Marc Desboeufs Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815) : sjećanja kapetana Desboeufsa ( POGLAVLJE VII)

Marc Desboeufs

Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815) : sjećanja kapetana Desboeufsa[1]

POGLAVLJE VII

Ulazak u Beč. – Pohod u Bosnu protiv Turaka. – Novi boravak u Italiji. – Jedna garnizonska svađa. – Povratak u Francusku. – Odlazak u Španiju

Početkom oktobra armijski korpus krenu u Beč. Padala je kiša; put je bio pun blata i zakrčen trupama i opremom; pala je noć, artiljerija je ostala pozadi, a kako se put sužavao na mjestu gdje je prolazio jednom uskom kotlinom, široki ambulatni furgon ostade blokiran, bez mogućnosti da krene naprijed, pa je trebalo ispregnuti, vezati konje iza furgona, odvući ga unazad i prevesti preko polja. Pred nama se ispriječi jedna jaruga, ljude i konje povuče padina i svi se zajedno otkotrljaše do samog dna. Furgon smo s teškom mukom izvukli odatle. Sutradan sam prešao Dunav u Stockerauu i stigoh u Beč u jedanaest sati uveče. Ujutro sam obišao grad; bio je manji nego predgrađe Leopoldstadt, gdje smo s najvećim dijelom armije bili smješteni. Zapazio sam lijep zvonik ispred katedrale, ali carska palača mi se učini neuglednom.

Princ Eugène izvršio je smotru trupa na dan kad umalo ne ubiše imperatora u Schoenbrunnu. Sljedeće sedmice, dobismo naređenje da se uputimo u ilirske provincije, koje su mirovnim ugovorom upravo bile prepuštene Francuskoj. Kako je trebalo da se pobrinem za namirnice, to je razlog što krenuh iz Beča tek sat nakon pukovnije. Naše su trupe rušile bedeme oko grada, a narod razdražen zbog te uvrede, pokušavao se osvetiti na vojnicima koje je sretao na ulicama. Moj potkivač, koji je zadobio nekoliko udaraca, izvuče mač i rani jednog fakina u glavu. Raskomadali bi ga da ga nisam odbranio, vitlajući sabljom. Držao sam rulju na udaljenosti, kad dotrča jedna gradska garda i odvede ga kod generala Andreossya, guvernera grada. Kako ga nisam htio ostaviti samog, išao sam na čelu garde, pored krvavog fakina, koji je uzbunjivao narod svojim kricima. Bilo sam jako loše volje zbog svih tih očiju uprtih u mene.

Kad smo stigli kod generala, ja mu ukratko objasnih šta se dogodilo i zamolih ga da zadrži gardu i fakina u palači kako bih imao vremena da se udaljim iz grada sa svojim vojnikom. Kako sam se učtivo izražavao i kako sam govorio s žarom, general mi sa smješkom odgovori da ne može ništa odbiti jednom tako dobrom advokatu i izdade odgovarajuća naređenja.

Marširali smo više dana, praćeni jatima gavrana koji su bez sumnje mislili da ćemo započeti neku novu bitku i koji su nas gledali kao zagarantiran plijen: Essling i Wagram nisu im bili dovoljni. Na tom putu, uspjeh izbjeći jednu veliku opasnost; upravo smo bili prošli kroz jedan mali grad, a kako sam htio preći iz sredine na čelo odredq, potjerah konja između točka furgona i jedne strane gradskih vrata; nisam znao da na izlazu tih vrata, duž puta koji je bio jako uzak, teče jedan dubok potok, bez zaštitne ograde, kanaliziran nasipima od tesanog kamena; nekoliko sekundi, konj, kojeg je pritiskala osovina, morao je toliko uvući slabine da mi je tijelo bilo nad vodom. Na moje veliko zadovoljstvo, konj je najzad uspio proći ispred kola.

