Marc Desboeufs – Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815) : sjećanja kapetana Desboeufsa (POGLAVLJE IV)

Marc Desboeufs

Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815) : sjećanja kapetana Desboeufsa[1]

 POGLAVLJE IV

Strava u Kopru – Kroz Hrvatsku : običaji stanovništva – Boravak u Dalmaciji : Morlaci – Ostrvo Hvar – Dubrovnik i Crnogorci – Opasan zadatak – Totalna pobjeda – Narednik i grenadiri.

Nakon što je potpisan mir[2], pukovnija je neko vrijeme boravila u Palma-Novi, Kodroipu i Trstu, odakle je upućena u Kopar. U tom gradu vladala je sablasna tišina; vrata i prozori bili su zatvoreni, ulice puste. Pokucao sam na vrata svog smještaja i ona se otvoriše kao u bajci. Uđoh i popeh se uz stepenice na prvi sprat odakle je počinjao uski, natkriveni hodnik ; svi stanovi su bili zaključani i niko mi nije odgovarao : spustih sam ranac i, razmišljajući o tom čudnom dočeku, nasmiješih se. Taj osmijeh i moj izgled umirili su domaćine koji su virili kroz rupicu na bravi. Preda mnom se pojavi jedan čovjek i tri žene : « Što se krijete ? », rekoh im grubo. Prepadnuti, oni uzmakoše, spremni na bijeg ; njihov strah me natjera na smijeh. Na to se oni zaustaviše i drhteći me upitaše hoću li tu stanovati sam i da li su i ostali Francuzi kao ja. Od njih sam saznao da su nas njemački vojnici, koji su prije kratkog vremena napustili grad, opisali kao barbare koji ubijaju muževe da bi se dočepali žena, jedu malu djecu na ražnju i prave sve vrste užasa. Bilo mi je lako da ih izvučem iz zablude ; ipak, dok sam milovao jednu djevojčicu iz te kuće, u očima majke vidio sam da nije baš bila spokojna. Uvečer mi je moj domaćin rekao da su stanovnici grada očarani blagošću i ljubaznošću naših vojnika, ali da ne mogu shvatiti kako su ljudi takvog karaktera mogli pobijediti Austrijance i Ruse.

S drugim oficirima otišao sam pogledati ruševine Pule ; obišli smo arenu i nekoliko drugih zdanja. Po povratku u Kopar, saznao sam da s tri druga idem u Dalmaciju pod zapovijest generala Molitora.

Naša je pukovnija  putovala izdvojeno. Prvi dan u N., malom hrvatskom selu, pola odreda je bilo smješteno u jednoj jedinoj kući. Dok smo u nedostatku metli bavili čišćenjem poda nogama, četvoro-petoro djece, nalik malim Ciganima, ukradoše nam više stvari, idući čak dotle da kopaju po rancima u našem prisustvu. Nije bilo lako oteti im jedan dio stvari koje su ukrali. Branili su ih kao da su njihova vlastita imovina, a u tome im je pomagala čitava porodica koja se bacila na nas kako bi im olakšala način da se izmigolje. U istom trenutku, u čitavom selu začu se vriska. Vojnici i narod tukli su se u ulicama i kućama i, zahvaljući toj zbrci, dječaci umakoše, probijajući si prolaze na sve strane, i otrčaše da sakriju u poljima ono što su ugrabili; nikad u životu nisam vidio toliko prepirki. Ipak sam uočio da je svaka porodica radila za svoj račun, ne miješajući se u poslove drugih. Prošli smo preko Rijeke i Senja, i, budući da nismo mogli ići direktno u Dalmaciju, jer bismo morali preći preko pustinje od četiri dana hoda, skrenuli smo nalijevo, i nakon što smo se popeli na jednu planinu, stigosmo u Otočac. To je zaobilazni put u Hrvatskoj i ide puteljcima do sela koja su udaljena jedna od drugih, a najveće bi, uključujući i Gospić, glavno mjesto kantona, jedva uspjelo primiti na smještaj šest stotina ljudi.

U Gračacu, odred je otposlan na selo. U zoru je trebalo da se priključim logistici. Budući da nisam htio hodati sam po noći kroz takvu zemlju, zamolih narednika da ide sa mnom. Kad smo stigli, kolege su već bile otišle. Išli smo njihovim tragom. Put, koji je vijugao padinom jedne šumovite planine, bio je neravan i prekriven snijegom. Bilo je vrlo loše vrijeme i nije bilo nijedne kuće u kojoj bismo se mogli odmoriti, logističari se nisu zaustavljali i nismo ih mogli stići. Spuštala se noć, kad trojica ljudi divovskog rasta, naoružani puškama, pištoljima i sabljama, iskrsnuše iz šume uz samu ivicu puta, prepriječiše nam prolaz i upitaše je li pukovnija daleko; odgovorih na italijanskom da je sasvim blizu. Oni se pogledaše, izmijeniše nekoliko riječi i dadoše nam znak da idemo ispred njih; morali smo se pokoriti, jer smo, računajući na to da ćemo stići logistiku, zaboravili napuniti oružje. Napravio sam deset-dvanaest koraka glave dopola okrenute unazad, očekujući svakog trenutka da dobijem metak u leđa. Znao sam da je prethodnih dana nekoliko logističara zaklano i bilo je očigledno da su, prije nego što nas ubiju, ovi razbojnici htjeli biti sigurni da smo zaista sami. Bez suvišnog odugovlačenja, rekoh naredniku: “Uzmimo na nišan ove nitkove ili smo gotovi.” Kad su vidjeli puške uperene u njih, digoše ruke i zaustaviše se. Odlučnim pokretom, dadosmo im znak da uzmaknu, praveći se da ćemo pucati; oni se u isti čas siđoše s puteljka i uđoše u šumu. Udaljismo se dugim koracima, brzo puneći puške i stavljajući bajonet, ali, iako se trebalo pribojavati da nam razbojnici ne prepriječe put s nekog drugog puteljka, nismo suviše ubrzavali korak; bilo nam je draže poginuti nego se sramotno bježeći uniziti u vlastitim očima. Uvečer je nedostajalo četiri vojnika koje više nikad nismo vidjeli; i, u nastavku, nije bilo odreda koji nije izgubio nekolicinu ljudi.

