MOCARTOVI PREVODI BODLERA

 

Marko Vešović

MOCARTOVI PREVODI BODLERA 

 

DRANJE NA MIJEH

1. Kad je moju knjigu Prevodilački čarobnjak ili Spomenik laži, u kojoj sam ga drao na mijeh kao jarca, proučio na sajtu Par nas s Parnasa, Kolja Mićević je u Slobodnoj Bosni sebe rukopoložio za Mocarta, a Marka Darinkina ražalovao u Salijerija, jalovog i zavidljivog, kakav će drugo i biti. Legendu o Mocartu i Salijeriju uzidao u temelj legende o sebi. No pošto to nije bilo dovoljno – legenda je samo legenda – dodatno je iz svoga mađioničarskog šešira izvukao je sebe hirotonisanog za Danila Kiša i Marka Darinkina prometnutog u Velibora Vasovića, a lakoća te pretvorbe još je jedna potvrda da je bogomdani čarobnjak, isti onaj koji je u prevodu Lamartinove pjesme 

Iskija mjesec provrgao u sunce, a u prevodu Vinijeva soneta Duh Pariza od Kasnog Rima načinio Donji Vir. Onaj Iz Gornje Pripizdine.

Ne bi taj umio, bojim se, disati bez hokus-pokusa i abrakadabri kojima, kad prevodi, od kitova pravi sardine, kako veli jedna ruska pjesma, a kad polemiše, prije podne je Amadeus, a iza podne prelazi u Danila, jer je po majci potomak crnogorskih megalomana s basnoslovnim darom za veličanje sebe i nipodaštavanje drugih. 

Ne znam šta bi Danilo Kiš kazao kad bi doznao da je vrač objavio sto i ihihi knjiga prevedene poezije. Možda bi rekao da tolike knjige ne možeš prevesti – moraš ih nadrndačiti. Ali parafraziraću njegove riječi iz Časa anatomije: pouzdano se zna da Mićević od talenta ima  zicflajš. Meso za sedenje, kako nam je davno objasnio naš profesor morfologije Svetozar Marković. Ako se sudi po količini pjesama koje je preveo i udarcima moje tojage koje je podnio, nema genija s izdržljivijim prknom.  

Ta srednja žalost od prevodioca – koji Pola Valerija zove lep rival i dodaje da, od svih Francuza koje je prevodio, tu anagramsku titulu zaslužuje samo pjesnik Morskog groblja– podsjeća me na durmitorskog megalomana ovjenčanog zloglasnom slavom, kako bi kazao Borhes – koji je svojedobno sebe proglasio trećim srpskim pjesnikom 
današnjice. Mislio je na Srbe sve i svuda

Ovo mi je, krajem ili nakon opsade Sarajeva pričao njegov kolega dr Ismet Cerić i upitao me: kakav je Rašo kao pjesnik? Tako ga je zvao prije rata. “Samo u Bosni i Hercegovini ima petnaestak srpskih pjesnika s kojima se ne može mjeriti, a Dušku Trifunoviću, Stevanu Tontiću, Ranku Sladojeviću, Dari Sekulić i Đorđu Sladoju nije dostojan cipele da čisti”. Dabić je gledao sa Dumitora i njegovu visinu dopisao svom pjesničkom uzrastu, ali  je dovoljno da ti je majka iz  “čarobnih Dučiča ” pod Lovćenom da kao prevodilac gledaš sa Štirovnika, njegovog najvišeg vrha.

2. Nakon što je elektronski objavljena, shvatio sam da je Prevodilački čarobnjak 
preopširna knjiga, ali nisam bio pametan šta s njom. Onda je Kolja Mićević, ne mlad i zgodan i sa kosom kao na fotosu u Šćepovoj Slobodnoj Bosni, nego do za vrat ćelava i ohrdana vega koja jedva prdi, izišao iz mog spisa i podučio me kako da riješim problem. Ako nastavim ovako, postat ću postmodernista jedan-kroz-jedan. 
A kad neizmišljeni junak piscu pomogne da djelo bitno poboljša, to se može zvati realističkim postmodernizmom.

Kazao je: u knjizi Prevodilački čarobnjak imaš 89 strana gde si razmatrao moje prepeve Bodlera, pa izdvoji te tekstove, doteraj ih, dopuni, proširi ih i produbi, dopiši nove, sačini knjigu koja će moći da se pročita za tri-četiri sata, i stavi je na sajt Par nas s Parnasa. Fala ti đe čuo i đe ne čuo, rekao sam kao Kočićev David, i dodao: 

Svak laže ko kaže da gorostas nijesi,
pa nek je, vala, onaj na nebesi,
ili možda čak i neko preči,  
i da te titula čarobnjaka reči 
nezasluženo resi.
Mada se jesam osevapio
kada tvoju titulu prekrečih,
za čim je možda i Gospod vapio.
 
Jer Savaot obožava istinu. Zato dvije hiljade i kusur godina nije izustio ni jednu jeditu: pristaće na sve, osim da nas laže.
 
I napravio sam knjigu u kojoj sam dokusurio Amadeusa kao prevodioca Bodlerove poezije. Papljani bi rekli bi da se od njega nema šta ukopati. Tako sam postupio i sa ostalih 160 strana teksta u kojem sam razmatrao magova nepočinstva u prevodima drugih francuskih pjesnika 19. i 20. stoljeća: te dvije knjige su najveličajnija sahrana jednog velikana koju je svet ikad video i kakvu je samo Crnogorac u ostavci mogao prirediti napol Montenegrinjcu.

Ali, tako mi Svetoga Jovana, 
zaslužio je moje nad glavom salve 
mediokritet što Danila Kiša  
voli da igra, zato je pun slave 
ko tuka govana, 
kako bi rekli oni iz Belegiša.  
I veli mi moj prijatelj Biga
koji je iz Begiša:
Nek si ga lemao dok se ne upiša.
Zaludu ti je. Ali neka si ga.
 
3. Ne bi me čudilo ako banjalučki Kiš, kad na našem sajtu vidi tri studije o svom  

čarobnjaštvu prevodilačkom, po meni previše đačkom, stane da se znoji kao u crkvi ikone kad ljudski grijesi prevrše mjeru. Jer to jeste srpska ikona, a Marko Darin je ateista koji, sa ne malim merakom, lomi ikone, falsificirane, dakako, jer prave imaju vrijednost nezavisno od Boga, jedinog bića koje ne mora postojati da bi vladalo, kako je rekao Bodler. 

Ta bena u sebe bezliječno zaljubljena, koja je vjerovala da može nekažnjeno biti gad u pročetničkim Vijestima i u Šćepovoj Slobodnoj Bosni, dobila je 380 kompjuterskih stranica mojih analiza, plus 170 stranica mojih i Sunitinih Poduka iz prevođenja, zabavan posao koji pod sitnozorom pokazuje kako prevodi dvojac koji poeziji služi, a kako div koji je plećima zaklonio sve druge srpske prevodioce. Ta zajednička knjiga ubistvenija je od obje moje u kojim sam ga dolično pokopao, odajući mu sve počasti crnogorskim protokolom propisane za te prilike, i ni jednog engleskog kralja nijesu vestminsterski opati umjeli tako divno ukopati, a i što da na ahiretu genij se zlopati? 
 
Podukama zemlju smo mu na grobu utabali da se ne povampiri, te kad se sve sabere, to je pet i po stotinica kompjuterskih stranica seciranja moje omiljene žabe. Što su 50 stranica objavljenih na Jergovićevom Ajfelovu mostu narasle 11 puta, to mag neka zahvali svom daru za kurčenje u javnosti. Kada bi mu prevodilački dar iznosio jednu desetinu njegovog talenta za samohvalu, sljedećih 500 godina bio bi najbolji srpski prevodilac. Nek mu je  Grobnica za čarobnjaka sretna, berićetna i dugovječna. Sazdana je i zato što ne bi valjalo da mi Srbi legendi  o čarobnjaku robujemo pet  stoljeća, kao Turcima. Kažem mi Srbi, jer kao Jugosloven sam, kad ustreba, i Srbin, a treba češće nego što biste vjerovali.

4. Podrijetlom sam napol Šiptar, napol Crnogorac, a prvi je, nakon onoga što je Mocart nablejao u pročetničkim Vijestima, dao besu: 

A tako me ne rodila majka, 
Već kobila koja hata moga,
Onoga ću Kolju Mićevića 
U lijepo ruvo ođenuti: 
U zemljicu i zelenu travu. 
A to šume i borovi viti:
Prije Šiptar izgubiće glavu
Nego svoju besu pogaziti. 

I nastavio sam tulehati ga kao Crnogorac koji, kad mlati, ne zna šta je dosta, protiv čega ne može ništa: takvi su mu stari bili, zato su dobili 400 bitaka, jer se pobjeda nad Turcima nisu mogli nadostiti.
 
Tom Turčinu koji se krsti ponovio se Carev Laz, Krusi i Fundina, jer niko krupno ne laže kao Turčin s tri prsta, a što da ne laže kad se kao prevodilac nalagao za tri života? Laž mu je bila krava simentalka od koje je živio, i ne bi se reklo da je živio loše, stoga kušati da Mićevića odučiš od laganja bilo bi isto što i Mićevića nagovarati da odustane od Mićevića koji je lažima zarađivao hljeb nasušni i vidio ih kao dokaz genijalnosti. Ovo viđenje, kako je pokazala Grobnica za čarobnjaka, u gadnom je sukobu s književnim činjenicama, čemu treba dodati da smo analizirali i njegov vječiti sukob s maternjim jezikom. Koji je možda je najgora od svih magovih laži. To je, u stvari, antisrpski jezik.

P. S.  Znate li šta je dranje na mijeh? Magu sam gulio kožu pomno, trudeći se da je nigdje ne recnem, jer mi je trebala kao mijeh za vino. Vuk bi rekao: kako si ga drao, 
nije mnogo ni krvav. Nekad bih mu, kao sibirski lovci bijelome medvjedu, pucao u oči, da mu ne oštetim krzno. Da su mi ti trofeji najdraži – nije mi priznati mrzno.
 

 

 

 

 

 

 

 

UVODNI DEGENEK

       Ideolog pećine

Slobodnoj Bosni, čiji je većinski vlasnik Senad Avdić, poznatiji pod kodnim imenom Šćepo, Kolja Mićević je objavio četiri teksta – toliko sam pročitao – povodom knjige  
Prevodilački čarobnjakili Spomenik laži, na čemu sam Šćepi zahvalan, jer su me potakli da maga nastavim prcati temeljito, bez hiće i srkleta, što rekli u Sarajevu. 

Šćepo je jedan od junaka moje neobjavljene knjige Sedam balija kao čuveni nitkov koji je u Slobodnoj Bosni, pored brojnih drugih gadarija, napisao da je Vešović “ideolog pećine”, a da je “u ratu čuvao Gordanine guzove”. “Nemoj da se ibretiš”, kazao mi je prijatelj. “Svak iznosi na pazar ono što ima. Avdić u Slobodnoj Bosni 
krčmi svoj smrad”. To smrad ljudske izlučevine, kako je Viktor Ivančić definirao Šćepa, znamo i koje.

Drugi prijatelj me pitao: “Otkud Senad zna šta si ti radio u Sarajevu kad je on u ratu pobjegao u Zenicu đe je u poređenju sa Sarajevom bio skoro dženet?” “Informirao ga kućni prijatelj Munja Alibabić, policajac koji je juče bio sluga komunistima, a danas nacionalistima. Neporažen pod svim carevima, veli u pjesmi predratni Bećković”. 

           Rat fotosima

I u mojoj knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali Šćepo je dobio po pizdi – iz onog fima znamo da je pička polni organ, a pizda karakterna osobina – no pošto je osjetljiv poput mimozice i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeve priče, nije čudo što se sjaranio s Mićevićem koji je, u ratu i u Parizu, preveo Dantea na francuski, čime je  Bosnu i Hercegovinu trajno zadužio. Nek ti Frančezi vide i upante kako se prevodi Dante.

Šćepo je čarobnjaka zamolio da u njegovom listu opiči po srbomrscu Vešoviću, jer Senad Avdić je, znano je i Bogu i narodu, multivaki i multinaki, ali na fotografijama u Slobodnoj Bosni njegov ahbab Kolja je mlad i zgodan, a Vešović je neobrijana drtina – tako Šćepo ratuje protiv profesora poezije koji je napisao 2 000 strana pjesama, 4 knjige eseja uglavnom o poeziji, predavao studentima prevođenje i kulturu, preveo između četrdeset i pedeset hiljada stihova, i napisao dvije knjige analiza prepjeva. Ovo je treća.

Velika je sreća što će Šćepo umrijeti a da ne dozna kolika je izlučevina. A kad se više ne bude znalo da ga je bilo na zemlji – ili možda vjeruje da je ušao u vječnost kad je ušao na internet? – moje knjige čuvaće uspomenu na podlaca kakvi su rijetki i u BiH, gdje je biti gad pitanje novinarske časti, i svako tiskovno škrabalo koje iole drži do sebe smatra da je nitkovluk obavezan temelj svih njegovih vrlina.

     Devetanje nitkova u paklu

Nije, dakle, slučajno što je list Senada Avdića, jednog od najvećih novinarskih lažova iz reda bošnjačkog naroda, Mićeviću pružio priliku da se u toj disciplini sa Šćepom trka, uspješno, moram priznati, jer se obojica drže osveštanog pravila: nikada ti ne možeš pobiti koliko ja mogu slagati. Nisam ih kušao pobiti, bolje ga je tojagom biti.   
 
Banjalučki čarobnjak je zbog laganja dobio što ga sljeduje, jer Marko kao korijenski 
seljak, a ne “korijenski čovjek” – kako je Mićević u Šćepovu tjedniku slagao da sebe zovem – zna da će ti goveče, ako mu ne daš po rogovima, u tanjir ugaziti.

A meni daj da mlatim napol montenegrinjskog napol srpskog hajvana i ja ću reći: svijet jeste pakao, ali to ne mora biti non-stop. Devetanje mizerija kakva je Mocart u paklu mi je vazda bilo rajska progalina nad glavom i nije čudno što sam takve drao u deset svojih knjiga, objavljenih i neobjavljenih. Ovo je jedanaesta. I pravljena je sa merakom većim nego i jedna prije. S većim užitkom pisao sam jedino ratne tekstove o Dabiću i njegovim mamelucima, a kad je izbio mir, od njih mi se nije dalo napraviti knjigu o Istrebljivaču. Prestao me zanimati kad je odpandrcao u Hag i postao Zapadni Srbin, pripadnik nacije čiji je nastanak u ratu prorekao Momčilo Krajišnik.  

       Vešović bi u Banju Luku putovao samo bombarderom

Evo jedna od Mićevićevih laži smišljenih s nakanom da mu budu štit od Vešovićevih analiza. U tekstu Prljavo prevođenje, objavljenom u podgoričkom i pročetničkom dnevniku Vijesti, Mićević je rekao da sam “potkazivač najcrnje vrste!” 

Našto sam u knjizi Prevodilački čarobnjak ili Spomenik laži odvratio: “Ako misli da sam ga pismom objavljenim na zagrebačkom portalu potkazivao ‘onim divljacima’ iz Banje Luke, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša je kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas i njoj i njima i njemu želim tek ono što ih ionako čeka”.

Priznam da u ratu nisam bio ovako miroljubljiv, prije se može reći da sam bio sičan, kako je Darinka zvala mišomor. I priznam da sam, u doba kad se sarajevska svakodnevica sastojala od Dabićevih kasapnica, zaista sanjao kako bombarderom letim na Banju Luku, a Mićevića molim da mi prostu pamet prosvijetli objašnjenjem: šta bi u tom snu moglo biti sporno?

Priznam i da sam, u doba kad su se ljudski mozgovi prosipali po sarajevskoj kaldrmi, u jednom tekstu naveo stihove Zigmunta Krašinjskog u prevodu Julija Benešića: “Vas mrzjeti sveto i lijepo je, ta mržnja – to je moj imutak cio”. Nalazi li možda mag i tu nešto upitno?

Priznam da me, u dane kad se događanje Dabića prolamalo Sarajevom, preko radio amatera jedan moj privatni Srbin, rečeno ratnim jezikom Malog Nikolice, pitao da li ima načina da s porodicom dođem u Beograd, a ja snokta odvratio: “U Beograd bih, dok njime vlada Slobo Mirin, došao samo na jedan način. Na tenku”. 

Je li Mićeviću i ovo dokaz da sam srbomrzac? Nije isključeno da jest, jer Sloba je bio Srbi svi i svuda. Vo vremja ono, Jakov Jurišić, hrvatski pjesnik u ratu smaknut na Grbavici, zapisao je u dnevniku da je, na jednom grbavičkom balkonu, vidio izloženu moju knjigu Rodonačelnik probodenu Chihinom alatkom. Tako odmila zovem kamu. 

I priznam da sam tih dana, sjećajući se Bodlera, napisao: “Mrzjeti Karadžića prva je vrlina i preduslov svih ostalih”. I da sam u dane opsade, dok je Mićević u Parizu i u Isusovim mukama prevodio Dantea, u ulici Hasana Kikića preveo Bodlerovu pjesmu 
Česma krvi i prijatelju izrecitirao njen početak: “Katkad mi se čini: krv mi brizga silno, / Ko česma čije je jecanje pravilno”, zatim ga pitao: “Odnekud poznato, da?” “Odnekud sa ulice”, veli. 

U listu Šćepa Izlučevine Mićević tvrdi kako sam rekao da bih “u Banju Luku putovao samo u bombarderu”.Ovo je rekao ne napol već stopostotni Montenegrinjac. Ovakvo je gotovo sve što je taj lažac, držeći se naputaka iz Karlajlove Filozofije svinje, u četiri teksta “citirao” iz moje knjige: pogane, niske, nekad maloumne izmišljotine i falsifikati insana koji je cio život bio genije, a u knjizi Prevodilački čarobnjak dobio po južnom dijelu leđa, i zato laže do histerije raspamećeno, iz svih oruđa, jer vjeruje da će tako pobiti analize koje sam mu u jetru ispalio. Pred Šćepinim čitateljima možda i hoće. A što Šćepini čitatelji prihvate kao istinu, tome smrti nema. 

Rekoh da je Mićević đed koji jedva prdi, ali je vjerovao da će me vjetrovi koje je puštao u Sobodnoj Bosni ubiti bazdom jer da neću umjeti nos začepiti dok čitam njegovu prdnjavu, ali većinskom vlasniku tog sedmičnika nisam previše zamjerio, jer znam da je trgovac koji u svom listu uspješno krčmi smrad, vlastiti ili tuđi, svejedno. 

Upotreba bazda kao sredstva za život velika je civilizacijska tekovina u Nedjeljivoj, a Šćepini prilozi ovom dostignuću teško da se mogu precijeniti. Taj živi od toga što je gad i ne bi se reklo da živi loše, a drži se onog što je naučio kao mladi komunista, kažu i mladi partijski sekretar: nikad nam glib u medijima ne može biti toliko svet da ga se ne bi moglo zamijeniti još dubljim, još naprednijim, još ljudskijm.  

Kad Šćepa vidim na ulici, urijetko, ali ga vidim, velim sebi: Svašta ima u ovoj božjoj bašči! Možeš sresti čak smradove sa ljudskim licem. Zatim se sjetim Josifa Brodskog čije sam riječi: Jer u Zlu najviše iznenađuju njegova potpuno ljudska svojstva citirao u knjizi Poljska konjica. Šćepo je toliko ništavilo da je pravi pravcati čovjek. U Crnoj Gori bi dodali: čoek ih punijeh usta.

      Musje Baobab

Mićević je čudo prirode koje se sastoji od 10% kisika, ugljika, vodika, kalija, magnezija, natrija, fosfora, sumpora, hlora, gvožda, mangana, auminijuma, i 90% sujete. Od svih meni znanih Srba, jedino Rajko Nogo ima sličnu sujetu o kojoj sam u neobjavljenoj knjizi Srbisimus kazao da je “mamutski veličanstvena”. Mićevićeva se može porediti s baobabom.

Kad sam gledao i slušao javne nastupe musje Baobaba, bilo je očito da je u njegovim očima glavna vrlina svijeta to što u njemu ima Kolje Mićevića: naš planet je tu da mu bude pozornica, na manju ne bi pristao, a ljudi postoje kako bi bi imao ko da ga obasipa aplauzima. Čak mu zavidim, kao oni u paklu onim u raju: nikad nisam krio da mi je ovaj svijet džehenem, a kad se sjetim šta Kolja Mićević cio svoj vijek misli i govori o Kolji Mićeviću, to je dženet ljepši od onog u Kur’anu. Šta ljepši? Mićević je sebi i Alejhiselam i dženetska hurija u istome mesu, pa kako da mu ne zavidiš?

Ili, ako ateisti ne priliči pozivanje na metafore iz religije, pogođeno bilo bi kazati da Mićević nikad neće prežaliti “što nije mogao biti svoja ljubavnica”, da se poslužim stihom Tristana Korbijera. Da mu je to uspjelo, priče o ljubavi Tristana i Izolde ili  Lanselota i Đinevre bile bi obična žurnalistika, a mač Ekskalibur, u poredbi s Magovim prevodilačkim genijem, obična kustura. 

       Oči vide ono čega je puna duša

I nije da ne razumijem histeriju u njegovu laganju: to je naviklo da mu se kadi, a od mene dobilo mačugom otpozadi, ali zašto laže o bombarderu? Evo objašnjenja: 

“Vešovićeva elektronska knjiga od preko dvesto fajlova pod naslovom Prevodilački čarobnjak ili Spomenik laži meni u čast, samo se prividno bavi mojim prevodima, dok je njen cilj sasvim drukčiji i predstavlja, čak i u ovim našim još uvek smutnim vremenima, neočekivani uzorak političkog pamfleta koji se – u konačnoj tački – pretvara u jedinstveni Priručnik govora razdora (mržnje na nacionalnoj osnovi)”. 

Mićević je u pravu, mada bi trebalo da je u ludnici. Vjerujem da će Šćepinim čitaocima još razvidnije biti da se, na 550 kompjuterskih stranica, u svom “političkom pamfletu” još prividnije bavim Mićevićevim prevodima, a moja “mržnja na nacionalnoj osnovi” postaće im još bjelodanija. 

Čarobnjak udarnički laže da tezu dokaže. Hoće da me prikaže kao mrzitelja Srba, te da je prirodno što i Mocarta mrzim na nacionalnoj bazi. Ne vjerujem da je mogao, u odbrambene svrhe, posegnuti za debilnijom pričom. Svoju nacionalnu pripadnost taj pizdun zalud kuša upotrijebiti kao štit: od mene ga ne bi spasili ni svi gazimestanski oklopnici iz slavne Rakićeve pjesme. 

Moje analize književnih činjenica proglasio je prividom, dok u svoje laži vjeruje kao hrišćanin u deset zapovijesti, odlika koju dijeli sa Dabićem: nikada nisam sreo dvonošca koji je, kao durmitorski istrebljivač, s toliko lakoće mogao sebe ubijediti da mu je svaka izmišljotina istina čista kao svijeća koja pred časnim krstom gori, kako bi rekao Jejts. Na njegovi licu pisalo je: tri dana da postiš, pa da se pričestiš mojom lažom. I Kolja svoje lagarije nudi kao koljivo. Njih dvojica, po ovoj osobini, braća su od stričeva, i ne bih umio reći ko je veći megaloman: Dabić ili Vračarević. Možda su veći jedan od drugoga?

       Ja da mrzim Srbe?!

Ja da mrzim Srbe?! Je li Amadeus pri sebi? Ja, kome je položiti za Srbina bio vekovni san. Ja, koga je, uoči rata, na prijemnom ispitu za Srbina, oborio Milorad Ekmečić, božjega lica ne vidio!  Postavio mi je pitanje: “Ko ruši Jugoslaviju?” Zaustio sam po crnogorski široko: “Jaaa misliiim“, a Eki me prekinuo: “Misliš? Sjedi, jedan”. 

Ekmečić je u pravu: biti nitko i ništa, a htjeti da položiš za Dušanova potomka, na šta bi to ličilo? Na crven barjak od zelene svile. A kako da to ne poželim kad je uoči rata u Bibliji pisalo da je kruna božjeg stvaranja Srbin. Aloizas Šiklgruber, poznatiji kao Adolf Hitler, 1938. godine obznanio je svoje otkriće da je Bog po nacionalnosti Njemac. Možda, rekao je Dabić, ali Bog je u ovom mandatu Srbin. Što ne bi pobili ni najveći vatikanski stručnjaci za Boga kad bi se združili u tim za pobijanje Dabića.  
 
Nakon što mi je Eki zviznuo keca iz srbovanja, odustao od sna koji sam snijevao još od 1185. godine kad je Nemanja Mirotočivi razorio dukljanske gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj. Odustao sam i zato što sam uvidio da bih, u ulozi Srbina, bio smiješan, sličan golmanu koji se baca za previsokim loptama.

         Intimno potreseni Mićević

Peter Sloterdajk veli: “Bez neprijatelja nacije nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitoga stresa”, ali nisam vjerovao da taj Francuz, izlupan zbog budalaština u prevodima, može zakukati preobučen u Srbe sve i svuda. 

Pošto od dolaska mesije iz Požarevca znamo da bez neprijatelja Srba nema ni Srba,
prirodno je što bez stresa koji izaziva Marko nema ni Koljinog stresa; priznao je da je mojim “lažima intimno potresen”. A moja tvrdnja u Prevodilačkom čarobnjaku da je mag “po vokaciji Francuz” bila je promašena: kad je dobio po prknu, iščaurio se u čistog Srbina. Koji je, po definiciji, vazda nečija žrtva. Od Kosova naovamo.

Pošto ne može pobiti moje analize, pao je u toliki očaj da je moju knjigu pokušao likvidirati degenskom tezom koju će kasnije zaoštriti: “priručnik govora mržnje (na nacionalnoj i svakoj drugoj osnovi)”. Koje su te druge osnove, nije rekao, prepuštajući Šćepinim čitateljima da njihovu listu sami naprave. 

Zato su Mocartovi tekstovi puni Vešovićevih “citata” koje je izmislio, ili podmuklo iskrivio moje riječi, a ipak u tekstu Najprljaviji vešovi Marka Vešovića natenane bleji o mojoj podmuklosti. Što razumijem: “oči vide ono čega je puna duša”, kaže Andrić. 

No možda jesam podmukao, možda Marka Darina bolje zna nego Marko Darin koga vrač nikad nije očima vidio, niti je, prije no što sam ga oplajpičio na Ajfelovom mostu, čitao išta moje, osim teksta u kojem sam zaprijetio da ću se s Lovćena popišati na Crnu Goru ako padne u četničke šape. Čak i uvid u dokumenta iz nebeske kartoteke možeš očekivati od genija, ali njemu je moja podumuklost dokaz da se knjiga 

Prevodilački čarobnjak  “od početka do kraja, temelji na besomučnim lažima”, pa mi je bilo teško povjerovati da je u debilnosti mogao otići ovoliko daleko . 
   
        Vešovićeva mržnja 

Jer ko je taj Mićević da bih ga mrzio? Mržnja je, znam iz rata, skup eliksir i treba je štedljivo trošiti, isključivo na one koji ju zaslužuju, a ne na mizerije. Držim se Zogovićevih stihova saopštenih iz srca crnogorske moralne tradicije: “Voljeti što pravi ljudi treba da vole, a mrzjeti što pravi ljudi treba da mrze”. Zato su moje ratne mržnje bile prvorazredni dokazi moje ljudskosti. U ratu sam iskusio što ću do smrti pamtiti: malo šta ima svetije od mržnje za pravoslavne koljače. Ali nikad sebi ne bih dopustio da se srozam do mržnje prema pizdunu kakvog Crnogorka možda nije rađala. 

Tomas Man kaže: “Priznajem da otvoreno mrzim prosječnost, koja ništa ne zna o majstorstvu, i otud vodi lak i glup život”, ali to je druga priča. Nikad se nisam bojao da ću pretjerati u mržnji prema mediokritetu koji veliku francusku poeziju svodi na osrednju, a vrhunske pjesničke majstore promeće u stihotvorce. Te ako se sudi po njegovim pjesmama i prevodima, magu je život bio veoma lak, ali se ne bih kladio da je bio glup, jer taj ima socijalnu inteligenciju jaku kao u Dabića i možda treba žaliti što je potonjemu ta inteligencija u zatvoru postala tehnološki višak.

Kako god bilo, banjalučki Mocart, čijom sam se maskom čarobnjaka, velmoški otmjeno, po ugledu na Rableovog junaka, poslužio kao brisoguzom, ima razloga da mene mrzi, a ja mogu tek da ga prezirem, i neću reći ništa novo ako kažem da je prezir plemićka emocija. Prezirem ga kako gospodin prezire uličnu bitangu, a samo je klasična bitanga mogla tekstove o meni nakrcati onolikim niskostima i lagarijma. 
Šta je tim dokazao? Da se moja knjiga Prevodilački čarobnjak temelji na “besomučnim lažima”, ili pak da je Mićević ljudsko smeće?

     Rame uz rame s dr Dabićem

Mićević veli da je Vešović u knjizi Prevodilački čarobnjak “refrenski sugerisao” “svome čitaocu da sam ja ‘Dodikovo vlasništvo’ (4 puta), da sam ‘banjalučki princ’ (preko 5 puta) – tj. da živim od doživotne sinekure i na državnim jaslama u ovim vremenima opšte oskudice – da sam ‘rame uz rame s dr. Dabićem’ ‘prohujao kroz beogradsku čaršiju’”.

Ako čitatelj na sajtu Par nas s Parnasa nađe tu knjigu, zatim klikne ctrl plus F i, na prozoriću u gornjem desnom uglu, ukuca bilo koju od ovih riječi ili sintagmi, pretraživač će kazati da je čarobnjak sve slagao. Pomenuo sam akvitanskog  princa 
iz Nervalove pjesme, i čarobnjaka Kolju koji princeze pretvara u žabe krastače, 

beogradsku književnu čaršiju i Bele orlove koji su prohujali (muslimanskim selom), i rekao da su “u Banjoj Luci Dodik i Mićević, a gdje su ova dva velikana, tu je književna i jezička metropola” (što sam u konačnoj verziji dopunio da bude milozvučnije: “tu ti je, bolan, književna i jezička metropola”), i dodao da se ježim i “od pomena Dodikovog sultanata pravljenog nožem, žicom i Srebrenicom”. To je sve. 

Mićeviću ne zamjeram što sebe vidi kao “banjalučkog princa”, jer to se kosi s boljim ukusom, ali ne sa Poveljom o ljudskim pravima, čak ću izraziti žaljenje što se nikad nisam s njim upoznao i nisam mogao pitati ga: “Bi li ti bilo isponiženja da sa mnom prošetaš?” Mocart bi – znam velikodušje tog plemića –  odvratio: “Ma ne, ni govora, šta ti pada na pamet”. Što bi meni bilo veliko kao kuća, jer bih se u šetnji sit nagledao kako Mocart svojom pojavom ukrašava ovaj svijet koji je Bog stvorio sjutradan iza terevenke, ali se to krije i, da se donekle izvadi, mora povremeno praviti mićeviće, pa ipak bih ga pitao: zar je morao biti baš ovolika blesa? 

Jer kako ću reći ono o “dr Dabiću” kad moje u Prevodilačkom čarobnjaku  objavljeno pismo Mićeviću veli da znam đe je bio za vrijeme rata u BiH? Zašto kuša da me svuče na svoju razinu: da napravi od mene budalu? Znam ne samo đe je bio nego i kakvu je golgotu prošao u Parizu: u poredbi s njegovim prevodilačkim patnjama, dičkin pim je ono što se u Sarajevu nama dešavalo pod srpskim granatama. Jadni Kolja! Sa drvenom sabljom opet mi je izašao na megdan.

Neću, razumije se, analizirati te laži, ali jednim primjerom ću da razgolim njegov metod laganja. U Prevodilačkom čarobnjaku rekao sam: “Mada kao stipendista nikad nisam išao da usavršavam znanje francuskog jezika, tome amateru ponovo sam očitao lekciju iz prevođenja”. Ovu tvrdnju Mocart je pobio tako što ju je uzeo kao predložak za laž: “tj. da živim od doživotne sinekure i na državnim jaslama u ovim vremenima opšte oskudice”. Malo đe je to ljucko ništavilo ovako vjerno sebe uslikalo. Mag je po majci Motenegrinjac, a po ocu Srbin, ali, kad laže, Montenegrinjac je od glave do trave. Svaka njegova laž je podmuklo ciljana, ali je tačno da sam BiH nazvao “govnetom od države”: pošto Šumsku niko neće ukinuti, Bosna i Hercegovina će, dok je ima, ostati govno koje kraj puta smrdi. Kraj puta u bestragiju.  

     Homoseksualac i lezbejka

U tekstu Pismo Miljenku Jergoviću Kolja Mićević veli: “Zar je trebalo da Dežulović kaže da mu je žao što je Kočićevu nagradu dobio posle jednog ‘Francuza po vokaciji i homoseksualca čija je žena lezbejka’, kako to kretenski, priznajte, piše Vešović!” 

Ne laži, kučko! A kučka jesi i da ne kažem. I to prevegarena. Ona koja je dobila po repu. Pošto ne znam ništa o tvom babajku, ne mogu reći da si i kučka od kučke, ali je dosta što u tvojim lažima čujem lavež montenegrinjskih kučaka koje nosiš u krvi.

Točno je da sam, u prologu knjige Prevodilački čarobnjak, rekao da je počinjem “s nakanom da ubijem boga u Mićeviću, po rođenju Srbinu, po vokaciji Francuzu”, ali zašto se genije, koji je sav život igrao francuskog plemića, nekad i viteza, odjednom prolagao kao zadnja sokačara? 

Zato što iz Prevodilačkog čarobnjaka ne može pobiti ni jednu analizu njegovih prevoda i ranjena sujeta mu je pobješnjela kao nosorog, pa je povjerovao da me može diskretidirati beslovesnim lažima. Jer Mićevićeva laž o homoseksualcu i lezbejki jeste kretenska. U zaludnoj težnji da retorikom, vrlo montenegrinjskom uostalom, pobije moje analize, pokazao je kolik je moralni degen dok brani svoju nenadjebivu veličinu. Koju od smrti neće odbraniti: s njim će leći u grob. Ili i Kolja Mićević, kao Nemanja Kusturica, smrt smatra neprovjerenom glasinom?


Marko Darin ne samo da ne može imati ništa protiv homoseksualaca i lezbejki, već  za njih gaji duboke simpatije, jer je deklarirani biseksualac. Prije ne znam koliko, u Pobjedi sam priznao: kad sam učestovao u podgoričkoj gej-paradi, nosio sam umjesto transparenta uvećanu fotografiju čarobnog Kolje Mićevića. Koga sam tih dana temeljito prcao. Na stolu. Pisaćem. 

Knjigu Prevodilački čarobnjak sam, u rukopisu, poslao dvojici pisaca iz Banje Luke, neću reći kako se zovu, jer u gradu gdje vlada gorila iz Laktaša bojim se da im ne bi bila preporuka to što su čitali moje djelce i sa mnom elektronski ćakulali. 

U razmjeni mejlova jedan od njih je rekao da bi se ubio kad bi neko takvu knjigu o njemu napisao. Glede Mićevića, kazao sam, nema razloga za zabrinutost: ni da ga staviš na najžešće muke, taj ne bi priznao da nije genije. 

I rekao sam im da sam posebno zadovoljan svojim analizama Mićevićevog neznanja srpskog jezika: to je genij koji u prepjevu Eredijinog soneta o Perseju i Andromedi kaže: “dva ljubavnika!” Ostalo ću prepisati iz Prevodilačkog čarobnjaka:

“Jedanaesti stih ovog prevoda podsjetio me na pripovjedačev razgovor sa spisateljicom ‘la tetom’ u Slamnigovu romanu Bolja polovica hrabrosti: – Ah, mladi gospodine, vi kao da ne shvaćate da sam zaokupljena, mislim, što se tiče Ane, momentom izdaje, izdaje prema Vojku, nismo toliko u mraku, mislim nas dvojica. – Nas dvoje – slavodobitno zaurlah“.

I Mag veli ‘dva ljubavnika’, te pomišljamo da je Eredija smjelo pjevao homoseksualnu ljubav. Dva Banjalučanina, kojim sam podavno poslao rukopis ove knjige, psihoanalizirali su ovu omašku. Jedan je zaključio da je vrač latentni homoseksualac, a drugi je rekao da ga muški rod ‘dva ljubavnika’ ne čudi, jer je Koljina supruga pobjegla sa ljubavnicom, a pošto su oboje voljeli žene, i nju možemo zvati ljubavnikom. Kako god bilo, čarobnjak ne zna da se, kad govoriš o muškarcu i ženi, kaže ‘dvoje’, ne zna ni toliko, a na tu grešku nije ga prislio metar, jer je mogao reći: ‘dvoje ljubavnika vežu još toplije’.”

Sad je jasno na osnovu čega je mag – o čijoj privatnosti ne znam ništa, dovoljno mi je znanje o javnom vraču, stoga može biti i hermafrodit, ako mu je po ukusu, a prirodno je da njegovi sugrađani o njemu ponešto znaju – napravio imbecilnu laž da sam rekao: “Francuz po vokaciji i homoseksualac čija je žena lezbejka”. Ta laž je komponirana sa divnom podmuklošću: ako je Mićević Francuz po vokaciji, očekivati je da bude homoseksualac po profesiji. Njegove lagarije nekad znaju biti najfiniji filigrani, kao da su rađeni od baščaršijskog srebra. Njegove prevodilačke laži još su filigranskije, jer su laži za vječnost.

Kao tumači Andriću, Mićević meni podmeće ono što kažu junaci knjige, ali ni jedan andrićomrzac ne bi se usudio biti toliko malouman da, na temelju njegovog teksta, skroji gadariju: “homoseksualac čija je žena lezbejka”. 

Ovakvi su mu vrlo često i prepjevi, pogotovo Bodlerove i Valerijeve poezije. Cio vijek je lažunjao i kad prevodi i kada tumači svoje uratke, i te laži, koliko znam, nije loše naplaćivao, pa što ne bi lagao i kad me “citira” u Slobodnoj Bosni gdje ne vjerujem da je mizerno plaćen.

Laži drugoga genija, bošnjačke provenijencije, Nenada Filipovića Zvanog Lažov Behby, Šćepo Izlučevina je vaktile plaćao 2 000 KM mjesečno, bar se Behby hvalio da je s Avdićem potpisao ugovor na toliko, u svakom slučaju u Šćepovom listu nije bio rđavo plaćen. Mag je u Slobodnoj Bosni plaćen redovno te se ne može desiti da i po Šćepu, kao po glavešinama iz Šumske, raspali u Oslobođenju iz svih oruđa zato što mu se ne plaćaju honorari.Jednoga genija Šćepo je potrošio kao špric za jednokratnu upotrebu, a kad će drugog, ostaje da se vidi. 

Ako prije možda jesu, nakon čitanja Prevodilačkog čarobnjaka dva njegova sugrađanina ne bih rekao da su mu zavidjeli na genijalnosti, jer im je bilo očito ono što sam u knjizi i napisao: jedini sam stručnjak za poeziju i prevođenje koji je upoređivao njegove prevode s originalima i “onima koje bi to moglo zanimati” priopćio šta sam našao. 

Nakon čitanja te knjige, ljudima koji znaju šta je poezija i dobar prevod sve će biti jasno, a pošto takvih nema mnogo, Amadeus je osuđen umrijeti kao genij, ali šta će iza smrti? Teško da će biti pripušten u raj, jer će Svemogući procijeniti da je dovoljno to što je cio svoj vijek proživio u dženetu sebeljublja, a većeg raja od tog nema. 
 
Uz to, na onom svijetu samopromidžba je zabranjena. I nema tv ekrana da sa njih svu vječnost bleji kako u njegovim prevodima sve mora biti tačno, laž koja mu je prolazila kao bugarska halva, i može se uzeti kao dokaz da se obraćao kulturno zapuštenim gledateljima. Ili da su mu takvi bili glavna ciljna grupa.

Ivo Andrić je govorio: “Jugoslavija je zemlja u kojoj je sve mogućno”. Sve, pa i prevodilac kome je uspijevalo što na trećoj sunčevoj planeti nikad nikom nije: da mu u prevodima sve bude tačno. Vjerojatno je tačno kad se mjeri aršinom Mićevićeve plitke pameti i raskošnog talenta za samoprecjenjivanje. 

Prevodilačkom čarobnjaku  tog miša iz palanke kušao sam mišomorom otrovati, ali bez uspjeha. Pa je u moje dvije knjige doza sičana udvostručena. Ako te analize preživi, Mićević je vanzemaljac. 
   
      Zapah ništavila
 
Pol Valeri kaže: “Genije je navika koju izvjesni ljudi steknu”. Kad sam počeo drviti vrača, znao sam da ga niko neće izliječiti od te navike, kao ni Dženis Džoplin od heroina. I da nema tojage koja će iz njega išćerati uverenje je genije. I da je Valeri jedini francuski pjesnik dostojan njegovog anagrama “o lep rival”. Grobnica  za čarobnjaka  zorno je pokazala da se banjalučki Kiš prečesto koristi pesničkom slobodom da od poezije pravi nepoeziju, ili da veliku pjesmu pretvori u malu –  to su dva najčešća vida njegove genijalnosti.  

Rekoh da nemam ni jedan razlog da mrzim vrača koji, nakon izlaska moje knjige, gdje mi je poslužio kao žaba za hirurške zahvate, ima 1001 razlog da mrzi mene, mada Šćepove čitatelje kuša uvjeriti da sam ga secirao iz mržnje, a kako možeš mrzjeti predmet razudbe? I kako da ga mrzim kad ga dopola žalim, otpola prezirem? 

Pjesnik sam koji se, ostavi li po strani sve drugo što sam napisao, ostvario na dvije hiljade stranica poezije, objavljene i neobjavljene, stoga Mocarta žalim kao osobu male pameti i male mašte, malog razumijevanja poezije i znanja zanata i našeg jezika koja je proćerdala život na prepjeve. Ne sasvim zalud, jer tu je legenda o čarobnjaku, kruna njegovog života, njegov magnum opus, ali ona će, i bez moje pisanije, skupa s njim umrijeti, a Vešović mu je omogućio da za života osjeti zapah ništavila koje njegovu genijalnost čeka. 

I podvig je prevesti više od sto knjiga stihova, a valjano ne naučiti srpski jezik, ne savladati zanat kako treba, ne saznati šta je poezija. Kako mu je to uspelo? Tako što ni jednu od stvari potrebnih da budeš dobar prevodilac nije naučio i razumio do kraja, uzdajući se u genijalnost, što priliči stvoru koji će sav život ostati 16-godišnjak.
Ili je sve naučio i razumio koliko mu je dopuštala njegova plitka pamet?   

A prezirem ga jer je pizdun plus zbog debilnog laganja i neponjatnih niskosti. Nakon što sam ga na Jergovićevu portalu isprcao, francuski Vitez legije časti svoje tekstove u podgoričkim Vijestima  je nakrcao izmišljotinama i gadarijama koje kažu da je taj gospodin sokačara s viklerima na glavi i u šlafroku s ružama ko dječja pesnica.

U jednom ratnom tekstu naveo sam onu biblijsku: rekoh i spasoh dušu svoju. Istinom. U tom je bila srčika mog antisrpstva: vo vremja ono, a ni danas nije mnogo drukčije, istina je po definiciji bila antisrpska. Kako ne prezirati malog miša koji ni jednu nije lanuo protiv Rašovih divljaka, a Hanifi Kapidžić je rekao da su divljaci. Narod bi kazao:obraz mu je pojela guzica.

U mojoj polemici s Mocartom bilo je kao u onom vicu: kad sam pročitao šta je sve u pročetničkim Vijestima o meni nalitao, poželio sam da ga izbijem, ali sam si kazao: đe ćeš na genija dići ruku? Pa sam ga iznogetao. Njegove laži i podlosti u Vijestima 
jesu me zaprepastile, jer je väs vijek glumio Francuza-kao-takvog, a laži i nitkovluci u Šćepinoj novini bili su očekivani, jer Kolji Mićeviću sva su sredstva  dozvoljena kad brani genijalnost Kolje Mićevića koji je Kolji Mićeviću najviša svetinja. No i takva odbrana je bila zalud: imao je šansi da se odbrani od mene koliko i Dabić od Haga. 

     Lako dokazive laži

“Zaista je fascinantno da autor Vešović naslovljava Spomenik laži svoj tekst koji je od početka do kraja utemeljen na besomučnim lažima!” To u Pismu Miljenku Jegroviću 

veli mag kom lijeva strana mozga ne radi kako valja ni u njegovim prevodima,

ni ovdje. Dodao je da su moje laži “lako dokazive”.

Na Ajfelovom mostu Jergović je objavio moj tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa i bar jedan tekst iz knjige Prevodilački čarobonjak ili spomenik laži, i vlastitim očima se uvjerio jesu li to laži. Je li Magu ovo štaka bez koje bi se ašićare vidjelo da, nakon mojih batina, ne može stajati na nogama? Ili je znak da je odviše strmo silazna krivulja pameti ovog vremešnog megalomana? Ili je ova laž jedini štap na koji se mogao oprijeti izlapjeli genije koji se u svojim prevodima nalagao za dva života. 

Kako god bilo, na sajtu Par nas s Parnasa za čitatelja napravio sam petnaestak 
tekstova, gdje sam zbio srž Čarobnjaka za one kojim se ne da čitati knjigu, i pozvao Mićevića, ako mu nije teško sići sa Olimpa, nek pobije bilo koju od mojih analiza. Ne mora pobijati cijelu knjigu. Dosta je pobiti jedan tekst iz njenog sažetka. A pošto tvrdi da je moja knjiga “utemeljena na besomučnim lažima”, dovoljno je da izanalizira laži iz jednog od tih tekstova, ali kako bi nepjesnik, prevodilački mediokritet i laik za književnost mogao bilo šta uspješno analizirati? 

I vara se ako misli da će brdo činjenica, koje sam u toj knjizi ponudio čitatelju, nestati pred napadima njegovog bjesnila i histerije. Šaran mi je ušao u vršu, i nema mu izlaza: može da mlati jezikom kao repom. Vjerovao je da je intaktan, ali nakon što je javno isprcan, ne može nastupati kao virgo intacta pod brcima. Otud njegovo bjesnilo i histerija. Sve  sto je nakenjao u Slobodnoj Bosni  može se objasniti stihom iz usmene pjesme: Jeben Duka u potoku kuka.

Banjalučki Kiš koji je dobio dvije knjige od mene, i treću od mene i Sunite Subašić-Thomas, danas je najopevaniji prevodilački lažac svih naroda i vremena. No lako bismo i za opjevanost, ali moja batina razlupala mu je masku čarobnjaka i sada je najdokazaniji kralj srednjaka. Najdokazaniji i najpomazaniji.

Mićević je decenijama bio genije. Bio i bitisao. Tako su, vaktile, u bjelopoljskom vatrogasnom klubu šahovski kibiceri govorili igraču koji je imao vrlo izglednu poziciju, pa mu je, Daśi ili Vaso, u tri poteza razvali. Bio je i bitisao, jer kad sam ga zgrabio za perčin, njim tresnuo o ledinu i napunio ga ćutecima, ne već mu prebrojio svaku koščicu, od njega je ostalo žalosno malo za pokopati.
 

 

 

ŽABLJE LOKVE KOJE LIČE NA RAKE

     Exit

U tekstu Prljavo prevođenje (1), objavljenom u Podgorici i u pročetničkim Vijestima, Kolja Mićević je napisao: 

“Marko Vešović je takođe poludeo jer mu je naša zajednička prijateljica, koju on imenuje, ali ja dajem samo inicijale, V. S.-Đ., rekla kako sam ja navodno još 2008-9. prokomentarisao njegov prevod Bodlera ovako: Ima tu grešaka koliko voliš! Kažem navodno, jer je moje mišljenje bilo mnogo oštrije, ja sam čak govorio o jednom ‘prljavom’ prevodu, čak sam se u jednom trenutku dobro popalio, i to pred svedocima. I taj predvečernji solilokvij bio je za mene kraj – exit – što se tiče Vešovićevog Bodlera. Zajednička prijateljica ili je spontano loše prevela moje mišljenje, ili je htela da ga ublaži prenoseći ga Vešoviću. Osetljiv je Vešović”.

     Jarca ne treba musti nego drijeti

Pismu Kolji Mićeviću objavljenom na Ajfelovom mostu rekao sam: “Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl: ‘Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: ‘Prevodi li Marko?’ H. I. kaže: ‘Prevodi’. Na to Mićević: ‘Kako prevodi kad ne zna francuski?‘. (…)

Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi je pričala da ste pročitali moje prepjeve 

Cvijeća zla i da ste joj rekli: ‘Tu ima grešaka koliko voliš’. ‘Ljubomora’, dodala je Vojka. Slagali ste, dakle, da ne znate ‘prevodi li Marko’”. 

Citirao sam Vojku da ga utjeram u laž. Mag navodi njene inicijale, nek se vidi da je fino vaspitan, a jebo to što u njegovim tekstovima o meni, kao iz prsle kanalizacione cijevi, šikljaju niskosti i gadosti. Inicijale ostavljam gospočetu koje u sebi krije lažovā cijelu četu, lažova naočigled svetu, a Marko je seljak sa starinskom predrasudom da je istina sve što se istinski ima i da zbog nje treba jebati oca lažovima.
 
Ta slavna dalabu
Desetljećima bila je tabu, 
Ali sam znao tko je banjalučki 
Lažni car Šćepan
Mnogo prije no što je mučki
Mojim šapama ščepan
Što ima da zahvali 
Smiljanić Vojki ponajviše.
Ona je pokojna, ali, 
Dok ove retke pišem, 
Kašto pred okom njena
Ko živa mi je sjena
I sjetim se naših o Kolji eglena.
 
Teško je reći je li mag poludeo ili popizdeo kad je pročitao tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa, ali potok laganja i baljezganja koji je u Vijestima iz njega sicao  bio je znak da je otiša malo u pizdu materinu, rečeno ivančićevski, a nije lako 

procijeniti da li od moje dijagnoze 
ili možda od svoje skleroze,
ali narcisu kakvog nema odavde do Formoze 
Vijestima nisu bile na broju sve koze, 
mada je i dalje vidio, kroz naočare roze, 
kako pravo u besmrtnost ga voze, 
njega, kralja prevodilačke boze, 
dok mu iz svetine kliču Jule i Roze.

Ova imena sam plagirao, rečeno mićevićevski, iz jedne Slamnigove pjesme.

Mag veli da sam poludio od jedne njegove rečenice, a on je pucao od duševnog zdravlja kad su mu se na glavu sručile 50 strana mojih analiza i prosudbi bogato potkrijepljenih činjenicama. Ali tekst o njemu nisam ni pisao s nakanom da ga odučim od genijalnosti: to bi bilo isto što i musti jarca. Zato sam ga drao.

       Popaljeni Mocart

I Marko bi mogao reći da je uporedio s originalima četrdesetak magovih prevoda Bodlera koje je pravio mediokritet, a u mnogim ima toliko laži, promašaja, proizvoljnih rješenja, besmislica i budalaština – pravi vještičji bal – da sve njih može nabiti na kardinal, a teško da su bolji oni koje nisam proučio, i to je za mene kraj – exit – što se tiče Mocartovog Bodlera, a čitaocu prepustiti da mi na golu riječ vjeruje ili ne.  

Ali ću o magovim prevodima Bodlera reći tek ono što mogu navodima pokazati  i analizom dokazati, a njemu ni u peti nije misao da je red navesti moj “prljavi” prevod koji ga je “popalio”, i to “pred svedocima”! Važno je da su svedoci popaljivanja tu, kako bi njegovo popaljivanje ušlo u historiju. A zna se da si bogin kad se popali taj mozgonjica koji veli da je ritam pjesme “stalno merenje muzičkog trajanja pojedinih slogova”. Ovaj gaf možda donekle objašnjava pjevnost njegovih lagarija i budaleština.  
 
Nije se osjećao dužnim da bilo kako obrazloži prijeku presudu “prljavo prevođenje”, iza koje ne stoji pojedinac već ratni tribunal u punom sastavu. Mrsko mu s Olimpa sići i upustiti se u tu gnjavažu. Jer čarobnjak reči nije obavezan da bilo šta dokazuje.

Vijestima  je rekao da je moje prevođenje Bodlera prljavo, a u Slobodnoj Bosni  je dodao da mi je prljav i veš. Da se znamo, pomislio bih da je za mnom ulazio u klozet i sad objavljuje šta je vidio. Šćepo Izlučevina je u SB rekao da se ne perem. Možda. Ali nema te Drine koja bi Šćepa oprala od njegovoga gadluka i prljavštine. Je li Šćepo, koji je riškao po mom vešu, vrača informirao kakav je? Niskosti tog okupanog i naparfimiranog Francuza čiste su kao Gospa Lurdska, a dokaz su i Vojkini inicijali. 
 
    Dranje po istilahu 

Prevodilačkom čarobnjaku  pokazao sam da mag često ne razumije poeziju i boli me čuna šta misli o mojim prevodima, a u ovoj knjizi zornije i detaljnije pokazaću da Bodlera prevodi kao mediokritet koji od velikog pjesništva pravi osrednje, kao vječiti amater i diletant, kao neznalica našeg jezika, kao dželat velikih stihova i pjesmama koje ne razumije. Evo Bodlerovoga soneta Neprijatelj (L’ennemi) da vidite možda prvi uzorak moje praktične kritike Mićevićevih prevoda:    

Ma jeunesse ne fut qu’un ténébreux orage,
Traversé çà et là par de brillants soleils;
La tonnerre et la pluie ont fait un tel ravage,
Qu’il reste en mon jardin bien peu de fruits vermeils.

Moja mladost bješe tek mračna oluja
Kroz koju su tu i tamo probijala blistava sunca;
Grom i kiša pravili su takvu pustoš
Da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova. 

Voilà que j’ai touché l’automne des idées,
Et qu’il faut employer la pelle et les râteaux
Pour rassembler à neuf les terres inondées,
Où l’eau creuse des trous grands comme des tombeaux.

Evo gdje dotakoh jesen ideja/misli, 
I treba upotrijebiti lopatu i grabulje
Da se opet sakupi poplavljena zemlja
Gdje je voda izrila rupe velike kao grobovi.

Et qui sait si les fleurs nouvelles que je rêve
Trouveront dans ce sol lavé comme une grève
Le mystique aliment qui ferait leur vigueur?

I ko zna hoće li novo cvijeće koje sanjam
Naći u tome tlu ispranom kao žal
Mističku hranu što će mu dati snagu?

– Ô douleur! ô douleur! Le Temps mange la vie,
Et l’obscur Ennemi qui nous ronge le Coeur 
Du sang que nous perdons croît et se fortifie!

–O bole! O bole! Vrijeme jede život,
A mračni Neprijatelj što nam glođe Srce 
Od krvi koju gubimo raste i snaži se!  

Mićevićev prepjev:

Moja mladost beše tek sumračan vihor,
​prožet tu i tamo od sunaca svetlih; 
grom i kiša takav stvoriše pust prizor
da mi vrt ostade bez plodova zrelih.

Evo gde me stiže već jesen ideja,
i kad treba naći lopatu i grablje,
da se sravni zemlja poplavljenih leja,
gde na rake liče vlažne lokve žablje. 

A možda cvet novi koji san moj vidi
pronaćiće u tlu spratom poput hridi
tu mističnu hranu koja snagom vrca?

– O boli! o boli! Vreme život tlači,
mračni neprijatelj što nam jede srca
od naše je krvi istekle sve jači!

Evo spiska Mićevićevih grešaka, promašaja, izmišljotina i budalaština: 

– U originalu pjesnikova mladost nije bila vihor već oluja, greška gora i besmislenija no što se sprva čini: sunce kroz oluju može probiti, a kako probija kroz vjetar to znaju Jehova na nebu, 
 
Kolja Mićević u Banjoj Luci 
i oni književni suci 
čije horsko još čujem pjenije: 
Kolja je nesumnjiv genije, 
i općesrpsko je mnjenije
da odavde pa do Kenije 
nema majstora pečenijeg,
ni prevoda vječnozelenijeg
od njegovog Neprijatelja      
no moje knjige – šteta velja! –  
zaupokojno su bdenije 
toj laži, teškoj bar tonu, 
tome Ričardu Bartonu 
koji je u Jugi glumio – 
što je božanski umio –  
prevodilačkog Tita, 
a sad je srpski titan. 

Milionima puta se zbilo da istodobno duva vjetar i grije sunce, a ko može sebi predočiti vihor – jak vjetar koji se kreće u vrtlogu, kako veli Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika – “prožet tu i tamo od sunaca svetlih”? U prevodima Bodlera često pravi nepredočljive slike koje zove zatamnjenjima i njima se gordi kao dokazom sustvaranja. Valjda je trebalo reći da vihor katkad sunca prožimaju, ako ga uopće mogu prožeti? Zamislite vihor koji sunca neđe prožimaju, a neđe jok! U obje knjige razmatrao sam ovakva mjesta koja ničiji mozak nije u stanju da shvati, a mag vjeruje da je čitatelj obavezan, kao onaj Floberov junak, “obožavati ne razumijevajući”.  

Stoga u maga ovakvih besmislica
ima kao žohara, 
a njemu su svete, s dupeta i s lica,  
kao komentari iz Zohara.
 
Na časovima prevođenja i kuture, sa studentima sam analizirao prepjeve i vrsne i jako dobre i dobre i osrednje i loše i vrlo netačne, i jako dobre koji nisu bili dovoljno tačni, kakve je pravio Danilo Kiš, gdje je netačnosti iskupljivalo sustvaranje, ali nitko izuzev banjalučke avetinje svoje laži i besmislice nije kušao dići do svetinje. 

I kako je nevidljivi vjetar postao “sumračan”? Pitajboga. “Sumračni vihor” ide u magove poetizacije koje sam u obje knjige razmatrao natenane, jer od njih dobijam osip. Ne poričem da su u maga mnoge slike, posebno u prevodima Bodlera, kad ih čitaš bez poredbe s originalima, slatke kao šerbet, milina jedna, ali od nje se meni drijema, ili “ne znam zašto, zijevam” svako malo, kako bi rekao Nikola Boalo.  

– I kakav je ovo stil: “prožet od sunaca”? Službouljudni? Podoficirski? Kancelarijski? Taj spreg je pravljen pod prisilom sroka i metra, jer da je kazao “prožet suncima”, imao bi slog manje i ne bi bilo ritma, pa je i sintagma “prožet od sunaca” jedan od dokaza, brojnijih nego Rokići, da ne umije praviti valjane vezane stihove, što će i ova knjiga podrobno pokazivati analizama prevoda prvog velikog modernog pjesnika

kojim se mag, kako se hvali u pogovoru Cveću zla, bavio 20 godina. Pune dvije decenije, a  bez napretka. Jer mediokritet ne mođe preći crtu iza koje počinje prava poezija. O velikoj da i ne govorim.

– U originalu plodovi su “rumeni”, a ne “zreli”, opet greška teža nego što izgleda, jer izvornik dopušta da u vrtu ima i drukčijih, nerumenih, blijedih, kržljavih plodova. Zreli plod sugeriše jesen života, a pjesnik govori o “jeseni ideja” – ili bi bolje bilo reći “jesen misli” – a i nju je tek “dotakao”, još nije posve u njoj. Laž da je Bodlerov vrt lišen zrelih plodova teško krivotvori poetsku viziju, a u maga takve laži češće su nego što bi mađioničar sebi smio dopustiti. Prije će biti da ovako prevode šarlatani, ali mane svojih prevoda vrač vrlo stoički podnosi. Jer ih vidi kao vrline. 

Sljepilo za original nerijetko je posljedak i egomanije: njegovi prevodi i njini komentari kazuju da se radi o insanu za koga se svijet sastoji od dva nejednaka dijela: od Kolje  Mićevića i ostatka, a potonje je, kao na slikarskom platnu, pozadina koja je tu da istakne Mocarta. Takvi su mnogi njegovi prevodi Francuza: original je povod da bljesne svojim čarobnjaštvom. U njegovim prevodima Bodlera potisnuta je u drugi plan egistencijalna i duhovna drama pjesnikova, a u prvom planu je drama magovog hrvanja sa tim pjesmama, koja često prelazi u lakrdiju.

– Kad rečenicu: “Grom i kiša takav stvoriše pust prizor / da mi vrt ostade bez plodova zrelih” poredite s bukvalnim prevodom: “grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova”, očito je da je njen jezik puškomet daleko od korektnog. To što mu je vrt ostao “bez plodova zrelih” u Mocarta je posljedica “pustog prizora”, a ne pustošenja koje je prizor stvorilo. Glavna rečenica kazuje uzrok, a zavisna posljedicu, i samo ako maternji jezik ne znaš dobro, ili ako belajišući s vezanim stihom bivaš jezički nagluh, možeš “pust prizor” proglasiti uzrokom ostajanja bez plodova. Mag naš jezik ne zna kako valja, a Bodler je možda najveća žrtva ovog neznanja, pa sam i to u ovoj knjizi razmatrao detaljno. Po istilahu.

– Stih: “A možda cvet novi koji san moj vidi” budi misao da “cvet”, kao subjekat, vidi “san”, kao objekat, a u izvorniku je obratno, pa je trebalo reći: “što ga san moj vidi”. I da je napisao tako, Bodler govori o cvijeću koje je metafora poezije, a mag ne osjeća da jednina ne može izraziti što i množina. Koja nije mogla stati u metar, i valjalo mu je naći rimu, pa je ispalo da cvijet ne vidi pjesnik već ga vidi pjesnikov san, a ovakvih prenemaganja, koja nisu svagda posljedak prinude poetskih pravila oblikovanja, u maga ima toliko da mi jednom zaliči na Femu iz Pokondirene tikve, a drugi put na tipa iz ruske pjesme koji se češe “desnim palcem ispod lijeve plećke, / kako se češu samo ruski seljaci”. I u Banjoj Luci prevodilački čarobnjaci. 

Da je vještiji stihotvorac sa više sluha za jezik, napisao bi: “Možda cveće novo što ga u snu vidim”, ali njemu je važno svako “a” i “i” s početka stihova, pa je za hator tog “a” množinu cvijeće – koja se morala sačuvati, jer je riječ o snivanim pjesmama – skratio u “cvet”, zato se pitamo: koji cvet, zato cvet? Mag vjeruje da su njegovi prevodi, hromi kao stara naslonjača, potvrda njegove originalnosti, a mene često podsjete na Korbijerov stih: “Vrlo uspio – kao promašen!” Promašaji su mu nekad genijalni. Ako je u njega išta veliko, to su načini kako sabotira originale.

– Neću podvrgavati kritici rime vihor-prizor i svetlih-zrelih, jer se s Trebevića vidi kakve su, nego ću reći: Mićević je 1989. u pogovoru Cveću zla rekao: “sonet 
Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage” – ne nego orage-ravage –te ako za trideset godina nije našao ništa bolje od rime prizor-vihor, kuku Bodleru i triput kuku onima koji u ovom ošljarenju vide čarobnjaštvo. 

Prevod ove strofe sadrži krupnu besmislicu i još krupniju laž: Bodlerova mladost nije bila vihor već oluj, nevrijeme, a plodovi nisu zreli već rumeni, pa bi se očekivalo da rime ne budu traljave, jer đe ste vidjeli da Mocarti prave slabe srokove koji su prečica do laganja? Takve rime bi djelomično bile iskupljene ako bi bile posljedica težnje da što tačnije prenese sadržina izvornika, a ovdje nude dvije laži i očit su dokaz stihotvoračke nevještine. 

– U originalu nema “leja”, jer se vrt ne može svesti na lijehe koje su, po Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, “manji uski komadi obrađene zemlje u vrtu, obično ograđeni busenjem ili stazom”, ali mu treba rima sa ideje, i moramo zamislititi – ako nismo u stanju, to je podatak protiv nas – lijehe gdje se legu žabe u lokvama koje liče na rake! Što je preko jego, ako je riječ i o nosiocu Miloša Đurića, najviše 
nagrade za prevodilaštvo u miloj nam Pokojnici. Ne znam mogu li se i one brojiti u razloge zbog kojih je Sefereja umrla, ali njene laži  bile su mi mrskije od ostalog. Imali smo ordiju Alija Sirotanovića u laganju, a mag je bio njen udarnik u prevodi-laštvu. Krivo mi je što ova dosjetka, napravljena crticom, nije moja, ali jest crnogorska.

– U originalu nema “lokvi žabljih”, a na pitanje: kako žablje lokve mogu ličiti na rake, vladika Rade bi odvratio: “Ovoga su u grobu ključevi!” Ova laž mu je gora od one o Marku Vešoviću koji bi u Banju Luku letio samo u bombarderu. Danilo Kiš bi rekao: ovo nije prevedeno već nadrndačeno. Tačno prevoditi uvijek mu je s neruke, ali te “lokve žablje” idu u teške, za genija odveć brojne proizvoljnosti i gluposti, ne već glupe proizvoljnosti, ne no proizvoljne gluposti kojim se vrač gizdi, dok Marko Darin od njih pizdi, nekad dođe mu da povileni od njegovih laži, često svilenih.

Kolja, svojim čarobnjaštvom tronut,    
Rado proizvodi ove lokve žablje          
U kojima zauvijek tonu
Pjesničke korablje.

