PREVODILAČKI ČAROBNJAK

Marko Vešović – PREVODILAČKI ČAROBNJAK

Miljenku Jergoviću

 

Da znam latinski, rekao bih, kao srednjevjekovni pisci: incipit spis o Kolji Mićeviću, najslavnijem Banjalučaninu iza Milorada Dodika, predsjednika Republike Šumske, i Nemanje Kusturice, predsjednika Skijaškog Saveza Srbije, a pošto ga ne znam, prepisaću Mešu Selimovića: počinjem ovu knjigu, bez koristi za sebe i druge, s nakanom da ubijem boga u Mićeviću, po rođenju Srbinu, po vokaciji Francuzu, koji je mislio da u polemici sa mnom nekažnjeno može biti lažac bez granica, jer o meni nije znao ništa, pogotovo ne da je moj skalpel skinuo skalp buljuku mićevića svih nacija i vjera, pa bi se njegov slučaj mogao opisati tukididovski: pošto je u pročetničkom dnevniku Vesti o meni slagao sve što je mogao, u ovoj knjizi je pretrpio sve što je morao.
Sam je kriv: to je mrtvo puvalo vjerovalo da me može sa svog umišljenog Olimpa šamarati kako mu i koliko mu prahne, jer nije znao da je o onima što su se u polemikama sa mnom kurčili kao Mićević, jedan moj prijatelj rekao: “Svakom bi bilo bolje da je nagazio na zmiju no na tebe”. Čak mi je i Filip David, koji dobro zna kako čašćavam svoje mušterije, u Tuzli kazao: “Na sve bih pristao, osim da me ti javno biješ”.
Mićević nije znao ni da sam od 1992. godine često govorio i pisao: meni daj da bijem Montenegrinjca ili Srbina i neću ti se žaliti da je život besmislen, mada se to vidi i golim okom, ni da čovječanstvo ide u majčinu, mada je i blesi jasno da smo odavno u njoj. A pošto je Srbin Mićević po majci Montenegrinjac, napenalio mi se kao idealan predmet za lemanje. Devetaću ga dok se ne oteli.
I da rašćeram uroke, ovoj ću knjizi reći ono što je Andrićev fra-Marko zborio kupusu kad ga sadi: “Haj’ rasti, bože pomozi!”

O PREVODILAČKOM ČAROBNJAKU, ISKOSA
I
1. Oko Kolje Mićevića, prevodilačkog majstora, čudotvorca, čarobnjaka, mađioničara, maga, vrača, žreca, vilenjaka i bog zna šta sve ne, prije rata se, u jugoslovenskoj javnosti, decenijama dizao povelik oblak prašine, kao za dobrim hatom, nekad i kao za velikim krdom govedi u vesternima.
Što mene nije zanimalo, jer nisam imao razloga da mozgam o prevodima, ničijim, pa ni o Mićevićevim, niti potrebe da ih poredim sa originalima, kako bih vlastitim gledaljkama utvrdio valjaju li, jer glasinama, razumije se, nisam vjerovao, najmanje onim koje je lansirala beogradska književna čaršija i njegovala ih pomno kao svilenu bubu.
I kad je Danilo Kiš u Času anatomije razbucao jednu od tih glasina koja se zvala Brana Šćepanović, rekao sam: kao da je mene pitao! Jer dalje od tridesete strane nisam mogao čitati ni jednu knjigu tog montenegrinjskog sivonje, ne stihonje već prozonje, koga je Beograd proglasio svjetskim piscem i poredio ga sa Kafkom i Kamijem.
Nije bilo ni nužde da pravim prevode, niti sam sanjao da ću jednoć postati prevodilački manijak, pa mi je bilo svejedno jesu li njegovi prevodi zaslužili onolike talambase, ili je Mićević još jedna laž koju je književna čaršija iz jugoslovenske prestonice s velikim uspjehom pustila u promet. Ili se pak radi o izbirikanom meštru samopromidžbe, a tu primisao budili su i njegovi tekstovi o vlastitom prevođenju i javni nastupi tog vrsnog šoumena koji se vazda držao kao mu je pravo lice ono javno, pa si pomišljao da drukčije i nema. Ili su Mićevića izmislili Beograd i Mićević u udruženom poduhvatu, neću reći zločinačkom, ali ko pročita ovu knjigu, uvjeriće se da su čarobnjakovi prevodi često kriminalni.
No kad sam 1976. godine iz gimnazije Pero Kosorić prešao na Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje sam na Opštoj književnosti sa studentima analizirao, prevashodno, pjesme velikih evropskih i svjetskih pjesnika – bio sam prisiljen da provjeravam valjanost prevoda, a zatim i da ih sam pravim, s težnjom da budu što vjerniji i čitljiviji, jer zbog netačnosti ili nerazumljivosti većina njih bila je neupotrebljiva na času. Taj posao, započet iz nevolje, pretvorio se u ovisnost o drogi jačoj od heroina i nije čudo što u kompjuteru danas imam 22 000 prevedenih stihova Josifa Brodskog, da pomenem tek jednog od sto i dvadesetak ruskih pjesnika koje sam prevodio.
Tražeći bar pristojne prevode kojima se mogu služiti u nastavi, zavirivao sam i u Mićevićeve, ali poredeći ih sa originalom redovno bih, ne bez iznenađenosti, nikad male, utvrdio da se na času ne mogu analizirati: nekad su bili netačni, nekad sa previše magle, a nekad oboje. Jedan primjer.
Valerijeva mlada Parka kaže: “L’immense grappe brille à ma soif de désastres“ što znači: “Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima”. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama (ili porazima) vidjeli su biljeg pjesničke veličine.
Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne”, Esad je rekao: ”Tako bih i ja umio!”, a drugi, više mu ne pamtim ime, pitao je: zašto mu je žeđ “nežna”? Rekao sam: da se rimuje s “neizbežna”. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala “kob moje žeđi nežne” i netačan je i nerazumljiv.
Da provjerim svoj sud o Mićeviću, fakultetskog kolegu Nikolu Kovača koji je predavao modernu francusku književnost, osamdeset i neke pitao sam šta misli o Mićevićevu prevodu Valerijevog Morskog groblja. ”Taj prevod je mrtav. I to nije jedini Koljin prevod koji smatram mrtvim”. U antrešelj još ponešto dodao, ne sjećam se šta, a ne bih izmišljao.
Ni među našom rajom nisam jedini sumnjao u vrijednost magovih prepjeva: pjesnik i esejista Slobodan Blagojević rekao je: ”Mićević prevodi Valerija kao da se radi o Vojislavu Iliću. Mlađem”. U ovoj knjizi, ko je pročita, može naći Mićevićeve žvrljotine kakve, bojati se, ne bi naškrabao ni Mlađi.

2. Evo Bodlerove pjesme Neprijatelj (L’ennemi) da vidite možda prvi uzorak moje praktične kritike Mićevićevih prevoda:

Ma jeunesse ne fut qu’un ténébreux orage,
Traversé çà et là par de brillants soleils;
La tonerre et la pluie ont fait un tel ravage,
Qu’il reste en mon jardin bien peu de fruits vermeils.

Moja mladost bješe tek mračna oluja
Kroz koju su tu i tamo probijala blistava sunca;
Grom i kiša pravili su takvu pustoš
Da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova.

Voilà que j’ai touché l’automne des idées,
Et qu’il faut employer la pelle et les râteaux
Pour rassembler à neuf les terres inondées,
Où l’eau creuse des trous grands comme des tombeaux.

Evo gdje dotakoh jesen ideja,
I treba upotrijebiti lopatu i grabulje
Da se opet sakupi poplavljena zemlja
Gdje je voda izrila rupe velike kao grobovi.

Et qui sait si les fleurs nouvelles que je rêve
Trouveront dans ce sol lavé comme une grève
Le mystique aliment qui ferait leur vigueur?

I ko zna hoće li novo cvijeće koje sanjam
Naći u tome tlu ispranom kao žal
Mističku hranu što će mu dati snagu?

– Ô douleur! ô douleur! Le Temps mange la vie,
Et l’obscur Ennemi qui nous ronge le Coeur
Du sang que nous perdons croît et se fortifie!

– O bole! O bole! Vrijeme jede život,
A mračni Neprijatelj što nam glođe Srce
Od krvi koju gubimo raste i snaži se!

Mićevićev prepjev:

Moja mladost beše tek sumračan vihor,
prožet tu i tamo od sunaca svetlih;
grom i kiša takav stvoriše pust prizor
da mi vrt ostade bez plodova zrelih.

Evo gde me stiže već jesen ideja,
i kad treba naći lopatu i grablje,
da se sravni zemlja poplavljenih leja,
gdje na rake liče vlažne lokve žablje.

A možda cvet novi koji san moj vidi
pronaćiće u tlu spratom poput hridi
tu mističnu hranu koja snagom vrca?

– O boli! o boli! Vreme život tlači,
mračni neprijatelj što nam jede srca
od naše je krvi istekle sve jači!

Evo spiska Mićevićevih grešaka i izmišljotina:
– Nije vihor već oluja, greška krupnija nego što se sprva čini: sunce kroz oluju može probiti, a kako probija kroz vjetar to znaju Jehova na nebu, Mićević u Banjoj Luci i književni suci koji u Kolji vide genija. Milionima puta se zbilo da istodobno duva vjetar i grije sunce, a ima li čitaoca kadrog da sebi predoči vihor – jak vjetar koji se kreće u vrtlogu, kako kaže Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika – “prožet tu i tamo od sunaca svetlih“? Valjda je trebalo reći da ga katkad prožimaju, ako ga uopće mogu prožeti? Zamislite vihor koji sunca negdje prožimaju, a negdje jok! I kako nevidljivi vihor može biti “sumračan“? Pitajboga. “Sumračni vihor“ spada u brojne Mićevićeve poetizacije od kojih dobijam osip, a u ovoj knjizi razmatraću ih bez hiće i srkleta, što rekli Sarajlije.
– I kakav je ovo stil: “prožet od sunaca“? Službouljudni? Podoficirski? Kancelarijski? Šalim se: taj spreg je pravljen pod prisilom sroka i metra, jer da je kazao “prožet suncima“, imao bi slog manje i ne bi bilo ni ritma ni rime, pa je i sintagma “prožet od sunaca“ jedan od dokaza da Mićević ne umije praviti valjane vezane stihove, a i to će u ovoj knjizi podrobno biti pokazano.
– U originalu plodovi su “rumeni“, a ne “zreli“: greška teža nego što izgleda, jer izvornik dopušta mogućnost da u vrtu ima drukčijih, nerumenih, blijedih, kržljavih plodova. Zreli plod sugeriše jesen života, a pjesnik govori o “jeseni ideja“, pa i nju je tek “dotakao“, još nije posve u njoj. Laž da je Bodlerov vrt lišen zrelih plodova ide u promašaje koji krivotvore pjesničku viziju i u njegovim prepjevima mnogo su češći nego što bi osvjedočeni čarobnjak, ne već vrač, ne no mag sebi smio dopustiti i prije će biti da ovako prevode šarlatani, pa sam, ne jednom, pomislio: Mićević zbilja stoički podnosi mane svojih prevoda.
– Kad Mićevićevu rečenicu: “Grom i kiša takav stvoriše pust prizor da mi vrt ostade bez plodova zrelih“ poredite sa bukvalnim prevodom: “grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova“, očito je da njen jezik puškomet dalek od korektnog: to što mu je vrt ostao “bez plodova zrelih“ u vrača je posljedica “pustog prizora“, a ne pustošenja koje je “prizor“ stvorilo. Glavna rečenica kazuje uzrok, a zavisna posljedicu, i samo ako maternji jezik ne znaš, ili si, pateći se vezanim stihom, postao jezički nagluh, što se vraču često desi, možeš “pust prizor“ proglasiti uzrokom ostajanja bez plodova. Njegova prevodilačka rješenja, kojim sam često bio zapanjen, kazuju da mag srpski jezik ne zna kako valja, a i to će u ovoj knjizi biti detaljno razmatrano.
– Ni stih: “A možda cvet novi koji san moj vidi“ nije dobar, jer budi misao da “cvet“, kao subjekat, vidi “san“, kao objekat, a u izvorniku je obratno, pa je trebalo reći cvet „što ga san moj vidi“. Čak i da je napisao tako, original govori o cvijeću koje je ponajprije metafora poezije, a vrač ne osjeća da jednina ne izražava što i množina koja ne može stati u metar i uz to mu je valjalo naći rimu, pa je ispalo da cvijet ne vidi pjesnik već ga vidi pjesnikov san, a ovakva prenemaganja, koja nisu svagda posljedica prinude poetskih pravila oblikovanja, u maga ćete naći toliko često da me jednom podsjetio na Femu iz Pokondirene tikve, a drugi put na tipa iz ruske pjesme koji se češe “desnim palcem ispod lijeve lopatice, / kako se češu samo ruski seljaci“, i u Banjoj Luci prevodilački čarobnjaci. Da ima više sluha za jezik i da je vještiji stihotvorac, vrač bi napisao: „Možda cveće novo što ga u snu vidim“, ali vraču je važno svako “a“ i “i“ na početku stihova, o čemu će još biti riječi, pa je za hator tog „a“ množinu „cveće“ koja se morala sačuvati skratio u „cvet“. Mićević vjeruje da je svaki njegov hromi prevod potvrda njegove originalnosti, ali, Marko Darinkin, dok je poredio njegove prevode sa originalima, često bi se sjetio Korbijerovog stiha: „Veoma uspio – kao promašen!“
– Neću podvrgavati kritici rime “vihor“-“prizor“ i “svetlih“-“zrelih“, jer se s Trebevića vidi kakve su, nego ću reći: Mićević je 1989. godine u pogovoru Cveću zla rekao: “sonet Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage“ (ne nego orage-ravage – M.V.), te ako za debelih trideset godinica nije našao ništa bolje od rime “prizor-vihor“, onda kuku i Bodleru i onim koji ovakva ošljarenja desetljećima smatraju čarobnjaštvom.
Prevod ove strofe sadrži dvije laži: Bodlerova mladost nije bila vihor već oluja, nevrijeme, a plodovi nisu zreli već rumeni, pa bi se očekivalo da barem rime ne budu traljave, jer ko je vidio da vrači prave slabe srokove koji su prečica ka laganju? Takve rime bi djelomično bile iskupljene ako bi bile posljedica odluke da što tačnije prenese sadržinu izvornika, a ovdje su dokaz stihotvoračke nevještine i ne mogu da nam ne paraju sluh.
– U originalu nema “leja“, jer se vrt ne može svesti na lijehe koje su, veli Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, “manji uski komadi obrađene zemlje u vrtu, obično ograđeni busenjem ili stazom“, no pošto mu je trebala rima sa “ideje“, obavezni smo zamislititi – ako nismo u stanju, to je podatak protiv nas – lijehe gdje se legu žabe u lokvama koje liče na rake, što je preko jego, ako je i od nosioca u miloj nam Pokojnici najviše nagrade za prevodilaštvo Miloš Đurić, i mada ne znam može li se i to brojiti u razloge zbog kojih je Sefereja umrla, laži koje je udarnički proizvodila meni su bile mrskije nego sve ostalo.
– U originalu nema “lokvi žabljih“, a na pitanje: kako žablje lokve mogu ličiti na rake, Njegoš bi odvratio: “Ovoga su u grobu ključevi!“ Te “lokve žablje“ idu u teške, za vilenjaka odveć brojne proizvoljnosti, nekad i gluposti, kojim se gizdi, a od kojih često popizdim, a nekada dođe meni i da povilenim.

Kolja, vlastitim čarobnjaštvom tronut,
Rado proizvodi ove lokve žablje
U kojima zauvijek tonu
Pjesničke korablje!

I šta znači epitet “vlažne“? Lokve su udubljenja gdje se zadržala voda, a pošto vidi da je poredba raka i lokvi rđava, vodu je uklonio: lokve su postale vlažna udubljenja u zemlji da bi mogla ličiti na grobove, ali kako zna da su to žablje lokve, okle žabe u udubljenjima bez vode? Zovite mobitelom vrača da vam to rastolmači: taj umije na filosofskoj razini braniti svoje promašaje, pa čak i ovakve budaleštine.
Ovu sliku je pravio obrnuti čarobnjak što pretvara zlato u blato. Proučavajući njegove prepjeve, kašto bih se sjetio i da je Josif Brodski o jednom pjesniku rekao: “To je kralj Mida ruske poezije: sve što takne pretvori u dermo“. Tako Rusi, kad hoće da su učtivi, zovu ono što Česi nazivaju hovno.
– U originalu nema ni hridi koje su nesrećna zamjena za pijesak, a pošto je u rječniku Le Petit Robert imenica “grève“, u osnovnom značenju, ravni teren, od pijeska, šljunka, na obali mora ili rijeke, u svom prepjevu sam napisao: “isprano ko žal“. I Mićević je Bodlerov stih: “Cieux déchirés comme des grèves”, preveo baš tako: „Nebesa prsla poput žalova.“
– U našem jeziku hrana snagom ne “vrca“ već je daje. Snagom vrca momak, moma, ždrijebac, a ne hrana, osim ako se mora rimovati sa “srca“, što opet kaže da je nevješt “rimljanin“ i da mu, valjda i zato što francuski zna kao očenaš, naš jezik slabo ide odruke, zato mi je nevjerojatno da je tolika neznalica prevela sa francuskog na naš jezik preko sto knjiga, većinom poezije.
U originalu “vreme“ život ne “tlači“ već ga “jede“: i ova netačnost, opet uzrokovana rimom, falsificira smisao pjesme, kao maloprijašnji vrt koji “ostade bez plodova zrelih“. Naježiš se od tvrdnje da ti vrijeme život izije, a Mićevićev glagol budi želju da ga ismiješ, jer je u opasnoj blizini socijalističke retorike o tlačenju, i našoj svijesti ga nije lako od nje odvojiti.

3. Evo možda prvog, a sigurno jednog od prvih prepjeva u kojima sam vraču očitao lekciju iz prevođenja:

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

I jesen ideja evo dotakla me;
Lopatu i grablje – pa sakupi snöva
Poplavljenu zemlju, gdje je voda jame
Izrila, i nisu manje od grobova.

Hoće li mom novom cvijeću sanjanu
Ovo tle, isprano ko žal, dati hranu
Mističnu od koje snaga će da dođe?

– O bole! O bole! Vrijeme život ije,
A Dušmana mračnog što nam Srce glođe
Krv koju gubimo jača. Sve veći je.

Nedavno sam čitao ovaj prevod, pravljen prije otprilike četvrt stoljeća, i vidio da neke stvari mogu uraditi bolje, a koga zanima šta sam u prvoj verziji ispravio, nek pogleda moje prepjeve iz Cvijeća zla (Zid, Sarajevo, 1999.). Dodajem i da mnoge prevode, nikad zadovoljan, dorađujem i nakon njihovog objavljivanja u knjigama, a Bodler ide u pjesnike čije ću prevode, sva je prilika, dorađivati do smrti.
Ko uporedi vračev prepjev sa mojim, biće mu jasno da je potonji pravio profesionalac, a da je prvi povremeno kriminalan, to jest da propušta vodu kao kriminalne cipele, i da je djelo možda ne sasvim amatera, ali je od čarobnjaka daleko kao Sirijus od Kanopusa.
Ukratko – 1: 0 za Vešovića.

4. Jedva sam skužio šta znače riječi “spratom poput hridi“, čak sam se pitao: kakav je ovo sprat nalik na hridi? Razumljivije a i pismenije bilo bi napisati “spranom“, ali vrač redovno piše “sprat“ i „oprat“: „Zvezdo sprata čudesnim poplavama“, „pasteli spratih oblika“,“oprata vodom nebeskom“. Kaže se „sprana“ i „oprana“, dok seljanke vele „sprata“ i „oprata“, a vrač je, vidi se sa Goleč-planine, gospoče koje se ježi od seljačkog jezika, čak je seljačkim proglasio i glagol „ije“ iz mog prepjeva, dok on, kao zadnja snaša iz „čarobnih Dučića“, kaže da je Bodlerova Franciska „oprata vodom nebeskom“, meni se čak pričula i lupa pratljače kojom je prata ta „žena nad ženama“, ali to je dokaz da je Mićević, naravno, gospodin, a ne da taj Francuz ne zna srpski jezik.
Vrač se zgrozio nad „jednim ovakvim provincijalizmom“, jer tom Parizliji Dubrovnik je provincija, dok je meni kolijevka knjževnosti na našem jeziku, a Držićev sluga Bokčilo škrcu Dundu Maroju kaže: „Zašij mi prkno da ne ijem!“
U tekstu objavljenom na Jergovićevu portalu upozorio sam, kako ste već vidjeli, da sam svoj davni prepjev soneta Neprijatelj nedavno doradio, pa bih vrača pitao: je li mag možda čuo da postoji nezavisna država Crna Gora? Ako je odgovor pozitivan, zašto o glagolu “ije” veli: „jedan ovakav provincijalizam“? To kaže on koji, na primjer, jedan Laforgov stih prevodi ovako: “A sutradan već je bio mrca”! U Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika piše da je mrca “ime kokoški”, mada je moguće Banjalučani mrtvaca nazivaju mrca, ali to nije provincijalizam, jer u Banjoj Luci su Dodik i Mićević, a gdje su ova dva velikana, tu je književna i jezička metropola.
Vraču mozak kasni: od Načertanija koje su za Iliju Garašanina sročili Poljaci Adam Čartorijski i Franjo Zah, Crna Gora je tretirana kao srpska provincija, ali taj vakat je prošao, jer su se građani Crne Gore popišali na Načertanije koje su srpski nacoši vidjeli kao Nomokanon Svetog Save, i danas je to svoja država sa svojim jezikom o kojem vrač pojma nema, jer ni srpski jezik ne zna kako valja, pa je bezobrazno u tekstu objavljenom u prestonici crnogorske države zvati provincijalizmom glagol “ije” i, da sam raspoložen za psovke, rekao bih: otac ti hovno izio, ali neću, jer bih mu morao objasniti da je taj iskaz dvosmislen: a) tvoj otac izio hovno i b) izio tvoje hovno, pa ću se radije sjetiti srpskog pjesnika Matije Bećkovića koji u jednoj filozofskoj poemi kaže: “Kad svi iziju svoje budućnosti”. Musje Kolja, „izije“ i „ije“ nisu seljačke riječi, ni provincijalizmi, jer spadaju u čarobni jezik mog djetinjstva i u ne manje čarobni jezik dubrovačke književnosti o kojoj ti nemaš blagoga pojma.
I ne znam je li vrač išta čuo o Radovanu Zogoviću, jednom od najvećih jugoslovenskih pjesnika 20. stoljeća, koji je smatrao da srpskohrvatski jeste jedan jezik, ali da svaki crnogorski pisac, “kao i bilo koji drugi”, ima pravo na “sopstvene kriterijume o tom šta je provincijalizam ili lokalizam, za oslobađanje od prakse da se svaka rjeđa crnogorska riječ, prema nekom vancrnogorskom centru, proglašava provincijalizmom“, i zatim pita: “Provincijalizam – u odnosu na šta, na gdje i na koga?“
Musje Micevic, u odnosu na šta, na gdje i na koga je Vaše amatersko Visokoprevashodstvo glagol ije proglasilo “provincijalizmom”? U odnosu na prestonicu Šumske? Ali ja se ježim i od pomena Dodikovog sultanata pravljenog nožem, žicom i Srebrenicom, a po nacionalnosti nisam Šumljanin. U odnosu na Beograd, odakle su 44 mjeseca dolijetale granate koje su gađale moje dijete, moju ženu, mene i moje sugrađane?
Ali ja sam sarajevski, a ne beogradski pisac. U odnosu na Veliku Srbiju? Ali Crna Gora je konačno zabila glogov kolac u srce tog vampijera.
Zaista me zanima: s koje stajne točke si izvolio gledati jezik mog prevoda kad si mi izrekao presudu bez prava na žalbu? Jesi li i ti siledžija, kakvih u Srba ima ko drva, koji jezik Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata smatra srpskim? Jedino u tom slučaju bi glagol mogao ”ije” nazvati provincijalizmom. Ili je, u pravednom gnjevu što sam izlemao Kolju, naviklog da mu se kadi, a ne da dobija mačugom otpozadi, iz tebe isplivao četnik, ne mnogo drukčiji od onih što su me u ratu, u tri poponoći, zvali da mi kažu: ”Šta jedeš govna, ti si Srbin!”
Taj isti Zogović, pet puta bolji prevodilac od Mićevića, ali, kao žrtva Sefereje čiji je mjezimac bio prevodilački amater iz Banje Luke, nikad nije dobio ni riječ pohvale za svoje prepjevalačko majstorstvo, prevodio je ekavicom i ijekavicom i nije šljivio priče o provincijalizmima i seljačkim riječima, stoga u njegovim vrsnim prevodima često možete naći ili ovakve stihove: ”Dajte put kud ću izljezti”, “Izlapljeli Pljuškin / totrči bodež pera”, “Makar na prezdan jeli”, ili ovakve sintagme: “ne proživljeh”, “u mučnom bevutu”, “od brezovih kora krbanj”, “svaka striza”,”nijesam navranjen” i tako dalje.
Musje Micevic! Ja sam po nacionalnosti Jugosloven i služim se jezikom koji je policentričan, što znači: moje sve ono što sad zovu crnogorski, bosanski, srpski i hrvatski jezik, u mom doživljaju su ravnopravni i od elemenata iz tih jezika pravim svoj u kojem ja određujem šta jeste, a šta nije provincijalizam, a ko si ti da, iako ni srpski ne znaš kako treba, kao satarom odsijecaš presude šta je šta u mom jeziku? Meni koji srpski znam pet puta bolje nego ti daješ pouke o jeziku, što je bezobrazluk, ne samo tvoj lični, već i srpski. I velika mi je čast što ću se u ovoj knjizi pozabaviti i bedom jezika tvojih prevoda u kojim, na primjer, žar na ognjištu “zrca”: ubijeđen si da znači “sjaji”, jer ne znaš da taj glagol znači “ogleda”, a šta ili koga taj žar ogleda, to se do kijametnog dana neće znati.

II

1.Uporedio sam oko 160 Mićevićevih prevoda sa originalima – Andre Šenije, Alfred de Vinji, Alfons de Lamartin, Viktor Igo, Teofil Gotje, Žeral de Nerval, Šarl Bodler, Artur Rembo, Stefan Malarme, Žoze Marija d’Eredija, Žil Laforg, Pol Verlen, Žan Moreas, Šarl Kro, Šarl Pegi, Pol Klodel, Gijom Apoliner i Pol Valeri, i na osnovu njih stvoren, analizom književnih činjenica obilato potkrijepljen sud nudim onom koga to može zanimati, uz jednu ogradu: nije isključeno, mada nije vjerojatno, da u sto i kusur obavljenih knjiga prevodā, pretežno poezije, poglavito rimovane, Mićević jeste čarobnjak, ali ovi koje sam proučio, neke mnogo pomnije nego njegov prevod soneta Neprijatelj, takav sud ne dopuštaju: među njima dobrih je vrlo malo, baš kao u Bodlerovom vrtu rumenih plodova, a ni oni nisu ništa osobito: i kad bi svi njegovi prevodi bili na toj visini, ne bih razumio zašto je decenijama smatran prevodilačkim čarobnjakom.
Nisam od onih što smatraju valjanim jedino svoje prepjeve i ne mislim na zakeranja: uz nešto malicioznosti, teško je naći prevod kojem se nema šta zamjeriti, već mislim na primjedbe stručnjaka. Na fakultetu sam predavao poeziju; imam 4 napisane knjige eseja gdje sam razmatrao uglavnom poeziju; napisao sam 20 objavljenih i neobjavljenih knjiga poezije; sam ili u duetu prepjevao bar 40 000 stihova, na fakultetu predavao prevođenje i napisao knjigu gdje sam analizirao prepjeve poredeći ih sa originalima, za šta se hoće i znanja i strpljenja i pomnje, ali si nagrađen osobitim užitkom: prevodi su možda jedina oblast književnosti u kojoj svoje tvrdnje možeš nepobitno dokazati, jer original je neporecivi autoritet. O istoj pjesmi dva suprotna vrednosna suda mogu polagati isto pravo na istinitost, jer nema originala, što nije moguće kad se prosuđuje uspjelost prevoda.
Taj stručnjak ostavlja za obdanište priče o prevođenju kao sustvaralaštvu koje ima svoje slobode. Da, ako ste veliki pjesnik. Ili pravi. No Mićevićeva drugorazredna rimovanja ne mogu opravdati uobraženje da je pjesnik. Ako ste, na primjer, Ivan Slamnig, ili Antun Šoljan, ili Stevan Raičković, vaš prevod biće kreacija, ali njihovi prepjevi koje sam poredio sa originalima vrlo su točni, svojstvo važnije od svih ostalih, mada jesam analizirao nekoliko nedopustivih greška koje je Raičković napravio u svojoj knjizi Sedam ruskih pjesnika.
Ako pak nije pravedno stavljati Mićevićeve uz prevode velikih pjesnika, eno Ante Jurevića sa čijim prevodima Šarla Bodlera njegovi se ni po čemu ne mogu mjeriti, ali ko zna išta o tamonekom Jureviću, dok Kolja Mićević još iskače iz pašteta i kinderjaja!
Taj stručnjak zna da u približavanju nedostižnom originalu – s čim se ne bi složio banjalučki mag koji tvrdi da je “prevođenje poetskog teksta oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja” – Slamnig i Jurević idu mnogo dalje od Mićevića, zna i da je dostizanje originala ideal kojem treba bar težiti, a još bolje zna i osjeća gdje je donja granica prevoda ispod koje su išli mnogi jugo-štetočine, kako sam na časovima zvao mutave prevodioce kojih je za Titovine bilo kao šodera i kojim se Mićević često pridružuje. Moje zamjerke vraču temelje se na vjeri da nije politika već prevođenje umjetnost mogućeg, a mag je najčešće daleko od toga da ”iscrpi polje mogućeg”, da se poslužim Pindarovim riječima koje je Valeri stavio kao epigraf svojoj slavnoj pjesmi Morsko groblje.Valjda i zato što se na moguće mnogo ne obazire, čarobnjakovi prevodi su često – nemogući.
Sumnje u vrijednost tih uradaka pojačavali su i njegovi tekstovi o vlastitom prevođenju i ono što je taj šoumen, svesrdno hrabreći neupućene da ga smatraju čarobnjakom, javno govorio o svom, po njemu stvaralaštvu, po meni poslu. Nametljivi i razmetljiviji i uobraženi sveznajša, koji je sebe često navijao kao gramofon za razonodu slušalaca, o Bodlerovoj ili Valerijevoj poeziji umije uopšteno brbljati satima, ali, dok ga slušate, ili mu čitate tekst, pomišljate: ako bih mu ćušnuo pod nos jednu strofu ili pjesmu i rekao: objasni zašto je ovo poezija? ili: zašto je velika poezija? – ne bi umio beknuti. Ovu predstavu stvorio sam i na osnovu “dubokog nerazumijevanja”, kako bi rekao Milan Milišić, koje čarobnjak često ispoljava u prevodima stihova, strofa i cijelih pjesama najvećih francuskih pjesnika.

2. Kad o poeziji priča okolo kole, vrač je nenadjebiv: njegov pogovor Cveću zla sročio je, jezikom toržestvenim kao liturgijski, tip koji sebe smatra velikim prevodiocem i istinskim pjesnikom koji, uz to, zna sve o poeziji, sve o Bodleru, sve o prevođenju, a možda je upućen i u postanak svijeta. Evo jedan odlomak:
“Kažem: buduće vreme. To vreme postoji, kad je reč o poeziji, pa i o prevođenju poezije. Bodler je naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici radeći na njegovim tekstovima; on im je omogućio stvaranje vlastitih ubeđenja koja se uvek moraju bespoštedno braniti.”
Pokazaću da vrač koji se, prevodeći Bodlera,“ponaša kao pjesnik”, mada za to nema pokriće ni u svojim prevodima ni u svojim pjesmama, bespoštedno brani uvjerenja koja mu nije omogućio Bodler već ih je iz prsta isisao i zato kraticom vode na Kordun gdje je, kako veli narodna pjesma, ”grob do groba”.
“Ali sve je to manje važno”, nastavlja Mićević liturgiju, “od misli koju Bodler budi u nama dok razmišljamo o jednom novom stepenu na kome će njegova poezija biti prevođena, da sanjamo o nekakvom budućem pesniku ili prevodiocu u nama (koji postoji) koji će možda u potpunosti razbiti te čvorove oko kojih se sada lome koplja naše svesti i metode”.
Prekidam ovaj citat zbog dvije opaske. Dirljiva je njegova vjera da postoji “takav pesnik ili prevodilac u nama”, čak i u njemu, možda ponajprije u njemu, što more da bidne, ali ne mora da znači, kak bi rekel gospon Pašić, a stara bosanska veli: dabogda, šćeri, da te paša prosi, ali Cigani nam se motaju oko kuće, a ja sam uočio previše Roma oko mnogih njegovih romih prevoda i pjesama. Sniti o nemogućem nikom nije zabranjeno, čak je i poželjno, jer ko zna za šta to može biti dobro, ali, poredeći njegove prevode s originalima, često sam uočavao tugaljivu činjenicu da prevodilac i pjesnik, u njemu udruženi i na tocilu naoštreni, nisu kadri napraviti ni ono što je bez osobitih napora moguće napraviti: taj često visoko gađa a nisko pogađa i naknadnim tumačenjem svoje promašaje kuša da promakne u pogotke, jer dobro se zna tko je Kolja Mićević.
To je, kaže ovaj žrec iza amvona, prevodilac ili pjesnik koji će “razbiti“ narečene “čvorove” kako bi “s tačnošću mašine odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti i koji će tako, obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem, svesti Bodlerove stihove na njihov minimum, da bi onda od tog minimuma, koji je suština, pravio svoje oblike koji će zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije, – koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno na način koji još možemo samo da sanjamo”.
Uuu jebote Rim, rekli bi u Beogradu, ovaj ko da je iz Crne Gore gdje stoljećima traje raspra oko pitanja: može li opet biti što nije moglo biti nikad? Ovakva prenemaganja, nerijetka u tog vilenjaka, malo je reći da mi idu na ganglije, jer me ubijaju u pojam, pa mu ne bih objašnjavao da su “konvencije” i “bitnosti” jednako legitimni sastojci i najvećih pjesama, da su “konvencije” osnova a “bitnosti” potka, da samo šarlatani mogu govoriti o ćilimu tkanom bez osnove, i da bez ”konvencija” nisu moguće ni “bitnosti”, jer igra “konvencija” i “bitnosti” određuje duhovni ritam i daje život pjesničkom tekstu, a onaj tko bi bilo čije pjesme sveo na “bitnosti”, usmrtio bi u njima svekoliku poeziju, i stoga, da u poeziji postoji “minimum, koji je suština” to mogu reći samo oni koji o pjesništvu znaju žalosno malo. I nisam se jednom već desetinama puta uvjerio da, u svojoj prevodilačkoj praksi, Mićević smatra suštinski sporedne i uzgredne ili sasvim nevažne stvari, a da bezbrižno uništava, ili pretvara u drugorazredne, velike stihove, čak i velike pjesme velikih pjesnika, koji znače trajan doprinos pjesničkoj tradiciji jednog jezika,
Tužno je kad od Bodlerovih, graverskom iglom u bakar upisanih stihova Mićević pravi krš i lom a brblja o prevodima Bodlera koji će “zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije”. Nekad ne umije ono što bi solidan zanatlija morao umjeti, a kad trabunja o budućim prevodima Bodlera, drži se Njegoševe: “Neka bude što biti ne može”, jer mu kola u žilama krv montenegrinjskih megalomana.
Mag vjeruje da ima ”nepogrešivo kritičko osjećanje” kad pravi promašaje i besmislice, da njegova proizvoljna rješenja vele da je “gotovo senzibilizovan” tom “nepogrešivošću”, ali šta znači ”obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Valjda je ”obdaren i senzibilizovan gotovo nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Je li senzibilizovanost ideal koji se ne doseže i relativizira ju ogradom”gotovo”, dok nepogrešivost kritičkog osjećanja, mada je niko nije dosegao, smatra mogućom?
I ne kaže “stepen na kojem će” već “stepen na kome će”, mada se u srpskom jeziku ”kojem” odnosi na neživo a “kome” na živo. I u istoj rečenici jednu zamjenicu upotrebljava sedam puta: “koji postoji”, “koji će možda”, “oko kojih se”, “koji će tako” “koji je suština”, “koji će zahtevati”, “koji će činiti”, “na način koji”, a da ima više jezičkog sluha prorijedio bi tu zamjenicu čija učestalost budi misao da je to rđav prevod sa francuskog: kao da je sve relativne rečenice, koje se u tom jeziku prave na razne načine, preveo zamjenicom “koji”, pa se čini da govori francuski na lošem srpskom, što i ne zamjećuje.
U učionici sam često citirao onu Valerijevu: “I najveći mogući pjesnik – to je nervni sistem”, jer mistifikacije ne podnosim ni u velikih pjesnika, a kamoli u prevodilaca, zato moj želudac nikad nije mogao probaviti metafizičke magline u koje vrač desetljećima zaogrće svoje prepjeve.

3. O tekstu Dve verzije “Morskog groblja”, gdje na tridesetak strana raspreda kako je svoj dvanaesterački prepjev te Valerijeve pjesme prekrojio u deseterački, morao bih napisati šezdesetak strana analize da pokažem kakve je sve ublehe, koje ne bi stale ni u jedan od onih šlepera što su u ratu za Srbiju i Crnu Goru odvozili opljačkanu robu iz BIH, pokušao da nam proda taj insan čija se maska čarobnjaka čak znoji, toliko mu je srasla sa licem.
Evo osme strofe iz Valerijeva Morskog groblja:

O pour moi seul, à moi seul, en moi-même,
Auprès d’un coeur, aux sources du poème,
Entre le vide et l’événement pur,
J’attends l’écho de ma grandeur interne,
Amère, sombre, et sonore citerne,
Sonnant dans l’âme un creux toujours futur!

O samo za mene, samo meni, u meni samom,
Blizu jednog srca, na izvorima pjesme,
Između praznine i čistog događaja
Čekam eho svoje unutarnje veličine,
Gorke, tamne i zvučne čatrnje,
Što zvoni u duši vječno budućom šupljinom.

Prisiljen ”unutarnjom veličinom” što zvoni “vječno budućom šupljinom” napravio sam dvije verzije prevoda:

a) O, samo meni, tek za me, u meni,
Kraj srca, gdje su izvori pjesmeni,
Izmeđ zbivanja čistog i praznine,
Jek nutarnje si veličine čekam,
Čatrnje gorke, mrak joj puni jeka
U duši vječno buduće šupljine.

b) O, samo meni, tek za me, u meni,
Kraj srca, gdje su izvori pjesmeni,
Međ događajem čistim i prazninom,
Eho nutarnje čekam veličine,
Čatrnje gorke, a zvone joj tmine
U duši vječno budućom šupljinom.

Pridjev „pjesmeni“ uzet je iz Kulenovićeve poeme Ševa, iz sintagme “sjetven pjesmen sok“, i često oćutim ponos, pa i blaženstvo, kad mi pjesnici mog jezika pomognu da napravim bolji prepjev.
Evo Mićevićeva prevoda:

O za mene, u meni, zbog mene,
pokraj srca, s vrelima poeme,
od praznine do čistog zbivanja,
čekam odjek unutarnje moći,
ponor gorak, zvučan, poput noći,
što u duši jaz večni odzvanja.

Kakav je ovo prevod vidi svatko kome mozak nije, kao svraka, popilo magovo bajanje o svojoj “unutarnoj moći”, a ja ću reći da drugi polustih u petom stihu (”zvučan, poput noći”) potvrđuje da je mag posvađan s maternjim jezikom čija sintaksa nalaže da riječi ”zvučan, poput noći” čitamo kao poredbu i ko ne zna original neće skužiti da su riječi “poput noći” magov prevod epiteta “taman”, pa će čitati ono što piše: da je ponor zvučan poput noći, a ne ono što ne piše, mada čarobnjak vjeruje da piše: tamni, zvučni ponor. No važnije je da je mag, koga možeš optužiti za sve osim da mu manjka samodopadnost, u fusnoti uz prevod ove strofe rekao: „Meni se posebno sviđa ovo jaz, koje je zamenilo prvobitno dubina – tako je ostvarena dobra zvučna uslovnost ključnih reči ovog stiha: Što u duši jaz večni odzvanja“.
Praviću se da ne vidim budaleštinu “dobra zvučna uslovnost ključnih reči” i kazaću: jaz je žljeb, kanal za dovod i odvod vode, i jama, bezdan, a mag veli kako mu se “posebno sviđa” što njegov ponor odzvanja vječni bezdan, čak i meni se to dopada, jer u vračevim prevodima bedak nekad odzvanja budaka, a nekada duduk ćutuka: ovo je jedan od pokušaja banjalučkog alkara da od svojih promašaja, naknadnim tumačenjem, napravi pogotke u sridu.
Sviđa mi se i to što je “gorku, tamnu i zvučnu čatrnju, što zvoni u duši vječno budućom šupljinom”, koja me neprijatno iznenadila, jer nisam znao, boga ti, da svagda koncizni Valeri zna biti ovako raspričan, mag sažeo i dobio “ponor gorak, zvučan, poput noći / što u duši jaz večni odzvanja”! Ovdje original i vračev prevod podsjećaju na vic u kojem Mujo pokušava Sulji objasniti šta je banana: “Znaš li šta je šljiva?” “Znam”. “E pa ni nalik!” Genijalnu i pomalo autoironičnu sliku: pjesnikova “unutrašnja veličina” je čatrnja što zvoni “šupljinom”, “vječno budućom” ali šupljinom, vrač je svojim šupljim prevodom ubio jer ne zna šta je poezija.
Po magu, prevod pjesničkog teksta je “oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja”, to jest sjebavanja, što rekli prostaci, kakav je i Marko Darinkin od koga se ovaj put ograđujem, jer, priznajmo, šta je ta “gorka, tamna i zvučna čatrnja, što zvoni u duši vječno budućom šupljinom” ako ne “ponor gorak, zvučan, poput noći, što u duši večni jaz odzvanja”? Valeri mi se našao da priča kako mu u duši ječi njakva šupljina smještena u vječni futur – ma nemoj ti to nama reći? Ko da mi ne znamo takve dáse koji, praveći se mudriji nego što su, govore okolo kole! Pa je vrač svome ”lepom rivalu” očitao lekciju: ti misliš da je to “vječno buduća šupljina”, ali, kad je pročitam dublje i ispravnije, radi se o “večnom jazu”, a njega odzvanja ponor! Kužiš?
Da je sve dobro preveo a “čatrnju” zamijenio “ponorom”, natražnjačkom metaforom koja od Valerija, pjesnika većeg od Bodlera, pravi Bodlerovog epigona, prevod ne bi bio prihvatljiv: u pjesmi nema ponora jer ima čatrnje koja je lišena vode, zato zvoni šupljinom, i kad uništiš tu sliku velike nagovještajne snage koja govori o krajnjim dometima Valerijeve uobrazilje, uništio si srce strofe. Ova knjiga pokazaće da je mag izbirikani majstor za ubijanje onog što je najbolje i najnezaboravnije u pjesmama koje pevodi.
I mada magov i “ponor” i “jaz” moreš nabiti na Crven Ban, u Sarajevu bi rekli na hašimagu, a Vidosav Stevanović bi kazao na kardinal, ko smije reći da to nisu dokazi genijalnosti, to jest magove “unutarnje veličine”? Dok sam poredio njegov prevod Mlade Parke sa izvornikom, hvatajući se svaki čas za kosu, brzo sam skužio da neznanjem našeg jezika, proizvoljnim ili nesuvislim rješenjima, falsificiranjem ili nerazumijevanjem originala vrač Valeriju pomaže da bude što genijalniji: nekad je toliko genijalan da postaje pljunuti Vojislav Ilić. Mlađi. Zato bi ga bilo zalud upozoravati: kad si “gorku, tamnu i zvučnu čatrnju, što zvoni u duši vječno budućom šupljinom” pretvorio u “ponor gorak, zvučan, poput noći, što u duši jaz večni odzvanja”, Valeriju si jebo milu nanu! Kapiraš?