Iz Ljubljane, gdje smo ostali nekoliko dana, pukovnija je upućena u Novo Mesto, a nakon mjesec dana garnizona, krenu u Karlovac. Put koji prelazi preko bregova bio je zaleđen. Konji su stalno padali i mogli smo ih umlatiti, ali nisu htjeli povući ili su uzmicali umjesto da krenu naprijed: trebalo je deset do dvanaest konja da izvuku jedan furgon; remeni su pucali, rudo se lomilo i više vojnika umalo nisu pali u provaliju zajedno s konjima. Nije se čulo ništa drugo do krici i psovke, kad se oko deset uveče, na nas sruči oluja. Kako se zahvaljući munjama mogao vidjeti put, mi iskoristimo njihovo kratkotrajno osvjetljenje da prevaziđemo sve te prepreke. Sutradan prođosmo putevima koji su bili toliko puni blata da su se konji zaglavljivali do stomaka; u Karlovcu, gdje stigosmo tek u ponoć, blata nije bilo manje od trideset centimetara u svim ulicama.

Iz Karlovca smo upućeni u Slunj, glavno mjesto jednog zapuštenog kantona, u kojem su prebivali Hrvati, isti kao i oni iz okoline Dalmacije. Saznah od ađutanata maršala, Fabviora i Damrémonta, s kojima sam se prije upoznao, da ćemo se tući protiv Bosanaca, koji su se tokom naše kampanje u Austriji dočepali nekih teritorija na granici. Koji dan kasnije, pukovnija uđe u jedan pust kraj i zauze linije sa 79. i 8. lakom, nasuprot turskoj armiji, koja je najvećim dijelom bila sačinjena od neregularnih trupa pod vođstvom bihaćkog age, uzurpatora spornih teritorija. Samo što je uspostavljen prvi položaj, neprijateljski konjanici jurnuše na stražara, koji ubi najisturenijeg i bi posječen sabljama ostalih. Vojnici s položaja stisnuše se leđima, otvoriše vatru i ukrstiše bajonete. Potrčasmo smo im upomoć i dok su se Turci povlačili, konj ubijenog čovjeka jurnu pravo na nas, skoči preko naših glava i nestade.

Turci su tokom noći otezali svoje molitve i u rano jutro, dođoše u velikom broju nasuti vode na jednom izvoru koji se nalazio ispred njihovog logora; usmjerismo prema njima jednu topovsku cijev, kugla ubi dva čovjeka i rasprsnu vodu u lice ostalih, koji, užasnuti pobjegoše, uz glasan smijeh naših vojnika. Sutradan, po izlasku sunca, tri pješadijske pukovnije koju su stigle prethodno veče, pojaviše se na lijevom boku neprijatelja, a dvije pukovnije strijelaca-konjanika izbiše s desne strane; u isto vrijeme, mi dobismo naređenje da se prebacimo naprijed. Turska konjica, umjesto da se povuče kako ne bi bila uhvaćena između tri vatre, jurnu naprotiv na nas; to je bio roj ljudi bez uniforme, na mršavim konjima, čijoj lakoći nema ravne, koji slušaju glas i stisak koljena jahača, koji čak ne koristi ni uzde ni stremene. Bili su dočekani neprekidnom paljbom koja je usporila njihov zanos; nekoliko topovskih rasprskavajućih granata dovršiše njihovo rasulo; povukoše se. Većina konja čiji su jahači pali, zaustaviše se sami od sebe. Drugi jahači, silazeći s konja pod kišom metaka, vezaše ranjene i mrtve na konje, s rukama koje su visile s jedne, a nogama s druge strane i sjedajući ponovo u sedlo, svi odjednom nestadoše. Jedan ranjeni jahač, koji se nije mogao dići u sedlo, omota rep svog konja oko ruke i bocnuvši ga drugom u kojoj je bila sablja, pusti se da ga konj brzo odvuče i izmaknu nam. Nekoliko Turaka ipak je ostalo na licu mjesta, a više njih, od onih koje su odnijeli konji, bili su ubijeni u pozadini armije nakon što su izazvali uzbunu u voznom parku. Mi smo napredovali jurišnim korakom, pucajući iz svih cijevi na pješadiju koja je zauzimala položaj nešto dalje. Kad smo se približili, ta pješadija uzmaknu i skloni se u jednu utvrdu koja je bila naoružana topovima; konjica se preustroji i topovske kugle i meci su sad padali po našoj koloni, koja je nastavila svoje napredovanje kao da je na manevrima. Naše topovske cijevi i cijevi 8. lake, koje smo povukli naprijed pomoću užeta, proizvedoše metež u turskim bataljonima; kako su ih strijelci-konjanici izbliza pritiskali s jedne strane, a kako su se pukovnije koje su stigle prethodno veče približavale s druge, oni se ponovo povukoše. Ulazeći u utvrdu, vidjeh da je puna mrtvih; jedno od naših đuladi, koje je ušlo kroz puškarnicu, raznijelo je glavu jednom džinu od otprilike 1m 90, stasa u skladu s visinom. Nastavili smo potjeru do jednog lijepog sela gdje su Turci htjeli da zauzmu položaj, ali topovske cijevi, voltižeri i konjica brzo ih odatle istjeraše i oni pobjegoše kroz jednu šumu.[2]

