvu dugmadi. Za to vrijeme, armija je nudila treću sliku, jednako živu kao i druge dvije: bavila se pravljenjem nosila za prenos ranjenika. Krenusmo kasno. Generali Soyez i Launai, pukovnik Minal i više od dvije stotine oficira nošeni su na ramenima vodova koji su izvučeni iz svih korpusa i oko šest stotina zarobljenika; trebalo je četiri čovjeka po nosilu, jedan da nosi puške i pet da ih zamijene. Veliki broj ranjenih išao je iza pješice ili na mazgama.

Mnogo vojnika nije više imalo namirnica, a obala mora, gdje smo očekivali da ćemo ih dobiti, bila je još uvijek udaljena tri dana. Naveče dadoše jednog bika po pukovniji; samo što su ga odrali, vojnici se baciše na njega, uhvatiše nekoliko komada mesa i pojedoše ih napola pečene. Sutradan, preživjesmo od kukuruza koje smo našli u Otočcu; najgladniji ga pojedoše sirovog, ostali ga ispekoše. Bila je to neobična predstava vidjeti hiljade ljudi kako se svađaju oko zrna koja su se rasprskavala na vatri, kako se guraju da ih uhvate, kako ih love u letu i vrele gutaju. Sljedeći dan trebalo je da zauzmemo Senj; ostao mi samo još mali komadić dvopeka koji nisam htio dirnuti osim u krajnjem slučaju, tako da na put krenut bez ičeg u želucu. Cijeli dan je padala kiša. Nesretni ranjenici umirali su na svakom koraku i nikad nismo tako sporo napredovali. Loše vrijeme, trud oko smještaja ranjenika i postavljanja stražara na ulazu i izlazu iz sela, bili su razlog što je pukovnija stigla tek u jedanaest sati naveče. Trupe, nagurane bez reda na putu između mora i podnožja planina čekale su u tišini da toj noći, koja nam se zbog kiše i nedostatka hrane izgledala jako dugom, dođe kraj. Većina vojnika je hodala čitav dan pritišćući šakom stomak da bi im bilo manje mučno i držeći kožu stomaka stegnutu u ruci. Bili su blijedi, teturali su, gotovi da umru od umora i gladi. Da je neprijatelj znao u kakvoj smo situaciji, vjerovatno bi to iskoristio, ali on je otišao planinskim putevima i napustio morsku obalu.

Pri prvim zracima zore, zamolih narednika da skupi odred i da me po potrebi zamijeni, a ja se uputih prema gradiću. Dva stražara, postavljena na jednom od ulaza, ne dadoše mi da prođem. Ubijeđen da neće pucati na narednika-majora, potrčah i nestadoh u jednoj od uskih ulica. Kad sam stigao na glavni trg, pridružih se nekolicini podoficira i gurnusmo vrata jednog kafea, gdje nađosmo samo koju pregršt dražeja. Izlazeći iz kafea, vidjesmo jednu kuću gdje se kroz rešetkasti prozor prodavao hljeb. Mi se probismo kroz gomilu i kad dobismo jedan hljeb koji su uzalud pokušavali da nam otmu, u istom ga trenutku halapljivo pojedosmo. Otišao sam da malo prolutam selom; nakon što skrenuh iz jedne ulice, sretoh vojnike koji su, nakon što su razoružali stražu oko pekare, nosili hljebove koji su još bili u tijestu. Uzeh tri komada i brzo pobjegoh iz straha da ne izgubim čin, ako bi se pojavio neki oficir. Jedan pekar, čija je peć još gorjela, ispeče ih dopola. Pojedoh jedan, a druga dva dadoh svojim narednicima. Prije nego što smo krenuli, svaki vojnik dobio je četvrt dnevnog obroka, a ostatak pune porcije uveče.

Sutradan uđosmo u Rijeku odakle su ranjenici upućeni u Trst, a tri dana kasnije stigosmo u Ljubljanu. Stanovnici tog grada bili su začuđeni što vide armiju bez prtljage, čiji oficiri nose rance. Meni su noge od početka kampanje bile pune plikova i ispod svoda desne noge bilo je gnoja. Prisiljen da idem za odredom da ne bih pao u ruke Hrvata, strašno sam se napatio.