Sutradan smo se smjestili u Kninu, prvom selu u Dalmaciji. Stanovnici, naoružani do zuba, trudili su se da nam objasne da je trebalo prenijeti rat u Tursku, da ćemo tamo naći svakakvog blaga i da će i svi oni krenuti za nama.

Dio Hrvatske koji smo upravo prešli prekriven je planinama, a osim doline Gospića ima još samo nekoliko drugih dolina, koje su zbog lijenosti stanovnika ostavljene neobrađene. Narod čami u neznanju i bijedi. Jedan od mojih domaćina, koji mi je htio prodati malo mlijeka za peticu[3] (metalni posrebrenjeni novčić koji vrijedi manje od jednog franka), dao mi je za istu cijenu cijeli pršut. Jedan drugi je tražio za dva jaja koliko i za cijelu kokoš. Nije da nisu znali vrijednost tih stvari, ali nisu umjeli brojati u santimima i poznavali su jedino peticu. Ovi Hrvati su uopće više voljeli dugmad uniformi nego kovani novac, koji je, budući da je služio samo kao ukras ženama na glavi, morao biti probušen kako bi mogao poslužiti u tu svrhu: zbog toga su se djeca bila jako izvještila u skidanju dugmadi otraga s naših uniformi.[4] Većina kuća su kolibe od drveta i gline, a sastoje se od samo jedne prostorije bez prozora i ognjišta. Unutra se nalaze samo loši kreveti od konopaca, kovčeg, kotao, vedro i dvije-tri drvene posude. Nekoliko komada drveta na koje su prikovana tri štapa u formi tronošca služe za sjedenje. Mnoge porodice nemaju čak ni kreveta i svi spavaju kako ko stigne oko vatre koja se nalazi u sredini kolibe. Svi ti seljaci hrane se kašom od crnog kukuruznog brašna, a mesa jedu samo u izvanrednim prilikama, kao što su svadbeni pirovi ili sahrane. Malo stoke koju posjeduju, služi im da dođu do odjeće trampom. Ne znaju ni za kakav drugi način da osvijetle kuću do da zapale male komade nekakvog smolastog drveta koje stave na rašlje. Muškarci imaju kao pokrivalo za glavu mali turban ili kapu i nose pantalone u mađarskom stilu, vezane oko kukova gajtanima. Te pantalone se kopčaju iznad listova i prekrivene su tozlucima koje liče na antičke koturne. Cipele im se sastoje od jednog komada ovčije kože koji su opleteni vrpcama od crijeva, a sprijeda obrazuju savijeni vršak dug preko tri centimentra; tako obuveni žustro se penju uz planinu i ne znaju hodati u cipelama; jakna i prsluk gotovo su isti kao kod naših seljaka. Žene pokrivaju glavu komadom platna koji rijetko peru. Kosa im je razdijeljena u pletenice koje vise više ili manje ukrašene dugmadima, novčićima ili malim školjkama.[5] Djevojke nose kapicu od crvenog sukna s uškama kroz koje je provučena metalna žica na koju su okačeni metalni novčići koji zvekeću u hodu, tako da se čini da najavljuju da je osoba koja ide djevojka. Njihova oprava, kao i kod žena, sačinjena je od kratke suknje, uske pregače koja je ukrašena resama i vezom različitih boja koje brzo potamne od nečistoće i od dugog ogrtača od grubog plavog sukna koji ide do nogu, ostavljajući prsa i stomak nepokrivenim. Ovaj ogrtač je obično okićen sprijeda i u pasu s više redova školjki. Priglavci i opanci su isti kao kod muškaraca.

Žene su zadužene za obrađivanje polja na kojima siju žito neophodno za opstanak porodice, tako što najprije prekopaju zemlju krampovima i motikom. Na leđima stalno nose vezanu malu djecu i daju im da doje preko ramena ili ispod ruke, jer su im grudi dovoljno duge za tu svrhu. Nemaju pojma o stidu i slabo se trude da sakriju golotinju. U cijeloj zemlji nisam vidio ni vrta ni voćnjaka.

Od Knina do Kotorskog Zaliva, više od sto milja duž planina koje se protežu uz Tursku, izgled ovih planinaca postaje još ratoborniji i divljiji. Muškarci, visoki i snažni, naoružani su danju i noću puškom, dvama pištoljima i sabljom bez štitnika, kako bi u svakom trenutku bili spremni da otjeraju Turke koji su više puta iznenadili njihove očeve i odveli ih u roblje. Njihovi se običaji malo razliku od običaja Hrvata i, kao i oni, žive u dokolici.

Najzad, posljednjih dana februara 1806, stigosmo u Trogir, malu morsku luku gdje je trebalo držati garnizon. Građani tog grada kao i oni s ostrva i drugih luka na obali, uglađeni trgovinom, govore italijanski i ni po čemu ne nalikuju na Morlake (seljake); to su dva različita naroda, iako su istog porijekla. Mornari i zanatlije tvore prelaznu klasu. Po našem dolasku, čitav grad bio je prestravljen, žene su se sakrivale, čak i pod krevete. Moj domaćin je sve sobe držao zatvorenim i htio me je smjestiti u hodnik na spavanje kako bi bolje nadzirao šta radim. Upozorio sam ga da mi treba soba, jer je kod mene bio novac odreda; on je ostajao pri svom. Izvijestio sam o tome svog potporučnika, starog vojnika koji se nije znao ni potpisati; upravo je bio obukao nov frak s dugmadima zlatne boje; moj domaćin je mislio da su od zlata. Duboko mu se klanjao s laskavim riječima, ne skidajući očiju s dugmadi, visokog okovratnika i epoleta. Bilo je dovoljno da taj oficir samo izusti nekoliko riječi na francuskom da bi on požurio da otvori svoju najljepšu sobu. Dva dana kasnije, prolazio sam jednom uskom ulicom, kad se jedna žena, koja je prelazila, toliko uplašila susreta sa mnom da mi se bacila pred koljena.