Kako stanovnici sela nisu predvidjeli da ćemo mi, boreći se, preći šest milja, kad smo se približili, imali su samo toliko vremena da pobjegnu; maršal izdade naredbu da se selo spali. Trčao sam s nekoliko oficira do najuglednije kuće; sobe s rešetkama koje su gledale na dvorište, ličile su nam na harem, pa smo ih zapalili u čast ljepšeg pola. Nikad nisam prisustvovao tako velikom požaru; više od sto kuća, većinom sagrađenih od dasaka, gorjelo je istovremeno. Po povratku u satniju, sretoh desetak topnika groteksno obučenih kao Turci, dok su drugi čerupali perad, čerečili jagnjad i prasad i pripremali obrok. Jedno deblo, visoko tri do četiri metra i metar promjera, s oba kraja šuplje, koje je ležalo na zemlji blizu logora satnije, postavljeno je na gomilu zapaljenih dasaka; plamen, koji je silovito izlazio kroz gornji otvor debla, obrazovao je vatreni vijenac. Topnici, očarani utiskom koji je deblo stvaralo, uhvatiše se za ruke i zaplesaše oko njega kolo, podražavajući pjesme Turaka. Kako je satnija logorovala u prednjem dijelu fronta, vojnici iz svih pukovnija dođoše da uživaju u tom prizoru.

Sutradan smo marširali na Bihać, već smo nazirali bjelinu njegovih kuća, kad, na našu veliku žalost, želeći izbjeći našu posjetu, aga vrati uzurpirane zemlje i plati trošak poduhvata. Saznao sam da je Porta, čija naređenja aga nije htio poslušati, dozvolila maršalu da sam ostvari svoja prava. Istog dana, vratismo se istim putem i sretosmo jednu hrvatsku pukovniju koja je krenula da nam se pridruži; svaki je vojnik te pukovnije nosio tri zašiljena štapa od tvrdog drveta; jedan od njih se zabadao u zemlji i na njega bi se stavljala dva druga u obliku slova X, tako da su u trenutku Hrvati bili u zaklonu iza linije ježeva, što je korisna mjera opreza protiv turske konjice.