4. Mag veli da prevodima– bog te molovo! – “stvara svoj pesnički svet”, što djelimično objašnjava i kao da kuša pravdati jednu nemilu činjenicu: svi francuski pjesnici liče na Mićevića i svi imaju gimnazijalsko shvatanje poezije: to jesu odlikaši sa peticama iz svih predmeta, ali su gimnazijalci, zato su često mutavi, čemu je kriv i autistični jezik ovih prevoda koji se često ne osvrće ni na original, ni na nas. Šteta je što će čitateljima ostati neznana veličajnost njegovog “pesničkog sveta” stvorenog prevodima, jer ko bi pristao da mu puna polica magovih prevedenih knjiga padne na glavu? A kad se sjetim da je Momčilo Nastasijević u svega “sedam lirskih krugova“ stvorio čitav pjesnički svijet, pomišljam da je bi Mićevića trebalo brojiti u skribomane među prevodiocima.
U tekstu O Arnou u obliku pisma prijatelju, povodom stiha: ”Amor, gara! Sio ben vengtuz?” (u njegovu prevodu: “Gle Amore! Nisam li tvoj ceo?”), čarobnjak veli: “Zaista mislim da je Valeri bio u pravu kad je tvrdio da nam prvi stih dolazi od bogova. (Zašto to ne bi bio slučaj i prilikom nastanka pesničkog prevoda?).Tako je počelo, tim početnim stihom treće strofe, ali nemam nameru da te zamaram opisom, detaljim opisom celog postupka”.
Mag koji nas često zamara opisima “celog svog postupka” i pjesnik koji u stihovima ne ide dalje “od onog što je na elegantan način drugorazredno”, kako bi rekao jedan Englez, u svojim tekstovima, pa i ovdje, često kuša da za sebe, kao velikog prevodioca, mada češće pravi amaterske nego solidne uratke u kojima maternji jezik nerijetko čuva tako što ga kvari, uzurpira prava koja mu ne pripadaju.Taj trgovac maglom potcjenjuje našu pamet: zanemarimo li sve ostalo, budaleština da mu prvi stih prevoda dolazi od bogova može se prihvatiti tek ako zaboraviš sitnicu da je pred pjesnikom prazan list hartije, a prevodiocu su unaprijed dati svi stihovi pjesme koju prenosi u drugi jezik. I pokušajte zamisliti, jer meni to ne uspijeva, kako pjesnički svijet svoj stvara prevodilački stroj.
Prevođenje je posao, zaguljen, složen, u biti beznadan, ali posao, ili fini zanat, i u njemu je glavno biti profesionalac, sve drugo su bajke za predškolce. Kad je Boris Ejhenbaum napisao čuveni tekst Gogolj i književni posao, taj naslov je bio jedan od signala da je tvoraštvo čak i najvećih pisaca u očima modernog čovjeka izgubilo metafizički oreol, dok banjalučki mag, češće loš no dobar zanatlija, ne odustaje od uzurpiranog prava da od bogova prima ekspres preporučene pošiljke. A oholost sa kojom govori o Polu Valeriju, jednom od najvećih evropskih pjesnika 20. stoljeća, tjera te da sućutno kažeš: tugo moja! Štijući njegov prevod Valerijeve Mlade Parke uporedo sa originalom, pitao sam se: je li ikada bolji pjesnik pao u šape lošijeg prevoditelja?
Banjalučkog čarobnjaka najvišim nagradama su obasule i mila nam Pokojnica i Marijana, kako odmila zovu Republiku Francusku, ali i masovna grobnica koju od mila zovu Republika Šumska, otud je u tumačenju svojih prevoda apsolutno uvjeren u ono što kaže, ali šta mu to vrijedi kad je Marijanin povjerenik za Balkan, igrom nevesele sudbe, pao je u šake Marku Darinkinu koji laž mrzi više od svega drugog pod nebom. Njegovi prevodi često traže da Koljine izmišljotine uzimamo kao koljivo, pa sam u ovoj knjizi obrazložio zašto sam odbio pričestiti se lagarijama koje je proizvodio i kao prevodilac i kao njin pismeni ili usmeni tumač i pristupio razvaljivanju tih velelepnih laži. No ako nastavi da u javnosti pokazuje bicepse prevodilačkog vrača i nakon izlaska ove knjige, onda faktički jebaji ga, kako bi rekao jedan moj prijatelj.

5. Sunita Subašić-Thomas koja možda bolje od mene zna koliko je težak Mićević kao prevodilac, jer mnogo bolje od mene zna francuski, kaže u mejlu:
“À propos čarobnjaka, u kakvom sam šoku bila kad je Boris Dežulović, koji je dobio Kočićevu nagradu, rekao na TV nekoliko konvencionalnih riječi, koliko mu ta nagrada znači, naročito što ju je dobio poslije jezičkog čarobnjaka Kolje Mićevića. Čak i ti momci iz ’Ferala’ koji su se svemu rugali poštuju takvu ‘veličinu’”.
Odvratio sam: “Krleža je zakon inercije zvao zakonom tromosti i ljudsku glupost smatrao kosmičkim fenomenom, jer se u njoj najoštrije taj zakon zrcali. Čim prestaneš govoriti iz središta svog bića, padaš u šape inerciji, što se mora ovako ili onako platiti”.
Jer u Jugovića važi običaj: ako si prevodilački čarobnjak, a jesi, to je čak, mićevićevski rečeno, „konstanta“, nešto kao Njutnov zakon gravitacije, moje gomilanje dokaza da je banjalučki Nutn često običan hohštapler vrlo je beznadežno, čak možda i blesavo, kao da kušam poreći zemljinu težu.

III

1.No možda vrač nije bio pri šutu kad je prevodio Bodlerov sonet Neprijatelj, pa pogledajmo njegov prevod Vinjijevog soneta Pariski duh (Esprit parisien): možda u njemu taj nekad vrsni fubaler nije gađao kraj stative i iznad prečke?
Evo original, bukvalni prevod, magov boldirani prepjev i moj u kurzivu:

Esprit parisien! Demon du Bas­-Empire!
Vieux sophiste épuisé qui bois, toutes les nuits,
Comme un vin dont l’ivresse engourdit tes ennuis,
Les gloires du matin, la meilleure et la pire;

Pariski duše! Demone Kasnog Rima!
Stari umorni sofiste koji piješ, svih noći,
Kao vino što pjanstvom umrtvljuje tvoje dosade,
Slave jutra, (ono) najbolje i najgore.

Pariski duše! Demone Donjeg Vira!
Stari trudni znalče što piješ, sred tmice,
Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice,
Slavo jutra, kad se dobro i zlo zbira;

Ti pariski duše! Demon Kasnog Rima
I star sofist, smoren, što sve noći pije,
Ko vino što pjanstvom čame mu ubije,
Slave jutra, dobra najveća sa zlima;

Froid niveleur, moulant, aussitôt qu’il expire,
Le plâtre d’un grand homme ou bien d’un assassin,
Leur mesurant le crâne, et, dans leur vaste sein,
Poussant jusques au coeur ta lèvre de vampire;

Hladni izjednačitelju, što liješ, čim izdahnu,
Gips velikog čovjeka ili pak ubice,
Mjereći im lobanje, i, u njihove široke grudi,
Guraš sve do srca svoju vampirsku usnu.

Hladni ravnatelju, lijuć, za kraj pira,
masku velikana il pak nekog zlice,
mereć im lobanje, i, kroz sve žilice,
gurajuć do srca svoj jezik vampira;

Hladni ravnaoče što, čim umru, liješ
Gips velikanima il pak zlikovcima,
Lobanje im mjeriš, široku grud njima
Vampirska ti usna sve do srce rije;

Tu ris! – Ce mois joyeux t’a jeté trois par trois
Les fronts guillotinés sur la place publique.
– Ce soir, fais le chrétien, dis bien haut que tu crois.

Ti se smiješ! – Taj veseli mjesec baci ti tri po tri
Čela giljotinirana na javnome mjestu.
– Noćas, budi hrišćanin, reci glasno da vjeruješ.

Smeješ se! –Taj mesec dade ti tri po tri
giljotinirana čela da svet motri.
Noćas budi hrišćan, nek je vera čvrsta.

Smiješ se! – Tri pò tri čela, taj ti vedar
Mjesec s giljotine baci, gdje puk gleda.
– Noćas glasno da si hrišćanin objavi.

A genoux! roi du mal, comme les autres rois!
Pour que la Charité, de son doigt angélique,
Sur ton front de damné fasse un signe de croix.

Na koljena! kralju zla, kao drugi kraljevi!
Nek ti Milosrđe, svojim anđelskim prstom
Na tvom prokletom čelu napravi znak krsta.

Klekni! Despote zla, kao svi despoti!
Da ti Milosrdnost, anđelskoga prsta,
na prokletom čelu načini znak krsta.

Klekni! kralju zla, ko drugi kralji! Da ti
Milosrđe prstom anđeoskim zatim
Na prokletom čelu znak krsta napravi.

Nek čitalac, poređenjem Mićevićeva i mog prevoda s originalom, izvlači svoje zaključke, a ja ću reći da je ovo prepjev genija koji je sa blejanjem da u njegovu prevodu sve mora biti tačno počeo ne znam tačno kad, ali je to bilo otprilike u dane kad je javnost obavestio da je stručnjak za horoskope: spremao se za karijeru poroka i brzo uvidio da se ta profesija uopće ne isplati u zemlji gdje vladaju ateisti, pa je upro da bude proglašen bar čarobnjakom.
Odmah ću reći da ovdje vrač od minusa iz originala pravi pluseve: ironiju na račun pariskog duha, očitu u sintagmi ”umorni sofist”, pretvara u kompliment ”trudni znalac”, mada je moguće da je, kao jezički purist, htio izbjeći tuđicu “sofist”, ali prije će biti da ju je šutnuo zato što je u vokativu trosložna i nije mogla stati u metar koji je kriv za golem dio magareština koje je počinio u svojim prevodima, što će u ovoj knjizi biti podrobno pokazano.
Pošto je “ravnatelj” u srpskohrvatskom jeziku direktor, upravitelj, napisao sam “ravnaoče”, a upozoriću i na još jednu nevolju: participe “moulant”, “mesurant” i “poussant” kojim se u francuskom prave relativne rečenice, prevodi bukvalno: “lijuć”, “mjereć”, gurajać” zato što je loš verifikator i što dobro ne zna i ne čuje naš jezik koji traži da kažeš: “što liješ”, “što mjeriš”, “što guraš”, ali i apostrofa traži relativne rečenice, jer zamislite ovako obraćanje: o Mićeviću, lijuć statue književnih kepeca u svojim prevodima, mjereć banjalučkim aršinom francuske velikane, gurajuć pod tepih ključne probleme koji se moraju riješiti da prevod bude valjan! A pošto ne voli da kaplje nad prevodima, ne vidi da je tri participa mogao svesti na jedan: “Hladni ravnatelju, liješ, za kraj pira, masku velikana il pak nekog zlice, meriš im lobanje, i, kroz sve žilice, guraš im do srca svoj jezik vampira – smejuć se!” i prevod bi bio bolji i zvučao bi mnogo srpskohrvatskije.
I zašto nije napisao: “Smeješ se! Taj mesec baci ti tri po tri / giljotinirana čela gde svet motri”?Aorist “dade”, umjesto “baci”,kao u original, i veznik “da” kažu da nema finiji sluh za jezik, što potvrđuje i naznaka “za kraj pira” (umjesto “čim izdahnu”) koja izaziva pitanje: bogo moj, kakav je to pir na čijem kraju hladni upravitelj bogznačega lije maske? Taj slepac ne vidi da će sintagmu “za kraj pira” govornici našeg jezika, jer tako nalaže njegova sintaksa, vezati za duh Pariza, a ne za “velikane”, kao u originalu.
U ovom prevodu katrene, kroz koje kao da su prohujali Beli orlovi, pravio je ne amater, već šmokljan, a katreni u mom prepjevu tvorba su profesionalca: mada se ne ćutim obaveznim da u sonetima sačuvam rime koje se u katrenima ponavljaju, htio sam pokazati da i to mogu a da sonet ne uništim, kao banjalučki diletant. Čak sam sačuvao mjesečev epitet “vedar”, veoma važan, jer nakon toga dođe giljotina, a vrač ga je, kao nebitan, vrhom kopačke šutnuo iz pjesme, čega u njega ima koliko ti bog hoće.
Podvući ću još nekoliko stvari. Kako je Bas­-Empire, kasni Rim, u ovom prevodu postao “Donji Vir” iz Gornje Pripizdine? Da je vrač u mom prevodu našao ovakvu izvaljotinu, tražio bi da me zbog neznanja francuskog jezika uapse.
Ili je on, koji se uzda u mađije kao u glavnu sablju, bio lijen da lista po rječnicima, gdje bi našao: “Le Bas-Empire. L’Empire romain après Constantin” (“Rimska imperija poslije Konstatina”). U svakom slučaju, na proizvoljnost ”Donji Vir” čiji besmisao vapi do neba prisilio ga je despot Srok pred kojim je mag često primoran da klekne i pravi besmislice, a ja nisam kršćansko Milosrđe da mu praštam grijehe ispisujući mu krst na čelu.
A kako ”kroz sve žilice”, a ne kroz ”široke grudi”, kao u originalu, pariski duh ”gura do srca svoj jezik vampira”, to će ostati tajna svima koji ne pristaju da im siluju mozak štokakvi vrači sa Balkana. Da je kazao “kroz žilice”, to bi i dalje ostalo glupost, ali bila bi nešto manja, a da jedan jezik možeš gurati kroz sve žilice, to može reći samo odrta budala. Ili pak nadrealista.
Jezik koji vampir gura kroz sve žilice u nadrealističkoj pjesmi bio bi ne besmislica već anti-smisao, ruganje sa smislom, sprdnja sa razumom, razaranje logike kao temelja svijeta koji treba uništiti. Taj malarmeovac si je izborio titulu prevodilačkog vrača rugajući se razumu: u njegovim prevodima nekad ima smisla koliko u vradžbini “Šagadam, magadam, pic, pac, pacu”. Malarme jeste bio vrač, ali Kolja zaboravlja izreku: što priliči Jupiteru, ne priliči volu.
Banjalučkom. A biti malarmeovac kao prevodilac, to zvuči prilično blesavo.
I kako se desilo da četvrti stih u prvom katrenu pogrešno pročita i “slavu jutra” stavi u vokativ ”slavo jutra”? Opet krive muke sa metrom i rimom.
Tačno je da je u Valerijevim stihovima iz Nacrta zmijca (Ébauche du serpent): ”Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!”[“Gdje se dokona i Eva nježna upliće u maglovite opasnosti!”], posljednje dvije u kurziv stavljene riječi vrač pogrešno shvatio: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”. Jer “de vagues” nije imenca (”vali”) već pridjev (“neodređen, maglovit”), što potvrđuje partitivno “de” koje Francuska akademija od 17. vijeka nameće kao korektnu formu u pisanom jeziku ako je pridjev ispred imenice, pravilo koje je Valerijev rafinirani jezik morao poštovati. Tako veli romanistkinja Sunita Subašić-Thomas s kojom već dugo pravim prepjeve sa francuskog.
Uz to, “danger” nije pridjev (”opasan”) već imenica (“opasnost”): da bi “vagues” bili vali, morali bi biti “dangereuses” (“opasni”). Vali su mu se prividjeli, a mag svoje halucinacije, koje su nekada zapravo tamburanje vlastitoj čuni, često podmeće drugima kao dokaze svog sustvaralaštva kojeg u valjanim prevodima ima, ali rjeđe nego što se priča, a njegovi pokušaji da bude sutvorac

često ga odvedu, ponajčešće rima,
u svakojaki zijan,
jer ovaj tamburaš vjeruje da ima
genijalan terzijan.

Zijani su u prevođenju neizbježni, ali stojim vam dobar da je mag u 160 prepjeva koje sam mu proučio poredeći ih s originalima počinio više šteta nego ja u 40 000 stihova koje sam dosad prepjevao, sam ili u duetu.
Ali Vinjijev stih: ”Les gloires du matin, la meilleure et la pire”[“Slave jutra, (ono) najbolje i najgore”] nije pogrešno pročitao već je napravio besmislicu koja je posljedica tiranije metra koju Mićević neprestano trpi i nesrećno nađenog sroka. Pod metričkom prisilom, iz trećeg stiha ovog soneta izbacio veznik “kao” i četvrti stih mu je ostao visiti u zraku, pa je vokativom “slavo jutra” pokušao da ga spasi od besmisla, čime je ubio krasnu sliku: duh Pariza, duh dekadencije kakva je zahvatila kasni Rim, kao vino protiv čame u svim noćima pije slave jutra, slave od nekad!
Ovo je jasno i precizno, a kao poezija izvrsno. No svaki prevod je siromašniji smislom od originala, jer “gloire” znači i “sjaj”: dekadentni Pariz pije svjetlo svog nekadašnjeg jutra, što se ne može prevesti, a na tu dvoznačnost upozoravam kako bi čitalac osjetio preciznost Vinjijeve slike. U prevodima koje sam mu proučio vrač je često veliki dušmanin one preciznosti koja krasi veliku poeziju, čemu i nije kriv on već njegovo neznanje našeg jezika, nerazumijevanje pjesništva, mala pamet i versifikatorska nevještina.
Vokativom ”slavo” vrač siluje original: dekadentni pariski duh, uronjen u svoju noć, proglasio je slavom jutra, pa ću pitati: je li nagazio na đavolju sofru? Možda jeste, možda nije, ali često zna biti prevodilačka liša, kako u Crnoj Gori, kad se igra fircik, zovu kartu bez vrijednosti, onu koja ne donosi poene.
I kakva li su to jutra “kad se dobro i zlo zbira”? Valjda bi zla i dobra trebalo da se sabiraju na kraju, a ne na početku? Svaka čast onom ko si može dočarati jutro kad se “dobro i zlo zbira”. Moja knjiga će pokazati da su ovakva nasilja nad originalom zaštitni znak magovih prepjeva.
A nevjerojatan stih: “Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice” koji je napravila prevodilačka liša treba prepustiti Udbinim stručnjacima za šifrirane poruke, mada se bojim da bi otišli ututanj svi napori da ga odgonetnu. Mutavim jezikom vrač nas često tjera da ga brojimo u okorjele malarmeovce, te ako ovo smetnemo s uma i pozovemo se na original, to će biti dokaz da ne znamo ništa o glavnoj stvari: prevođenje je proizvodnja vradžbina!
Malarme je često ironično govorio o sebi i svom pjesništvu: kad ga je, kaže Hugo Fridrih, “jedan novinar nestrpljivo molio da mu preda neki rukopis, on mu je odgovorio: ’Pričekajte bar dok unesem u nj još malo tamnosti’.” I Malarme iz Šumske svoje prepjeve puni raznim tamama, zato im ne fali besmislica, a i to će u ovoj knjizi biti pokazano. Jer u poeziji nerazumljivo mora da opčinjuje kako bi bilo poetski djejstveno, a nepjesniku Mićeviću nije data spobnost da pravi takve slike ili sprege riječi ili stihove: njegovi tamni iskazi su ili teške besmislice ili obične budalaštine.
Ovdje ga je rima prisilila da od posve razumljivog pijanstva koje “umrtvljuje tvoje dosade” napravi posve nerazumljivo pijanstvo koje “skruti tvoje klice”, mada se dosade i klice isključuju: gdje ima dosada, nema klica koje su obećanje života, ali je mogao reći: “što piješ, sred tame, ko vino što pjanstvom umrtvi ti čame, slavu jutra” itakodalje, čime bi izbjegao i nasilje nad smislom tih stihova koje je posljedak vokativa ”slavo.” Mogao je, ali bi se rime prvog katrena: ”vira”-“tame”-“čame”-“zbira” tek djelimično ponovile u drugom: ”pira”-”zlice”-“žilice”-“vampira”, a vrač se strogo drži rima originala, što često plaća preskupo, dok ja mislim da rime nisu plot kojeg se moraš kao pjanac držati, pa su i zato moji prevodi francuskih soneta svagda bolji, nekad i neuporedivo bolji od Mićevićevih.
Rime u katrenima Vinjijevog soneta Pariski duh sačuvao sam i zato da nepjesniku pokažem kako prevodi pjesnik. Koji zna da je jedno kada duhu Pariza kažeš, kao u originalu, “kralju zla, ko drugi kralji”, a nešto je deveto kad mag kaže: “despote zla, kao svi despoti”, jer mu treba rima sa “motri”, što nije srok već asonanca. Bodlerove svagda čiste rime vrač često prevodi asonancama, ali i u prevodima drugih francuskih pjesnika stavlja asonance umjesto rima, što je dokaz da ne zna solidno rimovati. Pjesnik u meni dobro čuje maternji jezik i ima glavu punu naših stihova koji mu pomažu da nađe valjana prevodilačka rješenja i morao je sačuvati spreg “kralj zla”, jer Njegoš veli: ”Junaštvo je car zla svakojega”. Mag misli da može nemati pojma o pjesništvu na našem jeziku a biti prevodilački čarobnjak, te nije čudo što je često nevina žrtva tog uvjerenja.

2. Evo i katrena iz Malarmeovog soneta Zdravica (Salut):

Rien, cette écume, vierge vers
A ne désigner que la coupe;
Telle loin se noie une troupe
De sirènes mainte à l’envers.

Ništa, ta pjena, čedan stih
Ne naznačuju, osim kupu;
Tako se u daljini davi stado
Sirena mnogih naopačke.

Nous naviguons, ô mes divers
Amis, moi déjà sur la poupe
Vous l’avant fastueux qui coupe
Le flot de foudres et d’hivers.

Mi plovimo, o moji razni
Prijatelji, ja već na krmi,
Vi raskošni pramac koji siječe
Talas munja i zima.

Ovo je Mićević ovako preveo:

Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara;
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.

Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Mićevićev prepjev je sačuvao rime originala (abba abba), našta se u njega najčešće svodi ono što zove tačnost prevoda, ali tu formalnu tačnost, rekoh, plaća papreno, što je lako dokazati analizom bilo kojeg njegovog uratka. U prepjevu ovih katrena ta tačnost je plaćena sa pet grešaka:
– Umjesto kupe, pehara, mag nudi “sjaj pehara“, a u originalu pehar ne sija, jer je tek “naznačen“, računa se samo sa njegovim obrisima, što je u skladu s Malarmeovim poimanjem sugestije, ali zašto nije napisao: „da naznače, osim pehara? Naznačavanje sjaja ide u njegove bezbrojne poetizacije koje su najčešće sjeftinjenje izvornika, pa i smrt poezije.
– Od “stada sirena“, slike očito osjenčene ironijom, mag pravi “roj“, jer mu treba jednosložna riječ, a ne zna dobro srpski jezik u kojem ima riječ “krd“. Uz to, sirene koje u vračevu prepjevu samo što nisu prešle u insekte, “daljinom tonu“, a ovako nategnutih sintagmi, koje su često posljedica stihotvoračke nevještine, u njegovim prepjevima ima kao Rokića, ali se pitam zašto ne tonu “u dalji“? Zato što prevodilac koji je objavio više od sto knjiga nema vremena da svoj uradak dvaput pročita i štogod u njemu popravi.
– “Stado“, unaprijeđeno u “roj“, tone “kao para“ koje u originalu nema: dopisana je da se rimuje sa “pehara“, i moraš zamisliti roj nalik na paru koja se ne diže, što ide u opis njenih poslova i zadataka, jer joj se ćefnulo da tone, unatoč zakonima fizike. Rimom diktirane besmislice nisu rijetkost u vrača: takve su u prepjevu pjesme Neprijatelj “vlažne lokve žablje“ koje “na rake liče“, umjesto “vode“ koja je „izrila rupe velike kao grobovi“ a takvo mu je i „tle sprato poput hridi“, umjesto „tla kao žal ispranog“.Te budaleštine, gdje zbog rime okreće svijet naglavce, diletantizam su koji mag smatra sustvaranjem.
– Krma je postala “stara“ da dobije rimu sa “para“, mada jedan od najvećih novatora u francuskoj lirici nije mogao stajati na “krmi staroj“. Uz to mu je pramac “slavan“, a ne “raskošan“ ili “sjajan“, jer prvi pridjev nije mogao da upotrijebi, pošto je trosložan, a ni drugi, jer je već u pjesmu turio “sjaj“: druga laž je posljedica prve čija je dužnost da original “uljepša“.
– Metrom i rimom je prisljen da, umjesto “val munja i zima“, kaže “val gromova i nevremena“, čime je urnisao najsugestivniji stih u oba katrena koji sadrži u malom poetiku modernog pjesništva: stavljanje konkretnog (munja) i apstraktnog (zima) u istu ravan, što je mag uništio, jer “nevreme“ je gotovo isto što i grom. Umjesto „zima“ kaže „nevreme“, a tvrdi da „nepogoda“, jer može značiti poplavu, nije moj precizan prevod riječi „orage“!
Već sam upozorio na jedno od magovih prevodilačkih načela: ako te rima sprečava da kažeš “zima“, stavi nešto slično, mada zima nije nevrijeme već posve legitimno godišnje doba.
U originalu su “munje“ a ne “gromovi“: u rječniku Le petit Robert piše da “foudre“ dođe od latinskog fulgur, što znači sjaj. Gromovi bitno mijenjaju značenja stiha, jer umjesto vizuelne, imamo auditivnu sliku: munje se vide, a gromovi se čuju. Na “gromove“ ga je prisilio metar, jer mu je trebala trosložna riječ, ali zašto nije kazao: “talas munja i nevremena“? Možda je i ovaj prepjev pravio u trku, možda poetičnu riječ “val“ nije htio žrtvovati zarad tačnosti prevoda, čak je možda „val gromova“ smatrao genijalnom slikom, jer se često ne osvrće na kontekst strofe, a nekad ni pjesme koju prevodi.
Sačuvao je rime originala uz višestruko nasilje nad smislom obje strofe, a po meni rime nisu ćivot Svetog Vasilija Ostroškog u koji se ne smije ticati, i evo kako sam preveo ove katrene:

Ništa, stih čedan, ova pjena
Da naznače sem kupu: tako
U daljini mnogih sirena
Stado se davi naopako.

Mi plovimo, o razno moje
Društvo, na krmi ja već stao
A vi raskošni pramac što je
Munja i zima val sjekao.

Ovakav prepjev, gdje je sve gotovo kao u originalu, nikad se nije omakao tom prevodiocu male pameti, malog znanja i razumijevanja poezije i slabog poznavanja našeg jezika. Ovako prevodi čovek kome je poezija najvažnija stvar na svijetu, a Mićević, egoman koji je sebi važniji od sveg svijeta, svoje bijesne gliste smatra „dubljim i ispravnijim čitanjem originala.“ “Pramac koji siječe val munja i zima“ genijalna je slika: riječ je o čamcu koji možda plovi, možda i ne plovi morem, ali je sigurno da plovi istodobno i nebesima i kroz vrijeme u kojem se nižu zime, a tu je i jedan fin detalj: pjesnik je na krmi, prijatelji su na pramcu, ali ne veli tako: društvo je izjednačio s pramcem, taj halucinatni čamac ima provu sazdanu od ljudi!

3. Dušan Matić je rekao: “Poezija je neprekidna svežina sveta”. Kolja Mićević, dušmanin te svježine, prevođenje pjesama je shvatio kao neprekidno činjenje šteta koje vjeruje da idu u korist poezije, zato bih vlasnika nagrade Kočićevo pero David Kočićev nazvao zijanćerastim, a ja nisam zaboravio slast sa kojom sam, po Papama, mlatio marvu kad je uvatim u šteti, stoga nek nikog ne čudi, ili nek ne čudi previše, što će Vrač u ovoj knjizi biti s merakom devetan zbog zijana koje je počinio u francuskoj poeziji. Ova knjiga biće i odbrana poezije od jednoga gluvaća za pjesništvo, neporečno slavnog, ali gluvaća.

IV

1. Sad pogledajmo Eredijin sonet Otmica Andromede (Le ravissement d’Andromède):

D’un vol silencieux, le grand Cheval ailé
Soufflant de ses naseaux élargis l’air qui fume,
Les emporte avec un frémissement de plume
À travers la nuit bleue et l’éther étoilé.

Tihim letom golemi krilati Konj,
Pušući raširenim nozdrvama vazduh što se dimi,
Odnosi ih, uz treperenje perja,
Kroz plavu noć i ozvjezdani etir.

Ils vont. L’Afrique plonge au gouffre flagellé,
Puis l’Asie… un désert… le Liban ceint de brume…
Et voici qu’apparaît, toute blanche d’écume,
La mer mystérieuse où vint sombrer Hellé.

Odlaze. Afrika tone u šibani ponor,
Zatim Azija… Pustinja… Liban opasan maglom…
I najzad se pojavi, posve bijelo od pjene,
Tajanstveno more gde je nestala Hela.

Et le vent gonfle ainsi que deux immenses voiles
Les ailes qui, volant d’étoiles en étoiles,
Aux amants enlacés font un tiède berceau ;

I vjetar nadima kao dva golema jedra
Krila koja, leteći od zvijezde do zvijezde,
Zagrljenim/spletenim ljubavnicima prave mlaku zipku;

Tandis que, l’oeil au ciel où palpite leur ombre,
Ils voient, irradiant du Bélier au Verseau,
Leurs Constellations poindre dans l’azur sombre.

Dok, s okom u nebu gdje drhti njihova sjenka,
Vide, zračeći od Ovna do Vodolije,
Njina Sazvježđa javljaju se u tamnom azuru.

U grčkome mitu, Hela je pala u more sa zlatorunog ovna kad je prelijetao Dardanele, Liban je kratica za libansko gorje, konj je Pegaz, a “njina Savježđa” su, naravno, Persej i Andromeda.
Mada se, rekoh, kašto zainatim i kažem sebi: prevešćeš sve kako je u originalu, ovaj oblik formalne točnosti najčešće ne bendam, jer, ako ne računam poneki izuzetak, odluka da se sačuva ponavljanje rima u katrenima soneta vodi u manje ili veće nasilje nad smislom stihova u obje strofe, pa sam, odustajući od ponavljanja rima u katrenima, napravio zbijen ali tačan prepjev ovog soneta:

Golemi krilati Konj dok tiho leti,
Raširene nozdre pušu mu zrak diman,
I, drhtavog perja, odlazi sa njima
Kroz noć plavu i kroz ozvezdani etir.

Afrika u ponor šiban tone, eno
Azije… pustinje… Libana s maglenim
Pojasom i, najzad, sve u beloj peni,
Gde nestade Hela, more tajanstveno.

I vetar ko jedra golema nadima
Krila mu, od zvezde do zvezde dok lete –
Mlačna zipka za taj par ljubavni spleten;

Vide, dok u nebu drhti senka njima,
Kako sve od Ovna pa do Vodolije
U tamnoj plaveti njino Zvežđe sije.

Mićevićev prevod:

Tihim letom, silan konj krilatog tela,
dok mu vazduh srču nozdrve vatrene
stresavši se blago s njima će da krene
ispod modre noći i zvezdanog vela.

Prolaze. Afrika u ponoru cela,
pa Azija… pustoš… nad Libanom sene…
Najzad se pomalja, puno bele pene,
tajanstveno more u kom nesta Hela.

A vetar nadima k’o jedra što jezde
krila koja, leteć od zvezde do zvezde,
ta dva ljubavnika vežu još toplije.

dok, gledajuć nebo kud im senka leti,
vide gde, od Ovna sve do Vodolije,
njihova sazvežđa niču u plaveti.

Počeću od sitnice: ko zna koliko puta je riječi kojih nema u originalu taj amater dopisao da dobije rimu, kao što je u prvom stihu prve tercine dodao “jezde” da se rimuju sa “zvezde” i mora da mu je iskaz:“a vetar nadima ko jedra što jezde” zvučao veoma svečano, ali to je šuplja pompa, jer glagol je izlišan, ta parazitska riječ, koja je tu zbog rime, škodi prevodu, i dovoljno je reći da krila “vetar nadima ko jedra”, a ovaj primjer zornije nego mnogi pokazuje otkud onolika praznoslovlja u njegovim prevodima.
U Mićevića nema “mlačne zipke” koju krila prave za zagrljene/spletene ljubavnike, što ne iznenađuje, jer precrtati pjesničku sliku njemu je lakše nego meni prekrstiti se od ibreta pred takvim prevodom. Ovaj grijeh kuša da iskupi jeftinom poetizacijom: konjska krila svojim letom od zvijezde do zvijezde ljubavnike “vežu još toplije”, što je dokaz da je opet gluh za poeziju: njih dvoje se osjećaju kao u kolijevci i velika je poezija ta zipka u koju je beskraj pretvorilo
njihanje konjskih krila!
Jedanaesti stih ovog prevoda podsjetio me na pripovjedačev razgovor sa spisateljicom “la tetom” u Slamnigovu romanu Bolja polovica hrabrosti: – Ah, mladi gospodine, vi kao da ne shvaćate da sam zaokupljena, mislim, što se tiče Ane, momentom izdaje, izdaje prema Vojku, nismo toliko u mraku, mislim nas dvojica.– Nas dvoje – slavodobitno zaurlah.
I mag veli “dva ljubavnika”, pa pomišljamo da je Eredija smjelo pjevao homoseksualnu ljubav. Dva Banjalučanina, kojim sam podavno poslao rukopis ove knjige, psihoanalizirali su ovu omašku. Jedan je zaključio da je vrač latentni homoseksualac, a drugi je rekao da ga muški rod ”dva ljubavnika” ne čudi, jer je Koljina supruga pobjegla sa ljubavnicom: pošto su oboje voljeli žene, i njegovu bivšu hanumu možemo zvati ljubavnikom. Kako god bilo, čarobnjak ne zna da se, kad govoriš o muškarcu i ženi, kaže “dvoje”, ne zna ni toliko, a na tu grešku ga nije prislio metar, jer je mogao reći: “dvoje ljubavnika vežu još toplije”. Uz to veli: “more u kom nesta Hela,” jer ne zna da treba napisati “u kojem nesta”, a pošto bi imao slog više, nije bilo teško naći zamjenu: ”gde nestade Hela”.
Govorio sam o njegovim krnjim participima i dodajem da se u prevođenju ne daju sasvim izbjeći, ali možeš ih prorijediti, jer umanjuju vrijednost prepjeva, a “leteć” i ”gledajuć” još jedan su dokaz da ne broji krnje participe: u prevod jedne Vinjijeve strofe, već ste vidjeli, turio je ”lijuć”, “mjereć” i “gurajuć”, a kad u prevodu Bodlerove pjesme Buntovnik (Le rebelle) kaže: “kazneć kao što zna da ljubi”, zaslužuje divljenje: “Bravo, bravu!” Amater koga uneviđeno čašćavaju titulom jezički čarobnjak ne čuje da se od svršenih glagola ne prave participi: moraš reći blješteći a ne bljesnući, i kažnjavajući a ne kazneći.
I kakav je to “ponor” u kojem “Afrika” je “cela”? Odakle vrač gleda ako vidi taj kontinent u “ponoru ceo”? Niodkale, jer se pati da ponovi rime iz prvog katrena, a baš ga briga za smisao onog što kaže. U izvorniku “Afrika tone u šibani ponor”: konj je sve dalji od nje, ponor govori o sve većoj visini s koje gledaju ljubavnici, i ta obrnuta slika koja visinu pretvara u dubinu krije finu poeziju koju je mag uništio.
A povodom stihova: “od Ovna sve do Vodolije, / njihova sazvežđa niču u plaveti”, pitao bih: koliko je desetina ili stotina ili hiljada “njihovih sazvežđa” niklo u nebeskom prostoru između Ovna i Vodolije? Original je jasan: “vide, zračeći od Ovna do Vodolije, Njihova Sazvježđa”, što je krasna hiperbola: njinim sazvježđima sva ostala su nadsijana, kako bi rekao Zmaj, ali mag često ne misli o smislu onog što škraba, zato mu ne manjkaju budalaštine kao “Afrika u ponoru cela” i multiplikacija sazvježđa Persej i Andromeda u beskraju, jer ne osjeća šta su konvencije, a šta bitnosti u pjesmi: izbacio je moćan particip “irradiant” (zračeći) a sačuvao konvencionalni glagol “poindre” (pojavljivati se, izbijati se, pomaljati se), dok moj prevod veli da pjesma može bez tog pojavljivanja, jer je veoma važno to što, u prostoru između Ovna i Vodolije, pjesnik vidi samo zračenje njihova dva sazvježđa.
Treći i četvrti stih drugog katrena prevedeni su dobro, ostalo je stradalo, ali je iz originala bar nešto preživjelo, jer sam uzeo uzorak koji ide u njegove prosječne prepjeve soneta sa rimama abba abba, a nekad mag koji se kune u tačnost svojih prevoda kao mati u jedinca zna uništiti oba katrena da sačuva rime izvornika, što ću pokazati analizom prevoda Bodlerovog soneta Simpatični užas. Evo još nekoliko besmislica koje je u Eredijin sonet unio da bi u katrenima sačuvao rime:
Šta znači izmišljotina “stresavši se blago?” Ništa. Ili vrač misli da u tom stresanju moramo vidjeti trepet krila? Zašto nije rekao: “trepereći perjem”? Onemogućio ga je futur ”s njima će da krene” da bi dobio rimu sa “vatrene”: treperenje perja tek ima da bide! A kako zna da je “tih” let konja koji još nije krenuo? To piše u originalu. Vrač dopola proriče: konj će da krene u tihom letu, a otpola laže: konj se “blago stresa” jer još nije krenuo, zato ne može da “treperi perjem”, ali mag misli da time ne siluje original već da se “ponaša kao pesnik”.
Malo je reći da je ovo loš prevod, jer je skandalozan, i dobar je da se, po Juvenalovoj preporuci, “čita pri sranju”. To jest zgodan da se iza toga obrišeš.
Skandalozan je, pored ostalog, i zato što nozdrve konja nisu raširene, kao u originalu, već “vatrene” i možda iz njih “modar plamen suče” kao kulašu Miloša Vojinovića u pjesmi Ženidba Dušanova, jer pridjev ”raširen” nije mogao stati u metar. Mag zna francuski kao Kasparov sicilijansku odbranu, ali ne zna da u srpskom jeziku postoje nozdrve i nozdre i da je mogao reći: “dok mu vazduh srču nozdre raširene”, što bi bilo tačnije i imao bi rimu sa “krene”, pa bi nam ostalo jedino da se divimo vračevom uhu koje čuje konjsko ”srkanje vazduha”, mada u originalu konj vazduh ne udiše već izdiše zrak, vidljiv je, dimi se – još jedna od finih slika kakve mag u svojim prevodima redovno giljotinira.
I šta znači stih: “dok gledajuć nebo kud im senka leti”? U originalu, njih dvoje gledaju nebo “gdje drhti njihova sjenka”. Treperenje Pegazovog perja s početka pjesme produžuje se u drhtanju te sjenke na nebu, što je izvrsno, i u mom prevodu je sačuvano, dok je vrač perje šutnuo iz pjesme, a sjenku bičem nagnao da prkosi zakonima i razuma i mašte: kako njina sjenka može letjeti u nebo kad su već u nebu? Tu besmislicu bi izbjegao da je napisao: “dok, gledajuć nebo kojim sen im leti”, ali pravljenje besmislica vraču je dokaz sustvaralaštva.
Mag našu maštu često stavlja na teška iskušenja, a ovdje nas kuša prisiliti da zamislimo let “ispod modre noći i zvezdanog vela”, a ako ne uspijemo, utoliko gore po nas, ali se pitam zašto nije rekao: “kroz noć modru, ispod ozvezdanog vela”?Morao je sačuvati “i” iz originala koje je dokaz da je u njegovu prevodu sve točno. U njega nisu rijetki dvanaesterci koji su klecavi ne samo zato što su riječi u njima krivo poredane već i zato što imaju slog više: “nađoh ga drhtavog i mršavog gde stenje”, kaže u prepjevu Laforgove pjesme Umesto ‘poslednjeg oproštaja’. Zašto nije napisao: “nađoh ga drhtavog, / mršavog gde stenje”? Zato što u originalu postoji “i”, a mag se satrije pričom da u njegovu prevodu sve mora biti kao u originalu.
Hajduk Veljko je rekao: ”Glavu dajem, Krajinu ne dajem”, a Mićević bi mogao reći da ni jedno “i” iz originala ne daje ni pod cijenu života: povodom stiha “sanjo lepa, varko najskromnija” iz prevoda Morskog groblja, napisao je: ”Smeta mi (…) što nisam uspeo sačuvati Valerijev veznik i. Sad mi se čini da bih ovaj stih, čak i po cenu da stvorim jedan pomalo neskladan deseterac, preveo ovako: ‘Lepi sne i varko najskromnija!’” Smeta mu što nije sačuvao “i” u prevodu gdje je najslavniju Valerijevu pjesmu izbucao ko krme mastan džak! Ima pitalica: u sobi su Kunto i Panto. Kunto iziđe na vrata, a Panto kroz prozor. Ko je ostao u sobi? Odgovor: ostalo je “i”! Za ljudska prava svakog “i” iz originala mag se vazda srčano bori. A kad sam u prevodu Bodlerovog soneta stavio “i” tamo gdje ga u originalu nema, vrač je povilenio, jer taj perpejvalac je je kao baba iz narodne priče: ne vidi kolibu, a vidi iglu na krovu, zato ruši kolibe da igle s krova sačuva.
No ne treba se previše čuditi što su traljavosti u stihu česte u prevodioca koji je objavio, zogovićevski rečeno, dobar konjski tovar knjiga: zarekao se da će napraviti sto knjiga prevoda, cifra koju je davno prešišao, jer je brz kao Rona o kojoj francuski pjesnik kaže da “trči”, i ne treba očekivati da genije koji prevodi u trku mozga o razlici između sintagmi “ispod noći” i “kroz noć”, a još manje da poštuje logiku: pošto noć, modra ili ne, ima običaj da ispuni sav prostor od zemlje do neba, letjeti ispod nje isto je kao kušati da do Korzike dopreš kopnenim putem, da se sjetim jedne Bodlerove duhovitosti.
Moje iskustvo veli da je u prosjeku mnogo lakše napisati svoju nego prevesti tuđu pjesmu, ako su iste duljine, ili bar da ti treba manje vremena. Zamislite pjesnika koji je na našem jeziku objavio stotinjak knjiga pjesama, nekad vrlo obimnih, a za godinu dana napravio tri knjige stihova od 300 strana. Ko bi ozbiljno uzeo to štancanje? Vračevo prevodilačko štancanje desetljećima izaziva divljenje čitalaca i stručnjaka. I neka, boga mi, izaziva kad mu vjeruju na riječ.
U njegovu prepjevu nema Libana “opasanog maglom”, jer vrač pjesničke slike, u parnasovaca vrlo precizne, često nogira iz svog prevoda, ali ne pitajte šta mu znače “nad Libanom sene” i šta ih to baca ili pravi, i kako su njih dvoje mogli vidjeti te “sene” kad je svud noć, pa i nad Libanom, i kako je mogućno da Persej i Adromeda odozgo, sa konja, to jest s neba, ne gledaju dolje, u Liban “opasan maglom”, već bleje šta ima nad Libanskim gorjem? Ovakvih mjesta gdje blesa uništava finu poeziju u njega ima koliko ti duša išće.
U Mićevića ponor nije “šiban”, jer mu je glavno da su rime iste kao u izvorniku, a šta ga briga za nezaboravnu sliku: u mitu su Persej i Andromeda odletjeli iz Etiopije i njihovim očima gledamo kako Afrika, dok se krilati konj diže, tone u ponoru, ali zašto je ”šiban”? Da ovo shvatimo, pomaže nam ”drhtavo perje” njihovog prometala: gledan kroz zamahe konjskih krila, taj ponor je šiban perjem, što je krasna slika. Kad pomislim koliko je pjesničkih ljepota taj amater uništio, dođ mi da mu opsujem sve od devetoga đeda. Ali ovaj put sliku “šiban ponor” uklonio je iz nevolje: iz prve strofe izbacio je perje, pa je iz druge morao vani da leti pridjev “šiban” – takav je štetočina taj prevodilački mag kad kuburi oko metra, a stalno se hvasta točnošću svojih prevoda.
I, umjesto “pustinja”, kaže ”pustoš”, u čemu je bit njegovog postupka: ako metar ili rima ne dozvoljavaju da upotrijebi tačnu riječ, vrač kaže nešto slično, o čemu ću još govoriti, i u rezultatu imamo različite vrste lakrdija. Evo jedan od desetina primjera. Lamartin u pjesmi Iskija govori o “njenoj kosi koju vjetrovi dižu” [“ses cheveux, soulevés par les vents”], što je mag pretvorio u “kosu koju vetar penje” kako bi dobio rimu sa “prstenje”, mada u toj strofi kosu vjetar ne penje već je rasipa po licu žene. Slično se desilo i u prevodu Eredijinog soneta: pošto trosložna “pustinja” nije mogla stati u metar, stavio je nešto slično, to jest “pustoš”, ali kad letiš nebom, obavezan si dolje vidjeti doslovnu pustinju. I zašto ne kaže: ”Azija… pustinja… nad Libanom sene”? Zato što mora sačuvati “puis” (“zatim”) iz originala i napisao je “pa”, jer u njegovu prevodu sve mora biti točno, a tko sam ja da čitam lekcije mađioničaru koga čak Boris Dežulović zove “čarobnjakom riječi”? Mada u ovom prevodu “pustoš”, koja mu je omogućila da sačuva ”pa”, moreš nabiti na Crven Ban.
I uljepšalo mi je dan njegovo divno jezičko iznašašće: konj nije krilat već ima ”krilato telo”, kako bi bilo rime sa “velom”! I tog Pegaza sa krilatim telom vrač smatra vrsnim sustvaralaštvom. U njega ćete naći čak i “pogled mračne boje”! Francuski mu ide kao po loju, ali iz srpskog često ramlje kao, predratnim Sarajevom, kad sretnete ekskurzije, oni đaci sa sela koji su prvi put obuli cipele, zato njegov jezik ponekad budi samilost: jadni Kolja! Njemu je metar zauvijek ostao isto što i tijesne cipele. Ali on se ponosi što kao prevodilac često hramlje, jer je i Bajron divno hramao “kao anđeo koji se spotakao na zvijezdu”, kako je rekla njegova obožavateljka.