Nekolicina mojih drugova me je odvela u jedan podrum, slabo osvijetljen jednim prozorčićem, u kojem je od namještaja bio samo jedan ogromni sto i velike klupe debljine jednog decimetra. Deset do dvanaest Morlaka, obučenih u plavo i crveno, puni oružja, svađali su se oko jedne velike zemljane posude koju je jedan od njih zaplijenio. Pomislio sam da sam u pećini s razbojnicima, a bio sam u konobi. U konobe ove vrste zalazi se više nego u ostale, jer su svježije.

Naš pukovnik je dao izvesti kočiju koja su stigla morem s posadom. To je prva kočija koju su vidjeli u Dalmaciji. Svi stanovnici Trogira dotrčali su da se dive tom čudu; ona je dugo bila predmet njihovih razgovora i radoznalci su dolazili izdaleka da je i oni vide.

Kopajući grobove da sahranimo vojnike, našli smo lakrimatorije, male bočice tri-četiri centimetra dužine, koje su roditelja Rimljana umrlih prije dvije hiljade godina napunili suzama i položili u grobnice. Našli smo takođe srebrnih novčića koji su iskovani pod prvim imperatorima. Rimljani su s tog mjesta vadili vrlo lijep mramor čiji su kamenolomi iscrpljeni.

Prisustvovao sam sahranama više Morlaka. Mrtvački lijes je otvoren i četiri čovjeka nose ga na ramenima. Lijesovi djevojaka i djece ukrašeni su cvijećem. Jedna žena, za koju sam u početku mislio da je majka ili žena umrlog, a koja je zapravo bila unajmljena narikača, ide odmah iza kovčega. Ona se udara po grudima, grebe po licu, čupa si kosu; zatim dolaze roditelji i prijatelji koji nose razne stvari. Po dolasku u crkvu, pravoslavni pop ili katolički svećenik koji je išao na čelu povorke, počinje obred, a, narikača, padajući na koljena i po kovčegu, postavlja pitanja umrlom na ilirskom, otprilike ovim riječima: “Ivane ili Petre, prijatelju moj, sine moj dragi, zašto odlaziš? Zašto ostavljaš svog starog oca, svoju ženu i djecu koji te svi vole? Možeš li se požaliti na njih? Zar ti žena nije bila vjerna? Odgovori. Zar nisi bio lijepo obučen? Evo, drži nove hlače i jaknu koje smo ti sašili od dobrog sukna. Gledaj kako su lijepi. Hoćeš li da ih probaš? Ama, odgovori. Jesmo li te loše hranili? Bi li volio pojesti jednu finu ribu? Evo, drži, vidi kako fino miriše! Bi li htio komadić sira, čerek janjeta, bocu dobrog vina? Ništa ne govoriš? Kaži nešto, javi mi šta hoćeš i odustani od okrutne namjere da ožaloštiš svoju porodicu. Savladaj se, usliši moje molitve.” Narikača poprati ovaj govor ili druge slične, ovisno o osobama, patetičnim gestovima prilagođenim toj prilici. Razmotava odjeću, primiče namirnice ustima umrlog i pravi se da čeka da on odgovori; budući da on nastavlja da ćuti, kad obred bude završen, narikača izjavljuje da više nema pomoći i da umrli apsolutno želi otići. Tada svi briznu u plač i roditelji, koji su izgubili svaku nadu, podižu tijelo i nose ga na groblje vrišteći i jecajući.

Jedan bogati mornar kojeg sam upoznao udavao je kćerku. Mladoženjini prijatelji, noseći ispred sebe crvenu zastavu i pucajući iz pištolja, došli su po nju kod oca. Kosa joj je bila očešljana ravno otpozadi i u njoj je nosila duge srebrne igle na kojima je bio polumjesec, zvijezda i jedna kugla zlatne boje, raspoređeni tako da obrazuju paunov rep. Duge zlatne naušnice neobičnog oblika ukrašavale su joj uši i dvije jantarne ogrlice oko vrata ljupko su joj padale na grudi. Njena morlačka odjeća živih boja bila je ukrašena srebrnim dugmadima. Pločice od istog metala, raznoliko obrađene, blistale su joj na pojasu. Lijepa, crveno obrubljena košulja prekrivala joj je grlo.[6]

Moj domaćin imao je drveni naslon za puške, kakvih ima puno kod Dalmatinaca, na kojem su bile puške i sablje ogromne dužine i težine, kojima su njihovi preci, rekoše mi, rukovali s istom lakoćom kao mi našim današnjim oružjem, što je van svake vjerovatnoće.

Pukovnija krenu u Split[7] i, u noći, odred se ukrca kao pojačanje ostrva Hvar koje su napali Rusi. Hvar je udaljen deset milja od obale i tri milje od ostrva Brač. Šum valova koji se razbijaju o stijene tog ostrva i pomrčina koja je vladala pomogli su nam pri prelasku. Iskrcali smo se u malu luku Sokolica i, s jedne uzvisine pored tog sela, vidjeli smo grad, koji su bombardovali Asia, brod prve klase, više brigova, šebeki[8] i šalupa s topovoma. Garnizon, koji se sastojao od polu-bataljona 23. bojne i jedne brojčano slabe jedinice naše pukovnije, zauzeo je položaj iza kuća koje su bile uz luku. Samo što smo se pridružili svojim drugovima, neprijatelj poče vršiti pripreme za pokušaj iskrcavanja. Tri-četiri stotine ljude u šalupama, zaštićeni artiljerijskom vatrom flote, počeše se odvažno približavati obali. Čim je vatra prestala, izašao sam iz zaklona i opazio Ruse na molu. U istom trenutku, naša trupa se uzdrma. Uhvatih čvrsto svoje oružje i krenuh krupnim koracima, nestrpljiv da dokažem da sam dostojan biti Francuz. Prethodnica odreda, izbijajući u luku, poče pucati i izvrši juriš bajonetom, a i 23. isto. Nakon kratkotrajne borbe prsa u prsa, odbacismo Ruse u more. Ja sam ranio dvojicu, jednog puškom, drugog bajonetom. Šalupe se brzo udaljiše, a flota, videći da smo nezaštićeni, poče pucati na nas istovremeno iz svih topova, što nas prisili da se sakrijemo iza kuća. Naši gubici su bili šest mrtvih i šesnaest ranjenih,[9] dok su Rusi izgubili više od dvjesta ljudi, pored stotinjak zarobljenih.