Giulayev korpus, koji se sjedinio s trupama potučenim u Gospiću, manevrirao je da nam otme prelaze preko Save i Drave, čiji su mostovi bili presječeni. Nakon više napredovanja i povlačenja, pređosmo ove dvije rijeke preko visećeg mosta. Bili smo na dvadeset milja od Gratza, kad diviziju Broussier, koja mu je opkoljavala utvrdu, napade Giulay. Mi smo marširali ili, bolje rečeno, trčali osamnaest sati da mu priskočimo u pomoć; u svitanje dana, nađosmo se na mostu Weinzelbruck na Muri, na dohvatu topova Gratza. Korpus armije krenu u potjeru za neprijateljem i prođe kroz predgrađe gdje se vodila slavna bitka. Više od šest stotina Austrijanaca upravo je sahranjeno na groblju Sv. Leonarda i još su se kopale nove rake. Tom prilikom, tri francuske pukovnije odbacile su dvadesetpet hiljada ljudi; 84. se sama suočila s više od deset hiljada neprijateljskih vojnika. Upravo smo stizali Giulaya na granici prema Mađarskoj, kad nas naređenje Imperatora pozva natrag u Gratz, odakle divizija Broussier krenu s nama. Vidjeh taj dan pukovnike Gambina i Oudeta upravo u trenutku kad su se upisivali u besmrtnike. Ovog posljednjeg, koji je ima manje sreće nego njegov kolega, čekala je smrt četiri dana poslije toga u ravnici Wagrama, gdje je divizija Broussier probila središte austrijske vojske i ponovo se okitila slavom. Cijeli popodne 5. jula slušali smo top, prođosmo pored samog Beča i logorovasmo na dunavskom mostu. Odatle se vidjela Imperatorova kočija, posada i kantineri armije. Kupih si bijelog hljeba, šunke, sira i vina, a kako sam prešao pedest šest milja u četiri dana, ne jedući ništa drugo do vojnički hljeb, večerah s puno teka.[16]

Prev. Sunita Subašić-Thomas

[1] Marc Desboeufs, zvani Kapetan Desboeufs, Les étapes d’un soldat de l’Empire (1800-1815) : souvenirs du capitaine Desboeufs publiés pour la Société d’histoire contemporaine par M. Charles Desboeufs, son petit-fils, Pariz, 1901, dostupno na www.gallica.fr

[2] Među tih petnaest-dvadeset seljaka koje su voltižeri strijeljali bio je i jedan mornar kod kojeg je stanovao Ragon i s kojim se ovaj sprijateljio. Kad je taj mornar prepoznao svog gosta, skoči mu za vrat i poče mu obasipati lice poljupcima, zaklinjući ga da mu spasi život. Ragon, sa suzama u očima, odgovori : « Prijatelju moj, to je nemoguće, general je zabranio, ali to neće biti ništa, nećeš patiti. » Pritisnu mu vrh cijevi puške na srce i on pade mrtav. Upitah ga kako je mogao ubiti prijatelja: “Trebalo mu je učiniti tu uslugu, odgovori; vjerujte mi, u srcu sam od tog imao mravce. Ta riječ postade poslovična u puku i dugo nakon Radonove smrti, ubilo ga je topovsko đule u Znojmu, još se mogla čuti.

[3] Ova osoba nekad se pojavljuje pod imenom Nicolo. Umrla je 1819. V. Kléber et Menou en Egypte…, dokumenti koje je objavilo Société d’histoire contemporaine, ur. F. Rousseau, 1900, in-8, str. 266. (prim. priređivača)

[4] Kapetan Desboeufs ovdje navodi neku rijeku ili lokalitet koji nismo uspjeli identificirati. (nap. urednika) ; U originalu Zenta i Kerka, vjerovatno, luka Zenta na istočnoj obali Splita i rijeka Krka (nap. prev.).

[5] Grof Tromelin, francuski emigrant, zarobljen 1796. zajedno sa Sidneyem Smithom, kojem je pomogao 1798. da pobjegne, da bi služio je pod njegovom komandom na Istoku, u kampanji na Egipat. U činu kapetana, pod prisilom je 1804.pristupio francuskoj armiji; 1815. godine stekao je čin brigadnog generala i borio se na Waterloou. Restauracija mu je dala čin divizijskog generala i velikog oficira Legija časti. V. Victor Pierre, Deux officiers de la marine anglaise à la Tour du Temle, u : Correspondant, octobar-novembar 1894. (prim. izdavača).