Točak jednog furgona slomi se na tri milje od Slunja; bio je napunjen zoblju za pukovnikove konje, koji me odredi da ostanem čuvati furgon s deset ljudi, dodajući da će mi sutradan poslati novi točak. Bilo se je bojati da su turski pljačkaši pratili naše pokrete; stoga, iako je noć bila vrlo hladna, provedoh je bez vatre i u najvećoj tišini. Ujutro točak stiže, ali je bio suviše mali; mi se ipak poslužismo njime uz pomoć konopaca i dođosmo do Slunja gdje sam nabavio drugi točak. Pridružio sam se pukovniji u Karlovcu odakle je ona krenula u Moettling. Na dan kad smo pošli, padala je kiša i bilo je vrlo hladno. Htio sam hodati da ugrijem noge; moj konj, koji je bio mlad i živahan, trznu glavom, što mi istrgnu uzde iz ruku i jurnu u polje koje je bilo puno vode. Svaki put kad bi ga umalo uhvatio, on bi odskočio i ponovo se udaljio; tako me je odvukao više od milje u polja; upravo sam mislio da ga ostavim, jer, nastavljajući potragu, izlagao sam se opasnosti da sretnem Hrvate koji bi me bez sumnje ubili, ali žalost zbog gubitka putničke torbe u kojoj je bio sav moj novac i moje najljepša odjeća, natjera me da učinim zadnji napor koji je bio uspješan.

Satnija je dodijeljena dvorcu Guirovo. Vlasnica dvorca i jedna njena rodica, obje ljepotice, predložiše poručniku, intendantu kuće i meni da im budemo pratnja na balu u Moettlingu. One uđoše u svoja kola u obliku školjke, a mi smo ih pratili na konju. Poručnik, koji je mislio da je izvrstan jahač, nadajući se da će zablistati u očima tih dama, izazva intendanta da se trkaju. Oni krenuše, a ja za njima; sva tri konja su se dodirivala, kola su letjela za nama. Poručnik se, da bi mu pokreti bili slobodniji, isuviše približi ivici puta; tlo se izmaknu pod nogama konja i on se prevrnu u susjedno polje zajedno sa svojim jahačem. Moj konj, koji se prepao tog pada, poskoči skok i izbaci me s druge strane puta. Dame stigoše i vidjevši nas pune blata, ali nepovrijeđene, ne mogaše se uzdržati od smijeha. Kao vrhunac neugodnosti, morali smo se u dvorac vratiti pješice, jer su oba konja, bez uzda, u galopu otišla u štalu.

Nakon što su se vratili u Novo Mesto, oficiri pukovnije dadoše bal. Više gospođica odbilo je da dođe pod različitim izlikama, oficir koji je zajedno sa mnom bio zadužen za pozive, umoran od odbijanja, govorio im je na francuskom s najdražesnijim mogućim izrazom lica: “Gomilo bogomoljki, idite dođavola,” na šta su one odgovarale da smo mi jako fini, učtivo nas otpravljajući. Kad su kasnije saznale šta su naše riječi značile, nisu krile mržnju prema nama, strijeljajući nas pogledima, prezirnim držanjem ili srditim lišcima koja su bila vrlo zabavna. Kako smo i dalje željeli da se zabavimo na njihov račun, izabrasmo jedno veče kad je bilo vrlo hladno, sedam-osam stepeni; glave pokrivene bijelom maramicom, košulje koju smo obukli preko odjeće, krenusmo plesati, oko ponoći, pod njihove prozore, uz zvuk više instrumenata. Začuđene što čuju muziku u tu kasnu uru, one ustadoše, lagano otvoriše prozore i videći nas kako skačemo po snijegu u košuljama, poluobučeni, nisu ustuknule pred velikom hladnoćom da bi uživale u prizoru, u kojem su, ne znajući, igrale glavnu ulogu.[3]

Krenuli smo u Udine, odakle sam se vratio u Ljubljanu, sa zadatkom da tu ostavim materijal satnije i da dostavim konje intendantu Gorice, koji je bio zadužen da ih smjesti kod okolnih posjednika. Po povratku u Udine, bio sam smješten u jednoj kafani gdje sam imao sobu na drugom spratu koja je gledala na terasu na prvom i na dvorište. Jednog dana, vrlo rano ujutro, osjetio sam neku nelagodu koja me probudila, soba mi je bila puna dima i vrata su gorjela. Požurih da bacim kroz prozor sve svoje stvari, a krevetski madrac na terasu i skočih odozgo na njega. Odatle sam sišao u dvorište, gdje saznah da je požar počeo zbog komadića fitilja loše ugašene svijeće koji je slučajno pao pod šank.