Brodovi su nastavili bombardovati, ali kako stigoše četiri satnije našeg bataljona s dvije topovske cijevi, čitava flota otplovi na pučinu i, istog dana, zarobljenici i vojnici 23. odoše na kopno.

Hvar se proteže s istoka na zapad u dužini od otprilike dvanaest milja s manje od polumilje širine. To je stjenovit otok na kojem rađa samo vino, ulje, grmlje i aromatično bilje od kojeg se proizvodi mirisna voda koju se zove Kraljičina voda. Glavno mjesto, koje nosi isti naziv kao i otok, bilo je zaštićeno u tom trenutku razoružanom utvrdom koja je imala više od dvjesta cijevi. Ima veliki glavni trg koji je popločan klesanim kamenom i vrlo lijepu ozidanu obalu. U unutrašnjosti otoka ima još tri druga sela.

Nismo dugo čekali da se Rusi iznova pojave, ali zadovoljili su se time da nas drže u blokadi. Jeli smo samo loš hljeb i sušeno, napola trulo meso. Uskoro smo počeli ozbiljno osjećati nedostatak vode, jer na ovoj sprženoj hridini voda se svodi samo na kišnicu koja se čuva u čatrnjama. Oskudica i vrućine prouzrokovaše bolesti; te godine, pukovnija  je izgubila petsto ljudi.

Neprijateljski brodovi uputili su se prema Dubrovniku, a ja pođoh u Split gdje se nalazila odred grenadira u kojejm sam bio imenovan logističarem. On krenu s drugim elitnim odredima, 79. pukovnijom i Orijentalnim strijelcima da prekine opsadu Dubrovnika. Na tom putu od oko 50 milja, marširali smo gotovo sve vrijeme po padinama čitavog niza strmih planina čije je podnožje zapljuskivalo more. Puteljak kojim smo išli bio je često toliko opasan da smo i na najmanji korak u stranu bili u opasnosti da padnemo s više od trista metara visine. Sprženi jakim suncem, ne zaustavljajući se niti jedan jedini put da se odmorimo i ne nalazeći ni kap vode, više puta smo pokušali piti vlastitu mokraću, a kad bismo otkrili neko udubljenje koje je sačuvalo bar malo vlage, lizali bismo ga da se osvježimo. Odredi pukovnije stigoše pred Dubrovnik u trenutku kad je 79. vršila napad u blizini mora na Ruse i Crnogorce. Ova ih je pukovnija naglavce odbila, iako ih je bilo deset na jednog. Dok su grenadiri 81-e, koji su sačinjavali rezervu, postepeno zauzimali različite uzvisine, voltižeri, koji su poslani u potjeru za bjeguncima, ubiše ih u velikom broju i osvojiše jedno malo utvrđenje u koje potporočnik Lenfant i narednik Sainte-Barbe prvi uđoše. Ruska flota, nakon što je prihvatila svoje pobijeđene trupe, udalji se lagano, sa žaljenjem što mora ostaviti svoj plijen.

U tom pohodu ja nisam ispalio niti jedan jedini metak, ali umalo nisam umro od žeđi i umora. Dan nakon borbe, general Molitor nas posla u izviđanje prema Kotoru i po povratku naredi da se streljaju Crnogorci koji su zarobljeni prethodno veče, pošto ni ti barbari nisu zarobljavali, a da smo ih poštedjeli, mislili bi da se bojimo njihove osvete. Svakom Francuzu koji bi pao u ruke tih gorštaka glava je bila odrubljena. Crnogorac bi ga uhvatio za vrat, zabio mu vrh sablje u usta tako da izađe kroz obraz i, povlačeći oružje prema sebi, jednim udarcem odvajao bi glavu od trupa i odnosio svoj krvavi ratni plijen. Tako su isto odsijecali glave mrtvih koji su ostali na bojnom polju. Njihov vladika plaćao im je tri stotine franaka za svaku glavu.[10] Kako je neprijatelj potpuno iščeznuo, general nas otposla u naše garnizone putem kojim smo došli.