Šta znači epitet “vlažne”? Lokve su udubljenja gdje se zadržala voda, a pošto vidi da je poredba raka i lokvi defektna, vodu je uklonio: lokve su postale vlažna udubljenja u zemlji da bi mogla ličiti na grobove, ali kako zna da su to žablje lokve, i okle žabe u udubljenjima bez vode? Zamolite ga mobitelom da vam to rastolmači, jer taj umije na filosofskoj razini braniti svoje promašaje, čak i budaleštine.

Ova je djelo čarobnjaka koji pretvara zlato u blato. Proučavajući mi prepjeve, kašto bih se sjetio da je Josif Brodski o jednom pjesniku rekao: “To je kralj Mida ruske poezije: sve što takne pretvori u dermo”. Tako Rusi, kad hoće da su uštivni, zovu ono što Česi nazivaju hovno, a Ivan Lalić u prevodu jedne Žarijeve pjesme kaže gomno
Stih: “gde na rake liče vlažne lokve žablje” jeste gomno, ali uobličeno pomno.

– U originalu nema ni “hridi” koje su loša zamjena za pijesak, a u rječniku Le Petit Robert imenica “grève” je, u osnovnom značenju, ravni teren, od pijeska, šljunka, na obali mora ili rijeke, pa sam napisao: “isprano ko žal”. I mag je Bodlerov stih: “Cieux déchirés comme des grèves“, preveo tako: “Nebesa prsla poput žalova.” 

Stih “pronaćiće u tlu spratom poput hridi” defektan je i zato što su okomite hridi kišom sprane, a ravno tle može biti samo isprano

Ovo tlo sprato poput hridi,
svatko kom nisu ispale, vidi 
da odlikuje se nesporazumom 
i sa jezikom i sa umom, 
jerbo je bjelodano jasno 
da original ide drumom, 
a magov prevod šumom, 
i da je čarobnjak, ali – u mom
krasnom!
 
Ali šta se može kad rupe u svojim prevodima, nekad kao grobovi velike, Amadeus  

vidi kao njihove odlike

– U našem jeziku hrana snagom ne “vrca” već je daje. Snagom vrca momak, moma, ždrijebac, a ne hrana, osim ako mora sa “srca” biti rimovana, što opet veli da je vrač nevješt rimljanin i da mu, valjda zato što francuski zna ka očenaš, naš jezik slabo ide odruke, zato mi je nevjerojatno da je tolika neznalica prevela na naš jezik preko sto knjiga, većinom poezije, uglavnom rimovane.

U Bodlera “vreme” život ne “tlači” već ga “jede”: i ova netačnost, kao vrt koji “ostade bez plodova zrelih”, falsificira smisao pjesme. Naježiš se od tvrdnje da ti vrijeme život izije, a magov glagol budi želju da ga se ismije, jer je u opasnoj blizini socijalističke retorike o tlačenju, i našoj svijesti ga nije lako od nje odvojiti ni danas. 

Tvrdnja da vreme život tlači 
kao koza vreči 
da zaludu se mediokritet ači,
a umeo je i da se krebeči
života celog
kao bogomdani čarobnjak reči,
prem od njegovog jezika mi se rači
da ga gađam cipelom
ili tvrđim nečim.

Kako vidite, ovaj prljavi prevod dobro me popalio, i to pred svedocima, 
 
a pošto me krenula karta, 
ovaj moj solilokvij
o tvorcu čarobnih sranja
poput ovih vlažnih žabljih lokvi
nije kraj – exit – nego će tek sada
da otpočnu meraklijska dranja 
banjalučkog Mocarta
u čijim prevodima baba Marta
sa jarčevima vlada.

Kad bljesne ovakvim proizvoljnostima, zblanut sam pitao: okle šupku ovo? Babini jarčevi! Merak s kojim sam drao jednog od njenih jarčeva držao me sedam godina.
 
     Propušta vodu kao kriminalne cipele

Evo možda prvog, a sigurno jednog od prvih prepjeva u kojim sam Mocartu očitao lekciju iz prevođenja:      

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

Prva verzija:

I jesen ideja evo dotakla me:
Lopatu i grablje – pa sakupi snöva
Poplavljenu zemlju, gdje je voda jame
Izrila,i nisu manje od grobova.

Druga:

I već jesen misli evo dotakla me:
Lopatu i grablje – da se skupi snöva
Poplavljena zemlja, gdje je voda jame
Izrila, i nisu manje od grobova.

Hoće li mom novom cvijeću sanjanu 
Ovo tle, isprano ko žal, dati hranu 
Mističnu od koje snaga će da dođe?

– O bole! O bole! Vrijeme život ije,
A Dušmana mračnog što nam Srce glođe
Krv koju gubimo jača. Sve veći je.

Nedavno sam čitao ovaj prevod, pravljen prije otprilike četvrt stoljeća, i vidio da neke stvari mogu uraditi bolje, a koga zanima šta sam u prvoj verziji ispravio, nek pogleda moje prepjeve iz Cvijeća zla (Zid, Sarajevo, 1999). 
 
Prevode popravljam i nakon objavljivanja u knjigama, a Bodler ide u pjesnike čije ću prevode, sva je prilika, dorađivati do smrti. Prevodilačkog čarobnjaka popravljao sam pet puta, a knjigu Mocartovi prevodi Bodlera  u nekoliko navrata dopunio sam i doradio, i mag se, s rukom nasred srca, ne može žaliti da nije temeljito prcan.  

Kad se uporedi Mocartov prepjev s mojim, očito je da je potonji pravio profesionalac, a da je prvi povremeno kriminalan, jer propušta vodu kao kriminalne cipele, i da je djelo možda ne sasvim amatera, ali je od čarobnjaka 
 
daleko kao Sirijus od Kanopusa. 
Mnogi uradak iz divovskog mu opusa 
(kao da je prevodio u sve tri smjene) 
u mojim analizama se, kada me krene 
dranje ovog jarca, proveo, sve u svemu, 
kao ovaj, ili slično njemu: 
nije mali merak secirati žabu

koja je bila oduvijek tabu. 
 
Ukratko – 1: 0 za Marka Darina. Što nije pretjerano važno. Ali svoju tekmu protiv Bodlera, a to jeste važno, 
 
mag koji vazda original štije
dublje i ispravnije
nego što u njemu piše,
dobio je s tri naprama nula,
a možda i sa više,
stoga ovaj prevod u zraku je kula
na grani od oblaka zdana.
Sto jedna njegova vradžbina mi je znana 
i svaka ide mu glatko,
jer činiti sve da Bodler bude ma tko
vrlo mu je slatko.  
Mocart se opet gordi svojom fotkom
na kojoj Bodler biva bilo tko.
 
P. S. Bodler kaže: treba “da se opet sakupi poplavljena zemlja / Gdje je voda izrila rupe velike kao grobovi”. Vešović kaže: “da se skupi snöva / Poplavljena zemlja, gdje je voda jame / Izrila, i nisu manje od grobova“. Vrač kaže: treba “da se sravni zemlja poplavljenih leja, / gde na rake liče vlažne lokve žablje”. Kad moj prepjev uporedite  s magovim, da li i vama autor potonjeg malo baca na kretena?
 

 

 

SRPSKI ARŠIN
 
      Oprata vodom nebeskom
 
Jedva sam skužio šta u magovu prevodu Neprijatelja  znači stih: “pronaćiće u tlu spratom poput hridi”, čak sam se pitao: kakav li mu je ovo sprat nalik na hridi? 

Razumljivije i pismenije bilo bi napisati “spranom”, ali vrač redovno piše “sprat” i “oprat”: “Zvezdo sprata čudesnim poplavama”, “pasteli spratih oblika” i vlastiti seljakluk mu ne smeta. Jer snaše vele “sprata” i “oprata”, a Mićević je, vidi se i sa Goleč-planine, gospoče koje se ježi od seljačkog jezika, čak je seljačkim proglasio i glagol “ije” u mom prepjevu Neprijatelja. Mada on, kao žiteljke iz “čarobnih Dučića”, veli da je Bodlerova Franciska “oprata vodom nebeskom”, meni se pričula i lupa pratljače kojom je ta “žena nad ženama” oprana, kako vele pismeni, a kad mag kaže oprata, to je pesnička sloboda, ne dokaz da ne zna naš jezik. 
 
Zgrozio ga je “jedan ovakav provincijalizam“, jer tom Parizliji Dubrovnik je provincija, dok je meni kolijevka književnosti pisane na našem jeziku, a Držićev sluga Bokčilo škrcu Dundu Maroju kaže: “Zašij mi prkno da ne ijem!” Tu je i Vukov provincijalizam 
u poslovici: “I ijem i pijem, a opet mi na umu Postiš”. Da ne pominjem Ujevićev provincijalizam: “Smrt je u tvom iću i u tvome piću”.U srpskohrvatskom jeziku i u književnosti njime napisanoj ja sam starosjedelac, a Mocart je u oboje izvanjac, što ga ne priječi da mi daje jezičke poduke.

U tekstu O prevodilačkom čarobnjaku iskosa  upozorio sam da sam davni prepjev soneta Neprijatelj nedavno doradio, pa bih vrača pitao: je li čuo da postoji nezavisna Crna Gora? Ako je odgovor da, zašto mu je glagol ije provincijalizam? To kaže on koji u prevodu Laforgovog stiha veli: “A sutradan već je bio mrca”, i mada u Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika piše da je mrca “ime kokoški”. Možda
Banjalučani mrtvaca zovu mrca, ali to nije provincijalizam, jer u Banjoj Luci su Dodik i Mićević, a gdje su ova dva velikana, tu ti je, bolan, književna i jezička metropola.
 
Vračev mozak kasni: od Načertanija, koje su za Iliju Garašanina sročili Poljaci Adam Čartorijski i Franjo Zah, Crna Gora je tretirana kao srpska provincija,
 
ali je prošao onaj vakat,  
pa je i sam Savaot plakat 
morao kad je vidio plakat
na kojem srpska Sparta je lakat  
sestri Srbiji pokazala. 
Što je, u đikanskim očima, 
najveće od sviju zala:  
od Referenduma počima 
kijamet, možda i mora gora,
i ko da nema Jadranskog Mora, 
a vala mu je i bila hora  
najsrpskija od sviju vilo,
za taj korak u ništavilo. 

Nakon što su se crnogorski građani popišali na Načertanije koje je srpskim nacošima bilo Nomokanon Svetog Save, to je svoja država sa svojim jezikom o kojem vrač pojma nema, jer ni srpski ne zna kako treba, i goli je bezobrazluk glagol “ije” proglasiti provincijalizmom u tekstu objavljenom u prestonici nezavisne Crne Gore.

 

Mada je to očekivano: uoči Referenduma, pročetničke su Vijesti po crnogorskom jeziku udarnički urinirale. Jer dr Miodrag Perović, zvani Miško Kesedžija, i Željko Ivanović, zvani Goveče s Krštenicom, vlasnici Vijesti, otkako su se nakrali love, postali su gospari i grehota je reći da su se po crnogorskom jeziku pišali kao paripi.
 
Da sam oran za psovke, rekao bih mu: otac ti govno izio! Ali mi lijeno objašnjavati mu da je taj iskaz može značiti a) tvoj otac izio govno i b) izio tvoje govno – nek odabere šta više voli. Pa ću se radije sjetiti crnogorske poslovice Izio pas talambas, rđava čast a velik glas koju je Zogović stavio u jednu pjesmu kao epigraf. 
 
Ta izreka opisuje magove tekstove u Vijestima i njinučinak: u njima vrač je pas iz kog zveči talambas, i među četnicima i  pročetnicima izišao je na toliko veliki glas da ga smatraju “renesansnim čovjekom”, ali je to rđava čast za ranjenu sujetu koja lavovski riče, pa je zavro da činjenice poriče, zabava draga i Srbima i crnogorskim kozarima – kako je taj narod zvao Pašić – ali više potonjim nego prvim.
 
I sjetiću se srpskog pjesnika Matije Bećkovića koji u filozofskoj poemi kaže: “Kad svi iziju svoje budućnosti”, stih nezaboravan i zbog iziju: budućnost je apstrakcija kojoj taj “seljački” glagol daje supstancijalnost.  
 
Musje Misevik, “izije” i “ije” ne mogu biti seljačke riječi niti provincijalizmi, jer spadaju i u čarobni jezik mog djetinjstva, i u čarobni jezik Vukovog Srpskog rečnika koji mi je u mladosti bio Biblija, i u čarobni jezik dubrovačke književnosti o kojoj ti nemaš blagog ponjatija, a Marko Darin i danas mnoge njene stihove pamti:
 
Odiljam se, moja vilo!
Ako drumak pomanjkaje 
ter te život moj ne vidi, 
srce moje ne slobodi; 
ostaj zbogom, moja vilo!
         
Odlazim, udaljujem se. Ako nema puta do tebe, i više te ne vidi moj život, to neće osloboditi moje srce. Kako je dobro ovo: ter te život moj ne vidi! Ne ja, nego čitav moj život robovaće tebi uneviđeno.    

      Provincijalizam u odnos na šta, na gdje i na koga?
 
I je li mag išta čuo o Radovanu Zogoviću, jednom od najvećih jugoslovenskih pjesnika 20. vijeka, koji je smatrao da je srpskohrvatski jedan jezik, ali i da svaki crnogorski pisac, “kao i bilo koji drugi”, ima pravo na “sopstvene kriterijume o tom šta je provincijalizam ili lokalizam, za oslobađanje od prakse da se svaka rjeđa crnogorska riječ, prema nekom vancrnogorskom centru, proglasi provincijalizmom”
i pitao: “Provincijalizam – u odnosu na šta, na gdje i na koga?”

U odnosu na šta, na gdje i na koga je Vaše Visočanstvo glagol ije proglasilo seljačkim i provincijalizmom? U odnosu na Mićevića? To je plemić i po, ali i neznalica koji si kuša uzrurpirati pravo da bude jezički arbitar, malo mu je to što je uzurpirao titulu čarobnjaka reči. U odnosu na prestonicu Šumske? To je država i po, ali ja se ježim i od pomena Dodikovog sultanata pravljenog nožem, žicom i Srebrenicom, a po nacionalnosti nisam Šumljanin. U odnosu na Beograd? To je metropola i po, ali iz nje su 44 mjeseca dolijetale granate koje su gađale moje dijete, moju ženu, mene i moje sugrađane, uz to sam sarajevski, a ne beogradski pisac. U odnosu na Veliku Srbiju? To je bila genijalna zamisao, ali Crna Gora joj je zabila glogov kolac, doakala joj kao Glišićevi seljaci Savi Savanoviću, najslavnijem vampijeru u srpskoj historiji. 
 
S koje ste osmatračnice gledali jezik mog prevoda kad ste izrekli presudu bez prava na žalbu? Jeste li i Vi siledžija, kakvih u Srba ima ko drva, koji jezik Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca smatra srpskim? Ili ste gledali kroz nišanske sprave onih koji su Saralije 44 mjeseca ubijali kao marvu: u tom slučaju ste glagol “ije” s pravom mogli nazvati provincijalizmom. Ili je, u pravednom gnjevu što sam nalemao Kolju naviklog da mu se kadi, a ne da dobija nogom otpozadi, i iz Vas isplivao četnik, ne mnogo drukčiji od onih što su me u ratu, u tri poponoći, zvali da kažu: “Šta jedeš govna, ti si Srbin!” Ili Vam je, najvjerojatnije, u glavi ostao, kao neugašena žarulja u klozetu, srpski aršin otprije klanice kojim, uz raniju bahatost, odoka mjerite šta su provincijalizmi, šta ne?! 
 
Da taj aršin, koji sad je batal,
Može turiti pod rep svoga hata, 
Jer ovo nije kao prije rata, 
To bata Kolja uopće ne shvata,
Mada voli, kao teški ratar,
Kazati da je Franciska 
Bodlerova oprata
I svako malo ovaj čova
Voli da glumi Bunjinova
Gospodina iz San Franciska.

       Izlapljeli Pljuškin totrči bodež pera
 
Taj Zogović, pet puta bolji prevodilac od Mićevića – ali kao žrtva Sefereje, čiji je mezimac bio mediokritet iz Banje Luke, nikad nije dobio ni slovce pohvale za  

prepjevalačko majstorstvo – služio se ekavicom i ijekavicom i nije šljivio priče o provincijalizmima i seljačkim riječima, zato u njegovim vrsnim prevodima često možete naći ili ovakve stihove: “Dajte put kud ću izljezti”, “”zlapljeli Pljuškin / totrči bodež pera”, “Makar na prezdan jeli”, ili ovakve sintagme: “ne proživljeh”, “u mučnom bevutu”, “od brezovih kora krbanj”, “svaka striza”, “nijesam navranjen”, i tako dalje. 

       Moja je ijekavica, ekavica i ikavica 
 
Musje Misevik! Ja sam Jugoslaven i služim se policentričnim jezikom, moja je ćaćevina sve što zovu crnogorskim, bosanskim, srpskim i hrvatskim, u mom doživljaju su ravnopravni, i uzimam iz njih što odgovara mom jezičkom sluhu, ukusu, osjećajnosti, talentu, ne  tražeći dozvolu ni do kog, pa ni od amatera koji u prevodima meraklijski prca maternji jezik. Moje su ijekavica, ekavica i ikavica, mada ste u 

Slobodnoj Bosni  blagoizvoleli reći da u prevodima “koketiram sa ekavicom”, jer ne znate ništa o meni, a ja o Vama znam sve što treba da Vas uspješno devetam. Ne znate da ijekavicom i ekavicom odavno pišem vlastite i prevodim tuđe pjesme, da su moji štokavski, kajkavski i čakavski, i da se ponosim ovim stihovima:
 
Nikad se više vratiti neću u svoj kalni
Zavičaj gdje na lokalnom nebu
Vječito stoji sunac lokalni,
Nigdar me više u njem ne bu.
 
Musje Mocart! Od elemenata iz četiri jezika koji su jedan pravim svoj gdje isključivo ja određujem šta je provincijalizam, a ko si ti da, iako ni srpski ne znaš kako valja, satarom odsijecaš presude šta je šta u mome jeziku? Meni koji srpski znam pet puta bolje nego ti daješ poduke iz jezika, što nije samo tvoj već i srpski bezobrazluk. 
 
U dvije knjige o tebi sankcionirao sam i bezobrazluk i neznanje maternjeg jezika, ali tvoj bezobrazluk je i sastojak megalomanskog precjenjivanja sebe i nipodaštavanja drugih, što ti dođe po majci iz “čarobnih Dučića” pod Lovćenom. Kad me pitaju: jesu li Srbi i Crnogorci isti narod, odvratim: ne znam jesu li isti narod, ali jesu ista govna. Ko bi mi dokazao da nisu, darivao bih mu ovna, kao u Slamnigovoj pjesmi tovna.
 

KRV MU KOLA KAO IZ FONTANE

I nije malo zadovoljstvo odmah preći na razmatranje jezičke beda u magovim prevodima Bodlera. U prevodima svih Francuza tu bedu pomno sam analizirao u knjizi Prevodilački čarobnjak, a još pomnije u trilogiji Grobnica za čarobnjaka, i pokazao kakva je to neznalica jezika na koji je prevela mali milion stihova. Evo pregršt uzoraka da imate predstavu šta vas čeka u knjizi o vračevu manje prevođenju a više prcanju Bodlera.

1. “Od celova što sam strasno kuš’o”, kaže u prevodu Bodlerove pjesme Portret, mada je trebalo da kaže: “Od celova što sam IH strasno kuš’o”, ali bi u stihu imao slog više: prisila metra je jača od zakona srpske sintakse. Ovakvih stihova, gdje fali zamjenica IH ili GA ili JU, u knjizi Spomenik laži inventarisao sam petnaestak. Mocart vjeruje da  je čitatelj bio obavezan sam dodati te zamjenice.
 
2. U prevodu Bodlerove pjesme Balkon Mocart veli: 
 
kao što u nebo hrle sunca nova 
pošto se opraše dnom dubokih mora. 
 
Šta je ovo, pitao sam se u čudu, jer sam opraše shvatio kao aorist od oprašiti se. Sunca se nisu, kako bog miluje, oprala na dnu, jer bi drugi stih imao slog više, pa su se morala oprati dnom, i boga pitaj koji put, pod prisilom metra, mag pravi jezičke
nakarade koje čitalac mora shvatiti kao jednu
 
od samosvojnosti prevodilačkog mu štila, 
ali to je karta iz mađioničarevog špila
na kojoj u žabu krastaču prometnuta je vila
i uopće njemu je pretvorba pjesničkih svila
u jeftine ciceve rabota vavijek mila.   

3. U prevodu iste pjesme Mocart veli: “Noći obasjane ugljem koji zrca”, jer mu treba srok sa “srca”, čime i Bodlera i čitatelje u zdrav mozak prca. Jer taj glagol znači isto što i zrcali, a koga ili šta ugalj ogleda teško da će se znati prije kijametnoga dana. Ili bismo Bodlera morali svrstati među nadreaIiste, jer čarobnjaka ne obavezuje previše istorija francuske književnosti: njegovi promašaji i besmislice i laži su nadvremeni.

Čujem glas dobroželateljnog čitatelja: “Omakne se. Svašta se živu robu zna omaći!” Čarobnjaku reči prečesto se omiče svašta. Zamislite akrobatu kome se svako malo omakne da slomi vrat s cirkuskog trapeza.Taj ne bi majci daleko dogurao u karijeri. 
U cvijetu mladosti preselio bi na ahiret, a nas ostavio da jadikujemo: kakvog smo umjetnika prerano izgubili! No Mocart, koji se u svojim stihovima i prevodima često bavi akrobatikom, trefio se dugovjek i, nakon svakog lomljenja šije, još je življi, još slavniji, još genijalniji, ako ima kud. 

I nek bude kako dobrohotni štilac hoće, ali lingvistika veli: dovoljna su dva jezička elementa da stvore mikro-sistem. A u prevodu Bodlerove pjesme Svetionici  mag kaže: “dekor svež i krhak gde sjaj sveća zrca / levajući ludost u taj ples vrteći”. Opet fali objekt: šta ili koga ogleda sjaj tvojih sveća, lebova ti leba i obraza junačkog? 

Blejiš da sjaj sveća zrca, a kad kažem da si poprdulja, razobadaš se ko zekulja. 

4. Bodler u pjesmi Harmonija večeri veli:
 
Voici venir les temps où vibrant sur sa tige
Chaque fleur s’évapore ainsi qu’un encensoir.
 
Evo došli su trenuci kad trepteći na svojoj stabljici
Svaki cvijet se isparava kao kadionica. 
 
Amadeus kaže:
 
Došla su vremena kad trepteć na grani
svaki cvet je kao kandilo sred mira. 
 
Koji mu je ovo zajeb? Stoti? Mag ne zna da je kandilo staklena posuda s uljem u kojoj gori žižak pred ikonom, a da je kadionica metalni sud za kađenje pri obredima u crkvi. Blago mu ga majci kad joj ovako znaven njen Koljiška, i jezik i štil mu nataknem na miška. Ali ostaje jedno pitanje za čitatelje: 
 
kakvo je vaše mnjenije, 
da li nedovoljno pismeni genije  
zaslužuje odista 
da ga Micić zenitista 
proglasi barbarogenijem?

Ovo opet nije omaška već sistematsko neznanje jezika: u prevodu Bodlerovog soneta Prodana muza ima stih: “Da kandilom kadiš, kao dečak u horu”, dok original tvrdi: “Kao dječak iz hora, da mašeš kadionicom”. Je li ovo “besomučna laž moja ili magova?  Laž jeste, znamo čija, ali rabota je mučna suditi je li baš besomučna, mada u ovoj strofi je ključna. Tu sablju od prevodioca koja kandilom kadi kovali su – reče mi jedan čoek – tri kovača i dva pomagača od neđelje opet do neđelje i iskovali buzdovan. Buzdovan za poeziju i, posljedično, za lomljenje rebara pjesnicima. 
 
Da je valjano znao naš jezik, napisao bi “svaki cvet je kao kadilo sred mira”, i napisao bi “da kadilom mašeš, kao dečak u horu”, a kad bi baba imala muda, zvala bi se znamo kako. Mag je đed bez muda, takav je često i kao prevodilac, no ne bih ga nazvao babom, jer što bih vrijeđao starice koje mi nisu ništa krive? 
 
Mada jeste u sarajevskom Oslobođenju raspalio po najvišoj vlasti u Šumskoj i na tren mi se učinilo da je postao – vidi, vidi! – pravi mudonja. Ali je opičio po šumljanskim glavešinama zato što mu se ne šilju honoraro.Što smatram genocidom nad sirotim Koljom: ti u Šumskoj vješti su u genocidima.

3. U prevodu Bodlerove pjesme Pobunjenik Mocart je bleknuo: “I Anđeo, kazneć kao što zna da ljubi”, jer do njega nije doprla vijest da se participi ne prave od svršenih glagola: ne možeš reći bljesnući već bljeskajući, ni kazneći već kažnjavajući, ne zna ni toliko, a uprtio na pleća titulu čarobnjaka reči, tešku kao mlinski kamen. S njim će leći pod zemlju. I trebalo bi mu ga pobiti na grob. Jer ne mislite zar da će moje analize baciti i jednu sjenčicu na slavu tog čarobnjaka? Od devedeset druge strastveno sam pisao protiv Slobinih, Gedžinih  i Rašinih Srba, mada sam znao da se drže gesla: “Ne dajmo se zavesti istinom”, da citiram jedan svoj stih. Mag decenijama odolijeva zavodničkim čarima pjesničke Istine i možda jest “latentni homoseksualac”, kako ga je nazvao banjalučki kolega po peru. 
 
5. U prevodu Bodlerove pjesme Ljubav i lobanja Amadeus kaže: 
 
A lobanja uz svaki mehur
preklinje i vaja: / 
– “Toj divljoj igri i smehu
hoće li biti kraja?”   
 
Šta vaja, sunce mu mađioničarsko, kako lobanja može vajati, je li šišiknuo? Tako u Crnoj Gori zovu naprasno silaženje s uma. Original veli: 
 
J’entends le crâne à chaque bulle 
Prier et gémir: 
— “Ce jeu féroce et ridicule, /
Quand doit-il finir?”
 
Čujem lobanju na svaki mjehurić
Kako moli i jeca 
– “Ta igra okrutna i smiješna 
Kad treba da se okonča?”
 
Zbog rime sa kraja, vrač je od uzvika “vaj” – koji je izraz “bespomoćnosti, tuge, 
žaljenja” (po Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika) skovao “vajati”, i nije mu prvi put da kuje riječi koje u našem jeziku odavno postoje. Taj ne može da vazda ne izore nešto novo, makar ne valjalo ni zakurac. Zna se šta znači “vajati”, ali u nas ima glagol vajkati se, govoriti “vaj”, to jest žaliti se, tužiti se, i samo je gluhać za naš jezik, zagluvljen i zaglupljen vlastitom slavom, može reći da lobanja vaja,a ne da se vajka. Te “kovanice” su dokaz  i da osiono podcjenjuje našu i još osionije precjenuje svoju pamet: sušti Montenegrinjac. To je uobrazilo da je pjesnik, a takvih nigdje nema više nego u Crnoj Gori, i jezičke bogalje nudi kao dokaze raskošne invencije.          
 
6. U Mocarta ćete naći i “odveć predivan sklad”, kako je preveo Bodlerov stih: “Et l’harmonie est trop exquise”, što znači da je sklad prefin, preizvrstan, pa i predivan, a u vrača je “odveć predivan”, ali ako   
 
prevodilačka institucija tako kliče, 
njegova nikad se ne poriče, 
ni kada lava 
cirkuskim bičem  
prisiljava 
da bleji, a ne da riče.

Prevodilac koji kaže odveć predivan sklad često ne čuje samog sebe, otud tolika baljezganja u njegovim uracima, baljezganja kakva nisu čest običaj među Racima.  

7. Bodler u pjesmi Fontana krvi kaže: 
 
Il me semble parfois que mon sang coule à flots, 
Ainsi qu’une fontaine aux rythmiques sanglots.
 
Doslovni prevod Sunite Subašić-Thomas: 
 
Čini mi se ponekad da mi krv teče obilno,
Kao fontana s ritmičnim jecajima. 
 
Moj prepjev: 
 
Kašto mi se čini: krv mi brizga slično 
Fontani čije je jecanje ritmično. 
 
Mocart i Kiš u istome mesu napravio je prevod kakvi u njega nisu rijetkost, kao da je posve isvijestio, i ne znam kako se od njega nijesam obalijestio: 
 
Čini mi se katkad da moja krv kola, 
kao iz fontane s puno skladnog bola. 
 
Svašta se može naći u ovim prevodima, kao na smetljištu, pa nek smo i to čuli: krv mu kola kao iz fontane! To poređenje je savršeno, jer je, kao savršena glupost, savršeno ogledalo mićevićevskog čarobnjaštva. Tri u jedan. Zvati mađioničarem reči jadnika kog rima svaki čas tjera u osnovačka sricanja, u tom ima groteskeJe li, kad je ovo sročio, uključivao aparat za mišljenje? Teško je u to vjerovati, njemu je prevođenje pravljenje vradžbina i blesav je ko se upita šta znače. One treba da djeluju. A kako da djeluju kad je nepjesnik kadar da pravi samo besmislice, jer krv kola u žilama, a ne iz fontana U pravu je anglo-američki pjesnik Vistan Hju Odn kad kaže da ima onih koji u svemu što napišu uživaju kao u vonju vlastitog prdeža.

8. Jedan Bodlerov sonet, s naslovom Recueillement, što znači sabranost, pribranost, pribiranje, Amadeus je naslovio Zbiranje. Bodler pjeva o času unutarnje sabranosti, pribiranja, a kako se pjesnik zbira, to mobitelom pitajte Mocarta, a ja dodajem: ta riječ mu je vrlo poetična i zato u njega česta. 
 
Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika  zbiranje je “gl. im. od zbirati (se)“, što znači sabirati, zbrajati, sakupljati (“zbira narodne poslovice”), nabirati, mrštiti (“zabrinuto čelo zbira”), a zbirati se znači sakupljati se.U prevodu karadušmanina srpskog jezika Bodler se zbira kao Dušanovi potomci na Miloševićeve mitinge.

9. U prevodu četvrte pjesme pod naslovom Splin (Spleen) iz Cveća zla kaže: “Zebnja pogubna” “crn steg mi pobada” “u lobanju poglu”, dokaz da je neću reći poglup, već da je žrtva slave, oruđa za zaglupljivanje, stog radi što mu je ćejf sa srpskim jezikom gdje lobanja može biti samo pognuta, ali taj epitet ima slog više i ne može stati u stih: silovanje jezika pod prisilom metra njemu je strast, kao meni igra šaha na pet minuta.

10. U pjesmi Albatros Bodler kaže: “Jedan mu draži kljun kratkom lulom” (“L’un agace son bec avec un brûle-gueule”), a vrač veli: “Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali”. Onaj Kreševljaković, ratni gradonačelnik Rajvasa, govorio je: “U mene mi žena”. Ko ima polamaturu, kazaće ili “kljun mu pali” ili “kljun njegov pali”, ali mag mora popuniti metar i dobiti ritam, zato veli: “kljun mu njegov pali”. Kad bi u BiH postojalo društvo za zaštitu životinja, prijavio bih ga kao sadistu prema ticama. 
 
I kad pomenuh Albatrosa, dodajem da sam se sprdao s magom kao s bogaljem iz ove pjesme, ali bogaljem koji uobražava da leti. I kad leti, vidiš da u zraku hramlje.     

11. U prevodu pjesme Svetionici  Mocart kaže:
 
gde, pod nebom tuge, s čudovatim trubljem
prolazeć, čuje se tih uzdah Vebera.
 
“Uzah Vebera” je greška uobičajena u ovim prevodima, jer ne zna da polupismeni kažu djelo Krleže, i da je morao reći uzdah Veberov, ali šta će kad mu je trebala rima sa večera. U našem jeziku postoji truba  trublja koju je mag prebacio u muški rod, jer mu treba rima sa rubljen. Zbog mnogih od gluposti koje pravi pod prisilom rime zaslužuje nogu u dupe. Najmanje. A pošto ima zicflajš vrlo izdržljiv,možda bi poučnije djelovala noga u krsta. 
 
12. U prevodu Bodlerove pjesme Ćaskanje Mocart kaže: “miris pliva kraj tvog obnaženog grla”. Zašto nije rekao: “miris pliva oko tvoga golog grla”, kao u originalu: “Un parfume nage autour de votre gorge nue!”: golo grlo miris zrači, parfem lebdi oko njega. Pošto je ovo Srbin koji se ne da zavesti istinom, zalud je pitati: kako, Isuse Pejgamberu, miris pliva kraj grla? Okle je doplivao i kamo kani otplivatii? I kojim stilom pliva? Kraul? Prsno? Leptir? U lakomislenosti s kojom vrač uništava poeziju često ima nečeg leptirskog.  

13. U prevodu Bodlerovog soneta Napuklo zvono veli: “kao stari vojnik što pod šatrom bdije”, ali ne zna se bdi li u cirkusu, na vašaru u Guči, ili na sajmu rakije u Karađorđevoj broj 46 u Beogradu? Pošto šator ne može stati u metar, jer u padežu ima slog više, vrač “šatrom” parodira Bodlera. Zašto nije rekao: “Ko star vojnik koji pod šatorom bdije?” Zato što je šatro čarobnjak koji veliku pretvara u šatro poeziju, jer prevodi na prvu loptu, mada me u Vijestima  upozorio da je opasno prevoditi tako, ali to zna dok druge podučava,a sebe nije,jer ko je vidio podučavati genija?  
 
U odnosima sa sobom Mocart se ne drži gramatike već bontona, ne želi rizikovati da sebe ičim uvrijedi. Ili bivši atleta opet prevodi u trku? Ili mu je neznano da u nas postoji određeni i neodređeni vid pridjeva? Kako god bilo, poveo nas je na ratište, a doveo na panađur.
 
14. U prevodu soneta Džinovka (La géante)kaže: “spavati nehajno uz sen njenih prsa / kao mirno selce na rubu planine”, a kako se spava uz sjen? I gdje je rub planine? Selo može biti pod planinom ili na planini, a selo na rubu planine nepredočljiva je slika, kakve vrač voli. Selo može biti na rubu ravnice, a planina je vertikalna. 
 
Original veli: “Dormir nonchalamment á l’ombre de ses seins / Comme un hameau paisible au pied d’une montagne” (“Spavati nehajno u sjenci njenih grudi / Kao mirno seoce u podnožju planine”). Moj prevod kaže:”Da nehajno spim u njenih grudi sjeni / Ko mirno seoce u podnožju gore”. Mogao je reći: “spavati nehajno u senci joj prsa / kao mirno selce kraj nogu planine”, ali ga je omela plitka pamet. I u našem i u francuskom jeziku spava se u sjenci ili sjeni, a mag je, kao vječni rob rime, uveo modu spavanja uz sjenu. Da sam razmatrao i ovakve prljavštine, pravljene pod prisilom rime, moja analiza bede magovog jezika bila bi pet puta duža.  
 
U istom sonetu Bodler kaže: “Ramper sur le versant de ses genoux énormes”
(“Puzati obronkom njenih golemih koljena”), a Mićević veli: “Krenuti uz njena kolena tolika”, pa iskrsava pitanje:koliko džinovka ima kolena? U svom prevodu:”Uz strmen golemih koljena da pužem” sačuvao sam  sliku koju je čarobnjak razjebao zbog rime.

15. U prevodu Bodlerovog soneta De profundis clamavi veli: “Tako sporo teče povesmo života”. Povjesmo je svežanj vune, kudjelje ili lana na preslici. Rječnik Le Petit Robert navodi ovaj Bodlerov stih i kaže da “dévider” znači “filer”, dakle: “tako se povjesmo vremena sporo prede”. Povjesma teku samo u prevodima blećka čije neznanje srpskog jezika u francuskoj poeziji odavno hara kao elementarna nepogoda.

16. U prevodu Bolderove nenaslovljene pjesme koja počinje stihom: “Je t’adore à l’égal de la voûte nocturne”(“Obožavam te kao noćni svod”), u sedmom i osmom stihu kaže: 
 
Polazim u napad, opkaljam te sprva 
kao kada uz leš gamiže roj crva. 
 
Bodler veli: 
 
Je m’avance à l’attaque, et je grimpe aux assauts 
Comme après un cadavre un choeur de vermisseaux. 
 
Ja idem u napad, i puzam/gmižem u juriše
kao uz leš hor crva.
 
Moj prevod:
 
Ja krećem u napad, i baš kao uza  
Lešinu hor crva, u juriše puzam.
 
Što je u mom prevodu ostalo poezija, u maga je postalo štucanje. U Grobnici za čarobnjaka razlika mojih i magovih prevoda često razlika pjevanja i štucanja. 
 
Glagola opkaljati nema u Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika, a krivac za tu nakazu je pravilo o konstantama: pošto su crvi u Bodlera rima, i u maga moraju biti rima i, da sačuva konstantu, napravio je jezičkog bogalja, precrtao juriše, slagao da je dragu opkolio prije napada, a laž je i da je opkalja “kao kada uz leš gamiže roj crva”. Samo bedak crve može vdjeti, kao insekte, u roju, puzanje uz leš nazvati opkaljanjem, a ne jurišima, i samo je magare moglo, da sačuva konstantu, u dva stiha počiniti ovolike zulume.Što nije rekao: “kao kada uz leš gamiže hor crva” ? 
 
Mag ovaj distih nije shvatio. Glagol grimper je dvosmislen, znači puzati, ali i penjati se, verati se. Dok se, u jurišima, kao uz bedem tvrđave, penje na dragu, pjesnik se pretvara u hor crva koji gmiže uz leš, slika obilježena surovim crnim humorom, mada je to crnjak na svoj račun, ali je i sugestivna, i može značiti da dragoj njegovi dodiri bude crve u tijelu.
 
U originalu nema roja koji je krilat i ne gmiže, a Bodlerove slike kontroliše razum. Bodler u sonetu Ideal kaže: “troupeau gazouillant de beautés d’hôpital” (“cvrkutavo stado bolničkih ljepotica”), a vrač ga ispravlja: “roj cvrkutavi lepota sa žalom”, a rojeva koji cvrkuću ima samo u Mićevića. I u prevodu Malarmeove pjesme Zdravica stado sirena  je pretvorio u roj, a za koji moj? Treba mu jednosložna riječ. 
 
U pjesmi Obožavam te kao noćni svod taj hor crva u koji se pjesnik pretvara sugeriše pojanje, slavljenje, pod svodom crkve, ili bar da draga te crve doživljava tako. Riječ hor, najvažnija u ovom distihu, opreka je lešu, javlja se značenjsko trvenje tih dviju riječi, čuje se dvostruki ton, u čemu je Bodler majstor: svoju ljubav je srozao, jer vodi ljubav s lešom, ali i uzdigao, jer se preobrazio u hor, čak je u poenti majstorski iskoristio stud koja, naravno, ide uz leš: “Volim čak i studen s koje ljepša bivaš”, kaže moj prevod. Silovanje jezika ovdje je kolateralna šteta dok je vrač prcao Bodlera. To što u ovakoj blesi mnogi i danas vide čarobnjaka reči dokaz je da je robovanje navikama jedan od najgorih oblika sužanjstva.
 
17. Na kraju, jedna smokvica: u sonetu Opsjednuti (Le Possédé), u drugoj tercini, 
obraćajući se ljubavnici, Bodler kaže:
 
Sois ce que tu voudras, nuit noire, rouge aurore;
II n’est pas une fibre en tout mon corps tremblant
Qui ne crie: Ô mon cher Belzébuth, je t’adore!
 
Budi to što hoćeš, crna noć, rumena zora,
Nema ni jedno vlakno u svemu mom drhtavom tijelu
Što ne viče: O moj dragi Belzebube, ja te obožavam!

Mocartov prevod: 
 
budi sve što hoćeš, mrak noći, ruj zore, 
svaki delić moga uzdrhtalog tela 
kliče: “O moj dragi Belzube, uzore!”
 
Amadeusu je sitnica Belzebuba skratiti u Belzuba, jer taj formalista nije smio ispustiti “O” s početka rečenice, koje gotovo nikad ne izostavlja, to mu je dokaz da je sve tačno preveo. Da je “O” izbacio i kazao: “Kliče, Belzebube, moj dragi uzore!”, od toga u Bibliji  često pominjanog demona ne bi napravio kusog pijevca. Koji laže kad kukuriče. Jer u originalu Belzebub nije uzor, a pošto je aurore (zora) konstanta,

morala je ostati u rimi, i zbog nje je natjerao Bodlera da svoju ljubavnicu proglasi svojim uzorom! Magove žvrljotine vrve od ovakvih pesničkih “sloboda” koje pokazuju na kakve sve načine čarobnjak reči umije biti teški papak. Evo i moj prevod:
 
Budi to što hoćeš, noć crna, ruj zorin;
Viču mi sva vlakna tijela drhtava:
Mili Belzebube, ja te obožavam!
 
Sve sam točno preveo, ali su moji prepjevi Bodlera zaslužili vračevu etiketu “prljav” – etikete smatra dijagnozama –  pa sam navodima htio da vas uvjerim u čistoću njegovih prevoda. Rasnu čistoću. Jer ta rasna neznalica našeg jezika i prevodilačkog zanata, rasan je lažov i oličenje rasne osrednjosti. Koja
 
kada joj dođu bube, 
trubljima naziva trube, 
od Belzebuba pravi Belzube, 
teku joj povesma vune, 
i decom svojom se kune 
da miris kraj grla pliva, 
da sklad je odveć predivan, 
s ognjišta ugalj da zrca, 
a kad ga zbog tog isprcam, 
i vazda vrlo stručno,
u Šćepovom listu grca  
da lažem besomučno
dok on ko vračara baja 
kako lobanja vaja, 
kandilom kaditi preferira,  
a njegov Bodler se zbira. 
I kako da ga, bolan, 
ne lemam kao vola, 
kada ćeratati stane 
krv Bodlerovu da kola 
ko iz Onofrijeve fontane! 

Bog zna koliko se puta u prevodima Bodlera ta blesa skinula dogola. U Crnoj Gori vele svučena budala, a kažu i odrta: svukli mu i kožu s odjećom. Moj portret čarobnjaka negdje je između svučene i odrte budale. Čuj – moj portret! To je vrač njim samim. Ne bi ga niko kao on sebe mogao nagrditi pa da je Krleža. Blesa koja kaže krv mi kola kao iz  fontane decenijama iskače iz pašteta i kinderjaja, i sve do groba tom neće biti kraja. 

16. Evo i jedan frišak dokaz da će Mićević na ahiret preseliti u polupismenom stanju.
 U Slobodnoj Bosni, u tekstu Najprljaviji vešovi Marka Vešovića, napisao je:
 
“Tri godine nakon što je u zbirci Vilsonovo šetalište, 1969, skrenuo pažnju na mene stihom da Kolja Mićević voli Pola Valerija više nego Kolju Mićevića što je već tada uznemirilo pa i izbezumilo Marka Vešovića koji je sebi sada, on profesor, samopoštovani i prepravedni, a prepredeni tumač poezije svojim studentima, dozvolio da posle ‘Koljinog grandioznog poduhvata izdavanja Valerijevih Svesaka’ – kako ga je opisao Ivan Lovrenović u malopre citiranoj rečenici – zaključi  ‘da se Kolja Mićević najebao Valerija’!”
 
U ovom darmaru teško bi se snašao sam Allah dželešanum. Kad bi mi se dalo pobijati njegove najkrupnije budaleštine i laži u Slobodnoj Bosni,jer niko krupno ne laže kao Turčin s tri prsta, morao bih napraviti pedesetak stranica analize.
 
Po navadi, nastupa kao sveznalica: mada sam Sarajlićev stih o Mićeviću prvi put u životu pročitao u ovoj magovoj drljotini, taj iz pouzdanih izvora zna da je to “već tada” –  dakle 1969. godine – “uznemirilo pa i izbezumilo Marka Vešovića”. Mag tako polemiše: ne nudi dokaze već na tebe tovari niskosti kao na mrtvu kobilu, mada nisam siguran da sam 1969. čuo da Mićević postoji. Ako jesam, znam da me za njegove prevode boljela patka, to jest za razmnožavanje alatka, jer do tada ne bijah preveo ni jedan stih, i nisam mogao snijevati da ću prevoditi, a kamoli postati ovisnik o prevođenju. Čarobnjak je cio vijek bio irget za koru hljeba, a meni je prevođenje što i laudandum Bodleru. 
 
A pošto sam 1969. bio na postdiplomskom u Beogradu, Sarajlićevu knjigu nisam čitao i zato nisam utuvio, a morao sam, da ima njaki Mićević koji voli više Valerija nego sebe. Takav je čarobnjak: ne može zamisliti da bi išta od onog što je o njemu rečeno nepoznato bilo kome, a pošto sam ga, prije 48 godina, mrzio na nacionalnoj osnovi, Sarajlićevo hvaljenje Mićevića moralo me izbezumiti! U polemici sa mnom, prisiljen taštinom, mag jede čak i takva govna.
 
Mada sam već tada čitao eseje Isidore Sekulić o prevođenju i bez pretjerivanja mogu reći da sam u Grobnici za čarobnjaka maga prcao i kao njen đak, jer što se od nje o prevođenju nauči, nije se moglo doznati ni od kog na našem jeziku. 
 
Sekulićeva je prokazivala neodgovornost prevodilaca za ono što kažu, a mnoge primjere pamtim. Evo dva. Šekspirova Julija veli: “Ah, evo dolazi moja dadilja”, a naš prevodilac kaže: “ali eno već ide dojka, da mi nosi glase”. Pljunuti Mićević.  
 
Otelu prevodilac veli: “A vi / odredit ćete kaznu, namjesniče, đavolskoj ovoj rđi:  vrijeme, mjesto, / i muke –  al naoštrite ih”. Još pljunutiji Kolja. Isidora veli:  “Kaže se oštra kazna; kaže se pooštriti kaznu, ali ne kaže se naoštriti kaznu, jer glagol naoštriti preskače u drugu oblast stvari i odnosa”.
 
Možda mi je i pod Isidorinim utjecajem  odgovornost za svaku riječ  postala osnovno prevodilačko načelo i ostala dandanji. A odgovornosti za svaku riječ u pjesmi podučio ne ponajviše jedan srski kritičar koji je pomno inventarisao promašaje u stihovima velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića, čije najbolje pjesme i sad znam napamet.
 
Maločas navedenu rečenicu, ni sa Sarajlićem ni bez njega, ne mereš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Šta se dogodilo tri godine nakon što je Sarajlić rekao što je rekao? Ovoga su u grobu ključevi, kazao bi Njegoš. Papljanski sekretar partijske ćelije Miljan Popović dosolio bi: ovo će se znati na Škripovdan, kad se paščad strigu.  
 
Ipak ne odustanimo od nastojanja da ovaj odlomak shvatimo: tri godine nakon Izetove pohvale, Vešović je “sebi sada”, “on profesor” (itakodalje) “dozvolio da posle ‘Koljinog grandioznog poduhvata izdavanja Valerijevih Svesaka’– zaključi ‘da se Kolja Mićević najebao Valerija’!” Razumijete li išta? Marko kuži tek da od 1969. do “sada” nije moglo proći tri godine, i Vešović nije si mogao dozvoliti da išta zaključi o magu. 
 
Opet probajmo: “Tri godine nakon Izetove pohvale”, Vešović je “sebi sada” “dozvolio da posle ‘Koljinog grandioznog poduhvata izdavanja Valerijevih Svesaka’–,  zaključi”
i tako dalje. Ovdje su mu se pojebala vremena: jesam li  sebi dozvolio da zaključim to i to  tri godine nakon Izetove pohvale, ili nakon Koljinog grandioznog? Moram se od ibreta prekrstiti petom i dodati: anatemate Mićevića i njegovog antisrpskog jezika! Ali je očito da se odredba “tri godine nakon toga” ne odnosi ni na šta u ovom odlomku sročenom rukom Srpčeta koje će ostati polupismeno sve dok ne odrepeza Bogu na divane.
 
I još je očitije da mag kuša reći kako sam sebi dozvolio da poslije izdavanja Valerijevih Svesaka  zaključim ‘da se Kolja najebao Valerija’. Pa ću ga pitati: kakve veze ima prevod Valerijeve proze, izašao uoči rata, s mojom elektronski nedavno objavljenom knjigom Prevodilački čarobnjak gdje sam analizirao i Mićevićeve prepjeve Valerijevih stihova? 
 
Nema, bezbeli, nikakve, ali da taj podlac čitaocu želi sugerisati –  opet pročitajte njegovu rečenicu – da sam povodom Svesaka rekao da se “Kolja najebo Valerija”, mada Sveske nisam čitao, ali taj “renesansni čovjek” zna da sam bio “prepredeni tumač poezije svojim studentima”, zna čak i šta su govorili moji studenti na časovima – takva je hajvan taj vrač kad histerično brani svoju veličinu. 
 
I mada bi trebalo da objasni šta znači prepredeni tumač poezije, jer su moji studenti govorili da sam vrhunski, ipak ne mora ništa objašnjavati, jer misli da etiketama kao što je prepredeni tumač poezije poništava moje seciranje njegovih gluposti ! 
 
Evo rečenice iz moje analize Mićevićevog prevoda jedne strofe Valerijevog Morskog groblja: “Zato bi ga bilo zalud upozoravati: kad si ‘gorku, tamnu i zvučnu čatrnju, što zvoni u duši vječno budućom šupljinom’ pretvorio u ‘ponor gorak, zvučan, poput noći, što u duši jaz večni odzvanja’, Valeriju si jebo milu nanu! Kapiraš?”
 
Nisam rekao da se “Kolja najebao Valerija”, niti sam to kazao nakon izlaska 

Svesaka, kako sugerira lažac koji iskrivljuje gotovo sve što sam o njemu napisao i tako “dokazuje” svoje tvrdnje. Rekao sam  da je mag Valeriju jebo milu nanu u prevodu dva stiha iz Morskog groblja, a dodaću i da je u prevodu poeme 
Mlada Parka Valeriju često znao jebati oca kroz oca.    
 
Pa ću maga, koji hinjski veli kako sam sebi dozvolio da, iza izdavanja Svesaka, “zaključim, da se Kolja najebao Valerija”, upitati: što lažeš, jebo te onaj ko te, kad su te krstili, držao na rukama i pojao: Va imja Oca i Sina? Ko te naučio da lažeš? Zar ne znaš da ne valja lagati? Zar plemiću priliči ovako nisko i maloumno laganje? 
 
No ako ću pravo, vrač ne laže, nego lagarije za njim lete kao ptice za Svetim Franjom. Čak  bi mi se, iz njegovih usmenih i pisanih propovijedi o čudima koja je kao prevodilac pravio, često pričuo cvrkut Franciskusovih lastavica. Ali je točno da mi je, kad je pročitao moju knjigu Prevodilački čarobnjak, prijatelj iz Crne Gore u mejlu kazao da sam Mićeviću jebo sve do devetog đeda. Otpisao sam: “Znaš li šta je od Kolje ostalo? Uši od kurca, kako bi rekli braća Rusi!” 
 
I mogu  pretpostaviti  šta je u citiranoj rečenici htio reći, ali su ga omeli  nepismenost, sklonost laganju, i senilija. Trebalo je da kaže: unatoč tomu što je Sarajlić o Mićeviću rekao to i to, a Lovrenović to i to, Vešović je sada sebi dozvolio da kaže kako sam se u prevodu stihova iz Morskoga groblja Valeriju najebao mile nane. 
 
Ako je to kanio reći, a ne vidim šta mu je drugo moglo biti u glavudži, očito se radi o degenu. Jer mogao je navesti trostraničnu listu pisaca koji su ga hvalili, i to pisaca za svako poštovanje, bio bih ravnodušan, jer niko nije uporedio ni jedan njegov prevod s originalom i hvalio ga na osnovu toga. Mag vjeruje da kombinovanjem tuđih pohvala i vlastitih laži može pobiti moje analitičke nalaze. U dugogodišnjim polemikama na hajvana većeg od Mićevića nagazio sam tek jednom, a to je Željko Ivanović, zvani Goveče s Krštenicom, direktor pročetničkih Vijesti  koje su objavile Mićevićeve tekstove o meni i nazvale ga “renesansnim čovjekom”. 
 
Naknadno  dopisujem: kad si, musje, ‘gorku, tamnu i zvučnu čatrnju, što zvoni u duši vječno budućom šupljinom’ pretvorio u ‘ponor gorak, zvučan, poput noći, što u duši jaz večni odzvanja’, Valeriju si jebo oca na majci. Vjerujem Ivanu Lovrenoviću da je magov prevod Valerijevih Svesaka grandiozan poduhvat, ali ove Valerijeve stihove preveo je šupak. Desi se, šta ćeš, i velikim. Mada su polupismeni geniji retke zverke, a još rjeđi francuski plemići koji su stoka bez repa. 
 

AMADEUSOVA LITURGIJA
 
      Grob do groba 
 
Kad o poeziji priča okolo kole, vrač je nenadjebiv: njegov pogovor Cveću zla sročio je, jezikom toržestvenim kao liturgijski, tip koji sebe smatra velikim prevodiocem i istinskim pjesnikom, zna sve o poeziji, sve o Bodleru, sve o prevođenju, sve o književnosti, možebiti i o postanku svijeta, a možda je hodao po Mjesecu, po njegovoj tamnoj strani. Razmotriću jedan odlomak:

“Kažem: buduće vreme. To vreme postoji, kad je reč o poeziji, pa i o prevođenju poezije. Bodler je naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici radeći na njegovim tekstovima; on im je omogućio stvaranje vlastitih ubeđenja koja se uvek moraju bespoštedno braniti.”

U ovoj knjizi ću pokazati da vrač koji, prevodeći Bodlera, kuša da se “ponaša kao pesnik”, mada za to nema pokriće u prevodima ni u svojim pjesmama, bespoštedno brani svoja uvjerenja koja mu nije omogućio Bodler već ih je iz prsta isisao i zato nekad kraticom vode na Kordun gdje je, kako veli pjesma, “grob do groba”. 

      Polumontenegrinjski san o nemogućem 
 
“Ali sve je to manje važno”, nastavlja vrač večernju misu, “od misli koju Bodler budi u nama dok razmišljamo o jednom novom stepenu na kome će njegova poezija biti prevođena, da sanjamo o nekakvom budućem pesniku ili prevodiocu u nama (koji postoji) koji će možda u potpunosti razbiti te čvorove oko kojih se sada lome koplja naše svesti i metode”. 

Prekidam citat zbog dvije opaske. Dirljiva je vjera ovog “interventnog mudraca”, kako bi ga nazvao Predrag Lucić, da postoji “takav pesnik ili prevodilac u nama”, čak i u njemu, možda najprije u njemu, što more da bidne, ali ne mora da znači, kak bi rekel gospon Pašić, jer ona stara bosanska veli: dabogda, šćeri, da te paša prosi, ali Cigani nam se motaju oko kuće! A ja sam zapazio buljuk Roma oko mnogih njegovih romih prevoda i stihova koji plešu na žici po uzoru na banjalučkog pehlivana Arifa Tamburiju. Mićević hramlje i kad kuša da leti i kad tancuje, što možda treba shvatiti kao novu vrstu plesa uz atonalnu muziku.

Sniti o nemogućem  nije zabranjeno, osobito napol Montenegrinjcu, čak je i poželjno, jer ko zna za šta to može biti dobro, nikad se ne zna šta od šta može biti, kako vele u Crnoj Gori, ali, poredeći mu prevode s originalima, često se suočavao s tugaljivom činjenicom da prevodilac i pesnik, u Mocartu udruženi i na tocilu naoštreni, nisu kadri ni ono što je dobrom zanatliji bez osobitih napora moguće napraviti: taj često visoko 
gađa a nisko pogađa, i naknadnim tumačenjem svoje promašaje kuša promaći u pogotke, jer zna se tko je Tkolja Mićević.

    Može li opet biti što nikad nije moglo? 
 
To je, žrec veli dalje, prevodilac ili pjesnik koji će “razbiti” narečene “čvorove” kako bi “s tačnošću mašine odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti i koji će tako, obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem, svesti Bodlerove stihove na njihov minimum, da bi od tog minimuma, koji je suština, pravio svoje oblike koji će zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije, –  koji će činiti da  se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno na način koji još možemo samo da sanjamo”. 

Uuu jebote Rim, rekli bi u Beogradu, ovaj ko da je rastao u Crnoj Gori đe stoljećima traje raspra oko pitanja: može li opet biti što nije bilo nikad? Ova prenemaganja nisu mišljenje već “tikovi mišljenja” i u vilenjaka su česta, a malo je reći da mi idu na živce, jer me ubijaju u pojam, i ne bih mu kušao objasniti da su “konvencije” i “bitnosti” jednako legitimni i neophodni sastojci i najvećih pjesama.
 
Za prolaznu ocjenu moji studenti morali su znati da su u pjesništvu “konvencije” osnova, a “bitnosti” potka i da samo šarlatani govore o ćilimu tkanom bez osnove. Morali su znati da bez “konvencija” nisu moguće ni “bitnosti”, da igra “konvencija” i “bitnosti” daje život pjesničkom tekstu. Ko bi bi nečije pjesme sveo na “bitnosti”, učinio bi ih bezobličnim, usmrtio bi poeziju, i samo oni koji o pjesništvu znaju žalosno malo, i često su razdruženi s pameću, vele da u poeziji postoji “minimum, koji je suština”. Postoje veliki stihovi u kojim se najoštrije zrcali suština nečije poezije, a Mocart je njihov zakleti dušmanin. I desetinama puta sam se uvjerio da bitnim smatra sporedne i uzgredne, čak i nevažne stvari, a s bezbrižnim lakomislijem uništava ili u drugorazredne pretvara velike stihove, čak i velike pjesme, koji su trajan prilog poetskoj tradiciji francuskog jezika. Tužno je do neba kad od Bodlerovih, graverskom iglom u bakar upisanih stihova pravi krš i lom, a brblja o prevodima Bodlera koji će “zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije”. Ne umije ono što bi dobar zanatlija morao umjeti, a kad brblja o budućim prevodima Bodlera, drži se Njegoša: “Neka bude što biti ne može”, jer mu krv montenegrinjskih megalomana u žilama kola kao iz fontana.

    Mocartov esejistički štil 
   
Mag vjeruje da ima “nepogrešivo kritičko osjećanje” i kad u prepjevu pravi promašaje i besmislice, čak misli da proizvoljni prevodi svjedoče da je “gotovo senzibilizovan” tom “nepogrešivošću”, ali šta znači “obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Valjda bi trebalo da je “obdaren i senzibilizovan gotovo nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Je li mu senzibilizovanost tim osjećanjem ideal koji se ne doseže, pa ju relativizira ogradom “gotovo”, a nepogrešivo kritičko osjećanje smatra mogućim, mada ga niko nije dosegao, niti će, ne računamo li maga, koji je jedno od čuda Prirode. 
 

Beda magovog “kritičkog osećanja” najočitija je u prevodima Bodlerove poezije gdje je rad mašte kontrolisan onim što Bolder zove “kritička svijest” i možda se u grobu prevrće kad Mocart, bez mrve te svijesti, šnajderski kroji njegove pjesme po mjeri svoje plitke pameti, neukusa i netalenta, mada veli da Bodlera “čita istovremeno u svim pravcima”, ali to malo vrijedi kad u prevodima svilene bluze prekraja u cicane.

I ne kaže “stepen na kojem će” već “stepen na kome će”, mada se u srpskom jeziku “kojem” odnosi na neživo a “kome” na živo. I u istoj rečenici istu odnosnu  zamjenicu upotrebljava sedam puta: “koji postoji”, “koji će možda”, “oko kojih se”, “koji će tako” “koji je suština”, “koji će zahtevati”, “koji će činiti”, “na način koji”, a kad bi imao više sluha za jezik i dara za stil prorijedio bi ju, jer njena učestalost budi misao da je ovo rđav prevod s francuskog: kao da je sve relativne rečenice koje se u tom jeziku prave na razne načine preveo zamjenicom “koji”. 

      Pečen si, Mićeviću
 
Da bi se pisalo ovako, nije dovoljno nemati šta da kažeš, potrebno je i ne umjeti da to izraziš, rekao bi Karl Kraus. Ovaj budalaš veli da se knjiga Prevodilački čarobnjak 
“od početka do kraja temelji na besomučnim lažima”, što dokazuje da je bez trunke polemičarske časti: profesor koji je sav život tumačio poeziju, u učionici i na papiru, nije na 250 kompjuterskih stranica maga secirao ko žabu već ispisivao besomučne laži. Ali ga razumijem: ja se s njim zezam kao sa izmišljotinom kojoj je istekao rok trajanja, ali on se bori za vlastitu kožu i ne bira sredstva kad je brani. Tako je u sebi otkrio majstora za hrvanje u blatu, ali, odbijajući da se borim na njegovu terenu, 
jedino mogu reći: pečen si, Mićeviću.

U učionici sam često citirao onu Valerijevu: “I najveći mogući pjesnik – to je nervni sistem”, jer mistifikacije teško podnosim i u velikih pjesnika, a kamoli u prevodilaca, zato moj želudac nikad nije mogao probaviti metafizičke magle u koje desetljećima mag zaogrće svoje prepjeve kao prosjake u svečane plašteve, a pošto mu nitko nije proturječio, uobrazio je da su njegove kule u zraku tvrde kao Bobovac. 

      Kako svoje prepjeve Bodlera vidi Amadeus
 
U prevodima Bodlera vrač je pravio mnoge defektne stihove, zato u pogovoru Cveću zla ovu manu kuša pretvoriti u vrlinu: u “poslednjih dvadesetak godina, prevodioci su učinili napor da se oslobode milozvučnosti našeg odviše (zlo)upotrebljavanog dvanaesterca, i Bodlerov aleksandrinac prevodili su stihom od trinaest, četrnaest ili čak više slogova”, ali mene je “više privlačio izazov da u okviru postojećeg broja slogova ostvarim nešto drukčije, da se ponašam anarhično unutar konvencije; povremeno pomeranje cezure ulevo ili udesno, gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici i stalno merenje muzičkog trajanja pojedinih slogova u čemu je, po meni, sadržana sva tajna pesničkog ritma”. Tako svoje prevode vidi narcis koji “živi i umire pred ogledalom”, što rekao Bodler i što je mag doslovno shvatio, pa mu se zna desiti da pred zrcalom zaspi, a iza buđenja zrakne voljenog sebe i kaže: tako, dakle, iza sna izgleda čovek koga s pravom smatraju čarobnjakom reči.

      Precizni mjerilac magle 
   
Tajnu pjesničkog ritma ovaj trgovac tminama otkriva “stalnim merenjem muzičkog trajanja pojedinih slogova”, a taj posao prepušta svom za jezik tvrdom sluhu. Tajne ritma podrobno su istraživali moderni pjesnici: sjetimo se ruskog simboliste Andreja Belog, i književna nauka 20. stoljeća: sjetimo se Lotmanove knjige Struktura umetničkog teksta  i, nakon tih ispitivanja, pozivanje na utvaru koju zove “muzičko trajanje pojedinih slogova” dokaz je da prodavcu magle i mjesečine kefalo opet kasni.

Rečnik književnih termina o ritmu kaže: “U vremenskim, dinamičnim umetnostima manje ili više ravnomerno ponavljanje nekih fenomena u relativno kraćim intervalima koje neposredno doživljavamo, kao i umetnički valentna odstupanja od stroge pravilnosti tog ponavljanja. (…)

Pristup ritmu sa gledišta čovjekovog doživljaja opravdan je njegovom genezom. Taj se fenomen rađa iz prvobitnih pokreta, ritualnih gestova, radne i obredne pesme, dakle putem neposrednog čovekovog doživljaja ritmičnosti, koja ‘stilizuje emociju’.
 
Vremenom se osećanje za r. prenelo iz pevanja, s jedne strane, na usmeno govorno stvaralaštvo u obliku bajanja, izreka, poslovica i drugih kraćih usmenih tvorevina, a s druge strane, transformisalo se u lirskoj pesmi u r. njenog teksta. Tako je nastao pesnički r. kao svojevrsno ponavljanje jezičkih signala koje neposredno doživljavamo i očekujemo, otud se r. stiha često definiše i kao ‘očekivanje’. 
 
Jezičko-ritmički signali su raznovrsni: kvantitet, slogovi, acenti, cezure, granice reči, akcenatske celine, fenomeni sintaksičko-intonacione strukture stiha (kadenca, antikadenca, polukadencapauze) faktori eufonije, rima i druga ponavljanja. Njihova je uloga  različita od jezika do jezika i od razdoblja do razdoblja.”

Trajanje slogova spada u kvantitet: mag je ritam sveo na jednu iz mnoštva njegovih   
komponenti, a “merenje” njinog “muzičkog trajanja” sipina je tinta kojom je svoju tvrdnju zamutio da izgleda duboka. I u svoje prevode, posebno Bodlera i Valerija, često sipa sipino mastilo da su što dubokoumniji. Pa ću mu reći ono što je moj prijatelj, kad igra šah, govorio protivniku: “Kapu bih ti kupio, ali pamet ne mogu”.

      Šta kaže statistika?
 
To usput, a htio sam reći da je u Cveću zla preveo 1718 aleksandrinaca i njih 1658 su pravilni, simetrični, sa cezurom iza šestog sloga i toj u knjizi ne osjeća se  “anarhično ponašanje unutar konvencije”, a “neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici”! u Mocarta ima koliko i ptičjeg mlijeka na trećoj sunčevoj planeti.