S ostalim oficirima išao sam da obiđem Veneciju; prešli smo preko mosta Rialto i trga sv. Marka; divili se Duždevoj palači, crkvi s pet kupola i izdvojenom zvoniku koji je visok više od sto metara itd. Nikad nisam vidio grada ljepšeg od Venecije; terastaste kuće prekrivene grmljem i kanali prošarani elegantnim gondolama pružaju očaravajući prizor.

Pukovnik ode u Pariz. Barbereau, bivši ađutant koji je nedavno postao kapetan u puku, nametnu svoj uticaj nad dvojicom šefova bataljona i postade pravi tiranin pukovnije. Natuknu kapetanima da bliskost između njih i oficira u pohodu mora prestati u garnizonu i preporuči im da nam se obraćaju superiornim tonom koji odgovara, kako reče, njihovom činu. Prvi put kad je bio sedmični dežurni, umjesto da pojedinačno prima prozivne kartice, kako se prakticiralo u pukovniji, on nas postavi u krug oko sebe i zadrža nas sve dok nije dobio izvještaj odreda koji su bili na drugom kraju grada; tako smo svako veče propuštali početak pozorišne predstave. Znao je da nam je ta mjera neugodna i kako uopće nije vodio računa o ljutnji koju smo osjećali, ja jedno veče uzeh riječ i rekoh mu: “Kapetane, kad se dođe u neki korpus, inforimira se o načinu kako se vrši služba i ponaša se s tim u skladu; ja vam izjavljujem da više nećemo čekati vašu dobru volju da nas otpustite.” Kao odgovor, on mi odredi petnaest dana pritvora kao i ostalim dežurnim oficirima i reče da je on zapovjednik, a sam ja drzak. Kad je prošlo tih petnaest dana, nađe kao izgovor neku indisponiranost i ostade u krevetu. Po pravilniku koji je sam stavio na snagu, mi smo mu morali zahvaliti za puštanje na slobodu; ja se spremih kod njega s poručnikom kojem sam objasnio šta namjeravam. Kad smo došli, bio je sam: “Dolazim, rekoh, da vam zahvalim što ste nas pustili na slobodu i da vas pitam za razlog uvrede koju ste mi nanijeli nazivajući me drznikom.” On mi odgovori s visoka i prezrivo: “A, a! Vrlo ste odvažni! Izađite napolje! i pokazujući mi autoritativno rukom vrata, dodade: “Hajmo, sad, brzo, napolje.” Ja mu hladno odgovorih: “Nisam sumnjao da je čovjek koji se tako ponaša kukavica”. Istovremeno, opalio sam mu čvoku po nosu; on poče kričati i mi odmah izađosmo. Sat nakon toga, ađutant-major dođe da mi oduzme sablju i odvede me u tvrđavu, gdje sam zatvoren u jednu zasvođenu sobu, odakle je nekad Atila gledao kako gori Akvileja. Saznadoh da se Barbereau žalio da sam ga udario u lice i da je tražio da me izvedu pred vojni sud. Nisam se plašio da ću biti osuđen, zato što sam bio siguran u oficira koji je bio sa mnom, ali, želeći da izbjegnem neugodnost da mi se sudi, spremao sam se da pišem generalu Huartu, koji je zapovijedao okrugom, kad me oslobodiše po naređenju tog istog generala. Obaviješten o tome što se dogodilo, poslao je po komandanta pukovnije i Barbereaua i, nakon što je ukorio komandanta, obratio se Barbereauu ovim riječima: “Vama, gospodine, ne preostaje ništa drugo do da se odmjerite s tim oficirom ili da napustite pukovniju; disciplina je naša velika dužnost, ali čast još veća”. Otišao sam zahvaliti generalu za zaštitu koju mi je ukazao; on mi odgovori; “Ljut sam zbog nesloge u jednom tako lijepom oficirskom korpusu; uostalom, odobravam vaše ponašanje,” Isti dan, komandant reče Barbereauu pred svim oficirima koji su se skupili: “Vaš sukob s Desboeufsom riješite kako želite, ja se u to neću miješati.” Barbereau mi priđe i reče mi da me čeka za sat na Akvilejskim vratima; ubrzo smo izabrali zgodno mjesto; ja skidoh mundir, uzeh mač u ruku, čekajući svog protivnika; njegova namjera je vjerovatno bila da me iznenadi, jer umjesto da zauzme gard, on mi potpuno neočekivano uputi udarac; ja se odbranih i, uzvraćajući mu udarac, zabodoh mu mač u grudi. To se dogodilo tako brzo da svjedoci nisu ni primijetili; uviknuh: “Ranjeni ste! i povukoh se u odbrambeni položaj. Obuzet ljutnjom i postajući odvažan zbog moje pasivnosti, on navali na mene, dosta živo navaljući. Ja sam se branio od njegovih udaraca i dva-tri puta ponavljao: “Ranjeni ste!”. Uistinu, vidio sam krv na vrhu svog mača; kako me nije slušao, viknuh: “Hoćete li još jedan udarac od kojeg ćete umrijeti.” Upravo sam htio da se bacim na njega da ga skroz-naskroz probodem, kad on pade bez svijesti. Iako opasna, rana nije bila smrtonosna; što je neobično, Barbereaua je izliječio Moyner iz Perpinjana, hirurg vojne bolnice koji mi je posudio svoj mač s trokutastom oštricom; Barbereau je tražio da duel bude upravo mačem te vrste. Ishod ove afere ispunio je radošću moje drugove i malo umanjio oholost kapetana.