Moj je odred s druga četiri četiri iz središnjice odmijenio garnizon s Hvara. Tokom sedam-osam mjeseci koliko smo ostali na ostrvu, Rusi i Englezi su nas neprestano držali u okruženju, više puta su zaprijetili upadom, ali, kako nisu zaboravili grubu lekciju koju smo im dali, ostadoše samo pri zastrašivanjima. Nama je nedostajalo novca i mesa. Dobio sam naređenje da po noći odem u Jelsu, malu luku udaljenu pet milja, kako bih odatle prešao u Makarsku, gdje se nalazila pukovnija; trebalo je preći morski rukavac od deset milja, gotovo očešati Brač koji su zauzeli Rusi. To je bilo u decembru. Jedan od onih snažnih suprotnih vjetrova zadržao nas je tri dana u selu u koje je neprijatelj mogao doći u svakom trenutku. Najzad krenusmo malom barkom od četiri metra dužine. Kad smo stigli u Makarsku, pukovnik naredi da nam se da 5000 franaka i svježeg mesa, a kako je vlasnik barke odbijao da isplovi, tvrdeći da nam prijeti užasna oluja, pukovnik ga je mačem gonio do mora i bacao na nas kamenje sve dok mu je čamac bio na dohvatu. Bilo je četiri sata popodne. Činilo se da nas valovi, visoki kao bregovi, žele vratiti nazad, ali naš mornar pokretom kormila uspinjao bi nas na njih, da bismo odmah zatim propali u ambis. Sljedeći talas bi nas preuzimao, podizao i puštao da padnemo, a sve to takvom brzinom da nam se vid maglio. Grčevito smo se držali za ivice barke, promrzli i mokri; moje su kolege u svakom trenutku vrištale na vlasnika čamca da krene prema Braču, ja sam urlao da se od njega udalji, jer sam više volio da stradam nego da se predam Rusima. Ne znam da li je mislio da treba izvršiti moju zapovijest ili se stvarno bojao za svoj život, reče nam da ne možemo pristati, a da se ne razbijemo. Izbi oluja. Izgledalo je da se sve izmiješalo, munje, gromovi, kiša, vjetrovi i talasi; pomrčina i strašna tutnjava bjesnile su nad morem, munje vijugale nebom, a pred nama se otvarao ponor da nas primi. Barka, koju su suprotni vjetrovi bacali tamo-ovamo, penjala se, propadala prepuštena talasima koji su pri svjetlosti munja izgledali kao planine u skoku. Ne mogu shvatiti da tako krhka barka nije potonula. Ja sam imao takvu užasnu mučninu da me smrt koja bi me od nje izbavila nije nimalo užasavala. Čekao sam ravnodušno trenutak da me more proguta. Oko ponoći, jedan nas talas baci na obale Jelse. U istom trenutku, jedan drugi nas preuze i ponovo odnese na pučinu. Tako smo se primicali i odmicali, prepušteni talasima, ispuštajući krike svaki put kad bismo se približili luci; i začuše nas. Pojaviše se ljudi sa svjetiljkama, baciše nam konopce i dovukoše nas do kopna na koje smo stupismo blijedi kao sablasti.

Tokom tri druge plovidbe nismo se izložili nikakvoj drugoj opasnosti osim da nas neprijatelj zarobi. Jedanput nam dadoše živog bika kojeg smo vezali rogovima za kraj čamca. Već smo tako prevezli druga dva. Budući da je ovaj bio puno plašljiviji, odjednom se baci udesno i nagnu barku do same površine vode; mi požurismo ulijevo kao protivteža; odmah nakog toga, bik krenu na drugu stranu, a mi na suprotnu; nastavio je da se tako bacaka; pazeći na svaki njegov i najmanji pokret, kad bi se on naginjao s jedne, mi smo se žurno naginjali s druge strane. Svako je vikao da treba presijeći konopce kako bi bik mogao da skoči u more, ali nismo se mogli približiti životinji koja se još više prepadala, niti skočiti u vodu da odvežemo konopce spolja, jer je more bilo nemirno; morali smo dakle ostati pri toj igri vage, jedini način da spriječimo bika da padne u more i prevrne barku; te sam se mogućnosti bojao više od bilo koje druge, budući da ne znam plivati.

Moj zapovjednik me je poslao u Stari Grad, nekoć glavni grad otoka, da kupim platna. Upravo sam plaćao kad neki čovjek žurno uleti i reče mi: “Brzo bježite, Englezi se iskrcavaju.” Odgovorih hladno: “Dobro” i izađoh, ne ubrzavajući korak. Iako sam se plašio da ne sretnem Engleze na ulici, ipak sam više volio da me zarobe nego da pokažem da je jednog Francuza strah. Izvukao sam se samo s nekoliko pucnjeva iz puške koje mi Englezi uputiše dok sam se penjao na susjedni brijeg.

Jedno veče pet satnija dobiše naređenje da se ukrcaju na brodove koji su se skupili u luci i da odmah krenu. Vrijeme je bilo užasno. Grenadiri uđoše u najveći brod, u čiju je potpalublje jedva moglo stati dvadesetpet-trideset ljudi. Ostali grenadiri smjestiše se leđima uz bok barke, nogu na ramenima onima ispred. Natrpani kao u zatvorskoj ćeliji bez zraka i svjetlosti, ubrzo nam bi zlo. Dosjetismo se najprije da povraćamo u šubare; prosljeđivali smo ih jedni drugima, ali, ispadajući iz iznemoglih ruku, kotrljale su se po nižim redovima; ja sam potrudio da nađem mjesto blizu otvora na podu palube. Pokucah i vlasnik koji me je poznavao, pusti me da izađem. Sklonih se u stranu, u jedan ugao na jednom smotku konopaca, da ne smetam manevriranje. Nagnutu na jednu stranu zbog snažnog vjetra, barku su udarali valovi koji su se rasprskavali na palubi i zasipali me vodom. Neprijateljski brodovi potražili su zaklon od oluje u zatonima na obali. Vidjeli smo ih tri pri svjetlosti njihovih fenjera i prođosmo na domet pištolja njih dva. Paluba mi se činila praznom. “Vrlo dobro, rekoh si, spavajte, gospodo Rusi, da ne vidite da smo vam tako blizu; jedan jedini od vaših topova bi nas potopio, a voda nije moj element.” U zoru, stigosmo pred Trogir, pet milja iznad Splita, gdje je trebalo da se iskrcamo. Više grenarira se onesvijestilo, drugi su iz svog skrovišta izašli bljeđi i izobličeniji nego duhovi koji pobjegnu iz grobova.