Nije uvijek ostajao “u okviru postojećeg broja slogova”. Bodlerov sonet Sed non satiate preveo je s četiri vrste stiha: 13,12,13,14 / 14,13,14,14 / 14,14,13 / 14,15,14), te ako pitate zašto, odgovor nude drugi njegovi prevodi: prahnulo mu, a hirovi genija postaju novi zakoni u poeziji, ali odbacivanje dvanaesterca dalo je rđav rezultat. 

U prevodu Himne lepoti ima jedan četrnaesterac: “ritme, kadu, sjaju, o vladarko uzvišena” i čujemo ga kao defektan, jer ostalih 27 su aleksandrinci s cezurom iza šestog sloga. Tako je i u sonetu Jednoj kreolskoj gospođi: 13 dvanaesteraca i – tras! – četrnaesterac: “Na obale Sene ili zelene Loare“, ali ovo je izjalovče od stiha, a ne “uzmicanje klasičnoj metrici”. 

U ostalim pjesmama 34 stiha su trinaesterci i dio njih je dokaz nemoći da ukreše dvanaesterac: “dva ratnika boj biju: mačevi njihovi”, mada ovo nije teško pretvoriti u dvanaesterac: “dva ratnika biju boj: mači njihovi”, ili: “a srce uranja u najčistiju pjanost”, od čega se dvanaesterac još lakše pravi: “a srce uranja u najčišću pjanost.” 

U čarobnjaka ima priličan broj trinaesteraca koji su poseban slučaj:  “O Luno života mog! svije te golema”, mada se bez “O” dobija dvanesterac: “Luno mog života, svije te golema”, a pošto se drži načela da u njegovu prevodu sve mora biti tačno, to znači i da se često ćuti obaveznim sačuvati svako “i” i “o” i “oh” i “ah” kao da je u njima abuzemze nebesko ili pričesna pšenica zvana koljivo. 
 
Ali i takvih stihova u knjizi je malo i, u poredbi s golemim brojem pravilnih dvanaesteraca, doživljamo ih kao greške, jer, da nešto u pjesmi ili u knjizi poezije bude smislotvorno, mora biti osjetno kao intencija, Jurij Lotman kaže tendencija.

U osam trinaesteraca odustao je od elidiranog veznika “kô” (“koje morska sunca bojahu kao zublje”) i samo se u njima vidi svjesna odluka da odbaci dvanaesterac. I samo u 16 aleksandrinaca pomjerao je cezure: 
 
Pokrenuti sva vremena i sav prostor (8+4 ili 4+8 ili 4+4+4)
Mladost svetu jednostavnu, s čelom bujnim (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
Rubens, reka zaborava, vrt lenosti (8+4) 
Rembrant, tužna bolnica, puna šapata (7+5)
Kroz tužaljku neukrotivu i divlju (4+8) 
Htede samo o kraljice nesmiljena (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
Nije mi ravno suncu što sja nad morem (7+5)
Šetnje, pesme, poljupci, buketi šumni (7+5) 
I Mržnja je kažnjena tom dušom bolnom (7+5)
Silne šume plašim vas se ko crkava (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4) 
Ja čujem u neizmernom smehu mora (8+4) 
Belu nam kuću malu, al punu sklada (5+7 ili 7+5)
O ti prvi i najlepši od anđela (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
O Satano spasi me sred moga jada (8+4)
Kultom rane i ljubavlju spram dronjaka (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
To je slavna gostiona iz vodiča (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4).
 
Ti izuzeci nisu dokaz odluke “da uokviru postojećeg broja slogova ostvari(m) nešto drukčije”, ni potvrda “gotovo neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici”, jer ih čujemo kao ritmička klecanja: u njegovim prevodima Bodlera narušavanje norme moralo 
bi biti osjetno kao namjera, čega tek ponegdje ima u 13 pjesama, a i tad se čuje da je narušava loš versifikator, a ne majstor koji “uzmiče klasičnoj metrici”, dok u 70 pjesama norma trijumfuje u cezuri usidrenoj na polovini stiha.

Da je u svakoj, ili u većini njih, pomjerao cezure, to bismo doživjeli kao svjesnu odluku, a ovako, tih šesnaest među golemom većinom pravilnih aleksandrinaca metrički su pobačaji, ali mag fino filozofira na temelju svojih promašaja. Ili bi ih možda trebalo nazvati ih ćorcima. Pred kojim se ponekad pitam: čitam li prevod sa francuskog ili prisustvujem manevrima mile nam JNA?
     
      Naknadna pamet
 
Tvrdnja da se ponašao anarhično unutar konvencije i da pomeranje cezure ulevo ili u desno znači gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici– plod je naknadne pameti i more je turiti kenjcu pod rep, ali to kazuje kako svoje prevode vidi vrač koji sebe javno grli kao najmiliju dragu, a istinite su kao decenijama ponavljana tvrdnja da mu u prevodima sve mora biti tačno, mantra kojom može obrisati zadak velmoški otmjeno, kao Rableov Pantagruel.  
 
Znam da ga obavezuju njegove samoobmane kao što je vjera u neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici, i ne bi trebalo imati ništa protiv toga, ali mag je ubijeđen da bi obmane koje nam servira morale i nas obavezivati.Taj egoman očekuje da njegove uratke čitamo njegovim očima, što Marko Darin, i kad bi mogao, ne bi ni za državu, jer iza tih uradaka stoji plitka pamet. 

       Tri Sipervjelova soneta
 
Magu moraš sve nacrtati, jer o pjesmama umije divno meditirati miljama iznad književnih fakata, ali ako mu daš nekolike i pitaš: zašto je ovo poezija? – gledaće u njih ko telac u šarena vrata. Pa sam po prevodu Sunite Subašić prepjevao tri Sipervjelova soneta pod naslovom Zaboravno sećanje, ne dvanaestercem, da ih ne uništim, već poljskim trinaestercem s cezurom iza šestog sloga:
 
1.
 
Sunce zaborava, / bedo, sećanja luno,
Na dno svojih gluhih / predela šta li vučeš ?
Je li tu to što daješ / za piće, ne puno,
Kapi vode, vino – poverih ti ga juče?
 
Šta ćeš da učiniš / s tim krasnim danom leti, 
Ti što mi sve menjaš / kad već ga ne išteti?
Pa dobro, kakve ti / dajem ne vraćaj meni
Te drage osobe, / ni taj zrak dragoceni.
 
Svetlom i rukama / dane mi uobliči,
Gradi opet na meni / pute sutrašnjice,
Vodi me, sa srcem / sred polja omaglice,
Gde trava nije trava: / sumnja na stabljici.
 
Na šta sam se, lako / sećanje, o, žalio …
Ko to beše žedan? / Ne bi li neko pio?
 
2.
 
Gledaj, pred očima / mojim sve menja boje
I užitak u parčad / bola prsnuo je,
Ne smem otvoriti / više tajne ormare: 
Zbrkano sećanje / gdje napravi darmare. 
 
Kad joj dajem granu, / od njih napravi pticu,
Kad joj dajem lice, / napravit će gubicu,
Ako je to gubica, / od nje pčelu stvara,
Htedoh te na zemlji, / u zraku me očara!
 
Vučem te iz kreveta, / a ti greš daljinom,
Guraš vrata kada / u ugao te skrijem,
Stežem te uza se, / ti mrtvac si jedino.
Hoću da si šutnja, / tvom pevu kraja nije.
 
Šta uradi s  kulom / koju ti dadoh jednom
I šta od ljubavi / srce ti neuredno?
 
3.  
 
Zar praviti ružu / s tolikim zaboravom,
S toliko odlaska / kako se vratit? Neće  
Tisuć ptica što beže / jednu što sleće 
Da stvore, dan hini / toliki mrak rđavo.
 
Čujte, približite / taj obraz jadni meni,
Oslobodite krilo / srca, nek straha nema,
I sećanje najzad / nek igra vam u seni,
U živim bojama / svet nam vraća posvema.
 
Hrast je opet stablo / i senke, ravan ova,
Jezero pred našim / očima uvećanim? 
Nek se do vidika / zemlja sjeća i snöva
Rodi tim što misle: / sa nje su isterani!
 
Sećanje, ti mračna sestro, / s lica te spazim,
Koliko dopušta / ta slika što prolazi.
 
U prva dva soneta 11 stihova poštuju normu: trinaesterac s cezurom iza šestog sloga, a tri kurzivom obilježena stiha narušavaju normu pomjeranjem cezure udesno (7+6). U trećem sonetu 12 stihova poštuju normu, u jednom kurzivom oblježenom stihu cezura je pomjerena udesno (7+6), a boldirani četrnaesterac odbacuje normu da nas podsjeti na nju. U ovom prevodu, ko ima dvije čiste o poeziji, mora čuti 
“povremeno pomeranje cezure ulevo ili udesno” i “uzmicanje klasičnoj metrici”: to su “umetnički valentna odstupanja od stroge pravilnosti njenih ponavljanja”. I nitko neće sumnjati da je to prevodiočeva namjera.
 
Ovo zorno pokazuje kakvu nam ublehu kuša prodati pričom o cezurama u prevodima Bodlerovih aleksandrinaca: dok sam ja u tri pjesme i 42 stiha 7 puta pomjerio cezuru, Mocart je preveo 1718 Bodlerovih aleksandrinaca i u njima 16 puta pomakao cezuru, pa ipak tvrdi da je gotovo neprekidno uzmicao klasičnoj metrici. On koji ne umije ono što solidni zanatlije mogu, tumačeći sebe terazijama vaga mjesečeve zrake, jer hoće  
 Da iz svakoga svog prevodnog kraha
Iziđe s mocartovskom perikom, naprahan!
 

 

OD VINA – BEVANDA

      Prc Milojka!
 
Mada bi bilo slatko, neću detaljno secirati Mocartov prevod Bodlerove pjesme 

Čitaocu, jer je poduga, i ograničiću se na najnužnije opaske. 
 
Počeću od poente: “– Hypocrite lecteur, – mon semblable, –  mon frère!” (“Licemjerni
čitaoče, – moj slični/bližnji, – moj brate!”), citat kojim je Eliot završio prvo pjevanje 
Puste zemlje, što ga je učinilo vjerovatno najslavnijim Bodlerovim stihom u 20. vijeku, bar među pjesnicima i kritičarima.  
 
Mićević kaže: “Zdvojni čitaoče”! Mnogo prije no što sam i sanjao da ću o njemu napisati knjigu, koja se pretvorila u trilogiju, kad mu u prevodima nađem ovakave stihove, kazao bih: “Prc Milojka!”, ili slično, i zatvorio knjigu. Ni u mene kao ni u Vukovom Rječniku nema zareza iza prc. Danas, ovakva mjesta, koja višestruko potvrđuju neznanje jezika na koji prevodi, bude želju da odgovorim stihom ili da rimama prošaram prozne rečenice. Pošto je malo reći da sam od prevoda: ” – zdvojni čitaoče – moj slični, – moj brate!”, udivljen pao na dupe, posegnuću za stihovima:
 
Marko Darin ovo je  žedno upio.
Ovo zaista priliči istinskome maestru! 
Tim potezom gudala zavazda me kupio. 
Ako i nije Mocart, liči na njegovu sestru. 
Da je, nedajbože, Marko ovo lupio, 
Utopio bi se u Dnjepru. Ili u Dnjestru.
 
Pošto ni ovo nije dovoljno, jer njegova blejanja znaju me jako razgaliti, dodajem rimovanu prozu: Ko naš jezik ovako umije strijelom u srce zgoditi, zaista se imao rašta i roditi. Vidim, ne snijem: u svojoj krstaškoj vojni što desetlećima bjesni protivu poezije, ovim čitaocima zdvojnim, kao strojevima bojnim, često se služi taj prevodilac mali da pesničke utvrde do tla razvali.
 
Rečniku sprskohrvatskoga književnog jezika navedeno je 18 značenja pridjeva 
zdvojan, i svako se s imenicom čitalac slaže kao konjak Remi Marten sa deset ćevapa u luku. Ovakvim prevodima Mocart se ponosi ko svitac guzicom, a u pogovoru Cveću zla, objašnjavajući zašto uz pjesme nema napomena, kazao je:    
 
“Posmatran dakle kao poznata i bliska pesnička činjenica, Bodler nije zahtevao posebna tumačenja biografske i kritičke prirode, nego je podrazumevao, i podrazumeva, čitaočevu naviknutost na njegovo prisustvo. Meni se to čini pravednim; nije li sam Bodler čitavu svoju zbirku, na izvestan način, posvetio i usmerio prema tom čitaocu, tom zdvojnom čitaocu, svom sličnom, svom bratu?”    
 
Bodler je, dakle, zbirku pjesama “posvetio i usmerio” prema čitaocu koji nije licemjeran već duševno pati. Ne, već očajava. Ne, već osjeća tugu. Ne, nego žalost. Ne, nego je jadan. Ne, no nesrećan. Ne, no očajan. Ne, već izgubljen. Ne, već bedan. 
 
Ne: ako ću pravo, Bodler je svoju zbirku “posvetio” “prema čitaocu” koji nije licemjer nego rđav. Ne, već nepodnošljiv. Ne, već težak. Ne, već nesnosan. Ne, već stvara mučan utisak. Ne, no tužno raspoloženje. Ne, nego je sumoran. Ne, već je možda sve to istodobno. Bože, s kojom lakoćom srpski jezik u njega  postaje nesuvislim! I s koliko velikodušnosti mag riječi obdaruje pesničkom slobodom da ništa ne kažu.
 
Zaista vam kažem, čarobnjak umije često, za moj ukus prečesto, biti dobra komadina budale, i to svučene. Ne, nego odrte. Blećak vjeruje da je “zdvojan” sinonim pridjeva “dvoličan”. Otprilike. Ovaj stih vjerojatno je kruna njegovog prevođenja otprilike koje često i rado upražnjava u prepjevima svih Francuza.  
 
Zahvaljujući i ovoj stvaralačkoj metodi je 
Postao čuven kao Ćirilo i Metodije. 
 
U stihu upućenom čitaocu Bodler je alkar koji pogađa u sridu: znam da ćeš se zgražati nad mnogočim u ovoj knjizi, licemjeru, ali ti si moj brat! Mićevićev zdvojni čitalac je muha bez glave koja prpošno letucka u osamnaest pravaca. Njegov spreg zdvojni čitalac sliči junaku iz ruske bajke koji kaže: pođi tamo, ne znam kamo, donesi to, ne znam što. 

Ovdje mocartovska perika mu je spala 
I  njegova se prevodilačka ćela 
Pokazala
Cela. 

Pošto je, zbog francuskog, naš jezik zabatalio, skeptičan spram prosudbi da se radi o bilingvalnom geniju. Ne sporim da je genije, ali ne znam za štaGrobnica za čarobnjaka iscrpno obrazlaže zašto nikad neću znati. Analize u njoj dokazuju da mag, koji je u srpskom prevodilaštvu najumilnija okarina, kao čarobnjak reči je često obična karina. Evo i dvije verzije mog prevoda: 
    
a) Dvolik čitaoče – moj bližnji – moj brate!  
b) Dvoličan čitaču – moj slični – moj brate!  
 
      Prosjak s plaštom
 
Sad evo zabavna rima kakvih u maga ne mere faliti. U prevodima Bodera 
srokovi su mu često ovakvi: plamnih-jasnih, blagih-slatkih, punim-bujnim, srca- mrsca, greške-pleše, punoj-u boj, pojmi-brojni, ostaje-tajne, korbač-koljač,
celost-svetlost, nedostupnom-muklom, vihor-prizor, tamjan-maman, ponor-prostor,
upreš-umeš, treptaj-ležaj, nežnost-večnost, kruno-gurn’o, jahte-Agate, radost-pjanost, detinjih-predivnih, majka-kratka, lakom-žarkom, sveden-zelen, rvem-crven, zubom-pogubnom, predivne-čežnjive, premor-prekor, mojem-spojen, brzog-mrskog, dobrih-kobnih, lenost-mekost, trubljem-rubljen, svetlih-zrelih, bestidne-Prozerpine, volim-olovnim, blažen-pjesažemi tako dalje. U njega ćeš naći i rimu 
vazo-tazo, mada je i bogu i narodu znano da u našem jeziku ima samo taze. Jelo,

recimo. A kad ga uvati grizodušje zbog ošljarenja –  jer Bodler je preferirao krajnje izbrušenu formu čiju je klasičnost Pol Valeri možda precijenio – Mocart se kuša iskupiti akrobatskim rimama, čak izmišlja riječi: divne-beživne, neokrzno-krzno i sl. 
 
U prvoj strofi pjesme Čitaocu Bodler kaže.
 
La sottise, l’erreur, le péché, la lésine,
Occupent nos esprits et travaillent nos corps,
Et nous alimentons nos aimables remords,
Comme les mendiants nourrissent leur vermine.
 
Glupost, greška, grijeh, škrtost,
Zaposjedaju nam duh i muče tijelo,
I mi uzdržavamo svoje mile grižnje,
Kao što prosjaci hrane svoju gamad.
 
(prevod Sunite Subašić-Thomas). 
 
Mićević: 
 
Glupošću, zabludom, grehom, cicijaštvom
naš duh je opkoljen i tela nam strepe,
dok mi podstičemo naše grižnje lepe
kao što prosjaci hrane uš pod plaštom.    
 
Kao u kontejneru za smeće, svašta nađeš u maga, čak prosjake s plaštom, i možeš lopatom zgrtati ovakve dokaze koji me sad razbjesne, sad razgale, da je gluvać za naš jezik, pa ga ne treba lemati već sažaljevati što mu je bog uskratio jezički sluh i ne čuje da svečana riječ plašt ne ide uz prosjake. Doduše, srpska izreka veli: “Ko prosi, valja mu dati, ma i krunu nosio”, te ako u Srba ima prosjaka s krunom, u Francuza prosjaka s plaštom mora da ima za eksport. 
 
U vračevim prevodima često ima nešto binladenovsko: nema kraja izmišljajima koji terorišu, ili prcaju bilo izvornik, bilo naš jezik, bilo ljudsku pamet. Ispala bi solidna knjižica kad bih analizirao samo prosjake s plaštom, gluposti nastale pod prisilom metra ili rime, ili njima za ljubav, a njegovi prekršaji u jedanaestercu, nikad kažnjavani, zaštitni su znak tog čarobnjaštva. 
 
Evo dvije verzije mog prepjeva: 
 
a) Glupost, greh, zabluda, tvrdičenje nama
Duh zaposedaju i telo nam pate
A mi si hranimo grižnje umiljate  
Kao što prosjaci goje svoju gamad. 
 
b) Glupost, greh, pogreška, tvrdičenje nama
Duh zaposedaju i muče nam telo,
A milim grižnjama mi dajemo jelo  
Kao što prosjaci hrane svoju gamad. 
 
Obje varijante su mnogo bolje – u Crnoj Gori bi rekli: komat puta bolje –  od magovog prevoda u kojem se kaže da “naš duh je opkoljen” a  “tela nam strepe” – mada je u originalu duh zaposjednut, bukvalno okupiran kao vojskom, a tijela su mučena. Le Petit Robert kaže da glagol travailler dođe od latinskog (pop.) tripaliare što je značilo mučiti tripaliumom,kako se zvao instrument za torturu. 
 
Za koji moj će mu ova ublažavanja? Misli da je to poetičnije, a evo posljedica: u maga od gluposti, greha, zablude i tvrdičenja tijela strepe. Mogu da strepe od grijeha, pa i od tvrdičenja, a da mogu strepiti od gluposti i zablude to mag nek priča Nailovoj majci. Kad Bodler kaže da glupost, grijeh, pogreška, tvrdičenje muče naše tijelo, tu je cijelo bogatstvo sugestija: tijelo je mučeno glupošću na jedan način, grijehom na drugi, pogreškom na treći, tvrdičlukom na četvrti, sve je u skladu sa svim jer je kontrolirano kritičkom svijeću, dok je glagolom strepe mag unio zbrku u strofu, na njen sklad se popišao i ubio konotacije mučenih tijela. Zvekanski prepjev. 
 
Ove  laži, ne računamo li rime koje ga teroriziraju – ne njega već francusku poeziju – najčešće su posljedak sklonosti ka poetizovanju, zaslađivanju izvornika. Bodler ovdje bije maljem, i na internetu jedan komentator ističe njegov “jezik nasilja”, ali magu se taj jezik ne dopada, jer je tanana lirska dušica male pameti.

Ono što Eliot zove direktnom poezijom, koja najkraćim putem stiže iz mozga u mozak, mag ubija razvodnjavnjem: u njega duh je “opkoljen” kao Dubrovnik Slobom, a ne zaposjednut kao Rašom 72 % teritorije BiH. Ublažavanja su i nasilno moderniziranje Bodlera: pomišljam da je ovaj prevod nastao u doba kad je u nas kjerkegorska strepnja bila u modi.

Original kaže da grižnje uzdržavamo, a Mocart da ih podstičemo, na šta ga je prisilio metar, njegov strog nadređeni koji svagda pripomene: izvršipa se žali. Shvatam 
zašto grižnje uzdržavamo – i u našem jeziku postoji alimentacija – ali što bismo ih poticali? Mag misli da je time produbio Bodlera. U prevodima s francuskog iza njegovih čestih, nekad neshvatljivih udaljavanja od originala stoji vjera da pojačava poeziju u njima, a ne da su dokaz majstorstva u bataljivanju pjesme.  
 
Putanec veli da aimable znači ljubazan, prijazan, mio, umiljat, ljubak, a vračeve grižnje su “lepe” kao da su žene, jer su obavezne rimovati se sa strepe, dok su u mene grižnje umiljate mile kao djeca. Za koju moraš plaćati uzdržavanje po naški alimentaciju. Vlastitom krvlju ih uzdržavamo, kao gamad, toliko su umiljate. Ukratko, od šampanjca opet pravi bevandu. Razvodnjavanja originala bude prezir prema amateru koji se koprči kao sustvarač i kad ih poredim sa strofama defektnim kao ova, defekti u pojedinim stihovima sjete me  Zmajevih riječi: “to je, bako, tek za šalu”. 
 
Proizvođač krštenih vina mogao bi obje verzije mog prevoda opet bez obrazloženja nazvati “prljavim prevođenjem”, jer i kad  prevodi i kad piše o prevođenju i kad polemiše, umije da presuđuje, ne da prosuđuje. Izuzmem li Rajka Nogu,stvor  samouvjereniji u nastupu i uvjereniji u to što kaže nije mi poznat među Srbima koji se bave književnošću. Ako ostavim po strani količinu knjiga koje prodao, nije mi znana ni jedna druga činjenica na koju bi se njegova (samo)uvjerenost mogla osloniti. Radi se o Narcisu koji misli da je Zlatousti. Polemišući sa mnom bez argumenata, u 

Vijestima i u Slobodnoj Bosni sit se nablejao uprazno, jer Mićević, a zna se dobro ko je on, ne mora ništa da dokaže: dovoljno je da kaže. A što blekne mora biti istina, taman kamen da puca.

      Kralj Mida koji zlato pretvara u izmet
 
U trećoj strofi ove pjesme se kaže:
 
Sur l’oreiller du mal c’est Satan Trismégiste
Qui berce longuement notre esprit enchanté,
Et le riche métal de notre volonté
Est tout vaporisé par ce savant chimiste.
 
Na jastuku zla upravo Satana Trismegist
Dugo uljuljkuje naš začarani duh,
I bogati/skupocjeni metal naše volje
Sav je ispario zbog (radom) tog učenog hemičara.
 
Vešović:
 
Na jastuku zla baš Đavla Trismegista 
Uljuljkuje nam se dugo duh začaran 
I skupocjen metal naše volje stvara    
U paru hemičar taj učen zaista.
 
Opet Vešović:
 
Na jastuku zla baš Đavla Trismegista
Uljuljkuje nam se dugo duh začaran 
I zbog učenog nam toga hemičara       
Skupi metal volje posta para čista.
 
U pjesmi Bodler govori iz MI pa je majstorski njegov prelazak na TI u poenti pjesme, gdje obraćanje čitatelju sugeriše: znam te, puško, kad si pištolj bila, znam te po sebi. Mi u ovoj pjesmi uopštava lično iskustvo, što znači preobrazbu u poetski model ljudske sudbine, zato su nevažne činjenice iz lične biografije. U Bodlerovu ljekarsku dijagnoznu bila je upisana i abulija, odsustvo volje, a ono što je napravio na temelju tog podatka postalo je kreacija nezavisna od biografije. Netko je s pravom rekao: njegova poezija je objašnjenje njegove biografije, a ne obrnuto.
 
Iza odsustva volje stoji Satana, nazvan Tristmegist, “triput najveći”, kako su zvali Hermesa koji je zaštitnik hemije i alhemije, a on je bio smjesa grčkog i egipatskog boga Tota. Bodler ga zove hemičar, ali on je i alhemičar, ovdje obrnuti, pretvara obične metale ne u zlato već zlato ljudske volje u paru. Bodler pravi slitinu od boga koji legura dva boga, otrovne aluzije na Sveto Trojstvo i Boga Velikoga koji je triput najveći i tako je dobio Satanu! Ovo je važno da shvatimo magov prevod:
 
Na jastuku zala to Satan Tristmegist
Lagano nam njiše duh pun uzbuđenja
I dragocen metal naše volje menja
Taj mudri hemičar u paru i nečist. 
 
Mocatov Satan zlato mijenja u nečist, to jest u izmetine, pogan, balegu, veli Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika. Mocart kog je rima boga pitaj koliko puta prisilila da se izblamira, čak da se skine gol, budi sućut kad pod prisilom sroka dopiše govna. Ovdje važi kao bukvalno istinit sarkazam Josipa Brodskog: Mićević je kralj Mida srpskog prevodilaštva koji zlato pretvara u drek. 
 
Uz to, dok ga Satan njiše na jastuku zla, duh je “pun uzbuđenja”! Nije ga,dakle, vrag kao u originalu začarao, vrač nas opet odvodi u svijet naopčake gdje uljuljkivanje potiče uzbuđenja. Vrag našu volju pretvara u paru i nečist, čime divno potiče uzbuđenja u našem duhu, jer Amadeus misli da samo Bodler naizvrat okrenut po mjeri plitke pameti zaslužuje da bude smatran genijalnim.     
 
U pjesmi Ponoćni ispit Bodler kaže: “Najzad, da bismo utopili / vrtoglavicu u delirij”, a  vrač ga bestidno falsifikuje: “Najzad, da htenja vrtoglava / u zanosu se punom smire”. Ovdje puni zanos smiruje, a u pjesmi Čitaocu uljuljkivanje puni duh uzbuđenjima. Taj često ne zna šta trtlja, ali zaslužuje divljenje ovo divljanje bez minimuma prevodilačkih skrupula.
                                     
      Kandže i narandže
 
U petoj strofi pjesme Čitaocu kaže se:
 
Ainsi qu’un débauché pauvre qui baise et mange 
Le sein martyrisé d’une antique catin, 
Nous volons au passage un plaisir clandestin 
Que nous pressons bien fort comme une vieille orange.
 
Kao neki jadni razvratnik koji ljubi i grize
Izmučenu dojku neke prastare bludnice
I mi usput krademo poneko tajno zadovoljstvo
Koje cijedimo snažno kao staru naranču.

Vešović, prva verzija: 
     
Kao staroj kurvi razvratnik bez pare
Što ljubi i grize dojku izmučenu,       
Uz put ukrademo koju slast skrivenu,
Cedeći ih snažno ko naranče stare.

Druga: 
     
Ko što izmučenu grud ne ljubit već i 
Gristi drevnoj kurvi jadni bludnik znade,
I mi usput tajne krademo naslade,  
Ko narandže stare snažno ih cedeći.

Treća:
     
Ko ubog razvratnik što ne ljubi već i
Grize staroj kurvi grudi izmučene, 
Mi usput krademo naslade skrivene   
Ko narandžu staru snažno ih cedeći.

Četvrta:
 
Ko jadan razvratnik što ne ljubi samo
Već i grize staroj kurvi grud mučenu,
Usput ukrademo koju slast skrivenu,
Ko naranču staru snažno je prešamo.

Mićević:                 
 
Kao ubog bludnik koji spušta kandže
na presahla prsa kakve kurve drevne, 
potkradamo svaku slast što tajno sevne, 
cedeći je poput stare pomorandže.     

Amadeus opet s mnogo kuraži kao iz rukava sipa laži. U Bodlera nema kandži koje su tu da budu rima pomorandži. Kandže su laž i bedan kliše, kakvih se Mocart ne plaši i ne stidi, i k tom je promašen:demonizuje razvratnika, mada nas epitet “jadan” poziva da imamo samilosti za njega, utoliko prije što je on zapravo mi.
 
A pošto “pauvre” znači i siromašan, očito je da ima para tek za “prastaru kurvu”, a i to sugeriše trunku razumijevanja za njegovu finansijsku situaciju, što  priliči pjesniku u čijem sonetu Simpatični užas baš razvratnik govori važne stvari. To razumijevanje jeste ironično, ali je razumijevanje: dvosmislenost Bodlerovih stihova potvrđuje majstora pjesničke dikcije. 
 
U originalu nema ni “presahlih prsa”, Bodler drži da je dovoljno reći  stara kurva, ali je čarobnjak reči, koji ne može bez jalovih poetizacija, dopisao epitet “presahle” da je čorba gušća, ne videći da pravi čorbinu čorbu. Ovdje važi Vukova  izreka: “Od jeftina mesa čorba za plot”, a prejeftino je meso od kojeg je mag skuhao ovu strofu. Očerupao ju je zbog jeftinog epiteta presahle: izbacio je pridjev “izmučen” koji ističe Bodlerovu samilost za kurve; precrtao moćan glagolski par “ljubi i grize” i prilog “usputno” što je umanjivanje koje uvećava, i nema priloga “snažno” koji od cijeđenja slasti pravi brutalnu fizičku radnju. Opet se direktna poezija rasplinula zbog klišeja 

kandže  i poetizacije presahla, a oboje su miljama daleki od originala 
 
i  sve to djelo je evnuha 
koji za pjesništvo nema sluha
još manje duha 
Onaj bi seljak Marko Darin 
što čarobnjake vake ne mari
rekao: to prevo-đačko june 
u svate opet ide bez čune
a neprekidno u nju se kune.
I  mada ovaj uradak je tečan
i vrlo buran – 
pravio ga je neporečan 

prevodilački šiljokuran.  
  
Ovaj prepjev, po preporuci Juvenalovoj, treba “čitati pri sranju”, ali nisu prljavi Mocartovi prevodi Bodlera već moji, jeben li mu svetu nedilju.
 
      Pijavke i javke 
 
U šestoj strofi Boder kaže:
 
Serré, fourmillant, comme un million d’helminthes,
Dans nos cerveaux ribote un peuple de Démons
Et, quand nous respirons, la Mort dans nos poumons
Descend, fleuve invisible, avec de sourdes plaintes.
   
Stisnuti, vrveći, kao milion glista,
U našim mozgovima pijanči/banči gomila Demona,
I kad udišemo, Smrt nam u pluća
Silazi, nevidljiva rijeka, s muklim jadikovkama. 
 
Vešović, prva verzija:
 
Gomila Demona u mozgu nam svima
Pjanči, zbit milion glista ko da plazi, 
A Smrt, kad udahneš, u pluća ti slazi –
Reka nevidljiva, s muklim tuženjima.
  
Druga:
     
Gomila Demona u mozgu svim nama
Banči, zbit milion crva ko da plazi, 
I kad udišemo, smrt u pluća slazi –
Reka nevidljiva, s muklim tužaljkama.  

Točni prevodi, ali šta im to vrijedi kad su “prljavi”, kako veli Mocart koji se, ako iko, razumije i u čistoću i prljavštinu, kako duhovnu tako i moralnu, što dokazuju laži i niskosti kojim je u Vijestima Slobodnoj Bosni nakrcao tekstove o meni. 
 
Mićevićev prevod:
 
Zbijen, gmizav, kao milion pijavki,
kroz mozgove naše roj demona bludi,
a, čim udahnemo, Smrt u naše grudi
slazi, tajna reka, puna muklih javki.
 
Po običaju, mag ulaže napore da Bodler ne ostane Bodler. U koga “roj”  ne “bludi” već “gomila” “pjanči” ili banči: poetski moćan glagol zamijenio je blijedom poetizacijom koja pristaje prethodnicima Bodlerovim: njima je glagol bluditi bio poškropljen svetom vodicom, a bludnja im je bila pitanje pjesničke časti, bluditi je bilo jedino dostojno zamimanje geniju izgubljenom u svijetu, ali za koji moj blude demoni skloni lokanju? Je li ih podvrgao dresuri? Ima da bludite, inače se nećete nanositi glave, takav je ovog diletanta zavet.
 
Demoni piju mozak, zato banče. Uozbiljen kao mrtvak, mag ne pomišlja da ovo može biti groteska, crni humor: imamo gliste uz mozgu! Strada li duh ili trbuh? Razlika između gomile demona koja nam u mozgu pjanči i roja demona koji bludi u mozgu razlika je između prvo- i drugorazredne poezije. Ovo je uradak duhovnog škopca, tačnije  hirurga koji kastrira pjesnika: Bodler je i ovdje svat bez čune!
 
Smrt u originalu ne slazi u “grudi” – koje mogu značiti i srce – već u “pluća”, kao zrak, a magova rijeka nije “nevidljiva” već “tajna”, prepustio nam je da nagađamo: zašto “tajna”, čega nas je Bodler poštedio, jer se radi o preciznoj slici: disanje je prikazano kao davljenje u rijeci koja je zato morala bit nevidljiva, to je rijeka zraka, disanje usmrćuje kao da ti u pluća slazi nevidljiva voda, što je moćna vizija koja je iz magova prevoda nestala, a ostalo nam da gatamo šta znači tajna reka. Pamet mu je odveć plitka da bi se mogla nosi s tajnama poezije. Odveć plitka i pravolinijska.  

U originalu nema “javki” nego jadikovki, a zašto tužaljke pretvorio u lozinke, pitajte Acteke ili Inke, a ne vrača, no sve što rekoh dokazi su da mu je  prevod čist u tri lepe pizde materine. Trebalo bi da napišem u 3LPM, ali to ne bi ličilo na mene. I nije neodgonetljivo otkud mukle tužaljke: pjesnik je do kraja razvio metaforu disanja kao davljenja u vodi, i omogućio da čujemo tužaljke utopljenika!  Pred čudima poezije ovaj prevodilac je običan telac.
 
Rima pijavki-javki  sebi je svrha, pjesničko sredstvo postalo je u cilj, i nema mozga da pogodi šta znače mukle javke, nimalo rijetke  u njegovim prevodima Bodlera, punim 

“zatamnjenja” kojim se Mocart puše 

 

kao dokazima sustvaranja vrsnog,

što u limburgu mesecu će biti,

jer ovako lažunjanje mrsno

ne jedared stradanije krsno 

Bodleru je znalo prirediti. 

 

Nije bilo nikog da Bodlera zaštiti od Mićevićeve genijalnosti, ali ga zbog njih mogu, danas, po svom ukusu, bar nalupati ko vola u kupusu. 

      Duša koja kukavnom se smatra 
 
U sedmoj strofi pjesme Čitatelju Bodler kaže:
 
Si le viol, le poison, le poignard, l’incendie,
N’ont pas encor brodé de leurs plaisants dessins
Le canevas banal de nos piteux destins,
C’est que notre âme, hélas! n’est pas assez hardie.  
 
Ako silovanje, otrov, bodež, požar 
Još nisu izvezli svojim prijatnim crtežima
Otrcano platno naših jadnih sudbina,
To je zato što naša duša, avaj, nije dovoljno odvažna.
 
Prva Vešovićeva verzija:
 
Ako silovanje, otrov, požar, kama,
Još nisu izvezli ugod-šare svoje
Na prostom nam platnu jadnih sudbi, to je
Vaj! stog što smelosti nema u dušama.  
 
Druga: 
 
Ako silovanje, otrov, požar, kama,
Prostim platnom naših jadnih sudbi svoje
Divne šare nisu još izvezli, to je,  
Vaj, stog što je malo smela duša nama.  
 
Treća: 
 
No još silovanje, otrov, požar, kama, 
Ugod-šare nisu izvezli po prostim    
Platnima sudbi nam jadnih, jer smelosti,
Vaj! nema dovoljno u našim dušama. 
   
Četvrta: 
 
No još silovanje, otrov, požar, kama
Ne izvezoše nam divne šare svoje
Otrcanim platnom jadnih sudbi – što je   
Vaj! stog jer je malo smela duša nama.
  
Dobro je poznat Bodlerov dug rad na pjesmi, mnoga ispravljanja, dopisivanja i prerade davnih stihova, i njegov sluga misli da mu neće pasti kruna s čela ako se svojski potrudi oko ove pjesme, a varijante prevoda tu su kako bi mu se vjerovalo da se kozio nad Bodlerom. 

Mićevićev prevod:
 
Ako pak nasilje, otrov, bodež, vatra
još ne urezaše mnogu krasnu šaru
u glupavi okvir sudbi što nas taru
to je, vaj! jer duša kukavnom se smatra!
 
Ovakvo lupetanje dobije se kad ne služiš poeziji već legendi o svom čarobnjaštvu. Slijep za nijanse, ne vidi da “vatra” ne može izraziti što i “požar” koji sugeriše da u svim nama čuči po jedan palikuća, nerealiziran jer je kukavica.  

Kad je Mocart vatrom zamenio požar, 
šapnuo sam Bodleru: Kukala ti koža! 
Jer imade nešto gore i od noža:
u šapama si balkanskog genija. 
Ko zna kakova te patre mučenija. 
No, tako mi nebesa, 
nikada nije učenija  
prevodila te blesa. 

Od crnohumorne slike u kojoj su nasilje, otrov, bodež i požar umjetnici koji po banalnom platnu naših sudbina vezu prijatne crteže, napravio je brabonjak: ne vezu ih po platnu, vezilje je prometnuo u klesare, zato ih urezuju, u prazninu, u okvir kojeg u Bodlera  nema. Taj okvir mag zove “glupavim”, a ni tog epiteta nema u izvorniku, jer od banalnog sprega “glupav okvir sudbi” Bodler bi bacio ključ na grlo. Koristeći otrcani jezik mag je obožavaoce ubijedio u svoju prevodilačku izuzetnost, što je podatak o obožavateljima, a potom i o svemu drugom. Sudbine nisu “jadne” već nas “taru”, kliše koji liči na Mocarta i falsificira strofu, jer ono što je, zbog otrcanosti, dostojno sažaljenja, u ovom prevodu je ono što nas muči, što nas mori. 
 
Kukavna duša je jedno od  “zatamnjenja” kojim se mag u pogovoru Cveću zla diči, a da ima trun kućnog odgoja, u fusnoti bi objasnio šta znači iskaz: “jer duša kukavnom

 se smatra”. Opet se slepac, kao štapa, drži načela: ako rima i metar ne daju reći 

duša je kukavica, kaži da je kukavna, potonji leksem liči na prvia nije bitno što je rekao da duša sebe smatra jadnom, bednom, ubogom, ne već nesrećnom, 
žalosnom, ne no ništavnom, beznačajnom, ne već sramnom,  sramotnom. Ovo je klasičan obrazac prevođenja otprilike: ne kaže da duša nije dovoljno smjela, već  da se smatra kukavnom, i to može govoriti šta ti bog hoće – pomenuo sam devet značenja – a ništa posebno ne kaže i opet u mutavca pretvorio Bodlera čiji su iskazi oštrovično jasni kao u draguljima rezani: duša nema hrabrosti za zlo. Takvo je june kad nam nameće svoju ličnost kako skribomaniju Kundera definiše.

      Da ga oplajpičim
 
 U devetoj strofi kaže se:
 
II en est un plus laid, plus méchant, plus immonde!
Quoiqu’il ne pousse ni grands gestes ni grands cris,
Il ferait volontiers de la terre un débris
Et dans un bâillement avalerait le monde;
 
Postoji jedan ružniji, još više zao, još gnusniji!
Iako ne ispušta glasne krike i ne pravi velike pokrete,
On bi rado od zemlje krhotine načinio
I u jednom zijevu progutao svijet;
 
Prva Vešovićeva verzija:
 
Ni jedan toliko ružan, gnusan, zao,
Premda nesklon krupnoj kretnji, glasnu kriku,
Rado bi – u otpad zemlju svekoliku,                                      
I u jednom zevu svet bi progutao;
      
Druga:
 
Ni jedan toliko ružan, gnusan, zao;
Nesklon glasnu kriku i velikoj gesti,
No rado bi zemlju razbio u česti,                                       
I u jednom zevu svet bi progutao;
 
Treća: 
      
Ni jedan toliko ružan, gnusan, zao,
Prem sklon glasnom kriku, krupnoj kretnji nije,
Rad bi u rbine zemlju da razbije,                                        
I u jednom zevu svet bi progutao;
 
Mocartov prevod: 
 
Jedan je još grđi, još gori, još crnji! 
Premda nit urliče, nit pomera ude, 
on bi jednim zevom da proždre sve ljude, 
i rado bi zemlju u pustoš da skrnji; 
 
Ovaj divljački prevod meni je ko udarac pijukom u trbuh, da se poslužim Bodlerovom slikom. Ne pamtim da sam u maga našao još grđi, još gori, još crnji prepjev od ovog. A da ne nanesem nepravdu mnogim koji se takmiče za palmu prvenstva –  trebalo je kazati da je svako od ovakvih mjesta jo crnje, još gore i još grđe sviju.
 
U originalu dosada, koju pjesnik vidi kao porok, “ne pravi velike pokrete”, što može značiti i da nije od velike geste, a zašto “ne pomera ude” i šta se tim šćelo reći? Ni
s mozgom ni s poezijom nem veze tvrdnja da dosada ne može maći udovima, kao da ju je zviznula kljenut. To može napisati samo pičkin dim od čarobnjaka. 
 
Ova laž mu treba zbog rime sa ljude, a ni njih, igrom sudbine, nema u originalu, i kad se ove dvije laži saberu, dobiješ duplo golo. Ponavljam: kunem se suncem i svim ispod njega da bih mogao napraviti solidnu knjižicu kad bih razmotrio mnogu njegovu lagariju, vrlo duboku, sazdanu za ljubav sroku, koja je, Kolja baći, odlična za nataći na svakog đoku.
 
I na osnovu onog što se zna o čovjekomrscu Bodleru, dopustiću si tvrdnju da njegovom oku ne bi bilo mrsko, ili ne previše, vidjeti čudoviše koje “ždere sve ljude”, a Mocart ga lažju promiče, glasom člana Gradskog komiteta, u humanistu par ekselans kome je čovek najveće blago. 
 
Od istinskog Bodlera u  maga često preživi malo, i zato što mu je preče dokazivati vlastitu no tuđu genijalnost. U maga ima toliko lagarija da, kad ga ufatim u istini, to mi je praznik ravan Danu republike. Možda bi vrač mogao prevoditi tačnije, ali čarobne jeftinoće svjetini slađe su voće. 
 
Stih: “i rado bi zemlju u pustoš da skrnji” ide u antologijske gluposti kojih u maga nije malo i mnoge bi da su na čelu tabele, a ova je najljupkija. Skrnjiti, veli Rečnik

srpskohrvatskoga književnog jezika veli znači “zakinuti, zalomiti, okrnjiti”, i da je mućnuo mozgom, valjda bi skontao da se ništa ne može okrnjiti do pustoši. Možda

sam titulu naši krnjaši,kako sam na času zvao prevodilačke štetočine, pravio prema stihu “i rado bi zemlju u pustoš da skrnji”  Ovdje ga boli patka i za original i za srpski jezik, i za smisao onog što škraba. Ovo nije prevod već skandal.

Taj hajvan tvrdi da je Prevodilački čarobnjak, nakrcan analizama ovakvih bedastoća, “od početka do kraja utemeljen na besomučnim lažima”. Montenegrinjska povrzma vidi se i iz tih riječi: misli da je polemika retoričko nadmetanje, a dreka jak dokaz. Ali dreka veli da batine koje je popio jako bole sujetu velikana. Svoje analize nisam ni pravio da ne bole.
 
Jer nisam tu da ga mazim 
već da ga oplajvazim. 
Nisam tu da ga dičim 
već da ga oplajpičim. 
Mazili su ga dosta. 
Ko Crnogorci gosta. 
Nek sad oćuti ostan 
što naoštri ga Kosta 
sa Vrginoga Mosta 
za Šćepovoga dôsta: 
oba misle da ostat 
sve će što ti su mali 
miševi nalagali.      
Stoga poruku šaljem  
tome velikom gnjurcu  
po Boderovim dubinama:
sve tvoje ostaće, ama
u mom … i tako dalje.
 

BEDA OD ČAROBNJAKA 

      Zduhač 
 
Polemika Kolje Vračarevića sa mnom, objavljena u pročetničkim Vijestima, bila je vrlo poučna, jer je potvrdila pravilo: kad Velikom Gospodinu dođe dur-guzici, pretvori se u Veliko Ništa. Stoga bi mi trebalo dvadesetak strana da pobijem ono što je nabrbljao u tekstu O prljavom prevođenju (2), a pošto me nije zanimalo šta Mocart – koji je u Parizu prevodio Dantea na francuski u vrijeme kad sam ja u Sarajevu na volej dočekivao Dabićeve granate – misli o mom pojedinstvu, ni prijeke presude tog mediokriteta mojim prevodima, pozvao sam ga da pobije jednu od mojih analiza sa Jergovićeva portala. Pobio ih je, ali u Pindičićima, rečeno po sarajevski.

A pošto se vrač, čije sam neznanje srpskog dokazao, izdaje za jezičkog stručnjaka, navešću jednu njegovu tvrdnju: “Kao što je orage-oluja, konstanta u prvom stihu soneta – za koju je Vešović našao nedovoljno jasnu reč nepogoda, jer kad kažemo nepogoda ne znači da se tu radi o oluji, nego možda i o poplavi itd.” Ovo mu je ” itd.” za peticu: svak zna šta sve može značiti nepogda, i vrač ne bi dalje nabrajao. 
 
Konstanta, to znači: ako je orage rima u originalu, u prevodu oluja mora biti rima, a ne nepogoda. To mu je aksiom. Smatra da bi pravilo koje izvukao iz pete moralo obavezivati i mene. I nek me sam bog ubiije ako sam i u jednog prevodioca na naš jezik našao išta imbecilnije od Mocartove teorije o konstantama. Takav je Amadeus koji je, kako se hvalio u Bijelom Polju na Ratkovićevim Večerima poezije, Talijanima objašnjavao Dantea. Možda i pomoću teorije o konstantama? Jer ti polijeni južnjaci stoljećima su čekali, kao ozebao sunce, da im balkanski genij konačno razbistri Dantea. Ali zar vjeruje da meni može, bez posljedica na vlastitoj koži, objašnjavati naš jezik koji znam deset puta bolje nego čarobnjak reči?
 
Bodler u pjesmi Zamućeno nebo o ženskom pogledu kaže: “Alternativement tendre, rêveur, cruel” (“Naizmjence nježan, sanjarski, okrutan”), dok Mićević veli: “naizmence nežnost, sanja, nepogoda”, pa bih ga pitao: kakav ti je ovo mrčni prevod u kojem je okrutni ženski pogled postao nepogoda koja može biti poplava itd? Otkad ženska okrutnost izaziva poplave? I opet je gluh za naš jezik: nepogoda može biti metafora za ženski bijes, gnjev, ljutinu, ne za okrutnost. Može, ali u diletantatskim prevodima malog miša koji se samoproglasio za banjalučkog Kiša.
 
Mocart očito nema Rečnik srpskohvatskoga književnog jezika gdje piše da je nepogoda “veoma rđavo vreme, loše vreme, nevreme, oluja” i navodi se rečenica: “Odjednom zavitla vihor, grunu grom i pršte nepogoda”. U prevodu Bodlerovog soneta Neprijatelj Vešović mladost poredi s nepogodom, a Mićević s vihorom uoči nepogode, koji “vitla”, to jest kreće se kružno, pa ipak mi drži lekciju da je “orage-oluja” morala meni biti “konstanta u prvom stihu soneta”, dok se on u svom prepjevu drži konstante “orage-vihor”, a pošto je krenuo u boj s vjetrovima, u “čarobnim Dučićima” mogao bi biti proglašen zuhačem.
 
Nepogoda ne može biti ni “poplava”; ni “itd”, jer Rečnik srpskohvatskoga književnog jezika navodi sklop “elementarna nepogoda”, koji znači poplavu i sušu: samo ako je elementarna, nepogoda može biti poplava. Što je Mocart dokazano znao, ali, pošto sa mnom raspravlja bez argumenata, morao je ipak nešto protiv mene bleknuti.

      Bezobrazluk mu ima po kome doći  
 
U Vijestima mag veli: “Čitao sam jedan njegov polemički tekst, u nekim podgoričkim novinama, koga se možda neko seća po markovešovićevskom obećanju i pretnji koju je u žaru polemike izneo, da će se ispeti na najvisočiju crnogorsku planinu i da će se s njenog vrha obilato popišati… sve do u dolinu! Valjda se u svojoj ponesenosti zamislio kao Rableov Gargantua, tako da bi Civilna zaštita Crne Gore morala da organizuje danonoćne straže u slučaju da Marko Vešović ipak pokuša da izvede-performansira svoju urinsku,ako mu jednog jutra ta prosta prostata urani, nepogodu!

Pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine, dužnost mi je da upozorim na tu mogućnu elementarnu nepogodu”.
 
Vrač je, dakle, znao: samo ako je elementarna, nepogoda može značiti poplavu, što ga nije omelo da sere kako  sam za “orage-oluju” “našao nedovoljno jasnu reč”, a njegov “vihor” je krajnje točan prevod imenice “orage”, pička mu materina! Kašto je samo psovka dorasla bezobrazluku kakvog ima samo u Motenegrinjaca i laknulo mi je kad sam doznao da mu je majka iz “čarobnih Dučića” pod Lovćenom: bezobrazluk mu ima po kome doći. Ili su krive i godine, jer ono što je u dva teksta iz Vijesti o meni

i mojim prevodima trtljao budi misao da mu klačina u glavi, falabogu, fino napreduje.
 
      Mocart ne šljivi kontekst 
 
Moj tekst prepričavanjem je sveo na besmislicu. Jer  nisam zaprijetio da ću se sa Štirovnika popišati “sve do u dolinu”, već da to Crnoj Gori od sljeduje ako padne u đikanske šape, ali mag ne može da ne iskrivi sve što kažem, a i što ne bi kad u svojim prevedima divljački iskrivljuje Bodlerove stihove, uz to ne bi pominjao četnike u pročetničkom listu. Opet navedimo prvu strofu iz mog prepjeva:
   
Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.
 
Mocart opet ne zarezuje kontekst. Kad na silu modernizira ili poetizacijama sjeftinjuje pjesmu, ne haje za kontekst vremena u kojem je nastala i ne zna šta je velika poezija. Kad prevodi jednu strofu, boli ga đoka šta je u prethodnoj ili u sljedećoj rečeno, jer ne šljivi kontekst pjesme. Kad pogrešno ili proizvoljno prevodi ili izbacuje iz pjesama šta mu prahne, ne benda kontekst cjelokupnog pjesnikovog djela. U Rableovoj Telemskoj opatiji monasi su se držali pravila: “radi šta hoćeš”. U svojim prevodima Mićević se drži pravila: “prevodi kako ti je qurcu ćef”.U mom prevodu prve strofe ne zanima ga kontekst u kojem “grom” i “kiša” daju “nepogodi” precizno značenje, pa ga treba pitati: kakva je to poplava kroz koju ovdje-ondje sunce prosijava? Je li to sestra od tetke tvom vihoru koji je “prožet tu i tamo od sunaca svetlih”? Da je mario za kontekst znao bi da riječ nepogoda treba da sadrži konotaciju poplave, jer drugi katren veli: “Pour rassembler à neuf les terres inondées” (“Da se ponovo sakupi popljavljena zemlja”). Ta karina veruje da je  riječ u pjesmi jasna samo ako ima jedno značenje. Prije raspre s njim nisam znao da je u vraču ponor o kojem Bodler pjeva u istoimenom sonetu. Naša čegrst pružila mi je uvid u ambis njegovog neznanja o književnosti i jeziku.  
 
      Hajvan od gospodina 
 
O mom prevodu soneta Neprijatelj mag još kaže: “Vešović se izgleda bio zaneo mojim prevodom tog stiha, koji je svakako stajao s njegove neke strane dok je pravio svoj, poveo se sasvim za njim, u stvari za ogromnom greškom – immense erreur, koja ipak nije infinie erreur, a njemu prepuštam da meditira o nijansi izmedju ova dva prideva – koju sam ja svojevremeno počinio i koju sam primetio tek kasnije, i još je više shvatio nadvivši se nad Vešovićev prevod! Neko ko grmi i ko zna šta sve ne čini kad se zakači za neku moju navodnu grešku – koja to često i nije – sada,

jednostavno,pohlepno, doslovno preuzima, plagira grešku iz tuđeg, i to mog prevoda! To je nešto novo u celokupnoj praksi i kritici prevođenja, raritet… “
 
     Geška ne postoji
 
Opet navodim bukvalni prevod i svoje stihove: 
    
Moja mladost bješe tek mračna oluja
Kroz koju su tu i tamo probijala blistava sunca;
Grom i kiša pravili su takvu pustoš    
Da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova.  
 
Moja mladost bješe mračna nepogoda: 
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo; 
Grom i kiša tako harahu da ploda 
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo. 
 
Pa ću tog lašca pitati: đe je “ogromna greška”? Ako analizom dokaže da u ovoj strofi postoji ne ogromna već bilo kakva greška, priznaću da sam je od njega ukrao.Greške nema, i nije za analizu sposoban, a istinsku poeziju ne razumije.  
     
Zaneo sam se, veli, njegovim prevodom, jer iako je od mene dobio po pizdi, mag iz Vijesti nije mogao zamisliti čitatelja koga ne zanose njegovi prevodi, tako je dikla navikla. I čaroban je Koljica kad kaže: “immense erreur, koja ipak nije infinie erreur, a njemu prepuštam da meditira o nijansi izmedju ova dva prideva”. Pobio sam sve što je nakenjao o grešci kad sam “l’immense grappe” preveo kao “beskrajni grozd” i dokazao da tu sliku nije shvatio, a nerazumijevanje i, posljedično, ubijanje velike poezije konstanta je njegovih prevoda. Pobio sve što je u Vijestima nablejao i primjerno sankcionirao njegov bezobrazluk,i ni u peti mu nije namjera da mi odgovori, ali se nije stidio svojih budaljakanja o tom epitetu, i mrtav ladan, nakon što se najeo onog ispod sebe, sa Olimpa meni prepušta da meditiram o nijansi između immense infinie. Ovakva slitina bezobrazuka, narcizma i gluposti rijetko se sreće čak i u Montenegru. Za ovo mora da je kriva i njegova srpska povrzma. Ovo može objasniti tek sinergija Montenegrinjca i Srbina u Amadeusu.
 
      Da: montenegrinjski i srpski
 
Ovo je prvo njegov, potom i montenegrinjski bezobrazluk. Montenegrinjac prije će konop na grlo no priznati da je dobio po guzici. A “ogromnu grešku” koju je, po svom priznanju, prvo počinio on, a zatim navodno i ja plagirajući ga, nije se smilovao da navede, u čemu se ogleda i srpski bezobrazluk. Mislim na sto stvari. Recimo na ponavljanje tvrdnje da su “Turci” u Sarajevu poubijali 6 000 Srba, ali je Srpčadima ispod časti navesti imena i prezimena pobijenih,mada se odavno znaju imena i prezimena preko 8 000 Bošnjaka smaknutih u Srebrenici.
 
Mocartu svejedno što će se čitatelji iz Crne Gore pitati: đe je ta Mićevićeva greška koju je Vešović prepisao, što je ne navede? Taj ne računa s čitaocem, njemu je dovoljno što ON “zna” da sam tu grešku napravio prepisujući vrača, njemu u glavi ne može da iskrsne pitanje: hoće li u to vjerovati Drugi, jer kakvi Drugi, otkud Drugi kad pod nebom postoji samo Mićević?         
 
      Blingvalac koji ne zna srpski
 
Naravno da “immense erreur” (ogromna greška) nije “infinie erreur” (beskrajna greška), ali nisam rekao da “immense” ne može značiti “ogroman” nego je taj hajvan kazao da mi treba “zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta” zato što sam “l’immense grappe” preveo kao “beskrajan grozd”, jer “ogroman” je jedini točan prevod epiteta “immense”. Što  može da važi u “čarobnim Dučićima”, đe vam na pitanje: “Parle vu franse”, snokta odvrate: “A ne no ti ćeš me učit, otac te očin!”
 
Igoove stihove: “Nous sentons se lier des fils à nos misères / Dans les immensités”
vrač je preveo ovako: “Slutimo gde s našim bedama se vežu / niti u beskrajnostima

(podvukao M. V.). Pošto “immensité” dođe od pridjeva “immense”, čiji je jedini ispravan prevod “ogroman”, zašto nisi napisao “niti u ogromnostima”, stoko neslana? Pljuješ me zbog stvari kojih ima u tvojim prevodima, jer misliš da se bilingvalcu mora na riječ vjerovati, a kako ćeš biti bilingvalan kad ne znaš srpski jezik?
 
      Autističko gluvilo
 
Mićević još kaže: “Jer, kad je reč o jednoj kratkoj pesmi od četrnaest stihova, i kad želiš da je prevedeš bolje od svih prethodnika i, ako je ikako mogućno, i od Kolje Mićevića, onda zaista ne uzmi ništa što nalaziš kod tih prethodnika, ne plagiraj njihove greške, ne kradi im rime, budi po svaku cenu različit!” 
 
Do njega nije doprlo ono što sam rekao: “Evo Bodlerove pjesme Neprijatelj 
(L’ennemi) da odmah vidite možda prvi uzorak moje praktične kritike 

Mićevićevih prevoda”. Nisu mi bili na umu “svi prethodnici”, možda ima prevoda tog soneta koji su bolji od mog, čak je moguće da su ponegdje slični mom, ali to ne mogu provjeriti, jer su Vijećnicu spržile granate po naredbi profesora Nikolice Koljevića, Banjalučanina koji je rekao: “Pucajte, ja i sad držim čas!”
 
      Vazda mogu bolje od Mocarta
 
A kada veli da sam taj sonet želio prevesti bolje “ako je ikako mogućno, i od Mićevića”, to je zbilja upiš: i nakon degeneka obraća mi se s Olimpa, jer im izdržljivo. dupe. Uz njegove prevode koje sam analizirao stavljao sam svoje i svatko će kome nisu ispale vidjeti da su bolji. Analizom njegovog prevoda soneta Neprijatelj pokazao sam kakvu je škrabotinu sročio i svojim prevodom očitao mu lekciju, što sam na Jergovićevu portalu pomenuo i u eseju o prevodima Vladimira Jagličića:
 
“U jugoslovenskom kulturnom prostoru sve koji su upotrebljavali srpskohrvatski jezik u književne svrhe doživljavao sam kao rivale: znao sam da sam od jednih bolji, drugima ravan, a da su treći bolji od mene. Kad je riječ o poeziji, prozi, donekle i o esejistici, tu su stvari prilično teško mjerljive, što nije slučaj sa prepjevima: tu se može pouzdano znati šta je od čega bolje. 
 
U dvojezičnoj antologiji ruske poezije koju je napravio Aleksandar Petrov pročitam, na primjer, Gumiljovljev Zalutali tramvaj u prepjevu Nikole Bertolina i kažem: mogu bolje, potom sjednem i napravim bolje. Prije tri godine taj prepjev mi je pobjegao iz kompjutera i napravio sam novi, ali sam još žalostan, jer je prva verzija bila uspjelija. 
 
Ili čitam Slamnig-Šoljanove prevode Engleza: njih dvojicu smatram najboljim prevodiocima poezije na naš jezik u drugoj polovini 20. vijeka. Pročitam njihov prepjev Ouenove pjesme Himna osuđenoj mladeži, uporedim ga sa originalom i kažem: mogu kao oni, i napravim prepjev ravan njihovu, a pošto njih dvojice ima duplo više nego mene, moja mi se zasluga čini veća. 

Ili pročitam Mićevićev prepjev Bodlerove pjesme Neprijatelj i kažem: mogu mnogo bolje i napravim mnogo bolje. Danas mi je kompjuter prepun prepjeva u kojim sam svoje rivale dostizao, nekad i prestizao…” Ali o kakvoj je krađi riječ?
 
      Plagijator tuđih rešenja
 
“Još ovo o Vešoviću kradljivcu, plagijatoru tuđih rešenja: čini mi se da je već neki prevodilac, pre njega, upotrebio početnu rimu soneta, nepogoda-ploda, koja se zaista nudi kao sama od sebe, iako je ponekad opasno uzeti ono što se nudi kao samo od sebe; ali pouzdano znam da je Vešović izvršio pljačku u prvoj verziji moga prevoda 
Neprijatelja, preuzevši mi drugu rimu sjalo-malo; koju je, da bi se zakamuflirao bar trideset posto, pretvorio u prosjalo-malo, dodavanjem tog njemu tako dragog prefiksa pro! To potkradanje moje rime je tim neprofesionalnije jer je reč o slabijem rešenju, koje sam ja kasnije zamenio drugim. Vešović dakle krade i potkrada i zadovoljava se onim što ja odbacujem! Ide za mnom i kupi ćorke. Glođe moje rime!”
 
Možda je neki prevodilac prije mene upotrijebio rimu nepogoda-ploda, pa šta? Nek mi Mocart prosvijetli pamet objašnjenjem kako se u prevodu može ukrasti rima? Moraš zdipiti oba stiha skupa s rimom da bi to bilo krađa. 
 
      Lupa ko pička po samaru
 
U tekstu objavljenom na Jergovićevu portalu rekao sam da je moj prepjev soneta 
Neprijatelj  “pravljen prije otprilike četvrt stoljeća”, ne znam tačno kad, ne prije 1987. Mićevićevi prepjevi iz Cveća zla objavljeni su u Banjaluci 1989. što sam doznao nakon rata, kad sam tu knjigu kupio na sarajevskoj ulici i na Jergovićevu portalu čarobnjaka drao po toj knjizi u čijem pogovoru kaže: 
 
“Sonet Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo orage-ravage”. Iz ove rečenice, koju sam u svom tekstu citirao da se sprduckam s Mocartom, saznao sam da postoji njegov prepjev iz 1959. godine.
 
Vrač, dakle, ne tvrdi već lupa ko pička po samaru – kako je, po svedočenju Mirka Kovača, volio da se izrazi Živojin Pavlović o ovakvim brbljarijama – da je Vešović, koji je u Sarajevo na studije došao 1963. i prve prevode s francuskog (dvije pjesme Žila Sipervjela) napravio i objavio ne prije 1980. godine, čitao Mićevićev prevod iz 1959. i prepisivao ga 1987. kad je pravio prepjev Neprijatelja.
 
Takav je majmun genij koji se specijalizirao za pretvaranje Bodlerovih rupa velikih kao grobovi u vlažne lokve žablje i koji ne može da shvati po sebi razumljivu stvar: bio bi odrta blesa ko bi odlučio da iščita više od sto knjiga njegovih prevoda, a umobolnik ko bi u periodici tražio ovu ili onu verziju njegovih polumutavih prevoda.
 
Znao sam da je egoman kakvog nema odavde do Kaf planine, ali ne i da Kolja Mićević nije ime i prezime već dijagnoza: citirani odlomak je blejanje luđaka čiju uvjerenost, kojoj ne trebaju dokazi, da sam čitao njegove žvrljotine iz 1959. ne bi razbila macola. Velika je šteta što Amadeus nikad neće biti hospitaliziran.
 
      Geniji ne dokazuju svoje tvrdnje   
 
I mislio sam da zna šta je red, jer je Francuz, čujem da zida rodnu kuću u Parizu i očekivao sam, kako nalaže red, da kaže gdje je 1959. objavio prevod Bodlerovog soneta, kako bih mogao provjeriti laže li taj mitoman dorastao svim mitomanima iz i oko pročetničkih Vijesti i ne čudi me što ga je objavio Miodrag Perović, lopov koji sebe vidi kao Prometeja zato što je Prometej ukrao vatru.

Mićević je francuski plemić koji može, kao Volterova Kunegonda, nabrojiti 74 koljena svojih predaka, pa sam mislio da će prvu strofu svog prevoda Bodlerovog soneta 
Neprijatelj iz 1959. citirati u tekstu iz Vijesti kao dokaz da sam ga prepisivao, ali je navikao da mu vjeruju na riječ, a zašto to očekuje od crnogorskih čitalaca, ko im je Kolja, nije im rikao na Božić da mu vjeruju ‘nako? Ili je očekivao da mu pročetnici, kriptočetnici i četnici povjeruju na riječ sve što kaže o separatisti Vešoviću?
 
      Drenovak za barabu
 
Ta baraba me, dakle, bez dokaza optužila da sam “kradljivac, plagijator tuđih rešenja”, pa sam otišao u šumu i ubrao drenovak, jedini argument koji barabe poštuju  u diskusiji, te ako ga sretnem u Sarajevu, na tom bivšem atleti provjeriću jesam li zaboravio vještinu koju sam u dječaštvu vježbao na stoci.
 
Slobodnoj Bosni Mocart cvili da od mene ne smije doći u Sarajevo, čak mora da je, od te žalopojke, multivaki-multinaki Šćepo Izlučevina svršavao, a pošto je svaki Srbin vazda nečija nevina žrtva, Mocart je prećutao da me, bez dokaza, optužio da sam lopov, stoga je moj drenovak i dalje aktualan.
 