2. Porediti Mićevićeve prevode s originalima često je zabavno i, da sam spočetka bio raspoloženiji za sprdnju s njim, ali sam prepostavljao da je mnogo bolji prevodilac, bilježio bih sva mjesta gdje se njegova vračanja pretvaraju u komediju i imao bih građu za povelik esej, ali ponešto mi se zadržalo u pamćenju. U prvoj strofi prevoda Nervalovih Elegičnih stanci čarobnjak riječi veli:

Taj potok, čija voda čista
visokog neba sjaj odseva
kao da u svom toku blista
hiljadom vatri i ognjeva;
ali dnom mirnog svog korita
gde, dok strminom blagom hita,
lagano sledi svoje struje,
povlači crni mulj za sobom
koji gorčinom i gnusobom
njegovu vodu stalno truje.

Evo originala:

Ce ruisseau, dont l’onde tremblante
Réfléchit la clarté des cieux,
Paraît dans sa course brillante
Étinceler de mille feux;
Tandis qu’au fond du lit paisible,
Où, par une pente insensible,
Lentement s’écoulent ses flots,
Il entraîne une fange impure
Qui d’amertume et de souillure
Partout empoisonne ses eaux.

Taj potok, čija drhtava voda
Odražava svjetlinu neba,
Kao da u svom blistavom toku
Svjetluca hiljadom vatri;
Dok u dubini mirnog korita
Gdje, niz nagib neprimjetan,
Polagano teku njegovi vali,
Vuče nečisti mulj
Što gorčinom i zagađenoću
Posvuda truje njegove vode.

U originalu nebo nije ”visoko” kao u vrača, jer to je kao kad bi rekao da je prozor staklen: i njegov ”konj krilatog tela” isto je što i stakleni prozor. Nerval ne puni pjesme izlišnim riječima, taj užitak i tu vještinu, uživanje u toj veštini, vještinu u tom uživanju, prepušta vračima s Balkana. U originalu voda blista ”hiljadom vatri”, a mag dodaje ”ognjeva” zbog rime sa ”odseva” i nije ni prvi ni zadnji put, zbog sroka, šijama dopisao vratove, a đavlima vragove. U originalu mulj nije ”crn” već “nečist”, ali taj pridjev nije mogao stati u metar, još jedan dokaz da je vrač vrlo loš versifikator, nekad toliko loš da mi ga je pomalo i žao.
Voda u originalu nije ”čista” već ”drhtava”, pridjev koji motiviše četvrti stih: samo u drhtavoj vodi ”svjetlina neba” može se razložiti u ”hiljadu vatri” , a ova slika je puna budućnosti, ovo je impresionizam prije impresionizma, i nije slučajno što nam je Nerval bliži nego mnogi drugi, od njega pjesnički ostvareniji romantičari, dok banjalučki Mag, slijep za finese, ”čistu” vodu, jer mu treba rima sa ”blista”, nagoni da “odseva” “hiljadom vatri” plus “ognjeva”, a ovakve falsifikate koji čistu, dakle prozirnu vodu, tjeraju da blista vatrama i ognjevima, u njega ćete naći na svakom polukoraku. I, već ste vidjeli, osveštani su mu običaj rime “cela”-”bela”, ”mašte” -”tašte”, ”neizbežna” -”nežna”, mada u izvorniku nema riječi koje sam stavio u kurziv.
Ovo su uzgredne pripomene, a evo iznenađenja: potok žuri polako! U šestom stihu ”hita”, a u sedmom ”lagano sledi svoje struje”, i uz to se pitamo: koliko, zaboga, taj potok ima ”svojih struja” i okle potoku struje? Njegovi prepjevi pružaju obilje dokaza da mu pamet nije jača strana i da njegova sklonost ka izmišljanju, jer je ne kontrolira razum, od originala često pravi rusvaj. Dok teče “lagano”, potok mora, jebiga, i da “hita” zbog rime sa “korita”, jer je prinuda rime u njegovim prevodima jača od zakona ljudskog mišljenja.
U ovom prevodu postoji i besmislica veća od laganog hitanja, ali ju je teže uočiti: mulj potoku “stalno truje” vodu koja je u prvom stihu prepjeva “čista”! Takva je sablja od prevodioca taj Mićević. U filmu Živka Nikolića, jedna žena, dok je na buretu u podrumu jedan žega, ponavlja u ritmu ljuljanja bureta: “Svaka čast! Svaka čast!” Kad utvrdim kako vrač prca u mozak francuske pjesnike, često sam prisiljen reći: “Svaka čast! Svaka čast!”
A nekad mislim: blago njemu kad ne zna koliko su ga puta rime natjerale da se izblamira. I ne pitajte: okle potoku “struje” koje prinadleže rijekama, jer se odgovor sam po sebi nudi: trebao mu je srok sa “truje”. Mada ga treba razumjeti: u “čarobnim Dučićima”, rodnom selu njegova majke, nema potoka, zato ne zna da potok može imati samo jednu struju. Eto kakve budalaštine, u jednoj strofi, pravi vrač koji kuburi sa rimama, i cio život će mu ostati neznana istina da rime nisu tu da ti pruže priliku za laganje i besmislice koje su posljedak loših laži, već da ti pomognu da se potpunije izraziš.
Njegovi prevodi često liče ovom potoku: gordi se čistotom njine vode koja je muljem otrovana, najviše muljem nerazumijevanja i neznanja. Nerazumijevanja poezije i neznanja maternjeg jezika i prevodilačkog zanata, zato njegovi srokovi siluju i zbilju i ljudsku pamet i jezik, a evo i mog prepjeva Nervalove strofe:

Taj potok, drhtaj čijih voda
Zrcali nebo u svom u sjaju,
U blistavu mu toku ko da
Hiljade vatri svjetlucaju;
Dok u mirnome svom koritu
Gdje, po tlu blago položitu,
Polagano mu vali hode,
Na dnu mulj vuče nečist koji
I gorčinom i gnusom svojim
Posvud njegove truje vode.

Opet 1: 0 za profesionalca.
Kad mi se omakne ovakav prepjev, učini mi se da prevođenje ipak nije posve zaludna rabota. O ovakvom prepjevu, gdje je iz originala sačuvano sve što je moguće, vrač može da zaludu sanja. Ne može ni to! To je prevodilački stroj, a gdje ste vidjeli strojeve koji sanjaju?
V

1. Česti su trenuci kad je očito da čarobnjak ne razumije ono što prevodi. Kad sam u njegovu prepjevu Apolinerove Pjesme nevoljenog (La Chanson du Mal-aimé) pročitao drugu strofu:

Sledih ga dok je fićukao
sa rukama u džepovima
između kuća besmo kao
otvoren talas Crvenog Mora
on Jevreji a ja Faraon

nek padnu ovi vali cigla –

i bez gledanja u original znao sam da je maloumna magova poredba dva čovjeka sa “otvorenim talasom Crvenog Mora”, a za takvu bedastoću kadra je samo blesa koja Aristotelu i njegovoj logici često priređuje klasična silovanja, jer stih “nek padnu ovi vali cigla” čini očitim da je Apoliner kuće od crvene cigle poredio sa talasom Crvenog Mora, kako i piše u originalu:

Je suivis ce mauvais garcon
Qui sifflotait mains dans les poches
Nous semblions entre les maisons
Onde ouverte de la Mer Rouge
Lui les Hébreux moi Pharaon

Oue tombent ces vagues de briques

Ovo je pjesma iz Apolinerove prve knjige pjesama Alkoholi: kad je bila u štampi, izbacio je interpunkciju, stoga treba u duhu staviti zareze koji odvajaju treći od četvrtog i petog stiha i sve postaje savršeno razumljivo:

Pratih toga lupeža
Koji je zviždukao s rukama u džepovima
Sličili smo među kućama,
Otvoren talas Crvenog Mora,
On Jevrejima ja Faraonu

Nek padnu ovi talasi cigle

Pjesnik je gradski prizor pretvorio u biblijski, crvenilo cigli priziva Crveno more, riječ je o bukvalizovanoj metafori, tačnije: crvenilo iz geografskog naziva postaje stvarno, riječ je izjednačena sa zbiljom, poetska je vizija potekla iz jezičkog impulsa.
Koljice, jabuko moja miljena, što rekli Krajišnici, ciglene kuće su talas onog mora koje se otvorilo pred Mojsijem, lupež je Jevreji koji bježe, a pjesnik je Faraon koji goni, kužiš? Ili možda treba da ponovim?
Iz prethodne strofe smo doznali da se stvar zbiva u Londonu, a kuće od crvene cigle su opšte mjesto, ako mogu tako da kažem, ali se čarobnjak često ne osvrće na pjesnički kontekst, ne prevodi pjesmu kao cjelinu, što se ovdje vidi iz aviona i što će u ovoj knjizi detaljnije biti pokazano.

Evo odlomak iz Valerijeve Mlade Parke:

Et quel silence parle à mon seul possesseur?

Dieux! Dans ma lourde plaie une secrète soeur
Brûle, à qui se préfère l’extrême attentive.

Va! je n’ai plus besoin de ta race naïve.

Evo doslovnog prevoda Sunite Subašić-Thomas:

Kakva tišina/muk govori mom jedinom vlasniku?

Bogovi! U mojoj teškoj rani jedna tajna/skrivena
Sestra gori, koja se više voli od krajnje pažljive/pomne.
Odlazi! Ne treba mi više tvoja naivna vrsta.

Jedan komentator o drugom i trećem stihu je kazao: kad čula ovako gore, ona (Parka – M.V.) to više voli nego inteligenciju (”krajnje pažljivu“).

Evo Mićevićev prepjev:

I kakav mir zbori mome posedniku?

Bozi! Tajna sestra u mom teškom kriku
Plamti, jer beskrajnom čekanju se poda.

Idi! Ne treba mi naivnost tvog roda.

U prvom stihu izostavio je riječ “jedini”, povodom koje je, u Galimarovom izdanju Mlade Parke, u napomenama napravljeno osam redaka komentara; u drugom stihu je ”ranu” zamijenio ”krikom” zbog rime sa “posednikom”; a nama ostaje da nagađamo je li kriknula Dučićeva “buljina na na panju” ili Predrag iz guslarske pjesme, pogođen strijelom svog brata Nenada; u četvrtom stihu, umjesto “ne treba mi više”, mag kaže ”ne treba mi”, a prevod trećeg stiha: ”jer beskrajnom čekanju se poda” dokaz je da ne razumije orginal: ”à qui se préfère l’extrême attentive”[“koja se više voli od krajnje pažljive”], i nekad se ne zna šta je tužnije: kad ne razumije original,ili kad ne zna maternji jezik. Ovdje izvornik liči na prevod kao stolica na jaje.
Evo moj prepjev prema Sunitinom prevodu:

Jedinom vlasniku mom kakav muk zbori?

Bozi! U teškoj mi rani skrita gori
Sestra: od krajnje se pomne voli više!

Idi! tvoj naivni rod ne trebam više!

Ovdje je iz originala preneseno sve što živ rob može prenijeti, a onom ko bi mogao više skinuo bih kapu i poklonio mu se do crne zemlje, možda i dublje, ali je teško, možda i nemoguće naći prevodioca u čiju je kožu, kao u moju, zašiven pjesnik koji zna i osjeća srpskohrvatski jezik i dobro vlada vještinom pravljenja vezanih sthova, profesor poezije i esejista koji uspješno interpretira poeziju na našem jeziku. Mićevićev fušeraj ne prezire jedan već petorica u meni.
Mag o poeziji koju prevodi umuje sa Olimpa, a njegova praksa otkriva rupe, gore od one u Remboovim kratkim hlačama iz soneta Ma bohême, grdne rupe u poznavanju prevodilačkog zanata, u jeziku i u znanju o književnosti i nudi brojne dokaze da mu je poimanje poezije vrlo problematično, te pomišljam da su ga mogli onoliko hvaliti samo oni koji mu nisu poredili prepjeve s originalima i ne žele vidjeti ni njegove jeftine poetizacije, ni očite defekte u njegovom jeziku.

2. Taj veliki ljubitelj anagrama hvali se da je od Valerijeva imena i prezimena napravio “prilično uzbudljiv anagram O LEP RIVAL.” To je pravi Mićević: vjeruje da ovakve jezičke igrarije i u njegovim stihovima moraju i čitaocu biti “prilično uzbudljive.” “Izvesno je”, kaže dalje, “da sliku o lep rival, čak i da se ne radi o anagramu, ne bih mogao povezati ni sa jednim pesnikom, – osim sa Polom Valerijem”. A pošto njegovoj lepoti ne može da odoli, Kolja u svojim prevodima Polu hametice pravi malu decu. U pjesmi Narcis govori (Narcisse parle) Valeri kaže:

Que je déplore ton éclat fatal et pur,
Si mollement de moi fontaine environnée –

Kako oplakujem/žalim tvoj bljesak, koban i čist,
Izvore, tako mekano mnome okružen.

Što je Mićević ovako preveo:

Zdenče oko kojeg prenežno sam nadnet,
Ja žalim tvoj odsjaj koban i bez sene –

a ja se prekrstio lijevom umjesto desne, jer ovo je, ljudi, za nevjerovati. Mora da je Slobodan Blagojević mislio na ove i ovakve stihove kad je rekao da Mićević prevodi Valerija kao da se radi o Vojislavu Iliću. Mlađem. Jer, otkako je krme rep iskrivilo, čovjek se nadnosi ne oko zdenaca nego nad njih, a čarobnjak uvodi posve novu modu: ne nadnosi se nad njihovu vodu nego oko nje, ali ne kaže u koliko primjeraka je Valerijev Narcis morao biti umnožen da bi se oko zdenca serbez nadnosio nad zdenac. Mag prečesto zna biti sprdnja od prevodioca, a u Crnoj Gori, đe vole jezička pojačanja, kazali bi: sprdnja svijecka!
Zezam se. Za ovaj zločin nad poezijom krive su mala pamet i rima: pošto mu glagolski pridjev “nadnet” treba da se rimuje sa “plavet” – mada Marko Darin voli reći: jebo vake rime kojih u vrača ima ko šodera – napravio je sliku u kojoj Narcis, groteskno raskrebečen ko Krebeč u pričama iz mog djetinjstva, sobom okružuje zdenac i u isti mah se nadnosi na njim. Ponoviću: sažaljenje budi mag koga rima tjera da čitaoca handri u zdrav mozak. Još jedan primjer.
3. U prevodu Miseove pjesme Avgustovska noć mag veli: “Gledam snevajući zidove u bašti”, mada original veli: “Je regarde en rêvant les murs de ton jardin” [“Gledam sanjareći zidove tvog vrta”]: ozgo, s balkona, Muza gleda zidove vrta gdje se, u sjenci, pjesnik “predaje svojoj zloj sudbini”. I kako da ti ne bude žao mučenika čija bašta nije u zidovima već su “zidovi u bašti” da dobije rimu sa “mašti” koje u originalu, bezbeli, nema. Mada se izlažem opasnosti da me, zbog ovakvih tumačenja, vrač proglasi dudukom koji ne shvata ”da je prevođenje poetskog teksta oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja”, ipak ću dodati da je često ispada pakšu, pogotovo kad prevodi Valerija, što ne čudi, jer to je vrlo težak pjesnik, ali je jako tužno kad ispadne pakšu, kasnije ćemo vidjeti, dok prevodi pomalo praznjikavu poeziju za koju Mise specijalizirao. Desi se.

4. Evo posljednje strofe iz Mićevićeva prepjeva Apolinerove pjesme Ruža sveta:

Nazvao sam je Ružasveta
da pamtio bih usnu njenu
u Holandiji koja cveta
i polagano potom krenuh
u traganje za Ružom Sveta.

Koji živ rob može skužiti u čemu je ovdje vic i šta bi “Ružasveta” mogla znači, jer tog imena nema ni u jednom jeziku? Original kaže:

Je la surnommai Rosemonde
Voulant pouvoir me rappeler
Sa bouche fleurie en Hollande
Puis lentement je m’en allai
Pour quêter la Rose du Monde.

Ja je nazvah Rozamonda
Htio sam da se mogu sjećati
Njenih usta što cvjetaju u Holandiji
Zatim sam polako otišao
Da tražim Ružu Svijeta.

Ruža svijeta je Nebeska Ruža, to jest Madona.
U izvorniku ovi stihovi sami sebe objašnjavaju, radi se o dvojezičnoj igri riječi: djevojku iz Holandije nazvao je Rozamonda da se može sjećati njenih crvenih usta, jer je njemačko ime Rozamunda pročitao kao “crven” (”rose”) i ”usta” (“mund”), mada je to pogrešna etimologija, što je nevažno, bitna je poezija koja je nastala iz te greške.
Ovo je neprevodiva igri riječi (Rosemonde – Rose du Monde: Rozamonda – Ruža svijeta), ali mag ne misli tako, stoga ono što mora ostati u francuskom jeziku kuša prenijeti u naš i pravi bogaljast prevod: ime Rozamonda preveo je kao ”Ružasveta”, a u poenti je te riječi razdvojio ”Ruža Sveta”, bedan trik koji ne znači ništa, ali vrač vjeruje da znači, zato je ovaj kilavi prepjev turio u svoju četvorotomnu antologiju francuske poezije, mada je moguće da je taj stručnjak za horoskope iz položaja sazvježda na nebu pogodio da je Ružasveta “oblik dubljeg, ispravnijeg čitanja” imena Rozamonda.
Evo i prevod te strofe koji sam napravio sa Sunitom Subašić-Thomas:

Zbog njenih usta a to cvjeta
U Holandiji Rozamonda
Okrstih je za spomen sretan
I polagano krenuh onda
Da potražim Ružu Svijeta

Ova “Ružasveta” možda nije previše važna, ali puti ka bitnom svojstvu ovih prevoda: Mićević toliko vjeruje u svoje čarobnjačke moći da ne pristaje na neprevodivost sintagmi ili slika ili stihova koji su očito neprenosivi u naš jezik. U drugoj tercini prvog pjevanja Pakla Dante kaže:

Ah, quanto a dir qual era è cosa dura
esta selva selvaggia e aspra e forte
che nel pensier rinova la paura!

Bukvalni prevod Nadire Šehović:

Ah, tako je teško reći koliko je bila
ta šuma divlja, oštra (gusta, zamršena) i jaka (neprohodna)
da se na samu pomisao strah ponavlja!

Pitam Nadiru: da li bi se “selva selvaggia” (“divlja šuma”), možda mogla prenijeti na romanske jezike? Vjerovatno da bï, rekla je. Ne znam španski, ali sam u rječniku našao imenicu ”selva” koja znači “prašuma”, i pridjev “salvaje”, koji znači “divlji”, a postoji i arhaizam “selvaje”, pa bi “selva selvaggia” mogla biti prenesena u španski. Evo prepjev Mihovila Kombola:

Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
Ta divlja šuma gdje drač staze krije.
Kad je se sjetim, još me strava mori!

Kombolu je bilo jasno da se “selva selvaggia” ne može prevesti, i ni u jednom od slovenskih prevoda Pakla koji se mogu naći na internetu nikom nije bila ni u peti namjera da etimološku figuru “selva selvaggia” oponaša u svom jeziku, jer zna da to nije moguće.
Vrač se s tim ne slaže, pa u njegovu prevodu Pakla možete naći stih: ”ta šuma šumna i divlja i jaka”. E jes majstor, svaka čas, a u Crnoj Gori bi, naravno, dodali: otac ga očin! Znam da je mag neiscrpno vrelo invencije, ali kako se setio šume šumne, ćaća ga kongenijalni? Kad bih dumao cijelo popodne, ne bi se sjetio da u srpskom jeziku šuma dođe od šumiti.
Potom se sjetih da u ruskom jeziku ima “šum”, ali nema “šuma” i zatim u Skokovom Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika nađem da glagol “šumiti” i imenicu “šuma” dovodi u vezu samo pučka etimologija, a da je njen postanak taman i da area te riječi upućuje na njeno ilirsko-tračko porijeklo.
Pa bih ga pitao: ako je već zavro, ko june u krstinu, da prevodi neprevodivo, zar nije bliža originalu “gora gorka”, jer “šuman” nema veze s divljinom, a “gorak” ima. I šta u njegovu prevodu znači ”šuma šumna”? Isto što i “Ružasveta” u prevodu Apolinerove pjesme Ruža sveta. Bože, jeftino li je biti jezički čarobnjak po Mićevićevu receptu. Među srpskim prevodiocima nije mi poznat veći uobraženjak, a to se čita iz svega što škraba.

5. Evo početka njegova prepjeva Lamartinove pjesme Iskija:

Sunce će da s danom drugom svetu mine;
Na vidiku pustom Feb se tiho peo
I baca, sekući duboke mrkline,
Preko čela noći svoj prozirni veo.

Dok je pravio prepjev ove strofe, mora da mu je mozak bio u sampasu, kako na selu vele kad puste stoku da sama pase, bez čobana, inače bi vidio da mu je jedno sunce viška, a Lamartin može biti optužen za sve osim da je nadrealista, dok iz pouzdanih izvora znam da mu je ostala neznana naša usmena pjesma: “Tam’ u našoj zemlji po dva sunca greju“. Maga koji u prevodima često barata svojim priviđenjima nije zabrinulo to što u njegovu prepjevu, kad jedno sunce zađe, drugo izađe pod maskirnim imenom Feb, što nije čak ni sporedno sunce sa Popinog „sporednog neba“, jer je original jasan:

Le soleil va porter le jour à d’autres mondes;
Dans l’horizon désert Phébé monte sans bruit,
Et jette, en pénétrant les ténèbres profondes,
Un voile transparent sur le front de la nuit.

Sunce će odnijeti svjetlo u druge svjetove;
Na pustom vidiku Feba se tiho penje,
I baca, probijajući duboke tmine,
Providni veo na čelo noći.

Nije, dakle, On već Ona, Feba, boginja mjeseca, negdje piše da je unuka, a negdje da je sestra boga sunca zvanog Feb, koja je izašla iza sunčeva zalaska. Magov mućak snio je pijevac koji ne prestaje kukurikati da mu je svako jaje dvožučno. Taj pijevac zapravo kokodače, jer nas kuša uvjeri da je velika nosilja jaja. Uz to, kad je ovu strofu prevodio, da je uključio bar mrvu mozga, valjda bi skontao da nema ni teoretskih šansi da sunce, koje sve skida do gola, i na šta zemaljsko baci “svoj prozirni veo“, to je u nadležnosti Lune, to je veo mjesečine. Ali Mićeviću moram odati jedno priznanje: čarobnjačka lakoća sa kojom lupeta besmislice svagda izaziva moje udivljenje. Evo i mog prepjeva:

Dan sunce odneće u svetove ine;
Pust vidik gdje Feba tiho uvis krenu,
I na čelo noći, u duboke tmine
Prodirući, baca prozirnu koprenu.

Ovaj prevod je pravio profesionalac, zato je maksimalno tačan, a mađioničar hokus-pokusima i abrakadabrama proizvodi gluposti “Feb se tiho peo“ i “prozirni veo“ koji baca Feb “na čelo noći“ i vjeruje da ih može iskupiti lijepa riječ “mrkline“. Koje mu i jesu bile u glavi dok je pravio ove stihove, a svi Febovi napori da ih prosiječe otišli su ututanj.
Rado bih analizirao njegov prevod Iskije, no to bi trajalo predugo, a više me zanimaju vračevi prevodi moderne poezije, pa ću navesti 1) njen original (bez prve strofe), 2) bukvalni prevod, 3) Mićevićev prevod i 4) moj prepjev u dvije varijante, bez komentara, prepuštajući vam da sami procijenite šta je vrač dobro, šta napola uspjelo, šta loše, šta kljasto preveo, šta je zbrzio, šta uništio, i gdje se kao pjesnik takmičio sa Lamartinom i, najzad, šta nije razumio.

1)Voyez du haut des monts ses clartés ondoyantes
Comme un fleuve de flamme inonder les coteaux,
Dormir dans les vallons, ou glisser sur les pentes,
Ou rejaillir au loin du sein brillant des eaux.

2) Gledajte s vrha brdā njena talasava svjetla
Kako kao plamena rijeka plave brežuljke,
Spavaju u dolinama ili klize preko padina,
Ili odskaču u daljinu s blistavih grudi voda.

3) Gledaj s vrha brega svetlosti mu guste
kao plamna reka što gore napaja,
dok spiju u dolu, il’ niz rub se spuste,
il šiknu dolinom s dna vodenog sjaja.

4. a) Gledaj s vrha brdā, ko reka od plama,
Brežjem joj se svetla valovita toče,
Spiju u doljama, klize kosinama,
U dalj s voda, grudi blistavih, odskoče.

4. b) Gledaj s vrha brdā, ko reka od plama,
Brežjem joj se svetla valovita liju,
Spiju u doljama, klize kosinama,
S voda, grudi sjajnih, u dalj se odbiju.

1) La douteuse lueur, dans l’ombre répandue,
Teint d’un jour azuré la pâle obscurité,
Et fait nager au loin dans la vague étendue
Les horizons baignés par sa molle clarté!

2) Mutno svjetucanje, u sjeni rasuto,
Boji plavetnim svjetlom blijedu tamu,
I kao da plivaju daleko u maglovitom prostoru
Vidici kupani u njenoj mekoj svjetlosti!

3. Neodređen plamen, razasust u seni,
boji bledu tamu plavičastog dana,
a daljinom plove u talasnoj peni
vidici oprani svetlom sa svih strana.

4. a) Mutno svetlucanje, rasuto u seni,
Plavetnom svetlošću boji bledu tminu,
A vidici, mekim svetlom joj miveni,
Plove u magleni prostor, u daljinu.

4. b) Nesigurno svetlo, rasuto u seni,
Plavim danom boji blede tmine ove,
I vidici prani mekim svetlom njenim
U dalj, u magleni prostor ko da plove.

1) L’Océan amoureux de ces rives tranquille
Calme, en baisant leurs pieds, ses orageux transports,
Et pressant dans ses bras ces golfes et ces îles,
De son humide haleine en rafraîchit les bords.

2) Okean zaljubljen u te tihe obale,
Smiruje, ljubeći im stope, svoje burne zanose,
I stežući u svoje ruke te zaljeve i otoke,
Svojim vlažnim dahom osvježava im rubove.
3) Okean, zaljubljen u te žale mirne,
tih, ljubeć im stope, u zanosu plahom,
kad stiskom zatone i ostrva dirne,
osveži obale vlažnim svojim dahom.

4. a) Okean, zaljubljen u mir žala, blaži
Buran zanos, stope ljubeći im, steže
Zagrljajem dräge i otoke – vlažnim
Dahom mu se njini rubovi osveže.

4. b) Okean, očaran tim tihim žalima,
Buran zanos, stope ljubeći im, blaži,
Grli snažno dräge i otoke, svima
Rubove osveži dah mu što sve vlaži.

1) Du flot qui tour à tour s’avance et se retire
L’oeil aime à suivre au loin le flexible contour:
On dirait un amant qui presse en son délire
La vierge qui résiste, et cède tour à tour!

2) Talasa koji se naizmjence približava i povlači
Oko voli pratiti u daljini gipki obris:
Reklo bi se ljubavnik koji steže u svom ludilu
Djevicu što se sad opire a sad prepušta.

3) Vitki obris vala što se natrag osu
oči željno prate do u beskraj pusti:
ko ljubavnik koji grli u zanosu
devicu što neće i katkad popusti.
4. a) Valima što čas se bliže, a čas beže,
Volim da do udalj gipki obris pratim:
Tako u ludilu dragan devu steže
Koja se opire i popušta zatim!

4. b) Talasu što sad se bliži, sad povuče,
Volim da u dalji gipki obris pratim:
Ko dragan što steže, mahnitošću mučen,
Devu što se brani i popušta zatim!

1) Doux comme le soupir de l’enfant qui sommeille,
Un son vague et plaintif se répand dans les airs:
Est-ce un écho du ciel qui charme notre oreille?
Est-ce un soupir d’amour de la terre et des mers?

2) Tih kao uzdah djeteta kome se spava,
Tužan i nejasan zvuk se širi zrakom:
Je li to odjek neba koji nam opčinjava uho?
Je li to ljubavni uzdah zemlje i mora?

3) Nežan kao uzdah deteta što spava,
Glas taman i bolan u vazduhu pline:
Da l’ je odjek neba što sluh očarava
Da l’ ljubavni uzdah zemlje i pučine?

4. a) Ko uzdah deteta snenog tih se čini
I rasipa zrakom zvuk tužni i tavni:
Da li eho neba što nam sluh opčini?
Il zemlje i morā uzdisaj ljubavni?

4. b) Tih kao uzdisaj čeda kom se spava,
Rasipa se zrakom zvuk tužni i tavni:
Da li odjek neba što sluh opčinjava?
Il zemlje i morā uzdisaj ljubavni?

1) Il s’élève, il retombe, il renaît, il expire,
Comme un coeur oppressé d’un poids de volupté,
Il semble qu’en ces nuits la nature respire,
Et se plaint comme nous de sa félicité!

2) Diže se, opet pada, opet se rađa, umire,
Kao srce koje pritiska težina slasti,
Čini se da u tim noćima priroda diše,
I žali se kao mi zbog svog blaženstva!

3) Uzdiže se, pada, rađa se, izdiše,
kao srce koje teret strasti slama,
sva priroda noćas ko da diše tiše
na blaženstvo svoje žalna slično nama,

4. a) Uzlet, pad, opet se rodi, umre, ko da
Naslade teretom jedno srce lome,
Ko da u noćima tim diše priroda
I jada se ko mi u blaženstvu svome.

4. b) Uzlet, pad, ponovo rodi se, izdiše
Ko srce što slasti težinom ga lome,
Ko da u noćima tim priroda diše
I jada se ko mi u blaženstvu svome.

1) Mortel, ouvre ton âme à ces torrents de vie!
Reçois par tous les sens les charmes de la nuit,
A t’enivrer d’amour son ombre te convie;
Son astre dans le ciel se lève, et te conduit.

2) Smrtniče, otvori svoju dušu tim bujicama života!
Primi svim čulima čari noći,
Da se opiješ ljubavlju njena tama te poziva;
Njena se zvijezda na nebu diže i vodi te.

3) Smrtniče, pij dušom te bure života!
Svim čulima primi čari noći ove:
da te slašću prožme njen mrak te omota,
njena zvezda nebom penje se, i zove.

4. a) Smrtniče, otvori dušu bujicama
Žića, svim čulima primi noćne čini,
Opij se ljubavlju – zove njena tama,
Da te vodi, njena zvezda gre k visini.

4. b) Smrtniče, otvori bujicama žića
Dušu, čîni noći svim čulima primaj,
Opij se ljubavlju – zove njena tmica,
Zvezda, da te vodi, ide k nebesima.

1)Vois-tu ce feu lointain trembler sur la colline?
Par la main de l’Amour c’est un phare allumé;
Là, comme un lis penché, l’amante qui s’incline
Prête une oreille avide aux pas du bien-aimé!

2) Vidiš li tu udaljenu vatru kako drhti na brijegu?
Rukom ljubavi upaljen to je svjetionik;
Tamo, kao ljiljan pognut, draga što se naginje
Žudnim uhom osluškuje korake voljenog.

3) Vidiš breg što trepti u dalekom ognju?
Ljubavlju se pali ta svetilja kula;
tu, kao krin svijen, dragana se pognu,
ne bi li požudno stope dragog čula.

4. a) Vidiš s huma trepti plam dalek? To sviti
Svetionik rukom ljubavi paljeni!
Tu, draga nagnuta, kao ljiljan sviti,
Žudnim uhom sluša: korača voljeni.

4. b) Vidiš hum što trepti vatrom iz daljine?
Ljubavlju paljeni svetionik to je!
Tu, draga nagnuta, ko krin što se svine,
Žudnim uhom sluša korak dragog svojeg.

1) La vierge, dans le songe où son âme s’égare,
Soulève un oeil d’azur qui réfléchit les cieux,
Et ses doigts au hasard errant sur sa guitare
Jettent aux vents du soir des sons mystérieux!

2) Djevica, u snu gdje se njena duša gubi,
Podiže plavo oko koje odražava nebo,
I njeni prsti nasumce prebiru po gitari
Bacajući večernjim vjetrovima tajnovite zvuke!

3) Devica, sva u snu što joj dušu zari,
Diže plavo oko što nebo obasja,
I nehajno rukom bludeć po gitari
U lahore noćne baca tajna glasja:

4. a) Deva, u snu, u toj bludnji duše njene,
Diže plave oči što nebo zrcaju,
Nasumce joj prsti zvuke tajanstvene
S gitare u vetre večernje bacaju:

4. b) Deva, u snu gde se gubi duša njena,
Diže plavo oko što nebo zrcali,
Nasumce joj prsti zvučja tajanstvena
S gitare u vetre večernje su slali:

1) “Viens! l’amoureux silence occupe au loin l’espace;
Viens du soir près de moi respirer la fraîcheur!
C’est l’heure; à peine au loin la voile qui s’efface
Blanchit en ramenant le paisible pêcheur!

2) “Dođi! ljubavna tišina osvaja prostor u daljini;
Dođi da večernju kraj mene udišeš svježinu!
Vrijeme je; tek što se u daljini jedro koje nestaje
Zabijelilo vraćajući mirnoga ribara!

3) “Dođi! mir ljubavni ispunja dolinu;
dođi da uz mene svežost te očara!
Čas je: tek daleko jedro koje minu
Beli se noseći spokojnog ribara.

4. a) “Dođi! Muk ljubavni osvaja daljinu;
Dođi, da kraj mene svežu večer dišeš!
Dok se vraća mirni ribar, u taj minut
U dalji belasne jedro što se briše!

4. b) “Dođi, dok ljubavna tišina poseda
Dalj, da svežu večer kraj mene udišeš!
Čas je: dok se vraća mirni ribar jedan,
U dalji belasne jedro što se briše!

1) Depuis l’heure où ta barque a fui loin de la rive,
J’ai suivi tout le jour ta voile sur les mers,
Ainsi que de son nid la colombe craintive
Suit l’aile du ramier qui blanchit dans les airs!

2) Od časa kad je tvoja barka pobjegla daleko od obale,
Gledala sam cijeli dan tvoje jedro na morima,
Kao što iz svog gnijezda plašljiva golubica
Gleda krilo goluba koje se bjelasa u zraku!

3. Otkako ti barka pobeže sa žala,
pratila sam tvoju kataraku niz more,
kao što, iz gnezda, golubica mala
prati let goluba što se beli gore.

4. a) Kad barkom pobeže daleko od žala,
Jedro ti na moru vazdan gledala sam,
Ko što golubica plašna bi gledala,
Iz gnezda, goluba što zrakom belasa.

4. b) Kad ti od obale pobeže brodica,
Vazdan tvoje jedro morem gledala sam,
Ko plašljiva, iz svog gnezda, golubica
U zraku goluba što krilom belasa.

1) Tandis qu’elle glissait sous l’ombre du rivage,
J’ai reconnu ta voix dans la voix des échos;
Et la brise du soir, en mourant sur la plage,
Me rapportait tes chants prolongés sur les flots.

2) Dok je ona klizila u sjeni obale,
Prepoznala sam ti glas u glasu odjeka;
I večernji povjetarac, umirući na plaži,
Donosio mi je tvoj pjev koji se protezao na talasima.

3) Kroz tamu obale kad klizeći ode,
tvoj sam glas poznala u odjeka glasu,
a lahor večernji, umiruć kraj vode,
pev mi tvoj donese što se valom rasu.

4. a) I dok je klizila dilj obalske tmine,
Tvoj sam glas u glasu odjekā poznala:
A večernji lahor, što na plaži gine,
Nosio mi tvoj poj, produljen vrh vala.

4. b) U sjeni obale kad minu klizeći,
U glasu odjekā tvoj sam glas poznala;
I večernji lahor, na toj plaži mreći,
Donese mi tvoj pjev protegnut dilj vala.

1) Quand la vague a grondé sur la côte écumante,
À l’étoile des mers j’ai murmuré ton nom,
J’ai rallumé sa lampe, et de ta seule amante
L’amoureuse prière a fait fuir l’aquilon.

2) Kad je talas zagrmio na zapjenušanoj obali,
Morskoj zvijezdi šaputala sam tvoje ime,
Ponovo sam upalila svjetiljku i same tvoje drage
Zaljubljena molitva je buru otjerala.

3) Kad žalom od pene val urlati stane,
noću zvezdi morskoj šaptah tvoje ime,
upalih svetljku, i tvoje dragane
molitva ljubavna odgna nalet zime.

4. a) Kad talas zagrme žalom punim pene,
Morskoj zvezdi tvoje ime sam šaptala,
Čim upalih lampu, tvoje je voljene
Ljubavna molitva buru oterala.

4. b) Morskoj zvezdi, kad val žalom punim pene
Zagrme, šaptati ime sam ti stala;
Opet uždih lampu, i tvoje voljene
Molitva ljubavna buru je odgnala.

1) Maintenant sous le ciel tout repose, ou tout aime:
La vague en ondulant vient dormir sur le bord;
La fleur dort sur sa tige, et la nature même
Sous le dais de la nuit se recueille et s’endort.

2) Sad se pod nebom sve odmara ili sve voli;
Talas lelujajući se dođe da spava na obali;
Cvijet spava na svojoj stabljici i sama priroda
Pod baldahinom noći se pribire i uspavljuje.

3) Sad po nebom mir je pun strasnoga plama;
val namreškan sanja pokraj žala plava;
spi cvet na stabljici, a priroda sama
pod baldahin noći skuplja se, i spava.

4.a) Odmara il voli sad sve ispod svoda;
Bibav talas dođe na obali spati;
Cvet spava na stapci, čak se i priroda
Pod baldahin noći skuplja, i spi zatim.

4. b) Sad sve ispod neba voli il odmara,
Dođe na žal da spi lelujavi talas;
Spava cvet na stapci, i sama se Narav
Pod baldahin noći skuplja da bi spala.

1) Voici la mousse a pour nous tapissé la vallée,
Le pampre s’y recourbe en replis tortueux,
Et l’haleine de l’onde, à l’oranger mêlée,
De ses fleurs qu’elle effeuille embaume mes cheveux.

2) Evo mahovina je za nas presvukla dolinu,
Loza se tu savija u izvijugane nabore,
I dah talasa, s narančom izmiješan,
Tim cvjetovima kojim latice trga kose mi namirisava.

3) Gle: trava je za nas istkala dolinu;
Loza se savija kroz vitke prevoje,
A dašak talasa, kroz naranču minu
I cvećem što strga kiti vlasi moje.

4. a) Gle, dol mahovinom za nas zastrveni,
Trs loze u krive nabore svio se,
Dah vala, s narandžom smešan, cvećem njenim,
Koje kida, meni namirisa kose.

4. b) Gle, dol mahovinom za nas zastrveni,
Tu vijuge bora trs loze svio je,
Dah vala, s narandžom smešan, cvećem njenim,
Koje kida, kose namirisa moje.

1) À la molle clarté de la voûte sereine
Nous chanterons ensemble assis sous le jasmin,
Jusqu’à l’heure où la lune, en glissant vers Misène,
Se perd en pâlissant dans les feux du matin.”

2) Na mekoj svjetlosti vedrog svoda
Pjevaćemo zajedno sjedeći ispod jasmina,
Do časa kad se mjesec, klizeći prema Miseni,
Ne izgubi blijedeći u vatrama jutra.”

3) Pri svetlosti mlakoj visine smirene
pod cvetnim jasminom pevaćemo skupa
do trena kad mesec, klizeć put Misene,
u vatrama jutra bled se ne okupa.”

4. a) Pod svodom, u mekom svetlu, izvedrenim,
Pevaćemo ispod jasmina sedeći,
Do časa kad mesec, što klizi k Miseni,
U vatrama jutra nestane bledeći”.

4. b) Na mekoj svetlosti tog svoda bez seni,
Pevaćemo ispod jasmina sedeći,
Do časa kad mesec, što klizi k Miseni,
U vatrama jutra nestane bledeći”.

1) Elle chante; et sa voix par intervalle expire,
Et, des accords du luth plus faiblement frappés,
Les échos assoupis ne livrent au zéphire
Que des soupirs mourants, de silence coupés.

2) Ona pjeva; i njen glas povremeno nestaje,
I iz tih laganije odsviranih akorda lutnje,
Uspavani odjeci lahoru predaju
Samo umiruće uzdahe, tišinom presijecane.