Ministar je odobrio polugodišnji odmor; bio sam na spisku polugodišnjaka i krenuh s drugim oficirima. Kad smo prolazili kroz Kremonu, grad je bio poplavljen, jer je Po nabujao od višednevnih kiša. Saznadosmo da je kod Pjaćence, gdje smo ga mislili pregaziti, širok tri milje. Otišli smo u Paviju; sve ulice su bile pune vode Tesina; iznajmili smo barku i plovili po glavnom putu, orijentirajući po dva reda vrba od kojih su iz vode virile samo najviše grane. Sutradan pređosmo preko Poa velikim brodom kod Vogere; na tom mjestu Po je bio širok više od milje i veoma dubok u sredini. Kad smo stigli u podnožje Tendskog prevoja, uzesmo mazge i, napuštajući put koji nam je ostao s lijeve strane, penjali smo se direktno prečicama tri sata do vrha prevoja. S tog je položaja Hanibal prvi put vidio Italiju. Posmatrao sam nekoliko minuta italijanska polja, more kod Đenove i visoke vrhunce Alpa; a, onda, skrećući pogled prema padini, opazih put kojem se nije vidio kraj i koji se toliko puta omotovao oko sebe da je padina planine bila sva izbrazdana. Tenda je izgledala kao da je smještena u dno nekog ponora; Spuštali smo se brzo pješke više od dva sata stazama koje su presijecale put na svim okukama i često smo ga prelazili, a da nijednom nismo njime krenuli. Uvjeravali su me da kolima treba dva dana da se uz njega popnu. Razdaljina između Tende i Nice je dvadeset osam milja. Ovaj je put vrlo živopisan. Na nekim mjestima, usječen je u stijenu ; malo dalje, stisnut je između dva pnora i visokih stijena koje se dižu unedogled. Nazirali smo vrata i prozore kuća u nekoliko sela koja se nalaze na dvije-tri milje iznad naših glava. Varski most odnijela je voda ; pređosmo rijeku preko dugih klimavih dasaka postavljenih na uporne stubove mosta o koje je voda žestoko udarala.