Nedavno me uhvatio išijas i kad iziđem van, nosio sam štap, a kad me pitaju šta je, odvratio bih da je ovo drenovak ubran za govedo zvano Kolja Mićević, za slučaj da ga sretnem na ulici. Nakon toga noga me manje boljela. Bar mi se tako činilo.

To nije sve. U mozgu tog egomana nije se javila misao da se u Vestima obraća čitaocima koji pojma nemaju o mediokritetskoj genijalnosti, ni o cjeloživotnoj istinoljubljivosti tog lašca, i da bi zbog njih morao navesti svoj prevod kao dokaz da sam ga prepisivao. Nije se mogla javiti zato što nije u stanju izaći iz sebe i tuđim očima pogledati što je napisao, jer kakva Crna Gora? Koji njeni čitaoci? To ne postoji. Jedina stvarnost je ono što je u Mićevićevoj tikvi. Jedina istina. 

       Mocart, Ujević i Kombol
 
To nije sve. U prevodu Bodlerove pjesme Franciscae meae laudes Tin Ujević veli: 
 
Novim te pjevam žicama, 
Mlada travo puna pticama, 
U moga srca tmicama.
 
Mocartov prevod:
 
Novim te slavim žicama, 
O srno s čilim nožicama, 
U moga srca tmicama.
 
Moj prevod:
     
Pevaću te novim strunama,
Vragolanko, što čar si sama, 
U moga srca samoćama.
 
Ponavljam: ne vjerujem da se u prevođenju može ukrasti rima, moraš zdipiti i ostalo, a ovdje je Mocart izvršio pljačku Ujevićevog prevoda, maznuo treći stih: “U moga srca tmicama”, i prvi stih u kojem je, da se bar trideset posto zakamuflira, pjevam pretvorio u slavim. Pokrao je Tina pred očima ne malog broja ljudi koji znaju početak ovog prevoda, i kad me optužio da mu kradem rime, nije sjetio da navede dokaz: bio je na mene bijesan jer uzimanje tuđih stihova i rima smatra svojom privilegijom. 
 
A u prevodu Danteovog Pakla, u prvom pjevanju, Kombol veli:  
 
Al’ da bih kazo što tu dobro nađoh,
Ispričat mi je druge zgode prije.
Ja ne znam pravo kako tamo zađoh.
 
Mićević u nedavno objavljenom prevodu Pakla kaže:
 
Al zboreć o dobrom koje tu nađoh,
Izneću mnoštvo drugih utisaka. 
I ja sad ne znam kako u nju zađoh.
 
Prvi stih je razritmovan: cezura nije iza petog sloga i popraviću ga: “Ali zboreći šta tu dobrog nađoh” i upozoriti na genijalnost stiha: “izneću mnoštvo drugih utisaka”, kako je preveo ”dirò de l’altre cose ch’i’ v’ho scorte” (“kazaću druge stvari koje tamo vidjeh”), čime je vidjelca promakao u impresionistu, a što ne bi ako Bodlera promiče u Malarmea? Kao da je turista, Dante iznosi utiske s putovanja po Gornjoj Pripizdini. Na tlu Pokojnice teško je naći ovakvog gluvaća za jezik koji slovi za čarobnjaka. 

Kombolova je rima nađoh-zađoh i mag  je te stihove loše prepričao. 

Kombol: Al’ da bih kazo što tu dobro nađoh, /Ja ne znam pravo kako tamo zađoh.
Mićević: Al ’zboreć o dobrom koje tu nađoh,/ I ja sad ne znam kako u nju zađoh.

Jedan Francuz koji je čitao magov prevod Dantea na francuski, ironično je kazao da taj prevodilac “ispoljava višak kreativnosti.” Ali kad se trka s Valerijem, što ne bi i s Aligijerijem? “Znate šta”, rekao sam, “detaljnim analizama sam dokazao da u prevodima sa francuskog na srpski jezik Mićević ispoljava višak lažne kreativnosti.” 
 
No pošto francuski jezik zna bolje nego srpski, možda je njegova kreativnost u prevođenju Dantea manje lažna, mada sumnjam, jer znam kakav je i koliki krvnik velike poezije kad je prevodi sa francuskog na maternji jezik, i teško je vjerovati da manje laže kad prevodi sa italijanskog na francuski. 
      
      Ko je koga plagirao?   
  
Ali uzmimo da Mocart zaista ne laže i da u njegovu 1959. godine pravljenom prevodu soneta Neprijatelj postoji rima “malo” – “sjalo”. Na jednom sajtu sam našao četiri ruska prevoda Remboovog Pijanog broda koji u prvoj strofi imaju istu rimu. U prvom u Rusiji obavljenom prevodu ove poeme David Brodski kaže: 
 
Течтомной  управлялипопаливпросак
Их  индейскаяметкость  избрала мишенью,
Тойпороюкакябезнуждывпарусах
Уходилподчиняясьречному  теченью.
 
Vladimir Nabokov, čijih sam dvadeset pet pjesama preveo, veli: 
 
Встранебесстрастныхрекспускаясьпотеченью,
хватился    я  моих  усердных  бурлаков
индейцы  ярые  избралиих мишенью,
нагимиихсковавурадужныхстолбов.
 
Benedikt Livšic, čijih sam deset pjesama preveo, kaže: 
 
Когда  бесстрастных  Рек  явверился теченью,
Неподчинялся  я  уже  бичевщикам
Индейцыкрикуны  их  сделали  мишенью,
Нагими  пригвоздив  красписаннымстолбам.
     
Pavel Antokoljski, čije sam četiri pjesme preveo, veli: 
 
Междутем  как  несло  менявниз  по   теченью,
Краснокожие  кинулиськ   бичевщикам
Всех  раздев  доголазабавлялись  мишенью,
Пригвоздили  ихнамертвокпестрымстолбам.  
  
Jesu li ruski pjesnici rimu 
теченьюмишенью plagirali jedan od drugog, ili je svi uzeli od Davida Brodskog koji nije bio pjesnik? U prevodu B. Livšica i P. Antokoljskog i druga rima je istovjetna: бичевщикамстолбам i mag, koji smatra nedopustivim služenje rimama koje je neki prevodilac upotrebio prije tebe, mada se te prakse lično ne libi, digao dreku: potonji je ašićare opljačkao obje rime od prvog, baš kao što tvrdi da je rima sjalo-malo njegov patent, a da je rima prosjalo-malo dokaz da Vešović “pohlepno, doslovno preuzima, plagira grešku iz tuđeg, i to mog prevoda!” 
 
      Ko je genije? 
     
Uzeću da je točno sve što je mag o ovoj rimi napalamudio u Vijestima i pitati ga: šta misli da je tim dokazao? Da je laž sve što sam kazao u tekstu od 50 strana koji je objavio Ajfelov most? Njegova obrana utemeljena je na ovoj zamjeni teze. Kako je lako biti Kolja Mićević: “dokaže” da ga sam plagirao, i sve moje analize padaju u vodu. Ali ko je prevodilački genije: ti o čijoj slavi i šojke krešte, ili Jugovićima posve nepoznati Vešović? Hajde, uzmimo da sam loš prevodilac, čak plagijator, ali zar te to oslobađa obaveze da pobiješ na književnim čijenicama strogo utemeljene nalaze stručnjaka koji ti je, kao čarobnjaku reči, jebo baba za sva vremena? 
 
Pjesnika koji je napisao 2 000 strana strana stihova može boljeti čuna valjaju li mu prevodi, ali dokazano su bolji od Mićevićevih i uživao sam dok sam ih pravio, za se, ne za slavu, a mag je zalud spiskao život ako je istina ono što sam o njevom prevodima kazao i dokazao. Prevodilac njegova kalibra morao bi biti sumanut da računa na posmrtnu slavu: s njim bi u grob legla fama o čarobnjaku i da nije sahranjena za živa hadžije.  
 
Osim pitanja: jesu li moje analize tačne, sve je drugo sporedno, a vrač jedino o tom ne umije ni da bekne, dok o svemu ostalom laprda kao navijen. 
Je li pobio i jedan moj nalaz da ne razumije poeziju. Jeste moj kua. Je li pobio i jedan moj nalaz da poeziju banalizira i sjeftinjuje? Jeste moj kua. Je li pobio i jedan moj nalaz da ubija veliku poeziju? Jeste moj kua. Je li pobio i jedan moj nalaz da ne zna srpski jezik? Jeste moj kua. Pa o čemu bleji taj mamlaz? Ova knjiga će dokazati da je Mocart Bodlera prevodio i kao obična kurčina. 


URADAK GENIJALNE KURČINE
 
      Malarme prije Malarmea

U Mocartovim prepjevima ima mnogošta od čega se ježim, a možda sam najviše bio iznenađen, pa i zblanut otkrićem da od Bodlera, čiji je jezik krajnje precizan i razumljiv, često pravi “tamnog Malarmea” prije Malarmea. Evo jedan od dokaza. U sonetu Simpatični užas (Horreur Sympathiqe) Bodler kaže: 
 
De ce ciel bizarre et livide, 
Tourmenté comme ton destin, 
Quels pensers dans ton âme vide 
Descendent? Réponds, libertin. 
 
Sa ovog neba čudnog i blijedog,
Uzburkanog/uznemirenog kao tvoja sudbina, 
Koje misli u tvoju praznu dušu
Silaze? Odgovori, razvratniče.
 
– Insatiablement avide 
De l’obscur et de l’incertain, 
Je ne geindrai pas comme Ovide 
Chassé du paradis latin.
 
–  Neutaživo gladan
Mračnog i neizvjesnog, 
Neću jadikovati kao Ovidije 
Istjeran iz latinskoga raja.
 
Cieux déchirés comme des grèves,
En vous se mire mon orgueil,
Vos vastes nuages en deuil
 
Nebesa rastrgana kao žali, 
U vama se ogleda moj ponos,
Vaši golemi oblaci u žalosti/koroti
 
Sont les corbillards de mes rêves
Et vos lueurs sont le reflet 
De mon l’Enfer où coeur se plaît.
 
Mrtvačka su kola mojih snova
I vaše svjetlosti su odsjaj
Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno.
 
U originalu sve je jasno, čak i čitalac koji ne zna francuski jezik iz bukvalnog prevoda može naslutiti da se radi o bakrorescu među pjesnicima.
 
Vračarevićev prevod:
 
S tog neba sve olovnija,    
punog kao tvoj udes rana,
koja te misao praznu ovija 
sad? kaži, dušo razuzdana.

 
– Nezasitno ovisnija 
od crnih i tajnih strana      
neću tužiti poput Ovidija 
prognanog iz rimskog stana.
   
Nebesa prsla poput žalova,
u vama moja gordost kruži; 
vaši veliki oblaci tužni
 
jesu kovčezi mojih snova,
a vaši bleskovi su odsjaj
Pakla gde srce voli san ovaj.       
 
Prustova madam Verdiren, da je naš jezik znala i pročitala ovaj prepjev, jamačno bi rekla: Kako je uopće dopušteno da neko ovako genijalno prevodi Francuze? Ja ću ga pitati: Koji san ovaj, Allaha ti? Kako je Bodlerov “Pakao gdje je mom srcu ugodno” evoluirao u “Pakao gde srce voli san ovaj”? Ni jedan istinski pjesnik, a kamoli veliki, ne bi ni u pomamilu, u strofi od tri stiha dvaput upotrijebio riječ “san”. Jeftinoćo, sinonim ti je Kolja Mićević. 
 
Ovdje bi bilo dovoljno sjetiti se Nikole Kovača: mrtav prevod. Viktor Ivančić bi se složio: odista, ne ¨odaje ni jedan pomena vrijedan znak života¨. Ali mrtvac je toliko živopisan da zaslužuje pomnu razudbu.  
 
      Izvornik razorio kao Kartagu
 
Original i ovaj uradak liče kao torta u izlogu slastičarne i pokisla torta sa Gradiskine svadbe u filmu Amarkord. Negdje je Mocart napisao, čak i kurzivom podvukao, da Bodlera čita u svim pravcima istovremeno, ali njegovi prevodi Bodlera koje sam proučio vele da ga često razvaljuje u svim pravcima istodobno, jer to je “dublje i ispravnije čitanje” originala. 
 
Mag nije u stanju ono što radi pogledati očima Drugih. Jer Drugi ne postoje. Ima tek vrača koji se takmiči sa sobom. U laganju. U gluposti. U neznanju srpskoj jezika. U pravljenju loših vezanih stihova. U raskurcavanju aristotelovske logike. Ovaj prevod me zgranuo, ali Mocart umije, vjerovali ili ne, original i gore urnisati, posebno Bodlerove pjesme. Gore, ne gluplje. Gluposti su mu rijetko kad su ovako proizvoljne.
 
Ko ima oči, vidi da ovo može nabiti na kua. Izvinjavam se, ne zbog skraćenice koja je izum Viktora Ivančića, jer se držim narodne: prema svecu i tropar, već zbog čitateljki koje ovo nemaju na šta nataći, pa ću se ispraviti: ovakvim prevodima  Mocart može, kao Rableov Pantagruel, vlastitu zadnjicu obrisati “najumesnije i najvelmoškije što se ikad videlo”. Nisam se tačno izrazio. Juvenal preporučuje da ovakve stihove čitamo “pri sranju”, kako bismo imali čime se obrisati. 
 
Ovo je djelo stvora koji je dojadio tvrdnjom da mu u prevodima sve mora biti tačno, što se vidi iz dvanaestog stiha: jesu točan je prevod pomoćnog glagola sont iz originala. Izvornik razori do temelja, kao Rimljani Kartagu, čini se da je prevod posuo i solju, kao Rimljani Kartagu, da više ništa tu ne bi raslo, a prema glagolu “sont” je “nežan ko iz vatre da spasava ptića”, rekao bi Brana Petrović. 
 
      Sućutan kao tetka
 
Ovaj, da izvinite na izrazu, prevod sročio je balkanski Malarme kom je poredba uznemirenog/uzburkanog neba i razvratnikove sudbine bestidno jasna i shvatljiva i može značiti jedino to što znači, pa ju je zamijenio poredbom u kojoj je nebo puno rana kao razvratnikov udes, i podsjetio me na Šekspirove riječi: “Volio bih da se vrelo ove mudrosti malo razbistri, jer se na njemu mogu pojiti samo magarci”. Prevod budi misao da je mag hodao Mjesecom, njegovom tamnom stranom, i otud sročio izvještaj u vidu malarmeovskog prevoda Bodlerovog soneta vjerujući da čitalac ima mačje oči koje vide u mraku autističnog jezika.      
 
Ove besmislice Mocart smatra ljutim (su)stvaranjem i vjeruje da od Bodlera ima dozvolu da se s njim kao pjesnik takmiči, pa ko nadbije. Mag koji uznemirenu sudbinu Bodlerovog junaka pretvara u udes “pun rana” natjerao je pjesnika da prema razvratniku bude sućutan kao tetka, jer to su, bane, velje rane, što rekla tužbalica. 
Mag je često žrtva plitke pameti, neukusa i nerazumijevanja poezije, a napuhivanja koja nište original važna su odlika tih prepjeva. Ne shvata razliku pretjerivanja i napuhivanja: prvo je pjesnički postupak, a potonjim se služe mediokriteti. 
 
      Ovio ju kao muslimanku zarom            
 
Banjalučki Malarme je uvjeren da je i Bodlerovo pitanje: “koje misli u tvoju praznu dušu silaze?” nedopustivo jasno, to je artikulirani govor koji smatra zastarjelim , a moćnije je pitanje ovog junca: “koja te misao praznu ovija… dušo razuzdana”! 
 
Nije dozvolio, vidjeli ste, da “glupost, zabluda, grijeh, tvrdičluk” u pjesmi Čitaocu

 “zaposjednu naše duhove”, mogu ih tek “opkoliti” i držati ih u opsadi kao Dabić Sarajlije, a ovdje smatra vidovitijim ne pustiti misao da siđe u razuzdanu dušu već je oviti njom, kao muslimanku zarom. Kako si se, pesničino, setio ovijanja? Kad lažeš, mašta ti je neiscrpna. Kad lažeš, niko od naših prevodilaca nije ti ni do koljena.
 
Kad je neko toliko inventivan u laganju kao ovijač duša njihovim mislima, treba mu zavidjeti, a ne lemati ga, jer je pomakao granice slobode laganja. Bodlera zanimaju misli razvratnikove, a mag kaže “koja misao”, kao da se obraća filozofu, na šta ga je prisilila rima ovisnija-ovija. Ta blesa veli da su moji prevodi Bodlera “prljavi”, ismijava “i” s početka petog stiha mog prevoda Bodlerovog soneta Neprijatelj: “I jesen ideja evo dotakla me”! Bodlerove sonete uništava kao Vandali Rim, a ibreti se okle  “i” u mom prevodu i misli da tim pobija moje analize! Lišen je svijesti  o onom što radi, i treba ga žaliti što će umrijeti kao šesnaestogodišnjak: nešto adolescentsko ima u njegovoj megalomaniji za koju neprevodivo ne postoji, mada često nije kadar, pokazao sam, najjednostavnije stihove valjano prevesti. 

    Bodlera ne bi ni majka poznala 
 

Ali ta uspijuša pod brcima zaslužuje pohvalu: unatoč svim naporima, nije uspjela da u prvom katrenu ovog soneta do temelja uništi original, jer imenica “libertin” se može prevesti kao razuzdan, a “livide” može značiti “olovne boje”, ali ni tom pridjevu nije ostao dužan: pojačao ga je komparativom “olovnija” zbog rime sa “ovija”.  
 
Držeći da je nedopustivo jednoznačan i Bodlerov iskaz “neutaživo gladan mračnog i neizvjesnog”, Malarme čija je majka iz “čarobnih Dučića” unakazio je Bodlera tako da ga majka Karolina iz čarobnog Pariza ne bi poznala: “nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana”! Takav bedak i budak u istoj koži zna biti mag koji se odrije od priče da u njegovu prevodu mora sve biti kao u originalu, a istinu da je duduk za poeziju kuša prikriti sipanjem malarmeovskih tmina u prevode Šarla Bodlera čiji jezik krasi jasnoća kao od sunca oteta, da se sjetim riječi Isidore Sekulić.  
 
      Opet nevolje sa srpskim jezikom  
 
I opet hramlje iz srpskog: njegove “crne i tajne strane”, ma šta značile, ovisne su o ko zna čemu, a “duša razuzdana” od tog nečeg je ovisnija nego te “crne strane”, glupost koja je posljedak neznanja jezika i prinude metra i rime, jer da je kazao: “Nezasitno 
sve ovisnija o crnim i tajnim stranama”, imao bi slog više, i ne bi bilo rime. U mukama s metrom i srokom zaboravilja da se u našem jeziku kaže “ovisan o nečemu”, a “od nečega” se može biti samo neovisan, konju banjalučki koji Boderove pjesme s užitkom razvaljuješ dokazujući da si pesnik. Mnogi njegov prevod je nehotična dekonstrukcija Bodlera. 
 
Uobraženost je krivac za mnogu glupost u njegovim prevodima: vjeruje da mu je čarobnjačko sve što lupi. A za većinu njegovih promašaja krivac je ponajprje plitka pamet koja ga je onemogućila da išta temeljito shvati ili nauči. Nema načina da tome mozgonjici ukucaš u glavu očitu stvar: iza moje analize njegovih drljotina iskustvo je čovjeka koji je cio vijek živio sa poezijom i za poeziju a) kao pjesnik, b) kao profesor, c) kao esejista, d) kao prevodilac, e) kao tumač prevoda, ali od svega toga jača je Mocartova genijalnost, sestru mu jebem, ako je ima. Raspamećuje bezobrazluk s kojim Bodleru podmeće kad se s nijm nadmeće.     
 
      Ko će Mocartov prevod na naš jezik prevesti?
 
U prvoj strofi prevoda mag je, prisiljen rimom, pjesnikov razgovor s razvratnikom pretvorio u razgovor s “dušom razuzdanom”, zato razvratnik nije “neutaživo žedan za mračnim i neizvjesnim” nego je dotična duša postala “nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana”, a pošto nema ko da nam ovaj prevod prevede na naš jezik, ostaje mi uzdah: lako li je među Jugosima biti čarobnjak! Možda se divljenje čitalaca Mocartu,  već rekoh, moglo uzeti kao dokaz njihove kulturne zapuštenosti. U svakom slučaju, tri izdanja njegovih prevoda Cveća zla kažu da puk voli jeftinoću.
  
      Mag palače promeće u brvnare
 
U drugom katrenu iz originala je preživio prilog “nezasitno”, pridjev “gladan” je evoluirao u komparativ “ovisnija”, a “mračno i neizvjesno” prometnuli se u “crne i tajne strane”, u zulum nad originalom i karikaturu Malarmeovog pjesničkog postupka i oštro zrcalo magovog uškopljeničkog lica. Njegovi prevodi kašto prizivaju i Puškinovu bajku o zlatnoj ribici koja udarcem repa po vodi u krovinjaru pretvori  dvorac. Mićević  je  bogomdani čarobnjak kada poetske palače promeće u ćumeze.
 
      Prevodi čistiji nego Foča od muslimana 
 
I mada veli da je “nepogoda”, kako sam preveo “orage” iz soneta Neprijatelj, 
“nedovoljno jasna reč”, ovdje je upotrijebio riječ “strana” – da se rimuje sa “stana” – koja u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika ima 19 značenja, a vjeruje da je njen smisao jasan. Njegov jezik od Hajkuna pravi Anđelije i Šarle unapređuje u Stefane jer je misli da se “ponaša kao pesnik” kad Bodlerovu pjesmu razvaljuje kao Dabić Sarajevo, ali prilog “insatiablement”, koji se može prevesti kao “nezasitno”, sačuvao je , a moj đed Simuen bi rekao: “Te dosta!” 

Bolderov razvratnik kaže da je “neutaživo gladan mračnog i neizvjesnog”, a magova duša razuzdana veli da je “nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana” i, umjesto da ovo analiziram, bolje bi bilo da motkom raspalim po marvi koja glumi čarobnjaka. Ta blesa je sa Šehitluka kod Banje Luke svijetu obaznanila da je moje prevođenje Bodlera prljavo, pa će pričekati da stavim tačku na dranje Mocarta zbog njegovih čistih prevoda Bodlera, nekad čišćih od poezije no Foča od muslimana. 
 
      Deložirani Ovdije
 
U ostatku prevoda, ili nije bio pri šutu, ili je ta sipa u prvom naletu prosula svu malarmeovsku tintu kojom muti božansku bistrinu Bodlerovih stihova, u svakom slučaju nije urnisao original kao u katrenima, ali jeste “raj” zamijenio za “stan”, jer Avgust Oktavijan nije iz Rome Ovidija prognao u Tome već ga je visoki predstavnik Volfgang Petrić ukazom deložirao iz uzurpiranog stana. Kad je raj zamijenio stanom, mag je sonet lišio temelja, ali o tom kasnije.   
 
      Analiza tercina
 
U vračevu prevodu nebesa nisu rastrgana/razdrta već “prsla”, valjda zato što je prvi pridjev četvorosložan, a drugi trosložan, pa bi stih bio dvanaesterac ili jedanaesterac, ali zašto mu je stalo da taj stih skrati kad su jedanaesterci treći stih i u prvom i drugom katrenu? Zato što prevodi kako mu se digne.

Razvratnikova gordost ne “ogleda se” u nebu, već orlovski u njemu “kruži” da rimuje sa “tužni”, ali i zato što mag vjeruje da “modernizacijama” pomaže Bodleru da bude veći pjesnik. Od Mocarta je miljama daleko pomisao da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik ponajprije zato što je pred svijetom stajao kao pred zrcalom vlastite duše, 

otud mu se gordost ogleda u nebu. Mićević prevodi uopštenim jezikom koji važi za sve pjesnike, navlači im uniformu kao remcima, oduzima im njih same. 

Vračarevićevi oblaci nisu “mrtvačka kola” koja ne mogu stati u metar i postala su “kovčezi”. Mag koji veli da je “nepogoda” nedovoljno jasan prevod Bodlerove riječi 
“orage” misli da su njegovi “kovčezi” jasni, mada Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika veli da je prvo značenje te riječi drveni sanduk u koji se stavljaju odijela, razne dragocjenosti i slično, drugo je putna torba, kofer, i tek treće je sanduk u kojem se sahranjuju umrli, a magu služe da u njima pogrebe poeziju. 
 
Bodlerove slike svagda kontrolira razum koji zna da oblake možeš vidjeti kao povorku mrtvačkih kočija, a ne kao mrtvačke kovčege. Koji se ne kreću. I premali su za poredbu oblaka s njima. Ravnoteža mašte i razuma, na kojoj se Bodlerove pjesme drže, u Mićevićevim prevodima netragom nestaje.   
 
U njega pakao nije “moj”, tu zamjenicu nije mogao ugurati u stih, ali ga ne brine to što nas njeno odsustvo onemogućuje da odsjaje na nebu vidimo kao ogledalo pjesnikove nutrine, a ovakvi stihovi iz Cvijeća zla pripremili su nastanak simbolizma. 

Riječi “san ovaj” dopisao je da dobije rimu sa “snova”, ali kakav je to san, Kolja, žene ti? Taj u prevodima uništava velike stihove i uopće veliku poeziju, što je u obje moje knjige detaljno razmatrano, a ovde ću reći: od velikog, neizbrisivog stiha: “De mon l’Enfer où coeur se plait” (“Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno”) napravio je bogalja: “Pakla gde srce voli san ovaj”, a pretvaranje velikih stihova u invalide običaj mu je kojeg se drži čvrsto ko Dabić svog adeta da čisti BiH od “Turaka”. 
 
Bodler kaže: “Ništa nema dulje od hromih dana”. Ima! Magovi hromi stihovi u prevodima Bodlera mnogo su dulji. Od Bodlerova rasnog trkaćega grla u načinio je ragu, zločin utoliko gori što je giljotinirao poentu, koje su u Bodlera majstorske, krajnje izbrušene, dokaz da je na pjesmi dugo i pomno radio. Vrač voli urnisati završetke pjesama. U poenti čuvenog soneta Rembo na pertlama cipela, kao na lirama, svira “stopu blizu srca”: sagnuo se da veže cipele i srce mu došlo stopu blizu njih. Magov Rembo svira  “od peta do prsa”. Jer svira qurcu.
       
      Mocartova versifikacija
 
Simpatični užas u originalu je osmerački. Mićevićev prepjev u prvom katrenu ima osmerac, jedanaesterac i dva deveterca, dokaz da mu prevod nije prljav kao 
moji, već čist ko suza. U drugom katrenu prvi, drugi i četvrti stih su osmerci, a treći jedanaesterac; u prvoj tercini prvi i treći stih su deseterci, drugi je deveterac; u drugoj trecini prva dva stiha su deveterci, a treći je deseterac. Sve to veli da je prevodilac devet stoljeća francuske poezije ostao loš versifikator, što je za Ginisa. Ne zna da versifikacija nije gola tehnika već i potvrda pjesničkog, pa i prevodilačkog dara. Kad pomislim šta sve ne zna o poeziji, osjetim sućut, ali magovo neznanje je mila majka kad se sjetim šta taj sve ne umije. Matoš veli da talenat to kad više umiješ no što znaš. Najgore je što mag ne umije od svoje osrednjosti čuvati velike pjesnike.
  
Prepjev soneta Simpatični užas djelo je čarobnjaka koji od zlata pravi balkansko blato, a povrede što ih je u tom prevodu nanio “prvom velikom modernom pjesniku” bude primisao da je Bodler boksovao s Majkom Tajsonom. Mada bi Mocart, čije je prevođenje “dublje i ispravnije čitanje poetskog teksta”, zato o svojim abortiranim uratcima ima visoko mišljenje, sve što rekoh o ovoj žvrljotini mogao proglasiti dokazom da ne shvatam ni original ni prevod. Kako ću shvatiti prevod koji je original pretvorio u vrelo za pojenje kenjaca.

Opet ću navesti, iz teksta u Vijestima, njegove riječi: “kad želiš da je prevedeš bolje od svih prethodnika i, ako je ikako mogućno, i od Kolje Mićevića”. Njegov narcizam je nesalomljiv. Zato dobro podnosi degeneke: ni jedna suvozemna životinja ne bi popila toliko batina bez posljedica, i kako da mu ne zavidiš na čeličnoj vjeri u sebe, koja je “sedam puta prekaljena u božanskom Ništavilu”, rekao bi Lekont de Lil. Mislim na ono ništavilo iza Mocartovog čela.    
 
      Gluvać za ironiju i humor    
     
Bodlerov sonet se drži na opreci “latinskog raja” i pakla razvratnikovog. Zapravo bodlerovskog. Zapravo kršćanskog. Kad je precrtao “latinski raj”, mag je sonet lišio temelja, jer ne prevodi pjesmu kao cjelinu, otud tolike proizvoljnosti i besmislice, strofa koja prethodi često mu se pojebe sa strofom koja dođe potom, kao što u prevodu drugog katrena stih: “prognanog iz rimskog stana”, umjesto “latinskog raja”,  ne obraća pažnju na poentu soneta: “Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno”. 
 
Treba žaliti maga koji redovno ubija ironiju, humor, crni humor, čarobne dosjetke, duhovite dvosmislice i uopšte slobodnu igru duha koji su sol poezije: lišen čula za sve oblike smijeha, osuđen je na doživotno neučešće u važnom dijelu ljudskosti, pa kako da ga ne žalim ja koji se držim Rableovih stihova iz Vinaverovog prevoda: Smej se, ko hoće da bude čojstven, smeh je čoveku zaista svojstven. 
 
Kad sam u magovu prepjevu Luckastih triola Šarla Kroa pročitao stihove: “Pošto, za nju, biti gola / jeste najlepša prilika”, uneviđeno sam se mogao kladito da je opet uništio original, jer bi francuskom pjesniku gola žena trebala biti naljepša prilika da bljesne galskim duhom. Bio sam u pravu: “Jer je, za nju, biti gola njena najljupkija odjeća”,  kaže Kro, što je teško zaboraviti, jer je duhovito i na dubljoj razini istinito: zar ima ljepše odjeće od one koju ženi skroji Bog? Kardeni i Versaći su prdimahovina u poredbi s čudesima kakve pravi Jehova kao modni kreator. A još je teže oprostiti dželatu koji je taj besmrtni sijevak duha ubio  tupoumnim prevodom, pa se zalud pitate: zašto li joj je, anđela ti, “najlepša prilika” to što je gola?
 
I kad je raj  zamijenio stanom, ubio je poetsku igru u stihovima: “Ja nisam kao Ovid plačni / Iz latinskoga izgnan raja”. Bodler je raj antedatirao: kad je Ovidije prognan u Tome, Hrist je imao osam godina i nije bilo Edena iz kojeg je čovjek istjeran. Radi se o igri koja poništava istorijsko vrijeme, briše podjelu na pagansko i hrišćansko, i uspostavlja književno vrijeme, pravljeno pjesničkim sredstvima, što je u Bodlera čest postupak koji istraživači zovu sinkretizmom. U Prevodilačkom čarobnjaku rekao sam 
da je modernitet možda počeo kad su pjesnici stali prelaziti s pjevanja na pravljenje.
 
No gledano Ovidijevim očima, doslovce je tačno da je, kad je bačen među Gete, divlji narod čiji jezik nije razumio, bio istjeran iz raja latinskog jezika i civilizacije. Ovdje je
humorna igra istorijskim vremenom smiješana s trpkom istinom u udesu pojedinca. 
 
Ali ne smije se previdjeti zaoštrena ironija na račun latinske civilizacije, čije je čedo bio i Bodler i znao o kakvom se raju radi. Njegov razvratnik “pohlepu za mračnim

i neizvjesnim” pretpostavlja svim izvjesnostima civilizacije sunčanog Mediterana. Sve ovo, i mnogo šta drugo, Mocart je ubio svojim prevodom: “Iz rimskoga izagnan stana”: taj stih je tupi predmet koji pouzdano ubija poeziju.   
 
      Daću ga na kemijsko
 
Evo i moj prevod Simpatičnog užasa:
 
 S neba što čudno, blijedo je,  
Nemirno kao sudbina ti,
U praznu dušu, misli koje  
Slaze ti, razvratni, odvrati.
 
– Za neizvjesnim i za mračnim
Lakomost mori me bez kraja,
Ja Ovidije nisam plačni
Iz latinskoga izgnan raja.
 
Nebo razrito, kao žali, 
Gordinju moju ti zrcališ
Grdni oblaci u crnini
 
Pogrebne sna ste mog kočije
I odrazom se tvoj sjaj čini
Mog Pakla: srcu mio mi je.
 
Ovo odnesem prijatelju koji se razumije u prevođenje i svoj sud kazuje posječito, što rekli u jataganskoj Crnoj Gori, bez osvrtanja na prijateljstvo kao da autor nije pred 
njim, ili kao da ga ogovora pred njim a njemu iza leđa. 
Možda se ti ovim uratkom ponosiš, ali ovo je prljav prevod, rekao je. Daću ga na kemijsko, velim, i sjutradan mu na stol bačim još dvije verzije: 
 
1. S neba što čudno, blijedo je,
Nemirno kao sudbina ti, 
U dušu praznu, misli koje
Slaze ti, razvratni, odvrati:
 
– Pohlepa moja ni za mračnim  
Ni neizvesnim nema kraja,
Ja nisam kao Ovid plačni
Iz latinskoga izgnan raja.
 
Nebo, razdrto kao žali, 
U sebi ponos moj zrcališ;
Grdni oblaci u žalosti –  
              
Mrtvačka kola sna su moga,
I odsjaj kriju ti svjetlosti 
Mog Pakla, srcu ugodnoga. 
 
2. S neba što čudno i bledo je
I ko tvoj udes uzburkani,  
U dušu praznu, misli koje
Slaze ti, reci, razuzdani?
 
– S gladom koji je nezasitiv
Spram neizvesnog i mračnoga,
Ko Ovid neću ja cmizdriti 
Izgnan iz raja latinskoga. 
    
Nebo, razdrto kao žalo,
Gordosti moje si zrcalo,  
Silni oblaci u crnome –            
 
Kola za pogreb mojih sanja,
A svetla su ti odsijanja  
Mog Pakla: godi srcu mome.
 
Umjesto analize magove prčkotine, dovoljno je bilo uz nju staviti moje prevode da bude jasno: radi se o kurčini od čarobnjaka, ali bih se tim lišio užitka u dranju banjalučkog  jarca.
  
    Odbrana poezije 
 
Kad je pročitao nove verzije, moj prijatelj se u nedoumici češkao po kosi: ne zna šta da reče, jer neće da laže, a misli da prljavštine ima u sve tri varijante. Pa sam planuo: “Sva tri prepjeva pet puta su bolji od onog koji je standrljao Kolja Mićević”. A on će: “To je tačno. No ako si toliko nisko pao da ti je utjeha to što prevode praviš bolje nego hohštapler iz Banje Luke, bilo bi bolje da te majka nije ni rađala”.
 
Dijalog sa neizmišljenim prijateljem izmislio sam nakon što je vrač u Vijestima moje prevođenje Bodlera proglasio “prljavim”, ali nije izmišljena već preinačena njegova opaska: “Ako ti je to što prevode praviš bolje nego Mićević dokaz da si dobar prevodilac, onda, faktički, jebaji ga”. 
 
Kazao je i da gubim vrijeme pišući o Vraču. Odvratio sam: “Odbrana velike poezije od šarlatana može biti sve osim gubljenje vremena”. Načinom tumačenja Mocartovih prevoda ova knjiga čini očitom i strast s kojom pjesnik brani poeziju i od gluhaća za poeziju i nadripjesnika. 
 
Kad Bodlera uzmu među se vrač koji poeziju ne razumije i mag koji je praviti ne umije  i stanu ga tulehati, ostaje mi da se mašim motke za goveda. Mada mi je jasno: moj  rat s lažovima liči na pokušaje da Skadarsko jezero isušiš čajnom žlicom. 
 
Jer svijetom kraljuje laž, 
A mag je njen vjerni paž. 
Vjerniji joj je taj lažov rasan

No sedam stotina pasa. 

 

 

ODVEĆ PREDIVAN SKLAD

      Dvije verzije iste pjesme 
 
U jednom od tekstova iz Slobodne Bosne musje Mićević se žalio da sam ga u Prevodilačkom čarobnjaku bubetao jednolično: “tup-tup“, veli, što je istina, pa ću napraviti iznimku: neću navoditi izvornik ni bukvalni prevod, jer za moju svrhu ovaj put nisu neophodni. Oni su inače nužni, jer daju materijal za analize u kojima sam banjalučkog Kiša klepao kao motiku, ali opterećuju obje knjige, nevolja koja se nije dala izbjeći, pa je lemani osjetio dosadu od ponavljanja istog: original, plus bukvalni prevod, plus moj, plus njegov prepjev, plus kinetika, to jest rad moje mačuge, ili raščevrljivanje vilica. Stoga ću dati moj i Mićevićev prevod Bodlerove pjesme 
Cijela (Toute entière), a nek ih čitatelj gleda ponajprije kao dvije verzije iste pjesme.

      Lepota Bodlerovih stihova u Mićevićevu prevodu
     
“Jednom sam”, veli mag u pogovoru Cveću zla, “putovao autobusom do Zagreba, i moj mladi saputnik započeo je razgovor o poeziji, zatim o Bodleru, da bi vrlo energično tumačio lepotu Bodlerovih stihova služeći se uporednim navođenjem dva različita prevoda; tako energično i lično da sam smatrao kako bih mu pokvario zadovoljstvo kad bih mu rekao da sam ja autor jednog od ta dva prevoda koja navodi”. 
    
      More biti

More biti, kazao bi junak iz priče Skendera Kulenovića, Salih-aga koji ili nije bio u stanju reći gostu: “Ne laži”, ili je bio vrlo učitiv, ili njegovo more biti, po bosanski, sugeriše poetiku ka kojoj puti naslov čuvenog zbornika priča Sa strana zamagljenih. Za opsade Sarajeva, s vlasnikom komunističkog bifea Džemilom pričao sam o more biti. Skender ga je, veli, unio u književnost, ali to odavno spada u svakodnevni jezik BiH. Kad ti stanu govoriti more biti, znači da si kao lažov izgorio.
 
More biti da dečko iz autobusa nije prepoznao šoumena koji je Jugovićima godinama s ekrana tumačio sebe kao da se, rekao bi Andrić, radi o novom sunčevom sistemu. 

Mož da bidne, ali ne mora da znači, kazao bi gospon Pašić. Kako god bilo, upoznaću vas sa lepotom Bodlerovih stihova u ovom vračevu prevodu i koristiti pravo da budem energičan i ličan, utoliko prije što mu neću pokvariti zadovoljstvo samim sobom. Na temelju privilegije da javnog Mićevića znam ko šupalj groš, vjerujem da se s  njegovim samozadovoljstvom ništa nije sudarilo a da nije u parčiće otišlo. Čak bi s Đurom Jakšićem komotno mogao reći: “Ja sam stena”, mada nije zanemarljiv broj brodoloma koje je ta stena upriličila lađama francuskih pjesnika.  

        Konstanta
 
Ali prije nego ponudim poredbu naše dvije pjesme, moram upozoriti na konstantu: kad se naši prevodi bitno razlikuju, bez gledanja u original možete se kladiti 1:1 000 hda je lagao Mocart. Kao u narodnoj izreci o svijetu, u vračevim prevodima više je laži nego raži, a evo i primjer. 
 
Uzimam odlomak pjesme koju sam preveo prije početka saradnje sa Sunitom, a kasnije je doradio:

Jest, u nas, nacija iskvarenih ima
Lepota neznanih starim narodima:
Tu – čirevi srca lica su pojeli,
Tu – iznemoglosti kras, kako se veli,
No izumi naših kasnih muza neće 
Bolešljive rase nikada da spreče
Svetinju mladosti da štuju duboko, 
– Mladost jednostavnu, s blagim čelom, s okom
Koje je ko potok, bistar, sav od sjaja,
Što teče i po svem rasipa, nehajan,
Ko nebeska plavet i cveće i ptice,
Mirise, topline blage i pesmice.
 
Dok sam pravio ovaj prevod, nije me zanimala ljepota već istina, kojoj sam i u doradama htio biti bliži. U mene je ovakva podjela rada: za ljepotu stihova zadužen je Bodler,a Marko za istinu. Pjesničku.  

Mićevićev uradak je drugačiji:

Mi imamo, stvarno, mi narodi pali,
lepote za koje preci nisu znali: 
lica sva rošava od čireva srca 
i, kako se kaže, lepota što grca, 
al svi ti izumi naših kasnih muza
neće sprečit rase pune bolnih suza   
da pozdrave mladost s poštovanjem punim 
– mladost svetu, jednostavnu, s čelom bujnim,
bistrog, jasnog oka, kao voda hitra,
i koja svud sipa, dok nehajno titra
slična modrom svodu, pticama i cveću, 
svoj miris, svoj napev, i blagost plamteću.
 
Lepota Bodlerovih stihova ovde je nenadmašna, i njene vrške označio sam kurzivom ali je specifična, jer se sastoji od laži,i evo glavnih. Narodi nisu “pali” nego su  “nacije iskvarene” i u mom prevodu i u originalu (“nation corrompues”). I Bodler i moj prevod govore olepotama neznanim starim narodima” (“aux peuples anciens des beautés inconnues”),a ne o lepotama “za koje preci nisu znali”. Moj prevod prva dva stiha je plagijat originala. Zato mag laže: boji se da ga ne optuže za prepisivanje. A meni se jebe koga prepisujem ako je Bodler u mom prevodu veliki pjesnik. Slijep od  svoje, mag često ne vidi veličinu pjesnika koga prevodi. 
 
U Bodlera su  “lica izjedena čirevima srca ” (“des visages rongés par les chancres du coeurs “), Marko kaže: (“Tu – čirevi srca lica su izjeli”, a Mocart tvrdi: “lica sva 
rošava od čireva srcaRečnik SANU kaže da je rošav  “s tragovima boginja, boginjav, ospičav, kozičav”, a kako “čirevi srca” mogu napraviti lica kozičavim, to zna tek mag. I ovu kardinalnu glupost more nabiti na kardinal.
 
Bodler govori o  “ljepotama iznemoglosti” (“des beautés de langueur “), Marko o “krasu iznemoglosti”, a Mićević o “lepoti što grca”,jer voli da Bodlera na prepad  

isprca. Ovaj put ga prči pravilom o konstantama: pošto je u originalu “cœur”
rima, u prevodu mora rima biti “srca”, i tako nas je usrećio “lepotom što grca”. 
Na ovaj način vrač Bodlera pretvara u drugorazrednog pjesnika. Jer “beautés de langueur” – ljepote malaksalosti, iznemoglosti, slabosti, nemoći –  koje se dozivaju sa slikarem Gavarnijem, “pjesnikom bljedila” i njegovim “cvrkutavim stadom bolničkih ljepojki” iz soneta Ideal, veoma je bitna i posve bodlerovska sintagma koju je mag pretvorio u u lepotu što grca. To jest u kurac od ovce.
 
Bodler kaže da “bolešljive rase neće nikad spriječiti…”(N’empêcheront jamais les races maladives…), Marko kaže: “neće / bolešljive rase nikada da spreče…”, a vrač mauče ko mačak o veljači: “neće sprečit rase pune bolnih suza“, pa bih, da je živa, svojoj i njegovoj prijateljici rekao: “Ovo tvoj Kolja, draga moja Vojka, more nabiti na milojka”.
 
Boder i ja kažemo da je mladost “s blagim čelom” (“aux doux front”),a Mićević nas ispravlja: čelo je  “bujno”jer se uvijek zalaže da laže ili što energičnije, ili što ličnije, ili što liričnije. Bodler i ja velimo “blage topline” (“douce chaleurs”) a  mag nam je i ovu jezičku grešku precrtao i napisao kako treba: “blagost plamteća”, tim prije što se njoj pridružuju “tmina bazdeća”, “ples vrteći”, “zalazeća sunca” ili “tajne rastuće” iz drugih vračevih prevoda Bodlera. I “blagost plamteća” jedan je od dokaza da se čarobnjak ne može požaliti da se u prevodima nije sit nalupetao. Za trojicu. 
 
“Rase  pune bolnih suza” laž su i jedna od najžiđih poetizacija u prevodima gdje mag često pati od lirskih proljeva. “Lepota što grca” je rođaka narečenim rasama, a porijeklo i potonje i prvih je u prisili rime, stoga mi lepota Bodlerovih stihova ovdje sliči, rečeno mićevićevski, licima rošavim od čireva rima, a ne od čireva srca.      
           
    Prava pjesma
 
Sad evo moj prevod pjesme Cijela:
    
Gore Vrag, do sobe moje,
Jutros dođe: da uhvati
U grešci me kušao je,
Stog reče: “Bih htio znati
    
Šta je, od svih divnih stvari
Što sazdaju njene čini,
Od crnog il rujnog – čari
Njene puti što sačini –

Najslađe?” “Jer iz cijele 
Nje”, o moja dušo, kažeš   
Tom Gnusniku, “lije melem,
Ništa nije mi najdraže.
     
Svim očaran, ne znam ni ja
Koja baš stvar zavela me.
Ona kao Zora sija,
Tješi poput noćne tame.
   
I prefin je sklad što vlada                            
Njenom krasnom puti, stoga
Analiza moć nema da
Bilježi sazvučja mnoga.     
  
Preobrazba mistična je:
Sva čula u jedno slivaš!
Glazbom njen mi dah postaje,
Ko što njen glas miris biva!”
 
Ni ovdje nema lepote, jer cilj je istina.Trudio sam se da sačuvam, ili ne okrnjim pjesničku istinu, a lepotu prepuštam mađioničaru koji Bodlerove bolešljive rase abrakadabrama promeće u rase pune bolnih suza i hokus-pokusima od blagih toplina pravi blagosti plamteće, jer je ovisnik o laganju koje decenijama upražnjava. Htio sam napraviti pravu pjesmu, zato ne zvuči kao prevod već prije budi dojam da je napisana na našem jeziku. Bez izmišljotina je, iz originala nije ispušteno ništa, sve je

 precizno i jasno rečeno. 
  
      Ljepota mora biti konvulzivna”
 
Evo Mićevićev prevod: 
 
Demon mi, do gornje sobe,
jutros dođe da me prati,
i, kušajuć me pun zlobe,
reče tad: “Htio bih znati
     
od svih onih lepih stvari
kojim se njena lepota splela,
sveg što se crni il’ žari
u građi ljupkog joj tela, 
  
šta najvoliš. – O moja dušo! 
Ti stade do Čudovišta:
“U Njoj sam tek melem kuš’o,
draže ne može bit ništa.
    
Ne znam, sav ponesen gore,
tajnu zanosne joj moći.
Ona blista poput Zore,
i zna tešit poput Noći.
 
A odveć predivan je sklad
kojim ta put lepa zasja,
da tašta analiza sad
beleži joj sva saglasja.
    
O mistična preobrazba,
Svih čula u jedno tek!
Njen dašak postaje glazba,
a njezin glas miris mek!”
 
U ovom prevodu “lepota Bodlerovih stihova” – kojoj Mićevićev ocrnjivač neće ni perke odbiti – vrhuni u drugoj strofi gdje đavao pita pjesnika: 
 
od svih onih lepih stvari
kojim se njena lepota splela,
sveg što se crni il’ žari
u građi ljupkog joj tela – 
 
šta najvoliš? 

Ovdje se radi o obrascu lepote koja te drma kao makadamski put pun rupčaga koje prijete da ti odbiju bubrege. Mada je mogao napisati:
 
od svih onih lepih stvari
kojim joj se lepost splela,
sveg što crni se il’ žari
u građi joj ljupkog tela – 
 
a ovim sitnim popravkama, za koje ne treba osobita vještina, ni mašta – i znam da Mocart voli reč lepost– iz strofe bi uklonio izlokanu džadu. Ali voli,i drukčije neće, kad se od njegovih ritmova čitaocu drmaju šubara i cveće.  Ili se drži Bretonove: “Ljepota mora biti grčevita (convulsive)”? I te konvulzije u njegovu stihu često sam analizirao, i davno su mi dosmrđele.Umjesto da ih razmatram, radije bih ga zbog njih poslao u majčinu. Biću blažen kad prestanem prebirati po magovim brabonjcima,
 
Peta strofa bila bi pristojnija da suMocart i Kiš u jednome mesu napisali:

A predivan odveć je sklad
Kojim ta put lepa zasja,
Analiza tašta da sad
Beleži MU sva saglasja – 
 
ali nije napisao, stoga njen prvi i treći stih “sade kupus”, kako narod zove hramanje, a u četvrtom stihu se obznanila čarobnjakova nedovoljna pismenost:

A odveć predivan je sklad
kojim ta put lepa zasja,
da tašta analiza sad
beleži JOJ sva saglasja.
 
Draganina put ne može imati suglasja, a može ih imati SKLAD kojim ta put “zasja” i analiza može da MU ih, a ne da JOJ ih beleži, kapiraš, dečko? Da sam i ovakve frljoke razmatrao, Grobnica za čarobnjaka možda bi imala 700 strana. 
  
    Trkaće grlo koje hramlje
 
Ako pjesmu ocjenjujemo kao cjelinu, očigledno je i ušislušno, što rekla Isidora Sekulić, da taj džokej na ljubičevskim trkama jaše čistokrvnog bijelca koji iz galopa prelazi u klecanje, i obratno. Nekad prednjim nogama galopira, a zadnjim kleca. I obratno. Mocartov povremeno bangavi Pegaz “pjesnika nosi u bolnicu”, gdje će mu sanirati rane zadobijene u saobraćajnim nesrećama koje mu je Amadeus upriličio.

      Kralj opštih mjesta    
    
Đavo je po definiciji zloban i Bodler o tom njegovu svojstvu ćuti, ili ga podrazumijeva, a prikazuje kušatelja, što podsjeća na Bibliju u kojoj vrag kuša Spasitelja. I ova je aluzija ironična. Mocart ko zna koji put inzistira na općemu mjestu, jer je njin ljubitelj, pa i obožavatelj. Vrag je pun zlobe i zato da se rimuje sa sobe – toliko su jadni njegovo stihodjeljstvo i stil.
 
Magov vraga je bez misterije, jer se skamenio u zlobu, zaboravlja da mu je Bodler pojao slavoslove, pored ostalog, ili ponajprije zato da ga oživi modernim postupkom

dislokacije: pomaknuo ga je s prirodnog mjesta na Hristovo, ili možda na Gospino, i zasuo ga rafalom litanija. Znao je da je vrag  “pun zlobe” isto što i suha drenovina iz guslarske pjesme. Magovim prevodima, ne samo Bodlerove poezije, ne manjka suhe drenovine iz koje bi samo Marko Kraljević mogao iscijediti koju kaplju poezije.  
 
Ili je Bodler mislio jednostavnije: đavla su gledali s lica sleđenog u zlobu, a ja ću ga osmotriti s poleđine i otkrio mu vrline koje su zaslužile slavopoj.
 
Mag često ubija poeziju prevodeći ničijim jezikom stihove sročene ličnim idiomom, ili originalne uvide u prirodu svijeta sroza do opštih mjesta, najgore što se Bodleru događa u vračevim prevodima. Lažem. U onom kako Bodlera prca sve je najgore, a najzajebanije je to što pjesnik često ostaje bez sebe. A zakurac je čarobnjak koji tebe

lišava tebe da ispolji genijalnost kojoj su najbritkije ćorde očevidne istine i klišeji. Lepota njgeovih prevoda Bodlera svjetini veća što je u njima nepoznatog manje.
 
I zato baš ga briga što se Đašo, kako mu tepaju u Crnoj Gori, trudi da pjesnika “uhvati u grešci”, kako kažu original i moj prevod, a radi se o “grešci iz osjećanja”, što rekao jedan Englez. Čega u vrača nema: posegao je za zlobom, neizbroj puta rabljenom u književnosti, zato su njegovi prevodi, gdje opšta mjesta igraju kukunješ, ili Žikino, dosadni kao krlja. Mag nudi dosadu umjesto “neprekidne svežine sveta”, kako je Dušan Matić definisao poeziju.

I ovdje je Bodlerova ironija iščezla: Mocart takve stihove i strofe i cijele pjesme uništava, otud mumijska ozbiljnost njegovih prevoda gdje često ograjiše sve u čemu ima i trun života. Mag je živi organizam rezistentan na smijeh u  umjetnosti, pa je uobičajio da kastrira Bodlera, jer kao mrtvak za drugo često nije niti sposoban.        

      Ne prelaži  
  
Kad kaže: “lepe stvari” “kojim se njena lepota splela” divan je i deseterac koji je hrupio u osmeračku pjesmu, i tautološki stilprvo dođu lepe stvari, a zatim 

lepota koja se tim stvarima splela, mada je mogao reći krasota, ali nije se setio, ili nije znao ono što su moji studenti morali znati za prolaznu: stil počinje od sinonima, pa dokle ko dobaci. Od sinonima koji su, kako u Času anatomije kaže Danilo Kiš, dokaz  “nečistoće” našeg jezika, jer to su najčešće riječi stranog porijekla. Ovo pamtim zato što vjerujem da stil počinje napadom na jezički purizam, od kojeg boluje i Mićević. Kad nagazim na  lepe stvari koje su lepotu splele kao igle za štrikanje, i bez gledanja u original znam da laže kad ove poetizacije turi u rimu.
 
U njega je laganje kao kad jedeš kikiriki: što više, to više. A ja sam u prevođenje krenuo kao mrzitelj laži: počeo sam praviti prevode kako bih studente spriječio da se dive onom čega u originalu nema. To mi je glavno prevodilačko načelo. U Crnoj Gori su smislili jedanaestu božiju zapovijest: “Ne prelaži” koja se ubila za Mićevića, ali je očito da nije čuo za nju. Zato nekad laže sumanuto.
 
Vrač se čudi  što zovem laganjem ono što su njemu pesničke slobode. Na primjer. U originalu pjesme Cijela đavao kuša da pjesnika u grešci uhvati, a Mocart kaže da ga vrag prati, kao policijski agent Zogovića, te ako to nije laž, ni mene nije rodila Dara Simuenova. Pjesnik se kušatelju, ne njegovoj zlobi, suprotstavlja analizom i to je novo u pjesmi i čega nema u ovom prevodu velelepnom u očima gomile.  
 
      Njucanje
 
Ipak ću ovdje morati da se pozovem na doslovni prevod Sunite Subašić koji kaže:  
 
Šta je od svih lijepih stvari 
Od kojih se sastoje njene čari, 
Od svih crnih ili ružičastih dijelova
Koji sačinjavaju njeno dražesno tijelo – 
 
Najslađe?” 
 
Ovo sam preveo točno u okviru mogućeg:
   
Šta je, od svih divnih stvari
Što sazdaju njene čini,
Od crnog il rujnog – čari
Njene puti što sačini –
   
Najslađe?”

Bodlerov Đavo kaže najslađe, jer slašću kao viljuškom lovi ljude. Vračev đavo  pita: “šta najvoliš?”, mada je iz vragovog rječnika iscijepljena stranica s glagolom voljeti. Njegov prevod Darinka bi nazvala njucanjem. Ne mucanjem. I nije zborila da bik muče, već da njuče, a oboje mi je silno ekspresivno. Kad bi rekla njuca, zvučalo je kao da muca na kvadrat. 
 
Takav je prepjev ne samo druge, već i treće i pete trofe: pola pjesme je iznjucao, jer ne zna zanat kako treba, mada je moguće da ima mnogo čitatelja koji lepote ovih Bodlerovih stihova u Mićevićevoj verziji, posebno ritmova, inače makadamske,

 energično i lično tumače kao iskonske. Kao adamske. 

A stih: “sveg što se crni il’ žari” budi bezobrazne pomisli, jer alfa mužjaci znaju šta se u žene najviše žari, ali ćudoredni Mocart u ovoj stvari je nevin, jer vjeruje da je prezent “žari” valjan prevod epiteta “ružičast” (“rose”), a ovakvih njucanja u njegovim prevodima ima ka Džingiskanovih Tatara. 
    
     Ekspert za eksport
 
Ovaj prevoditelj je naš ekspert za eksport, što ga nije omelo da napiše: “U Njoj sam tek melem kuš’o, / draže ne može bit ništa”.Ispalo da ništa ne može biti draže od melema koji je u njoj kušo, mada je mogao reći: ” U svoj Njoj sam melem kuš’o, / najdraže mi nije ništa”, ali ne možeš tražiti talenat gdje ga nema. I šta se može kad je u svađi s jezikom na koji prevodi i ne vidi da je u stihu: “draže ne može bit ništa” od Bodlera opet napravio mutavca, uprkos čemu, ili možda baš zato, na prsima  decenijama nosi, kao Obilićevu medalju, titulu čarobnjaka reči. I nek nosi kad mu može biti, a u sebi nema policajca koji bi mu, kad pročita stihove: “U Njoj sam tek melem kuš’o, / draže ne može bit ništa”, rekao:Vidi kurca i na njemu zvonca! 

      Srbin ima 
  
Jer Srbin ima što niko nemade:čarobnjaka reči koji srpski jezik ne znade. Od odveć predivnog sklada načisto sam se zijanio: to veli čeljade kome je medeno prcati maternji jezik, ovdje pod prisilom metra, da popuni broj slogova. I zašto, umjesto:

“A odveć predivan je sklad”, nije napisao: “A divan je odviše sklad”? Izbjegao bi glupost i ritam bi bio bolji. Pojma nemam. Ali znam da bi ostao bi amater i da ga turiš u ćivot Svetog Simeona Mirotočivog. Jer su mu ambicije goleme, a sposobnosti često mutave ili neme.
  
      Ti stade do Čudovišta
 
Mocart kaže “Čudovište”, mada je isključena mogućnost da ga Bodler, koji mu je pojao litanije, nazove čudovištem. Gnusnikom, to da, jer mu je prljavštinom previše ljudski, previše je mi, ali magov nadređeni je mister Srok: daje mu ili komitetske smernice, ili naređenja koja redov iz Banje Luke ne može ne izvršiti. 
 
Jer vis major je vis major
a njegov pretpostavljeni
zvani Slik strog je major
i Mocart, od njega stravljeni,
ne može, ako ćemo pravo, 
provaljivati zidove glavom.

Čarobnjak veli: “ti stade do Čudovišta”, ne pred Čudovište, jer srok traži genitiv, čime hoću da opet naglasim kako nisam ni za tren prestao biti svjestan da čitam prevod, što mi se često desi kad štijem njegove uratke. Mnoga njegova tvorba odašilje

signale da je to čorbina čorba. To je jedna od najgorih mana ovih prevoda: iz aviona se vidi da su prevodi, jer su pred vas, kao na tanjiru, iznesena brojna ošljarenja koja prevode na naš jezik obično prate kao kraljeve dvorska svita.
 
To su jezička, izražajna i versifikacijska rješenja na koja je nevoljom naćeran. I stih: “Ti stade DO Čudovišta” plod je nevolje, nekad i nesreće zvane rima, mada je mogao da izostavi “ti” i da kaže: “stade ispred Čudovišta”, i dobio bi rimu s ništa, i nakon ovih intervencija, ti stihovi bi bili tačniji, bolji, prirodniji. Što  je teško očekivati od čeljadeta koje se ponosi što mu jezik često liči hodu na gigaljama, i mada je u svojim očima tako mnogo veći, to je vještački, lažan hod nabijeđenog čarobnjaka.

Doduše, ima stihova i strofa i pjesama – ali takvi slučajevi, po mom iskustvu, nisu česti koliko se priča – kad je svaki prevod za nevolju, kad si primoran napraviti manje ili više tačnu informaciju o originalu, ali u maga takvog blaga ima previše. Prečesti su njegovi pokušaji da pjeva zapušenih usta. Ili pleše vezanih nogu. Pravila pjesničkog oblikovanja bukagije su koje stoički vuklja za sobom.

      Izmišljanja
 
Analizama sam pokazao da u njega ima mnogo izmišljotina, što nužno ne bi trebalo da bude velika mana, ne svagda, ali kao lažov Mocart je ili kralj opštih mjesta, ili princ kišeja, što nije za podnijeti. Opet mi na um padaju “momčad čila” iz njegovog prevoda Bodlerove pjesme Albatros. 
 
Manje je zlo što je to izmišljotina, a veće što je bedna: svi su se trefili mladi i svi su jedna čila ekipa, kako mali Perica zamišlja mornare. I mada bi svaki mornar, u ličnoj karti, u rubrici osobeni znaci, morao imati opasku momak čio, to spada u laži 
 
od čije jeftinoće 
Marku često zlo doći hoće. 
Ili mu se bar grsti.
Ili pred njima lijevom se krsti. 
I zaželiš – takva mu je mašta –
kazati: ne brsti 
svašta!

O “brodskoj posadi” Bodler u pjesmi kaže samo to da hvataju albatrose, da jedan albatrosu “draži kljun lulom” a drugi, rugajući se njegovu hodu po palubi, “oponaša, hramljući, bogalja koji je letio”. I u prevodu pjesme Cijela Mocart je često bogalj koji uobražava da leti. Tačno je da je u tri strofe ove pjesme galopirao kao rasno trkaće grlo koje će pobijediti, ali u tri strofe to kljuse je bangavo u sve četiri.  

      Ubojica humora

Njegove izmislice, i kad nisu besmislice, ili gluposti, često opšim mjestima ubijaju poeziju: “Ne znam, sav ponesen gore, / tajnu zanosne joj moći” , kaže u četvrtoj strofi, što potvrđuje da se nije šalio kad je rekao da u prevodima “stvara svoj pesnički svet”, jer to jeste njegov svet i često nema veze s poezijom, ni s osobenostima pjesama koje prevodi, nekad ni s mozgom.  

Moj prepjev kaže: “Svim očaran, ne znam ni ja / Koja baš stvar zavela me”,  a u Sunitinom doslovnom prevodu piše gotovo isto: ” Kad me sve očarava, ne znam  / Da li me nešto posebno/posebna stvar zavodi”, što je istina i duhovito je, bodlerovski i francuski duhovito: pjesnik umuje i osmjehuje se nad svojim dekartovski jasnim i razgovijetnim mišljenjem kojim bi se, možda, kao Francuz, morao ponositi.    

Već znamo da Mocart svemu duhovitom s merakom zakreće vratom, pa je i u ovom prevodu Bodlera uozbiljio, ali to je isprazna ozbiljnost, to su poetizacije bez truni poezije. Bodlerova draga pjesnika ne nosi nikud, nema ni gore ni dolje  i ne postoji tajna njene zanosne moći, taj pretvarač pjesme u opšta mjesta slagao je sve. Bodler ne dopušta da ga Đavo “uhvati u grešci”: pred Gnusnikom analizira dragu i sebe, kazuje punu istinu o tom čime ga zavodi, a ne zanosi, u njemu nema zanosa, okle zanos u analitičara koji priznaje da je zaveden. Zavodnice ne uznose po vertikali, cilj im je horizontala. Draga je u ovoj pjesmi ponajprije tijelo, a potom i sve ostalo.
 
Bodler je s ljubavi zderao romantičarske magle, jer su postale tralje, a  vrač ga ćera da rite opet navuče, da govori jezikom njegovih prethodnika romantičara kojim je zanos ulazio u opis radnog mjesta, što su mu najneoprostivije laži, ili su neukusnije od mnogih drugih, zato u maga najčešće preživi malo dokaza da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik, jer ga prevodi jezikom koji je svačiji i ničiji, uvjeren da su mlake i sladunjave poetizacije isto što i poezija, jer zašto bi sve to ponavljao? 
 
Kako već rekoh, jedan od dokaza Bodlerovog moderniteta je i podvrgavanje dragane analizi: raščlanjujući joj zavodničke čari otkrio je granicu tog metoda koji ne može da uhvati bit, zato analiza nije tašta, kako vrač tvrdi, već nemoćna (“l’impuissante analyse”) pred bićem koje je cijelo, kao muzičko djelo, analizira ju kao kritičar umjetninu, i ne može iz cjeline ništa da izdvoji, stoga analiza zaludno “bilježi sazvučja mnoga”, jer Ona kao cijela izmiče. 
 
Svoju ljubavnicu, koja je u pjesmi ponajprije tijelo, uzvisio je ne samo mjereći njen kras kosmičkim aršinom: “Ona kao Zora sija, / Tješi poput noćne tame”, nego i dižući je do zagonetnosti glazbene kompozicije. Ovo je vrhunska ljubavna pjesma i jedan  od obrazaca nove poetičnosti. Bodler je znao: nije dosta razoriti staru, moraš dati uzorak nove poetičnosti. 

      Trospratna  sinestezija

Unatoč ovim zamjerčicama, prevod poente vaistinu je čarobnjački. Bodler se služi sinestezijom kao najjačim dokaz da je draga cijela: prvo je njen dah postao glazba, potom je auditivno prešlo u olfaktivno, glas je postao miris, i nije umio dalje. Vrač ga je prepišao: miris je proglasio mekim, kako se toga setio, ćaća ga mađioničarski?

Zavidim mu na jebivjetarskoj  lakoći s kojom izmišlja u prevodima. 
 
Nadbodlerisao ga je trospratnom, umalo da kažem troprstom sinesteziju, čime je onim s defektnim čulom njuha, koji ne mogu uživati u mirisu glasa, omogućio da ga opipaju i utvrde da je mek, ne znamo da li kao zečji repić ili kao topolina maca. Jes majstor, otac ga njegov.   
 