3) Peva; i glas njen je već na izdisaju,
dok sve tiše gnani zvucima laute,
smireni odjeci lahoru tek daju
klonule uzdahe, mirom prekinute.

4. a) Peva; i glas njen je kašto na umoru,
I akordi lutnje, pod sve lakšom rukom,
Snenim odjecima predaju lahoru
Tek uzdahe što mru, presecane mûkom.

4. b) Peva, i glas njezin pokašto izdiše,
I akordi, mekše sve, svirani lutnjom,
Snenim ehom šalju lahoru ne više
No uzdahe što mru, presecane šutnjom.

1) Celui qui, le coeur plein de délire et de flamme,
A cette heure d’amour, sous cet astre enchanté,
Sentirait tout à coup le rêve de son âme
S’animer sous les traits d’une chaste beauté;

2) Onaj ko bi, srca punog ludila i plama,
U taj ljubavni čas, pod tom zvijezdom začaranom,
Osjetio odjednom san svoje duše
Kako oživljava u liku neke nevine ljepote;

3) Taj što bi sa srcem u strasti i vatri,
pod zanosnom zvezdom, u ljubavnom trenu,
osetio naglo sve što duša snatri
kako oživljuje kroz draž uzvišenu.

4. a) Taj što, srca punog ludila i plama,
Pod čarobnom zvezdom, u taj čas ljubavi,
Svoje duše san bi osetio namah
Što u liku čedne lepote se javi.

4. b) Taj što, srca punog ludila i plama,
Pod mađijskom zvezdom, u ljubavnom trenu,
Ćuteo bi svoje duše sanju, namah
U liku lepote čedne oživljenu.

1) Celui qui, sur la mousse, au pied du sycomore,
Au murmure des eaux, sous un dais de saphirs,
Assis à ses genoux, de l’une à l’autre aurore,
N’aurait pour lui parler que l’accent des soupirs;

2) Onaj ko bi, na mahovini, ispod smokve,
U žuboru vode, pod baldahinom od safira,
Klečeći na koljenima, od jedne do druge zore,
Mogao da joj se obrati samo glasom uzdaha;

3) Taj što bi, u travi, kraj smokvine kore,
kroz žubor talasa, kroz modri baldahin,
sav na kolenima, od zore do zore,
njoj zborio samo uzdasima plahim;

4. a) Taj, na mahovini, pored sikomore,
Što u šumu voda, i pod baldahinom
Safirnim, klečeći, do zore do zore,
Njoj bi uzdasima zborio jedino.

4. b) Taj što, pored smokve, dok vode žubore,
Na mahovini bi, i pod baldahinom
Safirnim, klečeći, od zore do zore,
Njoj glasom uzdaha zborio jedino;

1) Celui qui, respirant son haleine adorée,
Sentirait ses cheveux, soulevés par les vents,
Caresser en passant sa paupière effleurée,
Ou rouler sur son front leurs anneaux ondoyants;

2) Onaj ko bi, udišući njen obožavani dah,
Osjetio njene kose, koje vjetar diže,
Kako miluju prelazeći njen kapak laganim dodirom,
Ili prevrću po njenom čelu okrugle valovite kovrdže;

Sunitina napomena: “Anneaux, što znači prsten, alka, zaista su okrugle kovrdže po tadašnjoj modi, to smo već provjeravali, a ima ih na portretima iz tog doba”.

3) Taj što bi dahnuvši njen dah plemeniti
naslutio kosu koju vetar penje,
čiji pramen njene trepavice kiti,
il’ valja po čelu talasno prstenje.

4. a) Taj, koji bi njen dah udišući mili,
Osetio kosu, kad je vetar krene,
Da miluje kapak, taknut usput, ili
Čelom joj prevrće u valu prstene;

4. b) Taj koji bi, kada diše dah voljene,
Osetio kosu, što je vetar krenu,
Da miluje, usput dodirnute, njene
Kapke, ili lokni val na čelu prenu;

1) Celui qui, suspendant les heures fugitives,
Fixant avec l’amour son âme en ce beau lieu,
Oublierait que le temps coule encor sur ces rives,
Serait-il un mortel, ou serait-il un dieu?…

2) Onaj koji bi, zaustavljajući te prolazne časove,
Prikivajući ljubavlju svoju dušu za to lijepo mjesto,
Zaboravio da vrijeme još teče na tim obalama,
Bi li bio smrtnik, ili bi bio bog ?…

3) Taj što bi, sputavši čase ubrzale,
vežući s ljubavlju dušu za kraj mio,
smetnuo da vreme teče niz te žale,
da li bi to smrtnik, da li bi bog bio?…

4. a) Taj što bi, ustaviv časove leteće,
Za taj lep kraj dušu ljubavlju pribio,
Zaboraviv da još tim žalima teče
Vreme – bi li smrtnik, ili bog bi bio?…

4. b) Taj što bi, ustaviv prolazne časove,
Uz taj lep kraj dušu ljubavlju privio,
Smetnuo da teče još niz žale ove
Vreme – bi li smrtnik, ili bog bi bio?…

1) Et nous, aux doux penchants de ces verts Elysées,
Sur ces bords où l’amour eût caché son Eden,
Au murmure plaintif des vagues apaisées,
Aux rayons endormis de l’astre élysien,

2) A mi, na blagim obroncima zelenih Jelisejskih polja,
Na tim obalama gdje je ljubav navodno sakrila svoj Raj,
Sa žalosnim šapatom tih umirenih talasa,
Sa zaspalim zracima neke jelisejske zvijezde,

Napomena iz enciklopedija i Klaićevog rječnika: “Jelisejska polja ili Jelisej, od grčkog Elysion pedion (“mjesto koje je udario grom”), ugodno mjesto gdje duše junaka i časnih ljudi žive iza smrti, raj”.

3) A mi, s obronaka tog zelenog Raja,
u kraju gde ljubav svoj Eden ugnezdi,
uz tužni šum vala smirenog odsjaja,
pod zracima snenim na toj rajskoj zvezdi

4. a) A mi, sa nagiba zelen-Elizija,
Sa žalā s ljubavnim Edenom skrivenim,
Uz tužan šapt vala smirenih, dok sija
Elizijska zvezda još zrakama snenim,

4. b) A mi, sa padina tog Raja zelenog,
Sa žalā gdje ljubav svoj Eden skrila je,
Uz tužan šapt vala umirenih, gdeno
Elizijske zvezde sneni zraci sjaje,

1) Sous ce ciel où la vie, où le bonheur abonde,
Sur ces rives que l’oeil se plaît à parcourir,
Nous avons respiré cet air d’un autre monde,
Elyse!,.. et cependant on dit qu’il faut mourir!

2) Pod tim nebom gdje života i sreće ima u obilju,
Na tim obalama preko kojih oko voli da preleti,
Mi smo udisali taj zrak nekog drugog svijeta,
Elizo!… a ipak kažu da treba umrijeti!

3) Pod nebom gde život, gde blaženstvo cveta,
na žalu kud oko radosno uzleti,
mi smo udisali vazduh drugog sveta,
Elizo!… A kažu da treba umreti!

4. a) Pod nebom gde žića, sreće je punina,
Dok obale oko voli da preleti,
Udisasmo taj zrak nekog sveta ina,
Elizo!… a ipak vele: treba mreti!

4. b) Pod nebom gde život i sreća su cvali,
Na žalima kojim oko rado leti,
Zrak nekoga sveta inog smo disali,
Elizo!… a ipak kažu: treba mreti.

Pjesmu Iskija sam, prije otprilike pet godina, sâm preveo, ali sam Sunitu Subašić-Thomas zamolio da, za ovu knjigu, napravi bukvalni prevod, kako mag ne bi mogao da pisne ni jednu jeditu, a da je obeštetim za uloženi trud, napravio sam još jedan prevod i oba su bolja od vračevoga, a čitalac, ako mu nije mrsko, neka se malo zabavlja pogađanjem koji sam verziju pravio sâm, a koju prema Sunitinom doslovnom prevodu.
U ovome meču čarobnjaka sam porazio sa 2:0 i, mada je u mladosti bio odličan fudbaler, u ovoj knjizi ću u svakoj tekmi golovima napuniti mrežu geniju čija je majka ”iz čarobnih Dučića” pod Lovćenom, a ono što sam već kazao u prozi sad ću ustihovati:

Prevodilački mrtvak
Koji je mješavina
Montenegrinjca i Srbina,
Idealna je žrtva
Marka Darinkina.

VI

Sad ću razmotriti pjesmu Viktora Igoa Paroles sur la dune, to jest Riječi na pijesku, po Mićeviću, to jest Riječi na duni, po Vešoviću, i ova razlika nije važna, ali se i iz nje vidi moja težnja ka što tačnijem prevođenju: svagda sam se trudio da za studente pravim prepjeve bez izmišljotina, ili da budu bar svedene na minimum. Dajem strofe originala, njin bukvalni prevod, boldirani Mićevićev, vlastiti prepjev u kurzivu, i komentare onog što je Mićević napravio.

a) Maintenant que mon temps décroît comme unflambeau,
Que mes tâches sont terminées;
Maintenant que voici que je touche au tombeau
Par les deuils et par les années,

b) Sad kad mi vrijeme slabi kao baklja
Kad su moje zadaće okončane;
Sad kad evo groba se dotičem
Žalostima i godinama.

c) Sad kad moj je život kao baklja spaljen,
kad moj je zadatak svršen,
sad kad na dno crne rake ja sam svaljen,
starošću i bolom skršen;

d) Sad kad mi vrijeme slabi kao zublja,
Kad svrši se moj zadatak;
Sad, u godinama kad žalost, sve dublja,
Evo groba čak se hvata.

Da su mu prevodi rađeni “pomno” dokazuju i dvoje “j” koja su mu se pojebala u prvom i drugom stihu, što je bilo lako izbjeći: “sad kad je moj život” i ”kad je moj zadatak”. I mag se ljuto vara ako vjeruje će da zvučnost sintagme “kao baklja spaljen” prikriti, čak iskupiti, dvostruku laž u prvom stihu. Original kaže da mu život nije spaljen, a ovim pretjerivanjima od velikog pjesnika praviš drugorazrednog. Baklje daju svjetlo, mogu gorjeti, ali ne i biti spaljene. Spaljuju vještice, Đordana Bruna, mostove iza sebe, ali ne baklje. Dabić je spaljivao sela i gradove, ali nije poznato da je ikad spalio i jednu baklju, mada jeste u doba opsade Sarajeva kušao da mene, baklju antisrpstva, granatama spali, ali zalud.
Pjesnikovo vrijeme je oslabilo kao baklja, i tu sliku koja sugeriše da je Igo bio ne samo veliki, već nerijetko i genijalan pjesnik, mag je pretvorio u život spaljen kao baklja, što mogu samo diletanti. Uništio je finu nijansu iz originala: pjesnik osjeća da je oslabila svjetlost koju baklja isijava, a njegov život i jest bio baklja, dok vrač ne kaže čak ni da je dogorjela, već da je “spaljena”, pravi od Igoa pjesnika čiji jezik ne poštuje temeljna pravila ljudskog mišljenja. Pridjev “spaljen” kaže da je veliki pjesnik Igo svaljen na razinu drugorazrednog, da je u vrač gluh za naš jezik i da aristotelovskoj logici voli prirediti klasično silovanje.
No možda je gora, u svakom slučaju je blesavija laž koja opet potvrđuje neukus sklon napuhivanjima, tvrdnja da je pjesnik “na dno crne rake svaljen”: e jes mu stil, svaka čas! I kad bi bilo tačno, a nije, da se ćuti kao da je već u raci, riječi “svaljen” “na dno crne” i “ja” tu su da pokažu kolik nepjesnik čuči u Mićeviću i da popune metar, a ovakvi viškovi u vrača čest i jak su dokaz da je prevodilački amater, čak i diletant.
Po Česlavu Milošu, u prevođenju je glavni problem kako naći dovoljno zgusnute formulacije koji će prenijeti pjesnikovu misao, što u praksi znači: kako eliminirati viškove koji se jave kad pjesmu bukvalno prenesete sa stranog u naš jezik, a to će reći i da prevodilac nema pravo na suvišne riječi i da su dopisivanja dokaz nevještine, osim kad se ne može drukčije, a ti slučajevi su, po mom iskustvu, mnogo rjeđi no što se priča.
Vrač si prečesto dopušta luksuz da dopiše ono čega u izvorniku nema i izbaci ono što u njemu postoji. I mada su rime “spaljen”- “svaljen”, “svršen”-“skršen” zvonke kao vojničke cokule na ulicah Beograda za prvomajskih parada, ne očaravaju toliko da zaboravimo činjenice: Igo je živio 83 ljeta gospodnja, a ovu pjesmu je napisao u 52. godini, pa bi prevodilac vještiji i s više sluha za poeziju izbjegao svaljenost u raku i skršenost starošću, jer to su banalne laži.
U prevodu druge strofe postoje rupe kao da je bila izložena dejstvu Dabićevih topogruvaca i original je očerupan više nego što bi početnik, a kamoli čarobnjak, smio sebi dozvoliti:

a) Et qu’au fond de ce ciel que mon essor rêva,
Je vois fuir, vers l’ombre entraînées,
Comme le tourbillon du passé qui s’en va,
Tant de belles heures sonnées;

b) I kad u dubini tog neba što ga moj uzlet sanjaše
Vidim kako bježe, prema sjenci odvlačeni,
Kao vihor prošlosti koji odlazi,
Toliki krasni časovi što odzvoniše;

c) Sad kad prema dugo snevanome svodu,
prema usamljenoj seni,
kô vihor prošlosti naglo će da odu
svi oni prekrasni treni;

d) Kad u nebu, o kom sne moj uzlet snova,
Bježe, jer ih tama siše,
Ko vihor prošlosti, toliko časova
Lijepih što odzvoniše;

Ova strofa se ne može prevesti da nešto ne izbaciš, ali se odmah vidi da se završetak trećeg stiha “qui s’en va” (“koji odlazi”) može ispustiti da se oslobodi prostor za važnije stvari koje se ne smiju izostaviti. Mag koji sanja o prevodiocu sa ”nepogrešivim kritičkim osećanjem”, ovdje smatra da su važne upravo te riječi bez kojih prepjev može, čak prilogom (”naglo će da odu”) naglašava njihov značaj, a zašto – treba razbaciti hazreti Fatimin grah da nađeš odgovor.
A važan polustih “que mon essor rêva”, [”što ga moj uzlet sanjaše”] sveo je na pridjev “snevan”, jer njegovi prepjevi kažu da mu je “kritičko osećanje” često mizerno. Zašto bi Igo, ili bilo koji pjesnik, ili bilo koji čovjek, uprazno ”snevao” svod koji mu je nad glavom, svagda vidljiv? San o uzletu na nebo pjesnički i ljudski je legitiman, a snevati ga ‘nako mogu drugorazredni pjesnici. Dajem 100 konvertibilnih maraka onom ko u sintagmi ”snevani svod” otkrije relevantan smisao, unatoč tomu što krasno zvuči: čarobnjakove laži često su vrlo umilne.
I ”usamljena sena” je vrlo dražesna. Vrlo poetična. O ovim se prevodima može reći sve osim da su nepoetični, jer mag sve uljepšava kao gimnazijalka i evo jedan od stotina primjera. Lamartin u Iskiji kaže: „La vierge, dans le songe où son âme s’égare, / Soulève un oeil d’azur qui réfléchit les cieux“ [Djevica, u snu gdje se njena duša gubi, / Podiže plavo oko koje odražava nebo] što mag ovako prevodi: “Devica, sva u snu što joj dušu zari, / Diže plavo oko što nebo obasja“ (podvukao M. V.), te ako pitate: kako je oko koje odražava nebo zadobilo moć da nebo obasjava, odgovo je prost: to mnogo poetičnije, ali ni u izvornom stvaralaštvu, i kad nisu koljinski jeftine, poetizacije najčešće ne vode daleko i te poetizacije neće prikriti njegove promašaje, a ovaj put tešku proizvoljnost: zašto je u njega sena postala ”usamljena”? Mnogi njegovi uratci nepodnošljivi su iz više razloga, a proizvoljnosti su im najnesnosnija mana: u izvorniku, ta tama, ili sjenka, nije usamljena već vuče, privlači, odvlači minule časove života, pa se opet pitam: može li iko reći šta pridjev “usamljen” u ovoj strofi radi, osim što popunjava metar?
Vrač ne vidi koliko škodi prepjevu taj epitet koji nas gotovo poziva da saosjećamo sa kosmičkim mrakom što guta pjesnikov život! Jer kako drukčije, ako ne kao poziv na sućut, da doživimo pridjev ”usamljen” u tom spregu? Ima u dubini neba njakva ”usamljena sena” kojoj pjesnikovi minuli časovi hitaju u susret da joj prave društvo. Čak ako je ovo čitanje maliciozno, što je prepjev zaslužio, nema sumnje da u Igoovom pjesništvu vrve, nadiru, kuljaju mrakovi, tmuše, tmine, tmice, pomrčine, tame, sjenke, u njega ima i “strašno crno sunce iz koga noć zrači” i nije vjerovatno da je i jedna njegova sjena “usamljena”, ali vrač voli unositi misterije tamo gdje je original sasma jasan.
O najboljim polemikama Vuka Karadžića jedan njegov pristaša veli: to su ”matematički dokazane magareštine serbskih spisatelja”. Sličnim poslom se bavi i ova knjiga. Pobrojmo magareštine u ovoj strofi: laže da je svod snevan i na kvadrat laže da je dugo snevan; laže da je sena usamljena, laže da će treni da odu jer upravo odlaze, a na futur je prisiljen rimom; nema sna o uzletu ka nebu, najigovskije slike u pjesmi, nema bijega časova, jer vrač je slijep za nijanse: važno mu je da odlaze, i to tek ima da bide, a jebe mu se što sve proživljeno bježi od pjesnika; i ništa te časove ne odvlači, kao u orginalu, jer briga ti je maga što ih mrak otima i što je život kao utopljenik iz njemačke bajke: “malo on tonuo, malo ga vukla vila”; časovi u Koljinu prevodu nisu “odzvonili”: izbacio je taj glagol koji sugeriše da je od svega lijepog u životu ostao zvuk izbijanja ura; parazitska zamjenica ”oni” tu je da popuni metar i u istu svrhu služi i pojačanje ”prekrasni”. Ukratko: i ovu strofu moreš nabiti na hašimagu, jer mag ne prevodi već loše prepričava original. U mom prevodu ove strofe zrcali se prevodilačko načelo: svesti gubitke na minimum, a vrač je kao nastojnik imanja koji je zavro da vlasnika raskući.
Treću strofu pjesme Riječi na duni nije preteško prevesti, pa bismo od maga očekivali da zadaću obavi lako i uspješno:

a) Maintenant que je dis: – Un jour, nous triomphons;
Le lendemain, tout est mensonge! –
Je suis triste, et je marche au bord des flots profonds,
Courbé comme celui qui songe.

b) Sad kad kažem: – Jedan dan, trijumfujemo;
Sutradan, sve je laž! –
Tužan sam, i hodam kraj valova dubokih,
Pognut, kao onaj koji sanja.

c) Sada kad kažem: jednog dana slavih,
sutradan sve varka tašta!
Ja sam tužan, bludeć pored vala plavih,
zguren kao stvor što mašta.

d)Sada kada kažem: jednom – dan pobjede,
Sutradan su sve laganja! –
Tužan, kraj valovlja dubokoga gredem,
Pognut, ko onaj što sanja.

Mićevićev Igo “bludi”, a ova ofucana poetizacija znak je da je vrač u vlasti predodžbe koju njeguju u razredu gimnazijski profesori: romantičar je obavezan da bludi. “Varka” je postala ”tašta” da se rimuje sa ”mašta”, a ova dopisivanja pod prinudom rime dokaz su da ne zna praviti dobre vezane stihove, ili da su mu prepjevi rađeni na brzinu, ili da se ne uzda u rmbanje već u mađije: u njega nema kapanjā nad prevodom, punih i patnje i gušta, u šta ide i traženje rime koja omogućuje da sa što manje gubitaka preneseš original. I kako da bude kapanja nad pjesmom kad je objavio preko sto knjiga prevoda, što govori prije o prevodilačkoj mašini nego o čarobnjaku: stroj koji uvijek na sličan način melje izvornik ubijanje poezije pretvorio je u manir!
Po Mićeviću, zgurenost je bitno svojstvo maštara, čak ste u iskušenju dodati mu grbu kojom je kao Leopardi osuđen na vječito maštanje, mada Le petit Robert kaže da je glagolski pridjev “courbé” figurativan i da znači ”courber la tete, le front”, pognuti glavu, čelo, a slika pjesnika koji kraj talasa hoda pognute glave, nalik onom koji sanja, ima precizan smisao: ne gleda u valove već preda se, u svoj san, zato talasi ne mogu biti “plavi” kao u maga, jer ih pjesnik ne gleda, ali mogu biti duboki, jer se to vidi u duhu.
Radi se o sinegdohi: uzima dio umjesto cjeline, talase umjesto mora, ali ih opisuje kao da su cjelina, zato pridjev ”dubok” polučuje fin učinak: cjelina se ogleda u dijelu, ono što je na površini svijeta puti ka njegovoj dubini, zrcali je, a ovu sliku vrač je uništio milozvučnim i bednim stereotipom “vali plavi”, tačnije šupljom poetizacijom koja puti ka rđavom ukusu, i slabom vladanju vezanim stihom, i mukama sa rimom.
I u krivu je ako vjeruje da je slavljenje valjana zamjena za trijumf, za pobjedu. Nevolje s metrom i rimom glavni su krivac za laži u ovim prevodima: kad je stih predug, popunjava ga suvišnim, a kad je prekratak, poseže za kraćim a nedovoljno tačnim riječima. Već sam rekao: ako mu metar, ili rima, ili oboje, ne dopuštaju da upotrijebi pravu riječ, vrač napiše nešto slično, a rezultat je čorbina čorba, i zato, ako ne znate original, ni ovdje se ne naziru igoovske pobjede koje su sjutradan laži.
Uz to je ono što nije tek pjesnikovo već svačije iskustvo ili udes, sugerisano množinom “trijumfujemo”, pripisao isključivo pjesniku, što je osiromašilo pjesmu koja se uobličava od ličnog i od svačijeg, od nadličnog iskustva.
Četvrtu strofu nije lako prevesti i opet se čini neizbježnim da se iz nje štošta izostavi, ali od Mićevića koji je prevodilačka institucija ne bi se očekivalo da je rasturi ko bugarsku skupštinu:

a) Je regarde, au-dessus du mont et du vallon,
Et des mers sans fin remuées,
S’envoler sous le bec du vautour aquilon,
Toute la toison des nuées;

b) Gledam, preko brda i dôlje,
I beskrajnih nemirnih mora,
Kako uzlijeće pod kljunom supa-sjeverca
Oblakā čitavo runo.

c) Gledam preko brda i poljane ove
i preko pučine cele,
pod kljunom severca oštrog kako plove
oblaka zavese bele.

d) Gledam preko brda, dôlje i pučine
Beskrajne, s nemira puno,
Kad pred kljunom supa-sjeverca se vine
Oblakā čitavo runo.

Nakon ovog točnog prevoda (koji sam od sebe i očekivao, jer sam pjesnik, dok mag, mada je publikovao priličan broj zbirki i na internet stavlja svoje pjesme na francuskom, nikad nije bio pjesnik), valjda je shvatljivije zašto su mi smiješne priče o njegovu čarobnjaštvu: prevođenje je rmbanje, a vrač je ljenguz koja s lakoćom štanca rime cele-bele, tašte-mašte, a ovakvog zelja u njega ima toliko da ga ne bi popasao ni dželep govedi.
Neću pitati: đe ti je “sup”, mrčio se? Mag mrzi supove, a obožava labudove, jer su ukrasni, i njine kljunove poredi sa ženskim stopalima u pjesmi gdje labudova nema, ali ju je morao labudima zacukriti! I u kakvoj su vezi ”kljun sjeverca” i “bele zavese” koje mebliraju pjesaž čineći ga komfornim? Ni u kakvoj: ova proizvoljnost, jedna od brojnih, pravljena je i pod prisilom rime: treba mu srok za “cele”, što traži riječ u ženskom, a runa su u srednjem rodu, i pod prinudom metra: trebaju mu trosložne “zavese”, a “runa” su dvosložna. Kad mi ovu žrtvu vezanog stiha bude žao, kažem si: koji ga moj tera u Moravu ako ne zna da pliva? Ovdje su rima i metar krivi što je Igo gotovo nadrealista: u njihovim pjesmama ne bi bilo odveć čudno, ako bi uopšte bilo čudno, što se sup-sjeverac hrani zavjesama, a ne ovcama! Uz to, sjeverac mu je “oštar”, parazitska riječ dostojna amatera, jer oštar je svaki sjeverac koji je dorastao sebi, sjeverac je plaćen da bude oštar, pa mu je Igo to svojstvo prećutao.
U izvorniku oblaci su ili žrtve supa-sjeverca, ili ga se boje, jer bježe od njega, uzlijeću pred njim, dok u maga spokojno ”plove”, što je i laž i jeftina poetizacija. Uzlijetanje oblaka, skupa s “nemirnim morima”, tvori dinamičan, čak dramatičan prizor koji je vrač uništio, i cijelu strofu srozao do stihoklepstva: pučina nije beskrajna, nema na njoj nemira, sjeverac nije sup, oblaci nisu runo, a ono što je ostalo od izvornika liči na mačka Toma u času kad iziđe iz eksplozije. Moj prepjev sačuvao je sve što je vrač ubio, jer profesionalci se znaju okoziti nad prevodom kako bi original prenijeli sa što manje gubitaka i laži. Mićević svoja laganja smatra sustvaralaštvom.
Drugu polovinu pete strofe ne znam je li urnisao, ili ju je sjebao, ali jeste ograjisala kao Chicha na Neretvi:

a) J’entends le vent dans l’air, la mer sur le récif,
L’homme liant la gerbe mûre;
J’écoute, et je confronte en mon esprit pensif
Ce qui parle à ce qui murmure;

b) Slušam vjetar u zraku, more na litici,
Čovjeka što veže zreli snop;
Slušam i u svom zamišljenom duhu
Sučeljavam to što govori i to što mrmlja.

c) Slušam povetarac, more što se ruši,
čoveka što veže klasje;
i čujem u svojoj obrvanoj duši
sve šumove i glasje.

d) Slušam vjetar, more što na hridi ori,
Onog što snop veže zreli,
I ono što mrmlja s onim što govori
Moj zamišljen duh sučeli.

Dopustite da se malo divim točnosti svog prevoda! Vrač pravi prevode s uvjerenjem da je mrmljanje što i govorenje. Ovo je za prevođenje možda najteža strofa u pjesmi i napola spreman da magu štošta oprostim,jer nije pjesnik, mada je objavio mnogo knjiga, tri sam pokušao čitati, ali bez uspjeha: nije me ubijedio da je pjesnik, ali pamtim stih koji je dobar: “Sa turobnoga turbana“ i sjećam se da se ova imenica rimovala sa “urbana“. Sonet Bodler, kojim završava pogovor Cveću zla, uprkos akrobatskim rimama (“poočima“-“podbočim a“- “po očima“), ili baš zbog njih, nije zaslužio više od dva plus, ali je bolji od pogovora i može dobiti tri minus. Dok njegove pjesme na francuskom prizivaju onu staru: „Ovdje je Rodos, ovdje skači!“, mada je moguće da jednom postane, jer dugo je zadovijek, veliki francuski poeta, pošto taj jezik zna mnogo bolje nego maternji.
No uza svu popustljivost s kojom sudim o njegovu prepjevu ove strofe, moram kliknuti: „obrvana duša“ i „šumovi i glasje“ su mu zbilja slavni! Ko zna koliko puta je „glasje“ upotrijebio kao rimu, a najdivnija je ona iz Lamartinove Iskije gdje djevica ne baca, sa gitare, u večernji vjetar, „zvuke tajanstvene“, kao u originalu, već „tajna glasja“, da se rimuju sa „obasja“, ali i zato što u njega, pod prisilom metra, tajanstveno gotovo svagda postaje tajno, u skladu sa načelom kaži nešto slično, a s magom bi se moglo povući-i-potegnuti oko toga koliko su slični tajanstveno i tajno. Taj često pati od potrebe da bude kreator u jeziku, ali zar misli da će poetizacije kao “glasje“ prikriti njegovu prevodilačku impotenciju?
U mom prepjevu šeste strofe nisu smjeli stradati stihovi o zamišljenom duhu koji sučeljava ono što mrmlja s onim što govori, jer jedno od načela kojih se držim prosto je i samorazumljivo: sačuvati najbolja mjesta u izvorniku. Poredeći magove prevode sa originalima, ko zna koliko puta sam ga poslao u majčinu zato što je najbolje stihove sa slašću sjebao.
Mag sanja o prevodiocu koji bi ”odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti”, ali u njega su, već ste se uvjerili, ”konvencije” često sačuvane, a stradaju ”bitnosti”, to jest bitne stihove ubija i evo još jedan primjer. Kad sam u njegovom prepjevu Luckastih triola Šarla Kroa u prvoj strofi pročitao stihove: “Pošto, za nju, biti gola / jeste najlepša prilika“, mogao sam se uneviđeno kladiti da je opet uništio original, jer gola žena trebalo bi da francuskom pjesniku bude naljepša prilika, koja se ne smije propustiti, da bljesne galskim duhom.
Bio samu pravu: “Jer je, za nju, biti gola njena najljupkija odjeća“ [”Parce que, pour elle, être nue / Est son plus charmant vêtement”], stihovi koje je teško zaboraviti, a još teže oprostiti insanu koji je taj sijevak duha ubio šmokljanskim prevodom i koji, uz to, opet ne zna srpski jezik: kao što siluje riječi odsijecajući im pola prefiksa kako bi mogle stati u metar, vjeruje da može činiti šta mu je ćef sa idiomatskim sklopovima, kao što je ”slika i prilika”, jer ne osjeća i ne čuje da “prilika” bez “slike” ne znači ništa, stoga se zalud pitate: zašto li joj je, Allahu dragi, “najlepša prilika” to što je gola? Ova blesa veli da je riječ “nepogoda” moj nedovoljno jasan prevod Bodlerove riječi “orage”.
I u petoj strofi pjesme Riječi na duni uspio je da majstorski uništi veliku poeziju. U iskazu: ”I čujem u svojoj obrvanoj duši / Sve šumove i glasje”, desila se prometna nesreća, vrlo poetična, njegove poetizacije često mi prizovu u pamet stare fotografije iz Slamnigovog romana Bolja polovica hrabrosti na kojim su “vitki mladi muškarci utegnuti u svilene pojase tako da su izgledali još vitkiji”, ali ako opet pročitate original ili bukvalni prevod, zatim sa prvim ili sa potonjim sravnite njegov i moj prepjev, uvjerićete se da je treći i četvrti stih vrač razvalio, a ja ih nježno sačuvao. Mag nije jezički cjepidlaka: “zamišljen duh“ i „obrvana duša“, to je isto, hajdebogati, čak mora da je „obrvanu dušu“ smatrao poetičnijom, što znači i boljom od „zamišljenog duha“.
I nisam u svom prevodu pod prisilom metra izbacio povratnu zamjenicu “ori“ umjesto “ori se“. Goran u Jami veli: “krvnikov glas ori“, a već sam rekao da mi naša poezija često pomaže da bolje riješim prevodilačke zadaće, jer jezik naših pjesnika je rezonatna kutija u kojoj stihovi izvanjaca zvuče prisnije.
Prevođenje šeste strofe olakšano je i time što se srok “duna“- “luna“ nudi sam i opet očekujemo da posao obavi s lakoćom prokušanih mađioničara:

a) Et je reste parfois couché sans me lever
Sur l’herbe rare de la dune,
Jusqu’à l’heure où l’on voit apparaître et rêver
Les yeux sinistres de la lune.

b) I ostajem katkad ležati ne ustajući
Na rijetkoj travi dune,
Do časa kad se vidi kako se pojavljuju i sanjare
Zlokobne oči lune.

c) Ostajah dugo, pognut, ne dižuć glave,
na retkoj travi dune,
u času kad se na tamnom nebu jave
zlokobne oči lune.

d) I ležah katkada, i bez ustajanja,
Na rijetkoj travi dune
Do trenutka kad se jave, pune sanja,
Te zlokobne oči lune.

Prvi vračev stih je razritmovan: dvanaesterac nije simetričan (6+6) već asimetričan (5+7), a kršenje pravila igre, kojih se čvrsto držao prevodeći ovu pjesmu, priznanje je poraza; stvar je utoliko gora što je poražen stihom koji nije pretežak za prevesti. I za koji je moj dopisao “pognut”, kad je serbez mogao napisati: “I ostajah dugo, ne dižući glave”, pa bi stih bio ne samo tačniji već i ritmički ispravan? Zalud je pitati se, jer kad ovom geniju dođu lutke, nadrljaju i poezija i naš jezik i aristotelovska logika.
Ko drži do sebe potrudiće se da sedmu strofu prenese u naš jezik bez dodavanja, to će smatrati pitanjem prevodilačke časti, a Mićević opet ide lakšim putem: preudesio je Igoa na način koji izaziva smijeh, jer, ako na travi pjesnik ne leži bez ustajanja, kao u originalu, već sjedi “pognut, ne dižuć glave” u času kad izgrije mjesec, kako je onda, isusati, vidio “zlokobne oči lune“?
Te budaleštine i besmislice, te budalaste besmislice, jer sve besmislice nisu budalaste, te besmislene budaleštine, jer sve budaleštine nisu besmislene, može si dozvoliti jedino diletant. Pošto je čisto i bistro kazao da je pognutom pjesniku u čas luninog izlaska glava nedignuta, pripisao mu je moć gledanja potiljačnim okom. Praveći prevod ove strofe mag se služio malim mozgom, jedino pod tim uslovom možeš pognut i bez dizanja glave registrirati nebo, i to tamno, kakvo u izvorniku nije, i u njemu “zlokobne oči“ zemljinog satelita.
I pogledajte bedu od njegovog jezika: „Ostajah dugo, pognut, ne dižuć glave… u času kad se… jave”! Gluv za maternji jezik ne čuje da ”u času” ne može ostajati “dugo”. U njegovim pisanim i usmenim tumačenjima vlastitih prevoda živcira samouvjereni i samodopadni ton čarobnjaka i sveznalice jer su to često brbljanja slijepca koji ne vidi da mu znanje srpskog jezika i znanje o poeziji hromi kao rimski car Klaudije.
Najfiniji od svih poteza pjesničke uobrazilje u šestoj strofi, možda i u pjesmi, jeste slika luninih očiju koje su “zlokobne“ i u isti mah “sanjare“, čega nema je u Mićevićevu prepjevu, što nije samo dokaz prevodilačke nevještine: smatra da bi ova zavrzlama otežala razumijevanje strofe! Mag često sumnja u našu moć poimanja, pa nam stihove objašnjava, umjesto da ih prevodi, ili ih uprosti da budu shvatljiviji. Lunine oči koje su zlokobne i sanjare u njegovu prepjevu je pojela mačka i zato što ne zna šta su u pjesmi “bitnosti“, njegovski rečeno.
Prevod sedme strofe mogao je biti dobar, ali je uspjeh ispao polovičan i ne bih nagađao je li tome razlog lijenost ili nestrpljivost, nemanje želje i volje da rađa mečku nad prevodom, ili su možda krivci sve troje:

a) Elle monte, elle jette un long rayon dormant
A l’espace, au mystère, au gouffre;
Et nous nous regardons tous les deux fixement,
Elle qui brille et moi qui souffre.

b)Penje se, baca dug zrak uspavani
U prostor, u tajnu, u ponor;
I mi gledamo jedno drugo netremice,
Ona što sija, i ja što patim.

c) Penjuć se, poglede spuštala je svoje
na prostor i ponor zatim,
i tako se dugo gledasmo nas dvoje,
ona što sja, ja što patim.

d) Penje se – u prostor, u ponor, u tajnu
Uspavan joj dug zrak pada;
I u gledanju smo nas dvoje ustrajnu:
Ona što sja, ja što stradam.

Ovdje luna spušta poglede na prostor kao na patos, tako fin sluh za naš jezik ima čarobnjak iz Banje Luke. Treći i četvrti stih preveo je dobro, što se ne može reći o prvom i drugom: dovoljno je što je izbacio “tajnu“ u koju luna baca dug zrak da prevod ne bude sasvim prihvatljiv. Jer, ako je morao izbaciti jedan član trolista prostor-tajna-ponor, mada moj prepjev kaže da to nije obavezno, trebalo je izostaviti prvi, jer gdje, ako ne u prostor, luna može bacati zrake? Ostavio je prostor i izbacio tajnu, a svisoka brblja o „bitnostima“ u pjesmi i „nepogrešivom kritičkom osećanju“. Koje mu, na žalost, tragično nedostaje.
Nešto slično se zbilo u njegovom prevodu Valerijevog stiha: ”Arbre, grand Arbre, Ombre des Cieux”[“Drvo, veliko Drvo, Sjenko Nebesa”].Ovdje se mora nešto izostaviti, i sam od sebe nudi se prevod: “Veliko Drvo, Sjenko Neba”, a vrač je izbacio pridjev “veliki” da bi ubacio “o” i sačuvao ponavljanje imenice: “Stablo, o Stablo, Senko Svoda”! Taj se, vidjeli ste, trudi da ponavljanja u pjesmi sačuva i po cijenu nasilja nad originalom, a pošto je zaljubljen u svako “o” i ”oh” i “ah” i nikad ih ne izostavlja, jer to su dokazi točnosti njegovih prevoda, valjda je smatrao da jedno “o” žalosno nedostaje Valerijevom stihu, i tom ga je mirođijom začinio.
I samo ko je sklon ošljarenju mjesečev “zrak“ će zamijeniti “pogledima“, te ako je već rima tražila množinu, bolje bi bilo da je rekao: “Penjući se, zrake spuštala je svoje / U prostor i ponor zatim“, mada ni to nije valjan prevod, ali nema nasilja nad originalom: ni jedan istinski pjesnik, a kamoli Igo, ne bi luni dozvolio da ”spušta poglede”, ali hajde to objasni nepjesniku koji je i kao čitalac vrlo često za poeziju običan duduk.
Tomas Man je govorio da treba „mrzjeti osrednjost“ zato što „ne zna ništa o majstorstvu“. U originalu, u ovoj strofi pjesnička slika je majstorska: zrak je jedan, uz to je “dug“ i “uspavan“, podaci iz kojih će u trećem stihu nastati netremično gledanje. Igo je ovdje vrstan gradilac na moderan način: netremično gledanje je pripremljeno prvim i drugim stihom, zato pridjev “dug“ naknadno dobija vremensko značenje, zrak postaje pogled koji dugo traje, a takav pogled s pravom se može zvati sanjivim. Ovu je čaroliju taj mediokritet raspršio pripisujući luni sposobnost da “spušta poglede“, naivna antropomorfizacija koja je i znak neukusa; čak ako je ovo prevodilačka sloboda, ima sloboda za kojim nije preporučljivo posezati, jer se njima služe loši prevodioci. Mag se toliko oslanja na te slobode da njegovo prevođenje ponekad postaje divljanje.
Ne može se reći da mu je osma strofa rđavo prevedena, ali ni to nije pun pogodak. Sarajevski profesor estetike Ivan Foht, kad je bio glavni urednik Odjeka, pročitao bi sve što mu pošalju i na kraju ispisivao kratke komentare. Jednom mu je doktor Slavko Leovac poslao ponjavu od teksta na čijem je kraju Foht napisao: ”Tačno, otprilike!” Takav je i Mićevićev prevod ove strofe:

a) Où donc s’en sont allés mes jours évanouis?
Est-il quelqu’un qui me connaisse?
Ai-je encor quelque chose en mes yeux éblouis,
De la clarté de ma jeunesse?

b) Pa gdje su otišli moji iščezli dani?
Ima li koji da me prepozna?
Ima li još nešto u očima mi zabljesnutim
Od svjetla moje mladosti?

c) Kud se rasuše prošli dani moji?
Hoće li da me se sete?
Da li u mom oku još nešto postoji
od sjaja mladosti svete?

d)Pa gdje su otišli dani mi nestali?
Bi li me poznao koji?
Zabljesnuto oko trun sjanja čuva li
Iz mladih godina mojih?

”Mladosti” je priflasterio pridjev “svete” zbog rime sa ”sete”, što ne bi trebalo da bude naročita greška, ali greška jeste, jer kad je dopisao čega u pjesmi nema, morao je izostaviti snažan pridjev “éblouis” (“zabljesnut”), ubio je sliku velike vrijednosti: oči su još zabljesnute sjajem mladosti koji je nestao! Kad uništava ono najfinije u pjesmi, u sebi kažem: nesrećni, nesrećni, nesrećni Kolja!
I mada se sprva čini da “setiti se” nije loša zamjena za “prepoznati”, pomniji pogled vidi da to mijenja težište iskaza: nije stvar ni u sjećanju ni zaboravu, jer to vuče u sentimentalnost i sjeftinjuje stih, već u tom da pjesnik sluti, boji se da mu je njegov život postao tuđ! Perspektiva je ovdje izokrenuta, jer bi prirodno bilo da reći: hoću li koji prepoznati? No umjesto od subjekta ka objektu, prepoznavanje ide od objekta ka subjektu, kao da su dani nešto zasebno, gotovo su zadobili status odjelitih bića pa se pjesnik pita: ima li među njima koji da bi me mogao prepoznati, priznati da je moj? U svom prevodu sačuvao sam tu finesu koju mag vjerojatno nije ni zamijetio.
Pomno oko otkriva da nije dobar ni futur, jer pitanje: ”hoće li da me se sete” izaziva protupitanja: kad, kako, zašto da ga se sjete, pa bi preciznije bilo reći: bi l mogli da me se sete? Sunita Subašić-Thomas, prvi čitalac ovog teksta u kojem sam maga rasturao sa jednakim užitkom i u istini i u rasturanju, dodaje da se u originalu nameće sibžonktiv (“connaisse”) koji izražava sumnju i nesigurnost, što odgovara potencijalu u našem jeziku.
Deveta strofa mu je bez vidljivijih grešaka, ali ne i bez gubitaka:

a) Tout s’est-il envolé? Je suis seul, je suis las;
J’appelle sans qu’on me réponde;
O vents! ô flots! ne suis-je aussi qu’un souffle, hélas!
Hélas! ne suis-je aussi qu’une onde?

b) Sve odletje? Ja sam sâm, ja sam umoran;
Zovem a da mi se ne odgovara;
O vjetrovi! o talasi! Zar sam i ja tek dašak, avaj!
Avaj! zar sam i ja tek val?

c) Zar sve nesta? Ja sam sâm; i smoren.
Zovem, al nikog da se javi.
O, vetre, nisam li u dašak pretvoren,
vaj, talas nisam li plavi?

d) I zar sve odletje? Umoran sam i sâm.
Odziv na moj zov ne dođe;
O vjetri! o vali! Zar pirak i ja sam?
Avaj, zar sam val takođe?