Moja majka bila je jako ugodno iznenađena kad sam stigao. Malo kasnije, rezervni bataljoni pukovnija Dalmatinske armije prođoše kroz Perpinjan na putu za Kataloniju ; pozvao sam na večeru komandanta bataljona naše pukovnije i šest oficira ; tri godine nakon toga, polovina mojih uzvanica bila je ubijena, a druga polovina ranjena. Pred kraj večere, komandant iznese mišljenje da će bataljoni koji su bili u Iliriji uskoro biti prebačeni u Španiju. Te su riječi bile udar groma za moju majku, ona problijedi i prestade jesti. Kako je bila pobožna i rojalist, užasavala se rata u Španiji i tresla se na samu pomisao da bih mogao umočiti ruke u krv naoružanih monaha. Predviđanja komandanta se ostvariše. Pukovnije korpusa armije stigoše u Kataloniju, s izuzetkom naše pukovnije, koja je upućena u Narbonu na Navari. Dobih naređenje da joj se priključim. U trenutku odlaska, majka me hladno zagrli i reče mi svečanim tonom : « Zbogom, vidjećemo se ponovo na drugom svijetu gdje ću te uskoro čekati. » Istog dana, da li zbog očajanja, da li zbog bolesti koja će je uskoro otjerati u grob, ona leže u krevet, iz kojeg više nije ustala.

Prev. Sunita Subašić-Thomas

[1] Marc Desboeufs, zvani Kapetan Desboeufs, Les étapes d’un soldat de l’Empire (1800-1815) : souvenirs du capitaine Desboeufs publiés pour la Société d’histoire contemporaine par M. Charles Desboeufs, son petit-fils, Pariz, 1901, dostupno na www.gallica.fr

[2] Primijetih da je većina trubača strijelaca na konju, koji su bili obučeni u crveno i za koje su bez sumnje mislili da su oficiri, ranjena.

[3] Jedno veče, noć je počela da pada, bili smo na velikom gradskom trgu, kad Julien, jedan moj prijatelj, koji je vidio da stižu kola generala Bertranda, koji je zapovijedao brigadom, odjednom jurnu prema glavama njegovih konja vičući konjušaru uplašenim glasom : « Stanite, stanite, gdje ćete, nesretniče! Zar ne znate da se most upravo srušio? – Most se upravo srušio? reče general koji je provirio glavom kroz prozorčić. – Ah, to ste vi, generale, oprostite ; da, most se upravo srušio, a kako je mrak, sreća je da smo se tu našli da vas obavijestimo. – Beskrajno vam zahvaljujem, gospodine, bio bih vam jako obavezan, ako biste mi pokazali put do pukovnikovog stana. – Sa zadovoljstvom, generale, ovuda. » – « Pukovniče, reče general, tražim od vas gostoprimstvo za ovu noć ; mislio sam stići u Moettling, ali pad vašeg mosta me je zadržao ovdje. – Šta! Most je pao? Začuđeno reče pukovnik. – Bez ikakve sumnje, nastavi general, zar niste znali? – Nisam, zaista » reče pukovnik pozivajući svog ordonanca-sapera, kojeg upita kako to da ga nije obavijestio o padu mosta : « Zato što o tome ništa nisam znao », reče saper. « Ništa niste znali? Eto kakvi ste vi, nikad ništa ne znate. Idite, raspitajte se o tome. » Saper se vrati uvjeravajući pukovnika da je most još uvijek na svom mjestu. « Ali, ako je tako, reče general, kakvu korist taj oficir ima od toga da me obmane? – Odmah ću to saznati », odgovori pukovnik, obraćajući se saperu : « Dovedite mi prvog oficira kojeg nađete na trgu. » – Julien koji je prisluškivao, istupi i krenu za saperom : « Ko je rekao generalu da je most srušen? upita pukovnik : « Ja, odgovi Julien . – Zašto ste ga obmanuli? – Da vam priuštim zadovoljstvo da ga pozovete na večeru i da ga spriječim da pogine putujući noću ovim lošim putevima. – A, reče general, smijući se, pošto je gospodin imao tako dobre namjere, zaslužuje da ga pozovete s nama na večeru. ». Prijedlog za koji je pukovnik smatrao da je u redu.