[6] Po činu optužnice, nakon što je Henry, sluga kapetana Tomelina, ukrao 50 zlatnika svom gospodaru, u dogovoru s malim Jeanom koji ga je bio zamijenio, pobjegao je ništa mu ne davši, što je natjeralo ovog posljednjeg da ga potkaže. Evo odbrane koju sam izgovorio tim povodom i koji sam sačuvao kao uzorak našeg načina plediranja :
« Gospodo suci,
Zaštititi nevino optuženog i ispraviti nepravdu koja mu je učinjena, kažnjavajući prave krivce, sveta je dužnost koju treba danas da izvršite. Vašim srcima će biti drago što im je pružena prilika da čine dobro i vi tu priliku nećete propustiti, jer prosvijećenost koja odlikuje članove savjeta i pravednost koja ih karakterizira ne dopuštaju mi da posumnjam da optuženi, čiju sam odbranu preuzeo, neće u vama steći zaštitnike. Unaprijed uvjeren da će vaša razboritost, nakon podataka koje će donijeti rasprava koja se otvara, okrenuti oružje klevete prema klevetniku koji ga je skovao, ja ću, vodeći se samo istinom, izložiti pred vama svoju odbranu.
Henry, kojem je dokazana krivica za krađu, jer je novac nađen kod njega, mislio je da će djelomice izbjeći optužbu koju je osvetnički zakon namijenio njegovom zločinu, tako što će uzeti pomoćnika na kojeg bi mogao prebaciti krivicu ; moguće je da je i smislio plan da se osveti drugu koji ga je optužio tako što će ga odvući sa sobom u propast, ako to ne spriječe tako prosvijećeni i tako pravedni suci.
Optužba protiv malog Jeana svodi se na samo dvije tačke : 1° što je potaknut da izvrši krađu ; na što ću odgovoriti : Gdje su svjedoci ? i pitam vas, Gospodo suci, kakvo povjerenje možemo ukazati riječima optuženog koji traži načina da se bilo kako opravda ? 2° Što mu je rekao da se kesa njegovog gospodara nalazi u kovčegu. Ovaj razlog se može uvažiti, da se radi o nekom ko zauzima više apartmana, ali kod oficira koji ima samo jednu sobu, samo jedan kovčeg, on je bez ikakvog značaja.
Ako je Henry bio neoprezan što je rekao malom Jeanu za svoju krađu, to odavanje tajne ne bi mu smjelo ići na štetu, ako uzmemo u obzir da je Henry to učinio samo da bi imao društvo za bijeg i da ga je uzbuđenje koje je osjetio kad je počinio krađu omelo u tome da predvidi sve posljedice. Ali, reći ćete mi, mali Jean je već bio pokrao svog gospodara. E, ali kakve veze ima krađa pet franaka, na što ga je natjerala prilika ili želja da kupi neku sitnicu, s unaprijed pripremljenom krađom, s velikom krađom, s krađom koju samo neko koje je vičan zlodjelu mogao izvršiti, a za koju neko dijete nije sposobno ?
Među činjenicama koje dokazuju nevinost optuženog kojeg zastupam, navešću tri : 1° Savjet koji je dao Henryu da vrati novac gospodaru, savjet koji nikakav saučesnik ne bi mogao dati ; 2° prijavljivanje vojnoj policiji krađe i bijega krivca ; 3° bezbrižnost koju je pokazao ostavši u svojoj sobi.
U prisustvu takvih činjenica, svaki govor bi bio suvišan, i ja ću kratko rezimirati odbranu. Mali Jean je optužen, ali optužuje ga dokazani krivac, čijim se riječima ne može ukazati povjerenje. Mali Jean je optužen, ali protiv njega nije iznesen nijedan materijalni dokaz. Mali Jean je optužen ali nijedan moralni dokaz ga ne osuđuje.
Mislim da sam dokazao, gospodo suci, da je optužba protiv malog Jeana samo kleveta koja je smišljena iz osvete ili iz pogrešne ideje da se može umanjiti nedjelo tako što će se prividno naći saučesnik. Ipak, ukoliko bi se u vašoj glavi pojavio i tračak sumnje, to će biti samo sumnja, jer da bi se izrekla osuda, treba dokaza i to dokaza čiju vrijednost niko ne može osporiti.
Što se tiče krađe pet franaka, imajte obzira prema mladosti optuženog i nevolje koje ga, čini se, neprestano prate ; u njegovom uzrastu, lako se ispravljaju nedostaci i tumači zakona su uvijek praštali prvu grešku. Mreža kleveta u koju je upleteno ovo okrivljeno dijete raspletena je ; vi ćete je odbaciti, Gospodo suci, vratićete sina svojim ožalošćenim roditeljima, nećete pružiti ovim pokrajinama tužni prizor djeteta koje ulicom vuče lance beščašća. Ovo dijete vraćeno u društvo postaće čestit čovjek, jer je prošlo kroz školu nesreće. »