Okle u prvom stihu magovog prevoda deset, umjesto dvanaest slogova? Pojma nemam. Prahnulo mu, zar, tako? Ili je tako pažljiv prevodilac da nije ni primijetio taj manjak? Moj prepjev je sačuvao i vjetrove i talase iz apostrofe koja je temelj dalje književne gradnje: pjesnik poredi sebe s vjetrovima i valima kojima se, tren prije, obratio, očuvan je stilski ceremonijal izvornika, da tako kažem, osjeća se čvrstina pjesničke tvorbe, rađanje jednog iskaza iz drugog, što je u magovu prevodu oslabljeno: poredba sa valom je književno nemotivisana, jer je valove iz prethodnog stiha izbacio.
Strofa ne izgleda teška za prevesti, ali nije lako naći rime. U mom prepjevu prva rima, homonimska, omogućuje tačan prevod trećeg stiha, a druga je pravljena dodavanjem riječi koje u strofi nema, mada je u suglasju sa njenim smislom: “takođe” znači – i ja. Dodavanje čega u pjesmi nema izbjegavam kad god je moguće, a kad nije, pazim da ne izmijenim smisao izvornika, što ne možeš reći za magovu rimu ”smoren-pretvoren”: riječ je o slutnji da je i pjesnikovo biće tek dašak, da niko nije više od daška, sluti istinu i opire joj se, pa je promašeno reći “u dašak pretvoren”, jer čovjek je od daška stvoren.
I opet koristi epitet “plavi” kojeg nema u originalu, ali kad kaže: ”Vaj, talas nisam li plavi?”, taj pridjev, stavljen u rimu, dakle na povlašteno mjesto u strofi, skreće pažnju na sebe i gotovo da sugeriše jednačenje s prirodom: biti plavi val! Ovo spada u “sporedne asocijacije” koje su, po Miodragu Pavloviću, velika mana mnogih prepjeva na naš jezik. Val mora biti bez atributa, ta slika veli da čovjek traje koliko val, javi se i gubi kao val, ali ne nestajemo kao plavi vali, jer to bi bilo poetično! Ponavljam: njegovim prevodima vrlo škode poetizacije koje mi nekad liče na skupe restorane gdje zaljubljeni večeraju uz svijeće, što je u zbilji opšte mjesto, a u poeziji je kič.
U desetoj, rđavo prevedenoj strofi, jedan promašaj posve mi je neshvatljiv i zalud sam pokušavao da mu otkrijem razlog:

a) Ne verrai-je plus rien de tout ce que j’aimais?
Au dedans de moi le soir tombe.
O terre, dont la brume efface les sommets,
Suis-je le spectre, et toi la tombe?

b) Zar neću više vidjeti ništa od svega što voljeh?
Unutar mene pada veče.
O zemljo, čija magla briše vrhove,
Jesam li utvara, a ti grob?

c) Zar nikada neću videt drage svoje?
Oko mene pada tama.
O, zemljo u čijoj magli brda stoje,
nisam li leš, a ti jama?

d) Zar ništa voljeno neću vidjet više?
U nutrini hvata se mrak.
O zemljo, vrhove čija magla briše,
Nisi li grob, a ja prizrak?

Nezadovoljan rimom “mrak”-“prizrak”, napravio sam novu verziju, ali još ne znam koja je bolja:

Zar ništa voljeno neću vidjet više?
Nutrinu mi tmine plave.
O zemljo, vrhove čija magla briše,
Nisi li grob, a ja avet?”

Stih: “Zar nikada neću videt drage svoje?” svjedoči s koliko pomnje vrač prevodi: mogao je izbjeći supin ”videt” da je drukčije poredao riječi:” Zar videti nikad neću drage svoje?” No razumljivo je što vrač koji uništava nijanse u orginalu nije sposoban ni za nijansiranja u našem jeziku.
I zašto veli “oko mene pada tama” kad je riječ o večeri u pjesniku? Valjda zato što ne može reći “u meni pada tama”, jer bi imao slog manje, ali što nije napisao: “U nutrini pada tama”? Vrag će ga znati, ali njegov prevod banalizira original: radi se o klišeu večer života koji činjenično nije sasvim istinit pa ga pjesnik smješta unutra, pravi veče duše, a to dvoje ne mora ići skupa: veče duše zna doći prije večeri života kao u Bodlerovu sonetu Neprijatelj što “jesen ideja” prethodi jeseni bića, i ovo pounutrenje je oživjelo, obnovilo jezički stereotip.
Vrač ne vidi da je veče što pada oko pjesnika, a ne u njemu, u sukobu sa slikom: “O zemljo, u čijoj magli brda stoje”, jer kako, leba ti, mađioničaru, u tami oko sebe vidiš brda u magli? Vjeruješ li da se pjesme pišu po pravilima babe-Smiljane i prevodiš po pravilima babe Jegde?
U njegovom prepjevu ove strofe Igo je opet pjesnički amater, a ne majstor. Jedan od najvećih.
Izvornik je precizan: u pjesniku je veče, a vani magla briše vrhove kojih u maga nema, ni vrhova, ni brisanja, nema onog najuspjelijeg u strofi! Za ljubav rimi “svoje”-“stoje” čarobnjak je napravio je dva teška nasilja nad originalom:
1) Uništio je izvrsnu sliku magle koja briše vrhove, tačnije, magle u kojoj se vrhovi gube, i odlično sarađuje sa padanjem večeri u pjesniku, ali magu ne treba previše zamjeriti: nema vrhova jer su trosložni, zato ima dvosložnih brda. I, mada vrhovi privlače maglu, što znači da je magla oko njih bukvalno tačna slika sa finim metaforičnim značenjem: brisanje vrhova sugeriše niveliranje svijeta, mag vjeruje da su brda u magli valjana zamjena za vrhove maglom brisane, što je još jedan dokaz prevodilačke impotencije i odsustva ukusa isklonosti, jer je rđav čitalac, da s merakom ubija poeziju, nekad i veliku.
2) Rima ga je prisilila i da se pita: “Zar nikada neću videt drage svoje?”, što sjeftinjuje iskaz, boji ga sentimentalnošću, sužava mu smisao, jer pjesnikovo pitanje obujima cio svijet: zar ništa od onog što sam volio više neću vidjeti?
Eto kakva su krivotvorenja originala proistekla iz nesrećne rime “svoje”-“stoje”. Mogao bih lako napisati dug esej gdje bih pokazao da je mag, mada je napravio mali milion vezanih stihova, vrlo slab versifikator, često i očajno loš, ali zaslužuje jedno priznanje: dosljedan je kvaritelj izvornika.
Mada Igo nigdje ne kaže da sebe vidi kao mrtvaca, vrač je pjesnika u prvoj strofi pjesme svalio u dno groba, a ovdje, za ljubav rimi “tama”-”jama”, promakao ga je u leš! Moraš imati vrlo tvrde uši i za jezik i za poeziju da smatraš nevažnom razliku između leša i utvare: ne moraš biti leš da budeš utvara, iz grobova izlaze utvare, a ne leševi, izuzmemo li biblijskog Lazara.
Povodom leša i crne rake dodaću: možda je njegova najgora mana to što ne prevodi pjesmu kao cjelinu, pa ili nema osjećaj za nju, ili ne benda pjesnički kontekst koji ne dopušta ni da je Igo leš, ni da je u raku svaljen.
I ko ima dvije čiste o poeziji i prevođenju, zamijetiće da su obje verzije mog prevoda mnogo bolje od Mićevićeva, a riječ je o običaju kojeg se u ovoj knjizi strogo držim: sve razmotrene stihove moram bolje od njega prevesti, jer će taj bič najteže će zaboljeti njegovu kao Rodopi gromadnu taštinu.
Prepjev jedanaeste strofe, izuzev grozne laži u prvom stihu, korektan je, ne više do toga:

a) Ai-je donc vidé tout, vie, amour, joie, espoir?
J’attends, je demande, j’implore;
Je penche tour à tour mes urnes pour avoir
De chacune une goutte encore!

b) Jesam li ispraznio /iscrpio sve, život, ljubav, radost, nadu?
Čekam, ištem, preklinjem;
Naginjem redom sve svoje urne da nađem
U svakoj još jednu kap.

c) Ne spoznah li ljubav, sreću, bol, grčeve?
Ja čekam, molim i vapim,
i naginjem svoje već prazne vrčeve
posljednju kap da iskapim.

d) Život, ljubav, radost, nâd – zar prazno nije
Sve? Ja čekam, ištem, vapim;
Naginjem sve urne redom – da ispijem
Iz svake i zadnje kapi.

U vrača su “grčevi” dopisani zbog rime sa ”vrčevi”, ali ako bi stajali sami, izgledalo bi da su iz drugog vica, pa im dodaje bol, što bezobrazno krivotvori sliku vrijednosti u originalu. Dvostrukom laži na silu modernizira Igoa: dopisao je “bol” i ”grčeve”, a izbacio “život” i “nadu”, mada stoljećima ne prestaje da nam ukucava u glavu kako u njegovu prevodu sve mora biti tačno, te ako su ove proizvoljnosti dozvoljene čarobnjacima, prevođenje zbilja nije teška rabota.
Mag voli ili da modernizira original, prisiljava pjesnike da govore ono što, s obzirom na razvoj poezije i njenog jezika u svom vremenu nisu mogli reći, ili da vraća poeziju unatrag, goni ih govore prevaziđenim i zato jeftnim jezikom.
U originalu iskaz je opet precizan: prvo dođe ”život”, riječ koja obuhvata sve, a zatim tri glavne vrednote u koje se razlaže cjelina: “ljubav, radost, nada”; život je na čelu kao kralj, a ljubav, radost i nada su svita, ali mag smatra da pjesnik nije smio zaboraviti drugi pol života, jer zna se da ”čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagorči”, kako reče jedan kralj pod kamilavkom, pa je zajunio da Igoa brani od Igoa: liječi ga od jednostranosti! Ovo je isti onaj naduveni Mićević koji Valerija zove svojim “lepim rivalom”.
Svemu je opet krivac srok: fićnulo mu u glavu da napravi efektnu rimu “grčevi”-“vrčevi”, i eto belaja. Bijesne gliste ovog rimljanina su me, ne jednom, tjerale u smijeh. Malarme u drugom katrenu soneta Obnova (Renouveau) kaže:

Des crépuscules blancs tiédissent sous le crâne
Qu’un cercle de fer serre ainsi qu’un vieux tombeau,
Et, triste, j’erre après un rêve vague et beau,
Par les champs où la sève immense se pavane.

Bijeli sutoni se mlače pod lubanjom
Koju gvozdeni pojas steže kao stari grob
I tužan, lutam poslije nejasnog/mutnog i lijepog sna
Poljima gdje beskrajni sok se kočoperi.

Mićevićev prevod:

Sutoni se beli mlače iza čela
kog pâs gvozden steže krutije od groba
i, tužan, ja lutam posle sna čarobna,
kroz polja gde snaga silna se začela.

U srpskom jeziku ne kaže se žutije već žuće i ne kaže se krutije već kruće, ali vrač mora, jebiga, popuniti broj slogova u stihu! Da ne žuri dok prevodi, grešku je mogao izbjeći: „kog pâs gvozden steže kruće i od groba“: ovo je jedan od čestih trenutaka kad ne znate da li mag loše prevodi jer ne zna srpski, ili ne zna srpski jer loše prevodi, ili je pak trkopiš, to jest onaj koji prevodi u trku? Ali moram izraziti divljenje rimi „iza čela“-„začela“, mada je ona znak da je riječ o nerealiziranom pjesniku i izraz uvjerenja da će tim srokom iskupiti laž u četvrtom stihu: „kroz polja gde snaga silna se začela“. Neću pitati: đe ti je sok, jadan, neću, jer poeziju voli ubijati pretvaranjem pjesničkih slika u apstrakcije. Pošto nisam nerealizirani pjesnik, i ovdje sam se, kao skroman pjesnikov sluga, trudio da sa što manje gubitaka prenesem Malarmeov katren u naš jezik:

I beli sutoni mlače se u glavi
Koju gvozden pojas ko grob stari sputa;
Tužan, iza mutna i lepa sna lutam
Poljima gde silni sok se važan pravi.

Morao sam sačuvati podsmijeh proljećnom soku pred kojim su pjesnici tisućama godina klečali u stavu adoracije i sačuvati “mutni i lepi san” koji je i Malarmeova definicija pjesme, a “san čarobni” ide u poetičnosti kojima vrač banalizira izvornik. No vratimo se jedanaestoj strofi Riječi na pijesku.
Original govori o “urnama”, a mag o “vrčevima”, što nije greška: Poljančev rječnik veli da je urna posuda za vodu, ali sam ostavio urne, jer i taj stih nagovještava da je Igoova poezija puna budućnosti, svejedno hoćemo li ispijanje urni vidjeti kao bljesak apsurda, ili kao crni humor, toliko drag nadrealistima.
Valeri kaže: “Djelo traje pod uslovom da je sposobno pojaviti se potpuno drugačijim nego što ga je njegov autor ostvario. Ono traje zato što se preobrazilo, zato što je sposobno za hiljade preobražaja i tumačenja”. No, kako god ga shvatili, ovo ispijanje urni ne može se ne doživjeti kao veliki stih.
Da rekapituliram: iz srokova vrčevi-grčevi, smoren-pretvoren, javi-plavi, sete-svete, truje-struje, korita-hita, blista-čista, odsevi-ognjevi, cele-bele, mašte-tašte, neizbežne-nežne, slavih-plavih, tmice-klice, zlice-žilice, vampira-pira, grablje-žablje i tako dalje – vidi se okoštali prevodilački manir: vrač u rimama spreže jednu istinu i jednu laž, a moj student Esad bi rekao: “I ja bih tako umio”.
Što se tiče dvanaeste strofe, Mićevićev prepjev ne sadrži ozbiljnije greške, bar tako se čini u prvi mah:

a) Comme le souvenir est voisin du remord!
Comme à pleurer tout nous ramène!
Et que je te sens froide en te touchant, ô mort,
Noir verrou de la porte humaine!

b) Kako je uspomena bliska grizodušju!
Kako plakanju sve nas vraća!
I kako te ćutim hladnom tičući te, o smrti,
Crni kračune ljudskih vrata!

c) Kako na kajanje liče uspomene,
kad zbog njih jecaj nas hvata!
Smrti, osjećam te da ideš po mene,
ti, crn ključ zemaljskih vrata!

d) Kako uspomene grizodušju sliče!
I kako nas vrate plaču!
Smrti, kako ćutim studen dok te tičem,
Ljudskih vrata crn si kračun!

Ali prvi mah nije najvažniji mah, ima drugi i treći mah, rekao bi Jovan Hristić. Zanemarimo njegovo “kajanje”, umjesto tačnije ”grižnje” ili “grizodušja”, i “jecaj” umjesto “plača”, što je posljedica metričke prinude: ”grizodušje” mu je preduga (njemu jest, a meni nije!), a ”grižnja” prekratka riječ kao i “plač” – bjelodan je promašaj u iskazu: “Smrti, osjećam da ideš po mene”, što je oslabilo original gdje taktilna slika ima veliku snagu: pjesnik smrt osjeća pod prstima, dotiče joj stud, što ovu strofu veže sa prvom u kojoj se pjesnik tiče groba. Ni “ključ” nije srećno rješenje, jer u originalu je zasun, kračun, zavoranj, mandal, što nije isto: gdje je ključ, tu je i brava, ključem se vrata mogu otvoriti spolja, a kračunom se zatvaraju iznutra i samo se iznutra mogu otvoriti: smrt ne zaključava već zariglava vrata i niko od nas vani, u svijetu živih, ne može ih otvoriti. A “crni ključ” što “ide po mene” spada u mićevićevske “modernizacije” pjesama od kojih me hvata smijeh, jer na silu boga kuša da bude pjesnik.
Posljednja strofa, mada je prevedena možda bolje od svih dosad, sadrži jednu sitniju i jednu krupniju manjkavost:

a) Et je pense, écoutant gémir le vent amer,
Et l’onde aux plis infranchissables;
L’été rit, et l’on voit sur le bord de la mer
Fleurir le chardon bleu des sables.

b) I razmišljam, dok slušam jecati gorki vjetar
I val u nesavladnim borama;
Ljeto se smije i vidi se da na obali mora
Cvjeta plavi pješčani čkalj.

c) I mislim dok slušam jecaj gorkog vetra,
i talasje što se bleska;
leto se smeška i vidim kako cveta
plavetni čičak sa peska.

d) Razmišljam, dok slušam jecat gorki vjetar,
I val, pun nesavlad-bora;
I ljeto se smije, vidim: plav čkalj cvjeta,
Pješčani, na žalu mora.

Odao sam priznanje poetičnosti vračeve riječi ”glasje” i bezodvlačno ga odajem “talasju” koje ne može prikriti rupu u prevodu: da dobije rimu, i prisiljen kratkoćom stiha, stereotipom ”bleskanja” zamijenio je “nesavladive bore” i uništio jednu krupnu sitnicu ili sitnu krupnicu, kako hoćete. Ovaj stih je teško prevesti kako valja, ali bljeskanje je poetizacija predaleka od izvornika. Radi se o nečem što liči na već razmotrenu sinegdohu iz treće strofe: umjesto mora, stoji “talas”, njegove bore zrcale nepobjedne, nesavladne, neprelazne bore cjeline: zagledan u val, pjesnik vidi naboranu pučinu, slika koja se morala sačuvati. I sačuvao sam je. Jer vjerujem u crnčenje, ne u vradžbine, a mistificiranje tog posla, nekad neukusno, prepuštam mićevićima koji vjeruju da im prvi stih prevoda dolazi od bogova. Dolazi mu moda marjanova.
I muka mi je od poredbe prevoda sa ženama: ako se lijepe, nisu vjerne, ako su vjerne, nisu lijepe. Kad sam analizirao tuđe prevode na časovima, ili prevodio sam ili u duetu, stoput sam se uvjerio u istinu: što vjerniji prevod, to ljepši.

VII

1. Tekst o prevodiocu Kolji Mićeviću, objavljen na Jergovićevu portalu, i zatim temeljito razrađen, jezgro je ove knjige. U prvoj verziji pravljen je sa skromnom nakanom: neka bude zapisano, jer ko zna za šta bi to moglo biti dobro, da je bilo njegovih suvremenika koji pred prevodilačkim magom nisu klečali u stavu adoracije, čak su uložili ozbiljan trud da objasne zašto im je slavljenje vrača posve nepojmljivo i analizom pokažu da to nisu bog zna kakvi prevodi.
Raščlambom njegovih „nepodopština i magareština“, što rekli Matavuljevi fratri, potkrijepio sam sud da je ovaj prevodilac grdno precijenjen, a priče o njemu kao čarobnjaku zvuče mi groteskno: to jedna od laži koje je stvorila SFRJ, ali je ova svoju stvoriteljku nadživjela, mada vjerujem da sam je uspješno već ismijao, a ismijavanje će biti još temeljitije, što njegovu renomeu, dakako, neće nimalo nauditi, jer, ako i uzmemo da ga je Boris Dežulović „čarobnjakom riječi“ nazvao po inerciji, znano mi je, na primjer, da mu se u Sarajevu dive momci koje možeš optužiti za sve osim da su književnost studirali zaludu, ali meni je dovoljno što je, nakon čitanja mog teksta na Jergovićevom portalu, postalo sve jasno ljudima koji znaju šta je istinska poezija i šta je dobar prevod.
Iz analize magovog prepjeva pjesme Paroles sur la dune očito je da nije sasvim valjano preveo ni jednu od 14 strofa. Sjećajući se Direrovih riječi: ”znam da je zaista lakše neku stvar kuditi, nego neku bolju napraviti”, svoje prepjeve sam stavljao uz vračeve, jer je kritika tuđeg uratka mnogo ubojitija i do kraja je legitimna ako daš bolji.
Pa sam svaki put i dao bolji, nekad i mnogo bolji. Ili da se sjetim Krležine igre riječima: Mićević je ubijeđen da je umnik, stoga u tekstovima o poeziji i o vlastitim prevodima umuje naprazno, ali ja sam umjetnik koji kao prevodilac umije ono što vrač ne bi mogao ni kad bi bio orlova vijeka.
Da napravim što vjerniji snimak magovog prevodilačkog manje umijeća a više manira, umijeća koje se skamenilo u manir, analizirao sam rad ni najbolji ni najgori: njegov prevod pjesme Reči na pesku spada u one kakvih u njega ima najviše, a vidi se i iz satelita da nisu tvorevine čarobnjaka. Ni uz golemu dozu obzirnosti, uljudnosti, učtivosti i ljubaznosti, kakvom raspolažu gospoda, a potpisnik ovih redova je zakleti plebejac, njegov prevod ne bi mogao biti proglašen korektnim, jer su u njemu odveć brojna i teška stradanija kroz koja je prošao original, premda mađioničar odavno vergla o tačnosti svojih prevoda. Nek to odsad gusla Nailovoj majci, kako bi u Sarajevu kazali, a meni je sasma jasno da se ta tačnost često sastoji od laži i proizvoljnosti koje me kašto sile čak da se pitam: je li normalan? O njegovim proizvoljnim prevodilačkim rješenjima mogao bih sročiti zaseban tekst, ali za moje svrhe dosta je pogledati još nekoliko primjera.
Pol Klodel u pjesmi Ténèbres (Tmine) kaže:

Je suis ici, l’autre est ailleurs, et le silence est
terrible:
nous sommes des malheureux et satan nous vanne dans
son crible.

Evo bukvalnog prevoda Sunite Subašić:

Ovdje sam, drugi je drugdje, i tišina/šutnja je strašna:
mi smo nesrećnici i Satana nas rešeta/prosijava u svom situ.

Evo mog prepjeva:

Ovdje sam, drugi je drugdje, i ćutanje je strahovito:
Nesrećnici smo i Satana prosijava nas kroz svoje sito.

Evo prevod Milovana Danojlića:

Ja sam ovde, drugi je onamo, i ćutanje strašno:
Nesrećni smo, i Satana nas kroz svoje sito
prosejava kao brašno.

Evo i Mićevićev prevod:

Ovde sam, neko drugi je tamo, i strašan je spokoj,
Mi smo nesrećnici i Sotona nas veje po lobanji svojoj.

Hihihihihihihihi! Ovaj vrač zaista je veliki vrag, braća Hrvati bi rekli vragometan dečko. Blizu nam je pameti da ćutanje, ili tišina, mogu biti strašni, ali da ima trunku kućnog odgoja, Vrač bi u fusnoti objasnio zašto je strašan spokoj, i šta znači tvrdnja da nas Sotona „veje po lobanji svojoj“, i otkuda mi tamo. Kad god bih u njega sreo ovakve dokaze „sustvaralaštva“, da mi je mag u tom času bio blizu, gađao bih ga onim što mi se u ruci zateklo. Bih, leba mi. U sebe zaljubljeni diletant misli da je banalno reći da nas đavo sije na svom situ, stoga pomaže Klodelu da bude istinski veliki pjesnik, i smješta nas u vražju tintaru, gdje ćemo biti “vejani”, a kako, čime, na čemu, to prepušta nama da zalud nagađamo. Kako vidite, i Klodel liči na Mićevića koji voli da svi pjesnici liče na Malarmea, često mutavog, ali Malarmea. U njega ima brdo ovakvih primjera koji vele da su o tome šta je poezija do njega doprle uglavnom glasine.

2. Evo i druge strofe iz jedne od Stanci Žana Moreasa:

Vague qui viens avec des murmures câlins
Te coucher sur la dune où pousse l’herbe amère,
Berce, berce mon coeur comme un enfant sa mère,
Fais-le repu d’azur et d’effluves salins.

Talasu što dolaziš s maznim mrmorenjem
Da zaspiš na duni gdje niče gorka trava,
Ljuljaj, ljuljaj moje srce, kao dijete njegova majka,
Nasiti ga azurom i slanim isparenjima.

Evo Mićevićeva prepjeva:

Vale koji stižeš u huku laganom
da usniš na žalu gdje je gorka trava,
njiši, njiši srce moje, neka spava,
nadoj ga ljubavlju i nježnošću slanom.

Evo i moga:

Talasu što s maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na duni gdje su gorke vlati,
Ljuljaj, ljuljaj srce kao čedo mati,
Doji ga azurom, slanim isparenjem.

Ako ste se pred četvrtim stihom vračevog prevoda prekrstili lijevom umjesto desnom, i dodali neûzubillah! –učinili ste to iz više nego dobrih razloga: duboko lirično poređenje talasa sa majkom koja ljulja dijete mađioničar je, držeći se načela sad-ga-vidiš-sad-ne-vidiš, izostavio iz trećeg stiha, uništio poeziju koju sadrži ta poredba, i dodao “neka spava“, jer nije mogao naći rimu sa “trava“, mada nju nije teško naći, pa sam napravio drugu verziju prepjeva ove strofe:

Talasu što s maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na dini gdje je gorka trava,
Srce mi, ko mati čedo, uljuljkavaj,
Doji ga azurom, slanim isparenjem.

A napravio sam je i zato da možete njegove mađioničarske trikove porediti sa radom osobe koja kaplje nad prevodima dok ne osjeti da više ništa ne može učiniti za pjesnika, mada još nisam odlučio koji je od ova dva prepjeva bolji.
Vrač odbija da se muči tražeći rimu koja će poredbu talasa sa majkom što ljulja dijete ostaviti u pjesmi, jer mu “nepogrešivo kritičko osećanje“ o kojem bleji u predgovoru Cveću zla kaže da drugo “njiši“ mora sačuvati kao veoma važno, zato je majku i dijete glavački izbacio iz pjesme, što ne čudi, jer često ne zna šta je poezija. A pošto ih je izbacio, pokušao je, u napadu grižnje savjesti, da se u četvrtom stihu izvadi (ne zna onu bosansku: nije majka Muju karala zato što je kockao već zato što se vadio), pa je precrtao azur i isparenja, i iz prsta isisao ljubav i nježnost, kako i priliči amateru koji je, avaj, uobrazio da je čarobnjak.
Da dobije rimu sa „trava“ i sačuva ponavljanje glagola “njiši“, dopisao je “neka spava“, šutnuo majku i dijete, izbacio azur i isparenja, dodao ljubav i nježnost, a ovakve pokore, koje u njega nisu rijetkost, prizivaju mi riječi Milana Kašanina: “samovolja amatera“! S upornošću na kojoj bi mu pozavidjela svaka papiga decenijama ponavlja da u njegovim prevodima sve mora biti tačno, a već sam razmotrio dovoljno primjera koji dokazuju koliko je ta laž bezočna.
I uništava izražajne nijanse, ili slike s prepoznatljivim ličnim biljegom svodi na opšta mjesta, na tvorevine svačije i ničije, o čemu svjedoči i ovaj prepjev: spreg „avec des murmures câlins” u njega je postao “u huku laganom”, a u mene je ostao “mazno mrmorenje”, kao u originalu: dok ga ljulja, mati mazno mrmori, tako dijete sluša uspavanku, ne razumije riječi, čuje tek mrmor koji ga mazi, stoga genije koji kaže da val stiže „u huku laganom“ zaslužuje nogu u krsta. Ima ih koji vele: u pjesmi je devedeset posto onoga što su pjesnici asimilirali iz bliže ili dalje predaje, a deset posto je njihovo, i samo njihovo. Tih deset posto banjalučki čarobnjak gleda na uništi, ako se ikako može. Evo još jedan primjer.
Korbijerova pjesma Epitaf ima nezaboravnu poentu: „Isuviše uspio – kao promašen.“ [“Trop réussi – comme rate.”], a ovaj paradoks je mali praznik galskog duha kojim Korbijerova poezija često iznenađuje, nekad i zaprepašćuje: sjećajući se ovog stiha, u knjizi o Rajku Nogi kazao sam da je promašenost njegovih pjesama kašto dovedena do savršenstva.
Mag je i ovaj stih giljotinirao: „Suviše uspeo – koliko i promašen“, stoga junak Korbijerove pjesme liči na Jaltu, fifti-fifti, lapo-lapo, koliko je uspio toliko je i promašen, rezultat je ispao nerešen, a ova budaleština jedan je od stotina dokaza da je Mag za poeziju obično june: taj često uništi ono zbog čega pjesme vrijedi čitati, ono po čemu je pjesnik neponovljiv, mada je blizu pameti i pomisao da vrač ovaj stih nije shvatio: u takve mozgove očito ne ide Korbijerova tvrdnja da je promašenost njegovog junaka – suviše uspjela!
U pogovoru Cvijeću zla vrač sanja o prevodima ”koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, što je da krepaš, jer često nije kadar riješiti ni prostu zadaću: naći pravu rimu u Moreasovoj strofi koju nije teško prevesti! No greške mu često potiču iz nerazumijevanja pjesničkog teksta: nema osjećanje za hijerarhiju značenja u pjesmi, ne čuje šta je manje, a šta više važno u njoj i zato se mora sačuvati, ne osjeća da je majka koja ljulja dijete ljudsko i poetsko srce Moreasove strofe o moru.
U pjesmi Kineska figurica (Chinoisere) Teofil Gotje kaže:

Elle a des yeux retroussés vers les tempes,
Un pied petit, à tenir dans la main,
Le teint plus clair que le cuivre des lampes,
Les ongles longs et rougis de carmin.

Ona ima oči pridignute ka sljepoočnicama,
Malo stopalo, da stane u šaku,
Put svjetliju od bakra lampi,
Nokte duge i rumene od karmina.

Moj prepjev:

Sa k sljepočicama dignutim očima,
Sa malim stopalom, u šaku da stane,
Put svjetliju nego bakar lampi ima,
Nokte duge, rujnim karminom farbane.

Mićević:

Kose su joj oči, veđe uzdignute,
Kao kljun labuda stopala malena,
Put svetliju ima no štit lampe žute,
Duge nokte, boje karmina crvena.

Prvi stih ovog prevoda spada u tvorevine koje me često sile da pomislim: banalnosti, ime ti je Kolja Mićević! Sliku očiju dignutih ka sljepoočnicama koja oneobičava junakinju pjesme taj amater je pretvorio u trivijalnost: kose oči plus vjeđe uzdignute.
Gotjeova slika je sintetična, hvata cijelo lice, poziva našu maštu da dopiše istaknute mongolske jagodice koje izazivaju dojam da su te oči pridignute ka sljepoočnicama, da bježe od jagodica. I, ne treba zaboraviti, ovo je istočnjačka, tačnije egzotična ljepota, koja u poredbi sa idealom evropske ljepote, djeluje asimetrično, nepravilno.
Uz to, zna se da je Gotje počeo kao slikar i da se, po nagovorima Viktora Igoa, odao pjesništvu, ali je smatran najslikarskijim od tadašnjih francuskih pjesnika, a oči dignute ka sljepočicama vrstan su potez slikarske mašte.
Najzad, Gotje je govorio da svoje ideje ne pokazuje nego ih krije, a ovdje je naša uobrazilja pozvana da otkrije skrivenu ideju koju je Mićevićev prevod ubio namrtvo.
Drugi stih ovog prevoda udivljuje iznašaćem prave pravcate nadri-mašte: kako si se setio labudovog kljuna, pesničino, dabili pesničino?! U Crnoj Gori bi po običaju rekli: e jes majstor, otac ga njegov! Neostvareni pjesnik, koji se diči ovakvim lažima, nerijetko me tjerao da pomislim: ovako poeziju zamišlja mali Đokica.
U njega ima ne mali broj prepjeva od kojih ti ježa koži. Evo sonet Žermena Nuvoa Retour (Povratak):

Nous avions fait une lieue,
L’œil en quête d’un sonnet;
Où le hasard nous menait
Nous errions dans la banlieue.

La matinée était bleue,
Et sur nos têtes sonnait
La rime, oiseau qu’on prenait
D’un grain de sel sous la queue.

Tout à coup, le ciel changea :
Il plut. Retournons — déjà ! —
Et nous aperçûmes, l’âme

Attristée, au loin, Paris,
Et, grises sur le ciel gris,
Les deux tours de Notre-Dame!

Napravili smo jednu milju,
Oko u potrazi za sonetom;
Lutali smo predgrađem
Kud nas je slučaj vodio.

Jutro je bilo plavo,
A nad našim glavama zvonila je
Rima, ptica koju smo hvatali
Pomoću zrna soli na repu.

Odjednom, nebo se promijeni:
Pade kiša. Vraćamo se – već ! –
I spazismo, duše

Rastužene, u daljini, Pariz,
I, siva pod sivim nebom,
Dva zvonika Naše Gospe!

Ovo je bukvalni prevod Sunite Subašić-Thomas: vaktile sam joj predavao književnost u jezičkoj gimnaziji, zatim je završila jugoslovenske književnosti i romanistiku, potom je osamnaest godina živjela u Francuskoj, a nedavno smo preveli Apolinerove Alkohole, i jednom, kad sam bio vrlo zadovoljan prepjevom, poslao sam joj mejl: “Jebem ga ko može bolje od nas dvoje”.
Evo moj prepjev Povratka pravljen prema Sunitinom ”podstročniku”, kako Rusi zovu prevod u prozi:

Napravismo milju: naše
Oči bi da sonet nađu;
Lutali smo po predgrađu
Kojim slučaj nas vođaše.

Nad glavom nam, jutrom plavim,
Stao da zvon rime plovi –
Ptice kojoj, kad je loviš,
Zrno soli na rep stavi.

Svod odjednom posta ini:
Povratak – već! – jer dažd ospe
I spazismo, dok jad skriva

Duša, Pariz u daljini
I, pod sivim nebom, siva
Dva zvonika Naše Gospe.

Pišući ovu knjigu, poredio sam s originalima oko sto šezdeset čarobnjakovih prepjeva, dovoljno da skužim koliko mag vrijedi i bude mi očito da se njegovo prenošenje francuskih stihova u naš jezik skamenilo u manir, da u njegovoj vještini nema razvoja, ni napredovanja, zato ću uneviđeno reći da Mićević, kad je riječ o francuskim pjesnicima 19. i 20. stoljeća, nikad nije napravio ni jedan prevod bolji od mog prepjeva Nuvoovog soneta Povratak.
Pa ga pozivam, ako mu nije teško sići sa stolice na Olimpu koju je taj varalica uzurpirao, da takav prepjev pokaže javnosti i da me analizom mog i svog prevoda utjera u laž. Ali ko zna, možda bi takav prevod i mogao naći, ali kako da me ugna u laž kad je lišen sposobnosti za analizu?
Evo i magova prepjeva iz njegove četvorotomne antologije francuske poezije:

Načinili smo više milja
Okom tražeći nit soneta
Tu gde slučaj odgoneta
Lutamo predgrađem do cilja.

Jutro od modrog obilja,
A naše glave obleta
Rima, ta ptica prokleta
Koju lovismo od milja.

Tad s neba, menu praveć:
Kiša. Vraćamo se – zar već ! –
I videsmo još iz tame

Duše, kroz dalj, rub Pariza
I dok sivilo ih nagriza,
Dva zvonika Notre-Dame.

Umjesto da ovo analiziram, kazaću, kao u šah-klubovima kibiceri o izgubljenoj partiji koja je maločas bila dobijena: šta učinje od pune kuće kuma Milovana!
I uputiću mu jedno potpitanjce: što se nije smilovao da nam kaže šta “slučaj odgoneta”? Ovaj spreg je oštro zrcalo mutavosti, što često znači autističnosti njegovog jezika. Ovo ne bi napisao ni Vojislav Ilić. Mlađi.
Taj uništava ne samo stihove koji su velika poezija već i najfinije poteze pjesničke mašte u koje ide poenta ovog soneta: “I, pod sivim nebom, siva dva zvonika”. U maga nema ”sivog neba” a zvonike “sivilo nagriza”, jer se opet nadmeće sa pjesnikom, pa je sivilo pojačao, a otkud sivoj boji ovolika agresivnost – pitaj boga.
Ili mu se ćefnulo, kako i dolikuje vraču, da sa nama srpski promuhabeti na francuskom u kojem se siv kaže GRI te nije čudo što u njegovu prevodu sivilo na GRIza.
Nisam slučajno doveo u vezu GRI sa naGRIza, jer ovakvih zavrzlama puni su njegovi stihovi pisani sa uvjerenjem da su jezičke igrarije što i poezija.
Glede budiboksnamskih metrova i ritmova u ovom prepjevu sjetih se svog brata Goše koji, kad ga Darinka izlema, uzme konop i kaže: “Odoh u Drijenje da se objesim!” Kad bi se meni omakao ovakav prepjev, otišao bih u Drijenje i namakao sebi konop na grlo!
Ovo je žvrljotina iz knjige obavljene 1991. godine, te ako se sjetim da je, kako sam reče, 1959. počeo prevoditi sa francuskog, nevjerojatno je da je, nakon trideset i dvije godine upražnjavanja tog posla, ostao diletant.
Taj čemerni versifikator nije u stanju napraviti ni prepjev s jednakim brojem slogova u svakom stihu, da o njinim ritmovima i ne govorim: prevod Povratka u prvom katrenu ima 3 deveterca i simetrični osmerac; drugi katren ima 4 asimetrična osmerca; prvi tercet ima sedmerac, asimetrični i simetrični osmerac; drugi tercet ima simetrični osmerac, deveterac i sedmerac, jer stih ”Dva zvonika Notre-Dame” je sedmosložan, ali mu je dobra vizuelna rima “tame-Dame” (koja se čita ”tame–Dam”) i jedino je to za pohvalu.
Ukratko: ovo je metrika pokojne babe Sulumije iz Drndara. Radi se i o samodopadnosti koje u njega ima za izvoz i ne bi me čudilo ako si je čestitao na šupljoj poetizaciji: ”Jutro od modrog obilja” kojom je Žermena nadžermenio i tome mrtvom puvalu moram reći: bravo!
I nedajbože da se u njegovom prepjevu pojavi prozaizam koji postoji i u našem jeziku: odbijajući da ptici na rep stavi soli, lirski razrakoljeni Kolja ”lovi od milja”, čime je poeziji opet načinio ono što u Crnoj Gori zovu kiljan, u BIH nišan, a u Srbiji krajputaš, pa se pitam je li ovo prevodilac ili kamenorezac čiji su nagrobni spomenici postali slavni diljem Pokojnice?
I opet 1: 0 za Vešovića.
VIII

1. Kako ste se već uvjerili, magu sam napunio mrežu zgodicima, jer čarobnjak kao zastario i prevaziđen pojav u tekmi sa profesionalcem nema nikakvih šansi, što bih mogao potkrijepiti sa još dvadesetak navoda, a uzeću tek dva. Evo Pegijevog soneta Pariz teretni brod (Paris vaisseau de charge):

Double vaisseau de charge aux deux rives de Seine,
Vaisseau de pourpre et d’or, de myrrhe et de cinname,
Vaisseau de blé, de seigle, et de justesse d’âme,
D’humilité, d’orgueil, et de simple verveine;

Nos pères t’ont comblé d’une si longue peine,
Depuis mille et mille ans que tu viens à la lame,
Que nulle cargaison n’est si lourde à la rame,
Et que nul bâtiment n’a la panse aussi pleine.

Mais nous apporterons un regret si sévère,
Et si nourri d’honneur, et si creusé de flamme,
Que le chef le prendra pour un sac de prière,

Et le fera hisser jusque sous l’oriflamme,
Navire appareillé sous Septime Sévère,
Double vaisseau de charge aux pieds de Notre Dame.

Evo bukvalnog prevoda:

Dvostruki teretni brode na dvije obale Sene,
Brode purpura i zlata, izmirne i cimeta,
Brode pšenice, raži, i pravednosti duše,
Smjernosti, oholosti, i jednostavne vrbene.

Naši očevi su te punili tako dugom mukom
Već hiljade i hiljade godina otkada dođe na val,
Da ni jedan tovar nije tako težak veslu,
I ni jedna lađa nema tako pun trbuh.

Ali mi ćemo ti donijeti tako strogo kajanje,
I tako puno časti, i tako produbljeno plamenom,
Da će ga vođa držati za molitvenu vreću

I podići je ispod ratne zastave,
Lađo isplovila pod Septimijem Severom,
Dvostruki teretni brode u podnožju Naše Gospe.

Ovo sam pravio ja, a Sunita Subašić-Thomas je predložila tri ispravke koje su prihvaćene: ”kajanje” umjesto „žalosti”; “muka” umjesto “patnje”; “molitvena vreća” umjesto “vreća (puna) molitava” – izmjene toliko važne da sam je morao potpisati kao drugog autora prevoda. Predložila je i izmjenu “u podnožju Naše Gospe” umjesto “kraj nogu naše Gospe“, mada, dodala je, nije greška bukvalno čitati metaforu, čak je poetskije.
I odmah se vidi da ovaj sonet ne možeš prevesti dvanaestercem a da ga ne uništiš, pa sam uzeo četrnaesterac:

Dvostruk teretni brode s dviju obala Sene,
Brode purpura, zlata, izmirne i cimeta,
Brode pšenice, raži, duše gde pravda cvjeta,
Smjernosti, oholosti, jednostavne vrbene.

Tako dugom te mukom ispuniše posvema
Oci kroz tisućljeća kad dođe do valova
Da tako težak veslu nije ni jedan tovar,
I niti jedna lađa tako pun trbuh nema.

No idemo ti s tako strogim kajanjem ovim,
I punim časti, tako produbi njega vatra
Da molitvenom vrećom vođa će da ga smatra

I digne je – pod ratnu zastavu će da ode,
Lađo pod Septimijem Severom što isplovi
Kraj nogu Naše Gospe dvostruk teretni brode.

Evo magov prevod, pravljen možda grabuljom, a možda je nabacan vilama, ko zna, ali je nedvojbeno da u njemu ima i seljakluka i bezozbraštine, možda bezobraznog seljakluka, a možda seljačke bezobraštine:

Dvojni teretni brode s dva žala Sene,
brode ruja i zlata, mirte i metala,
brode pšenice, raži, i duše bez zala,
skromnosti, gordosti, i proste verbene.

Naši ti očevi kroz trud daše cene,
pre tisuć i tisuć leta duž tih vala,
da za takav tovar treba moć vesala,
i ni jedna lađa nema takve stene.

Al‘ mi ćemo donet grč starog čemera,
i tako pun časti, i pušten kroz plame,
da će ga vožd uzet za štit od neverâ,

i vinut ga gore do zastave same.
Brode zdan u vreme Septima Severa,
dvojni teretni brode ispod Notr-Dame.