Nađosmo pukovniju u Makarskoj. Koji dan poslije, saznasmo da su se Morlaci pobunili na više mjesta. Prvi bataljon i središnje satnije drugog bataljona krenuše u Omiš gdje se formirao veliki skup pobunjenika. Pukovnik ostade u Makarskoj s tri stotine ljudi. Isti dan, ruska flota, pojačana s dvadeset jedrenjaka, stiže i postavi se u borbeni poredak ispred grada. Njeno postrojavanje predstavljalo je veličanstven prizor. Ta linija brodova spremnih da zatutnje, ta riva, obično puna svijeta, a sad tako pusta, tišina koja je vladala gradom, pod pritiskom scene koja će se dogoditi, imali su u cjelini nešto svečano, što je uzdizalo dušu umjesto da je zastraši. Brodovi najprije ispališe ogromne kugle. Kako je pri prvoj salvi jedno od tih zrna otkinulo glavu jednom mladom Dalmatincu od petnaest godina, kojeg je, s nekoliko druge djece, radoznalost izvukla iz kuće, njegovi drugovi su jedan trenutak izbezumljeno tražili oko sebe gdje je otišla glava. Jedan bataljon 8. lake, koji je to jutro stigao, ostavi nas u društvu voltižera i ode u noć da prepriječi prolaz gorštacima koji su se, kako je rečeno, pripremali da siđu u grad. Čim je svanulo, flota je udvostručila vatru; nekoliko sati kasnije, Rusi su se spremali za iskrcavanje, a mi zauzimali položaje da ih lijepo primimo, kad se iznenada pojavi general Delzons s jednim bataljonom 11. linijske, kojom je komadao komandant bataljona Christiani.[11] Šalupe tad zaokrenuše, a trupe se vratiše u brodove, flota se uputi prema Podgori, koja se nalazi dvije milje dalje, gdje se skupilo više stotina gorštaka. General Delzons je ostavio u Makarskoj bataljon 11-e, koji je bio satrven od umora, i krenu za flotom s tri stotine ljudi iz pukovnije i odreda voltižera 8-e. Išli smo u koloni jedan po jedan uskim putom koji se protezao padinom planina. Neprijatelj nas je tukao topovima. Viđao sam kako pale topove, za koje mi se činilo da su okrenuti prema meni i, mada je ljuljanje brodova ometalo preciznu paljbu, kugle su letjele nisko iznad naših glava. Kad smo stigli na uzvisine iznad Podgore, gdje se teren širi, osam-devet pobunjenika ukopanih iza jedne usjekline, počeše pucati na nas i zaustaviše prethodnicu kolone. General postavi naš odred na putić, podoficire naprijed i razvi voltižere u strijelce kako bi uzvratio na paljbu Morlaka. U međuvremenu, pade i noć; kapetan me pozva i reče mi da dam papira i tinte generalu. Nakon što je general na koljenima napisao jedno pisamce, zatraži jednog inteligentnog oficira da dostavi pismo. Predložih generalu da ga ja odnesem u Makarsku. Kad se kapetan uvjerio da ću taj nalog obaviti bolje neko iko drugi, general me obavijesti da je naredio komandantu Christianiju da se spoji s nama prije svanuća. Ja sam trebao poslužiti kao vodič bataljonu. Krenuh. Zbog pomrčine ništa nisam vidio i pogriješih put. Uskoro vidjeh da sam se isuviše spustio i činilo mi se da oko puta ima više drveća nego kad smo dolazili. Nastavih, nesiguran da li sam na dobrom putu, kad se odjednom, nakon jedne okuke, nađoh uz obalu, u blizini Rusa koji su bili zauzeti postavljanjem logora. Šum valova ih je spriječio da čuju zvuk kamenja koje se kotrljalo pod mojih nogama, a izbjegao sam odsjaj njihove vatre tako što sam se zaklonio iza jedne masline. Promatrao sam naše neprijatelje, kad četiri-pet Rusa krenu prema meni, vjerovatno da nasijeku drva, pa požurih da se popnem do položaja. Dva prva vojnika koja sam sreo, preuzeše u zadatak da obavijeste generala da se Rusi iskrcavaju i pokazaše mi puteljak. I evo me, sasvim samog, u pobunjenoj zemlji, gdje bi me bilo koji pobunjenik sakriven iza grma lako mogao ubiti. Trebalo je proći kroz jedno seoce čiji su se stanovnici sakrili od Rusa, mada se poneki možda i vratio tokom noći. Daleko od toga da sam bio spokojan; ipak, približavajući se kućama, opasnost mi je udvostručila hrabrost; prošao sam odvažno kroz selo, napunjene puške, isturenog bajoneta, spreman da se do smrti branim.[12] Nedaleko odatle, nešto dosta veliko preprečavalo je put, opipah bajonetom i shvatih da se radi o granju koje je sakrivalo nešto tvrdo; sagnuh se, pružih ruku koja dodaknu hladno i krvavo lice; trgnuh se užasnut; kako nisam mogao proći ni lijevo i desno, a odvratno mi je bilo gaziti po lešu koji je čitavom dužinom ležao na putu, preskočih preko leša i ubrzah korak. Nova prepreka iste vrste ponovo se pojavi preda mnom. Kako je planina bila manje strma na tom mjestu, prođoh sa strane[13] i siđoh u Makarsku. Komandant Christiani skupio je svoj bataljon. Ja sam išao ispred i opet pogriješih put. Da bismo se vratili na pravi, trebalo se popeti na stijene dosta teškog pristupa. Vojnici su gunđali, kad se iznad naših glava začu ugodan povik: “Stoj. Ko je!” To je bio jedan oficir s četiri čovjeka koje je general, iz straha da mi se nešto ne dogodi, poslao sat nakon mog polaska. Stigosmo na položaj u svitanje. U tom trenutku, skupina od četiri-pet stotina Morlaka kretala je odvažno na naše ljude, dok je nešto veći broj pobunjenika puckarao na nas, podržan od strane sedam do osam stotina Rusa, razvijenim po četama. General pusti prvu trupu na dvadeset koraka i tad uzviknu: “Pali! Kreni bajonetom!” i vinuvši se u prvi red voltižera, odbaci Morlake. Komandant Christiani na čelu svog bataljena dotrča da se priključi generalu, a naš odred u borbenom poretku, osta u rezervi. Ruske čete su se uzalud pokušavale oduprijeti; kako smo na njih jurišali bajonetom, razbili smo im redove i one su se razbježale. Dvije hiljade neprijateljskih vojnika okrenulo je leđa i bježalo pred devet stotina Francuza; Morlaci prema planinama, Rusi prema moru. Odred napade Ruse s boka. Napredovao sam trčeći dvadeset koraka. Tri Rusa koje sam sustizao, baciše puške; dadoh im znak da se popnu uz brijeg i priključih se vojnicima koji su izbliže gonili bjegunce. Kanonada od stotinjak topovskih hitaca nas naglo zaustavi. Između nas i obale, padina od otprilike četvrt milje bila je prošarana grupama bjegunaca koji su se pokušavali dočepati Podgore i borbene linije šalupa. U trenutku se more napuni Rusima, Morlacima, ženama i djecom iz Podgore, jedni u čamcima, drugi plivajući. Na fijuk metaka koji su padali kao kiša oko njih, neki zaroniše, drugi pognuše glavu u svojim čamcima: “Gle, gle, govorili su vojnici, smijući se, naučili su pristojno ponašanje u samo jednoj lekciji, gledajte kako pozdravljaju.” Gubici neprijatelja popeše se na više od trista ljudi; mi smo imali samo oko pedeset, što ubijenih, što ranjenih.