To je šuplje majstorstvo, čime nije umanjeno moje divljenje  “lepoti Bodlerovih stihova”, ne bilo joj uroka! Riječ je o lepoti koju sam, ugledajući se na mladog magovog saputnika iz autobusa do Zagreba, u obje knjige o magu tumačio toliko “energično i lično” da su od čarobnjaka često ostajali samo obojci.  
 
      Nepoeziji nema kraja
 
Najtačnije određenje većine magovih prevoda francuskog pjesništva, pogotovo Bodlerovog, našao sam u riječima kojim je Isidora Sekulić završila esej Temi nema kraja:  “U prevodima sa tekstova velikih pisaca i pesnika, poezije ima sasvim retko, obično je jedva ima, ili je sasvim nema. A samo je poezija ono što, u stihu ili u prozi, nadživljuje i ostaje u književnosti jednog naroda. Poezija je cilj svakog jezika.” Moje knjige su pokazale da u magovim prevodima nepoeziji nema kraja, i nije isključeno da je odsustvo poezije cilj njegovih uradaka.  

      Bodler naopačke
 
Suniti Subašić rekao sam u mejlu: “Prevedi mi Tužaljku jednog IkaraTu pjesmu sam davno preveo, i nedavno je popravio, pa hoću nešto da provjerim”. A da se ne vratim monotonoj tup-tup metodi, kojom tabam vrača, komentar biće vrlo sažet. 
 
Evo original i Sunitin prevod:
 
Les Plaintes d’un Icare
 
Les amants des prostituées 
Sont heureux, dispos et repus; 
Quant à moi, mes bras sont rompus 
Pour avoir étreint des nuées.
 
Ljubavnici prostitutki
Sretni su, raspoloženi i siti;
Što se mene tiče, ruke su mi slomljene
Od grljenja oblaka.
 
C’est grâce aux astres nonpareils, 
Qui tout au fond du ciel flamboient, 
Que mes yeux consumés ne voient 
Que des souvenirs de soleils.
 
Upravo zahvaljujući neuporedivim zvijezdama,
Koje u dnu neba blistaju,
Moje izgorene oči vide
Samo sjećanja na sunca.
 
En vain j’ai voulu de l’espace 
Trouver la fin et le milieu;
Sous je ne sais quel oeil de feu 
Je sens mon aile qui se casse;
 
Uzalud sam htio svemira
Naći kraj i sredinu;
Pod ne znam kakvim vatrenim okom
Osjećam da mi se krilo lomi;
 
Et brûlé par l’amour du beau,
Je n’aurai pas l’honneur sublime
De donner mon nom à l’abîme
Qui me servira de tombeau.
 
I spržen ljubavlju prema lijepom,
Neću imati divnu čast
Da dam svoje ime ponoru
Koji će mi poslužiti kao grob.

Već sam rekao da ću možda do smrti popravljati prevode Bodlera, a pošto ne bih da mi se vjeruje na riječ, na šta je mag navikao ko Ranka na dimljene šarane, evo primjer. Dok sam pravio konačnu verziju teksta Odveć predivan sklad, pročitao sam svoj već dorađivani prevod Bodlerove pjesme Tužaljka jednog Ikara
   
Vidim sretne, site i čile 
One što ljube javne žene.
Moje ruke su polomljene 
Jer oblake su zagrlile.
 
Krive su zvezde jedinstvene
Čiji se sjaj s dna neba toči
Što sažgane mi vide oči 
Samo sunca iz uspomene. 
 
Zalud prostoru htedoh tome 
Kraj i središte da otkrijem;
Od žarkog oka, ne znam čijeg,
Ćutim da mi se krila lome;
 
Ljubav za lepo jer sprži me 
Neću visoku čast imati
Da ponoru, koji će dati 
Grob mi, nadenem svoje ime.   
 
Ovaj sam prepjev, koji mi se činio razliven, uz pomoć Sunitinog prevoda sažeo, nju potpisao kao drugog autora, i naslovio ga Tužaljke jednog Ikara:
 
Prva verzija:

Vidim: sretne, site, čile 
Te što ljube javne žene.
Moje ruke su slomljene 
Jer su oblake grlile.
 
Druga: 

Vidim: sretne, site, čile 
Te što ljube prostitutke.
Slomljene su moje ruke 
Jer su oblake grlile.
 
Prva verzija: 
 
Kriv je zvežđa jedinstveni  
Sjaj koji s dna neba ide 
Što sažgane oči vide 
Tek sunca u uspomeni.
 
Druga: 
 
Zbog zvezdanih vrsnih sjanja – 
Svako sa dna neba ide – 
Sad sažgane oči vide 
Samo sunca iz sećanja.
 
Treća:
 
Izrednih su zvezda sjanja
Kriva, dok s dna neba idu,
U sažganom što mom vidu    
Tek sunca su iz sećanja.
 
Prva verzija:

Hteh svemiru zalud tome 
Rub i centar da otkrijem;
Žarke oči, ne znam čije,
Ćutim da mi krilo lome;
 
Druga:
 
Hteh svemiru zalud tom i 
Rub i centar da otkrijem;
Žarko oko, ne znam čije,
Ćutim da mi krilo lomi;

Prva verzija: 
 
Lubav k Lepom jer sprži me, 
Neću imati najvišu
Čast da grobu svom, ambisu 
Tome – dadem svoje ime.
  
Druga: 
 
Ljubav k Lepom jer sprži me, 
Neću divnu čast imati
Da ponoru, što će dati 
Meni grob, dam svoje ime. 

Evo i Mićevićev prevod pod naslovom Žali jednog Ikara
 
Ljubavnici žena bludnih 
srećni su, gojni i leni;
skršene su ruke meni
jer oblake njima žudih.

Popraviću mu ritam drugog stiha: “srećni, gojni su i leni”. 
 
Zbog sazvežđa sa vrhunca
čiji žar dno neba toči,
sad mi vide tamne oči
tek spomen na sjajna sunca.

Popraviću drugi stih: “čiji žar k dnu neba toči”. I čemu tamne oči? Zašto nije rekao: “sad mi vide zgasle oči”? Kažite mi da vam kažem.
 
Zalud prostoru hteh čilo 
doći na kraj i do srži;
pred okom što ognjem prži
prelama se moje krilo;
 
Da je Marko Darin, mag bi,  laž “čilo” lako izbjegao: 
 
Hteh prostoru, ali zaman,
doći na kraj i do srži; 
pred okom što ognjem prži 
sad se moje krilo lama.

zgoren strašću za Lepotom 
neću imat čast svečanu 
da dam ime tom bezdanu
što biće mi raka potom. 
 
Samo dvije opaske:
 
1) Magovu Ikaru ruke nisu slomljene “od grljenja oblaka”, već zato što “oblake njima žudih” – takvog mutavca opet pravi od Bodlera. Već znate: rima ga sili na razne gluposti, pa nek smo čuli i da ima žudnja koja krši ruke. Ovo nije prvi, već sto prvi put da sjebe pjesničku viziju, pogotovo Bodlerovu. Čija je kritička svijest podvrgavala sumnji sve što napiše, pa bi se zgrozio od ruku koje su skršene jer su žudjele oblake. Moderna poezija pretanka je pređa koja se u magovim rukama lako kida. 
 
2) U mom prevodu sjanja zvezda idu sa dna neba, slika u skladu s razumom, pa maga, koji je s udarničkim žarom proizveo mnoštvo besmislica, genijalniju od genijalnije, molim da objasni: kako “sazvežđa sa vrhunca” svojim žarom “dno neba toče”? Kako zvijezde, recimo s Triglava, svjetlom dobacuju do dna neba? Ali kad je neko čarobnjak, ostaje čarobnjak bez obzira na ovakve gluposti. 
 
Takav  govor u Crnoj Gori i u Šumadiji zove se avetanje. U magovu slučaju avetanje je s uma skretanje pod prinudom metra i slîka, što mu je i navika i dika. Ponoviću: vrač vjeruje da samo Bodler okrenut naopačke može biti smatran velikim. 
 
P. S. Kad sam se sjetio pridjeva izredan, bio sam srećan, jer mi je ostao iz jednog teksta našeg profesora Midhata Begića, vrhunskog esejiste i vrsnog stiliste. U 

Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika Pavle Popović kaže: “To je primer suve i hladne ironije, mali komadić, ali izredan”. Mada me zemaljsko sve brže napušta, odjeke jezika iz knjiga i života posljednje ću zaboraviti. Zato vjerujem da ću  “ostati pjesnik i u štucanju predsmrtnome”, kako je rekla Marina Cvetajeva u mom prevodu.
 

KAKO MOCART PRČI ŠARLA

      Pogled mračne boje
 
U drugom katrenu soneta Cigani na putovanju (Bohémiens en voyage) Bodler kaže:
        
Les hommes vont à pied sous leurs armes luisantes 
Le long des chariots où les leurs sont blottis, 
Promenant sur le ciel des yeux appesantis 
Par le morne regret des chimères absentes. 
 
Muškarci pješače pod blistavim oružjem
Pored kola gdje su njihovi skutreni,
Bacajući u nebo poglede otežale
Od sumornog žaljenja za odsutnim tlapnjama.
 

Umjesto tlapnji, možda treba ostaviti himere, jer tu riječ su u našoj poeziji odavno odomaćili pjesnici Moderne, osobito Dučić. Uz to, pjesma u prozi Svak svoju himeru

 iz Bodlerovog Pariskog splina ovaj katren čini razumljivijim. 
 
Magov prepjev:
 
Muškarci s oružjem idu pokraj kola
Gde žene i deca šćućureni stoje,
Upirući k nebu pogled mračne boje
Umoran od varki i nejasnog bola.
 
Nema blistanja oružja, sugestivan detalj kakve mag voli izbaciti iz pjesme, ovaj put da načini mjesta “nejasnom bolu” kojeg u originalu nema, jer ima “sumornog žaljenja za odsutnim tlapnjama”, stoga je neslana laž da im je pogled “umoran od varki”, jer je težak od žaljenja što varki nema. Ovo je stoposto vrač koji od izvrsnog grožđa pravi loše vino.Proizvodnja banalnosti puna je mjera njegova genija. Bodlera su trivijalizirali i drugi naši prevodioci ali je vrač tu otkrivao neslućene mogućnosti.
 
U pjesmi Svak svoju himeru Bodler kaže se da je himeru “smatrao delom svoga bića” svak od onih koji ju tegle na grbači.Cigani iz ovog soneta kanda žale što tog dijela njih više nema.
 
Još neslanija je laž da bol “nejasan” – ako prihvatimo magovu zamjenu žaljenja bolom –  jer taj bol mu čini jasnim Cigane, čini ih njemu sličnim, vezuje ga za to “proročansko pleme vatrenih zjenica”, ali prevodilački malarmerovac, što je komičan oksimoron, tvrdo vjeruje: gdje ima nejasnoće, ima poezije.  
 
Njegovi nesporazumi s Bodlerom potiču i otud što ne shvata da u njegovoj poeziji caruje “pjesnička jasnoća”, da se poslužim Eliotovim riječima o Danteovom jeziku. Jedno složeno unutarnje stanje: “sumorno žaljenje za odsutnim tlapnjama” – od čega ciganski pogled k nebu biva težak – mag falsificira i simplificira, rastavlja da ga na proste činioce, laganjem ubija cjelinu koju u izvorniku sačinjavaju: baška mu je umor od varki koga u originalu nema, a baška bol koji u originalu niti je bol, niti je nejasan. Krasan obrazac šnajderaja: otkroji škarama parčiće pjesme i po svom (ne)ukusu ih sašije. Ovakve stvari u njega se gomilaju i njegovim prevodima daju osebujnu čar traljavosti.

Ovo su usputne zamjedbe, a udivljen sam “pogledom mračne boje”, iznašašćem genijalnijim i od “konja krilatog tela” iz njegovog prevoda Eredijina soneta. Zašto nije rekao: “upirući k nebu pogled mračan, što je / umoran od varki i nejasnog bola?”. Nedavno sam otkrio da je nešto slično i napisao: “upirući k nebu sneni pogled što je umoran od varki i od crnog bola”, ali je ocijenio da to nije dovoljno genijalno, pa je u novoj verziji otkrio pogled mračne boje, proširio nam percepciju sposobnošću da registruje boju pogleda, i sunčev spektar obogatio za još jednu boju – mračnu, te je razumljivo što ga nitko neće lišiti vjere, od Njegoševog mauzoleja tvrđe, da je veliki prevodilac i pravi pjesnik, što će biti kad tice stanu lećeti naopako, rekli bi u Crnoj Gori. Evo moj prepjev:  

Prve verzija  

Kraj kola gdje su se njihovi skutrili   
Muški idu, sja im oružje, od žali 
Sumorne za svojim tlapnjama nestalim
Pogledi ka nebu teški su im bili.
 
Druga verzija  

Kraj kola gdje su se njihovi skutrili   
Muški idu, sja im oružje, od žali 
Sumorne zbog svojih himera nestalih
Pogledi ka nebu teški su im bili.

Ovdje je sve sliveno kao u izvorniku, a ne rašrafljeno kao u banjalučkog amatera, Marko se trudio da sačuva što više poezije koju Bodler predlaže, mag je gledao da je što više uništi. Ja pravio prepjeve za sebe, čarobnjak radio da bude slavan, otud u njega toliki blefovi, riječ koja pogađa u srce Mićevićeva čarobnjaštva: to je pokeraš koji se vječito pravi da u ruci ima karte mnogo jače nego što su uistinu. I ne znam je li Pasternak bio u pravu kad je rekao: “Odvratno je slavan biti”, ali biti osrednji a izvikan kao mag, u tome ima nešto nepristojno. 
 
Ismijavanje izvikanog meni je draga razonoda. Samo sam Dabića, najizvikanijeg srpskog viteza danas, lemao s merakom većim od onog s kojim sam vrača raskupusio, da upotrijebim Darinkinu riječ. Jer, kad ga ufatim u zijanu, maga sam često kleo kao Darinka kravu ufaćenu u Staninu ječmu: vuk te raskupusio! 
 
I kako da ga ne lemaš kad mu je običaj da stihove koji su dragulj i u originalu i u mom prevodu: “od žali / Sumorne za svojim tlapnjama nestalim /  Pogledi ka nebu teški su im bili” pretvori u vašarsku bizuteriju: “upirući k nebu pogled mračne boje / umoran od varki i nejasnog bola”,koja mu sja kao nebeska kupola. Svojedobno, slušajući kako vazi na televiziji, mislio sam: tolika nadmenost, a leptire pretvara u zverke! Ne kapiram. Sad znam da to dvoje ide zajedno. Da je skromnji, prevodi bi mu bili bolji.
 
Nije lako reći je li veći maher za pretvaranje poezije u nepoeziju ili za srozavanje velike u drugorazrednu. U njegovim prevodima gluhoća za pjesništvo često trijumfuje pod različitim, uvijek neuspjelim krinkama. I da čorba bude gušća, jer  ga volim lemati svojim prevodima, evo još jedna varijanta:

S blistavim oružjem muški idu pješke, 
Kraj kola gdje njini stišću se, od žali
Sumorne zbog sviju himera nestalih,
Dok gledaju k nebu, oči su im teške.      
 
Ovo je napravio u svojoj 74. godini starac, ali profesionalac koji  je veliku poeziju gustirao. Vrač je bio nadničar koji se trudio da prevodima “odere koru ljeba”, kako bi rekao Njegoš, i je li čudno što je često znao  oderati  Francuze? 

      Škripi a stoji        
 
U prvom stihu njihovi istodobno su šćućureni i stoje, što nije greda, u njega ima besmislica gorih od ove. U pjesmi Magle i kiše (Brumes et pluies) Bodler kaže: 
 
Dans cette grande plaine où l’autan froid se joue, 
Où par les longues nuits la girouette s’enroue. 
 
što znači: 
 
U toj velikoj ravnici gdje hladan jugo se igra, 
Gdje u dugim noćima vjetrokaz promukne.   

Studentima sam govorio: riječ je o škripi vjetrokaza (zarđalog?), a pošto je to limeni
pijevac s krova, poredba je duhovita: ta škripa priziva glas pijetla promuklog od kukurikanja u dugim noćima. 

Moj prevod: 
 
U velikoj ravni, gdje igra hladan jugo, 
I gdje vjetrokaz promukne u noći dugoj. 
 
Mocartov: 
 
Doljom gdje se hladna bura zaigrala,
kad promukne noću veteruška stala.
 
Ne navodeći ko je prevodilac, studentima sam govorio: takvi se ćute obavezni  da original liše svih čarolija.I moraš biti žešći debil pa čuti škripu vjetrokaza koji stoji. Pošto ima jadnu maštu i ne vidi ono što prevodi, neophodan mu je sljepčovođa kroz carstvo poezije. Uništio je oba stiha držeći se malo je reći imbecilne teorije koja traži da se rime originala sačuvaju gdje god je moguće, to su svete konstante, mada su rime prvo iz originala što nestane u prepjevima. Ne i u Mocartovim. Siroti Kolja!  Pravo da bude budala pravilom o konstantama je pretvorio u obavezu, tako paše srpskih prevodilaca knezu. Marks je u pravu. Bogdan Popović je Dučića, kako se docnije ispostavilo s pravom, proglasio knezom srpskih pjesnika.Potom se taj knez, među prevoditeljima, ponovio, ali kao farsa.  

Na kraju prvog stiha je glagol igra se, a pošto se za nj nema rime, rekao je da se bura “zaigrala”, a to je četvorosložna riječ, i zbog nje je “veliku ravnicu” šutnuo iz pjesme, a turio dvosložnu “dolju”, i tako smo, umjesto širokog prostora kojim šiba jugo, dobili dolinicu gdje se “bura zaigrala” kao u dječjem vrtiću, a ja ću matoševski kliknuti: O taj uski genij, ti uski prevodi! Krivac je opet njegova uska pamet kojoj je hobi trkanje s velikim pjesnicima i moja mačuga neće ga izliječiti od te pasije.
 
Zbog rime sa zaigrala nagrabusio je i drugi stih: noći nisu “duge”, morao je precrtati sugestivni epitet koji je i bukvalno tačan: noći moraju biti duge da vjetrokaz pomukne, ali je “vjetrokaz” u muškom rodu, a vraču treba ženski i turio je četvorosložnu “veterušku” koja je stala i nastavila da škripi, kao što su se u sonetu Cigani na putovanju djeca i žene šćućurili dok stoje.
 
Oba prevoda su idiotski, ali je dobro što takve prevode vrač ne umije da prepozna i u svojim očima će do smrti da ostane nenadjebiva veličina. 
     
      Opojni osmesi 
   
U drugom katrenu soneta Taso u zatvoru Bodler kaže:
    
Les rires enivrants dont s’emplit la prison
Vers l’étrange et l’absurde invitent sa raison;
Le Doute l’environne, et la Peur ridicule,
Hideuse et multiforme, autour de lui circule.
 
Opojni smijeh kojim se puni zatvor
Ka čudnom i apsurdnom zove njegov um;
Sumnja ga opkoljava i smiješni Strah,
Ružan i mnogolik, oko njega kruži.
 
I prva tercina soneta govori o Tasovim slušnim halucinacijama: “ces spectres dont l’essaim / Tourbillonne, ameuté derrière son oreille” (” ti duhovi čiji se roj / Kovitla, 
uzbunjen iza njegovog uha”), riječi koje  kriju fin preliv smisla: iza uha znači – u mozgu, u glavi, što opet potvrđuje pomnost izrade Bodlerovih pjesama i tačnost tvrdnje da je “u sonetu svaka sitnica važna kao u gudačkom kvartetu”. Moj prevod:
 
Tamnicu ispunja smijeh što omami    
I um njegov k čudnom, k besmislenom mami; 
Strah smiješan, kada Sumnja ga opkoli,
Oko njega kruži, ružan i mnogolik.
 
Druga verzija prvog distiha: 
 
Zatvor je opojnim smijehom napučen
Što um njegov k čudnom i apsurdnom vuče.
 
Treća:
 
Aps puni opojni smijeh što njegove
Moždane ka čudnom i apsurdnom zove.  
  
Pošto sam, jezički, dakako, i Hrvat kad god ustreba, poslužio sam se “moždanima” koji znače mozak, moždano tkivo.
 
Mocartov prevod:
 
Opojni osmesi kroz zatvor pun tame
besmislu i čudu njegov razum mame; 
ovija ga Sumnja, a Strah muči svega,
mnogolik i gadan, dok kruži uz njega.
 
Prevod je pun sitnijih kvarova. Pjesnik je sumnjom poetično ovijen, a ne njom opkoljen, ono što je u Bodlerovoj pjesmi dramatično u magovu prevodu ima okus idile, a Marko Darin, koji je 44 mjeseca bio opkoljen Dabićem, vrlo je osjetljiv za izražajne valere toga glagola, i zato ga je stavio u rimu. I u prevodu soneta 

Simpatični užas vrač je razvratnikovu dušu ovio mišlju: njegov štil pun je klišeja vlastite izrade.
 
Strah je u originalu “smiješan”, važan epitet, jer sugeriše objektivan pogled na ono unutra, svejedno da li tako gleda Bodler, ili je to prozrenje ludog Tasa, koga u magovu prevodu strah “muči svega”, što je parazitski dodatak: izbacio je bitan epitet smiješan, i zbog rime dodao izlišnu riječ svega. Suvišna je i zatvorska 

tama koja je tu zbog rime i da nas podsjeti da je mag kralj opštih mjesta: jebo tamnicu koji nije tamna. Uz to, strah ne kruži oko već uz njega, jer to zahtijeva metar: opet prisilni, sputani jezik o kojemu sam već govorio. 

No sve ovo je ništa u poredbi s Mocartovim Tasom koji ne sluša u zatvoru smijeh nego, vjerovali ili ne, u njegovoj tami vidi opojne osmijehe!

 

U njega je oko vidovnjačko,

A poimanje poezije đačko,

Tom u kolu srpskih prevodilaca vječnom kecu

vazda je drago praviti malu decu,

ne samo pjesnicma, jer je za poeziju tele,

nego i tebi, Aristotele,

jer logiku ti uopće ne šljivi,

zato su mu prevodi često upiš živi.
 
      Mrtva doba se s balkona neba klanjaju
 
Evo tercina iz Bodlerovog soneta Sabranost (Recueillement):
 
Loin d’eux. Vois se pencher les défuntes Années,
Sur les balcons du ciel, en robes surannées;
Surgir du fond des eaux le Regret souriant;     
 
Le Soleil moribond s’endormir sous une arche,
Et, comme un long linceul traînant à l’Orient,
Entends, ma chère, entends la douce Nuit qui marche.
 
Daleko od njih. Evo se naginju pokojne Godine,
Sa balkona neba, u starinskim haljinama;
Izranja iz dubljine voda Nasmiješeno Kajanje; 

Sunce na umoru spava pod lukom mosta, 
I kao dugi mrtvački plašt što se vuče sa Istoka,
Slušaj, moja draga, slušaj blagu Noć koja hoda.
 
Moj prevod: 
 
Od njih. Gle, s balkona neba se Godine
Pokojne naginju, s ruhom iz starine,
Kajanje sa smeškom izranja s dna voda;
 
Spi pod lukom mosta sunce umiruće,
Ko plašt mrtvog što dug s Istoka se vuče, 
Slušaj, draga, slušaj Noć blagu dok hoda. 
 
Iz originala sam sačuvao noć blagu kao mrtvački plašt, jer to je nepatvoreni Bodler, i ništa nisam slagao, ni izbacio, niti šta dodao zbog rime, čime se ne može podičiti prpošno budalasti uradak čarobnjakov:
 
daleko. Gle mrtva Doba se klanjaju 
sa balkona neba, u starinskom sjaju; 
skačući s dna voda, Kajanje se smeška;  
 
umiruće sunce spava ispod svoda,
dok s Istoka crnog kao pokrov teška, 
slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda.
 
Vrlo mu čilo ovo kajanje koje skače s dna voda, čak sam poželio da pitam: đe ste nabavili, mister, ovako bodro kajanje? Dobro bi došlo, i ne bih pitao koliko košta, maličak optimističkog kajanja meni koji se cio život kajem, najčešće zbog tričarija. 
 
I da ga turiš u ćivot Svetog Vasilija gluhać za jezik i za poeziju ostao bi gluhać koji ne kapira u čemu je vic: kajanje izranja sa dna voda kao sa dna duše, briše se granica nutarnjeg i vanjskog, ovo je magija koja sliva subjekat i objekat, kako Bodler definiše poeziju, ovo je simbolizam prije simbolizma: pejsaž je stanje duše. U vrača kajanje s dna voda skače atletski bodro, i dok se smeška, čini se da na obrazima ima jame smjehuljice – takva je blesa mag kad ga budalesanje krene, a Bodlera na ovaj način prca češće nego ostale Francuze, izuzimajući Valerija.            

I divna su ta “mrtva Doba” što sa “balkona neba” se “klanjaju”, ne pitajte zašto, komu ili čemu, najvažnije je da se rimuju sa “sjaju”. Kad bi razumio poeziju, mag bi znao da to moraju biti “Godine”, što nije bilo teško: “daleko. Mrtve se Godine klanjaju, / gle, s balkona neba”. Srednji rod “Doba” ubija preciznu sliku: godine su personificirane, što sugeriše veliko “G”, postale su dame u starinskom ruhu koje se ne klanjaju nikom, kako će se dame klanjati, dame su tu da im se klanaju, nego se naginju sa balkona, ne onih na kućama, jer su mrtve, zemno je upisano u nebesko, a sve ovo surovo je ubio likvidator poezije koji decenijama igra čarobnjaka.  
Bodlerov život bio je paklen, ali treba dodati da ga je lično učinio takvim, pored ostalog i zato što je, kako veli Miodrag Pavlović, to zahtijevala pjesnička vizija koju je 
dosljedno živio i hrabro izrazio. Ali, kad paklene godine prođu, i javi se Kajanje, preobraze se u dame na balkonima, a starinsko ruho kaže da su uzvišene i  nedosežne maltene kao srednjovjekovne gospe. Godine, nedosežne u vremenu, postale su gospe nedosežne u prostoru, zato su i balkoni postali nebeski, a mrtve Godine se naginju ozgo, vidljive su unutarnjem oku, ima ih u sjećanju. 
 
Književna gradnja i ovdje vrlo je promišljena, slike su plod mašte i razuma, što je jedan od zaloga Bodlerove veličine: misao se lako pretvara u sliku, slika lako rađa misao, ali magova plitka pamet i kržljavo čulo za poeziju vole raspišati Bodlerovo fino umijeće. Nekad pjesnika raskući!      

I zašto nije kazao: “sunce što mre spava mostu ispod svoda”? U prevodima je desetinama puta upotrijebio riječ “svod” umjesto “nebo”, pa mi je čudo okle sunce ispod nebeskog svoda dok “Noć blaga hoda”? Čujem kako odvraća: “To je svod mosta”. Čujem kako uzvraćam: reče li ti ono da je “nepogoda” moj nedovoljno jasan prevod Bodlerove riječi “orage”? Ako reče, hoćeš li da iz graha pogodimo je li to nebeski svod ili luk mosta? Ili misliš: ako je u tvojim prevodima tebi  sve jasno, mora biti i drugim?

Opet se radi o jeziku koji se ne osvrće na čitaoce, pa smo onemogućeni da osjetimo fuziju božje i ljudske tvorevine, presijecanje prirode i kulture u slici koja je još jedan dokaz da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik: sunce zaustavljeno u luku mosta postaje slikarsko platno, a luk je njegov okvir.

“Noć” je u maga kao mrtvački “pokrov teška”, što joj ne smeta da “blago hoda”. Kuburenje s metrom i rimom opet ga prisiljava da laže i lupeta: “Noć” je postala 
“teška” da se rimuje sa smeška – dvije laži opet se dozivaju, ovaj put megafonom – a pošto mora popuniti broj slogova u stihu, Istok je postao “crn”, opet parazitska riječ, jer kakav će drugo istok biti noću? I zašto nije kazao: “dok s Istoka kao plašt mrtvački teška, / slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda”? Bedastoća noć teška a blaga bila bi očitija: epitet “crn” tu je da popuni broj slogova i baci plašt tmine preko blage noći i njene blesave težine.Rime kao što je smeška-teška dokaz su i ograničene pameti koja je karadušmanin poezije, pogotovo velike.

Vrač misli da je “pokrov” jasan prevod riječi “linceul” (mrtvački plašt), a Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika daje primjere da je pokrov i omotač 
(“koža je pokrov tijela”), i prekrivač (“ledeni pokrov”), i zastirač (“pokrov sive magle”), i kućni krov (“pokrov joj se nakrivio”), i poklopac na sudu, ali očekuje da se divimo stihovima: “dok s Istoka crnog kao pokrov teška, slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda”, jer kad on napiše “pokrov”, svak skuži da je “mrtvački”, a kad ja napišem “nepogoda”, svak doda pridjev “elementarna” i od čuda se prekrsti. Ili su možda u jeziku ovog autiste svi pokrovi mrtvački, a sve nepogode elementarne? 
 
Kako god bilo, njegov narcizam često je kratica ka sljepilu koje je tužno. Bacio je život na prevode a nije kako valja ispekao zanat i često nema blage šta je poezija. Ili ga lemam na pravdi boga: savladao je zanat i razumije poeziju koliko mu je dopušta plitka pamet, ni mrvu više od toga.  
 
     Mrkline beživne

U pjesmi Bertine oči Bodler kaže:
 
Grands yeux de mon enfant, arcanes adorés, 
Vous ressemblez beaucoup à ces grottes magiques
Où, derrière l’amas des ombres léthargiques, 
Scintillent vaguement des trésors ignorés!
 
Velike oči mog djeteta, divne tajne, 
Vi mnogo ličite na one čarobne pećine
Gdje, iza gomile letargičnih sjenki, 
Nejasno blistaju nepoznate riznice!
 
Moj prepjev
 
Prva verzija:
 
Krupne oči čeda moga, divne tajne,
Vi ste poput onih pećina magičnih 
Gdje, iza gomile sjenki letargičnih,
Neznane riznice nejasno se sjaje! 
 
Druga: 
 
Krupne oči čeda moga, divne tajne,
Vi ste poput onih pećina magičnih 
Gdje, iza gomile sjenki letargičnih,
Neznane riznice nejasno su sjajne! 

Treća: 
 
Krupne oči čeda moga, tajne krasne,
Čarobnim spiljama veoma ste slične, 
Gdje se gomilaju sjenke letargične,
Iza njih se iskre riznice nejasne!  

Četvrta:
 
Krupne oči čeda moga, tajne krasne,
Čarobnim spiljama vi  ste vrlo slične, 
Gdje se gomilaju sjenke letargične,
Iza: neznan-blagā iskre su nejasne!
 
Više verzija prevoda temelje se nekad na udarničkom načelu: nema odmora dok traje obnova onog što je čarobnjak u svojim prevodima razorio, a okončao sam posao kad sam shvatio da više od ovog ne mogu učiniti za Bodlera. Kolja Mićević, devojačko Vračarević, veli:
 
Krupne oči moga čeda, tajne divne   
vi ličite jako na magične špilje 
gde nejasno bleska skriveno obilje 
pred kojim se kupe mrkline beživne!
 
Mrkline su, dakle, beživne! Što je previše, ako je i od amatera. Jer je gore no i diletantizam. I opet volšebna riječ “obilje”. Kad napiše obilje, misli da je pesničina, pa bi se osevapio ko bi mu iz šaka tu igračku oteo. 
 
Kad je prevodio sonet u kojem Žermen Nuvo veli: “Jutro je bilo plavo”, Mocart mu je pojačao boju: “Jutro od modrog obilja”, jer jebeš plavo jutro, samo u jutro “od modrog obilja” možeš pticu rime  “loviti od milja”,mada ju u originalu pjesnik lovi stavljajući joj soli na rep, ali, za humor gluhi Amadeus ne čuje da se pjesnik zeza, pa je Nuvoa bičem nagnao da osjeća milje dok je lovi.  
 
Takav je banjalučki Kiš: 
Baštovanske torbice se maši 
Pa ili red smilja,
Ili red bosilja
Redovito sije
Gdje u Bodlera ima ironije,   
I zaželiš da mu kažeš: “Iš,
Ne praši!”
 
Zbrljeknuti stih: “pred kojim se kupe mrkline beživne” opet nudi parodiranog Malarmea, i priziva u pamet Šekspira: samo kenjce možeš pojiti na ovoliko zamućenom vrelu mudrosti. Neumorno praveći mutave prevode još neumornije se hvalio njihovom tačnošću, jer su mu vjerovali na riječ, a lakše je diviti se uneviđeno nego latiti se nimalo lakog upoređivanja prevoda sa originalima.  

U akrobatskoj rimi “divne”-“beživne” skovao je novu riječ, jer, dok prevodi Bodlera, kuša da se “ponaša kao pesnik” 
 
i drži: od epiteta beživne 
prevod bi mogao da mu živne, 
čak možda mogla njegova bi čar 
jednog od onih bogova da zivne
što prvi stih prevoda šalju mu na dar
da mu se zahvali zbog vrlo izlivne
genijalnosti koja rađa divne
izmišljotine na logiku kivne
i od njih pravi za princeze grivne.
 
Romanist Nikola Kovač i ovo bi nazvao mrtvim prevodom, mada bi bilo točnije reći da ovako prevodi mrtvak. 
 
Amadeusovi promašaji lako su objašnjivi: kuša glumiti pjesnika mada se iz aviona vidi da je egzibicionist koji, uz to, nije čitao našu poeziju 20. vijeka, jer bi znao da su pridjev “letargičan” u srpskom jeziku davno odomaćili Dučić, Rakić i Pandurović, i ne bi jezički purist pridjev “beživan” smislio dubeći na glavi da izbjegne ne tuđicu, kako vjeruje, već našu riječ stranog porijekla, kako kaže moderna lingvistika.
      Viju se, dakle
 
U sonetu Suglasja (Correspondances), najslavnijem iz Cvijeća zla, Bodler kaže: 

Comme de longs échos qui de loin se confondent
Dans une ténébreuse et profonde unité,
Vaste comme la nuit et comme la clarté,
Les parfums, les couleurs et les sons se répondent.
 
Kao dugi odjeci koji se u daljini stapaju 
U mračno i duboko jedinstvo,
Ogromno kao noć i kao svjetlost, 
Miris, boje i zvukovi se suglašavaju.
 
Mićevićev prevod: 
 
Kao dugi jéci što se kroz dalj sliju 
U nekakvu mračnu i duboku celost  
Koja je ogromna kao noć i svetlost
Mirisi, i boje i zvuci se viju.
 
Viju se, znači? Htjedoh reći: e pa lijepo, fala Bogu! Ali ne vjerujem da mu se Bog miješa u poslove, i bolje je kazati: bravissimo, maestro, vrlo ste izbirikani u giljotiniranju najslavnijih stihova na francuskom jeziku, jer ste za poeziju obična truba. Više je nego skandal prevod četvrtog stiha, možda najvažnijeg u Cvijeću zla, jer sadrži srž Bodlerove poetike i filozofije, donekle i poezije. 
 
Stih na koji su potrošene stotine bočica kritičarke i analitičarske tinte taj šupak je likvidirao glagolom “viti se”, a vi birajte između 17 značenja u rječniku: previjaju se, 
savijaju se, povijaju se, vijugajući pružaju se, protiču, o(ba)vijaju se, omotavaju se (oko čega), uzdižu se, uspinju se, izvijaju se (o glasu, o zvuku), lepršaju, vijore se, nadnose se (nad čime),motaju se u pramenovima, u kolutima, kovitlaju se, kruže u zraku, jure, tumaraju. Birajte značenje koje hoćete, svako možete nabiti na Crven Ban, jer nema veze sa smislom glagola “se répondent”. 
 
Evo šest mojih prepjeva ove strofe, pravljenih za studente: 
 
a) Ko što se u dalji duga eha spoje
U neku duboku i mračnu cjelinu,
Ogromnošću nalik na svjetlost i tminu,
Miris, zvuk i boja u suglasju stoje.      
 
b) Ko što se u dalji duga eha spoje
U neku duboku i mračnu cjelinu,
Ogromnošću nalik na svjetlost i tminu,
Suglasni su zvuci, mirisi i boje.
 
c) Ko što se u dalji duga eha stope
U jedinstvo mračno i duboko, koje
Kao noć i kao svjetlost ogromno je,   
Mirisi se, zvuci i boje poklope.
 
d) Ko u dalji eha što sliju duga se
U jedinstvo mračno i duboko, koje
Kao noć i kao svjetlost široko je,   
Mirisi se, zvuci i boje suglase.
 
e) Ko što u daljini od dugih eha se 
Mračno i duboko sjedinjenje sali,
Ogromnošću na noć i na svjetlost nalik,
Mirisi se, zvuci i boje saglase. 
 
f) Kao duga eha što dalj sliti znade
U jedinstvo mračno i duboko, koje
Kao noć i kao svjetlost ogromno je,   
Mirisi se, zvuci i boje usklade.
 
Ni jednim prevodom, a svi su od magovog mnogo bolji, nisam zadovoljan, ali mi je mirna savjest, jer sam učinio sve da budem što bliži originalu. Vjerujem da je sad pojmljivije zašto Amadeusov prevod: “Mirisi, i boje i zvuci se viju” budi moj prijezir koji ide do odvratnosti. Ne sjećam se šta sam studentima govorio o originalu, ali sam o Mićevićevom prevodu tog stiha rekao: “Ovo je pravilo čeljade lako po kapom, kako u vele Crnoj Gori”, i  izmamio smijeh od nekolicine. 
 
Danas dodajem: “Tako u mom kraju govore o onim s malim prečnikom mozga. Mirisi, boje i zvuci viju mu se kao državne zastave za 29. novembar!“ Ovo je izišlo iz tikve narcisa koji drži da mora biti prava stvar sve što naškraba, ne zato što ima vrline dobrog prevoda, već zato što je njegov, a zna se ko je Kolja Vračarević. Lakoumnost s kojom prevodi najveće francuske stihove nekad mi ne ide pod kapu, nekad me razbjesni, nekad izazove smijeh. On čarobnjak? Ali zar bi, bez legende o čarobnjaku, aerodinamičnijem od svih poznatih, prodao sto i više knjiga prevoda?
 
Za ovakve prevode krivci su, uz ostalo, precjenjivanje sebe i potcjenjivanje drugih. Prirodno je da megaloman i neznalica o sebi ima visoko mišljenje, a pravo na to i ustav mu jamči, ali, kad mirise, boje i zvuke naćera da se viju, to je uvredljivo potcjenjivanje velikog pjesnika i velike poezije. Iza ovakvih brabonjaka  stoji vjera: lako je meni sa Bodlerom koga “čitam u svim pravcima istovremeno”. Čitaš ga govno, rekli bi mu u Mostaru.

      Oči glatke kao rude 
 
U prevodu Bodlerove pjesme o nerotkinji Mocart kaže: “Glatke oči zdane od preljupkih ruda”, što je laž od koje mozak staje. Original veli: “Njene uglačane oči napravljene su od čarobnih minerala”. Brušenjem minerala za te oči umjetnik koji ju je izradio pokazao je šta uistinu može. Umjesto minerala, mag je turio rude koje su “ljupke”, jer  “čaroban” ne može stati u metar, ali zar nisu rude bile bezoblične otkako je krme rep iskrivilo? To je strastan proizvođač besmislica koje su i silovanje mozga, mada me zanima kako se zove brusač što živi pod zemljom i rude podvrgava stručnoj obradi da bi bile uglačane kao dragulji. Evo i moj prevod: “Uglačano oko – mineral pun čari”.

Već sam rekao: dok mu čitam prevode, pogotovo Bodlerovih pjesama, ni za čas ne zaboravljam da su to prevodi. Nikad me pjesma ne ponese kao da je napisana na našem jeziku. Uvijek u njima ima u manjoj ili većoj mjeri nešto iskrivljeno, okrnjeno, proizvoljno, nahereno, nategnuto, nasiluboga, izvještačeno, neprirodno, prejeftino, banalno, prezaslađeno. I nešto slično slomljenoj kosti koja je ukrivo srasla. 

To je, ponavljam, prisilan jezik. Prisilne misli su, znamo, simptom šizofrenije, pa bi se moglo reći da Mocart decenijama živi jezičku i stilsku šizofreniju koja se cijeni kao čarobnjaštvo. Neprestano osjećate  da je na taj jezik primoran višim silama koje se zovu metar i rima, a u te sile spadaju i principi njegove skolastičarske poetike.  

Evo dva primjera.
 
“I sva se zagnjuri po ponoru Čamā”, kaže u prevodu Bodlerove pjesme Opsjednuti. U našem jeziku možeš se ili gnjurati po ponoru (nesvršeni glagol), ili zagnjuriti ponor (svršeni glagol). Srpski Lisenko je od dva ispravna sklopa ukrštanjem načinio treći, da dobije potreban broj slogova stihu: “I sva se zagnjuri po ponoru Čamā”, jer gluhać ne čuje da ovdje ne ide svršeni glagol. A zašto nije rekao: “I zagnjurila se sva u ponor Čama”. Valjda zato što i ne zna šta je lupio i zato što je za potonji iskaz potrebna je stihotvorna vještina bolja od one kojom vrač raspolaže. 

“Da oružje spuza” veli zbog rime sa suza  u prevodu pjesme Siznina, gdje Bodler kaže: “zna spustiti oružje” (“sait mettre bas les armes”). Te ako Sizina oružje zna da spuza, zna li i da ga uspuza, ser? Ne zna da glagol spuzati ne može imati objekat, možeš ti da spuzaš, ali ne možeš da spuzaš ništa, ni da ga uspuzaš. Zato i bez poredbe s originalom često znam kad se opet odao budalasanju. Mađioničarskom.

U pjesme Harmonija večeri Bodler kaže: “Sunce se udavilo u svojoj krvi što se stisne”, slika precizna i jasna: crvenilo zalaska je sunčeva krv koja se gruša. Mag veli: “Sunce se utapa u vlastitoj rani”, što je napisao majmun kod Svetog Duha u najmu. Ovo je majmunsko oponašanje pjesničkog tvorenja. I studenu kamenu su dojadila njegova utapanja u vlastitoj rani, to jest naprezanja rođenog nepjesnika da bude sukreator, ne videći da time pjesmi zadaje rane u kojim se utapa poezija.

       Uzana ledna grotla gruba
 
Kad čitam ovakve uratke o kojim je malo reći da su amaterski, jer su vandalski, pomišljam da Mocart koji je preveo brdo knjiga veće nego Šehitluci kod Banje Luke ne zna šta je poezija. Ili da vrlo često ne zna. Bodlerova pjesma Zmija koja pleše 

završava se stihovima: 
 
Comme un flot grossi par la fonte
Des glaciers grondants,
Quand l’eau de ta bouche remonte
Au bord de tes dents,

Kao val koji raste topljenjem 
Lednika što tutnje, 
Kad voda tvojih usta opet se popne 
Do ruba tvojih zuba,  

Je crois boire un vin de Bohême,
Amer et vainqueur,
Un ciel liquide qui parsème
D’étoiles mon coeur!
    
Vjerujem da pijem vino Boeme, 
Gorko i pobjedničko, 
Neko tečno nebo što sije 
Zvijezde u moje srce. 
 
Mag je ovdje zaista dobro upro da sebe nadmaši u pravljenju mutavih prepjeva:    
 
Kao val topeć uzana
ledna grotla gruba, 
kad voda s tvojih usana
takne ti rub zuba
 
ja pijem vino Boeme, 
pehar gorkog slavlja,
svod tečan što zvezda seme
sred mog srca stavlja.
 
Prva dva stiha prve strofe, u originalu jasna, u Mocartovu prevodu ne mereš uhvati ni za glavu ni za rep. Prvo pomisliš: ovo je goli autizam. Tren potom jasno je da autizmu sliči, a da se radi o vračari koja istoriju francuske književnosti okreće naglavce. Bodlera, “najkonciznijeg i najjasnijeg među ukletim pesnicima” koji “katedarski jasnim i kolokvijalnim jezikom pokazuje i dokazuje apstraktnosti”, kako veli Isidora Sekulić, pretvorio je u sljedbenika “tamnog Malarmea” koji je bio Bodlerov sljedbenik. U pogovoru Cveću zla hvali se svojim “zatamnjenjima” u prevodima Šarla Bodlera koji je vlastiti mrak izrazio najpreciznijim i najjasnijim mogućim jezikom.   

Evo najupečatljiviji primjer mađioničarstva po ugledu na Malarmea. U Popodnevnoj pjesmi Bodler kaže: “Tvoje oko blago kao mjesec” (“Ton oeil doux comme la lune”), a banjalučki malarmeovac veli: “Pogled blag kao noćna srma”, stih koji bez originala nećete shvatiti. To magare je Prevodilačkog čarobnjaka, nakrcanog preciznim analizama svih oblika njegovog fušeraja, proglasilo hrpom besomučnih laži. Ako je suditi po lakoći s kojom poriče činjenice, to Srpče je Montenegrinjac sa dna kace. Je li onda čudno što ga bijem s merakom nesvakidašnjim? 
 
Jer onaj ko je zavrnuo šiju poredbi oka i mjeseca običan je hajvan. Ova slika je toliko sugestivna zato što je blaga zapravo mjesečina, klasičan primjer kako je romantizam, koji je mjesečinu obavezivao da bude blaga, Bodler sublimirao dižući njegove topose na višu razinu umjetničkog postojanja, mada sam uvjeren da su za Mićevića ovo španska sela i da ne kapira šta sam rekao. 
 
Pa ću pokušati da mu objasnim: ova poredba žensko oko kosmizuje, kako bi kazao Bašlar, i teško da ga je iko ovoliko uzvisio, oko i njegovo zračenje. Mag je noćnom srmom ubio bodlerovsku novinu, pjesnika vratio natrag, romantizmu, jer srma je mjesečina, vratio ga onom od čega je Bodler neočekivanom slikom pobjegao.

​Malarme jeste izbjegavao imenovanje, ali stihovi iz Zmije koja pleše karikatura su njegovog postupka: da dobije rimu, umjesto “lednici”, vrač veli “uzana ledna grotla gruba”, što je da se upišaš od šege i, ko ne zna izvornik, neće skužiti da se radi o glečerima. Njegovi prevodi često nisu kadri da samostalno postoje i mogu se razumjeti jedino uz pomoć originala, a proglašeni su mađijanjem da ne bi ko posegao za instrumentima analize. 

Zbog efektne rime (“uzana”-“usana”) napravio je opet rusvaj. Na internetu sam čitao njegove pjesme, slabe, ali sam se divio srokovima koji su sami sebi cilj i na užetu su bolji i od Arifa Tamburije, najslavnijeg banjalučkog pehlivana.

“Voda s tvojih usana” sili nas da se pitamo: baca li draga ključ na grlo, ili šta? Okle voda na ženskim usnama, je li Amadeus pri sebi? Pri sebi je, ali nije kriv on već majka Priroda što ne razumije ove stihove i ne kuži da se radi o genitivnoj metafori i da je morao napisati “voda tvojih usana”: usne su voda što se penje do ivice zuba koji su kao obalsko stijenje, ili, kako moj prepjev kaže: 
 
Ko rast vala kog topljenjem
Tutnjav lednik poji,
Do ruba se zuba penje
Voda usta tvojih:
 
Vino, gorko i pobjedno,
Boeme tad pijem,
Zvijezde tečno nebo jedno
U srce mi sije!
  
U poredbi s mojim, magov prepjev kao da je pravio član prevodilačke sekcije u gimnaziji u Tuzima, mada član koji obećava. Metafora “voda usta” pripremljena je poredbom s “valom” u prvom i drugom stihu: Bodler i u ovoj strofi manje pjeva a više pravi. Možda modernitet u poeziji i jest počeo kad je pjevanje zamijenjeno pravljenjem, a Bodler je prvi veliki moderni pjesnik koji je s pjevanja na pravljenje često prelazio kao precizan stvarač slika u čijem uobličavanju sudjeluju i mašta i “kritički duh”, što je nagoviješteno i slikom vala koji topljenjem lednika raste. Radi se o ledniku hladnog neduhovnog tavorenja, čemu je suprotnost Boema. 

Val potom biva voda ženskih usta, ne usana, mag je slijep za tu razliku: usta sugerišu i govor, “voda usta” je pomalo i auditivna slika, njen smisao bi bio okrnjen ako je lišimo sugestije da su riječi val ili da je govor žubor. Što je na početku bilo talas koji raste prešlo je u ispijanje vina – što može da znači ispijanje usana i opijenost njinom ljepotom, pa i opijenost ženskim govorom – na kraju  postaje “tečno nebo”, ono koje pilac otkriva u vinu. Ovaj lanac metafora koje se rađaju jedna iz druge podsjeća na ono što Eliot zove duhovitošću (wit) u engleskoj poeziji, kako je imenovao saradnju razuma i imaginacije u pjesničkoj slici. Ne znam je li o tome pisano, a mene je Bodler ne jednom podsjetio na engleske metafizičke pjesnike 17. stoljeća u čijim se pjesmama neočekivane poredbe, nakon misaone razradbe, pokazuju opravdanim, umu posve prihvatljivim. 

 

U originalu “vino boeme” je “gorko i pobjedničko”,a u maga je “pehar gorkog slavlja”, mada Bodler ništa ne slavi nego je to vino pobjeda nad jalovim bitisanjem,posezanje za nebesima.     
 
      Žrtva zle sreće 
 
Bodler ima sonet Zla sreća (Le guignon), a kad je igrom nevesele sudbine vraču pao u šape, postao je istinska žrtva zle sreće, jer takav je balkanski čarobnjak: dok prca Francuze, ne da im plakati.
 
Evo original i bukvalni prevod: 

Pour soulever un poids si lourd,
Sisyphe, il faudrait ton courage!
Bien qu’on ait du coeur à l’ouvrage,
L’Art est long et le Temps est court.
 
Da se digne tako težak teret, 
Sizife, treba tvoja hrabrost! 
Premda se ima srca za djelo, 
Umjetnost je duga, a vrijeme kratko. 
 
Loin des sépultures célèbres,
Vers un cimetière isolé,
Mon coeur, comme un tambour voilé,
Va battant des marches funèbres.
 
Daleko od slavnih grobnica, 
Ka usamljenom groblju, 
Moje srce, kao mukli bubanj, 
Ide bijući mrtvačke marševe. 
               
Maint joyau dort enseveli
Dans les ténèbres et l’oubli,
Bien loin des pioches et des sondes ;
 
Mnogi dragulj pokopan spava 
Usred tame i zaborava, 
Vrlo daleko od pijuka i sondi; 
 
Mainte fleur épanche à regret
Son parfum doux comme un secret
Dans les solitudes profondes.
 
Mnogi cvijet prosipa nevoljko 
Svoj miris blag kao tajna 
U dubokim samoćama. 
 
Moj prevod:
 
ZLA SREĆA

Prva verzija:  

Sifize, treba tvoja smelost 
Za dići tako teško breme!
Umetnost je duga, a vreme 
Kratko, prem srčan sam za delo.
 
Druga:  

Za dići tako teško breme
Sifize, treba tvoja smelost 
Prem srca ima se za delo,
Umetnost – duga, kratko vreme. 

Ne među slavne te grobnice –  
K samotnom groblju srce moje 
Ko bubanj mukli hodilo je 
Bijuć mrtvačke koračnice. 
 
Pokopan mnogi dragulj spije 
Sred zaborava i sred tama:
Predalek krampi i sondi je; 
 
I nevoljko cvet mnogi lije  
Kâd blag ko tajna što se krije 
U dubokim u samoćama.  
 
Mićevićev prevod:
 
ZLOKOB 
 
Da podigne se to teško breme
Sizife, treba tvoja odlučnost! 
Mada u srcu živi mogućnost,  
Umetnost je duga, a kratko vreme. 
 
Ne dotičući spomenike gorde, 
Prema groblju nedostupnom, 
Moje srce, nalik bubnju muklom,  
Stupa bijuć posmrtne akorde. 
 
Mnogi dragulj skriven spava 
Sred pomrčine i zaborava 
Dalek krampovima i sondama; 
 
Mnogi cvet nerado ostaje 
Bez mirisa svog blažeg od tajne 
Pod najdubljim samoćama. 

      Sedam vrsta stihova 
     
I od ovog soneta radi šta mu na milu pamet padne, i kome nisu ispale vidi kakav je ovo uradak, a mene zanima prvenstveno prozodija: prepjevao sam ga devetercem,

a vrač je uporabio 7 vrsta stihova! Takve su njegove pesničke slobode. 

U prvom katrenu, prva tri stiha su jampski deseterci, a četvrti je jedanaesterac s cezurom iza šestog sloga. U drugom katrenu, prvi stih je jedanaesterac s cezurom iza petog sloga, drugi je osmerac, treći i četvrti su trohejski deseterci. U prvoj tercini, prvi stih je osmerac, drugi jampski deseterac, treći deseterac s cezurom iza šestog sloga, a takav stih u našem jeziku nije mi poznat. U drugoj tercini prvi stih je deveterac sa cezurom iza četvrtog sloga, drugi je trohejski deseterac, a treći osmerac. Ukratko, strofe ovog prevoda treba zvati kiticama, jer liče na go qurac. 
 
To što mu je versifikacija i s koca i s konopca ne bi bilo greda da ju je žrtvovao tačnosti onog što se reklo, ali bih mogao napraviti bar dvije stranice analize magovih izmišljotina i promašaja, a upozorit ću na četiri stvari. 

      Stupanje ka nedostupnom

1) U stihu: “Mada u srcu živi mogućnost” od Bodlera opet pravi Malarmea, prisiljen srokom: prvo je slagao da “treba tvoja odlučnost”, a ne “hrabrost” kao u originalu, pa je morao slagati i da “u srcu živi mogućnost”, dok original veli da se “ima srca za djelo”, što mu je omiljen stvaralački metod, jeblo ga proizvoljno prevođenje: riječi s konkretnim značenjem promeće u apstrakcije koje kastriraju pjesmu. 

2) Groblje nije “samotno” već “nedostupno”, da se rimuje sa “muklo” što i nije neki srok, a zašto je nedostupno, pitaj Malika Tintilinića. Ili je u magovoj srednjoškolskoj predstavi ukleti pjesnik obavezan prezirati sve dostupno? A kakva je to “mogućnost” koja “živi u srcu” Sizifovom, mogu reći mag i bozi koji su ga osudili da gura kamen.

3) Original kaže da srce ne ide “među slavne grobnice” – koje je ovaj ljubitelj klišeja pretvorio u “spomenike gorde” – već k samotnom groblju, pa bi sevap kod Boga uvatio ako bi objasnio šta znači budaleština: “Ne dotičući spomenike gorde”. 

Gdje su ti spomenici? Na groblju? U gradu? Pojma nemamo, mada bi njina gordost bolje pasovala gradu, gdje bi, izložena ljudskim očima, izazivala divljenje.
 
I šta znači obavijest da gorde spomenike srce ne dotiče? To zna jedino Mocart. Ide li kroz groblje gdje su sve sami “gordi spomenici”, ka nedostupnom, jer srce ukletog pjesnika u obavezi je da “stupa” ka “nedostupnom”? Hajde znaj. Ali znam da su “spomenici gordi” bedan kliše dostojan genija s gimnazijalskim poimanjem poezije, i dokaz da je u njemu opet proradio “tamni Malarme”: imamo izravni kontakt  s magovom impotencijom: najnaoštreniji je za silovanje pjesnika kad je najimpotentniji. 
 
Tada se upušta u akorde 
nekada vrlo gorde, 
nekada vrlo bodre, 
a nekad britke poput ćorde
koja ti sve do jetre prodre
i ko zna šta sve radi ti u duši  –
i mnogi je od njih zaslužio orden,
pogotovo kada original ruši 
poput vandalske horde, 
no ima li, možda, netko, mili rode, 
da nam prevede ovakve prevode 
koji i pjesnika i nas preko vode
žedne prevode?

Da je rekao: “Ne hajući spomenike gorde”, izbjegao bi besmislicu i krnji particip “ne dotičuć”, ali prevodilac koji konkretnost pjesničkog jezika pretvara u mramorje apstrakcija, kako bi rekaoVinaver, ovdje se takmiči s Bodlerom i poseže za taktilnom 

slikom, stoga je opet majmun koji imitira pjesničko tvorenje. I, uopće, prevodi koje pravi s uvjerenjem da je pjesnik često su ovako porazni i prazni.      

4) U Amadeusa “mnogi cvet” “nerado ostaje bez mirisa svog blažeg od tajne”, mada Bodlerov “mnogi cvijet prosipa nevoljko svoj miris blag kao tajna”, i samo junac za naš jezik i poeziju može vjerovati da je isto kad cvijet ostane bez mirisa i kad ga prosipa nevoljko, jer u samoći nema ko da ga osjeti. Da njegovu blagu tajnu udahne. Što je vrhunska lirika kojoj je Mićević zakrenuo vratom.  
 
Nesretni Kolja! Ovaj epitet u Crnoj Gori dodaju kad pominju mrce. Mag je itekako živ, ali je prevodilački mrtvak. Iz Živojinovićevog prevoda jedne Rilkeove pjesme upamtio sam riječ mrtvaštvo. Ali vidovi magovog mrtvaštva češće su zabavni no tužni.I sve što je  u njegovu prevodu predaleko od originala treba smatrati sustvaraštvom: gluposti, laži, falsifikate, neznanje jezika, nerazumijevanje poezije, sve to spada u čarobnjaštvo. Mag je kao nilski konj iz Gotjeove pjesme: njegovo uvjerenje je oklop “koji se ne probija”.
      
      Ubijanje poezije: direktan prenos 
 
Kad u maga nađem jeftine poetizacije kao što su mirisi, zvuci i boje koji se viju, što je kazao običan zvijuk, prije no što zavirim u original znam da laže. U Bodlerovoj Zmiji koja pleše ženska kosa je “Mer odorante et vagabonde / Aux flots bleus et bruns” (“More mirisno i nemirno / S plavim i smeđim talasima”, a u maga to je  “more mirisno i bludno puno modrog sklada”. Epitet “bludno” veli da je opet gluh za naš jezik: misli da je rekao kako more bludi, to jest luta, a kazao da je more razvratno, poročno. I pitao bih ga: đe su ti, kukavče, “plavi i smeđi talasi”? Vjerojatno misliš: to je pjesnička “konvencija”, pa si je zamijenio “bitnošću” zvanom “modri sklad”? Kako je veličajna šupljina kojom taj modri sklad zvoni! Trebalo bi ju na recept propisivati bonim. Vrač opet ne shvata u čemu je poezija: mrtvu metaforu “talasava kosa” Bodler je oživio, ruski formalisti bi rekli realizirao, napravio od njenih talasa more, postupak čest u poeziji 20. stoljeća, a magu se živo jebe što je izbacujući talase uklonio iz pjesme jedan od dokaza da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik. 
 
Bukvalizacija metafore često posljeduje oneobičavanjem predmeta: mora sa smeđim talasima  nema, osim u pjesmi. Ovo je direktan prenos ubijanja poezije: precrtao je “smeđe talase”, napravljene jezičkim sredstvima, koji nisu mogući izvan pjesme, i ne kapira da “bleu” ne može biti “modar”, da talasi moraju biti plavi, jer se radi o plavojki, stoga bleu znači i blonde, i u nas kažu blondinka.Dvosmislica je posve bodlerovska, a prevodilačko blejanje – posve mićevićevsko. 
 
Tačnije, riječ o ženi koja je Bodleru morala biti po ukusu, jer boji kosu, a po njemu moda je pobuna protiv prirode. Morala mu je biti po ukusu žena čija kosa plavim i smeđim talasima kazuje da joj to nije prirodna farba. Vraču koji je proizvođač zagonetki tamo gdje ih u originalu nema ovo nije prvi put da pred živim tajnama poezije stoji kao junac.  
 
Riječju “sklad” mag je omađijan, o čemu sam govorio u Spomeniku laži i evo još jedan primjer. U pjesmi Ukus ništavila (Le goûte du néant) Bodler kaže: “Posmatram s visine kuglu u njenoj okruglini” [“Je contemple d’en haut le globe en sa rondeur”], a ispravlja ga vračeva pamet bravlja: “s visa gledam ovu kuglu i njen sklad”.  Radi se o teleskopiranoj slici, o pogledu iz vasione, gdje nema visova, otkud se može vidjeti tek okruglina planete, ostane geometrija koja dobacuje do Sezana, ali Vrač misli da Bodler mora s Jupitera vidjeti zemljin sklad koji je aps-trakcija. Aps za poeziju.      
 
     Ne: budi mudra, već: budi dobra 
    
Prvi stih Bodlerovog soneta Sabranost: “Sois sage, ô ma Douleur, et tiens-toi plus tranquille” Mocart je preveo ovako: “Mudra, o Tugo moja, i mirnija budi”. “Douleur” je prestala biti “Bol” i postala “Tuga”, što spada u proizvoljnosti od kojih me ćešće hvata  veselje no muka. Francuski zna ko vodu, ali čini se više onaj knjiški, jer iz govornog jezika ne zna ono što ja znam mada francuski uopće ne znam. Zato je ovaj stih preveo pogrešno. Morao je reći: “Budi dobra, o moja Boli”, jer veliko početno slovo kaže da se personificiranoj boli pjesnik obraća kao djetetu: budi dobra! Tako sam i preveo: “Budi dobra, moja Boli, i mirnija”, jer tako vele Francuzi: Sois sage! Budi dobar! Smiri se! Što dokazuje i stih iz Samenove pjesme Sreća: “Pour apaiser l’enfant qui, ce soir, n’est pas sage”, to jest: “Da smiri dječaka koji, to veče, nije bio dobar”, i svak vidi da “n’est pas sage” ne može značiti “nije bio mudar”. I sitnice  i krupnice u maga govore da se prema francuskom jeziku često odnosi kao prema privatnom posjedu gdje se, razgaćen i raspištoljen, ponaša kako mu prahne. A ovim prevodom poslao je Bodlera klečati u ćošku kao dijete koje nije bilo dobro.
      
        Satana lišen raspela
 
Banjalučki Kiš je okorjeli nepjesnik, što nije greda, ima odličnih prevodilaca koji nisu pjesnici. Mag ne razumije modernu poeziju, što je zbilja žalosno. Mag ne zna dobro maternji jezik, što je tragedija. Ali da u njemu bila i trunka pjesnika, valjda ne bi stihove kojim počinje Bodlerova pjesma Litanije Satani (Les litanies de Satan):
 
Ô toi, le plus savant et le plus beau des Anges, 
Dieu trahi par le sort et privé de louanges!
 
O ti najučeniji/najmudriji i najljepši od Anđela,
Bože izdan od sudbine i lišen hvalospjeva! –
 
u svom prevodu poslao na stratište, kao Konvent Maksimilijana Robespjera:  
 
O ti prvi i najlepši od anđela,
Bože izdan sudbom i lišen raspelā!
 
Đavao je, daklem, “izdan sudbom” i to ga je lišilo šansi da bude raspet. Raspelo na kojem je izdahnuo, znači, Isusu je bilo velika počast, a Đavlu, na žalost, nije pružena mogućnost da se na raspelu dokaže. Ovo je, zaista, za izrigati se. I veliki je jazuk je što Boga nema, pa će mu ova blasfemija, koja je posljedak nerazumijevanja poezije, ali zato nije manje blasfemija, ostati nekažnjena, što se ne bi smjelo desiti, pored ostalog i zato što je Židov Ješua Ga Nokri ateisti Marku cijeli život bio nadređeni. Ako bi nerazumijevanje poezije bilo zločin koji se kažnjava smrću, dokazi iz trilogije 

Grobnica za čarobnjaka Mićevića bi poslali drito na vješala. Da se opameti.
 
I kad se sjetim s kojom strašću prca Francuze, pogotovo Bodlera i Valerija, i u kojim sve pozama, i koliko su sve one živopisne – cijela jedna Kama sutra– pomišljam: banjalučki pisac u mejlu mi je rekao da je mag  “latentni homoseksualac”, a ja mislim da je u pjesmama evnuh, a u prevodima nekad škopac, nekad realizirani peško. 

 

 

JEDAN OD NAJBOLJIH PREVODA

Razmotriću Vračarevićev uradak Bodlerove pjesme Blagoslov (Bénédiction) koji ide u njegove najbolje prevode, a sudac tekme će opet biti Sunita Subašić-Thomas koja je, za ovu svrhu, napravila doslovni prevod, mada sam pjesmu sâm preveo u 20. vijeku. 

      PRVA STROFA
 
      Brkajlija i u uniformi 
 
Dajem, strofu po strofu, a) orginal, b) doslovni Sunitin prevod, c) moj prepjev u kurzivu i d) Mićevićev boldirani.

a) Lorsque, par un décret des puissances suprêmes,
Le Poète apparaît en ce monde ennuyé,
Sa mère épouvantée et pleine de blasphèmes
Crispe ses poings vers Dieu, qui la prend en pitié: 

b) Kada se, dekretom vrhovnih sila, 
Pjesnik pojavi u tom dosadnom svijetu, 
Njegova majka užasnuta i puna hula 
Zgrči pesnice prema Bogu, koji joj se smilovao:
 
c) Kad Pjesnik, dekretom višnjih sila, u tom
Svijetu dosadnom javi se, njegova
Majka, puna hula, zgrči užasnuto
Pesnice put Boga, što joj se smilova:
 
 
d) Kada, po odluci božanstvenih sila,
Pesnik dođe na svet ovaj malaksali,
Majka preplašena i puna besnila 

Steže ruke k Bogu što se tad sažali:

Musje Misevik! 