Ovo je, vidi se i sa Šehitluka kod Banje Luke, za nabiti Crven Ban, ili možda na kardinal, nezboravna riječ iz priče Vidosava Stevanovića. Jer enti skolastičara koji vjeruje: ako su u originalu u rime stavljeni Septimije Sever i Naša Gospa, i u prevodu ih mora biti u rimi: ovakve stvari vrač naziva “konstantama“ u koje prevodune smije mijenjati, i to uvjerenje „bespoštedno brani“, a to što na temelju tog uvjerenja, često, pa i ovdje, napravi ne prevod već običnoga bogalja, tu činjenicu treba brojiti u sporedne stvari.
Da bi car Sever ostao u rimi, “molitvenu vreću“ mag je pretvorio u „štit od neverâ“, to jest od bura: proradili su u njemu „čarobni Dučići“, rodno selo njegove majke, koje se nalazi pod Lovćenom, a „strogo kajanje” je postalo „grč starog čemera“, jer je u magu opet proradio „tamni“ Malarme. Načinio je pitu skuplju od tepsije, jer u njega je skala vrijednosti posađena naglavu: ono što je u pjesmi glavno hokus-pokusima promeće u sporedno, a sporedno ustoliči za glavno: nije važno šta Pegi u tom sonetu kaže, to je varijabla koja se može prevesti i ovako i onako, a konstanta je rima čemera-nevera-Severa, postojana kano klisurine!
I opet je slijep za nijanse: u originalu brod nije „zdan u vreme Septima Severa“ već je isplovio pod Septimijem Severom, nema mićevićevske statike već pegijevske dinamike, uz to i dvoznačne, jer se pridjev „sous“ može čitati na dva načina: da je brod isplovio za vladavine Septimija Severa (146-211), ali i da rimski car, u čas kad brod isplovljuje, stoji na njemu.
„Notr-Dame“ je dokaz njegove dvojezičnosti: opet srpski parla na francuskom. Da je napisao „Notre-Dame“, to bismo čitali kao „notr-dam“, pa je turio „Notr-Dame“, signal da to čitamo po srpski, zbog rime sa „same“, a rimu iz originala je sačuvao po cijeni koja veli da je amater: zastava nije „ratna“, taj epitet je precrtao, što je osiromašilo značenja pjesme. U Pegijevu sonetu izvrsno je baš to što purpur, zlato, smirna, cimet, pšenica i raž sugerišu trgovački brod koji riječ „oriflamme“ pretvara u ratni, što sugeriše da bi njegov tovar mogao biti ratni plijen, ili da se radi o pljački kolonija, što je u mom prevodu sačuvano. Vrač opet ne shvata u čemu bi ovdje mogla biti poezija.
Pod mađioničarevom palicom kajanje je postalo “grč starog čemera“ i moraš leći potrbuške i nagađati šta taj čemer znači i otkud grč, i zašto je, gospe mila, postao stari? Uz to, čemer nije, kao u originalu, “produbljen plamenom“ već „pušten kroz plame“, a šta bi ta lomača trebalo da znači nećemo znati nikad, ali je očito da je vrač vrlo zadovoljan kad god njime ovlada Malarme.
Katrene je preveo u skladu sa uvjerenjem koje „bespoštedno brani“ da mora ponoviti rime koje se u originalu ponavljaju, a ono što je od tih katrena napravio sliči onom što je na Zgazimestanu od Srbalja uradio Bajo. Tako tepam Bajazitu.
U drugom stihu Pegi Pariz vidi kao brod koji s istoka nosi „purpur i zlato, izmirnu i cimet”, slika koju je mag uništio, jer ne kapira ono što prevodi: važno mu je bilo sačuvati ponovljene rime. I opet neznanje srpskog jezika, jer “la myrrhe“ je izmirna, smirna ili mirha, mirisna smola dobijena od raznih vrsta afričkog i arapskog drveća (prije svega koristi se Commiphora myrrha), a mirta je zimzelena ukrasna biljka koje u Evropi ima ko šodera i ne uvozi se s istoka.
Umjesto purpura, stavio je ruj, žbunastu i šibljastu biljku koje po evropskim brdima ima koliko ti duša išće; doduše, ruj znači i rumenilo, ali vjeruje li vrač da ga moramo dovesti u vezu sa purpurom ili grimizom kraljeva i careva s istoka? Pitanje je promašeno: njegov autistični jezik često ne računa sa čitaocem.
Da sačuva ponavljanje rima iz originala, mjesto cimeta stavio je “metal”, a zašto metal i kad je Istok postao industrijski razvijeniji od Evrope? Boga pitaj. U ovom stihu iz originala je ostalo tek zlato, to je konstanta, a nije bitno je li izmirna ili mirta, purpur ili ruj, cimet ili metal, sve su to varijable, jebeš to.
Prevod drugog katrena je zločin kakvi su u Mićevića nerijetki. Naši očevi brod nisu “punili tako dugom mukom”, kao u izvorniku, već mu „kroz trud daše cene“, a ovaj kupoprodajni jezik, u kojem je najvažnije utvrditi koliko je brod koštao, ovo svođenje višeznačne riječi „peine“ (muka, jad, patnja, nevolja, trud, težak posao) na jedan jedini, na pijačni smisao, podvig je koji zaslužuje uzvik divljenja posuđen iz Andrićeve priče Put Alije Đerzeleza: “Aferim, kenjčino!“
Možda ćete pokušati da ga pravdate: metar ga je prisilio da upotrijebi jednosložnu riječ “trud“. Odvratiću: prepjevao je mali milion pjesama, a ne zna praviti valjane vezane stihove. I zašto nije kazao: „naši ti očevi mukom daše cene“? Zato što ne osjeća gdje je, u originalu, značenjsko težište tog stiha.
U maga očevi nisu brod svojom mukom punili “već hiljade i hiljade godina” nego su mu “dali” tu “cenu” “pre tisuć i tisuć leta“, jer Mićević kao Parižanin po vokaciji točno zna šta se u francuskoj prestonici zbilo „pre tisuć i tisuć leta“ i odredilo njenu pijačnu vrijednost.
I nije muka očeva krivac što „tako težak veslu nije ni jedan tovar”, kako sam u bobu točno preveo, jer vrač veli da „za takav tovar treba moć vesala“ – tovar, daklem, odbija sam ploviti i moraš upotrijebiti vesla, jer mag je često velika sprdnja od prevodioca koji veliku poeziju pretvara u sprdnju što u meni, zaljubljenom u poeziju, uvijek budi veliku srdnju.
A od četvrtog stiha, koji sam preveo takođe besprijekorno: „I niti jedna lađa tako pun trbuh nema”, mag je napravio krpu za glancanje cipela: “i ni jedna lađa nema takve stene“, pa ću s gnjevom i prezirom reći: Mićeviću, sram te bilo!

2. Evo tercina iz Laforgovog soneta Melanholično izvinjenje:

Oh! dites, voulez-vous? Je serais votre enfant.
Vous sauriez endormir mes tristesses sans causes,
Vous auriez des douceurs pour mes heures moroses,

Et peut-être qu’à l’heure où viendrait le néant
Baigner mon corps brisé de fraîcheur infinie,
Je mourrais doucement, consolé de la vie.

Oh, recite, hoćete li? Biću vaše dijete.
Vi ćete uspavati moje tuge bez razloga,
Imaćete blagosti za moje sumorne časove,

I možda, u času kad dođe ništavilo
Da okupa moje slomljeno tijelo beskrajnom svježinom,
Umrijeću slatko, utješen od života.

Mićević ih je ovako preveo:

Oh! Zbilja, recite! Bio bih vam čedo.
Snom biste ljuljkali prazne moje tuge,
slašću bi ste slili čame moje duge,

I možda u času kada bih smrt gled’o
gde svežinom večnom skršen trup mi mota,
preblago bih umro, smiren od života.

Ovo je škrabotina štetočine koji tvrdi da u njegovu prepjevu sve mora biti tačno i taj mit, koji zidao pomno kao Mrnjavčevići Skadar, razvalio sam kao guslareva vila, a zar je to malo?
Evo spiska magovih laži: a) u originalu tuge su bezrazložne a ne prazne; c) nema čama već časova koji su č) sumorni a ne dugi; ć) žena ih ne sliva slašću već je blaga prema njima – mora da je taj pjesničić pao na koljena od ganuća pred samim sobom kad je sročio laž „slašću biste slili moja čame moje duge“ iz koje se naprosto oteže med, toliko je poetična. Nadalje, Laforg d) ne gleda smrt već dolazi ništavilo; e) nema motanja, šta god to značilo, već kupanja; f) svježina nije vječna već beskrajna; g) pjesnik nije od života smiren već utješen: samo je karina od čarobnjaka mogla ovoliki rusvaj napraviti u šest stihova. Nikola Kovač bi rekao: opet mrtav prevod, a Milan Kašanin bi ga proglasio čedom pobješnjele amaterske samovolje.
U petom stihu, pošto metar ne dopušta tačnu riječ, pokušao je reći nešto slično: svježina nije beskrajna kao u originalu, već vječna, misli da su prostorni i vremenski beskraj isto i da su isto smrt i ništavilo, zato ne vidi da mu je jedna smrt viška, kao što u njegovu prepjevu Iskije postoje dva sunca, i nada se da je motati isto što i omotati, jer se drži prevodilačkoga gesla: moj-te-mota-oko- plota. Evo mog prepjeva:

Daj, nešto recite? Biću vam dijete.
Uspavaćete mi bezrazložne sjete,
Biti blagi za sve sumorne mi trene,

I možda, svježinom kojoj kraja nije,
Kad Ništa okupa slomljenoga mene,
Od žića utješen, slatko ću umrijet.

I ovo je pravio profesionalac. Koji, kad je prisiljen da nešto iz pjesme izbaci, zna ili osjeća šta je u njoj bitno i jasno mu je da mora sačuvati „Néant“ iz filozofskog jezika (Edmund Vilson o Laforgu veli: „Pavši pod čaroliju nemačke filozofije, on je uneo njen žargon u svoj stih, i time simbolizmu doprineo možda onaj poslednji elemenat nejasnosti koji mu je nedostajao“), a moralo se sačuvati i priznanje da ga tek smrt može utješiti od života, što spada u najbolje stihove na francuskom jeziku.
Ubijač poezije taj iskaz je pretvorio u banalno smirenje od života, ali je sačuvao “oh“, jer misli da ohovi i ahovi stihovima daju dušu: zašto bi nježno prenosio u naš jezik te poštapalice koje su često tu zbog metra i ritma?
Početke stihova, gdje su vaji i avaji, ohovi i ahovi, vrač točno prevodi, ali belajiše sa završecima gdje su rime koje ga ili gone u laganje ili bih na njih samo u krajnjoj nuždi pristao, a u vrača su prevodilački manir.
Evo rima iz dvije strofe njegovog prevoda Apolinerove Pjesme nevoljenog: ‘Londonu‘-‘moju‘ – ‘pognu‘; ‘cigla‘ – ‘Egipta‘ – ‘bila‘; ‘slita‘ – ‘ostavila‘ – ‘nikad‘, a ovi srokovi koji biju ko u Knin ko u Ploče tjeraju me da kažem kao moj bivši profa matematike neznalicama: „Vrlo odlično, vrlo odlično“.
Evo nasumce uzeta pregršt rima iz Cveća zla: ‘celost‘ – ‘svetlost‘, ‘pojmi‘-‘brojni‘, ‘nedostupnom‘ – ‘muklom‘, ‘vihor‘ – ‘prizor‘, ‘svetlih‘ – ‘zrelih‘, ‘volim‘ – ‘olovnim‘, ‘brzog‘ – ‘mrskog‘, ‘dobrih‘ – ‘kobnih‘, ‘punim‘ – ‘bojnim‘. Kladim se da u svih trideset tomova mojih prevoda ima manje ovakvih rima nego u vračevim prevodima Bodlera.
Profesionalac ne pada na um da se trka s velikim pjesnicima, ne smatra ih svojim „lepim rivalima“, mada vrač veli da je Bodler “naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici“, što će reći i da, kad god uluče priliku, jame duboke kao grobovi pretvore u “vlažne lokve žablje“, ali ja se pitam je li to prevod ili žabokrečina?
U knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali urnisao sam akademika Muhameda Filipovića, i šta se potom desilo? Ništa. Jer Tunjo je bošnjačka institucija na dvije noge. Mićevićeve prepjeve sa talijanskog Milan Komnenić je pocepao i šta se potom desilo? Ništa. Jer Mićević je srpska institucija na dvije noge.
I mada o institucijama treba govoriti oprezno kao kad se odšrafljuje osigurač ručne bombe, devetajući vrača nisam se držao tog pravila jer sam jedini stručnjak koji je proučio njegove prevode i lemao ga mnoštvom dokaza, mada ova knjiga neće odbiti ni perke toj srpskoj dogmi kojoj nikad neće faliti dogmobrana, da se poslužim riječju Predraga Lucića, i čitanje ove knjige vraču neće pokvariti probavu, ali ću dodati da sam ga lemao i zato što se prištim od institucija, jer oko sebe šire dosadu i mrtvilo. A ove ću analize okončati razmatranjem primjerā kako ta institucija ubija veliku poeziju, što mu je najteži od svih grijehova.

3) Evo završne strofe iz pjesme Lepeza gospođice Malarme (Éventail de Mademoiselle Mallarmé) :

Ô rêveuse, pour que je plonge
Au pur délice sans chemin,
Sache, par un subtil mensonge,
Garder mon aile dans ta main.

O sanjarko, da uronim
U slast čistu bez puta,
Znaj, finom izmišljotinom,
Čuvati moje krilo u svojoj ruci.

Ovo je prevod Sunite Subašić-Thomas, a evo i mog prepjeva:

Sanjarko, da u slast ronim
Čista i bez puta što je,
Rukom znaj opčinom onim
Finim čuvat krilo moje.

Mićevićev prepjev:

O sanjarko da na kraj
Čiste slasti prodrem čilo,
Prenežnim lukavstvom znaj
Da sačuvaš moje krilo.

U Magovu prepjevu nema srca strofe: ruka gospođice Malarme treba da sačuva pjesnikovo krilo! Uništio je genijalnu sliku: lepeza u kćerkinoj ruci je krilo kojim otac leti! Dobro, ja sam staromodan čovjek koji obožava svoju kćer, a tog neviđenog egomana nije uzbudila ova slika, zato u njegovu prevodu nema kćerkine ruke, ali to treba brojiti u prevodilačke slobode, a ne u zločine, jer u njegovim prepjevima sve mora biti tačno, čak i proizvoljnosti čija besmislenost vapi do neba bespoštedno su točne, i stoga kad Mićević kaže: “da na kraj čiste slasti prodrem čilo” to treba čitati kao neumoljivo točan prevod Malarmevog iskaza: ”da uronim u slast čistu bez puta”, iako Malarme ne prodire već uranja, a ”na kraj” i “čilo” mag je dopisao zbog rime, ali stotine takvih izmišljotina neće dovesti u pitanje božansku tačnost njegovih amatersko-diletantskih prevoda.

4) Evo pete strofe iz Laforgove pjesme Pakao:

Quand je regarde aller [le] troupeau de mes frères
Fourmilière emportée à travers le ciel sourd
Devant cette mêlée aux destins éphémères,
Devant ces dieux, ces arts, ces fanges, ces misères,
Je suis pris de nausée et je saigne d’amour!

Kad gledam da ide stado moje braće
Mravinjak odnošen preko gluvog neba
Pred tom gužvom prolaznih sudbina,
Pred tim bogovima, tim umjetnostima,
tim blatom, tom bijedom,
Obuzima me mučnina i ja krvarim od ljubavi.

Što je Mićević ovako upjevao:

Kad posmatram kako ide brat za bratom
Mravinjak odnesen preko gluvog neba
Pred tim mnoštvom gde je svako atom,
Pred tim bogovima, tom bedom, tim blatom,
Mučnina me hvata i srce koleba.

Izbacio je ”umjetnosti”, ali ga razumijem: i meni pada mrak na oči kad riječ “art”, jednosložnu u jednini i u množini, moram prevesti trosložnom, u padežu četvorosložnom, a u množini petosložnom “umjetnošću”.
A u posljednjem stihu ne krvari pjesnik od ljubavi, nego “srce koleba” što liči na original kao Mujina banana na šljivu: uništio je najbolje mjesto u strofi, što mu je osveštani običaj.
Jer smatra da je do bede jednoznačno to krvarenje od ljubavi pa ga je zamijenio glagolom koleba koji ima koliko ti bog hoće značenja: 1) ljuljati, ljuljuškati, zibati; 2) pokretati tamo-amo, mrdati, klatiti se, gibati se; 3) vijoriti, lelujati, lepršati; 4) ići, kretati se teturavo, klimavo, teturati, klipsati; 5) činiti neodlučnim, plašiti; 6) teško se rešavati (na nešto, biti neodlučan, oklevati sa nečim; 9) menjati se (u vrednosti, količini, snazi, intenzitetu i dr.) varirati. I tako dalje. Dvoumim da li u vračevu prevodu srce klipše ili vijori, okleva s nečim ili varira. Unio je višeznačnost gdje je nema i ne može je biti: takva prevodilačka poprdulja zna biti taj Kolja Mićević.
Ovu strofu sam preveo precizno i bez laži, a posljednji stih sačuvao sam sa tetkinskom nježnošću:

Kad vidim da ide stado mojih brata
Mravinjak po gluvom nebu odnošeni
Od te gužve sudbi prolaznih, tog blata,
Bijede, bogova, umjetnostī, hvata
Muka me, i ljubav krvari u meni.

Teško je zaboraviti ovu smjesu muke i ljubavi koja krvari jer je bez ičeg za šta se može vezati, a nemoguće je oprostiti vraču koji kaže da „srce koleba.“ Dok sam poredio njegove prepjeve sa originalima, nije se jednom desilo da prvo pomislim: mag se upinje da iz pjesme ukloni što više biljega pjesničke veličine, a zatim bih rekao: nije to! Vrač nam nudi pjesničku veličinu po mjeri malog prevodilačkog talenta i stihotvoračke vještine, male i pameti i znanja maternjeg jezika i malog znanja ili osjećanja tajni pjesničke umjetnosti.

5. Evo početka magovog prepjeva pjesme Odgovor Šarla Kroa:

To što te sledim diže ti sumnje veo?
Moj život je tvoj, ako ga želiš, ceo.

Htjedoh reći: kakvi su ti ovo aleksandrinci, kao da ih je krava otelila?! No pošto znam njegove tisućne muke s metrom, ritam ovih stihova su popraviti:

Što te sledim, to ti diže sumnje veo?
Moj život, ako ga želiš, tvoj je ceo.

Mogao je i on ovo napraviti da nije loš stihotvorac i da ne prevodi na vrat na nos, u svakom slučaju nad poezijom ne grize nokte kao Granžije kad je prevodio Dantea, jer se u mladosti zakleo da će prevesti devet stoljeća francuske poezije. Ali i ovo je zapravo sitnica, a ima mnogo gore: ni jedan živ rob neće skužiti šta znači iskaz „diže ti sumnje veo“. Trebala mu je rima sa ”ceo”, i eto ti belaja, mada je original jasan:

Ce que je te suis te donne du doute?
Ma vie est à toi, si tu la veux, toute.

To što te slijedim sumnju ti uliva?
Moj život nek sav tvoj, želiš li ga, biva.

Samo ako ne znaš osnovne zakone maternjeg jezika možeš vjerovati da riječi “diže ti sumnje veo” znače ”uliva ti sumnju”, jer kazuju upravo suprotno: nestaje sumnje koja joj je pred očima kao veo! Takav prdonja je vrač kad ”bespoštedno brani” svoja uvjerenja. Pošto u njegovim prevodima sve mora biti tačno – kako je ponavljao do besvijesti, što je dokaz da se obraćao zatucanim, a onom ko išta zna o prevođenju jasno je da to nikom nikad nije uspjelo – mag je dao i jedan primjer: ako se na kraju strofe u originalu javlja riječ ”voda”, i u njegovom prevodu na kraju strofe mora biti ”voda”, i to zove « konstantom», a pošto se distih Šarla Kroa završava zamjenicom ”tout” (sav), nije čudo što je bubnuo besmislicu ”diže ti sumnje veo” zbog rime sa ”ceo”.Taj se satra da riječi koje se rimuju u originalu i u prevodu budu rime, ako ne obje, jer to najčešće nije moguće, bar jedna, a rezultati su jadni, nekad smiješni, čak i groteskni, jer se drži načela iz ruske bajke: pođi tamo, ne znam kamo, donesi to, ne znam što.
Evo prve strofe iz Verlenovih Zaboravljenih napjeva :

Le piano que baise une main frêle
Luit dans le soir rose et gris vaguement,
Tandis qu’un très léger bruit d’aile
Un air bien vieux, bien faible et bien charmant
Rôde discret, épeuré quasiment,
Par le boudoir longtemps parfumé d’Elle.

Klavir koji tiče jedna lomna ruka
Sija u veče ružičasto i nejasno/magleno sivo,
Dok jedan vrlo laki šum krila,
Jedan vrlo stari napjev, vrlo slab, vrlo dražestan,
Luta oprezno, gotovo uplašen,
Budoarom koji je dugo namirisavala Ona.

Mag se zakleo: u mom prevodu na kraju strofe biće “Ona” ili ću poginuti. Nije poginuo on, već poezija:

Klavir kog dira jedna ruka bona
sija kroz suton prepun crvenila,
a davni napev, tih i ljupkog tona,
ponesen letom laganoga krila,
opezno kruži, lakši nego svila,
sobom gde dugo mirisaše Ona.

Ne kaže se “kog dira“ već “koji dira“, ali ovaj put neću biti cjepidlaka, jer da je napisao „koji“ imao bi slog više, mada ću napomenuti da, i kad nije prisiljen, vrač zamjenicu „koga“ stavlja uz neživo.
U originalu veče je „nejasno sivo“, čega u njegovu prevodu nema; napjev mu je „lakši nego svila“, čega u originalu nema; ruka u originalu nije „bona“ već „lomna“, a „budoar“ nije mogao stati u metar, pa je vrač stavio „sobu“; napjev koji je u originalu “vrlo slab, vrlo dražestan“, u vrača je „tih i ljupkog tona“, ali sve ovo treba brojiti u prevodilačke slobode, jer zamjenica „Ona“ stoji na kraju strofe kao nepobitan dokaz da je sve tačno preveo.
Evo i moj prevod, uz napomenu da mi je, nakon njegovih amaterskih uradaka, slatko citirati svoje precizno rađene prepjeve:

Klavir pod rukom što krhka je bila
Sja u nejasno siv, pun rujnog žara
Večer, dok jedan prelaki šum krila,
Jedan star napjev, sav slab, sav pun čara,
Oprezno luta, plah, dilj budoara
Gdje dugo miris Ona je širila.

Mag nikad neće napraviti ovakav prepjev koji sam sročio lako kao da igram balet, mislim na dojam koji budi, ne na uloženi trud, jer dvaput sam ga popravljao. I nikad nisam napisao tekst kako sam ovo ili ono prevodio, jer ne bih, kao mag, svoje samoljublje iznosio svima na pokaz, možda i zato što sebe ne smatram, kao vrač, genijalnim već dobrim prevodiocem, a svi prepjevi koje sam u ovoj knjizi citirao dokaz su da taj posao radim bolje od vrača, često i mnogo bolje mada nije teško biti ni bolji ni mnogo bolji od njega i u pravu je bio moj prijatelj koji mi je rekao: ako ti je to što si bolji od Mićevića dokaz da si dobar prevodilac, onda faktički jebaji ga.
Još jedan primjer. Taj skolastičar dosljedno se pridržava, zapravo ne pridržava već ga stišće čvršće no Titinu štafetu socijalistička mladež u trku, ubjeđenja da postoje u originalu konstante u koje se ne smije dirati, mjesta koja su konstantama proizvoljno proglasili njegova mala pamet i nepouzdani ukus, često i odsustvo ukusa. Ako se stih završava riječju „filozof“ i u njegovu prevodu mora se završavati riječju „filozof“, i to je konstanta, jer sve mora biti točno, ali jebem ja i njega i njegovu njegovu glupu teoriju o konstantama koja ga sili da giljotinira veliku poeziju:

À voir ce que l’on fut sur terre et ce qu’on laisse
Seul le silence est grand; tout le reste est faiblesse.

Kad se vidi to što bï na zemlji i to što osta,
Samo je šutnja velika, sve ostalo je slabost.

Ovaj odlomak iz Vinjijeve pjesme Smrt vuka (La mort du loup), spada u najslavnije stihove francuske poezije, a preveo sam ih maksimalno točno, u skladu s načelom koje sam već pomenuo: treba po svaku cijenu sačuvati velika mjesta u pjesmi:

Kad vidiš na zemlji šta bï, šta ostaje,
Sve je slabost, samo šutnja velika je.

Mag je bezočno uništio i ove stihove, što je u njega, uvjerili ste se mnogo puta, uvriježeni običaj kao prosipanje žita za mladencima ili pucanje iz levora za Božić:

Kad vidimo na tlu svu našu ništavost,
Samo mir je velik, sve drugo je slabost.

Uništio ih je i zato što se drži pravila: ako original u rimi ima imenicu „faiblesse“, i u prevodu mora u rimi biti imenica „slabost“, mada je riječju „ništavost“ stoika Vinjija pretvorio u popeskaru iz zadnjeg francuskog sela i, opet gluh za jezik, misli da je “na zemlji“ isto što i „na tlu“, a zašto je samo mir velik, mejlom bi ga trebalo zamoliti da nam objasni i da nama plebejcima pozajmi recept za mir, jer razumijemo kad Vinji savjetuje: ća pizdiš, gospe ti, stisni zube i šuti, izduro je Mujo i gore, ali okle nam lift da se popnemo do visina sa kojih banjalučki plemić s božanskim mirom gleda sve dolje, „na tlu“?
Robujući iz malog prsta isisanom pravilu o konstantama koje veli da drugi stih mora završiti imenicom “slabost“, u prvom stihu, pošto „zemlja“ nije mogla stati u metar, jer bi imao slog više, turio je nešto slično i napravio stupidnu ništavost na tlu, a da je u drugom stihu stavio “šutnju“, imao bi dva sloga više, pa je stavio „mir“ koji na šutnju liči koliko i njegove mnogobrojne poetizacije na pravu poeziju.
Vrač je u Vestima „analizirao“ moj prevod Bodlerovog soneta Neprijatelj, i pošto se ne držim metoda kojim on proizvodi svoje mutave i bogaljaste prevode i ne šljivim njegovo imbecilno pravilo o „konstantama“, zviznuo mi je keca iz prevođenja. Ali to je bila novinska drljotina vječnog amatera, a ovo je ozbiljna knjiga jednog profesionalca.
I ja bespoštedno branim uvjerenje da profesionalci ne izmišljaju stopala mala „kao kljun labuda“ što znači i da o poeziji moraju znati mnogo. Mag brblja o prevodiocu s “nepogrešivim kritičkim osećanjem“ vjerujući da ga ima, a profesionalcu je jasno ono što vračima ne ide u glavu: u ženskim stopalima toliko malim da mogu stati u šaku ima stoput više poezije nego u njegovoj ornitološkoj poetizaciji koja je gola laž, jer ko je vidio kljun labuda, zna da je manji od stopala bebe.
Stopala mala kao kljun labuda zrcale lice lašca koji se izdaje za čarobnjaka i odavno ne prestaje blejati o tačnosti svojih prevoda. Meni i onima koji su čitali moj tekst na Jergovićevu portalu, ili će pročitati ovu knjigu, Mićevičć više ne može prodavati rog za svijeću. Ponavljam: sto i kusur knjiga koje je mag preveo možda bi nam pružile dokaze da i među prevodiocima ima skribomana.
P. S. Vojka Đikić, drugi po redu čitač mog teksta sa Jergovićevog portala, u telefonskom razgovoru mi je kazala: “Tvoji su prevodi lepši od Koljinih“.
U šta nisam sumnjao. Ali sam rekao: “Ne. Moji prevodi mnogo su tačniji, a ovdje važi čuveni Kitsov stih: Ljepota je istina, istina ljepota.“

PISMO KOLJI MIĆEVIĆU

Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl:
„Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: ‘Prevodi li Marko?’ H. I. kaže: ‘Prevodi’.Na to Mićević: ‘Kako prevodi kad ne zna francuski?‘”.
I sjedoh da sročim ljubavno pisamce Kolji Mićeviću.
Visokoslavni gospodine!
Nikad nisam imao čast da vas upoznam, što je za istinsko žaljenje, a još više žalim što vas odmah moram ugnati u laž.
Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi je pričala da ste pročitali moje prepjeve Cvijeća zla i da ste joj rekli: „Tu ima grešaka koliko voliš“.
„Ljubomora“, dodala je Vojka.
Slagali ste, dakle, da ne znate „prevodi li Marko“.
To nije sve.
Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva francuskih pjesnika koje je Miljenko Jergović objavio na svom portalu, a taj tekst vas je snabdio neborivim dokazima da, uprkos svom neznanju francuskog, ne samo sa tog jezika prevodim, nego i da taj posao radim bolje od vas, jer sam istinski pjesnik, a vi će pjesnik biti na Škripovdan, kad se paščad strigu.
U tom tekstu sam, uz svaki vaš prepjev koji sam analizom razvalio, ponudio vlastiti, nek čitalac sam prosuđuje koji je tačniji i bolji, pa ipak ste mladog H.I. pitali: “Prevodi li Marko?“
U mom tekstu, dugom pedesetak kompjuterskih strana, ne možete, gospodine Mićeviću, pobiti niti jednu moju analizu, ali ne, mnogo sam rekao, ne možete pobiti ni jedan pasus, pa ipak nije sve izgubljeno: sjednite i pokažite da ”ima grešaka koliko voliš“ u mojim prepjevima Cvijeća zla.
Navedite original, doslovni prevod, Vešovićev prepjev, i napokon vaš, a potom analizama pokažite đe sam fulio, kao što sam to ja radio kad sam vas, na Jergovićevom portalu, rasturao ko bugarsku skupštinu.
Ali to bi bio vraški težak posao, pa ste se odlučili za ogovaranje, što je milion puta lakše: idete okolo i govorite da Vešović ne zna francuski jezik: veliki gospodin iz Banjaluke naprasno je evoluirao u babetinu iz Donjeg Brgudovca.

Gospodine Mićeviću!
Da nije bilo jedne sitnice, ali krupne, da nije bilo zapravo jedne sitne krupnice, ko zna bih li ikad sebe prislio da zapišem ono što o vašim prepjevima znam još od 1978. godine.
Koliko poznajem samog sebe, teško da bi se to ikada desilo, najvjerojatnije bi montenegrinjska ljenčuga u meni, kad god stanem da je nagovaram: „Sjedni za kompjuter“, svaki put odmahnula rukom: “Enti Mićevića“.
U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistikinja, srela vas je u Parizu, i vi ste se pred njom rasplakali: “Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke!“
Toga sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji u Parizu pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad ni jednu nije lanuo protiv “tih divljaka“, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.
Sad znate šta me nagnalo da urođenu lijenost savladam i sjedem da vam se, bez hiće i srkleta, u analitičkom tekstu dugom pedeset kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke.

Bilježim se vaš,
Marko Darinkin Vešović
09. 08. 2013.

MIĆEVIĆU, MRŠ IZ UČIONICE (I)

1.Jevrema Brkovića, darovitog pisca policijskih prijava koji je svoje kolege po peru, kao jedini svjedok, slao u zatvor, prije desetak godina u podgoričkome Monitoru lemao sam kao u djetinjstvu našu kravu Prutulju kad je ufatim u zijanu, ali je dr Miodrag Perović, vlasnik Monitora, prekinuo tu polemiku, na čemu sam mu zahvalan: da me pustio da ga dotučem, ne bih o Jevremovom doušničkom liku i književnom djelu napisao studiju od 290 strana pod naslovom Špijun iz Piperah, stoga taj profesor računa – ne znam kakav je kao profesor matematike, ali Perović je genijalan profesor računa – može biti ponosan što je crnogorsku književnost zadužio dobrom knjigom.
Podgoričke Vesti, koje građanima Crne Gore četničku demokratiju drenovom batinom ućeruju u kosti, o meni su 13. 10. 2013. objavile tekst Kolje Mićevića Prljavo prevođenje, pa sam se Miodragu Peroviću, vlasniku tog dnevnika, preko telefona zahvalio što će moja sabrana djela biti bogatija za još jednu studiju, koju sam pravio kao Jugoslaven, pod naslovom Prevodilački čarobanjak.

2. U tekstu Prljavo prevođenje Mićević je moj jezik nazvao “vulgarnim govorom nedostojnim jednog profesionalca”. Da sam prevodilački profesionalac već sam pokazao, a ova knjiga to će i dokazati, druga je stvar što mislim da moj stil, dok lemam amatera, ne mora biti “ukočen kao feldmaršal”, što rekla Ana Sekston. A pošto naš jezik znam mnogo bolje no čarobnjak, i tim jezikom pišem i prevodim mnogo bolje od banjalučkog maga, nek meni prepusti da odredim šta je u tom jeziku vulgarno a šta nije, jer od mojih psovki mnogo je vulgarnije prevoditi i pisati sav život, a ostati prevodilački hohaštapler i jezički nedouk.

3. Vrač kaže: “Bodler se posebno gadio takvih, počev od svoga poočima, što sam ja opisao u svome sonetu Bodler koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne, pa u jednom trenutku nije mogao ni da bekne.”
Što je točno: kad sam prvi put čitao taj sonet, nisam mogao ni beknuti jer sam mislio da ne valja ni po pizde ladne vode, kako je po svjedočenju Mirka Kovača Živojin Pavlović volio reći o lošem filmu ili knjizi. A kad sam ga čitao opet, shvatio sam da sonet ipak valja po pizde ladne vode. Čovjek uči dok je živ.
A glede “poočima” vraču ću dati još jednu poduku iz jezika: počim je onaj koji je usvojio nečije dijete, dok je general Opik bio drugi muž Bodlerove majke, dakle pjesnikov očuh, a riječi koje mu je jednom Bodler uputio ubile su se da ih okrenem protiv Mićevića: “U Vestima ste me, gospodine, teško uvrijedili, pa ću imati čast da vas zadavim!” Kao prevodioca. Knjiga koju kanim sočiniti ima radni naslov Smrt Kolje Vračarevića.
Mag veli da mi je taj sonet “zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne“, jer misli da je pjesnik, i sve mu ovakvo: maštovitost nazor, originalnost nasiluboga. Ili je pak “bodljikava vekna” srpski izum dobijen ukrštanjem vaskrsne pogače i bodljikave žice što je resila njihove logore za Bošnjake?
I pjesme mu liče na njega: u njima jezičke akrobacije koje su same sebi cilj podsjećaju na retoričke akrobacije kojima je taj egzibicionist desetljećima usrećivao jugoslovensku javnost. Kad sam ga gledao i slušao, bilo mi je kao da jedem šećernu vunu lilihip: puna usta ničeg. Takvi su i njegovi narcisoidni tekstovi o vlastitim prevodima: ne kažu ništa osobito, ali akrobatikom očaravaju kao Andrićeva Švabica na užetu.
Jedna prijateljica mi veli: “Takvi su i Koljini eseji o muzici. Blistava praznina.” A ja ću: “Nek o njima sude muzičari i stručnjaci za glazbu, a ja sam stručnjak za poeziju”. Zatim se sjetih: a zato li je mag rekao da je u “merenju muzičkog trajanja pojedinih slogova” “sadržana sva tajna pesničkog ritma”: pokušava prodavati nam ublehe kao genije za glazbu!

4. Vrač je napisao tekst o tome kako je u Valerijevoj pjesmi Palma u prvom prevođenju previdio anagram ample palme (“široka palma”), zatim je napisao plamna palma, ali zašto vrač, kad je već zajunio da prevodi neprevodivo, nije napisao lampa palma? Taj anagram je bolji i bliži smislu originala, jer plamna palma znači jedino da je plamna, dok lampa palma puti u raznim pravcima, i nije odveć teško zamisliti da svjetlo koje lampa širi podsjeća na krošnju palme.
Pol decenije potom vrač je napisao pjesmu Rodna lipa u kojoj je ispalio rafal od 13 anagrama: “Sen koju Lipa /sli poput diva / duša je pila /svom silom vida. Njena se kosa / u plavet pela /ne puštah s oka / krila joj lepa; vazdušna luča / u dnu svog mira / prva je čula /zov mojih rima; / krilata Lira / Snu mome posta /a Tle je rila / tu ispod stopa; / magična Kűpa / kruna ta kósa, / gde skrit od puka /pih čedna soka i sad mi kúpa / senom svog luka / sećanja puka / koja Duh kula /sav pružen k Ruži / koje veće nema: / vrh svega kruži / skrivena mena”.
Odlikaš se potrudio i domaći zadatak uradio za peticu, ali sastav o lipi kao poezija ne valja ni sto Tuđmanovih lipa. U Valerijevoj poeziji, kaže mag, postoji samo jedan anagram, valjda i zato što je znao da se slučaj ne može oponašati, ili može ali to lako postaje ples na užetu, jer ljepota slučaja je u tom što je neponovljiv, a pošto je sebi dozvolio tek jedan anagram, mora da je te premetaljke smatrao jeftinim pesničkim sredstvom i prepustio ih Kolji koji ionako nema šta reći, stog samo u ovoj pjesmi vrač protiv Valerija u anagramima vodi sa 13:1, da ne pominjem druge egzibicije koje vele da bi mag bio u vrhu evropskog pjesništva kad bi poezija bila jezička akrobatika, ali pošto nije, Mićević kao pjesnik ne znači ništa ni u srpskoj književnosti.
Rodna lipa je, rekao bi jedan Englez, štivo elegantno na drugorazredan način, to jest nesporno poetično, ali do istinske poezije, ni ovdje, ni u onom što sam mu čitao, nikada ne dopire: sve je tu manje ili više derivativno, jer je naučeno i jer Mićević nema sebe, a sve drugo mu je zaludu. I mada pjesništvo jeste igra, nekad najvišeg reda, vara se ako misli da je igrarija i da će čitalac sa ukusom u njegovim anagramskim i inim kerefekama vidjeti više od onog što one jesu: kerefeke. A njegove poetizacije kojim veliku francusku poeziju čini elegantnom na drugorazredan način već sam razmatrao i još ću ih razmatrati.

5. Sprva mi je bilo nevjerojatno kolik se gad krije u Mićeviću koji sav život igra francuskog plemića, ovijanog i prosijanog, ali takvi su plemići čim dobiju po prknu. Moj tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa udario ga je kao voz, stoga su u tekstu Prljavo prevođenje iz vrača pokuljale gadarije, ali to nije sve: mag je dorastao svim montenegrinjskim lažovima koji su dosad o meni pisali. Znao sam da je klasičan egoman, veliki opsjenar i mistifikator, ali da umije lagati kao Dabić, to mi je novo, mada su mi ljudi govorili da je mentalitet Montenegrinjaca i Krajišnika u mnogom sličan i da Petar Kočić nije Simeuna Đaka isisao iz prsta. I nije slučajno što je Krajišnik i Muhamed Filipović, jedini mene znani Jugos koji se može nositi s najvećim montenegrinjskim lašcima.

6. Mag veli: „Marko Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera, tekst koji je okačio na jedan portal tokom 2012. godine”. Mag laže. U tom tekstu rekao sam: “Uporedio sam 130, možda 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri)”, a laže da umanji sramotu: razvaljivao sam i njegove prevode Bodlera, a pošto je on, bez dokaza i analize, mojim prevodima Bodlera s Monblana izrekao smrtnu presudu “prljavo prevođenje”, rezultat tekme je 1:1! Kako je lako biti Kolja Mićević!

7. Mag još kaže: “Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste!“
Ako misli da sam ga pismom objavljenim na zagrebačkom portalu potkazivao “onim divljacima“ iz Banje Luke, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša je kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas i njoj i njima i njemu želim tek ono što ih ionako čeka, a Bošnjakinja koju sam „podmetnuo“ tom agilnom podmetaču zove se Hanifa Kapidžić-Osmanagić, romanstkinja i moja kolegica sa fakulteta.
Vrač laže da sam mu podmetnuo da je Hanifi “rekao neke stvari povodom banjalučke džamije”. Nisam pominjao nikakvu džamiju i ne radi se o „usputnoj upadici“ već o bitnoj stvari: objasnio sam šta je odlučilo da ga uzmem u postupak kao prevodioca:
„U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistkinja, srela vas je u Parizu, i vi ste se pred njom rasplakali: ‘Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke’.Tog sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad nije ni jednu lanuo protiv ‘tih divljaka’, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće”.

9. Da je vrač debelo zaslužio moje batine postao sam još sam uvjereniji kad sam u njegovoj knjizi prevoda Valerijevih eseja Mediteranska nadahnuća pročitao rečenicu: “Tri godine kasnije, širom Bosne, čak i dalje, predstavljane su Sveske i Dela Pola Valerija, a onda je Zlo sve uzelo pod svoje: intelektualnom teletu postala je jasna Valerijeva misao da su civilizacije smrtne!”
Zato je zbrisao u Pariz da prevodi besmrtnog Dantea i objašnjava ga ne samo Francuzima već i Talijanima, kako se pohvalio na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju.
Mag riječ Zlo piše velikim slovom jer kuša da na metafizičku razinu digne ono što se zove agresija na BiH, što se zove šest korpusa JNA uoči rata stacioniranih u BiH, što se zove 144 artiljerijska oruđa u obruču oko Sarajeva koja su 44 mjeseca Saralije ubijala kao stoku, što se zove Radovan Karadžić, sin durmitorskog sestrojeba i istrebljivač Bošnjaka, što se zove Ratko Mladić (za čije sam zdravlje zabrinut, jer me strah da će mandrknuti prije no što ga za genocide nad Bošnjacima osude na doživotnu robiju), što se zove 750 000 nesrba koje su vitezi četnički očistili etnički, što zove Srebrenica plus destak manjih srebrenica diljem BiH, što se zove Tomašica i još desetine masovnih grobnica diljem Šumske… Srpska divljaštva u BiH, koja su dokazala da su civilizacije ne smrtne već usmrtive, Vrač izrekom Valerijevom kuša dići do historijske neminovnosti, a ti Marko pjevaj borbene, ali jeste utješno što je maločas pomenuto “intelektualno tele” u međuvremenu poraslo u june.

10. Mag još veli: “Ali, Marko Vešović voli ne samo da klonira, da zakukuljuje-zaumljuje, nego i da podmeće. Tako podmeće nekog svog studenta, koji je navodno na jednom njegovom školskom času za jedan stih Pola Valerija iz Mlade Parke u mome prevodu, rekao da bi i on mogao tako da prevede, što znači i bolje od Kolje!”
Neću nagađati na osnovu čega je vrač zaključio da “to znači i bolje od Kolje”, ali ovaj proizvoljni zaključak liči na prevodioca čija posve proizvoljna rješenja često nemaju veze ni s mozgom ni sa originalom.
Riječ je o stihu iz Valerijeve Mlade Parke: “L’immense grappe brille à ma soif de désastres“ (“Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima”) koji je mag preveo ovako: “Silan grozd sja kobi žeđi moje nežne”, a Esad Pajević, bistra hercegovačka tikva sklona sarkazmu, kazao je: “tako bih i ja umio”, i bio sam spreman vjerovati jednom od najboljih studenata kojim sam predavao i uz to darovitom pjesniku. Ciljao je i u nešto krupnije od Mićevića. Bio je bespoštedan kritičar svega postojećeg, kako bi se vo vremja ono u nas reklo, stoga smo često na času žučno raspravljali, ali ovaj put bili smo na istoj strani, a njegove riječi su sugerisale: enti zemlju u kojoj prva violina na prevodilačkom poprištu pravi prepjeve kakve bih umio i ja koji nikad nisam preveo ni stiha.
Mićevićev prevod je kriminalan (“lošeg kvaliteta, slab; veoma rđav, loš”, kako veli Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika), ali nemojte se ibretiti: “Čuuj – žeđ mu nežna!” To nije žeđ balkanska, jer je uvezena iz Pariza, to je žeđca kultivirana stoljećima dok nije postala nežna kao vrbova maca.