Bio sam svjedokom poteza izuzetne odvažnosti. Naši su voltižeri vodili petnaestak Morlaka koje su zarobili u planini i koje je trebalo da strijeljaju po naredbi generala; odjedanput, jedan od njih obori jednog vojnika, jurnu i pope se na stijene brzinom divlje životinje; pucamo na njega sa svih strana, on stade, razveza hlače, pokaza nam stražnjicu i nestade u trenutku dok smo strijeljali njegove sudrugove.

Nakon što su vojnici pretresli kuće rasute po polju, gdje su našli tijela jedne jedinice od dvadesetpet ljudi koji je, ništa ne sumnjajući ništa išao u Dubrovnik i bila zaklana na tom mjestu. Takođe nađoše razne komade odjeće vojnika koji su pojedinačno ubijeni. General naredi da sve te kuće spalimo; ali, u želji da poštedi Podgoru, postavi stražare, tako da vojnici više nisu u nju mogli sići. Sutradan, kako se nekoliko barki približilo, krenuh s grenadirima da ih spriječim da se iskrcaju; one se udaljiše i mi otrčasmo u selo. Prva stvar koja mi zapade u oči bilo je jedno dijete od otprilike dvije godine, koje je sjedilo naslonjeno na jednu stolicu i koje se, kako nije jelo dvadeset četiri sata, obradova kad nas vidje. “Mali razbojniče, reče jedan od grenadira, ja ću ti rascopati glavu da kaznim tvog oca za ubistvo naših drugova.” Zaustavih grenadira, uzeh dijete u ruke i krenuh u kuću grofa iz Podgore, koji je bio vođa pobune. Ona je imala biblioteku; stavih malog Morlaka na zemlju i izabrah nekoliko knjiga, Tassa, Ariosta, Metastasia i Dantea. Upravo sam gurao te knjige u malu torbu, kad meci koji su prošli kroz prozor udariše u police biblioteke. Čamci su se približili, a ja sam ostao sam. Stavih na brzinu knjige i dijete na ramena i uspinjah se više od sat vremena uzbrdo po nesnosnoj vrućini. Kad su mi vidjeli ratni plijen, grenadiri prasnuše u smijeh. Dao sam dijete da ga odvedu u Makarsku i vraćeno je roditeljima nekoliko dana kasnije.

Jedan dio flote je upućen u Igrane, drugi dio u Makarsku. General posla bataljon 11-e i voltižere 8-e u Makarsku, a on sam krenu za drugim dijelom flote s vojnicima pukovnije. Voltižeri koji su bili na čelu naiđoše pored sela Drašnice na prepreku na putiću, koja je bila zid od suho naslaganog kamena. Četiri-pet Morlaka koji su bili iza tog zida i na nedostupnoj padini planine, odjedanput izviriše, ubiše prve vojnike i zaustaviše kolonu. General naredi grenadirima da spuste rance i da zaobiđu selo, prelazeći preko planine koja se nalazila između mora i puta. Taj prostor je bio od zemljanih nasipa visine jedan do dva metra, zasađen vinovom lozom. Skakao sam i penjao se uz nasipe ispred svih. Paljba s topničkih šalupa, topovska zrna s brodova i morlački meci pljuštali su oko nas, odlamajući komadiće kamena koji su frcali, ali nisu mogli zaustaviti naš polet. Napadnut s boka, neprijatelj se dade u bijeg, a ja stigoh u selo, gotov da izdahnem od umora. I njega smo zapalili kao i Igrane, lijep gradić na obali mora. Bila je noć kad se vratismo u Drašnice. Puteljak koji prolazi kroz njih, uz koji se nalaze drvene kuće od kojih su neke bile srušene, a neke još gorjele, bio je pun žeravice. Kako nam pomrčina nam nije omogućavala da tražimo drugi put, skakali smo na žeravicu preko užarenih greda kuća.[14] Kad smo stigli u selo u kojem smo ostavili rance, zaustavismo se da se kolona skupi. Umirali smo od žeđi i ja otrčah na obližnji izvor, a misleći da ću imati vremena da se vratim prije nego što trupa krene, ostavih pušku i ranac. Samo što sam utažio žeđ, četa krenu. Kad sam stigao do mjesta gdje sam mislio da sam ostavio pušku i ranac, više ih nije bilo. Dok sam tražio, kolona se udaljila. Bilo me je strah da bi Morlaci mogli slijediti naše tragove i iskrsnuti u svakom trenutku; ipak, jedan podoficir grenadira treba radije izabrati smrt nego sramotu da se pojavi u svojom odredu bez oružja; nastavio sam tražiti i kad sam najzad vidio svoje stvari, pridružih se koloni s jutarnjeg položaja. General koji me je vidio da prvi pravim proboj u Drašnicama i koji se sjećao opasnog zadatka koji sam uspješno obavio prethodno veče, preporuči me pukovniku i naloži mu da me unaprijedi. Mjesec kasnije dobio sam čin grenadirskog narednika (1. avgusta 1907).