Ni u jednom od  Vaših prevoda koje sam prostudirao nema ni jedne strofe koja bi se točnošću i jezičkom snagom mogla mjeriti s ovim mojim prepjevom, mada očekujem da ga spika proglasite obrascem “prljavog prevođenja”. Jer, ako u prevodu nema opkoračenja iz originala, to je po Vama zločin; ako ima opkoračenja koje ne postoji u originalu, i to je zločin, a ovo debilno pravilo koje, musje Koljiška, morete nataći na miška, ulazi u Vaše beznadno skolastičarsko shvatanje tačnosti prevoda.
 
S tim geslom na zastavi počinili ste svakojaka divljaštva nad francuskom poezijom, zato vjerujem da ćete se zgroziti i nad opkoračenjem u mom prevodu prve strofe 

Blagoslova (“u tom / Svijetu dosadnom”), ali i ja bezmjerno prezirem Vašu čas činovničku čas đačku točnost, često ukrućenu ko kaluđerska čuna, a njenih načela se može, kao vi strogo, pridržavati samo preispoljna bluna.  
 
Jer, držeći se tih pravila kao da su armijska Pravila Službe, što me tjera da ga zamislim kao brkajliju u uniformi i sa epoletama, mag pravi prevode od čije mi se jezičke i izražajne sakatosti, laganja, proizvoljnosti, gluposti i besmislica često smuči. Mada  iz njih može štošta i da se nauči. Najvažnije je od svega: kako se prevoditi ne smije, ako hoćeš sebe kao prevodioca iole da poštuješ.
 
Znam da zalud pričam. S visina gdje borave samo najorlovskiji duhovi čovječanstva, da se izrazim ničeovski, Mocart je svijetu objavio istinu koja će da važi do sudnjega dana: Vešovićevo prevođenje Bodlera je “prljavo”. Zato mu je bila izlišna analiza, jer za nju nije niti sposoban, ali se jeste pridjeva “immense” uhvatio kao slepac štapa, i nakenjao svašta, i mojom je tojagom izbaštan, pa mu je pokušaj da pruži bar jedan dokaz da je moje prevođenje “prljavo” ispao, najblaže rečeno, idiotski, i dobio po labrnji kako idioti zaslužuju.     

      Pozajmice
 
Nisam očekivao da u prevodu prve strofe napiše “dekret” taj purista bez sluha za jezik, za poeziju, za ironiju, koji ni u leksemu “décret” ne čuje podsmijeh na račun božjeg administriranja kosmosom, što i pristaje autoru Litanija Satani. Pamtim da je jedan student u seminarskom radu o Bodleru rekao: znakovito je to što je “dekret” prva imenica u prvom stihu prve pjesme prvog ciklusa Cvijeća zlaTaj dečko je imao sluha i za poeziju i za jezik.
 
A ja ću dodati: “spoj mašte i računa” Bodler je preuzeo od Edgara Alana Poa, ali, u poredbi s prvim, potonji je nama danas mali pjesnik. U književnosti su pozajmice dobrodošle, čak blagoslovene ako ih pretvoriš u nešto drugačije ili bolje od onog što je zajmodavac znao i umio,a Bodler ih je pretvarao u ono što Po ne bi mogao, jer ga je božji dekret obdario manjim duhom.

      Đe ti je, mrčo, dosada?
 
Iz prevoda prve strofe, čistog kao Prečista Krajinska, Mocart je izbacio dosadu, jednu od temeljnih kategorija Bodlerova književnog kosmosa, jer tom visokoslavnom prevodiocu – pridjev je Kočićev – rima je strog naredbodavac: svijet nije “dosadan”, kao u originalu, nego “malaksali” zbog rime sa “sažali”, jedna laž priziva drugu, a u Mocarta ovakvih primjera ima toliko da ih ne bi mogao ni jedan Pegaz ponijeti. 

Jebeš rimljanina kome rima, kao Miladinu Neškovu žena Tima, naređuje šta će reći.
 
Mocart nije cjepidlaka: “dosadni” ili “malaksali”, to je isti vrag, tu je razlika za konjski nokat, mada pridjev “malaksali” sugeriše da svijet nekad nije bio takav, dok se sintagma “dosadni svijet” doziva sa stihovima iz Putovanja, završne pjesme u Cvijeću zla
 
I gorko saznanje ostaje putniku!
Mali i jednolik, svijet ovog časa,
Juče, sutra, svagda, nudi našu sliku:
Pustinja dosade, oaze užasa!
 
Pošto je Bodleru svijet bio i ostao dosadan, pored ostalog i zato što je slika nas samih, sintagma “svet smalaksali” poriče bit njegove poezije, a takvih manje laži a više bezobraština u mag ima koliko voliš, i u najboljim njegovim prevodima.

      Besnilo je tu da se rimuje sa silom
 
U originalu majka je “užasnuta i puna hula”, što je pojmljivo: “užasnuta” je “kržljavom nakazom”, i huli protiv višnjeg autora te nakaze, pa bih vrača pitao: može li ta žena biti istodobno i “preplašena” i “puna besnila”? Meni se vidi da može samo ako se “besnilo” mora rimovati se sa “silom”. Kad pomislim na kakve su sve gluposti i laži Mocarta prisiljavale rime, nekad mi bude žao tog nesporno darovitog dečka. I mada nisam dovoljno upućen u historiju, teško mi je povjerovati da je ikad i jedan Turčin radio i jednom Srbinu ono što srok decenijama radi Kolji Mićeviću. Mada je, s druge strane, prirodno što mala pamet poseže upravo za takvim rimama. 
 
Mocartov prvi tekst o meni, objavljen u pročetničkim Vijestima, bio je pun bjesnila, ne zato što sam ga uplašio analizom njegovog fušeraja – nema te motke koja će ga uvjeriti da nije čarobnjak – već zato što se, podlegavši histeriji kad mu se na glavu sručio moj tekst O prevodilačakom čarobnjaku, iskosa, s Triglava upitao: ko je taj anonimus da moje nedostižne prevode seče kao repu? Radi se o goloj zavisti, a kako da mu ne zavidim na beslovesnoj lakoći sa kojom pravi sakate prepjeve?

      Šake i pesnice 
 
I ne vidi da je oslabio jaku sliku: u originalu majka put Boga “grči pesnice” , a ne “steže ruke”, kao u Mocartovu prevodu, jer “pesnice” nisu mogle stati u metar, ali zašto nije napisao: “steže pesti k Bogu”? Zato što ima tvrde uši za naš jezik, za šta je manje kriv on a više majka Piroda koji mu nije dala sposobnost pravljenja prave poezije. Doduše, znam da mag nikad Jehovi neće, “pun besnila”, zaprijetiti zgrčenom pesti, jer će umrijeti uvjeren da je božji izabranik, mada ta vjera nema uporište ni u njegovim stihovima, ni u njegovim prevodima, kako su moje analize već pokazale.
 
     Bog se smilovao, nije se sažalio
 
I laže da se Bog sažalio. Smilovao se da ženi podari dijete. To je ironično uporabljen glagol iz jezika vjernika: smilovao se njenim željama i dao joj “kržljavu nakazu”! Majakovski, koji je modernijii, to jest suroviji, rekao bi: “tutnuo joj ćoravog kretena”. I šta znači: “što se TAD sažali”? Kad? Kada je stisnula pesnice? Normalno je reći: “što joj se sažali”, ali “tad” kojim je popunio metar iskaz čini nejasnim, budi pomisao da se na nju sažalio KAD je rodila. Pa za koji moj joj je onda dao dijete? Ili se sažalio što ju je tako kaznio? Frljacanje riječima Mićeviću je često hobi.
 
Original je jasan: žena je zgrčila pesnice put bogu koji se smilovao da joj da dijete!   

Šta je ovo? Sarkazam? Crni humor? Šta god bilo, ovo je pravi Bodler. A ima li mozga koji će sasvim razumjeti Mićevićevu  tvrdnju:”Steže ruke k Bogu što se tad sažali”? 
  
      
DRUGA STROFA
 
      Orgije sa gaborom 
 
a) “Ah! que n’ai-je mis bas tout un noeud de vipères,
Plutôt que de nourrir cette dérision!
Maudite soit la nuit aux plaisirs éphémères
Où mon ventre a conçu mon expiation!
 
b) –  “Ah! Što nisam klupko otrovnica okotila, 
Radije nego da hranim ovu porugu!
Prokleta bila noć kratkotrajnih zadovoljstava 
U kojoj mi je utroba začela moju pokoru!
 
Prva verzija:

c) – “Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Bolje, no da hranim to ruglo, bilo bi! 

Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad svoju pokoru začeh u utrobi!

 
Druga:
 
c) – “Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Prije nego ovu da hranim porugu!
Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad utroba zače pokoru mi dugu! 

d) – Ah! što ne izrodih pre klupko od zmija
Nego da sad hranim lik ove rugobe!
Nek prokleta bude noć kratkih orgija
Kad pokoru svoju začeh sred utrobe!

Musje Čarobnjak! 
 
U Vašem prevodu ta žena, bez ikakvog stida, priznaje da su seksualne orgije prethodile začeću nakaze. Svaka čast, maestro. Vidi se odmah da ste francuski plemić kome treba čestitati na tankoćutnom odnosu preme ženama.  Ali ta ista će žena u sljedećoj strofi priznati da je “gađenje tužnom svome mužu”, a na ovom “dosadnom svijetu” nije čest pojav da muž orgija sa gaborom koji mu se gadi, mada ne bih dovodio u pitanje Vašu tvrdnju da je pjesnik začet u orgijama, jer Vaši prevodi, velevlažni gospodine – pridjev je opet Kočićev – nude sijaset dokaza da ne bendate kontekst pjesme i ne vidite značenja koja se stvaraju u njoj kao cjelini, čak da ste za tu cjelinu često slijepi kod očiju. A zovem Vas velevlažnim gospodinom zato što  sam vas u Grobnici za čarobnjaka lemao sve dok se niste upišali.
 
Ova orgija, koja je tu da se rimuje sa “zmija”, opet je dokaz da ste nedužna žrtva sroka, kao što je i Vaš nategnuti iskaz “da hranim lik ove rugobe”, umjesto prirodnog “da hranim ovu rugobu”, napravljen da dobijete rimu sa “utrobe”. Majka koja hrani lik ove rugobe iz pera je gluhaća za srpski jezik. I umjesto prirodnog “klupka zmija”, rekli  ste “klupko od zmija”, gdje “od” popunjava metar, što govori o Vašim mukama s s metrom: objavili ste više od sto knjiga prevoda, pretežno rimovanih pjesama, a metar Vam je ostao tiranin, jer su Vam nepoznate osnovne tajne pravljenja valjanih vezanih stihova, kako priliči prevodilačkom stroju bez sposobnosti da uči radeći. Moja dorada Bodlerovog soneta Neprijatelj i stotine sličnih dotjerivanja, ne samo prepjeva Bodlerove poezije, dokaz su da tu sposobnost imam, jer sam živ stvor, a Vi odavno 
spadate u prevodilačke mumije. 

Jer mediokritet jedino i umije
rimovati orgije i zmije, 
iako orgija u Bodlera nije, 
no njemu je od svega važnije
slobodno laganje. Što ne krije.
 
I jebe se Vama što smo u svijetu gdje se noć kratkotrajnih slasti plaća začećem vlastite pokore, Vama su bile neophodne orgije, vama ko hljeb treba tutanj jezičke artiljerije, jer napuhivanje svega i svačesa zaštitni je znak Vaših uradaka.  

      TREĆA STROFA
 
      Mocart opet ne obraća pažnju na kontekst

a) Puisque tu m’as choisie entre toutes les femmes
Pour être le dégoût de mon triste mari,
Et que je ne puis pas rejeter dans les flammes,
Comme un billet d’amour, ce monstre rabougri,
 
b) Jer si me izabrao između svih žena 
Da budem odvratnost svome tužnom mužu, 
I pošto ne mogu baciti u plamen, 
Kao ljubavno pismo, ovo kržljavo čudovište,
 
c) Jer između sviju žena izabra me
Da odvratnost tužnom mužu moram biti,
I jer tu kržljavu nakazu u plamen,
Ko ljubavno pismo, ne mogu baciti,

d) Kad već mene nađe između svih žena
da gađenje budem tužnom mome mužu,
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, ovu neman ružnu,

     Musje Vracarevic! 
 
Spreg “neman ružnu” napravili ste zbog rime sa “mužu”, ali zašto niste napisali “da gađenje budem mome mužu tužnu”, pa bi ste imali rimu tužnu-ružnu, a ne asonancu “mužu”-“tužnu”. Meni su dopizdile mnogobrojne asonance u Vašim prevodima velikog pjesnika koji je rime brusio kao dragulje. Možda Vam se žurilo, jer činjenica da ste preveli više od sto knjiga poezije izaziva primisao da ste možda takmičili sa brzinom formule jedan
 
To velim uzgred, a ima gore: pjesmu često ne umijete čitati kao cjelinu i nerijetko se prethodna strofa Vašeg prevoda ne osvrće na sljedeću, zato muž orgija sa ženom koja mu se gadi, zato ne slutite da je sintagma “neman ružna” greška kojom ste uništili još jedan od dokaza Bodlerovog majstorstva.
 
Bodler koji spada u najveće meštre moderne poezije njegovao je san o savršenstvu i radije je, kaže Miodrag Pavlović, dorađivao stare nego pisao nove pjesme, čega se nerijetko sjetim kad čitam Cvijeće zla diveći se finoći izrade tih pjesama. Bodler je negdje rekao, opet citiram po sjećanju, da više voli napisati pjesmu kakvu je htio napraviti,nek je i osrednja, nego da mu se omakne genijalna pjesma kakvu nije namjeravao sročiti. 
 
Ovdje se divim imenici “odvratnost”, mada očekujemo epitet “odvratan”, ali, kad bi ta žena bila mužu tek “odvratna”, to bi bio jedan od njenih atributa, a kad kaže da mu je “odvratnost”, od nje ne ostaje drugo, svedena je isključivo na to: pogled njenog muža, možda i pogled ženomrsca Šarla Bodlera, ubio je u njoj sve ostalo. 
 
Prisustvo istog majstora sluti se i u leksemu “rabougri”, kako se, po rječniku Le Petit Robert, “kaže o biljcikoja je slabo razvijena” i znači “kržljav, zakržljao, slab, zgrčen”, kako veli Poljančev rječnik. Epitetom “kržljav” motivirana je poredba pjesnika i “jadnog drveta” (“arbre misérable”) u sljedećoj strofi: ta slika nije plod nenadnog nadahnuća, “kržljav” je dokaz da pjesnikov “kritički duh” kontrolira rad imaginacije, da račun i mašta sarađuju, zato se iz jedne slike prirodno rađa druga, ono što je u trećoj strofi sugerisano “kržljavom nakazom” razrađeno je u četvrtoj: “I to jadno drvo tako dobro sviću”, zato se snažno osjeća cjelovitost tih pjesama koju Vaši prevodi siledžijski uništavaju, pored ostalog i zato što ste bez ukusa. 
 
A “neman ružna” koja u Vašem prevodu postaje “bedno drvo” jedan je od brojih dokaza da hramljete iz srpskog jezika i da nemate pojma o poeziji: samo zvekan može porediti novorođenče i neman, “fantastičnu, ogromnu životinju, neobične veličine, čudovište koje proždire i uništava sve oko sebe”, kako kaže Rečnik SANU. Pretvaranje te nemani u “jadno drvo” nasilje je i nad ljudskom pameću i nad originalom, koje ste lako mogli izbjeći i prevod bi vam bio bolji da ste napisali: 
 
Kad već mene nađe između svih žena 
da gađenje budem za mog muža tužnog, 
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, tog izroda ružnog –
 
ali za ovakve jezičke operacije treba imati mrvu pjesničkog talenta i bolje znanje srpskohrvatskoga jezika i temeljitije ispečen zanat, a ni jednim se ne možete podičiti. 

      Jebo Vas onaj ko Vas je vajmoco
 
Vjerujem da ćete i ovu analizu ubrojiti u moje besomučne laži, ili je proglasiti dokazom da su i moja priroda i poetika “autistični”. Vi koji u prevodima i tekstovima o svom prevođenju trgujete mrakom i maglom na veliko i na malo, i čije prevode nekad ne bi dešifrirali stručnjaci KOS-a plus srpska tajna policija, s visina svoje ispraznosti kažete da smo i ja moja poetika “autistični”, jebo Vas onaj ko Vas je vajmoco! 
 
Ovaj glagol davno je ušao u moj jezički prtljag: moj prijatelj Gavrilo Grahovac, 

Banjalučanin i on, kad smo bili studenti, pričao je o svom ocu Vidu koji se često služio psovkom “jebo te onaj ko te vajmoco” – to jest onaj koji je govorio “va imja oca i sina” kad su te krstili. Ko bi rekao da u tim naoko prostačkim riječima ima toliko poezije, i tko se nadao da ću ih potrošiti na plemića čijem su bezobrazluku i niskostima nekad jedino psovke dorasle. 
      
      ČETVRTA STROFA
 
      Pesničke slobode
 
a) Je ferai rejaillir ta haine qui m’accable
Sur l’instrument maudit de tes méchancetés,
Et je tordrai si bien cet arbre misérable,
Qu’il ne pourra pousser ses boutons empestés!” 

b) Preliću tvoju mržnju od koje podliježem
Na prokleto oruđe tvojih zloća
I saviću tako dobro to jadno drvo,
Da iz njega neće moći niknuti njegovi kužni pupoljci!”

Prva verzija:

Tvoju mržnju, koja slama me, preliću
Na prokleto sredstvo tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviću
Da pupoljci kužni nikad ne izbiju!”


Druga:

 

Mržnju što me slama tvoju ću preliti
Na proklet instrument tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviti
Da kužni pupoljci nikad ne izbiju!”

d) Sliću tvoju mržnju kojom si me shrvo
na proklet instrument tvojega zločinstva,
i tako ću dobro svit to bedno drvo
da mu kužna krošnja nikad ne prolista!

 
Musje Mag! 
 
Ako izuzmem gospodnje ”zločinstvo”, budalaštinu nastalu pod prinudom rime, ovo ste preveli solidno, čak stih “da mu kužna krošnja nikad ne prolista” brojim u  pjesničke slobode koje nisu naudile originalu, ili ne previše, što se u Vas često dešava, mada je odsustvo “kužnih pupoljaka” umanjilo sugestivnost strofe.
 
A “svit” i “shrvo” pute ka vrlo uočljivoj mani Vašeg jezika i stila – koristim se slobodom da Vaš šlamperaj nazovem stilom. Često krnjite riječi kako bi mogle stati u metar, nego, hajde, da ne cjepidlačim, mada će svak lako vidjeti da je moj prepjev pravljen boljim jezikom i da je točniji: krošnja drveta koje je “jadno” teško da bi mogla biti “kužna”, a njegovi pupoljci mogu, ako Vam ovo nije teško za razumjeti. Ili ipak jeste? Drvo koje je miserable, to jest bijedno, jadno, nesretno, kukavno, kako veli Putančev rječnik, trebalo bi da izaziva samilost, a ne da svojom krošnjom budi strah od kuge, kužno može biti ono što izbija iznutra, iz drveta, pupoljci su metafora poezije, frštuljiš? Ako je suditi po Vašem prevodu, ne bi se reklo. 

      PETA STROFA

      Kako su vječne namjere evoluirale u naredbe starinske
 
a) Elle ravale ainsi l’écume de sa haine,
Et, ne comprenant pas les desseins éternels,
Elle-même prépare au fond de la Géhenne
Les bûchers consacrés aux crimes maternels.
 
b) Tako ona guta pjenu svoje mržnje,
I, ne shvatajući vječite namjere,
Sama priprema u dnu Pakla
Lomače posvećene/namijenjene majčinskim zločinima.
 
c) Tako ona guta svoje mržnje pjene,
I vječne namjere jer ne shvata, sprema
Sama sve lomače što su posvećene
Zločinima majki, na dnu Džehenema.


d) Tako su joj usne mržnjom zapjenjene;
i ne shvatajući odredbe starinske,
sama sebi sprema usred dna Gehene
lomaču dignutu za grehe majčinske.

 
Musje Mađioničar! 
 
Prevedena na naš jezik, “Gehena” je Džehenem. Skokov Etimologijski rječnik

hrvatskoga ili srpskoga jezika kaže da je džehenem “balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar. Gehenem <hebrejska složenica gē ben Hinom, ‘vrt sina Hinomova’, naziv mjesta gdje su se prinosile žrtve Molohu, koje je ukinuo Joazis)”. 
 
Vi ste suviše dobar Srbin da bi ste  se otimali za turcizme, pa ste ostavili francusku riječ Gehena, ovdje niste jezički čistunac kao obično, ali zašto su Vam Bodlerove “letargične sjene” iz pjesme o Bertinim očima bile toliko mrske da ste ih pretvorili u “mrkline beživne”, dokaz da Vas napor da budete jezički inventivni čini glupljim nego što biste, po zakonima prirode, morali biti. Meni kao janjičaru riječ “džehenem” miluje uho, ali i ja umijem biti Srbin, jezički, naravno, a čim se taj “Srbin u meni nadme i napiri”, kako bi rekao Kočićev David, kao od šale napravim još jedan prepjev:
 
Tako ona guta svoje mržnje pjene                                          
I, bez poimanja vječitih namjera,
Lomače priprema sama, sred Gehene,
Što su posvećene zločinstvu matera –
 
a Vi, kome je najvažnije biti Francuz, vrlo često mi, jezički, ličite na hromog, ne Dabića nego Dabu, u srpskoj mitogiji najstarijeg đavla.
 
Kad ste “vječne namjere” pretvorili ste u “odredbe starinske”, zaslužili ste pljusku: ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe. Ali opet niste krivi Vi već despot Srok: niste našli ništa bolje od pridjeva “starinske” da se rimuje s “majčinske”, jer ste konj kome je uništavanje velike poezije omiljeni šport, a u pročetničkim Vijestima blejite o prljavšini u mojim prevodima Bodlera. 
 
Tiranija sroka nagnala Vas je da vječnost tih namjera pretvorite u davnu prošlost, da je stavite u pluskvamperfekat, pa bi Vam opet trebalo reći ono što je Andrićev Fočak rekao Đerezelezu kad se trkao za đevojku: “Aferim, kenjčino!” Ali ću radije kazati kao Andrićevi Višegrađani kad se učtivo ibrete: “Ih jarabi, jarabi”. Ili ste očekivali da čitalac sam izvede zaključak: kad je nešto starinsko i drugo traje, to mora da je vječno. Kako god bilo, epitet starinski jedna je od Vaših omiljenih aproksimacija, to jest određenja otprilike, od kojih vrve vaši prevodi, a često su pogubne, ne samo kad prevodite svagda preciznog Bodlera.
 
Stoga vam božje “méchancetés” iz prethodne strofe nisu “zloće” već “zločinstva”, a u ovoj strofi “crimes maternels” nisu “majčinski zločini” kao u originalu, već “gresi”, za šta su krive promašene i nakaradne rime koje su Vas nagnale da božije “zloće” pretvorite u “zločinstva”, ali i Vaše muke s metrom koji Vas je prisilio da Bodlerove “majčinske zločine” pretvorite u “grehe”, jer riječ “zločini” ima slog više i ne može stati u metar. I u najboljim prevodima umijete biti šupak koji se vezanim stihom služi kao Prokrust: odsijecate pjesmi sve što u njegov krevet ne staje, i možda biste doživjeli lom živaca kad biste svoju versifikaciju pogledali očima profesora poezije koji, kao pjesnik i kao prevodilac, dokazano zna praviti valjane vezane stihove.
 
      Množina, a ne jednina
 
Jedninom “lomača” banalizirali ste original gdje je sugestivna množina “lomače” izvor velike poezije, doduše suptilne, i da ju se osjeti treba imati čulo za poeziju mnogo finije od Vašeg. Oba moja prepjeva sačuvali su množinu, a Vaš nije, jer ste taj stih pogrešno pročitali: “elle-même prépare” znači “sama (bukvalno, ona sama) sprema”, a ne “sama sebi sprema”, kako je preveo nenadjebivi znalac francuskog jezika, zato je  uklonio množinu, jer ta žena ne može sama sebi spremati lomače. Jadan je prepjev koji kaže da će, zbog mržnje i neshvatanja “odredbi starinskih”, ta žena gorjeti na lomači u paklu, čime ste, moj buzdo, velikog pretvorili u osrednjeg pjesnika koji morališe kao seoska popina. Jer ovom prizoru množina lomače daje snagu u kojoj ima nešto pomalo nadrealističko i nije slučajno što se Andre Breton kleo u Bodlera. A pjesnici, kako znamo od Borhesa, stvaraju svoje prethodnike. 

Javlja se primisao da će ta žena gorjeti na svim lomačama u paklu. Ni ovo čitanje ne može se sasvim odbaciti: ovo je rana Bodlerova pjesma i moguće je da se radi o romantičarskoj hiperboli. Ili je Bodleru majčinsko čedomrzaštvo ovdje ravno čedomorstvu – majka u djetetu ubija pjesnika – najgori zločin zbog kojeg se gori na svim paklenim lomačama? Kako god, nezaboravne su te lomače koje u paklu priprema jedna žena mrzeći svoje dijete i ne shvaćajući “vječne namjere”. 

Bodler te namjere ne zove  božjim, jer nije njegovao dobrosusjedske odnose sa

“starim krvnikom”, kako Boga zove naša usmena epika, a da o dotičnom nema najpohvalnije mišljenje sugeriše i epitet “consacrés” koji znači “posvećen” i “namijenjen”. Ostavio sam prvo značenje, jer konsekracija lomača ima crnohumoran prizvuk: sve što stvori “tiranin presit i mesa i vina”, mora biti posvećeno, čak i lomače.
 
Pada mi na pamet i ona kur’anska: “ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude”, te ako možda i nema veze s Bodlerom – što nije isključeno, jer tu je riječ 

Géhenne– pomaže nam da do kraja oćutimo snagu vizije: mržnjom prema svom

djetetu žena koja ne shvata “vječne namjere” priprema sve lomače gdje se gori zbog “majčinskih zločina”, što je suludo i genijalno. 
 
Ili je stvar jednostavnija. Lomače i Torkvemade su ovozemni, a Bodler voli pomiješati  ovostrano i onostrano, i svejedno jesu li se spaljivači živih ugledali na boga ili bog na svoje izabranike, crni humor je nedvojben: lomače su kako na zemlji, tako i na nebu!  Ili se stvar može objasniti biblijskim jezikom : na početku svih lomača na kojim se u paklu gori zbog majčinskih zločina bješe čedomzaštvo. Čak ako su ovo nagađanja, kao prevodilac držim se načela: pjesnik je uvijek u pravu. Pogotovo veliki. Jer njihove greške naknadno postaju kanon. I ne pada mi na pamet da kao Vi svoje falsifikate proglašavam “dubljim i ispravnijim čitanjem originala”, te ako se možda i ne može pouzdano znati zašto Bodler kaže “lomače”, on je to jamačno znao, stoga se množina morala sačuvati. 
 
Ničeg od svega ovog nema u Vašem prevodu koji nije prljav već čist kao pričesna pšenica: božje “zloće” ste pretvorili u “zločinstva”, što je malo mnogo, jer tko ste Vi

da u Hag šaljete Savaota? “Majčinski zločini” su vam “gresi”, lomača je jedna, uz to je “dignuta”, a zbog ovakvih prepjeva, koji su dokaz da ste truba za poeziju, zaslužili  

ste šamar, ali nogom, i ne u lice, kako bi rekao Matoš.
        
      ŠESTA STROFA
            
      Ne odbačeno već razbaštinjeno čedo 

a) Pourtant, sous la tutelle invisible d’un Ange,
L’Enfant déshérité s’enivre de soleil
Et dans tout ce qu’il boit et dans tout ce qu’il mange
Retrouve l’ambroisie et le nectar vermeil.

b) Ipak, pod nevidljivim starateljstvom jednog Anđela,
Razbaštinjeno dijete opija se suncem
I u svemu što pije i u svemu što jede 
Pronalazi ambroziju i rumeni nektar.
 
c) No, uz skrb Anđela što vidljiva nije,
Razbaštinjeno se čedo suncem pjani
I rumeni nektar s ambrozijom krije
Sve ono što pije i sve čim se hrani.
  
 
d) Al’, pod nevidljivim okriljem Anđela,
odbačeno dete srče sunčev grumen,
i sred svoga pića i sred svoga jela
nađe ambroziju ili nektar rumen.

 
Musje Vilenjak! 
 
Osim drugog stiha, i ovo ste preveli solidno, ali moj prevod je  sročen  tačnijim jezikom i bez grešaka je, mada moje prepjeve Bodlera zovete “prljavim” Vi koji ste u njegovim pjesmama počinili više zijana nego jazavac u Davidovim kuruzima. Zato sam Vas u ovoj knjizi često lemao njegovim paligrapima.

 “Sunčev grumen” koji “dete srče” ide u Vaše modernizacije od kojih se prištim, jer time uništavate ili sjeftinjujete poeziju, a ova slika nužno ne mora biti takva. Ali dijete u originalu nije “odbačeno” već “razbaštinjeno”, a pošto taj leksem nije mogao stati u metar, bez grizodušja ste izbacili jedan od najvažnijih, možda i najbitniji epitet u pjesmi: umijete li Vi išta dulje prevesti da nešto ne ukenjate? Na takav slučaj nisam imao sreću da naletim. Jer o francuskim pjesnicima koji su se osjećali razbaštinjeni može se napisati dug esej, a prvi koga se sjećamo naravno je Žerar Nerval i njegov sonet naslovljen španskom riječju El Desdichado što znači razbaštinjen, koji počinje stihovima:
 
Tmičnik sam, Udovac, Neutješnik sada,
Akvitanski princ sred kule oburvane.
 
Nerval se smatrao potomkom jednog od vitezova njemačkog cara Otona poznatih pod imenom Labrunie ili Brunyer de la Brunie, čije su kule u drevnoj Akvitaniji davno srušene. I Bodlerova “kržljava nakaza” je razbaštinjeni plemić.
 
Ali “razbaštinjeno čedo” treba čitati i kao raskid s književnim nasljeđem, te konotacije epiteta “razbaštinjen“ šutnuli ste u aut – čujem da ste u mladosti bili vrstan fudbaler – a Vaše “odbačeno dete” zvuči kao raspilavljeni poziv da imamo sućuti za njega, jer ste maher za pretvaranje pjesničkih dragulja u staklence. 
  
      SEDMA STROFA

      Stradalna tmica
 
a) II joue avec le vent, cause avec le nuage,
Et s’enivre en chantant du chemin de la croix;
Et l’Esprit qui le suit dans son pèlerinage
Pleure de le voir gai comme un oiseau des bois.
 
b) Igra se sa vjetrom, priča sa oblakom, 
Opija se pjevajući o križnom putu; 
I Duh koji ga prati na njegovom hodočašću 
Plače što ga vidi veselog kao ptica u šumi.
 
Prva varijanta:
 
c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom zbori,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Videć ga veselog ko ptica u gori,
Duh što proštenje mu prati suze lije.

Druga:  

c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom priča,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Kad vidi veselog kao šumska ptica,
Duh što proštenje mu prati suze lije.

 
d) Igra se sa vetrom, priča sa oblakom,
i opija pesmom u stradalnoj tmici;
a duh što ga sledi za svakim korakom
plače videći ga sličnog vedroj ptici.

 
Musje Vrac! 
 
Drugi stih je falsifikat, čist ko pričesno vino, jer drukčije krivotvorine ne znate praviti: umjesto pjesnika koji se opija pjesmom o križnom putu, što je velika poezija, Vaš pjesnik se opija pjesmom u “stradalnoj tmici”. Jeste li ovaj prevod izvađen iz malog mozga ili trtične kosti? Ovo je uradak Malarmeovog sljedbenika koji je sebe ovlastio da prevode puni tmušama đe bi i vrag, a kamoli pjesnik koga prevodi, slomio nogu.
 
“Stradalna tmica” je i djelo mađioničara koji riječi-princeze pretvara u krastače, pa bih upitao: kakva Vam je, bre, ovo tmica što strada? Đe Vam je bila pamet kad ste ovo sročili? U Rečniku SANU uz pridjev “stradalni” kaže se “koji je mnogo stradao” i navodi se Isidora Sekulić: “Pevao je… sa onom bojom (glasa) koji tako dira ljude melanholične, stradalne”. I Vi, slepče koji ne vidite da treba napisati “u stradanja tmici”, kažete da su moji prepjevi Bodlera “prljavi”. Vaša nasilja nad našim jezikom priča su kojoj nema kraja. U pjesmi Balkon Bodler kaže: “Večeri obasjane vrelinom uglja”, a u vas su “Noći obasjane ugljem koji zrca”. 

Vi ste zaista majstor vrstan, 
svaka vam čast i čest, 
ovo vam zrcanje jest 
za čistu peticu 
mada ste ovim u krsta
zaslužili moju potpeticu.
 
Pojma nemate da je zrcati što i zrcaliti i evo Preradovićevih stihova iz rečnika SANU: 
 
Priroda se uviek prima
Našeg srca 
U njem zrca 
Jasnost svoju i svoj mrak.
 
Moje prepjeve Bodlera zovete “prljavim” vi čiji ugalj zrca, jer niste samo megaloman već i bitanga uvjerena da u sporu sa mnom serbez može biti stoka neslana. Možete, ali ne i nekažnjeno: vi ste najizdevetanija od svih vucibatina sa kojim sam imao posla, i najistabaniji prevodilački genij svih vremena. Matoševski rečeno: Vi ste ste cvijetak koji divno cvati na mojoj literatnoj batini. 

      Gdje vam je hodočašće? 
 
U  Bodlera pjesnikov hod po svijetu je hodočašće, pa se pitam: je li ga iko ovoliko uzvisio? Ni hodočašća nema u Vašem prevodu čistom ko sveta vodica, ali ga ima u mom “prljavom”, to je riječ proštenje, jer sam, jezički, i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak, ne samo kao prevodilac već i kao pjesnik, i odavno se držim one Ujevićeve: “Srpskohrvatski je jedan jezik u kojem postoje jezici”. Ali dodajem : i svi su moji.  U vašem prevodu duh ne prati dijete na hodočašću nego “za svakim korakom”, kao da je agent iz Zogovićeve pjesme, jer umjesto riječi koje se moraju sačuvati, ispisujete banalnosti. Vi ste amater koji mrzi duge riječi: kad u Laforgovu sonetu naiđete na riječ “umjetnosti”, precrtate je spokojno, a kad u Bodlera nagazite na “hodočašće”, šutnete ga vani, u čemu Vas ne priječe ni ukus ni talenat. 
 
U Vas nema, jer Vam je metar pretijesan, ni epiteta “šumski”, a njegovo odsustvo osiromašuje smisao trećeg stiha: u nas i narod zna da ptica ne smije ostati bez pridjeva, zato veli “čio ka tica u gori”, obrt koji sam stavio u prvu verziju prevoda, a vi ne slutite da ste morali sačuvati pridjev “šumski” koji sugeriše radost što je osjeća jedno biće u svom domu.
 
A pošto ste obdareni sljepilom za nijanse, ne vidite da je, umjesto “plače videći ga sličnog vedroj ptici”, bolje reći: “plače videći ga veselog ko ptica”, uz izmjenu u drugom stihu: “opija se pesmom sred stradalnih tmica”. Trebalo je štogod popraviti u uratku toga genijalca i napraviti pristojne redakcije strofa koje je zbrzio, što ne bi bilo teško, ali me mrzjelo.  
 
Od strofe gdje hod po mukama postaje hodočašće, što u ovoj ranoj pjesmi već potvrđuje velikog pjesnika, u Vas je ostalo duplo golo.”Hodočašće”, najvažnija riječ u strofi, nije mogla stati u stih, jer ste vrač koji pod prisilom metra ili sroka gulivere pretvara u liliputance, a zlato u blato, i iz te kaljuže u Vijestima vreči da su moji prevodi Bodlera “prljavi”. Vaši su često kemijski očišćeni od poezije.
   
      OSMA STROFA
 
      Snižavanje vrijednosti Bodlerovih stihova 
 
a) Tous ceux qu’il veut aimer l’observent avec crainte,
Ou bien, s’enhardissant de sa tranquillité,
Cherchent à qui saura lui tirer une plainte,
Et font sur lui l’essai de leur férocité.
 
b) Svi oni koje želi da voli posmatraju ga sa strahom,
Ili, ohrabreni njegovom mirnoćom,
Traže ko će moći da mu izvuče jauk
I nad njim isprobavaju svoju krvoločnost.
 
Prva verzija: 
     
c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, mirnoćom mu ohrabreno mnoštvo,
Traži ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju svoje krvološtvo.

    
Druga:
    
c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, ohrabreni njegovim spokojem,
Traže ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju okrutnosti svoje.

d) Svak kom ljubav nudi sa strepnjom ga gleda,
ili pak koristeć njegovu smirenost,
traži način da mu zada još ozleda,
i na njemu kuša svu svoju svirepost.

Musje Amater! 
 
Nikad se Bodlerov pjesnik ne bi srozao da “nudi ljubav” bilo kome, to rade kurve, a on je plemić, razbaštinjen, ali plemić. Iz sličnih razloga je promašio i Vaš prepjev: “traži način da mu zada još ozleda”, zato što je netačan, jer njegovi bližnji hoće da čuju kako pati, ali plemiću neće “izvući jauk”, kako kaže original, to jest “glas boli”, kako sam ja preveo, a Vaš prepjev: “traži način da mu zada još ozleda” rastužuje, jer je još jedan dokaz da ste rođeni netalenat za poeziju i izaziva misao da se u našem jeziku ni jedan mediokritet nije uspješnije izdavao za čarobnjaka.
 
No ako nepristran čitatelj moj “prljavi” jezik i stil uporedi s Vašim, čistim kao junska rosa, biće mu očito da je Bodler mnogo veći pjesnik u mom nego u Vašem prevodu, i u tome je moj nesporazum s Vama.Trudim se da moj Bodler ostane Bodler, a Vi vajate Bodlerov kip od pljeve, jer s lakoćom, nekad i debilnom, obarate vrijednost njegovih stihova, često i zato što ne znate u čemu je poezija.  

A da je Vaš prevod čistiji od obje verzije mog očito je iz sintagmi “ljubav nudi“ (kao drolja), “koristeć smirenost” (kancelarijski stil) “traži način da mu zada” (bedna proza). Vaši prevodi, ne samo Bodlera, često osciliraju između jeftinih poetiziranja i očitih trivijaliziranja originala.
 
A rimu tranquillité-férocité (spokoj-krvoločnost)  smatrali ste “konstantom” koja se mora sačuvati i tog degenskog pravila držite se gdje god možete, zato se rimom “smirenost”-“svirepost” završavaju stihovi u Vašem prevodu, zato je, iz drugog stiha: “ili pak koristeć njegovu smirenost”, isparila i poezija. U očima Marka Vešovića, koji se drži načela da se velika poezija mora sačuvati, pičkin ste dim od prevodioca, Vi koji ćete se posaditi na glavu da sačuvate rime koje su konstante, a s ovom lozinkom na zastavi uništili ste stotine velikih francuskih  i stihova i strofa i pjesama.
 
Višedecenijsko laganje da u Vašem prevodu sve mora biti tačno temeljilo se, sva je prilika, na činjenici da prevodite stih za stih i da su mnoge rime u vašem prevodu i u originalu iste, a  što su vas ta pravila često koštala skuplje no svetog Petra kajgana, za to vam se jebe.
 
      DEVETA STROFA
 
      Opet gluvilo za jezik 
    
a) Dans le pain et le vin destinés à sa bouche
Ils mêlent de la cendre avec d’impurs crachats;
Avec hypocrisie ils jettent ce qu’il touche,
Et s’accusent d’avoir mis leurs pieds dans ses pas.
 
b) U hljeb i vino namijenjeno njegovim ustima 
Miješaju pepeo s nečistim ispljuvcima; 
S dvoličnošću bacaju sve što dodirne, 
I optužuju se što su išli njegovim putem.

c) U hljeb i u vino što ih njemu pruže
Pepeo s nečistim hračcima umute;
Što takne, s dvoličjem bace i optuže
Sebe što njegovim hodili su putem.    


d) U hleb i u vino za njegov sto pusti
mešaju crn pepel i ispljuvak gorak;
s dvoličnošću bace sve gde ruku spusti
a optuže svakog ko mu sledi korak.

 
Musje Diletant!
 
U Bodlera ne “optuže svakog ko mu sledi korak”  nego “optužuju se što su išili negovim putem”, a u mom prevodu ” optuže / Sebe što njegovim hodili su putem“,

ali vi ste dušmanin jezičkih nijansi koje često stihovima daju pun život. I ne kužim zašto niste napisali “mešaju pepeo” i čemu služi epitet “crn” kojeg u originalu nema, i đe ste nabavili crn pepel i šta znači taj epitet zbog kojeg ste nad imenicom “pepeo” napravili faul u šesnaestercu, ali Vam ni jedan obožavatelj neće svirati penal, mada ste genije za proizvoljne prevode. Često mislim: kad čarobnjaku dođu mušice, očekuj svašta, čak da poeziju izvornika pretvori u crn pepel. 
 
To nije sve. Ako se pomnije pogledaju završeci stihova u Vašem prevodu, očito je da ste mizeran versifikator: izmislili ste “sto njegov pusti” zbog rime sa “spusti”; ispljuvak Vam nije “nečist” kao u originalu već “gorak” da se rimuje sa “korak”; umjesto “sve što takne” kažete “sve gde ruku spusti”, a pošto ste bez sluha za jezik, ne čujete da se “gde” ne može baciti, ta mjesna odredba ne upućuje ni na kakav predmet i morali ste reći: “dvolično sve bace na ŠTA ruku spusti”. I umjesto “ide njegovim putem”, napravili ste jeftinu i komičnu poetizaciju “sledi njegov korak”, kao da je riječ o uhodi, a sve ove izmišljotine i netačnosti i žvrljotine, ova češanja “desnim palcem ispod lijeve lopatice, kako se češu samo ruski seljaci” i u Banjoj Luci prevodilački čarobnjaci, skrivila je Vaša nevještina u pravljenju vezanog stiha.

I da mu prevod bude bolji, moram ga dotjerati:
 
U hleb i u vino za njegova usta 
mešaju pepeo i ispljuvak gorak;  
s dvoličjem sve bace na što ruku spušta, 
a optuže sebe kad mu slede korak.

Ovo mu je  sad najbolje prevedena strofa u pjesmi.  A pošto nema razloga da geniju ustupim ni trunku vlastite intelektualne svojine, napraviću drugu verziju svog prevoda:
 
U hljeb i u vino za njegova usta 
S pepelom nečiste hračke miješaju;  
S dvoličjem sve bace na što ruku spušta, 
Optuže se na put njegov kada staju. 
 
      DESETA  STROFA
 
      Silogistički precizno mišljenje 
 
a) Sa femme va criant sur les places publiques:
“Puisqu’il me trouve assez belle pour m’adorer,
Je ferai le métier des idoles antiques,
Et comme elles je veux me faire redorer;
 
b) Njegova žena ide vičući po javnim trgovima: 
“Pošto on nalazi da sam dovoljno lijepa da me obožava,
Obavljaću zanat starodrevnih idola, 
I kao i oni daću da me pozlati.

 

Prva verzija

 

“Jer sam dovoljno mu krasna”– viče s javnih
Trgova žena mu – “za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavn
ih, 
I da me pozlati poput njih ću dati.      

Druga:

 

“Jer sam lijepa mu”– viče s mjesta javnih
Žena mu – “dvoljno za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavn
ih, 
I poput njih daću da me svu pozlati.       

 

c) Žena mu svud viče na mestima javnim:
“Kad mu je lepota moja božanstvena,
vladaću se nalik idolima davnim,
i stog želim da sam cela pozlaćena.

Musje Kolja! 
 
I ovu ste strofu pristojno preveli, ali u mom  se prevodu vidi ono čega u Vas nema ili se ne osjeća: preciznost tvorbe i čvrsta veza među slikama. Pošto pjesnik, kaže njegova žena, zbog ljepote od mene pravi idola, upražnjavaću njihov zanat, a pošto idole pozlaćuju, hoću da me obuče u zlato! Temelj pjesničke gradnje je silogizam, sarkastičan, ali silogizam, opet imamo bodlerovski spoj mašte i razuma koji ju kontroliše, opet osvajanje novih izražajnih sredstava i poširivanje jezika poezije, a iz Vašeg prevoda ne vidi se silogistički precizno mišljenje koje je izvor poezije, a od sarkazma u vas je ostala tek blijeda sjenka. 
 
Moj prevod je sačuvao što Vi ne možete: u Vas, žena se “vlada nalik idolima”, a u mene “obavlja zanat idola” kao u originalu, reska ironija ste po običaju dali giljotinirati, a meni omogućuje da prenesem značenja kojih u Vašem prevodu nema: jedno je kad žena želi da je cela pozlaćena, a drugo je, i bolje, kad kao u originalu veli da će po uzoru na idole dati da je se pozlati. Možda to ne bi radila da ljudi nisu majmuni i da život po uzoru nije uobičajen.I jedno je kad je pjesniku njena ljepota “božanstvena” – to je opšte mjesto – a drugo i bolje kad kaže da je dovoljna lijepa da je pretvori u idola. Vaš prevod je siromašniji smislom, a moje analize pokazuju da značenjsko bogatstvo velikih stihova pretvarate u ubogost, jer ih čerupate kao tuke. 
 
Magareštine koje je mag pravio u svojim svim prevodima potiču i iz samouvjerenosti lišene osnova: često se ponaša kao da na našem jeziku nije bilo prevodā te pjesme, niti će ih biti nakon njegovog koji je, već nam je poznato,”dublje i ispravnije čitanje poetskog teksta”, što često znači urnisanje: nesumnjiva je maštovitost s kojom vrač pronalazi načine da ubije veliku poeziju.
    
      JEDANAESTA STROFA

      Opijanje uljem 
 
a) Et je me soûlerai de nard, d’encens, de myrrhe,
De génuflexions, de viandes et de vins,
Pour savoir si je puis dans un coeur qui m’admire
Usurper en riant les hommages divins!
 
b) Opiću se mirisavim uljem, tamjanom i mirtom,
Klečanjem, mesom i vinima,
Da saznam mogu li u srcu koje mi se divi
Preoteti, smijući se, božanske počasti. 
 
c) Opiću se nardom, tamjanom, klečanjem,
Mirhom, mesom, vinom, jer bih znati htjela
Bih li, smijući se, božansko štovanje
U tom zadivljenom srcu preotela.

 
d) Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom,
obožavanjima, od mesa, od slasti,
da vidim mogu li tom srcu izbirnom
iznudit uz osmeh božanske počasti.

Musje Ošljar! 
 
U prvom stihu, ulje ste lišili epiteta “mirisav” i opijanje uljem –  riječ koja u današnjem jeziku znači zejtin – izaziva nedoumicu, ali ovakvi prevodi nisu Vas omeli da riječ “nepogoda” proglasite mojim “nedovoljno jasnim” prevodom riječi “orage”. Vi koji se gordite svojim “zatamnjenjima” Bodlera, od mene tražite neumoljivu jasnoću, jer Vam vlastito gomno, razume se, lepo miriše.

Oda Vojvodi od Dubrovnika

 
U mom prevodu stoji “nard”, mirisavo ulje, a Vi ne volite zavirivati u rječnike, čak ste u Slobodnoj Bosni ironizirali moje pozivanje na njih, pokušali ste ismijati malj koji vas je tukao kao šniclu. Kao rođeni glumac, koji je u javnosti, otkad ga znam, igrao ulogu, ne možete zamisliti da ima ljudi koji ne igraju ništa, i ne znate da su rječnici četrdeset godina moja velika strast, zato ste rekli da glumim učenjaka pozivajući se na rječnike. Vi ste mnogo očitiji intelektualni prosjek, nekad i prosjak, nego što sam  zamišljao.  
 
Klaićev rječniku veli da je nard biljka “od koje se neke vrste (iz Indije, s Cejlona, Jave) gaje za dobijanje mirisnog nardovog ulja”. Mnogi naši pjesnici odavno rabe tu riječ, te nisam odolio kušnji da citiram jednu svoju strofu o Vojvodi od Dubrovnika:
 
Sarajevo se više ne sjeća Šimona Parda
Od kog je mogao i turski ondašnji car da
Nauči štošta. A kad umre mi još jedan kardaš,
Tužan sam, jer onamo, znam, ne čeka ga čarda
Đe se derneči, ali tješi me što mogu bar da
Uzviknem: đevojačka duša ti poput narda
Miriše, a čojstvo ti je glasnije no lubarda,
      O, vječni Kilibarbarda!
 
      Jezik opet nagrabusio

U vašem prevodu žena će se opiti “obožavanjem”, a ne, klečanjem pred idolom kao u originalu, ne vidite da je “obožavanje” blijedo u poredbi s klečanjem koje žene opija, zato ste pjesničku sliku sveli na obavijesnu riječ, što Vam se dešava često: u naš jezik ni ovdje ne prenosite original već nas informišete o njemu.
 
U Vašem prevodu naš jezik je opet nagrabusio, jer šta znači “od mesa, od slasti”? Mogli ste reći: “Opiću se od ulja, tamjana, izmirne, od obožavanja, od mesa, od slasti”, ili: “Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, i mesom, i slašću”. Od dvije ispravne konstrukcije napravili ste križanca hromog kao Vuk Karadžić: “opiću se uljem, tamjanom… od mesa, od slasti”, zbog rime sa “počasti”, mad ste mogli reći : “Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, i mesom i slasti “,
 ali niste, jer vjerujete da je ispravan jezički hbrid koj ste napravili.


Pjesnikova će se žena u originalu opiti “mesom i vinom”, što ide jedno s drugim, a u Vas nema vina: izbacili ste ga pod prisilom rime, ali i zato što ne hajete za činjenicu da je Cvijeće zla jedna od tri najcjelovitije knjige evropske lirike, kako veli Hugo Fridrih. 
To jedinstvo se ogleda i u brojnim mikro-detaljima: Bodlerov Jehova je “ko tiranin presit i mesa i vina”. Boštva u njegovoj poeziji, svejedno radi li se o ženama pretvorenim u kumire ili o savaotima, obožavaju meso i vino. Je li ovo jasno, ili treba da ponovim? Vi, koji se iz pjesme izbacili vino, a blejite o opijanju mesom, vazda morate otkriti nešto za šta se prije vas nije čulo. Vi ste kao Đuro iz Top liste nadrealista koji jaranu kaže: “Popij nešto, ufatiće te meza!” 
 
      Izbirno srce
 
A kad ste “srce koje mi se divi” pretvorili u “srce izbirno”, kliknuo sam: Ačkosum! Mada bi trebalo, kao istinskome maestru, da opet pomenem vašu sestru u nezgodnom kontekstu, taj bi odgovor dorasliji vašem prcanju srpskog jezika, što me ne čudi, jer često zbog rime naglavce okrećete i svijet i jezik.
 
Mora da ste sebi čestitali na “kovanici” izbiran koja je dokaz da ste lišeni jezičkog i sluha i znanja: u nas postoji pridjev “izbirljiv” i zna se šta znači, a “ïzbiran” je 
“eliminacioni”: radi se o takmičenjima u kojim se pravi odbir ekipa ili pojedinaca. Pošto ne znate maternji jezik, vjerujete da ste napravili novu riječ koja bi trebalo da znači izbirljiv, ali ta je riječ postojala prije Vaše “kovanice” i samo bezliječno umišljeni čarobnjaci izmišljaju riječi koje postoje. Vi ne znate da ne znate srpski jezik.   
 
Ako uzmemo da u našem jeziku epitet izbiran može znači ono što vrač misli da znači, otkud zna da Bodlerov pjesnik ima izbirljivo srce? Šapnuo mu Veliša da mu je pričo Radiša da mu se kleo Puriša da su pjesnici taki.    

      DVANAESTA STROFA
 
      Prokrčiti put do srca
 
a) Et, quand je m’ennuierai de ces farces impies,
Je poserai sur lui ma frêle et forte main;
Et mes ongles, pareils aux ongles des harpies,
Sauront jusqu’à son coeur se frayer un chemin.
 
b) I kad mi dosade sve te bezbožne lakrdije, 
Staviću na njega svoju lomnu i jaku ruku; 
I moji nokti, isti kao nokti harpija, 
Znaće do njegovog srca prokrčiti si put.
 
Prva verzija:
 

I, sita bezbožnih svih tih lakrdija,
Lomnu i jaku ću ruku na nj da stavim,
A ona noktima, ko nokti harpija,
Do srca mu put svoj znaće da napravi.

 
Druga:
 
I kada bezbožne sve te lakdrije
Dosade mi, lomna i jaka će ova
Ruka da noktima, ko nokti harpije,
Put sebi prokrči do srca njegova.

 
d) A kad mi se smuči od tih lakrdija,
spustiću na njega krhku jaku ruku;
i nokti mi, nalik noktima harpija,
do srca će njemu skroz da se zavuku.   

 
Musje Misevik! 
 
Ovo Vam je dosad najtočnije prevedena strofa, mada nije teška za prevesti, jer jedna rima već postoji, a slike u njoj su jednostavne, ali bi bolje bilo da Vi koji vazda sačuvate svako “i” iz originala niste izbacili “i” koje epitete “krhak” i “jak” vezuje u paradoks, što nije teško: “krhku i jaku ću na nj spustiti ruku”. Od Vašeg bolje su obje verzije mog prepjeva, jer je važna fraza prokrčiti put do nečijeg srca priziva zadobijanje ljubavi, a sljedeća strofa je skidanje maske i taj put do srca sijevne crnim humorom, čega u vas, dindušmanina svih obika smijeha, dakako nema.
 
I ovo je bukvalizirana metafora: put do srca pravi se doslovno noktima harpija, a u vašem prevodu ti nokti “do srca će njemu skroz da se zavuku”; našto sam uzvratio uzrečicom iz Vuka: Prc Milojka! Rečeno jezikom Viktora Ivančića, Vaš prevod kao da je pravio artiljerac, gluh kao top za sve oblike komičnog u poeziji.
 
U drugoj verziji prevoda izbacio sam riječi “staviću na njega”, bez kojih strofa može, djeluje i zbijenije, a frazom prokrčiti put do srca pojačan je njen crnohumorni naboj.
 
      TRINAESTA STROFA
 
       Ludi prezir   

a) Comme un tout jeune oiseau qui tremble et qui palpite,
J’arracherai ce coeur tout rouge de son sein,
Et, pour rassasier ma bête favorite
Je le lui jetterai par terre avec dédain!
 
a) Kao mladu pticu koja drhti i treperi,
Iščupaću mu to potpuno crveno srce iz grudi,
I, da zasitim svoju omiljenu životinju
Baciću joj ga na zemlju s prezirom!
 
b) Nalik treperavom i drhtavom ptiću,
Iščupaću ovo srce, skroz crveno,
I, da je zasitim, s prezirom baciću
Na tle životinji svojoj omiljenoj.

c) Kao mladu pticu što mre i treperi,
čupaću mu srce crveno iz grudi,
i, da glad zasitim najmilije zveri,
baciću ga na tle njoj uz prezir ludi.

Musje Vrac! 
 
U originalu ptica “drhti”, a u Vas “mre”, prisiljena metrom koji je  u vašim prevodima moćniji nego na Bosni valija. Umjesto svršenog glagola “iščupaću” stavili ste trajni “čupaću” da bi u stih stala zamjenica “mu”, mada je iskaz i bez nje jasan: “iščupaću srce crveno iz grudi”; izostavili se “tout” (sve) a ja ga sačuvao (“skroz crveno”), i zbog rime dopisali “ludi”, pa se pitamo: zašto ta žena vlastiti prezir naziva ludim, koji joj je moj? Zbog rime s grudi ženu ste natjerali da sebe gleda tuđim, takoreći muškim očima! Sami zaključite ko je bolje obavio posao. A pošto je srce u grudima a ne u peti, smatrao sam da i bez njih može moj prepjev, tako mi veli osjećaj za “bitnosti” u pjesmi kojeg ste Vi – mnogoput su pokazali Vaši prevodi, žalosno lišeni.
   
      ČETRNAESTA STROFA

      Poetika zvana idi-mi-dođi-mi

a) Vers le Ciel, où son oeil voit un trône splendide,
Le Poète serein lève ses bras pieux
Et les vastes éclairs de son esprit lucide
Lui dérobent l’aspect des peuples furieux: 

b) Prema Nebu, gdje mu oko vidi predivno prijestolje,   
Spokojni Pjesnik diže pobožne ruke
I široke munje iz njegovog jasnog duha
Skrivaju mu pogled na bijesne narode: 
 
Prva verzija :

Ka nebu, gdje vidi prestolje prekrasno,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik
I široke munje iz duha mu jasnog
Skrivaju mu pogled naroda bijesnih:

Druga:  

K nebu gdje mu oko vidi tron prekrasan,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik,
I široke munje baca duh mu jasan
Da skriju mu pogled naroda bijesnih:

c) K nebu, gde sjaj vidi prestola ogromnog,
pesnik blažen diže svoje ruke smerne,
a snažni oblesci duha mu prodornog
sklanjaju lik gnevni svetine bezmerne:
    
 
Musje Žrec!
 
Nakon poredbe,  očito je da se Vaš temelji na poetici idimi-dođi-mi koje se često držite. Pošto divno znate francuski a hramljete iz srpskog, idimi-dođi-mi znači aljkavo, zbrzano, a moja dva prepjeva vele da ovakvu kao u bakru graviranu strofu nemate ni u jednom prepjevu, pa Vam prepuštam da u brdu prevedenih knjiga, ne manjem od Kremeštave glavice iz mog zavičaja, takvu strofu nađete i citirate je kako bi ste ublažili moj ne sasvim povoljan sud o vašem čarobnjaštvu, često dahijskom, mada ste u tom raznovrsni da čitalac ne bi osjetio dosadu od monotonije, stoga ličite čas  na Aganliju, čas na Kučuk Aliju, čas na mula Jusufa. 
 
      Ogromno prestolje za ogromno dupe
 
Zbog rime s epitetom “prodornog” – mada bi se Bodler stresao od banalnosti tog komplimenta njegovom duhu – uz “prestolje” ste dopisali epitet “ogromno”, kako božji tron mali Đoka i zamišlja. Ili, pošto tvrdite da je “ogroman” jedini tačan prevod epiteta “immense”, i da u Riznici francuskog jezika iskaz: “Dieu est immense; c’est 
un être immense” mora značiti: “Bog je ogroman; to je ogromno biće”, u svom prevodu ste Bogu dodijelili “ogroman” presto kako bi imao đe da smjesti svoje ogromno prkno, slava mu i milost.
 
      Preobrazba romantičarskog nasljeđa 
 
U originalu – gdje pjesnik nije “blažen” već spokojan, miran pred gungulom – kaže se “bijesni narodi” (“peuples furieux”), ali na tren prihvam Vašu “svjetinu”, jer romantičari vole pjevati o susretu gomile i pjesnika koji se iznad njenog bijesa često uzvisivao spokojem, a ne, kako Vi tvrdite, “blaženstvom”, koje treba ostaviti dušama u raju, ali je Bodler, i to znamo, romantičarsko nasljeđe preobražavao.
 
Vaš pjesnik em je blažen, em ima ruke smerne, ali mu nedostaje mantija. U času kad ih diže k božjem prestolju, kad s Bogom opšti u duhu, ruke su mu pobožne, tako mi kaže jezički sluh koji Vi nemate: te ruke-antene jesu pobožne, a ostatak pjesnikovog bića – ko zna je li?
 
U Vas nema “širokih munja iz duha mu jasnog”: u čas punog poimanja stvari duh u Vašem prevodu duh ne baca munje kao u originalu, već “prodorni duh” baca “snažne odbleske”, to Vam je poetičnije, od čega opet strada poezija: uklonivši munje, ukinuli ste mogućnost da se, u čitaočevu duhu, realizuje bilo koje od značenja koja su munje nakupile u svjetskoj i evropskoj tradiciji, od Grka i Biblije do Bodlerovog doba.
 
I nisu “odbljesci” nego “bljesci” . Na internetu, u Riznici francuskog jezika, nema primjera da éclair konotira odbljesak (reflet): značenje mu se vrti oko sijevanja, bljeska mača, intuicije i slično, a niste rekli “snažni bljesci” jer ta imenica ima dva sloga, a Vama trebaju tri. O mom “prljavom prevođenju” Bodlera blejite Vi koji ga često pretvarate u drugorazrednu pojavu, jer ga pravite, kao Bog Adama, po vlastitu podobiju, a mediokritet ne može van svoje osrednjosti. 
 
Četvrti stih: “Skrivaju mu pogled bijesnih naroda” (“Lui dérobent l’aspect des peuples furieux”) u Vašem prevodu proveo se ko Manja na Šiški: od “bijesnih naroda” pravite “svetinu bezmernu” da se rimuje s “rukama smernim”, dokaz da je Vaš prevod čist kao krin, a moj prevod: “Skrivaju mu pogled naroda bijesnih” čista potvrda “prljavog prevođenja”, jer ko sam ja da ugonim u laž najvećeg čarobnjaka među diletantima i najvećega genija među mediokritetima.

Možemo sporiti tek oko značenja imenice “l’aspect”: sa Sunitom vjerujem da pjesniku munje “skrivaju pogled na bijesne (ili bijesnih) naroda”, jer Le Petit Robert kaže da je osnovno značenje riječi “vue” pogled, to jest bijesni pogled ustremljen k pjesniku. 
 
Riječ “l’aspect” može značiti i prizor (Igo kaže: “L’aspect du sang n’est doux qu’au regard des méchants”, to jest: “Prizor krvi ugodan je samo pogledu nevaljalaca”), i nije isključeno da bi trebalo reći: “skrivaju mu prizor naroda bijesnih”, ali u njoj nema izravne veze između pjesnika i pobješnjelih.
 
No “l’aspect” može značiti “face” (lice) i dopušta čitanje da munje “skrivaju lik” tih naroda, ali ovaj prevod najmanje je ubjedljiv, jer biblijska gungula narodā teško da može imati lik, a glagol “sklanjaju”, umjesto “skrivaju”, spada u Vaša prenemaganja koja bi trebalo da ostave dojam otmjenosti, ali često na krivome mjestu, kao ovdje. 
 
I na kraju, ali ne na beznačaju – kako Slobodan Jovanović prevodi frazu last but not least –  Vaša “svetina” je promašena i zato što se radi o planetarnoj viziji: nema trga 
s gomilom kao u romantičara, pjesnikov pogled obuhvata zemaljsku kuglu, vidi sve narode, krasan primjer preobražavanja romantičarskog nasljeđa. Jer nije se jednom desilo da ono što je u romantičara deskripcija u Bodlerovoj pjesmi izraste u viziju. 
 
      PETNAESTA STROFA
  
      Pretvarač konkretnog u apstraktno   
   
a) «Soyez béni, mon Dieu, qui donnez la souffrance
Comme un divin remède à nos impuretés
Et comme la meilleure et la plus pure essence
Qui prépare les forts aux saintes voluptés!
 
a)”Blagoslovljen budi, Bože moj, koji dajete patnju
Kao božanski lijek naših nečistoća
I kao najbolje i najčišće eterično ulje
Što priprema jake za svete sladostrasti! 
 
Prva verzija:

“Blagoslov vam, Bože, jer božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nam dajete:
Najbolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja za naslade svete.
   

Druga verzija:

“Blagoslov vam, Bože, što božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nama dade:
Najbolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja za svete naslade.
   

c) Blažen budi, Bože, što daješ mučninu
kao lek božanstven za naše beščasti
i kao najbolju i čistu suštinu
što priprema jake za presvete slasti.

 
Musje Amateru! 
 
Kad Vas krene laganje, baš Vas krene! Pošto epitet “blagosloven” ima četiri sloga, Bog je morao postao “blažen”, mada je u nadležnosti “staroga krvnika” da rajske duše čini blaženim, i ne čuje ulagivanja u koja spada i Vaše blažen budi. Trosložnu “mučninu” stavili ste umjesto “patnje” koja je dvosložna i mora i da se rimuje sa “suština” : pod prisilom metra “mučninom” ste od Bodlera napravili savremenika Sartrovog, a imenicu “essence” (eterično ulje) pročitali kao suštinu, jer ste zakleti ubijač poezije koji nekad besomučno, da se poslužim vašom riječju, konkretno 

pretvara u apstraktno, lišavajući poeziju njenog iskonskog temelja. 
 
A kad ste precrtali eterično ulje, sikterisali ste mirise, srčiku Bodlerovog senzibileta, što nije mali zločin. Jedan Francuz je rekao Isidori Sekulić: “Znate, mi smo ludi za mirisima, to nam je ostalo od Bodlera”. Koji o jednom slikarskom platnu kaže da “ima miris ideala”: najveću od svih apstrakcija doživljavao je olfaktivno! Kad prevodite Bodlera, često ne znate đe Vam je glava, a đe guzica.
 
Od dva superlativa iz originala (“najbolji i najčistiji”), preživio je prvi, a drugi postao pozitiv, dok je pridjev “svete” avanzovao u “presvete”. Ko ima oči, vidjeće da sam iz originala sačuvao sve što je moguće, a vi ste slon u porcelanskoj radnji koji je u izvorniku polupao sve što je mogao, jer krhotine vidi kao modernističke vaze. 
 