11. Mićević veli: “Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj?
Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu, je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!”
Vrač opet, bezbeli, laže. Nisam „sugerisao“ da je l’immense grappe „slika jednog sazvežđa na nebu“, već čisto i bistro kazao: „beskrajni grozd su zvijezde“, zvjezdano nebo, zato grozd mora biti beskrajan, musje Micevic, koji vjeruješ, čak nas kušaš ubijediti, da se pjesme pišu po pravilima babe Smiljane. „Beskrajni grozd“ je genijalna metafora, čak je genijalno jednostavna, ne po učinku, koji je vrlo složen, već po nastanku. Nebesko je upisano u zemaljsko, svemir je sveden na jedan grozd, kao što Blejk u zrncu pijeska vidi zrcalo vasione, a napraviti jedan grozd beskrajnim tajna je poetske alhemije o kojoj nadri-pjesnik Mićević pojma nema, niti će ga ikad imati.
Moderni pjesnici napali su sve granice unutar kojih je dotad živjela poezija, stoga često ukidaju i međe što dijele trope koji u njinim slikama mogu imati dva ili više lica: metafora zna biti hiperbola, kao u Majakovskog, ili paradoks, kao u Valerija. U modernoj poeziji, koja je dinamizirala sva pjesnička oruđa, često jedna slika sadrži interakciju dva ili više tropa.
„Beskrajni grozd“ je spoj apsolutne metafore i paradoksa. Apsolutna metafora izostavlja predmet koji se poredi (ovdje: zvjezdano nebo) i daje samo predmet sa kojim se poredi (ovdje: grozd sa čokota), u čemu, kad se sjetimo njinih vinograda, osjetimo nešto dublje francusko. Apsolutnu metaforu nije teško shvatiti: ko ima mrvu mašte, uzbudiće ga jednačenje punoće grozda i zvjezdane punoće neba, ali beskrajni grozd je i paradoks, jer takvih grozdova nema nigdje osim u pjesmi.
Taj zvjezdani grozd proizveden je pjesničkim sredstvima, ali djeluje skoro realistično, jer stvar je prosta: zvjezdanom punoćom nebo sliči punoći grozda, a pošto zna da je beskrajno, pjesnik je grozd proglasio beskrajnim, što ne kapira mag koji će biti pjesnik kad u Banjoj Luci rodi pirinač. Pao je u vatru i o epitetu „beskrajan“ nabrbljao cijelu kamaru, a nakon ove analize sve mu je palo u vodu, jer kako da dokaže nedokazivo? Ponavljam: mag ne može pobiti ni pasus iz mojih analiza u 50 strana dugom eseju gdje sam ga razbio kao dijete zvečku.
Diletantu koji je Valerijev „l’immense grappe qui brille à ma soif de désastres“ pretvorio u „silan grozd“ što „sja kobi moje žeđi nežne“ još ću reći: ovako se ne prevodi poezija, ovako se jede ono ispod sebe. Dobro je rekao Slobodan Blagojević: ti Valerija prevodiš kao da je Vojislav Ilić. Mlađi.

12. Vrač još veli: ”Povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu!”
Papljani bi me pitali: što se Kolja ovako koljodavi? Tako se u mom selu zvao histerični lavež psa. Taj opsjenar misli da će vikom i drekom, hokus-pokusima i abrakadabrama, jezičke činjenice naćerati da postanu “magla, dim i ništa“, što rekao stari dubrovački pjesnik, ali ovakve napade logoreje Marko sluša kao Desničini seljaci koji se, kad im se obraćaju praznozborci, podgurkuju i vele: “Pusti ga, bolan, nek divani”.
Mislio sam da budala kao Mićević ima samo u Montenegru i nije čudo što su dva kriminalca iz Vesti, Miodrag Perović, zvani Miško Kesedžija, i Željko Ivanović, zvani Goveče, svršavali kad su Koljin tekst čitali, a sad znam da u Banjoj Luci ima jedan u sebe zaljubljeni prdizvek jednak montenegrinjskim, čak bi mićevići mogli popraviti moje veoma loše mišljenje o Montenegrinjcima.
Tome lažovu, koji nastupa kao isključivi vlasnik francuskog jezika, pokorno javljam da u rječnicima osnovno značenje pridjeva „immense“ nije ogroman: taj leksem dolazi od latinske riječi mjera i znači neizmjeran (latinski „immensus“ –„bez mjere“), kako kaže i Le Petit Robert: „qui n’a ni borne, ni mesure“ („bez granica i mjere“), i Mićević ko ništačoek laže, kako bi rekli u Crnoj Gori, da je „immense“ „jedino ispravno“ prevesti sa “ogroman, ogromno“. To veli i zato što kuša braniti svoj prevod Valerijevog stiha: „Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne“ koji je za nabiti na miška, ali u njemu „silan“ može značiti i ogroman.
Na internetu u Riznici francuskog jezika (Trésor de la langue française) kaže se: IMMENSE, adj. A. Qui est illimité, qui n’a ni bornes ni mesures. Synon. infini. (Koji je neograničen, koji nema ni međa ni mjere. Sinonim: beskrajan.). Potom se navode jezički primeri: Dieu est immense; c’est un être immense (Ac.). Il était le seigneur d’hier et d’aujourd’hui (…). C’est lui qu’on attendait dans l’immense univers (PÉGUY, Ève, 1913, p. 856).
I ko ne zna francuski, dovoljna mu je rječnička definicija prvog značenja pridjeva ”immense” da mu je jasno: u maločas citiranom odlomku vrač se sit najeo onoga što se ne jede, jer je dobio po južnom dijelu leđa, a pošto mu je sujeta kao Lovćen pod kojim je rođena njegova majka, Montenegrinjcima kuša da na brzinu proda jedan od gafova koji su mu prije palili, čak su mu vazda palili, pa je zalud tom šupljikatu podastirati dokaze da je „infini“, što znači beskrajan, sinonim pridjeva „immense“, jer ta glasina kod Maga neće proći.
Ako kažeš da iskaz „Dieu est immense; c’est un être immense“ znači „Bog je beskrajan; to je beskrajno biće“; Mićević te može tuleknuti palijom, to je Francuz sa bosanskom palijom, stoga Bog mora, taman da su mu zubi od čelika, ostati ogroman i biti ogromno biće, jer tako hoće Kolja Mićević, blesa koja mi je na megdan izišla sa drvenom sabljom.
Taj će poslati u majčinu sve koji vele da „l’immense univers“ znači „beskrajni svemir“,jer svi Banjalučani znaju da je to “ogromni svemir“ i da je to „jedini ispravan prevod“, kao što jedini ispravan prevod naslova Ébauche d’un serpent nije Skica zmije, kako smo ga Sunita Subašić-Thomas i ja preveli i dokazali da pojma nemamo o francuskom, već Nacrt zmijca, kako ga je preveo banjalučki vrač, od francuskog ministarstva za kulturu zadužen da bdi nad jedinim ispravnim prevodima francuskih riječi na naš jezik, ali ne kaže radi li se o građevinskom nacrtu objekta ili pak o nacrtu zakona. U tekstu Prljavo prevođenje do paroksizma je doveden bezobrazluk koji nije samo Mićevićev već i klasičan srpski bezobrazluk, a potonji sam pod granatama upoznao dovoljno da bih o njemu mogao odbraniti doktorat.
Samo je nitkov koji je pola Motenegrinjac mogao reći da sam u sintagmi “beskrajni grozd” napravio “takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika”, pa će imati priliku da na leđima osjeti moju motku za stoku, jer kad je neko junac, treba ga i lemati kao junca.

13. Zapanjuju niskosti kojim je banjalučki plemić nakrcao svoj tekst iz Vesti. Evo jedne: „Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela!“
Romanistkinja Sunita Subašić-Thomas, koja je drugi autor naših prevoda sa francuskog, a ne moja “savetnica i saradnica za francuske prevode”, zaista nije bila „u blizini mene“ kad sam maga kao jarca drao na mijeh, ali sam joj, prije nego što sam ga poslao Jergoviću, dao tekst da pogleda jesam li đe fulio: imala je jednu primjedbu.
A kad je čitala tekst Prljavo prevođenje, Sunita se smijala vračevom po njoj brbljanju, a po meni blejanju o epitetu „immense“: taj misli da je francuski jezik isključivo ono što on kaže da jeste, što može da važi za banjalučku palanku, ali taj u polemici sa mnom nastupa kao da na planeti uopće ne postoje rječnici francuskog, što je malo mnogo, ako je i od velikog hohštaplera.
Jasna Levinger, sa kojom sam prevodio Dikinsonovu, dok je bila u Sarajevu, ne da me nije prezirala već mi je bila jedna od najboljih prijateljica.
Jednom kaže: “Što ti ne pričaš od kojih si?“ “Ne razumijem šta pitaš“. Na putu do fakulteta srela Crnogorca, davnog školskog druga, malo su popričali i pozvao ju je na piće. Ne mogu, rekla je, idem da s Markom Vešovićem prevodim poeziju i već kasnim.“Vešović?“, kliknuo je njen drug i navalio, kao zima na gola vlaha, da hvali tu porodicu: “U Crnoj Gori se ustaje kad se pomene prezime Vešović“.„Jasna“, velim joj, „mi prevodimo velikog metafizičkog pjesnika i sa tih visina ne bih silazio da ti objasnim šta je crnogorska prdnjava“.
Danas bih dodao: “Istinabog, to je uzvišen fenomen, jer to je prdnjava sa Štirovnika, najvišeg lovćenskog vrha, a za tumačenje je teža od najtamnijih Njegoševih stihova i, kad bih htio da ti rasvijetlim sve njene finese, morao bih potrošiti pet-šest sati, ali je bolje da mi za to vrijeme prevedeš nekoliko Emilijinih pjesama i upoznaš me sa jezičkim finesama u njima”.
Kad je počela opsada Sarajeva, Jasna je otišla u Novi Sad, gdje se udala i sad živi u Engleskoj. Mogla me prezreti, ako me prezrela, kako dvaput Mićević reče, samo u ratu, ali ne znam zašto. Pred rat je bila naklonjena Srbima, te ako me prezrela zbog onog što sam u ratu pisao, to je isključivo podatak o Jasni. A niskost da me Jasna „prezrela“ isključivo je podatak o banjalučkom plemiću s palijom, dok hinjska slast sa kojom to Srpče ponavlja da me prezrela budi primisao da me prezrela kao antisrbina. Jest, Kolja, Srpče malo, 1992. postao sam antisrbin, “i to sjaj u meni”, što rekao Miloš Crnjanski.
14. Za uzvrat, Vešović gaji prezir koji je beskrajan, immense, prema banjalučkoj pizdi koja je u ratu, pred Hanifom Kapidžić, plakala nad onim što su srpski divljaci uradili od Banjaluke, ali nikad nije pisnuo ni jednu protiv tih divljaštava, a danas u javnim nastupima vlastito lice svijetu pokazuje kao umiveno lice masovne grobnice odmila zvane Republika Srpska. Ovo je otmjenije od mene rekao Ivan Lovrenović u tekstu Khiberte al-uma u Banjoj Luci, objavljenom u Danima 11. 5. 2001. godine:
“Nedjeljno poslijepodne na televiziji Republike Srpske: magazinski program, po starovremskoj formuli – malo sporta, malo zabave, malo kulture… Umivena i našminkana voditeljica s jedne strane stola, meka i umiljata, s druge – Kolja Mićević, fabulozni banjalučko-pariški bipatrid prevoditelj, pjesnik, sjajni urednik nekadašnje Glasove biblioteke pjesničkih prijevoda, meloman, numerolog, posvećeni znalac horoskopije, atlet iz mladih dana, i što sve još ne. Upao sam u sred emisije i ne znam što je pravi povod, čini se nova Mićevićeva knjiga u kojoj je riječ o Bachovim kantatama. Govori Kolja, elokventno i neprekidno kao i uvijek, o kozmičkom estetskom univerzalizmu Bachove glazbe, o njezinoj suprakonfesionalnosti, o kantati kao zasebnom muzičkom mikrokozmosu, u koji ne možeš tek tako, grlom u jagode, moraš sam sebe prvo pripremiti za kantatu da bi ona mogla da te primi, da ti se otkrije…
U najnovijemu broju kultne beogradske Republike čitam putopis Biserke Rajčić s putovanja u Banju Luku na književnu večer povodom izlaska antologije poljske poezije u banjalučkom časopisu Slovesa (ne znam što je sa starim, časnim Putevima?). Putuje autorica autobusom od Beograda do Banje Luke i natrag, i bilježi svoje dojmove, susrete, razmišljanja. ‘Prvo putovanje u Bosnu, odnosno u Republiku Srpsku posle raspada Jugoslavije, rata, prekida rata, bombardovanja Jugoslavije i ne znam čega sve još’ – precizira Rajčićka.
Sva zapažanja joj imaju onu tipično općenitu antiratnu notu, notu tipično općenitoga zgražanja nad prizorima užasno devastiranih ljudskih staništa (osobito ‘na deonici između Brčkog i Dervente ili u prostoru koridora, na kojem je sve porušeno’), uništenih ljudskih sudbina, uništenoga kulturnoga prostora… ‘Šta dobijaš time što si na jednom prostoru sam, katolik, pravoslavac, musliman? Nema one tipično bosanske šarolikosti koja je postojala. Šta Srbi u Banjaluci imaju od toga što konačno pišu ćirilicom, a Muslimani u Sarajevu latinicom? Zar se nisu mogli dogovoriti i pisati i jednim i drugim pismom, kao do sada’ – lamentira Rajčićka. A o piscima i knjigama: ‘Ako te čitaju samo ‘tvoji’, najmanje te čitaju. Isto je s pozorištem, filmom, izložbama, koncertima. Rečju, sve je to užasno malo. Zato se banjalučki pisci trude da objavljuju u Srbiji, a pre svega u Beogradu. Da se njihove knjige pojave na beogradskom Sajmu knjiga. Jer, po svoj prilici, samo tada imaju osećaj da kao pisci postoje.’
Srpska i mi smo vršnjaci – vi znate o čemu govorimo, slogan je kojim se Radiotelevizija Republike Srpske svakodnevno obraća svojim gledaocima. Ta polušifrirana poruka majstorski je proizvod nacionalističke propagande, koja je prošla sito i rešeto međunarodnih pritisaka i prisilnu školu bontona političke korektnosti, te se od đogovsko-toholjevske ruralno-krvave prijesnosti pretvorila u sofisticirani govor neizgovorenoga (poput famozne reklamne dosjetke za cigarete ronhil), ali ćud nije promijenila ni za dlaku. Po svojoj programskoj i, uostalom, personalnoj etničkoj očišćenosti, ta je televizija danas najefikasnije sredstvo održavanja nacionalnoga apartheida, ali, paradoksalno, i nacionalnoga autizma (o kojemu implicite govori i Rajčićkino zapažanje). Ironično je da je sve to banjalučka nacionalna srpska televizija postigla najviše zahvaljujući silnom naporu međunarodne zajednice da tu medijsku kuću civilizira i profesionalizira. Sad je i civilizirana i profesionalizirana, i – nikad etnički čišća i ekskluzivnija!
Lijepo opisuje Biserka Rajčić banjalučku priredbu: ‘Posle književne večeri kojoj je prisustvovala cela kulturna Banjaluka, a pre svega srednjoškolci i studenti, usledio je prijem koji je priredio Konzulat Poljske iz Sarajeva.’ Na samoj književnoj večeri čitane su pjesme poljskih pjesnika zastupljenih u antologiji, a poslije toga, saznajemo, nastupili su domaći pjesnici. Redom: Ranko Risojević, Zdravko Kecman, Sreten Vujković, Milenko Stojičić, Anđelko Anušić, Aleksandra Čvorović, Tanja Stupar. Saznajemo, također, da su u časopisu, u kojemu je objavljena poljska antologija, objavljeni i prilozi Milorada Pavića, Miodraga Simovića, Jovice Aćina, Stevana Tontića, Novice Petkovića. Tu se, očevidno, nad svakom eventualnom pojavom bilo kakve nacionalne “šarolikosti” budno bdije kao nad najopasnijom subverzijom. Tu je, očevidno, na snazi i odlično funkcionira cijeli sistem zabranjenih knjiga i zabranjenih pisaca. Tehnički i politički tačnije je reći: protjeranih!
Kolja Mićević potpuni je antipod nacionalističkoj zadriglosti: rafinirani bel-esprit, mađioničar jezika (u fenomenalnoj srpsko-francuskoj bilingvalnosti), književni erudit. S još uvijek nerazmršenim protuslovnim, ali jakim osjećajima, pamtim intenzitet s kojim smo surađivali u godinama pred rat na njegovom grandioznom projektu Svezaka Paula Valeryja u Svjetlosti. Biserka Rajčić renomirana je prevoditeljica i poznavateljica poljske književnosti i kulture, s dugogodišnjim radom i velikim opusom iza sebe. U onom starom Odjeku, koji je, kao i njegov legendarni urednik Čedo Kisić, sam za sebe poglavlje moderne bosanskohercegovačke kulturne historije, a pali su u tipičan sarajevski zaborav, redovito su objavljivani Rajčićkini prijevodi i književne informacije.
Kada ljudi poput Mićevića i Rajčićke (o ostalim nabrojanim u listi učesnika neću ni govoriti) sudjeluju u televizijskim programima i kulturnim priredbama u današnjoj Banjoj Luci, u onoj etabliranoj vrsti programa koji, bez ikakve sumnje, legitimiraju sam nacionalistički projekt Republike Srpske i njezin nacionalistički režim, te krvavu pozadinu i genezu toga projekta, oni funkcioniraju kao smokvin list za taj projekt i za takvu njegovu genezu, neovisno o tomu što sami misle i kojim se motivima vode.“
Ovo je objavljeno 2001. godine, ali se nadam da moj prijatelj Ivan, nakon što je pročitao moj tekst na Jergovićevu portalu, napisan deset godina zatim, drukše misli o „mađioničaru jezika (u fenomenalnoj srpsko-francuskoj bilingvalnosti)“, i da će se, kad pročita ovu knjigu, sjetiti Hane Arent koja je upozorila da smo u svijetu gdje je reklama svemoćna, pa je „samopohvala najbolja preporuka“, a od svih Bosnaca i Hercegovaca koje znam jedino Muhamed Filipović umije sebe hvaliti genijalno kao Mićević sebe: zanimljivo je da su obojica iz Banje Luke.

15. Vrač još kaže: “Takva ne samo brza, već na vrlo sažetom prostoru jednog pisamceta neuračunljiva promena raspoloženja, takva lakoća pražnjenja svesti, nadsvesti i podsvesti, odražava Marka Vešovića autističku prirodu i poetiku, i po formi i po stilu.To majka retko rađa, jedna je Darinka. A bilo bi vreme da je već jednom ostavi na miru kad ovako mrči hartiju“.
Već ste vidjeli, i još ćete se nagledati, kako ovaj prevodilac mrči hartiju, a ovdje ću reći: Mićević-polemičar, kao i Mićević-čarobnjak, ide lakšim putem: umjesto da pobije bar pasus mojih analiza, taj nitkov brani moju majku od mene, po čemu odmah vidiš da je gospoče, i to sa dna kace, i uz to priopćava dijagnozu, mada ništa ne zna o meni, to jest izvadio je kitu i popišao se na pedeset strana mog teksta: moja priroda i shvatanje književnosti su autistični, tačka! Ispsihoanalizirao me za peticu, a Banjalučani i jesu majstori za psihijatrijske dijagnoze, to im je Rašovo nasleđe koje pomno njeguju: vračeve tekstove o poeziji koju prevodi čitav život pisao je preživar, ali je dabićevski prodornim okom iz dvije stranice mog pisma iščitao dovoljan broj simptoma za dijagnozu koju je kazao sa istom lakoćom sa kojom pravi mutave prevode.
Nisam mozgolog, kao Vrač, i ovu sam dijagnozu pokazao Bori Đukanoviću koji na Akademiji likovnih umjetnosti predaje Opštu psihologiju i Psihologiju umjetnosti: njegovu knjigu Kultura psihijatrija psihologija držim na radnom stolu i preporučujem je svima koji rade posao kao moj ili sličan mom, ali u njoj nema ništa o autizmu, pa sam otišao njenom autoru iz čijeg iscrpnog objašnjenja dajem tek djelić upamćenog.
„Koljine riječi“, rekao je, “dokazuju da nema pojma ni o čemu iz psihologije i psihijatrije“. „Ja bih to rekao drukše: to je stručnjak koji zna sve o svemu i zato ne zna ništa ni o čemu.“ „Autizam je potpuna zatvorenost u sebe. Autist je apsolutno dovoljan samom sebi. Uzgred, pošto ponešto znam o Kolji koji je nedavno izdobijao i neke nagrade, pitao bih te: je si li ga ikad vidio sa ženom?“ “Nikad“. “Ni ja. Ni ljudi koje znam. Žena bi bila sraman dokaz da Kolja nije dovoljan samom sebi.
Autizam nije lako definisati, ali neću pogriješiti ako kažem da je to patološka asocijalnost. Ne antisocijalnost. Antisocijalan je Karadžić koji jedne kolje, a drugim dijeli medalje. Za autistu socijetet ne postoji. S autistom možeš čitav dan sjediti u ovoj sobi, a da ti ne uputi ni riječ. Jer dijalog je izlazak iz sebe. Običnim pitanjem: ‘Đe si, šta ima?’ uključuješ se u socijetet. Gdje je u ratu Kolja bio?“ „Sjedio u Parizu i prevodio Dantea“. “Ali autista nije on već ti koji je cio rat vrištao: Karadžiću, jebem ti mater, zašto ubijaš Sarajlije?“ „Izvini, Boro, ali kao Crnogorac Raši sam jebavao oca, a ne mater“.

16. Magu ću još reći: beri pamet, ako nije kasno, i kad opet budeš o poeziji raspravljao sa čovjekom koji je na fakultetu od 1978. predavao evropsku i svjetsku poeziju, ali i prevođenje, napravio bar 1 200 strana analiza poezije, napisao 20 knjiga pjesama, sročio bar 5 000 strana prepjeva i o prevođenju napisao knjigu, najuljudnije te molim, musje Micevic, čak te preklinjem, u Montenegru bi rekli: kumim te bogom i Svetim Vasilijem Ostroškim, da više, ako ikako možeš, ne jedeš govna.
Na temelju teksta od 50 strana, objavljenim kod Jergovića, napraviću knjigu i u tebi ubiti boga, kao što sam a) u knjizi Špijun iz Pipera ubio boga u Jevremu Brkoviću, crnogorskom akademiku zvanom Lekin Dopisnik, b) u knjizi Tunjo veliki i u Tunje mali ubio boga u Muhamedu Filipoviću, bošnjačkom akademiku zvanom Lažov Bili, c) u knjizi Srbisimus ubio boga u Gedžinom i Dodikovom akademiku Rajku Nogi, koga su prije rata u Beogradu zvali Ture, a danas ga oni koji nisu poslobili zovu Mrzitelj, d) u knjizi Miško Kesedžija i njegove bize, pisanoj sa Šekijem Radončićem, ubio sam boga u dvojici mafijaša iz Vesti đe si o meni nakenjao poveliku kamaru i ne možeš se, kao onaj Rableov junak, požaliti: “Serem, serem, al’ plast mali“.

17.Znao sam da je mag teški blefer, ali zar vjeruje da meni može prodavati banjalučke ublehe? Ili ne zna da sam hrpu ovakvih kao vrač sahranio uz najveće državne počasti, pa ću i vraču na kraju ove knjige ispaliti počasni plotun nad glavom. Ili su mu rekli da je u montenegrinjskoj nahiji galama najoštriji od svih jatagana? Njegov povraćak objeručke je prihvaćen u toj državi đe još traju raspre oko pitanja koliko Turčin ima nogu i đe rulja žedno pije niskosti kakve joj je u Vestima Mićević servirao.
Jest, mora da o meni nije imao blage, ni da sam buljuku mićevića dao po pljuci, a kad sam počeo čitati njegov povraćak Prljavo prevođenje, pitao sam se je li mu koji predak bio Montenegrinjac, “površinsko biće huke i sujete“ koje vjeruje da je galama jak dokaz. Njegova rečenica: “pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine” (Lovćena), veli da u žilama ima krvi montenegrinjskih megalomana, pa ću ga slađe lemati. Devetao sam ga kao Srbina, ali to je ništa kako će, kao polumontegerinjac, biti bijen.

MIĆEVIĆU, MRŠ IZ UČIONICE (II)

1. Sad kužnimo magovo znanje francuskog. U pjesmi Epitaf Tristan Korbijer o jednom pjesniku, a pomalo i o sebi, kaže:

Il se tua d’ardeur, ou mourut de paresse.
S’il vit, c’est par oubli; voici ce qu’il se laisse:

— Son seul regret fut de n’être pas sa maîtresse. –

Il ne naquit par aucun bout,
Fut toujours poussé vent-de-bout,
Et fut un arlequin-ragoût,
Mélange adultère de tout.

Moj prepjev:

Ubi se od žara, il od ljenosti umrije.
Živi li – zaboravom tek; ostavio si je

Tek svoj žal: ljubavnica svoja bio nije. –

Ni s jednoga kraja rođen,
Protuvjetrom vazda zgođen,
Arlekin-ragu je cio,
Sveg preljubna smjesa, bio.

Mićevićev prevod:

Ubi ga žestina ili lenost pusta,
Živi, slučaj je, evo ga posusta.

– Bol mu što ne znade ljubit svoja usta.

On se rodi iz dangube,
Nošen vazda sve uz vodu,
Klovn u licu, klovn u hodu,
Čedo greha i preljube.

Ne moraš biti stručnjak za prevode da shvatiš: ovo što je mag standrljao može nabiti na kardinal. Kad sam pročitao stih: “bol mu što ne znade ljubit svoja usta”, rekao sam si: ovo je pravi Mićević, koji se desnom rukom iza vrata češe po lijevom uhu, što je groteskno i niko neće pogoditi da te riječi znače: boli ga što nije bio svoja ljubavnica, ali znam da se vrač ovakvim budiboksnamskim prevodima kao krasnim uzorcima sustvarlaštva.
No to je sporedno, a na njegov prevod sedmog i osmog stiha u drugoj strofi: „Klovn u licu, klovn u hodu, / čedo greha i preljube” možete se popišati kad ga uporedite sa mojim: ”Arlekin-ragu je cio, / Sveg preljubna smjesa, bio.” Ovim lupetanjima mag toliko zapanjuje da sam se, ne jednom, pitao: je li ovaj pri sebi?Ali njemu koji ne zna šta znači “arlequin-ragoût”,pa je sročio pozamašnu glupost ”klovn u licu, klovn u hodu”, neću reći mrš iz učionice, jer očito nema Poljančev rječnik đe piše: “Arlekin: jelo spremljeno od ostataka”.Vešović koji zaista ne zna francuski ove stihove je preveo maksimalno točno, a kakva bi tek čuda činio kad bi francuski eventualno znao!? Uzgred: arlekin kao metafora za jelo od svega i svačega, dakle šareno kao arlekin, u ovim stihovima je krasno legla: oživljena je! Ne, vrač ne razumije poeziju.
I stih „Mélange adultère de tout“ (preljubna smjesa svega“) u vračevom prevodu proveo se ko Srbi u Oluji: pometnuo se u “čedo greha i preljube”! Doduše, mag bi mi s Olimpa, ili barem sa Šehitluka kod Banje Luke, mogao reći da je “prevođenje poetskog teksta oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja”, ali teško da će, jer bih mu mogao uzvratiti: nabijem na Crven Ban i tebe i tvoje dublje i ispravnije čitanje.
Ni kad je prevodio Korbijerovu pjesmu Nesanica (Insomnie) taj Francuz po vokaciji nije znao da “nuit blanche” znači “noć bez sna” i da drugi stih iz druge strofe: “Dis: pourquoi, durant la nuit blanche” znači: “Reci: zašto, tokom neprospavane noći”, pa je napravio upiš od prevoda: “Zašto u noćima bele jave.” Jebo te neblak, jes mu ovo genijalno! Diletant koji modernizuje šta stigne mora da si je čestitao na ovoj “beloj javi”, a šta to znači, boli ga jedna stvar.

2. A kad već kuša da me lema Valerijem, evo opet stihova iz pjesme Skica zmije (Ébauche d’un serpent): “Où l’oisive et l’Ève suave / S’engage en de vagues dangers!”, što znači: “Gdje se dokona i Eva nježna / Upliće u maglovite opasnosti!”, što je vrač preveo ovako: “Gde lenjiva i Eva blaga / kroz opasne se bori vale”. Bravo, pile od sokola! Marko Darinkin, o kome mag s pravom veli da „ne zna francuski”, prisiljen je da mu daje jezičke poduke: posljednje dvije riječi originala, musje, niste shvatili, jer “de vagues” nije imenica („vali“) već pridjev („neodređen, maglovit“), a“danger” nije pridjev već imenica („opasnost“). Ako bi “vagues” bili vali, morali bi biti “dangereuses” (“opasni”). Kužiš? Ne? Onda mrš iz učionice!
Evo i odlomak iz Valerijeve Mlade Parke:

Tu regardais dormir ma belle négligence…
Mais avec mes périls, je suis d’intelligence
Plus versatile, ô Thyrse, et plus perfide qu’eux.
Fuis-moi! du noir retour reprends le fil visqueux!

Evo bukvalni prevod Sunite Subašić-Thomas:

Ti gledaše kako spava moj lijepi nehaj…
Ali sa svojim pogibeljima ja sam u dosluhu,
Nestalnija, o Tirse, i podmuklja od njih!
Bježi od mene! Crnog povratka opet kreni ljepljivim tragom.

Evo moj prepjev:

Gledaše mi spati lep nehaj, al stojim
U dosluhu sa svim pogiblima svojim.
Nestalnija od njih, podmuklija, Tirse!
Nazad! crnim tragom lepljivim vrati se.

Mićevićev prepjev:

Gledao si kako lep moj nehaj spava…
Al’ uz sve pogibli umna sam i prava ( podvukao M. V.)
Veštija, o Tirse, i zlija neg oni.
Beži! crnog traga nit sluznu ukloni.

Ovdje mag ne šljivi ni kongruenciju: “pogibli“ su one a ne oni, ali rima traži muški rod. Za ovakva silovanja jezika njegovi veličatelji su slijepi od udivljenja: kladim se da ni jedan njegov hvalitelj nije sjeo da uporedi dvadesetak njegovih prevoda sa originalom i proglasi ga čarobnjakom na osnovu svog nalaza.
Nek mag navede pregršt svojih prevoda francuskih pjesnika 19. i 20. vijeka koji opravdavaju titulu mađioničara: čikam ga! Neće ih navesti, jer njegov manir znam do u sitnice, i te prevode ću mu razlupati ko braća Jakšići Osmana.
Drugi Valerijev stih, stavljen u kurziv, u izvorniku je velika poezija koju je taj divljak ubio zato što je loš prevodilac koji dopisuje „prava“ da dobije rimu sa spava“ (njegov omiljeni mađioničarski trik), ali i zato što ga nije shvatio. Kad bi razumijevanje poezije bilo veleizdaja i kad bi za nju vrača optužili, zagrmio bih kao Zola i banjalučki Drajfus bio bi proglašen nevinim. Nije razumio stih: “Mais avec mes périls, je suis d’intelligence”, ali je u trećem sačuvao “o“ iz originala, što zbilja nije mala stvar. Valeri iz Mruduše Donje koji mi je održao predavanje o pridjevu „immense“, doduše priglupo ali predavanje, vjeruje da “je suis d’intelligence“ znači „umna sam“, pa ga upozoravam da „être d’intelligence“ znači „slagati se da, biti sporazuman u tome da, sporazumijevati se, biti u dosluhu“, kako piše u Poljanca.
To nije sve.Valeri u pjesmi Zora (Aurore) kaže:

Son col coupe le temps vague
Et soulève cette vague
Que fait un col sans pareil…

Evo bukvalnog prevoda Sunite Subašić –Thomas:

Njeno grlo/vrat siječe prazno vrijeme
I podiže taj talas
Koji pravi neusporedivu pjenu…

Evo moj prepjev:

Njen vrat prazno vreme seče
I podiže taj val gde će
Da bez premca bude pena…

Evo Mićevićev prevod od kojeg sam – tras! pao u nesvest, jesam, očiju mi:

Vratom seče trenut pusti
I za sobom talas pusti
Koji divni taj vrat čini…

Magovo neshvatanje onog što prevodi ovdje je očitije nego obično, pa bismo njegovu čuvenu definiju mogli dopuniti: prevođenje poetskog teksta oblik njegovog dubljeg nerazumijevanja, što znači i ispravnijeg čitanja.” Pjesnikova nada, u stihovima prije citiranih, pliva u vodi nevidljivog bazena, jer Valeri obnavlja prastaru metaforu: kad kažemo da vrijeme teče, nismo svjesni da se radi o poredbi vremena i vode. Pjesnik je tu metaforu oživio: vodu bazena je pretvorio u “prazno vrijeme”, stoga vrat plivačice može da siječe vrijeme kao pramac vodu, a taj vrat može sjeći “trenut” samo u prevodu banjalučke blese koja ne razumije što prevodi. Ni to nije sve.
Ko išta zna o Valeriju, i bez gledanja u original znaće da taj majstor, ni pod prijetnjom smrtne kazne, ne bi pristao da u tri stiha dvaput upotrijebi “vrat” kao u prevodu Kolje Vračarevića koji ne sanja kakvu je besmislicu proizveo, jer nije uključio mozak kad je čitao original gdje pjesnik pravi igru riječima: vrat iz prvog stiha u trećem je postao pjena, jer “col” znači i pjenu (u čaši piva). Mićeviću, mrš iz učionice!

3. Još jedan primjer. Prvi stih Bodlerovog soneta Sabranost: “Sois sage, ô ma Douleur, et tiens-toi plus tranquille” mag prevodi ovako: “Mudra, o Tugo moja, i mirnija budi”. Zašto je “Douleur” prestala biti “Bol” i postala “Tuga”, to spada u njegove proizvoljnosti od kojih bacam ključ na grlo. Francuski zna ko vodu, ali, čini se, više onaj knjiški, jer iz govornog jezika ne zna ono što ja znam mada francuski uopšte ne znam, zato je taj stih pogrešno preveo.
Morao je reći: “Budi dobra, o moja Boli”, jer veliko početno slovo kaže da je bol personificirana i da joj se pjesnik obraća kao djetetu: budi dobar! Tako sam i preveo: “Budi dobra, moja Boli, i mirnija”, tako vele Francuzi: Soi sage! Budi dobar! Smiri se! Što dokazuje i stih iz Samenove pjesme Sreća: “Pour apaiser l’enfant qui, ce soir, n’est pas sage”, to jest: “Da smiri dječaka koji, to veče, nije bio dobar”, i svak vidi da “n’est pas sage” ne može značiti ”nije bio mudar”. Ne, vrača zaista niko ne može optužiti da razumije poeziju.

4. I Korbijer i Valeri zaguljeni su pjesnici i ne čudi što u je magovu prevodu “arlekin-ragu” postao “klovn u licu klovnu u hodu”, ni što je “preljubna smjesa svega” doživjela dijalektički skok u ”čedo greha i prljeube”, ni što se Eva “kroz opasne se bori vale”, umjesto da se “upliće u maglovite opasnosti”, ni što val pravi “divni vrat”, a ne “neuporedivu pjenu”, ali jeste bruka pokazati neznanje običnih stvari iz francuskog jezika i romantičarske poezije dok prevodiš laganog i raspjevušenog Misea koji u pjesmi Avgustovska noć (La nuit d’aout) kaže:

Quand j’ai passé par la prairie,
J’ai vu, ce soir, dans le sentier,
Une fleur tremblante et flétrie,
Une pâle fleur d’églantier.
Un bourgeon vert à côté d’elle
Se balançait sur l’arbrisseau;
Je vis poindre une fleur nouvelle;
La plus jeune était la plus belle:
L’homme est ainsi, toujours nouveau.

Bukvalni prevod Sunite Subašić-Thomas:

Kad sam prolazio livadom,
Vidio sam, večeras, na puteljku,
Drhtav i sparušen cvijet,
Blijedi cvijet divlje ruže.
Zeleni pupoljak pored nje
Njihao se na grmiću;
Vidjeh da izbija novi cvijet;
Najmlađi je bio najljepši:
Čovjek je takav, uvijek nov.

Mićevićev prevod veli:

Dok šetao sam po poljani
Ugledah, pred noć, grmlja red,
I drhav cvetak rascvetani;
Ružice divlje cvetak bled.
Pupoljak što se uz nju povi
Na stabljici je slušo zov:
Videh da klija cvetak novi;
Što mlađi cvetak lepši snovi,
Čovek je takav, večno nov.

Unatoč milozvučnosti ovih lagarija kazaću: kako vjerovati vraču koji od devet lakih stihova tačno prevede tri, a od ostalih napravi prdimahovinu? Kako vjerovati diletantu čije su se divlje ruže, koje rastu đe im prahne, postrojile u “red” zbog rime sa “bled”?
I taj proizvođač jeftinih poetizacija ne bi za živu majku kazao da cvijet izbija ili se javlja ili niče pa ga korbačem ćera da “klija”, jer je gluh za maternji jezik i ne čuje da klijati znači puštati klicu koju ima samo zrno!
I kako ne prezreti maga koji laganje smatra sustvaralaštvom, pa od tvrdnje da je “najmlađi” cvijet “bio najljepši” pravi lažnu sentencu “što mlađi cvetak lepši snovi”, a ta jeftina antropomorfizacija koja cvijetu pripisuje jednu ljudsku sposobnost spada u cveće upotrebljivo samo iza velike nužde.
I kako da ti se ne smuči od proizvoljnosti što vapi do neba: “na stabljici je slušo zov”, mada u pjesmi nema ni stabljike, ni zova, ni slušanja, pa okle i čiji zov sluša ”cvetak”, kakva je ovo nadri-metafizika u deskriptivnim stihovima?
Ni na jedno od ovih pitanja ne bi odgovorio hor njegovih obožavalaca koji su ga čarobnjakom proglasili uneviđeno. Ne bi pored ostalog i zato što su i ovi stihovi dokaz autističnosti Mićevićeva jezika. U maga “cvetak” je “rascvetan” i “bled”, jer besmislica u njega nikad ne mere falit. Zar zbilja ne zna da pridjev “flétri” znači “sparen, sparušen, bez svježine, boje, snage”, kako piše u Poljančevom rječniku, a sparušen je jer je otkinut i bačen na put, ali Vrač, posve lišen čitalačke mašte, i ne sanja da ne smije napisati “rascvetani”, jer to nije samo glupost već i ubijanje strofe temeljene na važnom sredstvu romantičarske poezije: na antitezi sparušenog cvijeta i pupoljka, zatim i novog cvijeta.
I pitao sam se: zašto nije napisao: ”Dok šetah, pred noć, po poljani / ugledah, uz put, grmlja red” i njegovo unošenje reda u divlju prirodu ne bi bilo besmisleno. Riječ je o autisti koji hoće da njegovim očima čitamo prevod i dopišemo put kraj kojeg se grmlje poredalo. Autisti je glavno da je prevod njemu jasan, jer Drugi za njega, zapravo, i ne postoje.
Mag čak očekuje da i Misea čitamo kao Malarmea – eto zašto svi francuski pjesnici liče na Mićevića koji se trudi da liči na Malarmea, čak se hvali “zatamnjenjima” koja unosi u prevode kristalo jasnih, graverski preciznih stihova Šarla Bodlera! Opet ću se sjetiti Vuka Karadžića: Mićević je uvjeren da se poezija piše po pravilima babe Smiljane, zato je prevodi po pravilima babe Ojdane, a evo i mog prepjeva:

Po livadi sam prolazio,
Ove večeri, i na stazi,
Cvijet – drhtav je, svenut bio –
Šipurkov blijed cvijet spazih.
Na malome se grmu nija
Pupoljak zelen, kraj njeg, i ja
Vidjeh da cvijet nov izbija;
Najljepši bio najmlađi je:
Čovjek je takav, nov uvijek.

Kad ovo pročita, Vrač će se zgranuto uhvatiti za glavu jer sam takao u svetinju: promijenio sam red rima! Da tu svetinju sačuva, u ovoj strofi je načinio više zijana nego u mom djetinjstvu naše krave Prutulja i Perulja u Dušanovu ječmu.

5. Sunita Subašić-Thomas u mejlu mi veli: “Povodom ironičnih Mićevićevih primjedbi o našoj saradnji, zaboravila sam vam reći da ju nije trebalo ni spominjati, budući da ste sami i bez mene uspješno prepjevali puno pjesnika.
Ja sam sve što ste prije uradili pažljivo pregledala i nisam našla ni jednu grešku. Upravo suprotno, izrazila sam neizmjerno divljenje vašem poduhvatu. Toliko o onom ‘Kako Marko prevodi kad ne zna francuski?’, što vas je najviše naljutilo, a što je Mićević u tekstu iz Vijesti ‘zaboravio’ spomenuti”.
Žrtvu koja bi pristala da sa mnom prevodi poeziju iza Dejtona sam zalud lovio u Sarajevu gdje se teško živi i niko nije lud da radi posao za koji neće dobiti ni feniga, ali jesam ukebao Omera Hadžiselimovića, mog fakultetskog kolegu koji je uredno odrapio 44 mjeseca sarajevskog konclogora, a iza Dejtona otišao u Čikago, gde predaje na koledžu i sebi može dopustiti luksuz da prevodi anglosakonske pjesnike zadžaba.
Sunita je živjela 18 godina po cijeloj Francuskoj, osim pirinejske, i njezin jezik zna ko hafiz, a kad joj je umro muž, vratila se u Sarajevo, pa sam je jednom na ulici pitao: bi li sa mnom nastavila prevoditi Francuze?
Taj posao smo počeli prije rata i odradili Verharena i Elijara. Pjesme prvog, rimovane, prepjevao sam i tekst pisan rukom bacio, a pjesme kucane na mašini izgubio, ali nerimovani Elijar, zapisan u sveci, sačuvao se, pa smo ga stavili u našu knjigu 44 francuska pjesnika.
Sunita je pristala da nastavimo posao, a da se ne predomisli, pošaljem joj mejlom dvadesetak prevoda sa francuskog. Kad sam je opet sreo na ulici, zaboravio sam šta je kazala, osim riječi: “To su biseri”. Tih prepjeva imao sam oko 180 strana, a naša knjiga danas ima 672 strane.
Nekoliko dana iza prvog mejla, Sunita mi je u drugom rekla:
“Naknado dodajem: pričala sam Ljubici Tomić-Kovač kako me je Mićević proglasio Markovim rječnikom i gramatikom, što ju je jako začudilo jer se sjeća da je Marko još davno prije rata davao svoje prepjeve Nikoli Kovaču. Naravno, odgovorila sam. Kad smo počeli zajedno prevoditi, već je imao nešto manje od 200 strana prepjeva francuskih pjesnika, pa smo nastavili dopunjavati buduću knjigu 44 francuska pjesnika, koja je dosad narasla na 550 strana. Ono što je Marko sam uradio prije toga, pažljivo sam pregledala, ali nisam našla ni jednu grešku.
Marko je mogao nastaviti bez mene, ali, rekao je, u godinama je kad mu je mrsko kopati po rječnicima. Brže je išlo tako da ja uradim grubu verziju. To ne znači da nije bilo problema, ali najčešće se više radilo o interpretaciji poezije nego o poznavanju francuskog jezika. Zbog ove polemike sam se kao prevodilac znala naći u neobičnoj situaciji: Marko je sam pravio prepjeve, a onda za potrebe ove knjige od mene tražio grubi prevod”.
Odgovorio sam: “Nikola Kovač, koji je pisao pogovor mojim prepjevima iz Cvijeća zla, kad su ga pitali: zar Vešović zna francuski toliko dobro da prevodi Bodlera, odvratio je: ‘Vešović zna jezik. I zna jezik poezije’.” To je onaj Nikola koji mi je rekao da prevod Valerijevog Morskog groblja nije jedini Mićevićev prevod koji smatra mrtvim, a nakon izlaska ove knjige znaće se koje je još Vračarevićeve prevode pravio običan mrtvak.