[7] Monsinjor Stratti, hvarski biskup, veliki obožavalac naših pjesnika, zahtijevao je od velikih vikara i više svećenika da nauče francuski i uspio da ih natjera da igraju Cezarovu smrt u njegovoj biskupskoj palači. Jedan od tih svećenika, koji je dolazio da priča sa mnom i jednim drugim logističarem o Voltaireovim doktrinama, odjednom uzviknu : « Kako da Francuzi ne izađu posvuda kao pobjednici. Evo dva kaplara koji rezoniraju bolje i obrazovaniji su nego neki austrijski general. »
[Ime hvarskog biskupa čini nam se iskrivljenim u rukopisu ; J.- D. Stratico, iz reda dominikanaca, zauzimao je taj položaj od 1784. do svoje smrti 1799. godine. A.- P. Galli ga je zamijenio 1801. – Robert, vođa razbojnika, drama u pet činova u prozi, koja je La Martelièrevoa imitacija njemačke, Schillerove drame, prvi put je izvedena 6. marta 1792. u pozorištu Marais-a u Parizu, štampana je i imala je više izdanja. (Bilješka izdavača)]

[8] Stanovnici luka su gotovo svi rimskokatoličke vjeroispovijesti, dok su oni s planina grčko-pravoslavnog obreda.

[9] Poštujemo autorski tekst mijenjajući malo pravopis, s tim da nismo sigurni. (Nap. izdavača)

[10] Divizija Clausel. – Brigada Delzons : 8. laka i 23. linijska ; brigada Bachelu : 11. linijska s tri bataljona.
Divizija Montrichard ; – Brigada Soyez : 18. laka i 5. linijska ; brigada Launni : 79. i 81. linijska.

[11] Ostao mi je u sjećanju i donosim ga :
“Vojnici,
Već tri godine mi čamimo u stanju mirovanja, već tri godine, uprkos našim molbama, ne učestvujemo u poduhvatima koja zadivljuju Evropu. Naše su želje najzad ispunjene! Pred nama se otvara široko polje. Sila koju smo toliko puta pobijedili usuđuje se opet uzeti oružje u ruke; nove pobjede biće odgovor na tu suludu odvažnost. Vojnici, patićete od strašnog umora, ogromnih lišavanja, ali podnijeće ih postojano, jer hrabrost da se oni prevaziđu potrebna je koliko i hrabrost na bojnom polju. Vojnici, uskoro ćemo marširati, a ako se uspnemo na visine koje nam je sudbina odredila, vi ćete uskoro biti desni bok Velike armije.
Spremite se za borbe.
Glavni komandant,
General Marmont.”
Živio Imperator! Povikaše svi vojnici.
[Ovaj tekst je samo približan, ali dobro daje smisao proglasa. (Prim. izdavača)]

[12] Ne postoji planina ni selo koja se tako zove. Autor bez sumnje misli na bregove koji okružuju Zrmanju. (Nap. urednika)

[13] Radi se o borbi za Krovni-Brod, 30. aprila 1809. (Prim. izdavača) [Krovni-Brod ne postoji kao toponim, vjerovatno je riječ o borbi za dugi kameni most kod Kravibroda, prim. prev.]

[14] 8. maja. (Prim. izdavača)

[15] 17 maja. (Prim. izdavača)

[16] Interesantno je uporediti ovo poglavlje, kao i naredno, s Marmontovim Mémoires, (1857, 9 tomova, in-8). Kraj II toma i cijeli III tom posvećeni su Dalmaciji i Wagramskoj kampanji. U tomu III. na str. 40-42, vojvoda od Raguze daje detalje o četiri velike rijeke u Hrvatskoj. Marmont isto spominje u tomu III, str. 56 planove u cilju eventualne kampanje na Tursku o kojima Desboeufs govori na 89. str.