      ŠESNAESTA STROFA 

      Raj reformiše na brzaka 

a) Je sais que vous gardez une place au Poète
Dans les rangs bienheureux des saintes Légions,
Et que vous l’invitez à l’éternelle fête
Des Trônes, des Vertus, des Dominations.
 
b) Znam da čuvate mjesto za Pjesnika
U blaženim redovima svetih Legiona,
I da ga pozivate na vječnu svečanost
Prijestolja, Vrlina i Vlasti.
 
b) Znam, u redovima svetih Legiona
Blaženih, da mjesto Pjesniku čuvate
I da na vječitu svetkovinu Tronā,
Vrlina i Vlasti njega pozivate.

 
c) Znam da čuvaš jedno mesto za Pesnika
sred redova srećnih svojih svetih Četa,
i da pozivaš ga na slavlja velika
prestolja, Vrlina, Vladavina Sveta.
 
Musje Mađioničar! 
 
U originalu pjesnik je s Bogom na vi, a u Vas na ti, niste umjeli sačuvati množinu koja glagole produži za slog, ali u mom prevodu je ima, jer pjesnikov jezik boji svečanom učtivošću. Uz to, ova strofa odvodi na nebesa i “bienheureux” nisu “srećni” već “blaženi”, no pošto potonji leksem ima slog viška, nije mogao stati u metar, a Vama su naredbe metra što i rejsove fetve ummetu. Na nebesima ima biblijskih Legiona, a ne “Četa” koje ste turili da se rimuju sa “Sveta”, i napisali ste “slavlja velika”, mada u originalu nema množine, ni pridjeva “velika”, jer tamo je vječna svetkovina, a tko ste to Vi da Raj reformišete na brzaka? 
 
      Vladavine Sveta
 
I Kolja, dušo moja, a Kočićev junak bi dodao: medeno si ljeto moje, zar nije do Vas doprla agencijska vijest da anđeli obitavaju van svijeta? Možda jeste, ali riječ “Prestolja” napisali ste malim slovom i dodali “Vladavine Sveta”, dokazi da ne znaš, šupčino jedna, da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova, a da si koji tren uključio mozak, skužio bi da se na nebu ne može prirediti ni “veliko” ni malo “slavlje” “Vladavina Sveta” koje su ostale dolje, u dolini plača. Ti koji anđeoski red zvani Vlasti pretvaraš u “Vladavine Sveta” zaista jesi čarobnjak koji, u skladu sa omiljenim geslom: “prevod je dublji i ispravniji način čitanja pesničkog teksta”, promeće sve u svašta, što zna preći i u divljanje.  
 
U pogovoru Cveću zla v(a)rač je na najvišoj razini objasnio zašto nema napomena uz Bodlerove pjesme. Divno jegleni, a rabota mu smrdi. Da ih je unio u Cveće zla, te napomene bi otkrile brojne rupe u vračevim prevodima. Napomena da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova razgolitila bi činjenicu da se mag u prevodu ove strofe najeo vanago. 
  
      SEDAMNAESTA STROFA
 
      Magareštine u jednom katrenu
 
a) Je sais que la douleur est la noblesse unique
Où ne mordront jamais la terre et les enfers,
Et qu’il faut pour tresser ma couronne mystique
Imposer tous les temps et tous les univers.
 
b) Znadem da je bol jedino plemstvo
U koje neće nikada zagristi zemlja ni pakao,
I da za pletenje moje mistične krune treba 
Uložiti sva vremena i sve svjetove.
 
Prva verzija:

Bol je, znadem, plemstvo jedino u koje
Zemlja ni pakao da zagrizu neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.

Druga: 
 
Bol je, znadem, plemstvo jedino u koje
Nikada zagristi zemlja ni ad neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.

d) Ja znam da je patnja znak prvi i dični
koji neće načet ni zemlja ni ponor,
i da moram pletuć svoj venac mistični
pokrenuti sva vremena i sav prostor.  

 
Musje Štetočino! 
 
Bodler kaže “bol”, a ne “patnja”, i dodaje da je taj bol “jedino plemstvo”, a ne “znak prvi i dični”, i da u to “plemstvo” “nikada neće zagristi zemlja ni pakao”, a Vi ga ispravljate: neće ga “načet zemlja ni ponor”, vjerujući da čitalac mora skužiti da je taj “ponor” pakao, jer onaj tko čita malarmeovske prevode Kiša iz Banje Luke obavezan je biti vidovit i osprijed i otpozadi.
 
U Bodlera, dok si plete krunu, nužno je da pjesnik “sva doba i sve svjetove umeće”, slika konkretna i precizna, a Vi, koji pjesnike čitate dublje i ispravnije od onog što piše u originalu, od te slike ste napravili apstrakciju, pretvorili je u zapovijest: pjesnik mora

 “pokrenuti sva vremena i sav prostor”, 
 
i ovu besmislicu morete nabiti na milojka, 
a od njih pokašto dođe mi da zaojkam, 
jer ovo može samo prevodilačka šojka. 
 
Čemu pokretanje svih doba koja se kreću i bez Vaše visoke dozvole, i kako možete pokrenuti “sav prostor” koji je, kaže Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, “neograničena protegnutost, rastojanje u svim dimenzijama”? A pošto u Vašem prevodu jednog Valerijevog soneta bog “lomi prostor”, zašto ne bi, računali ste, i pjesnik sav prostor pokrenuo, ali nema mozga kadrog zamisliti pokretanje 
te neograničene protegnutosti, to jest praznine. Čitatelj već zna da Vam je pravljenje nepredočljivih slika uža specijalizacija, stoga ni ovdje ne čude. Sve ove magareštine napravili ste u jednom katrenu, a važno svojstvo Vaših prevoda su bulažnjenja

kojim pjesmu čistite od poezije kao Dabić Šumsku od “Turaka”.
 
      Ne plemstvo nego znak prvi i dični 
 
Moj prepjev ove strofe nešto je što se zarađuje cijelim životom, dok Vaši prevodi nude obilje dokaza da često idete bez čúne u svatove, i samo takav svat je, umjesto “jedino plemstvo”, mogao reći “znak prvi i dični”, a čitalac je obavezan da, pomoću razbacivanja graha, odgonetne šta to znači. Vaša neograničena umišljenost u sprezi sa ograničenom pameću proizvodi znake prve i dične, besomučne proizvoljnosti Crvenbanu slične, koje bi trebalo da budu mistične.
 
      Ukus je umijeće odbijanja
 
Marko Darin veli: “Bol je, znadem, plemstvo jedino u koje / Nikada zagristi zemlja ni ad neće”, jer veliki stihovi moraju se sačuvati, a ovi idu u najviše uzlete Bodlerove mašte. Glagol “zagristi” je blistav: sugeriše da su čeljustima snabdjeveni i ovaj i onaj svijet i dobacuje do biblijskog zagrizanja u jabuku, dok Vi, genijalni mutavče, kažete: “Ja znam da je patnja znak prvi i dični koji neće načet ni zemlja ni ponor”, jer ne shvatate da je Bodleru sposobnost doživljavanja bola, ne patnje, kako Vi kažete, neporečan dokaz plemenitosti duše. Te stihove morao sam sačuvati i zato što Andrić kaže: “Ljepša duša dublje jeca”.
 
I zašto niste rekli “zagrist”, umjesto “načet”? Zato što ste iz originala izbacili pakao, i malo mnogo bi bilo reći da Vaš “ponor” ima zube, a i poetičniji je glagol načeti, pa ću ponoviti: kad čitam ovakve uratke, pomišljam da su do Vas došle tek dezinformacije o poeziji, zato ste često žrtva sopstvenog neukusa. Jer ukus, veli pjesnik Francis Ponž, “umijeće je odbijanja, neprihvatanja”. Vi rješenja koja profesionalci s prezirom odbacuju volite prigrliti ko curica plišanog medu.
 
      Kapirate?
 
Umjesto “pakla”, turili ste “ponor” da se rimuje s “prostor”, što i nije neka rima, a ovakve su u Vas česte, što ne čudi, jer je iz Vašeg drugog teksta u Vijestima jasno da o njoj ne znate ono što su moji studenti morali znati za šesticu. Vaše belajisanje sa srokovima mora da je i Bogu dojadilo, ali glagol “pokrenuti” niste napisali pod prisilom rime: to je dokaz da posljednja dva stiha niste razumjeli, jer pjesnik ne “pokreće” ništa već u svoju krunu, dok je spliće, umeće sva doba i sve svjetove. Kapirate? Ne vjerujem. Da velika poezija može biti jednostavna, to vam ne ide u glavu. Velika poezija je, po vama, dumbaranje iz haubica kao što su “sva vremena i sav prostor”. I ko zna koji je ovo put da se Vaš gromopucatelni jezik prostački raspištoljio pred čitateljem. Vaša je sreća što ne znate koliko je Vašim prevodima nanijela štete grandilokvencija koja, doduše, paše grandomanu.
 
      Portret Viktora Igoa
 
Ovo je zapravo portret Viktora Igoa koji je pjevao sva doba i svjetove. Teško je vjerovati da se autor jedne knjige pjesama istinski divio Igou koji je napisao 200 000 stihova, kako tvrdi Miodrag Pavlović, i dodaje: ako je u svom eseju i bio neiskren, ili čak lagao, Bodler je kazao više istine o Igou nego svi koji su u njemu vidjeli boga:
 
“Onaj koji nije kadar da sve slika, dvorce, udžerice, nežna osećanja i svirepost, ograničenu porodičnu ljubav i opšte milosrđe, ljupkost biljke i čuda arhitekture, sve najprijatnije što postoji i sve najstrašnije što se može naći, unutrašnji prisni smisao i spoljnu lepotu svake religije, duhovni i fizički lik svakog naroda, jednom rečju sve, od vidljvog do nevidljivog, od neba od pakla, taj, kažem, zbilja nije pesnik u onom najprostranijem i najlepšem smislu”.

Ili se Bodler koji je mogao pisati samo o sebi morao diviti Igou, pjesniku svega? Kako god bilo, kruna spletena od svih svjetova i doba pravljena je za Igoovu glavu. Na tu krunu, koju će po Vašem uvjerenju Bodler sazdati pokretanjem svih vremena i sveg prostora, Vi ste se popišali: nema mašte koja je u stanju sebi predočiti pletenje koje pokreće sav nepokretni prostor i sva vremena koja su ili prošla i ne bi ih više ni Allah pokrenuo, ili se kreću i ne bi ih ni Savaot zaustavio. 

      OSAMNAESTA STROFA

       Besomučne žvrljotine
 
a) Mais les bijoux perdus de l’antique Palmyre,
Les métaux inconnus, les perles de la mer,
Par votre main montés, ne pourraient pas suffire
A ce beau diadème éblouissant et clair;

b) Ali izgubljeni nakit drevne Palmire, 
Nepoznati metali, biserje iz mora, 
Uglavljeni (umetnuti) vašom rukom, neće biti dovoljni
Za tu lijepu dijademu, blistavu i svijetlu;
 
c) No drevne Palmire sav nakit nestali,
Neznani metali, morski biser, koje
Ruka vam umjesti, ne bi dostajali
Za lijep dijadem, sjaj i blistaj što je.
 
 
d) Al’ izgubljen nakit pradavne Palmire,
neznani metali, biseri s dna mora,
koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire
ovu krasnu krunu sjajnu kao zora.

 
Musje Lažovčino Nad Lažovčinama! 
 
Kad ste sročili ovu drljotinu, je li Vam pamet bila doma? Ili na godišnjem? Ili na izložbi đe su Srblji mogli da joj se do mile volje dive? Ili držite da možete genijalno prevoditi baš zato što ste plitke pameti? Niko neće shvatiti Vaša brbljanja o Bogu koji čuva nakit Palmire, neznane metale i morske bisere, mada Bog sve to uglavljuje u krunu

za pjesnika, pomaže mu je plesti, dva demijurga sarađuju. I očito je jedno: naškrabali ste praznoslovlje koje zvoni toržestveno, ova budaleština je veličajna, čak igoovski monumentalna. Mnogi stihovi iz Vaših prevoda ne znače ništa, ali to Ništa je kazano violinski umilno ili plemićki otmjeno ili prvosveštenički uzvišeno. 
 
Dozlogrdili ste mi stihovima koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa ću Vam reći u povjerenju: srećan sam, ako ne i blažen, što su gotove moje dvije knjige o Vašem Amaterskom Visokosijateljstvu i što se više neću baviti Vašim žvrljotinama koje najviše živciraju kad ih proizvodite sa samouvjerenošu Velikog koji se bavi Velikim, a prevodilačko umijeće ima u malom prstu. Imate ga u hašimagi. Dok sam proučavao vaše umotvore, bojao sam se da ću umrijeti od dosade, što je najgora vrsta smrti, kako veli ruski pjesnik. Od dosade koja je često posljedak vaše plitke pameti, nekad i gluposti.
 
Rima Palmyre-suffire konstanta je koju mora sačuvati, što je pomoglo da mu ni u ovoj strofi blejanja ne usfali. Kad Bog i pjesnik u duetu budu pravili krunu za potonjeg, ništa od pomenutog neće biti dostatno, kaže Bodler. Ni izgubljeni nakit, ni neznani metali, ni morski  biser ne mogu tu krunu da smire, bleknuo je Mag, dublje i ispravnije od Bodlera, i dobio rimu sa Palmire: konstantu je sačuvao, a strofa otišla u materinu. 
 
      DEVETNAESTA STROFA      
      
      Šta bih tek radio da znam francuski?
 
a) Car il ne sera fait que de pure lumière
Puisée au foyer saint des rayons primitifs,
Et dont les yeux mortels, dans leur splendeur entière,
Ne sont que des miroirs obscurcis et plaintifs!»
 
b) Jer ona će biti tek od čistog svjetla,
Crpljenog na svetom ognjištu iskonskih zraka,
I za njega su ljudske oči, u svem njihovom sjaju, 
Samo potamnjela i turobna ogledala!”
 
Prva verzija: 

Jer biće od čistog svjetla, crpljenoga
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga
Samo su zrcala turobna i tmona!”   

 
Druga: 
 
Jer biće od čiste svetlosti, crpljene
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj, u svem svome sjaju, ljudske zene
Samo su zrcala turobna i tmona!”   
    

Treća: 
  
 Jer ona će biti od svetla čistoga,
Sa svetog ognjišta prvih zraka pala,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga
Samo su turobna i tamna zrcala
.
 
Četvrta:  
 
Biće od svetlosti čiste, sa svetoga 
Ognjišta prvotnih zraka što je sjala,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga
Samo su turobna i tamna zrcala.” 
 
 
Peta :

Jer biće od čistog svetla što se toči
Sa svetog ognjišta zraka od iskona
I za nj, u svem svome sjaju, ljudske oči
Samo su zrcala turobna i tmona.”

 
d) Jer sazdana biće od čiste svetlosti
crpljene na svetom vrelu prvih zraka,
i gde smrtne oči, u svojoj smelosti,
tek ogledala su stamnjena i mlaka!”

 
Musje Francuz! 
 
U obje knjige često sam  stavljao dvije i više verzija prevoda kako bih pokazao da lako rješavam probleme koji su Vama najčešće nerješivi. I, kad bih smio u Dodikov sultanat, u prestonici Šumske pokrenuo bih inicijativu da se titula čarobnjaka oduzme Vama i dodijeli meni. Jer, mada ste dokazali da pojma nemam o francuskom jeziku, sve stihove, strofe i pjesme razmatrane u obje knjige preveo sam bolje nego Vi, što može samo čudotvorac. Šta bih tek radio kad bih francuski znao? Najgori moji prevodi tačniji su od Vaših najboljih, a Vi primjerima i analizom opovrgnite ovu tvrdnju. Mada bi mi to bilo drago: te prepjeve bih lahko popravio da i oni budu bolji od vaših, jer vjerujem da će moja prevodilačka pustolovina okončati tek mojom smrću.
 
Na početku Grobnice za čarobnjaka obećao sam da će dva fanatika u meni, pjesnički i prevodilački, Mićeviću jebati oca zadovijek. O prvom fanatiku ne bih, a kolik sam fanatik u prevođenju dokazuju po devet verzija mog prevoda jedne strofe.  

      Valerijeva pesnička lomača
 
Pridjev “tmoni” pamtim iz jedne priče gdje Veljko Petrović kaže “tmona mjesečina”, što je ljepše no “tamna” i sugeriše više. Moje prevode je pravio znalac jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika koji je sav život učio iz knjiga i od živih ljudi, a Vi nemate blage o poeziji i prozi na našem jeziku, jer ste završili opštu književnost, čitali prevedene knjige, čitali i prevodili Francuze i bili daleko od svoje jezičke počve, zato se i u prepjevima i u proznim tekstovima često služite nepreciznim, naherenim, nečistim, iskvarenim, iskrivljenim, bogaljastim jezikom. Zato u jednom tekstu kažete da je Valerijeva poema Mlada Parka bila “buktinja koja je potpalila jednu od najsnažnijih pesničkih lomača našeg stoljeća”. Da to nije ona lomača na kojoj će gorjeti junakinja iz Vašeg prevoda pjesme Blagoslov? Ako nije, zaboravili ste reći koju je vješticu ili vješca ili jeretika Valeri na toj lomači spalio. Ali nije da Vas ne razumem: moćno vam zvuči riječ lomača, a baš Vas briga šta ona znači, jer, kad se vrača, smisao riječi je nebitan, a njen zvuk je sve.
 
      Križanac vatre i vode
 
Pevate o vrelu zraka, a bjesnite što vas zovem šupkom. U originalu posljednje strofe Blagoslova zrake dolaze s “ognjišta” koje ne može stati u metar, pa ste mičurinski ukrstili vatru i vodu: zbog prevoda u kojem zrake dolaze s vrela Bodler, koji se gordio ravnotežom uma i mašte u svojim pjesmama, iščupao bi Vam uši, a meni su odavno dosmrđeli dokazi Vašeg gluvila za jezik i za pjesništvo i Vaše stihotvoračke nevještine u kojoj metar i rime određuju šta ćete bubnuti, dokazi koje smo obavezni shvatiti kao potvrdu Vaše originalnosti, a ne kao svjedočanstva da ste kurčev prevodilac. O vaše granitno uvjerenje da ste čarobnjak razbija se sve: zakoni ljudskog mišljenja, zakoni poetskog oblikovanja, zakoni srpskog jezika.

      Mocart se opet divi svojim rimama  
 
Uza sve, “smelost” je besmislen leksem i, ko u njemu nađe trun bitnog značenja, dobiće od mene na poklon moju nedavno izišlu knjigu pjesama Kalemar. “Smelost” je tu zbog rime sa “svetlost”, zapravo ne rime već asonance, a u pogovoru Cveću zla sebe uvjeravate da ovakvi srokovi, u vas česti, dobro zvuče, i ostaje vam da u to ubijedite čitatelje koji imaju ukusa i znaju šta je rima. A ogledala u Vašem prevodu 
morala su biti mlaka, ne kao u Bodlera tužna, jerbo su bila dužna rimovati se sa 
zraka, a dužnost srpskog čarobnjaka reči – često zna biti laka ko lepuh maslačaka.
 
Vi ste genije koji ne umije ni ono što može, ili ne može ni ono što umije, i trebao bi Vam nov život da iz svojih prepjeva uklonite svakovrsne promašaje, proizvoljnosti, bedastoće, besmislice, laži, greške iz ukusa, mnoge dokaze da ne razumijete poeziju, ne znate srpski jezik i ne pravite dobre vezane stihove.      

Nisam se mnogo bavio – nije mi se dalo, jer dave kao ćumur – poraznim učincima Vašeg pravila o konstantama koje vašu glupost diže na razinu stvaralačkog instrumenta. Da sam imao više živaca, analizama ne bi mi teško bilo pokazati kolik ste ćutuk kad se pridržavate tog načela koje ste preuzeli od Gogoljevog Akakija Akakijevića, stoga Vaši prevodi izazivaju sažaljenje kao šinjel tog jadnika.  
 
U ovoj strofi rima lumière-entière(svjetlost-sav) konstanta je koju se mora sačuvati – eto otkud rima svetlosti-smelosti, zato i danas stručnjaci za šifre u Pentagonu ispituju šta bi mogla značiti ta smjelost ljudskih očiju. Znači šta znači, čemu cjepidlačenje, hajdebogati. Konstanta vam je i rima (rayon) primitifs-plaintifs, to jest (prvobitni) zraci-tužan, otud vam rima zraka-mlaka koja je  još jedan dokaz da vas je pravilo o konstatama obavezalo da doživotno budete budala veća do same sebe. 
 
      Kao Kiš Branu
 
Musje vunderkind! 
 
Moje analize vele da ovaj prevod od genijalnog dijeli mala razdaljina: dva sata zečjeg hoda pod pasjom komandom, kako bi rekli u Crnoj Gori. Razmotrio sam  Vam jedan od najboljih prevoda Bodlera, i nigdje nema razvikanog čarobnjaštva, niti se s profesionalcem možeš nositi,  mada uopće ne znam francuski, što me nije omelo da ga u ovom libru izbucam kao Danilo Kiš Branu Šćepanovića u Času anatomije.
 
      Besomučne laži
 
To nije sve. U Slobodnoj Bosni  ovaj i sve moje tekstove o sebi ubrojili ste  u “besomučne laži” koje  su “lako dokazive”. Moje analize mogu biti tačne ili ne, a Vi ste mogli sjesti i analizom dokazati da ni u jednoj od njih nisam bio u pravu, ili da sam promašio, ili da vas nisam shvatio, ili da nisam razumio original, ali  je klasičan šupak ko dokazima bogato potkrijepljene književne analize iz pera dugogodišnjeg esejiste i fakultetskog profesora proglašava besomučnim lažima, lako dokazivim. Radi se o šupku koji sabira babe i šarafe. I mada sam do sada devetao razne bitange, nisam naletio na na hajvana većeg od Vas, ako ne računam direktora Vijesti  Željka Ivanovića, zvanoga Goveče s Krštenicom. A lakoća s kojom poričete činjenice groznija je od  banalnog pokušaja da skrijete istinu. Poricanje očitog onemogućuje civiliziranu raspravu s vama: s barabama valja polemisati močugom. 
 
      Pedeset naprama nula
 
Svaku strofu preveo sam bolje no mag i u mene nema laži ni besmislica ni promašaja koje on godinama proizvodi, jer je živio od prevođenja i postao stroj koji je naštancao preko sto knjiga, a ja sam bio univerzitetski nastavnik koji je isprva  za studente prevodio, time se zarazio i zatim pravio prepjeve za svoju dušu. Zato i imaju dušu. 
 
Prevoditi bolje od Mocarta, ponavljam, nije velika pljačka, ali moji prevodi su dokaz, jači možda no svi koje sam podastro u analizama, da je bezumno precijenjen: držim da prevodim dobro,i to je sve, ali, unatoč mađijama kojima se čarobnjak frljaca ko Miruna pirunima, u ovoj knjizi Maga sam porazio bar sa pedeset naprama nula.
 

TRI  BODLEROVA SONETA

 

  1. SRCE DUBOKO RAVNO DNU GORČINA     

Evo original Bodlerovog soneta L’idéal (Ideal) sa doslovnim prevodom Sunite Subašić-Thomas:

Ce ne seront jamais ces beautés de vignettes,
Produits avariés, nés d’un siècle vaurien,
Ces pieds à brodequins, ces doigts à castagnettes,
Qui sauront satisfaire un coeur comme le mien.
 
Nikad neće te ljepote s ukrasnih sličica,
Pokvareni proizvodi, nastali u stoljeću nitkova,
Te noge za visoke cipele, ti prsti za kastanjete,
Zadovoljiti srce kao što je moje.
 
Je laisse à Gavarni, poète des chloroses,
Son troupeau gazouillant de beautés d’hôpital,
Car je ne puis trouver parmi ces pâles roses
Une fleur qui ressemble à mon rouge idéal.
 
Prepuštam Gavarniju, pjesniku bljedilā,
Njegovo cvrkutavo stado bolničkih ljepotica,
Jer ne mogu naći među tim blijedim ružama
Cvijet koji liči na moj crveni ideal.
 
Ce qu’il faut à ce coeur profond comme un abîme,
C’est vous, Lady Macbeth, âme puissante au crime,
Rêve d’Eschyle éclos au climat des autans;
 
Ono što treba ovom srcu dubokom kao ponor,
To ste vi, Lady Macbeth, dušo sposobna za zločin,
Eshilov snu rođen na uraganskoj klimi;
 
Ou bien toi, grande Nuit, fille de Michel-Ange,
Qui tors paisiblement dans une pose étrange
Tes appas façonnés aux bouches des Titans!
 
Ili ti, velika Noći, kćeri Mikelanđelova,
Što mirno uvrćeš u čudnoj pozi
Svoje draži oblikovane za usta Titana.

Moj prepjev

Prva verzija: 
      
Nikad neće ove lepote s vinjeta,
Kvarni proizvodi veka hulja, noga
S visokom cipelom, prsti s kastanjeta – 
Dati zadovoljstvo srcu poput moga.

Druga:   
 
Nikad neće da te lepojke s vinjeta,
Iskvaren proizvod veka hulja, noga
S visokom cipelom, prsti s kastanjeta – 
Zadovolje srce što je poput moga.
 
Prva verzija:
 
Pesniku bledilā Gavarniju dati 
Krd cvrkutav: lepe iz bolnica móme,
Jer među tim bledim ružama ne cvati
Cvet sličan crvenom idealu mome.

Druga:
 
Pesniku bledilā Gavarniju dati
Stado cvrkutavo: lepojke bolnica,
Jer među tim bledim ružama ne cvati 
Cvet mom crvenome idealu sličan.
 
Vi ste što bi htela bezdna srca ova – 
Ledi Magbet, dušo moćna u zločinu,
Snu Eshilov, rođen u klimi orkana;
 
Il velika Noći, Mikelanđelova
Kćeri: mirna draž ti u čudnoj se svinu
Pozi, napravljena za usta Titana.

Mićevićev prevod:
 
Ne nikada ove lepote s vinjetâ,
proizvodi kvarni, rod veka bednoga,
te visoke pete, prsti s kastanjeta,
neće zadovoljit srce poput moga.

Dvije ili više verzija iste strofe koje sam često stavljao uz magove prevode nisu samo kritika njegovih uradaka, nekad poraznija od svega što sam u analizama kazao, nego su i autokritika na licu mjesta. U drugoj varijanti, umjesto lepote, stavio sam lepojke,

i u pjesmi koja pjeva o ženskom idealu dobio slikovni niz značenjski jedinstven:

 ljepotice s ukrasnih sličica, plus noge za visoku cipelu, plus prsti na kastanjetama, a lepote su apstrakcija koja je smisaono jedinstvo tog niza slabi.
 
Mićević je, uz lepote, turio i visoke pete, i jedinstvo slika se rasplinulo, jer gdje su noge? Prepušta nama da ih dopišemo. Muškarci ne blenu u visoke pete već u ljepotu nogu, potpeticama nekad uduplanu.Ovo možda jeste sitnica, ali ovakvih u maga ima na buljuke i sve one svjedoče da u pjesmama koje prevodi voli ubiti živo: izbaci noge, a ubaci visoke pete. Je li fetišist? Stoput bolje no biti prdimahovina od prevoditelja !

 

Te visoke pete su i jedno od opštih mesta 
Kojim njegovi prevodi diče se ko nevesta
Krajiška šorvanima.
Šta ćete, voli da orva njima.
Šta ćete, u izvorniku obrstiti
Voli  sve lično, sve osebujno,
Dok pravi šupalj uradak
Pred kojim nujno 
Moram se krstiti 
I tamo ga, đe spada, 
U mediokritetske, uvrstiti.
 
Drugi katren:
  
Nek vodi Gavarni, pesnik bledih lica,
svoj roj cvrkutavi lepota sa žalom,
jer ne mogu naći sred svih tih latica
cvet porediv s mojim rujnim idealom.

Zašto nije rekao “sred bledih latica” umjesto “sred svih tih latica”,čime je uništio okosnicu strofe, pa i čitave pjesme – kontrast blijedih ruža i crvenog Ideala? Nota bene: ruža, a ne latica. Zato prevode često ukrašava riječima koje ništa ne znače (“svih tih“), i zato što je u prvom stihu drugog katrena slagao: Bodlerov Gavarni je “pjesnik bljedilā”, a ne “bledih lica”, i  mora da mu nije dobro zvučalo rimovanje bledih lica i bledih latica. Mićeviću skoro nikad jedna izmišljotina ne prođe nekažnjeno, gotovo u pravilu prizove još jednu, maltene kao u Bibliji: ”ambis doziva ambis”. 
 
A rezultat? “Blede ruže” su precizna metafora za žene koje je Gavrani uveo u modu, a “sve te latice” su ogrizak Bodlerove metafore. Mocart voli da se služi ogriscima, nekad i posmrtnim ostacima Bodlerovih slika, stog nas mnogi njegov prepjev

 

na pomisao navede
da pjesnik nije preveden, 
nego da je pogreben, 
ili na prepad jeben. 
 
U svakom slučaju, mag je marljiv tišler koji od Bodlerovog živog drveća pila daske za lijesove, i mnogi jesu divni, ali Marko je zakleti biofil. U magovim prevodima, gdje njegov jezik grdno zaostaje za vremenom kad su pjesnici pisali, ima nešto nekrofilno.  

Sintagma ”pjesnik bljedilā“ morala se sačuvati: kao likovni kritičar, Bodler je o Gavarniju imao bolje mišljenje, ali je poetski moćna ova likvidacija jednim udarcem, koji je  Gavarnijeve slike raspršio u apstrakcije. Jer ko slika bledila, ne slika bića. 
 
Bodlerova ironija ispraznila je svijet tog slikara: zbrisani su svi oblici i ostale utvare nazvane bljedilima. Bodler se s Gavarnijem obračunao najkraćom mogućom sabljom. Naravno, to je i ironija na račun umjetnika koji nam ovaj svijet promeću u priviđenja.
 
Kad ga je proglasio “pesnikom bledih lica”, mag je, po starom običaju, uništio Bodlerovu razornu ironiju, velikog pjesnika pretvorio u drugorazrednog, kako priliči 
 
čarobnjaku njegove sorte, 
u kog ćete naći cijele kohorte 
ovakvih primjera, koji rad aorte
moje ometaju, i kada ih čitam, 
prisiljen sam čresto da se upitam: 
da li u francuskih pjesnika ima 
ičega, ičega velikoga a da 
taj mađioničarskim trikovima 
nije bataliti kadar?
 
Koliko je ovaj sonet kontrolisan razumom svjedoči postupnost u razvijanju kontrasta: prvo kaže “pjesnik bljedila“, potom dođu “blijede ruže” i najzad “crveni ideal”. Ono što je batal-majstor uništio, mi smo pomno sačuvali, nije nam bilo ni na kraj pameti da kopiramo formu, kao mag, jer smo čuvali strukturu  pjesme. Naš pristup pjesmi je iznutrašnji, njegov izvanjski, dozlaboga formalistički. Naš je ideal poistovjetiti se sa pjesnikom, a njegov poistovjetiti pjesnika sa sobom, pouzdan metod da uništiš pjesmu.  
 
Jednom, davno, govoreći na beogradskoj televiziji o svojim prepjevima poezije Emili Dikinson, beogradski dobar pjesnik Ivan Lalić, i možda bolji prevodilac, kazao je: “Pesmu prvo moram da rasklopim, a potom da je nanovo sklopim”. 
 
Ovo pamtim manje zato što sam, vo vremja ono, s Jasnom Levinger prevodio Emiliju Dikinson, a više zato što je bilo tačno: naravno da pjesmu moraš rasklopiti, kao urar sat, da vidiš šta ima unutra, i potom je sklopiti na našem jeziku. Kad ih kuša rasklopiti, mag slike ili strofe često ostavi rašrafljene na proste faktore, ali mnogo radije kopira spoljašnjost pjesme, ne rasklapajući je, jer ga ne kopka šta se iza vanjštine krije. Pitanje šta ima u pjesmi vrač divno rješava tako što ga ne postavlja, kazao bi Antun Šoljan.

Mag kaže: “svoj roj cvrkutavi lepota sa žalom”, jer je lišen sluha za srpski jezik i za poeziju, i ne čuje da roj ne može cvrkutati, ni u našem jeziku, ni u pjesmi, a bogami ni u zbilji. Jer, bogo moj, kakav je to roj, od majke prirode zadužen da zuji, koji bigliše ko slavuji? Roj cvrkutavi veli, jer je majstor da pobrka metafore.
 
U originalu “cvrkutavo” je stado, što je idila, bolnička pastorala, crnohumorna, ali je pastorala, čak smo u iskušenju da tom stadu, koje inače bleji, ili muče, ili riče, ali se u bolnici razbiglisalo, u mašti dopišemo krila. 

U Mocarta nema bolnice koja je smisaona žiža strofe, zato je magov prepjev lišen fokusa, mada taj slepac možda misli da bolnice ima, vjeruje da natuknicu “sa žalom” moramo protumačiti kao “bolnički”. Ko je u stanju bolničke ljepojke prometnuti u 

lepote sa žalom, taj neporečno jeste čarobnjak, kome se iskreno jebe i za Bodlera i za sudar bolničke bjeline s crvenilom pjesnikovog ideala.   
 
Ovo su magova  čuvena “zatamnjenja” Bodlera, koja češće sliče rentgenskim snimcima tuberkuloznih kaverni na plućima. Cijeli prevod, kad ga je lišio bolnice, postao je mehanizam za likividaciju poezije. Jer u Bodlera bolnica je jedna od temeljnih metafora ljudskog postojanja: “Ovaj život je bolnica u kojoj svakog bolesnika mori želja da promijeni postelju”, ali tko zna je li magu ova rečenica iz Pariskog splina bilapoznata? Taj često prevodi pjesmu izolovano od drugih, nekad i jednu strofu bez osvrtanja na one ispred i one koje slijede. I nikad ga nisam uhvatio
da pjesmu prevodi unutar nečijih sabranih pjesma kao prirodnog okvira koji daje konačno značenje pojedinačnim pjesmama.      

To “cvrkutavo stado” nije samo Bodlerov crni humor, već i surovi realizam: sve te ljepojke, kada dospiju u bolnicu, šta su pred smrću ako ne stado? Obična živinčad. Gavarni koga  bi, prema Bodlerovom naputku, možda trebalo zvati Gavrani, jer ima oštar njuh za skore leševe, kao slikar poetizuje krdo blijedih kandidatkinja za jamu. Čarobnjak misli da je dovoljno bilo reći “lepote sa žalom”. I jeste, dajem vam vjeru. Sasvim dovoljno da ga zbiči Bodleru.

Prva tercina: 
 
To srce duboko ravno dnu gorčina
vâs bi, Ledi Magbet, moćni duh zločina,
sne Eshilov cvetuć u zemlji orkana,

Zašto, umjesto drljotine: “To srce duboko ravno dnu gorčina”, nije bar napisao: “To srce duboko ko bezdan gorčina”? Zato što nadripjesnik vjeruje da je bogaljasti iskaz “ravno dnu gorčina” dokaz kreativnog pristupa pjesmi, pa je napravio besmislicu koja je i lažju nadjevena, jer gorčina u originalu nema. Ima bezdan srca pjesnikovog koje, u veku nitkova, hlepi za istinskim. Za velikim. Za istinski velikim.
 
Tercine su sastoje od tri apostofe koje smo sačuvali, jer smo u naš jezik prenosili strukturu pjesme. Ispravno napisana, prva apostrofa glasila bi: “Vas bi Ledi Magbet, moćni duše zločina”, ali mag bi imao slog više u stihu, pa je u drugom polustihu odustao od apostofe, a ove stvari već sam analizirao i podveo ih pod prevodilačko načelo oću-piškit-neću-piškit.  

U našem jeziku nema glagola cveteti, a u maga ima krnji particip “cvetuć”. Ovo je prvi
slavni Srbin koji participe pravi od svršenih glagola, zato u jednom prevodu Bodlera kaže “kazneć”, ne videći da je tome stihu turio bukagije. Inače, njegovi uratci kipte od krnjih participa, na šta sam često upozoravao. Tri najblistavija primjera:

 
1) Hladni ravnatelju, lijuć, za kraj pira, 
masku velikana il pak nekog zlice, 
mereć im lobanje, i, kroz sve žilice, 
gurajuć do srca svoj jezik vampira – 
 
a tri krnja participa su tri udarca čekića koji zakiva poklopac lijesa s ljepoticom.
 
2) Gradom, kao preko sudbonosnog dola, 
teče, mrveć pločnik u ostrvca gola, 
svakom biću gaseć žeđ kao na vrelu,
i crvenom bojom kvaseć zemlju celu – 
 
a tri krnja participa su tri udarca palice u doboš koji bubnja posmrtni marš na pogrebu Bodlerovog soneta Fontana krvi.  
 
3) Tvoja Haljina je moja Želja, drhteć, 
talasava, Želja  što drhteć i pršteć  
 
a tri krnja participa su tri udarca šipke u bubanj kojim telal objavljuje: daje se pučanstvu na znanje da mediokritet, kad čara, često u obično sranje francuske pjesme pretvara. Evo jedan od primjera manje blistavih, ali češćih:
 
Krila koja, leteć od zvezde do zvezde, 
ta dva ljubavnika vežu još toplije, 
dok, gledajuć nebo kud im senka leti, i takodalje.
 
Ova dva krnja participa iz prevoda su koji sam u Spomeniku laži, sa smjernošću svojstvenom jereju, rasturio ka Sloba Sefereju. Ne već kao Referendum Sereju. 
 
Ukusi jesu razni, ali dok se Mićević među krnjim participima osjeća kao među braćom od tetke, Marko Darin, kad mora upotrijebiti krnji particip, nekad kaže: jebeš naš jezik i njegove kilometarske riječi, mada je u taj jezik zaljubljen. Magovi krnji participi nisu samo greške iz ukusa nego pute i ka permanentnoj sklonosti nasilju nad jezikom. 
 
O nedostacima u prevodu Puškinove poeme Gost od kamena koji je napravio Rus Lav Zaharov Isidora Sekulić kaže: “Delimično, uzrok za sve to leži neosporno u srpskom jeziku, koji nije maternji jezik prevodica. Prevodilac nije nigde nije zapadao u intelektualne netačnosti; za to on zna i suviše dobro srpski. Ipak. Glagolske priloge srpski jezik ne voli u prozi, a ne trpi ih u poeziji. Ći-ći i vši-vši ruže naš jezik, a lako se mogu izbeći, što se semantike i stila tiče”. Uć-evi i eć-evi Mićevićevi zasvjedočuju jad i čemer od stila i gluvilo za srpski jezik.

Druga trecina: 
 
i sva noći, kćeri Mikelanđelova,
tebe koja mirno svijaš bez velova
svoje draži zdane ustima Titana!
 
Dopustite da se malo divim rimi velova-Mikelanđelova. Njegove izmišljotine često su zvučne, jer su stavljene u rimu, na istaknuto mjesto u strofi, ali nemojte se pitati šta priopćuju, jer to bi bio podatak protivu vas, dokaz da ne razumijete glavno: u vračanju zvuk riječi je sve, a smisao je zabataljen. Vi se ne pitajte, ali Marko mora, jer je đacima i studentima godinama tumačio pjesme, a jednom profesor – vazda profesor. 
 
Ove draži bez velova  zapanjuju me otkrićem da je statua gola. Možda ćete reći: kakvo otkriće, to je banalno do neba. Moguće. Ali nije rekao draži bez vela, već je uporabio množinu, što te prisiljava da zamisliš Mikelanđela kako sa svake od 
tih draži skida velove, jedan po jedan, što je previše, ako je i od klasičnog amatera. 
 
Ovdje, za golu ljubav
rimi sa Mikelanđelova,
izmišlja kao strasni lovac 
na vještice, i kao truba
za poeziju, no srok mu je ubav
ko Milića barjaktara ljuba.
 
Jerbo u njega važi 
pravilo: što više laži  
iz tvojih uradaka zija, 
čitaocu moraju biti draži, 
jer u njima veća je poezija.
 
Nije mu imao ko objasniti da maštanje i laganje dijeli bezdan, dublji od onog u pjesnikovu srcu iz ovog soneta.  

Statuu Noć nisu zdali Titani ustima već Mikelanđelo za njihova usta. Noć je napravio Velikom da Titani imaju šta ljubiti, da imaju ženu prema sebi, po svojoj mjeri, i da, u poredbi sa bolničkim ljepojkama, bude veličanstvena. Zato je budalast promašaj njegov prevod “svoje draži zdane ustima Titana!” Kad su Titani postali stvaraoci? Zar to nisu pobunjenici, raspoloženi da ruše? Zato se pobunjenik Bodler na njih i poziva.

Izbacio je epitet velika ne sluteći da je u njoj ključ druge tercine, a mogao ga je lako sačuvati: “il velika Noći, Mikelanđelova / kćeri koja svijaš mirno, bez velova” i tako dalje, ali taj kruti formalista drži da bi bilo svetogrđe napraviti opkoračenje tamo gdje ga u originalu nema, mada u vračevim prevodima ima svačesa čega nema u originalu. Stotinama puta iz pjesme je šutnuo ono što je u njoj moralo ostati, jer ga je Bog obdario sujetom ko Durmitor i odsustvom sluha za poeziju, a kad se dvoje udruži, od pjesme naprave Zgazimestan.
 
Musje Mićeviću, nerazumijevanjem poezije prislili ste nas da Vam u Podukama iz prevođenja ,trećoj knjizi Grobnice za čarobnjaka, dajemo besplatne lekcije šta su temeljne tajne ove umjetnosti. Mada je to zaludna rabota, i trebao bi vam još jedan život da se od te bolesti izvidate. Ali Marko Darin je vazda bio zaljubljen u zaludne poslove.
 
G. Vračareviću, u polemici sa mnom manje biste se koprčili i možda ne biste dobili našu trilogiju da ste znali ono što je bilo znano mojim studentima: kad uđem u nju, učionica postane laboratorij gdje se pod mikroskopom ispituju patološke promjene koje su originali doživjeli u mnogim, pa i u vašim prevodima. A vaše razmetanje, s jakom dozom napol montenegrinjske megalomanije, prisiljavalo me da često budem mrtvozornik koji razudbom konstatuje uzroke smrti ove ili one pjesme koja vam je pala u čarobnjačke šape.  
 
Uobraženjak, kakav meni, izuzev Rajka Noga, nije znan među Srbima, umišljali ste da ćete lako s Markom Darinim čiji je sav život bio posvećen poeziji, i stigla vas je kazna zaslužena: jeban vam je  tatko za sva vremena.

 

2. NIJE MORA, NEGO BESKRAJNO BDENJE
 
Evo Bodlerov sonet Ponor (Le gouffre) sa doslovnim prevodom Sunite Subašić-Thomas:

 

Pascal avait son gouffre, avec lui se mouvant.

— Hélas! tout est abîme, –  action, désir, rêve, 

Parole! Et sur mon poil qui tout droit se relève 

Mainte fois de la Peur je sens passer le vent.

 

Pascal je imao svojoj ponor, koji s njim se kreće.

– Avaj! sve je provalija – djelanje, želja, san,

Riječ! I na svojoj dlaci koja se pravo diže

Hiljadu puta osjetim kako prolazi vjetar Straha.

 

En haut, en bas, partout, la profondeur, la grève, 

Le silence, l’espace affreux et captivant…

Sur le fond de mes nuits Dieu de son doigt savant 

Dessine un cauchemar multiforme et sans trêve.

Gore, dolje, posvuda, dubina, žal/pržina,
Tišina, užasni i opčinjavajući prostor…
Na dnu mojih noći Bog svojim učenim prstom
Crta moru mnogoliku i bez predaha.
 
J’ai peur du sommeil comme on a peur d’un grand trou,
Tout plein vague de horreur, menant on ne sait où; 
Je ne vois qu’infinipar toutes les fenêtres, 

Bojim se sna kao što se bojimo velike rupe,
Sav pun neodređenog užasa, koji vodi ne znamo gdje; 
Vidim samo beskraj kroza sve prozore,
 
Et mon esprit, toujours du vertige hanté, 
Jalouse du néant l’insensibilité.
—  Ah! ne jamais sortir des Nombres et des Êtres!
 
I moj duh, koji stalno vrtoglavica salijeće,
Zavidi ništavilu na neosjetljivosti. 
– Ah! nikada ne izaći iz Brojeva i Bića!
 
Naš prevod
 
Prva verzija:
 
Taj ponor sa kojim Pascal kretao se. 
– Avaj! sve je bezdan – čin, san, želja, riječ!
Mnogoput oćutjeh da prešao mi je
Vjetar Straha preko naježene kose.
 
Druga: 
 
Pascal je imao ponor, s njim kreto se.
– Sve je provalija – čin, želja, san, riječ,
Vaj! Stoput oćutjeh da prošao mi je
Vjetar Straha preko uspravljene kose.
 
Treća:
 
Pascal je imao jaz što s njim se kreće. 
– Avaj, sve je bezdan – čin, želja, san, riječ,
I po dlaci koja naježena mi je,
Stoput ćutim, vjetar Straha prolijeće.
 
Četvrta:
 
Pascal je imao jaz što s njim se kreće.
– Sve je provalija – čin, želja, san, riječ,
Vaj! I dlakom koja uspravljena mi je,
Stoput ćutim, vjetar Straha prolijeće.
 
Peta:

Pascal je imao jaz što s njim se kreće.
– Avaj! Sve je ambis – čin, želja, san, riječ!
I na dlaci koja uspravljena mi je,
Straha, stoput ćutim, vjetar prolijeće.

Pet verzija prepjeva znače iscrpno ispitivanje mogućnosti što točnijeg prenošenja katrena u naš jezik, a u posljednjoj varijanti sačuvana je inverzija: “Mainte fois de la Peur je sens passer le vent” (“Hiljadu puta Straha ćutim kako prolazi vjetar”, koja je odvje Bodlerovo pjesničko oruđe, poredak riječi u tom stihu je smislotvoran, mada se različiti čitatelji neće složiti u tumačenju tog smisla.  
 
U ovom stihu vidim ono što ruski formalisti zovu ogoljeni postupak: Bodler pokazuje kako pravila poetskog oblikovanja deformišu prirodni jezik, što pjesnici najčešće 
nastoje prikriti, trude se da bude što nezamjetnije, a Bodler igra poker otvorenih karata, ako mogu tako da kažem.         
  
Pjesnik je genitivnu metaforu “le vent de la Peur” (“vjetar Straha”) stavio u inverziju i razdaljio njene članove koji su postali okvir riječima “je sens passer” (“osjećam da prolazi”) i tom devijacijom ustalasao strogost sintakse klasičnog metra, što je naglasilo “Strah” koji je i dalje dio genitivne metafore, a zadobija i stanovitu samostalnost što puti ka pomnom radu na svakom stihu.   
 
Prvo iskrsne strah bez atributa, naglašen početnom majuskulom, a potom, s osjetnim zakašnjenjem, konkretizira se u vjetar, što umnožava značenjske veze među riječima u stihu: vještačka sintaksa, koja razdvaja ono što u prirodnom jeziku  ide skupa, 

paradoksalno pojačava u stihu jedinstvo smisla. Napravljenog. Kušati da ovo objasniš magu, majstoru za pravljenje besmisla, bilo bi isto što i musti jarca. 
 
Drugi katren
 

Prva verzija

Gore, dolje, svuda, dubina, pržina,
Tišina, užasni prostor što plijeni…
Na dnu mojih noći Bog prstom učenim
Crta mnogoliku moru bez počina.
  

Druga verzija

Gore, dolje, svuda, dubina, pržina,
Tišina, užasni prostor što plijeni…
Na  pozađu noći prstom mi učenim
Bog crta mnogolik košmar bez počina. 

Prva verzija prve tercine:
  
Strah me sna ko rupe velike, užase
Nejasne što krije, kud vodi ne zna se;
Sa svakog pozora samo beskraj vidim.
 
Druga:
   
Strah me sna ko rupe velike, jer tamo
Nejasni je užas, vodi ne znaš kamo;
Sa svakog prozora samo beskraj vidim.
 
Prva verzija druge tercine:

I stalno muči mi duh vrtoglavica
Neosjetljivome Ništa da zavidim.
Ah, ne izać nikad iz Brojki i Bića!
 
Druga:

I, stalno pateći od vrtoglavica,
Neosjetljivome Ništa duh zavidi.
Ah, ne izać nikad iz Brojki i Bića!
 
Treća:
 
Stalno salijeće duh vrtoglavica
Neosjetljivome Ništa da zavidi.
Ah, ne izać nikad iz Brojki i Bića!

Mićevićev prevod:
 
Paskal se kretao, noseći svoj ponor.
– Avaj! Sve je ambis, – delanje, san, htenje,
Reč! A mojom kosom što se uvis penje
Slutim vetar straha kako čini prodor!

Gore, dole, posvud, dubina, i stenje,
Tišina, užasan i nadnesen prostor…
Na dnu mojih noći Bog uman i opor
Crta mnogolično i beskrajno bdenje.
 
Spavanja se plašim kao grdne jame,
Pune mutne strave i besputne tame;
S okna svojih vršim beskrajna otkrića;
 
A moj duh, na koji nesvest se nadvila,
Ljubomorno gleda nehaj ništavila.
– Ah! nikad izići iz Brojki i bića!
 
Spisak magareština:
 
Prvi katren
 
1) Čitatelju je već poznato da je čarobnjaku prcanje srpskog jezika pasija, što i ovdje vrlo poletno radi: kosa se uvis ne diže nego se penje da se rimuje sa htenje
 
I meni se često penje kosa na glavi 
od čudesa koje Amadeus pravi
kao da cepa sekirčetom klavir 
ali ne prestaje sam sebe da slavi 
dok francusku poeziju mlavi 
kao tokmak pravi.
 
Marko voli ovakve dvosmislice: tokmak je i glupan i zidarski čekić. A Mag voli ovakve gafove: u njegovom prevodu Lamartinove Iskije vjetar žensku kosu ne diže već je penje zbog sroka sa prstenje, te se može reći da je, u jeziku tog doživotnog prvaka među srpskim ne dizačima nego penjačima prevodilačkih tegova, ova greška kanonizirana. Promaknuta u svetu. 
 
Kad bih danas pisao o vraču, posegao bih za jednostavnijim postupkom: analizama bih poglavito pokazivao bedu njegovog jezika i stila kojim velikoj poeziji lomi krila ovaj ne pojedinac nego veselila. Prevodilačka. Zato je Bodler ovdje jebo ježa. U Grobnici za čarobnjaka stavljena je tačka, i to za svakad, na priču, koju i goveda znala su da riču, o neprejebivom geniju iz Banje Luke: sad znamo da su to bile – babine huke.

b) Da bi se rimovao sa ponor, vetar Straha čini prodor u teritoriju Bodlerove kose, ne zna se koliko kilometara dubok, ali i on potvrđuje bogomdani netalent za poeziju i  jedno je od svjedočanstva neukusa koja su bogato posijana dilj magovih prevoda. Mocart sluti kako vetar straha čini prodor u njegovu kosu, ali nije lako reći je li ovo

jezik JNA, ili se srpskim jezikom služi kao stranac koji njegovu sintaksu i idiomatiku nije savladao kako valja. Što nije bilo smetnja da bude rukopoložen za čarobnjaka reči, ali takvi smo ti mi Jugovići, jebo ja nas!  
 
Drugi katren
 
a) U vrača nema žala/pržine nego je turio stenje, što je da ne vjeruješ svom oku, jer ta budaleština, teška bar òku, omogućena je njegovim raskošnim neznanjem zanata i nerazumijevanjem Bodlera. Mocartovo stenje zatvara vidik, a ovaj sonet pjeva strah od beskraja koji se otvara na četiri strane svijeta: u originalu s tog žala ili pijeska puca pogled na ponor u daljini, jer ponor je posvuda, ali se, igrom nevesele sudbe, u vrača trefio mozak premali da ovo razumije. Ili pogled banjalučkog vidioca prolazi kroz stijenje? Biće da je stvar prostija: upinjanje da ponovi rime u katrenima često ga čini mnogo glupljim nego što je redovno, i to je konstanta njegovih prevoda.
 
Ni u prevodu Bodlerovog soneta Neprijatelj leksem grève nije žal ni pijesak

 već stijenje, pa je tle, u originalu isprano kao žal ili pijesak («sol lavé comme

une grève”), postalo tle sprato poput hridi, što kaže dosljedan lažac koji svoje laži ne smatra neobaveznim, vidi ih kao tekovine univerzalno primjenljive, zato na temelju starih laži zida nove. Ovo je i dokaz da vječno kuburi s jezikom: hridi mogu biti

kišom sprane, a tle je vodom isprano, ali za razliku u značenju ova dva epiteta maga boli teta. Ona na kojoj sjedi.
 
Da, trebalo je ispitivati poglavito magovo nerazumijevanje jezika i poezije,

jezika u poeziji i poezije u jeziku, jer kad se sve sabere, u rezultatu se dobije mediokritet čijoj uobraženosti je tijesno i nebo nad glavom. Ili ne uobraženosti, to je njegova privatna stvar, već kurčenja koje kazuje da je lišen svijesti o vrijednosti onog što radi. Od te uobraženosti strada poezija, a to jeste važno.    

b) U njegovom prevodu prostor ne opčinjuje, kao u originalu
 
nego je nadnesen
što spada u dokumente 
o ispraznosti njegove mašte 
i u jezičke patente 
nesumnjivo genijalne blese 
kao đavao tašte
koja misli da se ko svici krijese 
i da mirišu poput mente  
iz edenske bašte 
žvrljotine koje prevode joj rese. 
 
To su izražajni patenti budale koja ne zarezuje oksimoronsku narav Bodlerovog doživljaja svijeta. Jer užas koji opčinjuje puti ka jezgri ovog pjesništva: “Još kao dijete”, zapisao je u Mom obnaženom srcu, “osjećao sam u svojoj duši dva  protivurječna usmjerenja, užasavanje življenjem i ushićenje življenjem”. Zato užasni prostor što plijeni, kako kaže naš prevod, puti ka kvitesenciji njegove poezije. 
 
Umjesto da opčinuje, u maga prostor je nadnesen, i taj iz prsta isisani epitet bedan je pokušaj racionalnog tumačenja originala: užasan jje zato što je nad nama nadnesen, a njegova plitka pamet se nije pitala: ono što je posvud, i lijevo i desno i dolje, kako može biti nadneseno? Ovo je pravolinijski um koji u mnogim prevodima  višedimenzionalno svodi na jedno i jedino. Bitno svojstvo njegovog čarobnjšatva ogleda se i u svođenju višeprotežnog prostora na samo jedno, na nadnesnost, na ono gore, u čemu je neprejebiv, tu je mag neiscrpan bunar mogućnosti. Zato način kako mala pamet prekraja originale, što po njemu spada u pjesničke slobode, često zna biti skandalozan.
 
Ovakvih besmislica u magovim prevodima nikad ne fali i u njih često uzda kao u svoju najbritkiju ćordu. Sustvaralačku. Sakaćenje originala po njemu je sustvaranje. Pa i jest, jer je i Dabićevo rušenje Sarajeva stvaralo novu vrst arhitekture. 
 
Njegovi prevodi kipte od rješenja koja Bodlera čine elegantnim na drugorazredan način,ovdje  veliki pjesnik je dvojnik Kolje Mićevića koji ne zna da onom koga prevodiš možeš dati jedino ono što imaš, i kada Bodleru daruje svoju osrednjost, meni se naprosto plače. A kad ovako razlupa veliku poeziju, oćutim volju da razlupam Kolju. 

c) Iz pjesme je uklonio božji učeni prst, a  Bogu dao dozvolu da bude uman, dok opor ne znači ništa, taj leksem je, njegovim riječima kazano, nepotreban i dodat zbog rimeali neću reći kao seljačina Marko: jebo rimu prostor-opor,ali ne možeš ne reći: jebo te šneblak, jes mu to dobro: Bog mu opor! Ali zašto to podmeće Bodleru? Zašto oporog Boga nije turio u svoju pjesmu, đe mu je i bilo mjesto? Zato što pravi Bodlera koji je kod Jugovića išao kao halva? Ili zato što ne zna đe mu je dupe, a đe glava kad prevodi veliku poeziju? Ili iz oba razloga? Očito da opet podmetanje pjesniku vidi kao nadmetanje s njim. I upozoriću da je epitet uman  jedno od opštih mjesta kojim nesmiljeno sjeftinjuje originale. Bog je u poeziji bio uman pet miliona puta puta, ali Vrač smatra da nije loše nazvati ga umnim pet miliona i prvi put. 
 
Manja je nevolja što laže, a viša  što se malom pameću i jadnom maštom koristi kao glavnim lagalima, kako se u Vukom Rječniku zovu oruđa za laganje (u Kopitarevu 
prevodu na latinski: instrumenta mendacii). Pola bih mu laži oprostio kad bi mu se omaklo da me izmišljotinom zadivi, kao Danilo Kiš, ali njemu je dosta da njegove laži zadive njega. Jer Bodler ne bi ni za živu majku Višnjem priznao da je uman, dovoljno mu je bilo nazvati ga učenim, ne cijelog Boga već samo njegov prst: posegao je za obrtom iz vjerničkog jezika božji prst i okrenuo ga protiv Boga, sinegdohom je Boga sveo na prst, što je vrlo pogođeno jer priziva i učenjački prst koji lista knjige.     

d) Moru bez predaha koju crta učeni prst Mocart je pretvorio u beskrajno bdenje da se rimuje sa stenjem kojeg u orginalu nema: njemu je najljući neprijatelj srok, kao današnjem Srbinu kosovski Šok, ali ne znaš koja je od tih laži degenskija: stenje ili bdenje? Debil je ko turi stijenje gdje Bodler vidi žale  s kojih puca pogled na beskraj, a debil je i ko umjesto snomorice turi bdjenje.  
 
Mag je i ovdje majstor u politiranju pjesme: od Bodlera, koji je pojao litanije Satani, pravi  vjernika koji Boga ne zamišlja kao neumornog crtača snomorica već kao beskrajno bdenje nad svetom, zato je ovaj prevod pokazna vježba prezira prema originalu. Prijezirnog nerazumijevanja Bodlera. Jer Bog čiji prst ne crta moru već 

beskrajno bdenje bezočno je ulašteni Bog od koga ti se bljuje. Zamjeniti crtača košmara beskrajnim bdenjem znači ubiti jedno od Bodlerovih najizvornijih poetskih otkrića zbog banalnog opšteg mjesta, a u toj raboti mag je jak kao bik. U ovom katrenu Mocart je isprepičkao Boldera gore no Muhamed Ali Georgea Foremana. A kad lažunja, mag po ringu nonšalantno skakuće sa alijevski spuštenim gardom. 
 
Prva tercina 
 
a) U originalu san je rupa puna neodređenog užasa koja ne zna se kud vodi, a u Mocarta je puna mutne strave i besputne tame
 
stoga je došla hora 
da još jedared moram
posegnuti za stihovima:
prevoditeljske slame, 
poput ove besputne tame
u banjalučkoga Kiša ima 
za sve džentlmene i dame 
odavde do Dalaj Lame,
to je njegovog čarobnjaštva znamen
i ostaje ti tek da kažeš: Amen. 
 
Od rupe koja ne zna se kamo vodi napravio je besputnu, jer od čitatelja ima trajnu

dozvolu da krčmi očevidne istine: po sebi se razumije da se u tami putevi ne vide. I opet je original rastavio na proste faktore. Ono što je bilo cjelina: rupa puna strave koja ne znaš kamo vodi u maga je puna strave plus besputne tame. Računskom radnjom sabiranja Bodlera pretvara u oduzetog.

2) Od genijalnog stiha: “Vidim samo beskraj kroz sve prozore”, koji smo preveli u milimetar točno: “Sa svakog prozora samo beskraj vidim”, pravi hrakotinu: “sa prozora vršim beskrajna otkrića”, što je u njega uobičajeno zbitije, ne samo zato što mu laganje čarobno pitije već i zato što uobrazio da od Bodlera može da raditi šta mu prahne, jer ga “čita u svim pravcima istovremeno”. Čita ga, ali na rtu koji je zvan Crvenban. Stih:Sa prozora vršim beskrajna otkrića” nehotična je parodija originala.

Ovaj prevod je radio kad je ljudskoj pameti rekao adio i pjesnika koji naježen sa svih prozora vidi ponor promakao u spokojnog vršitelja beskrajnih otkrića. U optimistu koji kao da je pohađao partijsku školu u Kumrovcu, zato mu ni jedno otkriće nije toliko sveto da ne bi mogao zamijeniti još boljim, još ljudskijim, još naprednijim. I tako u beskraj. Iz tog i takvog beskraja vrač nadahnuto jede ono to se ne jede.
 
Od Bodlera koji pjeva svoju verziju paskalovskog užasavanja pred ćutnjom beskrajnih prostora banjalučki  šupak pravi osobu koja se hvasta beskrajnim otkrićima, i kad naletim na ovakva blejanja, ostaje mi da kažem: Sram te bilo! Ali teško da ga možeš ičim posramiti: i kad jede ono ispod sebe, vjeruje da kazuje aposlutne istine. Ali mu na granitnoj vjeri u sebe moraš zavidjeti. I kad ne znaš da li je đačka ili luđačka. 
 
Prevodilačkom čarobnjaku pokazivao sam da velike stihove Mocart s merakom šalje na giljotinu kao revolucionarna vlada Andrea Šenijea, ali se ni vraču nije previše često dešavalo da Bodleru jebe baba kao u stihu: “sa prozora vršim beskrajna otkrića”. To je pravio ćutuk bez prevodilačkih skrupula. To je genij s ovlastima srpske lisice u francuskom kokošinjcu. To je stroj programiran da individualno promeće u fetalno, a genijalno u kalno. 
 
Druga tercina
 
1) U originalu pjesnikov duh stalno salijeće vrtoglavica, a u Mocartovu prevodu nad taj duh se “nesvest nadvila”, mada se još nije obalijestio, a ne znamo ka’ će. Približna rješenja, prevođenje otprilike omiljen je tvorački metod tog polumontenegrinjca i podsjeća na Bećkovićeva kazivača kad hvali strica kao strijelca: 
 
Kad su neđe gađali biljegu (metu), 
Na Ilindan i na Nišin kiljan (kamen na grobu rodonačelnika plemena Rovčani),
bližega joj zrna nije prilazilo 
od njegovoga, sem onoga koji je pogodio! 
Prinio ga – nije mogo bliže! 
 
I Mocart često promaši, ali njegova zrna često profijuču kraj mete da ne može bliže, i ti za-dlaku-pogoci velika su dika prevodilačkog maga i četvrt-pesnika.   

b) I nehaj je jezički džoker magu drag i stavlja ga umjesto bešćutnosti, ravnodušnosti, neosjetljivosti i slično, što daje jadne rezultate, ali što nije rekao: zavidljivo gleda nehaj ništavila? Šta znači ljubomorno gledanje? Da ovo shvatimo, možda bi pomogao jedan od onih horoskopa koje je vaktile pravio za mušterije, ali đe da ga nađeš?   

Dok prevodi, jedno oko mu je bačeno na original, a drugo na vlastitu veličinu, stoga mu je mnogi uradak razrok, a ja, kao sluga pjesnikov, argatujem dok ne uvidim da za njega više ništa ne mogu učiniti, stoga ne bi bilo crnogorsko prećerivanje ako bih kazao: kao prevodilac, Marko Darin mogao bi nositi u zubima trojicu genijalnih Mićevića! Pa ili je Marko natčovjek, ili je Mićević genije perolake kategorije.

Bodlerov stih: “Vidim samo beskraj sa svih prozora” preveli smo u skladu s načelom: velika poezija mora se sačuvati i, da živi trista ljeta kao kornjača s Galapagosa, mag neće ovakvo nešto napraviti, možda i zato što je to jedini meni znani primjerak čarobnjaka reči koji ne zna šta je poezija. Njegovi mađioničarski trikovi to potvrđuju. 
 
Njegovo vršenje beskrajnih otkrića sa prozora 
dokazuje da je vazda horan
od pišanja po pjesmama praviti divne parade
čak da je na to primoran,
jer jaše kao od megdana dora
megalomaniju koju na peškeš mu dade 
polumajka Crna Gora. 
 
U skladu s načelom: “prevod je dublje i ispravnije čitanje poetskog teksta” Bodlerov stih o beskraju u magovu prevodu je toliko dubok  da se prometnuo u balegu, preobrazba kakve priliče obrnutim vračima. I ja sam u Grobnici za čarobnjaka  “vršio otkrića” beskrajne magove osionosti u urnisanju poezije. Zbog svakog od ovakvih prevoda zaslužio je degenek taj diletant koji Bodlerov jasni govor pretvara u mrmljanje. Njemu je od svega važnije da bude
 
i ostrag i sprijed genijalan,
stoga na njega jako sam jalan: 
eh, eh, da mogu, ko bata Kolja,
biti tri dana toliko zgoljan
lažac, jer laž je od svih bólja
lijek: takva  je božja volja. 
I ne postoji banja bolja 
od one u koju ko u Polja 
Jelisejska ga proizvoljan
svaki njegov prijevod vodi: 
ko skandinavski bog se Odin
osjeća tada. 
                    Antun Šoljan 
meni  uvijek sjajan pjesnik
i k tome Sveta Pelagija
DVA su od kojih ovaj besni  
maznuh plagijat.
 
Navodim opet drugi katren našeg prevoda: 
 
Gore, dolje, posvud, dubina, pržina,
Tišina, užasni prostor što plijeni…
Na dnu mojih noći Bog prstom učenim
Crta mnogoliku moru bez počina.
 