Vratismo se u Makarsku gdje stiže i ostatak pukovnije, nakon što je potukao Ruse i ubio tristo do četristo pobunjenika u Poljici. Morlaci koji su nas uvijek s prezirom gledali, jer smo, kako rekoše, ličili na žene, umjesto da nakon svog poraza na nas gledaju s mržnjom kakvu ulijevaju pobjednici u borbi na život ili smrt, prema nama su, naprotiv, pokazivali naklonost. Oni, koji se nikad nisu udostojili ni da nas pozdrave, izdaleka se skidali svoje tokice i dražesno se klanjali. To nije bilo ni iz straha ni iz slabosti, nego zato što su, kao i svi barbarski narodi, srčanost smatrali najvažnijom od svih vrlina, jedinom koja je dostojna da joj se ukažu počasti.[15]

Prev. Sunita Subašić-Thomas

[1] Marc Desboeufs, zvani Kapetan Desboeufs, Les étapes d’un soldat de l’Empire (1800-1815) : souvenirs du capitaine Desboeufs publiés pour la Société d’histoire contemporaine par M. Charles Desboeufs, son petit-fils, Pariz, 1901, dostupno na www.gallica.fr

[2] Radi se o miru potpisanom s Austrijancima nakon Napoleonove kampanje u Italiji 1805. godine. (nap. prev.)

[3] Na hrvatskom u tekstu, transkribirano na italijaski, petizza. (nap. prev.)

[4] Jedan od mojih drugova, videći lujdor (zlatnik) na glavi jedne djevojke, zamijenio ga je za četiri dugmeta, a ona je bila uvjerena da je u toj trampi bolje prošla.

[5] Dovoljno je baciti pogled na te ukrase da bismo, po broju dugmadi i cifri koja se nalazi na njima, prepoznali porodice u kojima su muškarci bili u ratu i korpuse protiv kojih su se borili.

[6] Sve žene srednje klase oblače se tako, ali većina zamjenjuje jantar obojenim staklom i srebrnu dugmad dugmadima od kalaja. Žene višeg ranga oblače se na italijanski način.

[7] U blizini tog grada, na jednoj uzvisini lijevo, vide se ostaci starih zidova i veliki broj krupnog kamenja, rasutog posvuda; to su ruševine antičke Salone, Dioklecijanove domovine.

[8] Stari mediteranski trojarbolni jedrenjak s veslima, franc. chébec, ital. sciabecco, od arapskog chabbäk. (nap. prev.)

[9] Jedan vojnik 23. nakon što je uskočio u šalupu, zarobio je sam samcat 25 Rusa.

[10] Generalu Delegorgue, koji je ranjen u butinu u jednoj zasjedi, tako je odsječena glava pred očima njegovih vojnika, koji nisu uspjeli da ga spasu, ali su osvetili njegovu smrt.

[11] Gardijski general koju godinu poslije.

[12] Istinska hrabrost, istu onu na koju nailazimo u svim prilikama, bila je u naravi vojnika (Napoleonovog) carstva ; oni su je dokazali u našim porazima. Ipak, bilo je izuzetaka. Upoznao sam ljude hrabre u borbi, koji su se, međutim, bojali duela. Drugi su uvijek bili spremni da izvuku sablju, ali strugnu pred neprijateljem. Vidio sam slučajeve onih koji se boje udaljene opasnosti, a u blizini se s njom hrabro suočavaju. Neko je odvažan danju, a bojažljiv noću. Neko blijedi nadomak opasnosti, a nečija se hrabrost udvostruči. Neko, ko nije imao hrabrosti na otvorenom polju, dobro se bori iza bedema.

[13] Zbog priča o duhovima kojima su me uspavljivali u djetinjstvu, više bih se volio tući cijeli dan, nego provesti noć pored mrtvaca i pored toga što dobro znam da se mrtvaci ne vraćaju. Dva vojnika su ubijena neprijateljskim topovskim zrnima, a kako sam ja išao naprijed, nisam ništa o tome znao.

[14] Ove dvije gore opisane bitke, kao i druge borbe iz tog perioda, imaju crta koje vrijedi ispričati.
Vojnik Pigache, nakon što je bio izložen, na dohvat cijevi, neprijateljskoj vatri jedne ruske čete, baci se na nju i rastjera je udarcima kundaka. Oficir, koji je bio svjedokom te scene, upita ga kako se zove i upisivao je njegovo ime na svojoj tablici, kad ovaj bi ubijen jednim hicem. Tako vojnik ostade bez nagrade.
Michaud, narednik-major kojemu je metak prošao kroz obje butine, presijecajući arteriju, mirno je gledao sjedeći na zemlji kako neprijatelj pred nama bježi. Vojnici koji su vidjeli da je sav u krvi, htjedoše da ga odnesu. “Ne, dragi prijatelji, reče im, ostalo mi je samo još nekoliko trenutaka života; sklonite se samo ispred mene, da s užitkom gledam kako bježe, da umrem zadovoljan.”
Kaplar Coleur, iz moje čete, primijetivši da se voltižeri u tjesnac Drašnica, s prezirom uzviknu: “Šta, jedna četa voltižera uzmiče pred seljacima! Generale, dajte mi četiri čovjeka i proći ću. – Uzmi,” reče general. On ode i stiže u podnožje zida koji je preprečavao put upravo u trenutku kad su ga Morlaci, okrenuti prema meni i mojim drugovima, bili napustili. Nekoliko sekundi prije toga, smrt mu je bila sigurna; a jedva da je bio zapažen.
Kapetan Boursier, pogođen je metkom u glavu, napravio je poluokret i pomislio da je vježba. Vidjeli smo kako zaustavlja ranjene da bi njima manevrirao, ničeg se ne sjećajući iz prošlosti; umro je ubijeđen da komanduje vodom.

[15] Bilo mi je neugodno gledati tako ponosne ljude da se tako nisko klanjaju pred nama. Kad me pozdravio jedan dostojanstven starac, stadoh, stisnuh mu ruku i rekoh na ilirskom: “Brate, Francuzi i Dalmatinci su braća. – Da, da, reče mi, uzvraćajući mi stisak, svi hrabri su braća.”