Ima trenutaka, rijetkih, ali nije da ih nema, kad mi je jasno da sam napravio prevod koji bi, ukupnim učinkom, mogao biti ravan originalu. Takav je prepjev i ove strofe. Koji je možda nastao uz “đavolje  sudioništvo”, da se sjetim Goranovih riječi.
 
Evo ponovo i Mićevićev prevod: 
 
Gore, dole, posvud, dubina, i stenje,
Tišina, užasan i nadnesen prostor…
Na dnu mojih noći Bog uman i opor
Crta mnogolično i beskrajno bdenje.

Da li u vrača ima ikada
I jedan promašaj – koji nam daje 
Kao koljivo – a da
Ne spada
U dokaze mediokritet da je? 

Vračev prevod nudi drugorazrednog Bodlera, zaslađenog i naglavce posađenog, dok naš prevod jasno kaže zašto je Bodler veliki. To je bilo i lako i teško. Lako, jer je dovoljno odreći se laganja, svjesnog, hotimičnog, silno pretencioznog, kakvo je Vračarevićevo. A teško, jer kako u našem jeziku maksimalno  se približiti originalu? K tom cilju često vode i mnoge slučajnosti i nisam slučajno sjetio Goranovih riječi. 
 
Možda je i ova analiza izlišna, jer dovoljno je bilo reći: njegovo pretvaranje velikih stihova i pjesama u običnu talašiku najveći je od smrtnih grijehova protiv  poezije. To bi dovoljno, ali i prekratko bilo, i prcanje maga, mada ljepotom sravnjivog s vilom, brzo bi mi dosadilo. A moji prijatelji muslimani kažu da je natenane i po istilahu temelj svakog užitka. Eto otkud 550 strana analize u Grobnici za čarobnjaka.
 
Riječ je i o strasti s kojom Vešović, još od gimnazijalskih dana zaljubljen u pjesništvo, i kao takav će se poderati, brani Bodlera od duduka za poeziju. S istom strašću sam cio život pjesnike tumačio u učionici, čak  i pred studentima psovao naše prevodioce (“majke im ga spotapiknem!”) koji su odstrjeljivali velike pjesnike svjecke, a na kundak nisu udarali recke.

 

3. OBLIK NJENOG STRUKA

Evo Bodlerov sonet Lunina tugovanja (Tristesses de la Lune) i doslovni prevod:
 
Ce soir, la lune rêve avec plus de paresse;
Ainsi qu’une beauté, sur de nombreux coussins,
Qui d’une main distraite et légère caresse
Avant de s’endormir le contour de ses seins,
 
Večeras, luna sanja sa više lijenosti;
Kao ljepotica, na brojnim jastucima,
Koja rastresenom i lakom rukom mazi
Prije nego što zaspi obris svojih grudi,
 
Sur le dos satiné des molles avalanches,
Mourante, elle se livre aux longues pâmoisons,
Et promène ses yeux sur les visions blanches
Qui montent dans l’azur comme des floraisons.
 
Na atlasnim izbočinama mekih lavina,       
Iznemogla, predaje se dugim nesvjesticama,
I prelazi očima po bijelim priviđenjima
Koja se penju u plavet kao cvatnje.
 
Quand parfois sur ce globe, en sa langueur oisive,
Elle laisse filer une larme furtive,
Un poète pieux, ennemi du sommeil,
 
Kad ponekad na tu kuglu, u svojoj dokonoj čežnji,
Ispusti jednu potajnu suzu, 
Pobožni pjesnik, neprijatelj spavanja,
 
Dans le creux de sa main prend cette larme pâle,
Aux reflets irisés comme un fragment d’opale,
Et la met dans son coeur loin des yeux du soleil.
 
Na svoj dlan uzme tu blijedu suzu,
S odbljescima dugine boje kao komadić opala,
I stavlja ga u svoje srce, daleko od sunčevog oka.

Naš prevod
 
Prva verzija:
 
Ovu večer, Luna sanja više leno,
Ko lepojka koja u jastuke tone  
I miluje lakom rukom rastreseno  
Obris svojih grudi pre no u san klone.
 
Druga:

Ovu večer, Luna sanja više leno:
Lepojka u brojne jastuke što tone  
I miluje lakom rukom rastreseno  
Obris svojih grudi pre no u san klone.
 
Mićevićev prevod:
 
Noćas luna sanja prelena i blaga;
kao lepa žena, legla vrh jastuka,
čija ruka laka i nehajna dräga
pre nego što usne oblik njenog struka.
 
Ovaj prevod, fakat je neporečan, tečan je i svečan, što znači i večan, bar ako pitate tića Mićevića, a ko može biti od njega nadležniji za ocjenu vrijednosti onog što je

ovdje ne napisao, već standrljao. Cijela Juga decenijama je Mićeviću prećutno priznavala pravo da bude najveći živući stručnjak za Mićevića, i neka tako ostane. 
 
Luna je, da se izrazim njegovim riječima, dobila nepotrebni epitet blaga (zbog rime), a takvih epiteta u njega ima ko šodera. I nisam ni očekivao da sačuva epitet “brojan” koji ljepojkin krevet puni oblacima, stapajući nebesko i zemaljsko, tačnije parisko. Precrtao je epitet “brojni” koji briše granicu između nebesa i ljepojkinog kreveta, jednači jastuke i oblake, a luna mu je blaga zbog rime s dräga, jer mediokritetima je svojstven ovaj način pravljenja srokova koji profesionalci preziru. A još više prezirau neznalice maternjeg jezika što se izdaju za čarobnjake riječi: “oblik njenog struka” kaže zevzek koji francuski jezik zna kao hafiz Kur’an, ali mu maternji jezik ne ide pa bog, što je čudna tajna prirode, Matavuljevi fratri bi rekli: “čudan sekret od naravi”. 
 
Mićević ne zna da se kaže “svoga struka”, u mejlu mi veli Sunita Subašić. Odvratio sam: “Možda ne zna, možda zna, ali je sigurno da nije mogao napisati ‘svoga’, jer bi ispalo da ruka ima struk, što bi bilo previše ako je i od banjalučkog tokmaka, i mora reći ‘njenog’”. 
 
Mocarta čas versifikatorska nevještina tjera da obznani neznanje maternjeg jezika, čas je to neznanje krivac versifikatorske neukosti, čas to dvoje idu skupa i uzajmno se podstiču. Magova je sreća što nije u stanju svoje prevode pogledati tuđim očima i nikad neće shvatiti kakav dičkin pim od prevodioca umije biti. 

“Gdje su mu grudi?”, pitala je Sunita u istom mejlu. Odgovorio sam: “Šta mene pitaš, ženska glavo, nisam ja tvoj biro za informacije! Ako te toliko kopka ženska radoznalost, eno ti mađioničara pa ga preko mobitela pitaj: ‘je li te grudi pojela mačka, ili šta?’ Ali sam čuo da je Mićević ćudoredna osoba, a neću reći ništa novo ako kažem da je Bodler bezobrazan pjesnik: žena koja rukom mazi svoje sise, to puti ka samozadovoljavanju, a pošto neće da ga proglase kvariteljem mladeži, kao Sokrata, sise je šutnuo vani, a u šutiranju je, mogu ti javiti, vrlo izbirikan, jer je svojevremeno bio odličan fudbaler”. 

Taj neumorni tragalac za novim izražajnim mogućnostima našeg jezika trajno nas je zadužio otkrivačkom slikom “oblik struka” što je posljedak prisile metra i rime: morao je popuniti broj slogova u stihu, a srok je zahtijevao imenicu “struk” u genitivu, pa  je “oblik njenog struka” oštro  zrcalo njegovog neznanja jezika i nesposobnosti da pravi valjane vezane stihove, tačnije vječitog kuburenja s rimama. “Oblik njenog struka” na sva zvona objavljuje šta sve mag ne zna, ne može, ne umije. U udruženom poduhvatu, očito kriminalnom,”oblik njenog struka” su pravili budala, neznalica jezika i lažov koji, kad ih sabereš,daju čistoga genija. Glupog, ali preciznog. O Mićeviću se može kazati sve osim da njegovim budalasanjima  nedostaje preciznot.
 
Nad oblikom njenog struka
Čas mi dođe da zakukam,
Čas da kažem: Evo ruka!
Bolji strelac je od Vuka
Mandušića, to mu puka 
Tlapnja nije, niti puka
Večno slepog prazna huka,
Ali nikad – tu je muka – 
Neće znati da je bruka
Prevoditi kao tukac,
Čak veruje: tad mu ruka
Na vrata večnosti cuka.
 
U sonetu Posmrtna grižnja Bodler u poenti kaže: “Et le ver rongera ta peau comme un remords“, što smo ja i Sunita preveli ovako: “A kožu grišće ti crv, poput savesti”, dok vrač veli: “I crv razdiraće tvoj struk kao prekor”. U pogovoru svojim prevodima iz Cveća zla veli: u prvoj verziji “crv je dobio  nepotrebni epitet kužni (zbog rime)”, i pohvalio se da mu drugoj verziji prekor  zvuči kao remords (grizodušje – M.V.) iz originala. Što je nesporan
 
dokaz da je dvojezični genije.
Mada je ovo, ako ću pravo, 
veoma toržestveno čtenije 
pjesmi nad mrtvom glavom.   
 
A kako da se ne hvali ovakvim glupostima kad cio život kopira formu, i živo mu se jebe šta te kopije znače, stoga bi bilo promašeno pitati ga: zašto će joj, bolan, crv razdirati struk, a ne kožu? Je li mu struk, možda, najukusniji? I kako prekor može bilo što razdirati, jesi li ti poavetao? Takve stvari ne pitajte velemajstora u pravljenju besmislica od kojih je sebi sazdao tvrd postament za kip čarobnjaka, vječniji no Horacijeva  bronca. Kip fanatičnog ronca po neslućenim dubinama besmisla,

dodao bi Petar Luković.

Drugi katren

Naš prevod:
 
Zamre na atlasnim grbama lavina
Mekih, i svest dugo gubi, oči šeće
Po priviđenjima od samih belina
Što se ka plaveti penju kao cveće. 
 
Mićevićev:
 
Na divanu mekom kojim baršun toči,      
klonula, u duga nesvešćenja pada,
i diže na snežna priviđenja oči
što hrle u plavet poput cvetnog kâda.
 
Vraču koji veli: “Na divanu mekom kojim baršun toči” Bernar Šo bi rekao: kako si konvencionalan ti to sav život igraš nekonvencionalnog! A ja ću ga pitati: đe su ti, bolan, “atlasne izbočine mekih lavina”? Kad treba banalnošću koja vapije do neba likvidirati jednu otkrivačku sliku iz originala, Amadeus je prvak svijeta. 
 
Mada su često miloglasni dabogsačuva, čitanje magovih prepjeva, pogotovo Bodlerove poezije, uporedo s originalom, nekad je rabota mučna: pred očima ti, iz stiha u stih, pjesnik biva sve manji. Ivaro Indijanci znali su vještinu da trofejne glave neprijatelja smanje do veličine onih u bebe. Čini se da je vrač njin đak, i to odlikaš, a da je zakleti neprijatelj poezije, to sam analizama već pokazao. Samo insan na koga čarolije velike poezije slabo, ili uopće ne djeluju, može je ubijati toliko samouvjereno. I dok pjesnici bivaju sve manji, njegova veličina, uvjeren je, sve je dokazanija.Sve miropomazanija.

U njegovim prevodima velika francuska poezija krojena je po mjeri plitke pameti i skučene mašte, lošeg znanja srpskog jezika, rđave versifikacione vještine i slabog razumijevanja pjesništva, zato njegovi uratci često liče na tršćanski bofl, te nije čudo što su Jugovići u Trstu godišnje ostavljali 500 000 dolara i mediokriteta slavili kao mađioničara. Koji se zdušno trudio da pjesnike liši svega što je samo njino, osebujno, neponovljivo, zato je iz ovog soneta šutnuo kućne lavine bez kojih teško da bi bila moguća Remboova “Gospođa” ta i ta koja “namjesti klavir na Alpima”, Jer to je pravljenje legure od prirode i kulture, i nije slučajno Hugo Fridrih rekao da je Rembo doveo Bodlerovu poetiku do krajnjih konzekvenci. Što se i ovdje vidi: Bodler divlju prirodu upisuje u kulturu, lavine pretvara u ženski krevet, a Rembo kulturu upisuje u divlju prirodu, klavir namješta da održi koncerat (lavinama?).

Od mekih lavina, pripitomljenih, lišenih ubilačkih svojstva, pretvorenih u dio ženskog luksuza, bedasti Kolja je načinio”meki divan kojim baršun toči” i ta trivijalnost kaže da u njemu nema ni gram pjesnika, zato poeziju skandalozno sjeftinjuje pretvarajući nezaboravne slike u bedna opšta mjesta. Potvrđuje i da naški jado pariski luksuz zamišlja kao meke divane od baršuna – to je sve što je kadar izmisiliti amater bez mašte, kao dokaz da ne razumije poeziju. Oblaci su izazvali asocijaciju na jastuke u ženskoj postelji i pjesnik pravi razrađeno poređenje lune sa ljepoticom u krevetu. Bodler voli proširene poredbe gdje razum lako sarađuje s maštom, tada je zaista u svom elementu. Tada bije iz svih oruđa.
 
Povodom stihova o luni koja “diže na snežna priviđenja oči / što hrle u plavet poput cvetnog kâda” trebalo bi ga pitati: kako, zvekane, kako ćićulajkane – riječ je Kočićeva – kako Lunine oči, koja je na nebu, mogu hrliti u nebesku plavet “poput cvetnog kâda”, jesi li ti kršten? Ili si nagazio na đavolju sofru pa bi moja baba-Staka rekla: da mu salijem stravu? Ali neću ga pitati, jer mi može odvratiti: i bogu i narodu je znano da se knjiga Prevodilački čarobnjak “od početka do kraja temelji na besomučnim lažima”. Zalud bi bilo reći mu : ne jedi govna! Jer što kaže čarobnjak ovaj, rečeno je za veke vekova.  
 
Naša sintaksa traži da u ovim stihovima riječ “što” vežemo za “oči”, a ne za “snežna priviđenja” i njegov prevod veli da lunine oči hrle u plavet, ali mag ovaj zakon jezika smatra glasinom koju šire zli jezici. Ipak zamislimo da “snežna priviđenja”, a ne lunine oči, “hrle u plavet poput cvetnog kâda”, ali nemojte odmah reći da ti stihovi nemaju veze ni s mozgom, ni s izvornikom u kojem se priviđenja “penju u plavet kao cvatnje”. Jer ako u njegovom prevodu pjesme Riječi na duni Igo potiljkom vidi izlazak lune, ne treba da čudi što u ovom sonetu luna s neba gleda kako se u plavet dižu mirisi cvijeća! Ovaj stih sija kao na grobu svijeća. Na grobu poezije. 
 
Sjetih se uzdaha jednog srpskog kritičara iz 19. vijeka: “Bože, šta se od Gogolja čini po Šumadiji!” Možda bi Marko s više prava mogao zavapiti: Kakav se prosjak, zvani Bodler, godinama šetka Banjom Lukom, pomagaj gospodnja ruko! Mada Kolja misli da ga nije obukao u tralje već u prinčevske halje. Taj papak moje prevođenje Bodlera zove “prljavim”, a dokaz je i moj prepjev Luninih tugovanja.    
            
A kad bih smio u Banju Luku kao što ne smijem, ili u Beograd, gdje ne želim ići, otišao bih da ga nađem i za ovakva srozavanja poezije iščupam ona njegova za poeziju beznadno gluva ušesa. Bih, svega mi.

 

Prva i druga tercina

Naš prevod: 
 
Kad joj, u dokonoj čežnji, krišom kane
Suza na tu kuglu, pobožno se gane   
Dušmanin spavanju, pjesnik: uzme namah
 
Na dlan bledu suzu koja se preliva, 
Ko parčić opala, duginim bojama,
I u svoje srce od sunca je skriva.
 
Mićevićev:

A kada s visine, iz lenosti skladne,
pusti da joj jedna brza suza padne,
tad pobožni pesnik, neprijatelj snu,
 
bledu suzu koja na dlan mu je pala,
s odblescima rujnim kao zrak opala,
pred suncem je skriva u srcu na dnu.
 
Nisam skužio zašto u prvoj tercini veli “brza” kad je morao reći “tajna suza”, kako piše u originalu: “larme furtive” je suza potajna, tajna, ispuštena krišom, kaže Putančev Rječnik. Moja prosta pamet kaže da tajnu suzu može vidjeti jedino pjesnik koji će je u poenti skriti od sunca, od njegovog svjetla, u svoje srce, jamačno i zato da bi i dalje ostala tajna. I kako li mu je, Isuse, uspjelo registrirati brzinu te suze gore, na nebesima? Mićevićeva lupetanja su nekad tvorba istinskog vidovnjaka.
 
U izvorniku u ovoj tercini sve je u dubljem suglasju koje je vrač “brzom suzom” uništio, ne znam zašto, valjda tako se ćefnulo geniju. A kad si genije, zavazda si genije, 
 
uprkos dokazima o fušeraju 
što basnoslovno cvjeta u raju 
Mićevićevog sebeljublja 
i nije riječ tek o hobiju, 
jer ova strast je mnogo dublja, 
i u njoj ima nešto žalno:
osuđen je na genijalnost 
kao na doživotnu robiju. 
 
Mićevićeva Luna suzu pušta “s visine” koje u Bodlera nema – neće je zar puštati s nizine? – a mnogoput smo vidjeli da Mocart svoje prevode kiti suvišnim riječima koje ništa ne znače. U originalu Luna ispušta suzu “na tu kuglu” koja je netragom isparila iz vračevog prepjeva, ali, da nas obešteti za taj gubitak, snabdio nas je informacijom iz pouzdanih izvora da je puštena “s visine”, što mu je obljubljeni stvaralački metod: kugle kojih u originalu ima zamijeni visinama kojih nema, izbaci važno i turi brbljarije, te nije čudo što je Jugovićima bio prevodilački majstor, a sad je Srbima majstor i po. 
 
O takvim francuska reklama veli: “Mi smo majstori! Mi popravljamo nagore”. Mnogi njegovi prevodi kažu da je vrhunski popravljač velike poezije nagore, jer nasiluboga hoće da je (su)stvaralac, a Bodler i Valeri ponajveće su žrtve njegovog majstorluka.

“Dokona čežnja” Lune iz originala na magovu “lenost skladnu” liči kao Vukovo načelo “piši kao što govoriš” na Ajnštajnovu formulu e=mc na kvadrat. Spregovi kao što je lenost skladna često me prisiljavaju da Bodleru rečem: 
 
Kukale ti obe nane
Kada Kolja Mićević stane 
Na svoj poznati čarobnjački način   
uzduž i popreko da te taslači –   
u tom je vazda od ikoga jači!
 
Jer samo mag može odgovoriti na pitanje šta u lijenosti ima biti skladno, ali to pitanje je bezveze, važno je da u tim jezičkim sklopovima uživa njegova samodopadnost. Njegovo Visokosijateljstvo Kolja Mićević nekad me podsjeti na generala iz Čehovljeve priče koga iznajmljuju da uveličava svadbe i koji kaže: moja ekselencija!

Kad je magova ekselencija raspoloženija nego obično da original prokarta, imenicom “sklad” i epitetom “skladan” služi se kao džokerima koje stavlja umjesto riječi čije je značenje od sklada i skladnosti miljama daleko. “Katkad mi se čini da moja krv kola / kao iz fontane s puno skladnog bola”, veli u prevodu Bodlerovog soneta Fontana, a pošto sam ovo razmatrao na drugome mjestu, navodim naš prevod: “Kašto mi se čini: krv mi brizga slično / Fontani čije je jecanje ritmično”, što je tačan prevod, zato je ovo i ostalo prava poezija, dok je Mocart napravio komičnu patvorinu, nehotičnu parpodiju orignala, uvjeren da epitet skladan sve promeće u suštu liriku. Skladni bol! Jebote, kako to moćno i šuplje zvuči. Ovo je minijaturni autoportret banjalučkog šupljikata.

Ta lenost skladna po Magu je uzrok što je luna pustila brzu suzu, mada Bodler kaže da je suza tajna, jer je vidi samo pjesnik. Bodler veli da je riječ o luninoj dokonoj čežnji, u čemu ima ironije, ovo kaže i ženomrzac: pa naravno, Evine šćeri  znaju pustiti suzu nako, iz dokone čežnje. Mag je žensku čežnju prometnuo u lenost koja je pride i skladna, jer je smrtni neprijatelj ironije u poeziji, i jer se ne boji proizvoditi gluposti i gore od lenosti skladne koja je rezultirala brzom suzom. Luna je lena, a suza joj je brza. O Mocartu se može reći sve osim da nas nije vrlo darežljivo snabdijevao dokazima svoje ograničene pameti.
 
Mocartovi “odblesci rujni kao zrak opala” točan su prevod Bodlerovih “odbljesaka dugine boje kao komadić opala”, jer njegova točnost često je svođenje duginih boja na jednu: u mnogim njegovim prevodima ne ostane ništa od opaliziranja originala, kako Roman Ingarden naziva bitno svojstvo umjetničkog teksta: opalsko prelivanje značenja u stihu ili odlomku pjesme, prelivanje mogućnosti da ih različito čitaš i doživiš, iz Amadeusovih uradaka netragom iščezne. 
 
I što nije rekao: “ko parče opala”? Elidirano ko, veli mag, u prevodima Bodlera nervira ga u tri pizde materine, pa ga “fanatično izbegava”. Umjesto parče kaže zrak opala, ali ne daj bog da mu se omakne ko – takav je prdonja zna biti banjalučki  vrač.

Da opal baca odbljeske, u to sam se uvjerio u Stanbolu, u odajama mrtvih sultana, pa sam htio zamoliti maga da mi pozajmi sitnozor kako bih i ja opalne zrake koje su u zapravo rujne – Bodler se zajebunio i mag je prisiljen ispraviti  ga – vidio tamo gdje golo oko vidi tek komadiće opala s odbljescima dugine boje, ali strah me da mi opet ne kaže ko s konja: tvoje prljavo prevođenje Bodlera znano je i bogu i narodu! Pa je bolje da držim jezik za zubima. Jer kad taj mediokritet nešto kaže, protiv toga nema prav(n)og lijeka. Prevoditi kako je njegovu mišku ćejf – to je najmanje što Mićević duguje sebi kao prokušanom čarobnjaku.
 
Koji vjeruje da je poetski isto: “sanja sa više lijenosti” i “sanja prelena” i nek mu bude, jer je slijep za nijanse: njegov poetski dar bi mogla muva ponijeti na krilu, a najjača mazga bi posrtala pod tovarom njegovih prevodilačkih promašaja, lagarija i gluposti. I ne treba ga previše reziliti ni zbog tvrdnje da je pjesnik “neprijatelj snu”, iako je to gola laž, jer kao poklonik bdjenja pjesnik je “neprijatelj spavanja”. San i spavanje su Mocartu isti kua, mada je spavanje što i neduhovnost, a od snova živi svaka poezija, što je znao i beogradski pjesnik Milan Ćurčin: “Puk mirno hrče, a ja imam snova”.
 
Uporedite naš i njegov prevod i izvucite zaključke kakve vam volja, a jedno se vidi i sa Šehitluka kod Banje Luke: prvi je rad dva profesionalca koji su se trudili biti što   bliže originalu, a potonji je uradak samovolje teškog diletanta. Tačnije njegov

prevod je pravio insan zaglupljen slavom kom ni u peti nije bila misao da će, zbog ovih baljezganja, jednom dobiti po repu. Što se ne bi desilo da se, nakon mog teksta objavljenog na Ajfelovu mostu, nije nastavio ćuranski kočoperiti, i ne bi se u docnijoj raspri sa mnom proveo kao Manja na Šiški. Koja je sve ljeto sanjala o vašaru na Šiškom Jezeru sa Bjelasice, đe će je majstori lišiti glavnog sastavnog dijela svake đevojke.
 
Naš prevod su pravili pjesnik i vrhunski znalac francuskog jezika i tu treba staviti točku. Zaludne su kerefeke nadripjesnika koji je od svog laganja – na šta ga obavezivao status čarobnjaka reči – napravio protokol detaljan kao onaj na anžujskom dvoru. Taj protokol sam razvalio sa istim užitkom sa kojim sam lupao po nitkovima i lažovima u deset svojih knjiga. Zaludnih, naravno. Ali merak s kojim sam te knjige pisao ne bih dao ni za šta.
To je isti onaj merak s kojim sam u ratu govorio i pisao istinu o srpskim zločinima.
 
Mocart je sužanj tlapnje da je veliki prevodilac i ostaće sužanj vječiti, i nek mu

bude, jer to ni jedna motka neće izliječiti. Nije mi poznato da je, na bilo kojem jeziku, jedan prevodilac ikom služio kao pokusni žabac za seciranje na 550 strana. Stoga razumijem zašto je mojim analizama zgrožen kao da sam ukrao iz crkve: mnoge decenije vjerovalo mu se na riječ  da je genije. Možda i jest, ali treće- ili petorazredni. Papljani  bi rekli: izmrkao si ga ko na Srđev dan. Tada se pare ovce.
 

ZAKLJUČNI DEGENEK
         
      Draga pretvorena u suđaju Kloto
 
1.
U Mocarta ima, kao buba pod balegom, proizvoljnih prevoda u kojima se bezliječni mediokritet, uvjeren da je čarobnjak reči, obznanjuje u svojoj punoj ispraznosti, i evo, za kraj, živopisan primjer. U nenaslovljenom sonetu koji počinje stihom: “Que diras-tu ce soir, pauvre âme solitaire” (“Šta ćeš noćas reći, dušo jadna sama”), Bodler u prvom katrenu kaže:
 
Que diras-tu ce soir, pauvre âme solitaire,
Que diras-tu, mon coeur, coeur autrefois flétri,
À la très belle, à la très bonne, à la très chère,
Dont le regard divin t’a soudain refleuri?
 
Šta ćeš noćas reći, jadna dušo sama,
Šta ćeš reći, moje srce, srce davno svenulo,
Predivnoj, predobroj, predragoj
Čiji božanski pogled naglo te opet rascvjeta?
      
Moj prevod
 
Prva varijanta:
 
Šta ćeš reći noćas, jadna dušo sama,
Šta ćeš reći, srce koje davno svenu,
Predivnoj, predobroj, predragoj, zenama
Božanskim što rascvat nov ti naglo krenu?

Druga: 
 
Šta ćeš noćas reći, jadna dušo sāma,
Šta ćeš reći srce, koje davno svenu,
Predivnoj, predobroj, predragoj što namah
Božanskim pogledom nov tvoj rascvat prenu?

U obje varijante ovog prevoda nema ničeg zagonetnog, ni nejasnog. Ovo je prava bodlerovska strofa: što je u drugom stihu svenulo kao cvijet, u četvrtom se opet racvalo: rečenica se u sebe zatvara kao prsten. Preciznost jezika koja govori i o svagda budnoj kritičkoj svijesti jamačno ide u najveće čari ove poezije. Trudio sam se i uspio, bez trunke laži, prenijeti cjelinu neokrnjenu. Banjalučki Amadeus, kao jedan od najdarovitijih meni poznatih učenika strine Laže, mnogo nezaboravnije kaže:
      
Šta ćeš noćas reći, jadna dušo sāma,
Šta ćeš reći srce, srce davno svelo,
Najlepšoj, naboljoj, najmilijoj nama,
Čije te božansko oko naglo prelo?
      
Nikad nećemo znati koliko je Mićevićevih obožavatelja, ovo čitajući, reklo: “To, burazeru!” i uzviknulo: “Vive la France”, prije nego što padnu u trans, ali jedno je nesporno: četvrti stih u ovoj strofi napisao je, u najmanju ruku, genije. Ovim okom koje je pjesnikovo srce naglo prelo Mocart se vinuo dva koplja iznad svega što Bodler može i umije. Magovi prevodi vrve od dokaza da Bodlera  u maštovitosti  svako malo nadmašuje i da bi banjalučki Kiš napisao dvaput bolje Cveće zla da se nije, jebiga, rodio u dvadesetom vijeku.
 
Doduše, u njegovu prevodu opet nema cjeline. U njega često cjelinu bilo strofe, bilo pjesme, genijalni sustvarač udarnički raspiša. Nema ponovnog rascvata, ni jezičkog prstena koji budi dojam definitivnosti rečenog, ali zato ima mađijskog  oka koje pjesnikovo srce naglo prede, pa kako da te ne zabezekne ovo čaranje? Pretvori te u panj zapanjen, kako veli Marina Cvetajeva u prevodu Danila Kiša.
 
Ni ovo nije baš tačan prevod, što meni nije važno, i evo bitne razlike između ova dva prevodioca: Mićevićeve izmišljotine su banalne, otrcane, tupave, pozemljušne, često besmislene, a Kišove su često nezaboravne. Jer su gotovo uvijek poezija, što je i očekivati: Kiš je veliki prozaista, ali jedan od onih koji su meni najprivlačniji, jer su nesumnjivi pjesnici u svemu što su pisali.  
 
Ali je ostalo nejasno da li je oko koje je pjesnikovo srce “naglo prelo” mađioničar izvukao iz šešira, iz malog mozga, ili ga je možda našao u Bodlerovu horoskopu? U njegovoj poeziji nije ga mogao naći. U pjesmi De profundis clamavi, na primjer, nema nagline, jer “polagano se prede” (“lentement se dévide”). 
 
Stoga mag laže ka ništačoek kad se hvali da Bodlera čita “istovremeno u svim pravcima”, jer njegovi uratci kažu da je njegovo čitanje Bodlera jednosmjerna ulica. Što znači: samo piči dalje! Zato je u njegovim prepjevima, ne  jedna strofa, često gluha i slijepa za ono što su rekle prethodne. Ili, dok prevodi jednu, mag se ne osvrće na to šta kažu ostale Bodlerove pjesme. 
 
Zašto je pjesnikovu dragu mag pretvorio u grčku suđaju Kloto, u Prelju? Pitaj Boga dragašnoga. Najbliže je istini ono to sam već naglašavao: mag prevodi kako mu se digne. A što i ne bi ako mu se može? U pustolovinu čitanja njegovih prevoda ne bi bilo mudro ne krenuti od aksioma da je pred nama rođeni čarobnjak. Ako mu ne vjerujete na riječ, ili njegove prevode ne gledate njegovim očima, nanosite mu istinsku uvredu. U svakom slučaju, ovaj neprejebivi stih je jedan od  brojnih pokušaja velikog nadripjesnika, o kojim sam u svojim analizama natenane govorio, da francuske pjesnike učini zbiljski velikim. I to tako što će ih nadmašiti. Mag se često osjeća zaduženim,ne zna se od koga, da u originalu postriže gdje je predugačko, da odlije gdje je prepunano, kao Njegošev Selim vezir. To jest da očerupa pjesmu. Mada se mora priznati da je često mnogo gori kad doliva tamo gdje njegova plitka pamet vjeruje da je original praznjikav, negoli kad mu oduzima.
    
To oko koje naglo prede pjesnikovo srce spada u vračeva čuvena “zatamnjenja” Bodlerove poezije kojim se gordi kao nesumnjivim postignućima, a jedan od rekorda u zatamnjivanju postigao je kad je Bodlerovu “svjetlost zalaska” preveo kao “ruj noći”. Zadivljen okom koje pjesnikovo srce prede, jedino što mogu jeste da se prekrstim petom i dodam: ovo je mogao jedino pičkin dim od prevoditelja koji uobražava da je čarobnjak reči, a često zna biti i moler – valjda to čitatelji vole – koji  original prekreči.

2. Mocart je velemajstor za prevode koji su ili skandali, ili zločini, ili mješavina prvog i potonjeg. U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen Bodler kaže:
 
Rien n’égale en longueur les boiteuses journées,
Quand sous les lourds flocons des neigeuses année 
L’ennui, fruit de la morne incuriosité, 
Prend les proportions de l’immortalité. 
 
Ništa dužinom nije jednako hromim danima
Kad pod teškim pahuljama snježnih godina
Dosada, plod tmurne neradoznalosti,
Dobija proporcije besmrtnosti.

Bukvalni  prevodi mi najčešće djeluju manje ili više mlakunjavo, a  ovdje žalim što ne može ostati sve kako je Bodler kazao, jer se bojim da će upjevavanje nešto jamačno  pokvariti. Čitao sam na internetu takve prevode Bodlera na engleski: gdje može rima, može, gdje ne može, nikom ništa. Trebalo bi da kao prevodilac nestanem iz prepjeva ove strofe. U vračevu prevodu, pak, od Kolje Vraćarevića ne možeš prići Bodleru:
 
Ništa nije duže od trapavih dana
kad pod teškim prhom snega sa svih strana
dosada, proizvod sumornog nehaja,
poprima razmere besmrtnog beskraja.

Aferim,kenjčino! Ovaj uradak ide u najsurovije Mocartove zločine nad Bodlerovom poezijom. Bojati se da ga je jedino divljak mogao ovako bezobzirno sjebati. 
 
Moj prevod:
 
I ništa od hromih dana nema dulje
Sniježnih godina kad teške pahulje 
Čami, plodu tmurne neradoznalosti, 
Daju proporcije prave besmrtnosti.

Ovo kao da je napisano prekjuče, a ne prije sto sedamdesetak godina, što ističem  s ponosom, jer to znači da moj prevod ničim nije umanjio pjesnikovu veličinu. Ove neizbrisive, toliko bodlerovske “hrome dane”, ove  invalide od dana koji se jedva vuku banjalučki bedak je proglasio “trapavim”, a ti do bogojavljenja nagađaj šta mu to znači, ali je jasno da je glavni krivac versifikacija kojom se mag često služi kao kamenom sjekirom: trosložna riječ trapavi trebala mu je kako bi popunio metar i opet nam pružio nam dokaz da je rođeni netalenat za poeziju, u protivnom bi rekao: “Ništa nema duže od šepavih dana”. Valjda je taj epitet smatrao provincijalizmom ? U redu, ali zašto nije rekao: “Ništa nema duže od ćopavih dana”? Mora da mu je taj pridjev bio seljački, i uz to trebalo ga se sjetiti, i uz to bi morao znati ono što su bili obavezni da znaju moji studenti: stil počinje od sinonima. Prevod ove strofe je sto prvi dokaz da je banjalučki mediokritet vruć dušmanin onog najboljeg u Bodlerovoj poeziji. 

U Mocarta dosada nije “plod” nego “proizvod”, jer mu je opet bila potrebna trosložna riječ,i briga ti je njega što je ustoličio apstrakciju, a likvidirao konkretni “plod” koji prirodno raste na drvetu neradoznalosti i puti ka viziji iz Putovanja  u kojoj je dosada “juče, danas, uvijek” prirodno stanje svijeta i ljudskog života u njemu. 
 
Zašto je dosada “proizvod nehaja”? I zašto nehaja kad Bodler kaže neradoznalosti? Šta to znači, i da li išta znači, magu se živo jebe. Neradoznalost u originalu je uzrok dosade, a nehaj bi mogao, eventualno, biti njena posljedica: neradoznali ne haje ni zašta, ali vraču nije ni prvi ni potonji put da Bodlera okreće naglavce: “dosada, proizod sumornog nehaja”. 
 
“Teški prh snega” spada u najnezaboravnije magove pobačaje. Jer u našem, zapravo u jeziku Skendera Kulenovića, nema lakše od riječi “prh” iz naslova njegovog soneta o rođenju i uzletu, to jest o prhutu, skraćenom u prh, jedne bubice. Ipak ovaj teški prh snega ne treba da mnogo iznenađuje, čak je iz mojih analiza vidiljvo da je vrač specijalista da izradu ovakvih besmislica. Sjetimo se, u ovoj knjizi već razmatrane, noći koja je “kao mrtvački pokrov teška” a ipak “blago hoda”.
 
I zamislite rečenicu: snijeg je padao sa svih strana!  Ovo je mjesna odredba kojom se vrač često služi kao jezičkim džokerom da dobije rimu, i nikad ne znači ništa, a ovdje magovoj tupoj pameti služi kao kustura za priklati poeziju. Jer original veli: “teške pahulje snježnih godina”, što je jedan od dokaza Bodlerove veličine, i u “teški prh snega sa svih strana” mogla ga je pretvoriti samo kurčina od prevodioca, čije su žvrljotine uvijek su “dublje i ispravnije” čitanje originala. Ova i ovakva stoka bez repa kaže da su 250 stranica mojih seciranja ovakvih bedastoća – besomučne laži.
 
I posve je razumljivo kad Bodler, čiji je jezik precizan, pogotovo kad analizira sebe, kaže da “neradoznalost” dosadi daje “proporcije besmrtnosti”, ali se Amadeusu ova naša riječ stranog porijekla ne dopada: fabrički proizvod je izmislio, a geometrijski

 termin je preveo kao razmere, mada proporcije sugerišu da pjesnik hoće, gotovo naučno, biti objektivan dok govori o svojoj dosadi.

Nastojeći da što istinitije izrazi jedno unutarnje stanje, Bodler traži novu poetičnost u riječima koje su prije bile nepoetične, stoga “proporcije” ne mogu da ne djeluju 

slikovito, jer sugerišu da se radi o kolosu koji je vječan. I kako “dosada”, koja je “proizvod nehaja” – jer vraču je “neradoznalost” duga riječ i nije mogla stati u stih, a “nehaj” tu je i zbog rime sa “beskraj” – kako dosada “poprima razmere besmrtnog beskraja”? Ne “besmrtnosti”, već besmrtnosti pomnožene sa samom sobom, jer napuhani čarobnjak napuhivanjima rado proizvodi interkontinentalne projektile. bože, kako moćno i šuplje  zvoni sintagma “besmrtni beskraj ” ! Ovom grandomanu je grandilokvencija omiljeni način sustvaranja koji pouzdano ubija poeziju. Zato jedino mag zna zašto dosada ima razmjere besmrtnog beskraja.
 
Grobnici za čarobnjaka često sam upozoravao na naduvavanja koja su zaštitni znak njegovih prepjeva, pogotovo kad su genijalni. U promašenosti.  Voli proglasiti vječnim ono što je u originalu beskrajno, a u sintagmi “besmrtni beskraj” dvije beskonačnosti plešu dražestan tango. Vrač nam je malo gdje, kao u prevodu ove strofe, pružio toliko dokaza da je truba i za poeziju i za prevođenje. Mag je očajno loš čitač i originala i svojih prevodilačkih mađijanja.  

Tiranija metra i rime nije ga prisilila samo na hrpu laži koje pokazuju da je lišen dara za poeziju, već je uništio i najbolji stih u strofi, a možda i u pjesmi: “teške pahulje snježnih godina” i samo je qurčev prevodilac mogao precrtati metaforu “pahulje godina” i staviti bukvalni snijeg, čime je opet isprcao pjesnika koji gleda svijet kao ogledalo vlastite nutrine, i u pahuljama snijega vidi svoju prošlost, proticanje svog života. Jer za njega umjetnost je bila “sugestivna magija koja sadrži stopljen subjekt i objekt” i  malo je gdje u Bodlera kao ovdje  toliko očita fuzija ja i ne-ja. Htio sam opet reći: Mićeviću, sram te bilo, i odustao, jer je pečobraznost, koja znači i nesposobnost da se ičega stidiš, u magu nabujala – MiodragPavlović birekao herkulizovana –

kao da je stoposto Montenegrinjac. 
 
Samo se ništica mogla popišati na sliku koja sugeriše da u pjesniku, u njegovoj duši, dok gleda padanje snijega, prolaze godine, vidi ih u pahuljama, vrijeme se naprosto materijaliziralo, čime je bodlerski neponovljivo i prepoznatljivo izražena i bit dosade i naviješteno unutrašnje vrijeme koje će preplaviti literaturu 20. stoljeća.

I koliko je moćna ova slika: godine se tope brzo kao snježne pahulje, ali su i teške, jer ih se teško podnosilo, a dosada ih je svela na zime, kao da postoji samo jedno godišnje doba! Sve je ovo vrač poslao u majčinu, jer ne razumije poeziju, a pred velikom poezijom često je kepec. A pošto ih, kao Bog u Bibliji, uobličuje po vlastitom obličju, veliki pjesnici u Amadeusovoj interpretaciji često i jesu kepeci.
 
Bog zna koliko sam se puta, nakon čitanja magovih prevoda, ne samo Bodlera, upitao: zašto bi ovo trebalo biti velika poezija? I još češće: na temelju čega bi ovaj bofl trebalo smatrati poezijom? Banjalučki Kiš ne zna šta je poezija, stoga su i čitalac i pjesnik koga prevodi ostavljeni na milost i nemilost njegovoj genijalnosti, da obojicu prca u zdrav mozak kad mu i kako mu i koliko mu prahne. 

3. Evo možda najgrozniji primjer magovog nasilja nad Bodlerovom poezijom, počinjenog u ime uvjerenja da u njegovu prevodu sve mora biti tačno, pa mi Mocart često liči na krstaše koji su pošli u Aziju da oslobode Hristov grob od Agarjana, a osvojili hrišćanski Carigrad i u njemu počinili neviđena divljaštva. 
 
U završnoj strofi pjesme Ponoćni ispit Bodler veli:
 
Enfin, nous avons, pour noyer
Le vertige dans le délire,
Nous, prêtre orgueilleux de la Lyre,
Dont la gloire est de déployer
L’ivresse des choses funèbres,
Bu sans soif et mangé sans faim!…
–  Vite soufflons la lampe, afin
De nous cacher dans les ténèbres!
 
Najzad, mi smo, da bismo utopili
Vrtoglavicu u delirij,
Mi, oholi sveštenik na Liri
Čija je slava da razvija/širi
Pijanstvo od grobnih stvari,
Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli!… 
–  Brzo ugasimo lampu da se 
Sakrijemo u pomrčine.
 
Ujesto prepjeva,  Mićević nam nudi njucanje:
 
Najzad, da htenja vrtoglava
u zanosu se punom smire,
mi, oholi sveštenik Lire,
čija se sastoji sva slava
da širi pjanost grobnih čina,
jedino za žeđ znah i za glad!…
Ugasnimo tu lampu najzad
i skrijmo se sred pomrčina!
 
Mag se opet češe lijevim palcem ispod desne plećke. Kao što u prevodu pjesme Reči na pesku Igoa brani od Igoa, ovdje Bodlera brani od Bodlera koji jeste da o sebi govori u carskom pluralu, ali se koristi jezikom klinike, sebe analizira tim jezikom, što vrač smatra nedopustivim, zato je vrtoglavicu prometnuo u genijalno  prazna “htenja vrtoglava”, zato se pjesnik ne utapa u “delirij” već su njegova “htenja” tu da “u zanosu se punom smire”, takav je parmak od čarobnjaka taj Mićević. I ne bih pitao: kakav ti je ovo zanos koji smiruje, jesi li ti čitav? Ne bih, jer me može opet opaliti palijom, ili me nazvati prljavim prevodiocem, ili me opet proglasiti besomučnim lažovom, pa bi se moje seciranje ovog žapca moglo popeti do 600 strana!  

I kakav je ovo jezik: “čija se sastoji sva slava da širi”? Zar se slava ne sastoji od širenja, u širenju? Mag se izražava kao đaci ŠUP-a u pismenim sastavima. No to su sitnice, a samo je dahija, gluh za ono što kaže Bodler, od velikoga stiha: “Bu sans soif et mangé sans faim” [Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli] – mogao napraviti stoposto invalida: “jedino za žeđ znah i za glad”. No opet bi bilo promašeno reći: Mićeviću, sram te bilo! Jer megalomani s montengrinjskom povrzmom kadri da se stide svojih budaljakanja rjeđi su nego bijele vrane.

Šta znači stih: “jedino za žeđ znah i za glad!”? Ništa. Njegovo idiotiziranje velike poezije zaslužuje magareću kapu kojom su u Francuskoj kažnjavali loše đake. Ovo ne bi napisao ni Vojislav Ilić. Mlađi. Ili Kolja velike stihove kolje kao žrtvu zahvalnicu bozima koji mu šalju poštom prvi stih prevoda? Geak koji rafiniranog pjesnika što pije bez žeđi i jede bez gladi pretvara u primitivca koji zna jedino za žeđ i za glad ispisao je kosi krst preko svega što o Bodleru znamo i svega novog što je u našoj, i francuskoj i u zapadnoj poeziji potaknulo djelo tog “najvažnijeg francuskog pjesnika”.
 
Prepjevi te prevodilačke institucije dave dosadom i mrtvilom, mada njina praznina zna biti svečana kao ona u crkvi. Zasnovane na skolastičarskim načelima koja bi kastrirala mnogo veći prevodilački talenat, bolje savladan zanat, pouzdanije znanje našeg jezika i dublje razumijevanje poezije, njegov škrabotine ubijaju ono najživlje, najuzbudljivije, najnezaboravnije u pjesmi. Njegova kovanica iz prevoda Bodlerove pjesme Bertine oči ovdje pogađa u sridu: to su beživni prevodi.
 
Kad sam sjeo pisati prvi tekst o Mićeviću, nisam vjerovao kolik je štetočina. Danas znam da kao polemičar njeguje moral onih koje u Crnoj Gori zovu svaštočine. Mag ipak vjeruje da svoje budalaštine može iskupiti poetizacijama koje su čista bižuterija. I u pravu je: reputaciju čarobnjaka stekao je zahvaljujući i skandalima u koje spada i stih: “Jedino za žeđ znah i za glad”.
 
Taj sanja o prevodima Bodlera “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, a najteže  zločine je počinio nad Bodlerom koga je Vešović vrlo “prljavo” prevodio i slaže se da je u vrača sve tačno, ako ne računamo neznanje jezika, praznorječja, proizvoljnosti, besmislice, izmišljotine, budaleštine i vandalstvo nad poezijom kojima je tu točnost platio. 
 
Evo i moj prevod:  
 
Najzad, da bismo utopili
Vrtoglavicu u delirij,
Mi, sveštenik ohol na Liri 
Čija je slava da omili 
Pjanstvo od grobnih stvari, pili
Bez žeđi smo, jeli bez glada!… 
Gasimo brzo lampu sada  
Kako bismo se u mrak skrili!
 
Ponovit ću zna koji put: nema čarobnjaštva u ovom prepjevu gdje je sve kako bog zapovijeda, i iza njega stoji zahtev da se okonjiš kako bi velike stihove sačuvao.  
 
Postoji još jedan razlog zašto ubija poeziju, pogotovo veliku: drži se imbecilnog pravila da prevodi stih za stih i ne daj bože da sažme manje važan stih kako bi u njega unio riječ iz sljedećeg stiha koji bi morao sačuvati, kao ja u stihovima: “Pjanstvo od grobnih stvari, pili / Bez žeđi smo, jeli bez glada”, ili da opkoračenjem iz bitnog stiha prenese riječ u sljedeći, jer njegova plitka pamet sve ovo smatra “prljavim prevođenjem”, a  njegova beslovsna blejanja su vrlo čisti prevodi, pička mu materina. Taj diletant koji prevodi stih za stih sebe je osudio na mnoge bljuvotine u koje spada i stih “jedino za žeđ znah i za glad”, a moj prevod je radio Bodlerov sluga koji je u ovim velikim stihovima sačuvao sve što je moguće. 
 
I slažem se s magom da “vlastita ubeđenja” treba “bespoštedno braniti”, ali njegova bespoštedna obrana svojih predubjeđenja ide među glavne krivce što u prevodima ovog šupljikata već godinama bjesni Termidorski teror nad pjesništvom. 

4. No možda opet pretjerujem. Možda se ne može pouzdano reći gdje je i kad je Mićević najgore sjebao Bodlera. U njegovoj pjesmi Himna ljepoti veli se:

L’éphémère ébloui vole vers toi, chandelle,
Crépite, flambe et dit: Bénissons ce flambeau!
L’amoureux pantelant incliné sur sa belle
A l’air d’un moribond caressant son tombeau.
    
Vodencvijet zaslijepljen/opijen k tebi leti, svijećo,
Pucketa, gori i kaže: “Blagosiljamo tu buktinju!”
Ljubavnik što dahće, nadnesen na svoju dragu,
Sliči samrtniku što miluje svoj grob. 

Vodencvijet je, kako piše u Putančevu rječniku, vrsta kukca. 

Moj prevod: 
 
K tebi, svećo, leti vodencvet što, opijen,
Pucka, gori, kaže: “Blagoslov toj buktinji!”
Dragan zadihan se, nad svoju milu svijen,
Samrtnikom koji miluje svoj grob čini.
 
Mićevićev  prevod: 
 
Ozareni smrtnik leti tvojim tragom, 
Svetiljko, i viče: Blagoslov tom plamu! 
Dahtavi ljubavnik, povijen nad dragom, 
Sliči samrtniku što miluje jamu.
 
Idiotski prevod prva dva stiha ove strofe možda je najveći Mocartov zločin nad Bodlerom. Samo ih je poprdulja mogla ovako očistiti od poezije, kao da se ugledao na čistače Višegrada od muslimana. Od Bodlera je ostao prazan zmijski svlak.
 
U originalu insekt pucketa na svijeći ljepote i blagosilja buktinju koja ga ubija. Što se može čitati i kao Bodlerov autoporet. Ali ovo uvećanje, izrastanje svijeće u baklju, sugerira da pjesnik gleda očima insekta, to jest čovjeka koji je svjetlom ljepote pretvoren u kratkovjekog kukca.
 
Umjesto vizije, vrlo dramatične čak i u Bodlerovom pjesništvu koje cepti od dramske napetosti, lažac iz Banje Luke nudi idilu skrojenu prema popovskom ukusu: ne gori kukac nego ozareni vernik leti tragom svjetiljke i blagosilja njen plamen. Svojedobno sam, čitajući mu ovakve pizdariije, najčešće govorio: prc Milojka! Danas kažem: jebo ga babo. Ili: pička mu materina. Iz prsta je isisao ozarenog smrtnika, misleći da jezička igrarija smrtnik i samrtnik u četvrtom stihu sadrži veliku poeziju i uvjeren je da je to valjana  zamjena za sprženog kukca, jer voli da napuhuje sporedne i nebitne stvari, a uistinu važne i krupne i značajne gleda kroz dubin naopačke okrenut. 
  
Mag ne zna šta je poezija i samo je ćutuk mogao isukati đoku i ovako se ispišati na stihove o kukcu. Bodlerov paradoks – kakav je jedino on mogao napraviti: kukac blagosilja baklju koja ga guta – pretvorio je u banalno opšte mjesto, po sebi razumljivo i posve očekivano: izmišljeni smrtnik blagosilja baklju koja ga vodi, mada od iznevjerenih očekivanja poezija živi još od Homera, kaže Eliot.
 
Nije rekao novost, jer se odavno zna od čega poezija živi, a banjalučki plemić me 
smatra prostakom zato što sam preciznim analizama pokazao kakva je kurčina za poeziju, pogotovo kad prca Bodlera. Verujem da ga “čita u svim pravcima istovremeno”, ali u prevodima prca ga samo uzduž i poprečke. I ne udara recke. 

5. Unatoč svemu što rekoh, znam da je i ova knjiga zaludna kao kad kušaš tenk upaliti guranjem. Ili nije manje zaludna od knjige o Miomiru Vukobratoviću, plagijatoru zvanom Četvrti Genije, ni od knjige o Slobinom kućnom pesniku Rajku Nogi, zvanom Mrzitelj. Čak vjerujem da će, zbog bogougodnih laži u prevodima, Mićević biti pripušten u raj. Srpski, razume se. Jer Svedenborg “tvrdi da postoji poseban raj za Turke a poseban za Holanđane”, kako mi reče Bodler, a o Svedenborgu se može reći sve osim da je umio lagati.
 
Zato ne sumnjam da su Srbi, patnjom pod Agarjanima, što rekli popovi i nacista Nogo, zaslužili ako ne raj s međunarodno priznatim granicama, bar autonomnu pokrajinu. Ne gineim u raju SAO.Čak ima glasova da je Sloba digao Treći srpski ustanak, odlomio fino parče turskog raja i proglasio zagrobnu Republiku Šumsku.     

6. Evo prvog pasusa iz kratkog prologa mojoj knjizi Prevodilački čarobnjak:

“Da znam latinski, rekao bih, kao srednjevjekovni pisci: incipit spis o Kolji Mićeviću, najslavnijem Banjalučaninu iza Milorada Dodika, predsjednika Republike Šumske, i Nemanje Kusturice, predsjednika Skijaškog Saveza Srbije, a pošto ga ne znam, prepisaću Mešu Selimovića: počinjem ovu knjigu, bez koristi za sebe i druge, s nakanom da ubijem boga u Mićeviću”. I tako dalje.

U onome što je palamudio u Slobodnoj Bosni, posve slijep za ovo zezanje s trojicom Banjalučana, mada se s Trebevića vidi da je zezanje, Mocart je ove riječi uzeo kao prvi, možda ključni dokaz da je Prevodilački čarobnjak “politički pamflet” protiv njega, na temelju “nacionalne mržnje”:

“Dovoljno je u tom smislu pročitati prvi pasus te njegove elektronske knjige, stilski vrlo nezgrapan (…) u kome autor vrlo neprimereno i očigledno s lošom namerom licitira ideju da je, pored Milorada Dodika i Nemanje (sic!) Kusturice, Kolja Mićević najpoznatiji Banjalučanin”!
 
Pošto se Nemanja ne vadi iz Dodikovog prkna koje stoluje u Banjoj Luci, šta mi je ostalo do da ga nazovem drugim najslavnijim Banjalučaninom, mada sam morao Dodikovo donje spremište navesti kao adresu svjetski slavnog režisera.
 
I šta će ovo “sic!” uz ime Nemanja kad ceo svet i tri sela pride znaju da su u namastiru Maine popovi od Hajkune Kusturice načinjeli Anđeliju? U čemu je moja greška? U pravopisu? U interpunkciji? Ili pak ne znam da se radilo o zajebanciji? Može li itko reći zašto taj degen dovodi u pitanje moje pravo na upotrebu imena Nemanja kojim se mokrogorski begleberg ponosi ko svitac guzicom? 
 
Kad poriče činjenice, vrač nije napol već stoposto Motenegrinjac koji vjeruje da će svima poznate stvari prestati da postoje kad uz njih turi hajvansko “sic!” Zar ne zna da činjenice kušaju poreći samo debili? A i ja postavljam bezvezna pitanja! Kako da zna kad su mu prevodi puni genijalnosti u kojim logiku prca kako mu prahne?
 
“Pominjanje svetski poznatog režisera Emira Kusturice kao jednog od trojice trenutno najslavnijih Banjalučana na Vešovićevoj besmislenoj listi – za odstrel? – pokazuje u turobnoj svetlosti koliko je Marko Vešović podmukao kao čovek i javni delatnik čiji je jedini zadatak – jer, Vešović je paćenik na zadatku – da crno učini još crnjim, i govno više nego govnetom, što nije preterano reći jer on živi, kako je nedavno izjavio na kraju jednog intervjua, u ‘ovom govnetu od države’.” 

Prvo. Maga nisam stavio  na listu za odstrel već ga sahranio. Istinom. Od dolaska Slobinog važi pravilo: ko o Srbima govori istinu, čini to s lošom namerom. Drugo,
i kad bih mogao, Mileta ne bih odstrijelio, jer bi ucvijelio Srpčad koja godinama glasaju gorilu za vožda.Treće.  A je li u ratu bilo časnije biti Slobin plaćenik Kusturica, ili paćenik Vešović, to čitatelji nek sami odluče. Četvrto, Nemanju sam  za svoj merak odstrelio podavno, ali Amadeus voli da tenezga o čemu pojma nema. Pa ću mu reći u povjerenju, i nek to ostane među nama: Nemanja je uključen u moju bogatu kolekciju odstrijeljenih lažova, a pošto sam ga odradio prije otprilike desetak godina u knjizi Dva i pol četnika, beglerbeg s Mokre Gore može da budalasa javno kad hoće, koliko hoće, o čemu hoće. Istina, nekad ga kužnem na ekranu ili ga čitucnem u elektronskim medijima, i uvijek  isto: ne zna se šta “svetski poznati režiser” sere, ni o čemu sere, jedino je jasno da sere. 
 
I kako vlah u muslimanskom Sarajevu može praviti bilo kakve liste za odstrel? Ne u muslimanskom već u balijskom. Jer na vlasti je ono najgore u tom narodu, ološ kojoj smeta Vešović, a objeručke je prigrlila Kilibardu. Ali geniju koji je svoje prevode nadolmio budalaštinanama i priliči da svoje čarobnjaštvo brani ovakvim lupetanjima.
 
7) “Zašto kažem da je Vešović podmukao – i da se podmuklost preziva Vešović – povodom slavnog režisera? Podmukao je zato što mu on, koji sebe naziva ‘korijenskim čovjekom’, proglašavajući Kusturicu Banjalučaninom, oduzima, 

pokušava da mu oduzme ‘sarajevsko državljanstvo-pravo građanstva’, hoće da mu saseče ‘sarajevski korijen’, ono čega se Kusturica nikada nije odrekao, niti je ikome drugom u Sarajevu, sem podmuklom Vešoviću – koji nema ništa od jednog Sarajlije – palo na pamet da mu oduzme tu pripadnost i samim tim i titulu jednog od najslavnijih Sarajlija za sva vremena!”
 
Ni ‘sarajevsko državljanstvo-pravo građanstva’, ni ‘sarajevski korijen’, nisu moje riječi, mada me ovi navodnici ne čude, jer Mocart svoje izmišljotine, stavljajući ih u znake navoda, pripisuje meni, ali zašto laže da sebe zovem korijenskim čovjekom, jebo ga 
onaj ko ga je prvi nazvao čarobnjakom reči! Sebe zovem korijenskim seljakom jer to  jesam, i evo jedna pjesmica o tome:  
 
Seljaku u meni ništa
Ne može da naudi.
Ni otrovni biser u kupi.
Ni kad od svjetskoga gnusa ludi.
Ni ognji čistilišta.
Niti će boginja Ištar
Krasom da ga potkupi. 
Zalud mu svaka preobrazba:
Vazda jednu te istu gudi. 
Svjetovi oreli-goreli
Za mene, ko za Hazba
Iz Nedakusa, riječi dilik,
Mrčojkagabelj ili 
Zanoga, mrgljin, lazba,  
Obično pitanje: More li? – 
Najrajskija su glazba.
 
Mocart vjeruje da je lukav lažac kad me naziva korijenskim čovjekom koji Kusturicu kuša da liši sarajevskog korijena, mada me za svačije korijene vazda boljela jedna stvar. A i šta bi dugo do blejao Mocart koji o meni ne zna ništa, ni da me odavno za sve Nemanje odavde od Kavdaga boli hašimaga. Čak i za sva moguća Sarajeva, izuzmem li moje, malo kao naprstak, gdje polumjeseca nema ni krsta i u kojem je na snazi ustav koji počinje preambulom: boli nas kara okle je bilo koji kusta.
 
I moraš biti goveče pa reći da jedan vlah u svetom muslimanskom gradu može bilo koga lišiti bilo čega. Ali je tom govečetu od moje pisanije privrućilo oko repa, stoga je u listu Izlučevine Šćepa prinuđen da sere, čvrsto uveren da on mene a ne da ja njega derem. Ponavljam: Kolja Mićević nije ime i prezime nego dijagnoza.
 
Mićević se uvlači u pakšu Saralijama, što se ne kosi sa Poveljom o ljudskim pravima, i nastupa kao stručnjak ne samo za Vešovićev stil, nego i za prave Saralije, kao dokazani znalac njihovih vrlina, koji može  s pravom da kaže: Vešović “nema ništa od jednog Sarajlije”. Znao sam da je pizdun, ali ne toliki da se za hatar Šćepu Izlučevini uvlači u pakšu Saralijama. Htio bi da je i njima zvijezda, pa i po cijenu da je obična pijezda. I znao sam da je svestručnjak, ali ne da je kadar iz jednog mog pasusa iščitati jesam li pravi Sarajlija. Bio bi plemić, a ne bagra, da je Sarajlijama, s kojim sam živio 55 godina i koji su čitali moje četiri knjige pisane u odbranu Sarajeva, prepustio zaključak da Vešović  “nema ništa od jednog Sarajlije”. Ali, kad je od mene dobio po prknu, taj gospodin se razbljuznuo u mizeriju. Braneći Kustino pravo, koje nikad ničim nisam dovodio u pitanje, da ima sarajevski koren, banjalučka bagra lišava me prava  da, nakon 55 godina u tom gradu,ima išta od jednog Sarajlije: i takva govna je u stanju da jede, kušajući da brani svoju prevodilačku veličinu.
 
I podsjetio me na bošnjačkog ultranacionalistu Džemaludina Latića koji je blistao svojom nenazočnošću u opkoljenom Sarajavu, što ga nije omelo da braniteljima

Sarajeva koji su Novu godinu čekali uz pivce, on koji je rođen u Gornjim Pridvorcima, u Liljanu   održi predavanjce da nisu pravi Sarajije. Javno je tim dečkima pocijepao rodne listove u kojima je pisalo đe su rođeni. 
 
8) “A Vešović bi da mu koren presadi u Srpsku! Jer Vešović je opsednut Srpskom, koju redovito naziva na svome jeziku Šumska, i time zabavlja periferne duhove i postiže neke njemu potrebne poene, jer to kod njega nije nikakva licencija poetika, neobavezne metafore – za koje on u pravom smislu zaista nema dara – jer kako inače shvatiti sliku koja se nalazi negde u njegovoj knjizi o meni, da bi u Banju Luku putovao samo u bombarderu?” Ovu laž, koja mu je kardinalni dokaz sam srbormzac, u analizi sam nabio na kardinal.

Čitajući ove retke, u kojim svjetski poznati prevodilac brani svjetski poznatog režisera od mene nepoznatog, nisam vjerovao svojim očima: znao sam da je Mocart slavna osoba male pameti, da je neviđeni mitoman i okorjeli lažac, ali pojma nisam imao i da umije biti ovakvo govedo kad laže. I sad bih ja morao civlizirano, je li, polemizirati sa vucibatinom? Bukvalnom. Jer teško da je iko od genija ikad izvukao ovakve batine. Tom slavnom govečetu motkom sam dao po rogovima, jer takvi vole da ti u pljat ugaze, ali nije nepoznato moje geslo: kad je neko hajvan, treba ga kao hajvana i lemati, to mi je čak obaveza, jer bi taj repezan mogao uobraziti da je majka Tereza. 
 
Ipak, moja zblanutost, ako ću pravo, bila je neumjesna: taj se u svojih sto i kusur prevedenih knjiga najeo govana za dva života, pa što ne bi u tjedniku Šćepa Izlučevine nastavio da radi ono što umije bolje do svega ostalog?!  A znate li šta je gore od svega? Banjalučki junac drži da su ovakva mukanja dokaz da se knjiga Prevodilački čarobnjak temelji na besomučnim lažima!

9) Mićević se poduzeo nemoguće misije da istine o njegovim prevodima kojima sam nakrcao knjigu Prevodilački čarobnjak diskvalificira tako što će da razgoliti njihovu mračnu pozadinu. Vjeruje da istinu može diskreditirati ako otkrije šta stoji iza nje, pogotovo ako Sarajlijama, sa kojim sam u dane opsade bratski pasao travu, konačno obznani kolik je podmuklać taj Vešović, kao što je razgolitio moj autizam pred čitateljima pročetničkih Vijesti. Jer među poznatim Srbima teško da ima pronicljivijeg psihologa od Mićevića sa završenom večernjom školom psihijatrije. Ali koga je briga iz kojih sam razloga toj prevodilačkoj legendi istinom jebo oca i đeda i prađeda i šukunđeda i navrnđeda i kurđela i askurđela i sukordova i kurlebala? Koga je briga?

Mićević je žrtva srpskog, za moj ukus previše srpskog načina mišljenja. Sjećate li se Nikolice Koljevića, profesora šekspirologije koji je, kad je  spaljena Vijećnica, rekao topogruvcima: “Pucajte, ja i sad držim čas!” Taj mi je 1992. godine sa sarajevskog aerodruma poručio da ću biti “krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda”. I jesam ga blatio. Istinom. Blatio sam ga i kad sam Nikolicu nazvao Prco Mali. Jer je narastao kad  su ga Srbi svi i svuda miropomazali za člana Predsjedništva BiH.

Danas Kolja Mićević, kao jučer Nikolica – oba Banjalučani – tvrdi da sam ga u knjizi Prevodilački čarobnjak istinom oklevetao. Mada sam ga ućerao u crnu zemlju. Viktor Ivančić, od koga sam pozajmio klevetanje istinom, rekao je da je istina po definiciji antihrvatska. Možda. No kad poredim koliko je hrvatskih a koliko srpskih vitezovah ležalo ili još leže u kući neobičnoj, vjerujem da je istina mnogo antisrpskija. 

Grobnica za čarobnjaka antisrpska je do balčaka,jer sam razlupao srpsku ikonu. Tješi me pomisao da za me nije nadležan srpski bog sa bradom i očalama Draže Mihailovića. Inače bih najebao ko žuti.
 
A da sam vraču  bio gori od ikojeg Turčina ikojem Srbinu, to je blizu istini. Krivac je njegova montenegrinjska povrzma: da je mag čisto Srpče, dabogda se okamenio i ne makao se s mjesta ako bih imao srca da ga toliko lemam. A kad sam devetao Montenegrinjca u njemu, znao sam šta šaketam i nogetam. 
ŠTA, a ne KOGA.
 
Najkonačnija verzija: novembar 2018.