6. U onom što pišem često pominjem Darinku, zato u tekstu iz Vesti vrač veli: nek je već jednom ostavi na miru, umjesto da pobija moje analize s Jergovićeva portala. Vrač se sprda i s mojim obećanjem da ću se sa Lovćena popišati na Crnu Goru ako opet padne u ruke četnicima. Je li mag četnički sin koji se na sinu partizana kuša svetiti za poraz u drugom svjetskom ratu? Ne znam, a jedno je sigurno: u ovoj knjizi vraču će biti jeban otac. Jer u SFRJ je postojala pitalica: kad se voziš od Beograda do Bara, kako ćeš znati đe je granica Srbije i Crne Gore. Odgovor: tamo đe vam prestanu psovati majku i počnu vam psovati oca.
U ratu sam se popišao na banjalučkog čarobnjaka kame Nikolicu Koljevića: kad je na sarajevskom aerodromu pregovarao s Muslimanima, po novinaru Gojku Beriću poručio mi je da ću biti “krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda”. U Oslobođenju sammotpisao: “Ako ujašeš na bijelom tenku u Sarajevo, sam ću od tvojih sudija tražiti 99 godina robije, jer popišam se sa vrh Lovćena na slobodu u svijetu koji će biti uređen po tvome meraku”.
I po banjalučkom “čarobnjaku riječi” u ovoj knjizi se pišam s najvećeg lovćenskog vrha, pa ga moja mašta smješta u Dučiće, rodno selo njegove majke, jer razlika između mog i Mićevićevog znanja jezika, prevodilačkog umijeća i razumijevanja poezije odgovara razlici u nadmorskoj visini između Štirovnika i “čarobnih Dučića” pod Lovćenom.

BUDALA OD PREVODIOCA

1. Polemika sa Koljom Vračarevićem vrlo je poučna, jer potvrđuje drevno pravilo: kad Velikom Gospodinu dođe dur-guzici, pretvori se u Veliko Ništa, pa bi mi trebalo 20 strana da pobijem ono što je nabrbljao u tekstu O prljavom prevođenju (2), objavljenom u pročetničkim Vestima, a pošto me ne zanima ni šta mag, koji je u Parizu prevodio Dantea na francuski u vrijeme kad sam ja u Sarajevu na volej dočekivao Dabićeve granate, misli o mom pojedinstvu, ni njegove prijeke presude mojim prevodima, opet ga pozivam da pobije bar pasus moje, na Jergovićevu portalu objavljene, analize njegovih prevoda.
No pošto se mag, čije sam neznanje srpskog dokazao, izdaje za jezičkog stručnjaka, navešću jednu njegovu tvrdnju: „Kao što je orage-oluja, konstanta u prvom stihu soneta – za koju je Vešović našao nedovoljno jasnu reč nepogoda, jer kad kažemo nepogoda ne znači da se tu radi o oluji, nego možda i o poplavi itd.“ Takav je Mićević koji je Talijanima objašnjavao Dantea i vjeruje da meni može objašnjavati jezik koji znam dvadeset puta bolje no banjalučki čarobnjak.
Bodler u pjesmi Zamućeno nebo o ženskom pogledu kaže: “Alternativement tendre, rêveur, cruel” (“Naizmjence nježan, sanjarski, okrutan”) što je Mićević ovako preveo: “naizmence nežnost, sanja, nepogoda”, pa bih ga pitao: kakav ti je ovo prevod u kojem je okrutni ženski pogled postao nepogoda, što ne znači da tu radi o oluji nego možda i o poplavi itd? I otkad to ženska okrutnost izaziva poplave? Opet si gluh za jezik: nepogoda može biti metafora za ženski bijes, gnjev, ljutinu, ali ne za okrutnost.
Vrač očito nema Rečnik srpskohvatskoga književnog jezika gdje piše da je nepogoda „veoma rđavo vreme, loše vreme, nevreme, oluja“ i navodi se rečenica: “Odjednom zavitla vihor, grunu grom i pršte nepogoda“. U prevodu Bodlerovog soneta Neprijatelj Vešović mladost poredi sa nepogodom, a Mićević sa vihorom koji “vitla”, to jest kreće se kružno, pa ipak mi drži lekciju da je “orage-oluja konstanta u prvom stihu soneta”, dok se on u svom prepjevu držao konstante ”orage-vihor”, a pošto je krenuo u boj s vjetrovima, u ”čarobnim Dučićima” bi ga mogli optužiti da je zuhač.
Nepogoda ne može biti ni “poplava“; ni „itd“, jer Rečnik srpskohvatskoga književnog jezika navodi sklop „elementarna nepogoda“, koji znači poplavu i sušu: samo ako je elementarna, nepogoda može biti poplava.
U prvom tekstu iz Vesti vrač je napisao: “Čitao sam jedan njegov polemički tekst, u nekim podgoričkim novinama, koga se možda neko seća po markovešovićevskom obećanju i pretnji koju je u žaru polemike izneo, da će se ispeti na najvisočiju crnogorsku planinu i da će se s njenog vrha obilato popišati… sve do u dolinu! Valjda se u svojoj ponesenosti zamislio kao Rableov Gargantua, tako da bi Civilna zaštita Crne Gore morala da organizuje danonoćne straže u slučaju da Marko Vešović ipak pokuša da izvede-performansira svoju urinsku, ako mu jednog jutra ta prosta prostata urani, nepogodu! Pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine, dužnost mi je da upozorim na tu mogućnu elementarnu nepogodu”.
Dobro je, dakle, znao da nepogoda, samo ako je elementarna, može značiti poplavu, što ga nije spriječilo da bleji kako je za “orage-oluju” “Vešović našao nedovoljno jasnu reč”, a njegov “vihor” je neumoljivo točan prevod imenice “orage”! Bezobraštinā kao ova ima samo u Motenegrinjaca i laknulo mi je kad sam doznao da mu je majka iz “čarobnih Dučića” pa mu bezobrazluk ima po kome doći! Ili su krive godine: ono što je u dva teksta iz Vesti natrtljao o meni i mojim prevodima izaziva pomisao da klačina u njegovoj glavi fino napreduje.
I nisam zaprijetio da ću se Štirovnika popišati “sve do u dolinu” nego na Crnu Goru ako padne u četničke šape, ali mag ne bi da pominje četnike u pročetničkom listu! Ali zaboravimo sve što rekoh i opet navedimo prvu strofu iz mog prepjeva:

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

Kako vidite, mag opet ne šljivi kontekst. Ispitujući mu prevode pomišljao sam da možda ne i zna šta je to. Kad na silu boga modernizira ili poetizacijama sjeftinjuje pjesmu, očito je da ne mari za kontekst vremena u kojem je nastala. Kad prevodi jednu strofu, boli ga đoka šta je u prethodnoj ili u sljedećoj rečeno, jer ne zarezuje kontekst pjesme. Kad pogrešno prevodi ili izbacuje iz Boderovih pjesama šta mu se ćefne, ne benda kontekst njegovog pjesničkog djela.
Maga u mom prevodu prve strofe Bodlerovog soneta ne zanima kontekst u kojem “grom” i “kiša” daju “nepogodi” precizno značenje, pa bi ga trebalo pitati: kakva je to poplava kroz koju ovdje-ondje sunce prosijava? Je li ta poplava sestra od tetke tvom vihoru koji je “prožet tu i tamo od sunaca svetlih”? Neću pitati, jer mag često ne haje za kontekst strofe ili pjesme ni kad prevodi Bodlera, otud ne mali broj njegovih besmislica i budaleština, o čemu ću kasnije.
O mom prevodu soneta Neprijatelj Vrač još kaže: „Vešović se izgleda bio zaneo mojim prevodom tog stiha, koji je svakako stajao s njegove neke strane dok je pravio svoj, poveo se sasvim za njim, u stvari za ogromnom greškom – immense erreur, koja ipak nije infinie erreur, a njemu prepuštam da meditira o nijansi izmedju ova dva prideva – koju sam ja svojevremeno počinio i koju sam primetio tek kasnije, i još je više shvatio nadvivši se nad Vešovićev prevod! Neko ko grmi i ko zna šta sve ne čini kad se zakači za neku moju navodnu grešku – koja to često i nije – sada jednostavno, pohlepno, doslovno preuzima, plagira grešku iz tuđeg, i to mog prevoda! To je nešto novo u celokupnoj praksi i kritici prevođenja, raritet… „
Čaroban je ovaj Kolja kad kaže: “immense erreur, koja ipak nije infinie erreur, a njemu prepuštam da meditira o nijansi izmedju ova dva prideva”. Pobio sam sve što je nablejao o tobožnjoj grešci kad sam “l’immense grappe” preveo kao “beskrajni grozd“ i dokazao da tu sliku nije shvatio, zato mu ni u peti nije namjera da mi odgovori, iako je dobio po repu, taj hajvan od gospodina, koji se ni za tren nije postidio svojih baljezganja, hladnokrvno meni prepušta da meditiram o nijansi izmedju immense i infinie.
A “ogromnu grešku” koju je, po vlastitom priznanju, počinio on, a zatim navodno i ja ugledajući se na njega, nije se smilovao da navede, u čemu se ogleda i njegov i montenegrinjski i srpski bezobrazluk, pri tom mislim na sto stvari, recimo na uporno ponavljanje tvrdnje da su “Turci” u Sarajevu poubijali 6 000 Srba, ali im je ispod časti da navedu imena i prezimena pobijenih, mada se imena i prezimena preko 8 000 Bošnjaka smaknutih u Srebrenici odavno znaju.
Uz bezobrazluk, tu ima i nešto autistično: za autistu socijet ne postoji i često se koristi «ličnim», drugima nerazumljivim jezikom, što je njemu svejedno, jer i ne računa na sagovornika, kao što je vraču svejedno što će se čitatelji iz Crne Gore pitati: đe je ta Mićevićeva greška koju je Vešović prepisao, što je ne navede? Taj uopće ne računa sa čitaocem, njemu je dovoljno što On «zna» da sam tu grešku napravio prepisujući vrača, njemu u glavi ne može da iskrsne pitanje: hoće li u to vjerovati Drugi, jer kakvi Drugi, otkud Drugi, kad pod nebom ima samo čarobnjaka Kolje Mićevića?
Naravno da „immense erreur“ (ogromna greška) nije „infinie erreur“ (beskrajna greška), ali nisam rekao da “immense” ne može značiti “ogroman” nego je ta stoka kazala da mi treba “zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta“ zato što sam „l’immense grappe“ preveo kao „beskrajan grozd“, jer “ogroman” je jedini točan prevod epiteta “immense”, što možda važi u “čarobnim Dučićima”, đe vam na pitanje: “Parlez-vous français”, odvrate: “A ne no ti ćeš me učit, otac te očin!”
Mag je Igoove stihove: „Nous sentons se lier des fils à nos misères / Dans les immensités“ preveo ovako: „Slutimo gde s našim bedama se vežu / niti u beskrajnostima“ (podvukao M.V.). Pošto “immensité” dođe od pridjeva “immense”, čiji je jedini ispravan prevod “ogroman”, što nisi napisao ”niti u ogromnostima”, sestru ti jebem? Pljuješ me zbog stvari kojih ima u tvojim prevodima, jer misliš da se bilingvalcu mora na riječ vjerovati, a kako ćeš biti bilingvalan kad ne znaš srpski jezik?
Mićević još kaže: “Jer, kad je reč o jednoj kratkoj pesmi od četrnaest stihova, i kad želiš da je prevedeš bolje od svih prethodnika i, ako je ikako mogućno, i od Kolje Mićevića, onda zaista ne uzmi ništa što nalaziš kod tih prethodnika, ne plagiraj njihove greške, ne kradi im rime, budi po svaku cenu različit!“
Do tog autiste uopće nije doprlo ono što sam rekao: „Evo Bodlerove pjesme Neprijatelj (L’ennemi) da odmah vidite možda prvi uzorak moje praktične kritike Mićevićevih prevoda“. Nisu mi, dakle, bili na umu “svi prethodnici“, možda ima prevoda tog soneta boljih od mog, čak je moguće da su ponegdje ponegdje slični mom, ali to ne mogu provjeriti, jer su Vijećnicu spržile srpske granate po naredbi profesora Nikolice Koljevića iz Banje Luke koji je rekao: “Pucajte, ja i sad držim čas!”.
A kad veli da sam taj sonet želio prevesti bolje ”ako je ikako mogućno, i od Mićevića”, to je zbilja živi upiš: analizom iz koje ne može pobiti ni redak pokazao sam kakvu je škrabotinu sročio i svojim prevodom očitao mu lekciju, što sam pomenuo i u eseju o prevodima Vladimira Jagličića, objavljenom na Jergovićevu portalu:
”U jugoslovenskom kulturnom prostoru sve koji su upotrebljavali srpskohrvatski jezik u književne svrhe doživljavao sam kao rivale: znao sam da sam od jednih bolji, drugima ravan, a da su treći bolji od mene. Kad je riječ o poeziji, prozi, donekle i esejistici, tu su stvari prilično teško mjerljive, što nije slučaj sa prepjevima: tu se može pouzdano znati šta je od čega bolje.
U dvojezičnoj antologiji ruske poezije koju je napravio Aleksandar Petrov pročitam, na primjer, Gumiljovljev Zalutali tramvaj u prepjevu Nikole Bertolina i kažem: mogu bolje, potom sjednem i napravim bolje. Prije tri godine taj prepjev mi je pobjegao iz kompjutera, pa sam napravio novi, ali sam još žalostan, jer znam da je prva verzija bila bolja.
Ili čitam Slamnig-Šoljanove prevode Engleza: njih dvojicu smatram najboljim prevodiocima poezije na naš jezik u drugoj polovini 20. vijeka. Pročitam njihov prepjev Ouenove pjesme Himna osuđenoj mladeži, uporedim ga sa originalom i kažem: mogu kao oni. I napravim prepjev ravan njihovu, a pošto njih dvojice ima duplo više nego mene, moja mi se zasluga čini veća.
Ili pročitam Mićevićev prepjev Bodlerove pjesme Neprijatelj i kažem: mogu mnogo bolje i napravim mnogo bolje. Danas mi je kompjuter prepun prepjeva u kojim sam svoje rivale dostizao, nekad i prestizao…” Ali o kakvoj je krađi riječ?
„Još ovo o Vešoviću kradljivcu, plagijatoru tuđih rešenja: čini mi se da je već neki prevodilac, pre njega, upotrebio početnu rimu soneta, nepogoda-ploda, koja se zaista nudi kao sama od sebe, iako je ponekad opasno uzeti ono što se nudi kao samo od sebe; ali pouzdano znam da je Vešović izvršio pljačku u prvoj verziji moga prevoda Neprijatelja, preuzevši mi drugu rimu sjalo-malo; koju je, da bi se zakamuflirao bar trideset posto, pretvorio u prosjalo-malo, dodavanjem tog njemu tako dragog prefiksa pro! To potkradanje moje rime je tim neprofesionalnije jer je reč o slabijem rešenju, koje sam ja kasnije zamenio drugim. Vešović dakle krade i potkrada i zadovoljava se onim što ja odbacujem! Ide za mnom i kupi ćorke. Glođe moje rime!“
U tekstu objavljenom na Jergovićevu portalu rekao sam da je moj prepjev soneta Neprijatelj „napravljen prije otprilike četvrt stoljeća“, ne znam tačno kad, ne prije 1987. Mićevićevi prepjevi iz Cveća zla objavljeni su u Banjaluci 1989. godine, što sam doznao nakon rata, kad sam tu knjigu kupio na sarajevskoj ulici, i na Jergovićevu portalu čarobnjaka sam drao na mijeh po toj knjizi u čijem pogovoru kaže: “Sonet Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo orage-ravage “. Iz ove rečenice, koju sam u svom tekstu citirao da se sprduckam s magom, saznao sam da postoji njegov prepjev iz 1959. godine.
Vrač, dakle, ne tvrdi već lupa ko pička po samaru, kako je, opet po svedočenju Mirka Kovača, volio da se izrazi Živojin Pavlović o ovakvim brbljarijama, da je Vešović, koji je u Sarajevo na studije došao 1963. i prve prevode s francuskog (dvije pjesme Žila Sipervjela) napravio i objavio ne prije 1980. godine, čitao Mićevićev prevod iz 1959. i prepisivao ga 1987. kad je pravio prepjev Neprijatelja. Takav je majmun taj genije koji ne može da shvati jednu po sebi razumljivu stvar: bio bi odrta blesa ko bi odlučio da iščita sto knjiga njegovih prevoda, a umobolnik ko bi u periodici tražio ovu ili onu verziju njegovih polumutavih prevoda.
Znao sam da je egoman kakvog nema odavde do Kaf planine, ali ne i da Kolja Mićević nije ime i prezime već dijagnoza: citirani odlomak je blejanje luđaka čiju uvjerenost, koja se uopće ne oslanja na dokaze, da sam čitao njegove žvrljotine iz 1959. ne bi razbila macola. Velika je šteta što mag nikad neće biti hospitaliziran.
I mislio sam da zna šta je red, jer je Francuz, čak sam čuo da zida rodnu kuću u Parizu, i očekivao da kaže, kako nalaže red, gdje je 1959. objavio svoj prevod Bodlerovog soneta, kako bih mogu provjeriti laže li taj mitoman dorastao svim mitomanima iz i oko Vesti i ne čudi me što ga je objavio Miško Kesedžija, lopov koji sebe vidi kao Prometeja zato što je Prometej ukrao vatru.
Mićević je francuski plemić koji može nabrojiti, kao Volterova Kunegonda, 74 koljena svojih predaka, pa sam mislio da će prvu strofu svog prevoda Bodlerovog soneta Neprijatelj iz 1959. citirati u tekstu iz Vesti kao dokaz da sam ga prepisivao, ali taj mistifikator hoće da mu vjeruju na riječ, jer je na to odavno navikao, mada ne znam zašto od crnogorskih čitalaca to očekuje, ko im je taj Mićević, nije im rikao na Božić da mu vjeruju ‘nako?
Ta baraba me dakle bez i jednog jeditog dokaza optužila da sam “kradljivac, plagijator tuđih rešenja”, pa sam otišao u šumu i ubrao drenovak, jedini argument koji barabe poštuju, te ako ga sretnem u Sarajevu, na tom bivšem atleti provjeriću jesam li zaboravio vještinu koju sam vježbao na stoci. To nije sve.
U mozgu tog autiste nije se javila misao da se u Vestima obraća čitaocima koji pojma nemaju ni o genijalnosti, ni o istinoljubljivosti tog velikog lašca, i da bi zbog njih morao navesti svoj prevod kao dokaz da sam ga prepisivao, a nije se mogla javiti zato što autista nije u stanju da izađe iz sebe i tuđim očima pogleda što je napisao, jer kakva Crna Gora? Koji njeni čitaoci? To ne postoji. Jedina stvarnost je ono što postoji u Mićevićevoj tikvi. Jedina istina. Ni to nije sve.
Opet ću navesti svoje stihove:

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

Mićević tvrdi da Vešović ovdje “pohlepno, doslovno preuzima, plagira grešku iz tuđeg, i to mog prevoda!”,i da je to “ogromna greška”, ali ako analizom dokaže da u ovoj strofi postoji ne “ogromna” već bilo kakva greška, priznaću da sam je ukrao od njega. Jer niti greške ima, niti je i za kakvu analizu sposoban, a istinsku poeziju ne razumije. Ni to nije sve.
U prevodu Pakla, u prvom pjevanju, u drugom i trećem stihu treće tercine i prvom stihu četvrte, Kombol veli:

Al’ da bi kazo što tu dobro nađoh,
Ispričat mi je druge zgode prije.
Ja ne znam pravo kako tamo zađoh.

A Mićević u nedavno objavljenom prevodu Pakla kaže:

Al zboreć o tom koga tu nađoh,
Izneću mnoštvo drugih utisaka:
I ja sad ne znam kako tamo zađoh.

Prvi stih mu je razritmovan, pa ću ga popraviti: “Ali zboreći o tom kog tu nađoh” i upozoriti na genijalnost stiha: ”izneću mnoštvo drugih utisaka”, kako je preveo ”dirò de l’altre cose ch’i’ v’ho scorte” (“kazaću druge stvari koje sam tamo vidio”), čime je Dantea koji je bio vidjelac promakao u impresionistu, a što ne bi ako Bodlera promiče u Malarmea? Na tlu Pokojnice teško je naći ovakvog gluvaća za jezik ovjenčanog slavom jezičkog čarobnjaka. Ni to nije sve.
Mićević je od Kombola uzeo rimu “nađoh”- “zađoh” i to pred očima ne malog broja ljudi koji znaju početak Kombolovog prevoda, zato se, kad me s pjenom na ustima optužio da mu kradem rime, nije sjetio da navede dokaz: bio je na mene bijesan jer uzimanje tuđih rima smatra svojom privilegijom.
Jedan Francuz koji je čitao magov prevod Dantea na francuski, ironično je kazao da taj prevodilac “ispoljava višak kreativnosti.” Ali kad se trka sa Valerijem, što ne bi i s Aligijerijem? “Znate šta”, rekao sam, “detaljnim analizama sam dokazao da u prevodima sa francuskog za srpski Mićević ispoljava višak lažne kreativnosti.” No pošto francuski jezik zna bolje no srpski, možda je njegova kreativnost u prevođenju Dantea manje lažna, mada u to sumnjam, jer znam kakav je krvnik velike poezije kad prevodi sa francuskog.
Ali uzmimo da mag ne laže i da u njegovu 1959. godine pravljenom prevodu soneta Neprijatelj postoji rima “malo”-“sjalo”. Na jednom sajtu sam našao četiri ruska prevoda Remboovog Pijanog broda koji u prvoj strofi imaju istu rimu:
U prvom u Rusiji obavljenom prevodu ove poeme David Brodski kaže:

Те, что мной управляли, попали впросак:
Их индейская меткость избрала мишенью,
Той порою, как я, без нужды в парусах,
Уходил, подчиняясь речному теченью.”

Vladimir Nabokov, čijih sam dvadeset pet pjesama preveo, veli:

В стране бесстрастных рек спускаясь по теченью,
хватился я моих усердных бурлаков:
индейцы ярые избрали их мишенью,
нагими их сковав у радужных столбов.

Benedikt Livšic, čijih sam deset pjesama preveo, kaže:

Когда бесстрастных Рек я вверился теченью,
Не подчинялся я уже бичевщикам:
Индейцы-крикуны их сделали мишенью,
Нагими пригвоздив к расписанным столбам”.

Pavel Antokoljski, čije sam četiri pjesme preveo, veli:

Между тем как несло меня вниз по теченью,
Краснокожие кинулись к бичевщикам,
Всех раздев догола, забавлялись мишенью,
Пригвоздили их намертво к пестрым столбам.

Jesu li ruski pjesnici rimu “теченью”- “мишенью” plagirali jedan od drugog, ili svi od Davida Brodskog koji nije bio pjesnik? U prevodu B. Livšica i P. Antokoljskog i druga rima je istovjetna: “бичевщикам”- “столбам” i mag, koji smatra nedopustivim služenje rimama koje je neki prevodilac upotrebio prije tebe, mada se te prakse sam ne libi, jamačno bi digao dreku: potonji je ašićare maznuo obje rime od prvog, baš kao što tvrdi da je rima “sjalo” – “malo” njegov patent, a da je rima “prosjalo”-”malo” dokaz da Vešović “pohlepno, doslovno preuzima, plagira grešku iz tuđeg, i to mog prevoda!” Ova knjiga će, međutim, dokazati, već je pokazala, ali će i dokazati da je mag Bodlera često prevodio kao obična karina.

MIĆEVIĆEVI PREVODI BODLERA (I)

1.Miljenku Jergoviću sam zahvalan što je objavio moj tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa i moje pismo Mićeviću koje je tog Francuza nagnalo da me u Vestima prostački ispljuje, pa sam sebi kazao: dovrši što si započeo, i na temelju tog teksta napravio knjigu Nek mu je sretna i berićetna.
Bilo mi je dovoljno što sam ga temeljito nalemao u toj opširnoj analizi, ali da je Jergović nije objavio, niti bi se mag o meni sit nablejao u podgoričkim Vestima, niti bi meni naumpalo da gonim dalje tog ”retkog zvera“ iz Šumske. Iz njegovih tekstova sam navodio odlomke mnogo opširnije nego što je u polemici potrebno, jer nude autoportret prdizveka u sebe doživotno zaljubljenog do ušiju, i bio bi grijeh ne sačuvati ga, bar djelimično, od zaborava.

2. U tekstu Prljavo prevođenje (1) vrač kaže: “Marko Vešović je takođe poludeo jer mu je naša zajednička prijateljica, koju on imenuje, ali ja dajem samo inicijale, V. S.-Đ., rekla kako sam ja navodno još 2008-9. prokomentarisao njegov prevod Bodlera ovako: Ima tu grešaka koliko voliš! Kažem navodno, jer je moje mišljenje bilo mnogo oštrije, ja sam čak govorio o jednom ‘prljavom’ prevodu, čak sam se u jednom trenutku dobro popalio, i to pred svedocima. I taj predvečernji solilokvij bio je za mene kraj – exit – što se tiče Vešovićevog Bodlera. Zajednička prijateljica ili je spontano loše prevela moje mišljenje, ili je htela da ga ublaži prenoseći ga Vešoviću. Osetljiv je Vešović.”
Mogao bih i ja reći: uporedno s originalom čitao sam Mićevićeve prevode Žila Laforga i njih petnaest možete komotno nabiti na kurac, a teško da su ostali mnogo bolji, i to za mene kraj što se tiče vračevog Laforga, a čitaocu ostaviti da mi na golu riječ vjeruje, ali o magovom Laforgu govorim i govoriću samo ono što mogu dokazati navodima i analizom. Vrač odbacuje i samu pomisao da treba navesti taj moj prevod i obrazložiti, bilo kako, prijeku presudu da je “prljav”, jer mu je mrsko slaziti s Olimpa. Marko je pak u ovoj knjizi već ponudio, ne mali broj, i ponudiće mnogo više dokaza da je vrač Bodlera prevodio kao teški diletant, kao neznalica našeg jezika, kao duduk za poeziju, čak i kao vandal.

3. U prevodima Bodlera mag je pravio defektne stihove, zato u pogovoru Cveću zla tu manu kuša pretvoriti u vrlinu: u “poslednjih dvadesetak godina prevodioci su učinili napor da se oslobode milozvučnosti našeg odviše (zlo)upotrebljavanog dvanaesterca, i Bodlerov aleksandrinac prevodili su stihom od trinaest, četrnaest ili čak više slogova“, ali mene je “više privlačio izazov da u okviru postojećeg broja slogova ostvarim nešto drukčije, da se ponašam anarhično unutar konvencije; povremeno pomeranje cezure ulevo ili udesno, gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici i stalno merenje muzičkog trajanja pojedinih slogova u čemu je, po meni, sadržana sva tajna pesničkog ritma”. Tako svoje prevode vidi narcis o kome bi Bodler kazao da “živi i umire pred ogledalom”, što je mag doslovno shvatio i pred zrcalom čak spava.
Tajnu pjesničkog ritma taj mjerilac magle otkriva “merenjem muzičkog trajanja pojedinih slogova”, a taj posao je prepušten samovolji njegova za jezik tvrdog sluha.Tajne poetskog ritma podrobno su istraživali i moderni pjesnici: sjetimo se ruskog simboliste Andreja Bjelog, i književna nauka 20. stoljeća: sjetimo se Lotmanove u nas prevedene knjige Struktura umetničkog teksta, i nakon tih ispitivanja pozivanje na utvaru koju zove ”muzičko trajanje pojedinih slogova” dokaz je da tom trgovcu maglom kefalo opet kasni.
To usput, a htio sam reći da je u Cveću zla preveo 1718 aleksandrinaca i njih 1658 su pravilni, simetrični, sa cezurom iza šestog sloga i u toj knjizi ne osjeća se “anarhično ponašanje unutar konvencije”, a “neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici” ima koliko i ptičjeg mlijeka na trećoj sunčevoj planeti.
Mićević nije uvijek ostajao “u okviru postojećeg broja slogova.” Bodlerov sonet Sed non satiate preveo je sa četiri vrste stiha 13,12,13, 14 / 14,13,14,14 / 14,14,13 / 14, 15,14), te ako pitate zašto, odgovor nude drugi njegovi prevodi: prahnulo mu, a hirovi genija, poznato je, često postaju novi zakoni u poeziji, ali odbacivanje dvanaesterca ovdje je dalo rđav rezultat.
U prevodu Himne lepoti ima jedan četrnaesterac: “ritme, kadu, sjaju, o vladarko uzvišena” i čujemo ga kao defektan, jer ostalih 27 aleksandrinaca imaju cezuru iza šestog sloga.
U ostalim pjesmama slog više imaju 34 stiha, dakle, to su trinaesterci, a dio njih je dokaz nemoći da ukreše dvanaesterac: ”dva ratnika boj biju: mačevi njihovi”, mada ovo nije teško pretvoriti u dvanaesterac: “dva ratnika biju boj: mači njihovi”, ili: ”a srce uranja u najčistiju pjanost”, od čega se dvanaesterac još lakše pravi: “a srce uranja u najčišću pjanost.”
U čarobnjaka ima priličan broj trinaesteraca koji su poseban slučaj: “O Luno života mog! svije te golema”, mada je bez “O” lako dobiti dvanesterac: “Luno mog života, svije te golema.” Ili: “kliče: Belzebube moj dragi, uzore”, umjesto posve razritmovanog: “kliče: ’o moj dragi Belezbube, uzore”, a pošto se vrač drži načela da u njegovom prevodu sve mora biti kao u originalu, to često znači da se ćuti obaveznim sačuvati svako “o” i “oh” i “ah”, kao da je u njima abuzemze nebesko, ili pričesna pšenica zvana koljivo.
Ali je takvih stihova, u knjizi, mizerno malo, i u poredbi s golemim brojem pravilnih dvanaesteraca njih doživljamo kao greške: da nešto u pjesmi ili u knjizi poezije bude smislotvorno, mora biti osjetno kao intencija, Jurij Lotman bi rekao tendencija
U osam trinaesteraca odustao je od elidiranog veznika “kô” (“koje morska sunca bojahu kao zublje”) i samo se u njima vidi svjesna odluka da odbaci dvanaesterac. I samo u 16 aleksandrinaca pomjerao je cezure:

Pokrenuti sva vremena i sav prostor (8+4 ili 4+8 ili 4+4+4)
Mladost svetu jednostavnu, s čelom bujnim
(4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
Rubens, reka zaborava, vrt lenosti (8+4)
Rembrant, tužna bolnica, puna šapata (7+5)
Kroz tužaljku neukrotivu i divlju (4+8)
Htede samo o kraljice nesmiljena (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
Nije mi ravno suncu što sja nad morem (7+5)
Šetnje, pesme, poljupci, buketi šumni (7+5)
I Mržnja je kažnjena tom dušom bolnom (7+5)
Silne šume plašim vas se ko crkava (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
Ja čujem u neizmernom smehu mora (8+4)
Belu nam kuću malu, al punu sklada (5+7 ili 7+5)
O ti prvi i najlepši od anđela (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
O Satano spasi me sred moga jada (8+4)
Kultom rane i ljubavlju spram dronjaka
(4+8 ili 8+4 ili 4+4+4)
To je slavna gostiona iz vodiča (4+8 ili 8+4 ili 4+4+4).

Ali ovi izuzeci nisu dokaz odluke “da uokviru postojećeg broja slogova ostvari(m) nešto drukčije”, ni potvrda ”gotovo neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici”, jer ih čujemo kao ritmička klecanja: u njegovim prevodima Bodlera narušavanje norme moralo bi biti osjetno, čega ponegdje ima u 13 pjesama, a i tad se čuje da normu narušava loš versifikator, a ne majstor koji “uzmiče klasičnoj metrici”, dok u ostalih 70 pjesama norma trijumfuje u cezuri usidrenoj na polovini stiha.
Da je u svakoj, ili u većini njih, pomjerao cezure, to bismo doživjeli kao svjesnu namjeru, a ovako, tih šesnaest među ogromnom većinom pravilnih aleksandrinaca obična su ritmička izjalovčad, ali mag umije fino filozofirati na temelju svojih pobačaja. Točnije: ćoraka. Pred kojima se nekad pitam: čitam li prevod sa francuskog ili prisustvujem manevrima JNA?
Plod naknadne pameti je, dakle, tvrdnja da se “ponašao anarhično unutar konvencije” i da njegovo ”pomeranje cezure ulevo ili u desno” znači ”gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”: te riječi kazuju kako svoje prevode vidi vrač koji obožava da grli sebe, a tačne su koliko i njegova tvrdnja da u njegovim prevodima “sve mora biti tačno”, mantra kojom, nakon izlaska ove knjige, može zadak obrisati velmoški otmjeno kao Rableov junak.

4. Vraču moraš sve nacrtati, jer o pjesmama umije žestoko filozofirati miljama iznad književnih fakata, ali ako mu daš nekolike i pitaš: zašto je ovo velika poezija? – gledaće u njih, ili u tebe, kao telac u šarena vrata, pa sam po prevodu Sunite Subašić-Thomas napravio prepjev tri Sipervjelova soneta pod naslovom Zaboravno sjećanje, ne dvanaestercem, da ih ne uništim, već poljskim trinaestercem sa cezurom iza šestog sloga:

1.

Sunce zaborava, / blijedo, sjećanja luno,
Na dno svojih gluhih / predjela šta li vučeš ?
Je li tu to što daješ / za piće, ne puno,
Kapi vode, vino – povjerih ti ga juče?

Šta ćeš da učiniš / s tim krasnim danom ljeti,
Ti što mi sve mijenjaš / kad već ga ne išteti?
Pa dobro, kakve ti / dajem ne vraćaj meni
Te drage osobe, / ni taj zrak dragocjeni.

Svjetlom i rukama /dane mi uobliči,
Gradi opet na meni / pute sutrašnjice,
Vodi me, sa srcem / sred polja omaglice,
Gde trava nije trava: / sumnja na stabljici.

Na šta sam se, lako / sjećanje, o, žalio …
Ko bï žedan? Piti / nije li neko htio?

2.

Gledaj, pred očima / mojim sve mijenja boje
I užitak u parčad / bola prsnuo je,
Ne smijem otvoriti / više tajne ormare:
Zbrkano sjećanje / gdje napravi darmare.

Kad joj dajem granu, / od njih napravi pticu,
Kad joj dajem lice, / napravit će gubicu,
Ako je to gubica, / od nje pčelu stvara,
Htjedoh te na zemlji, / u zraku me očara!

Vučem te iz kreveta, / a ti greš daljinom,
Guraš vrata kada / u ugao te skrijem,
Stežem te uza se, / ti mrtvac si jedino.
Hoću da si šutnja, tvom pjevu kraja nije.

Šta uradi s kulom / koju ti dadoh jednom
I šta od ljubavi / srce ti neuredno?

3.

Zar praviti ružu / s tolikim zaboravom,
S toliko odlaska / kako se vratit? Neće
Tisuć ptica što bježe / jednu što slijeće
Da stvore, dan hini / toliki mrak rđavo.

Čujte, približite / taj obraz jadni meni,
Oslobodite krilo / srca, nek straha nije,
I sjećanje najzad / nek igra vam u sjeni,
U živim bojama / vraćajući nam sav svijet.

Hrast je opet stablo / i sjenke, ravan ova,
Jezero pred našim / očima uvećanim?
Nek se do vidika / zemlja sjeća i snova
Rodi tim što misle: / sa nje su istjerani!

Sjećanje, mračna sestro, / s lica te spazim,
Koliko dopušta / ta slika što prolazi.

Rekao sam već da sam, jezički, i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak, a kad u meni prevagne Hrvat, služim se versifikacijom gdje se ijekavske zamjene dugog ”jat” računaju kao jedan slog.
U prva dva soneta 11 stihova poštuju normu: trinaesterac s cezurom iza šestog sloga, a tri kurzivom obilježena stiha narušavaju normu pomjeranjem cezure udesno (7+6). U trećem sonetu 11 stihova poštuju normu, u dva stiha u kurziv stavljena cezura je pomjerena udesno (7+6), a boldirani stih je četrnaesterac koji odbacuje normu, ne da je dovede u pitanje već da podsjeti na nju, učini je osjetnijom. U prevodu ovih soneta svak mora čuti “pomeranje cezure ulevo ili udesno” i “uzmicanje klasičnoj metrici”. Tim sam htio zorno pokazati kakvu je ublehu mag kušao da nam proda pričom o cezurama u prevodima Bodlera: dok sam ja u 42 stiha 8 puta pomjerio cezuru, vrač je preveo 1718 Bodlerovih aleksandrinaca i u njima 16 puta pomjerio cezuru, pa ipak veli: “povremeno pomeranje cezure ulevo ili udesno, gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”. Vrač koji ne umije ni ono što solidni zanatlije umiju, kao tumač samog sebe svojim terazijama zna mjeriti maglu i mjesečinu, jer se trudi

Da iz svakoga svog prevodnog kraha
Iziđe s mocartovskom perikom, naprahan!

4. U drugom katrenu soneta Cigani na putovanju (Bohémiens en voyage) Bodler kaže:

Les hommes vont à pied sous leurs armes luisantes
Le long des chariots où les leurs sont blottis,
Promenant sur le ciel des yeux appesantis
Par le morne regret des chimères absentes.

Muškarci idu pod blistavim oružjem
Pored kola gdje su njihovi skutreni,
Bacajući u nebo poglede otežale
Od sumornog žaljenja za odsutnim tlapnjama.

Evo Mićevićev prepjev:

Muškarci s oružjem idu pokraj kola
Gde žene i deca šćućureni stoje,
Upirući k nebu pogled mračne boje
Umoran od varki i nejasnog bola.

Izbacio je “blistanje” oružja da načini mjesta “nejasnom bolu” kojeg u originalu nema, jer ima “sumornog žaljenja”, a Mićevićevi žene i djeca su na kolima šćućureni i u isti mah stoje, što nije greda, jer u njega ima besmislica od ove gorih. Ovo su usputne zamjedbe, a zadivljen sam “pogledom mračne boje“, jezičkim iznašašćem genijalnijim čak od “konja krilatog tela” iz njegovog prevoda Eredijina soneta, ali ga neću pitati: što nisi, bio nejadan, rekao “upirući k nebu pogled mračan, što je / umoran od varki i nejasnog bola”? Neću ga pitati, jer znam u sitnice njegov prevodilački manir i očito mi je da se gordi otkrićem boje pogleda i da ga niko neće lišiti uvjerenja, tvrdog kao Njegošev mauzolej, da je veliki prevodilac i rođeni pjesnik. Evo mog prepjeva koji mi, nakon vračeve žvrljotine, zvuči kao odlomak iz pjesme pisane na našem jeziku:

Kraj kola gdje su se njihovi skutrili,
Muški idu, sja im oružje, od žali
Sumorne za svojim tlapnjama nestalim
Ka nebu teški su pogledi im bili.

Ako, nakon mog, pročitate vračev prevod, biće vam jasno kako prevodi istinski pjesnik, a kako onaj koji će biti pjesnik kad tice stanu lećeti naopako, što rekli u Crnoj Gori. Ta blesa veli da je moje prevođenje Bodlera “prljavo”.

5. Evo jedan zabavan primjer njegovske rime: u pjesmi Čitaocu (Au lecteur) koja je predgovor Cvijeću zla, Bodler kaže:

La sottise, l’erreur, le péché, la lésine,
Occupent nos esprits et travaillent nos corps,
Et nous alimentons nos aimables remords,
Comme les mendiants nourrissent leur vermine.

Glupost, zabluda, grijeh, tvrdičluk,
Zaposjedaju naše duhove i muče naša tijela
A mi izdržavamo naša ljubazna/voljena grizodušja
Kao što prosjaci hrane svoju gamad.

Mićević:

Glupošću, zabludom, grehom, cicijaštvom
naš duh je opkoljen i tela nam strepe,
dok mi podstičemo naše grižnje lepe
kao što prosjaci hrane uš pod plaštom.

E nek smo, vala, i to čuli: prosjak s plaštom! Doduše, srpska izreka veli: „Ko prosi, valja mu dati, ma i krunu nosio“, te ako u Srba ima okrunjenih prosjaka, u Francuza prosjaka s plaštom mora da ima za eksport. Nekad mislim da u vračevim prevodima ima nešto binladenovsko: njegovim izmišljajima koji terorišu izvornik nema kraja. Kad bih analizirao samo njegove gluposti kao što su prosjasci s plaštom, nastale pod prisilom rime ili njoj za ljubav, napravio bih knjižicu. Evo dvije verzije mog prepjeva:

a) Glupost, greh, zabluda i tvrdičluk nama
Duh zaposedaju i muče nam telo,
A milim grižnjama mi dajemo jelo
Kao što prosjaci hrane svoju gamad.

b) Glupost, greh, zabluda i tvrdičluk nama
Duh zaposedaju i telo nam pate
A mi si hranimo grižnje umiljate
Kao što prosjaci goje svoju gamad.

Obje su moje varijante mnogo bolje od njegovog prevoda u kojem kaže: “naš duh je opkoljen i tela nam strepe“ – mada je duh porobljen a tijela su mučena: vrač je 77. put je od pjesničkog vina napravio bevandu. No taj proizvođač bogaljastih prevoda Šarla Bodlera obje moje verzije mogao bi, bez obrazloženja, nazvati “prljavim prevođenjem”, jer ne umije da prosuđuje već da presuđuje. Polemišući sa mnom bez argumenata, u Vestima se sit nablejao uprazno, jer zna se ko je Kolja Mićević, koji ne mora dokazivati ništa: što prdne mora biti istina, taman kamen da puca. Takve lemam sa velikim guštom i po istilahu.

6. U njegovim prepjevima ima mnogošta od čega se ježim, ali možda sam najviše bio iznenađen, pa i zblanut, otkrićem da je od Bodlera, čiji je jezik svagda krajnje precizan i jasan, mag pravio „tamnog Malarmea“ prije Malarmea. Evo jedan primjer. U sonetu Simpatični užas (Horreur Sympathiqe) Bodler kaže:

De ce ciel bizarre et livide,
Tourmenté comme ton destin,
Quels pensers dans ton âme vide
Descendent? Réponds, libertin.

Sa ovog neba čudnog i blijedog,
Uznemirenog kao tvoja sudbina,
Koje misli u tvoju praznu dušu
Silaze? Odgovori, razvratniče.

–Insatiablement avide
De l’obscur et de l’incertain,
Je ne geindrai pas comme Ovide
Chassé du paradis latin.

– Neutaživo gladan
Mračnog i neizvjesnog,
Neću jadikovati kao Ovidije
Istjeran iz latinskoga raja.

Cieux déchirés comme des grèves,
En vous se mire mon orgueil,
Vos vastes nuages en deuil

Nebesa rastrgana kao žali,
U vama se ogleda moj ponos,
Vaši golemi oblaci u žalosti/koroti

Sont les corbillards de mes rêves
Et vos lueurs sont le reflet
De mon l’Enfer où coeur se plaît.

Mrtvačka su kola mojih snova
I vaše svjetlosti su odsjaj
Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno.

U originalu jasno je sve, čak i ko ne zna francuski iz bukvalnog prevoda može naslutiti da se radi o bakrorescu među pjesnicima. Evo Vračarevićev prevod:

S tog neba sve olovnija,
punog kao tvoj udes rana,
koja te misao praznu ovija
sad? kaži, dušo razuzdana.

–Nezasitno ovisnija
od crnih i tajnih strana
neću tužiti poput Ovidija
prognanog iz rimskog stana.
Nebesa prsla poput žalova,
u vama moja gordost kruži;
vaši veliki oblaci tužni

jesu kovčezi mojih snova,
a vaši bleskovi su odsjaj
Pakla gde srce voli san ovaj.

Ako opet pročitate original ili bukvalni prevod, pa ovaj uradak, jamačno ćete reći kao Mujo iz vica o šljivi i banani: “Ni nalik!” Negdje je mag napisao, čak i kurzivom podvukao, da Bodlera čita u svim pravcima istovremeno, što je moguće, jer se radi o doživotnom vunderkindu, ali njegovi prevodi Bodlera koje sam proučio vele da ga češće razvaljuje u svim pravcima istodobno, uvjeren da je to “oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja” i mogao bi, kao Josif Brodski kad se pred američkim studentima zezao kao profesor poezije, kazati: “Vjerujem u loše prevode” (“I believe in bad translations”), ali vračeva je vjera u svoje loše prevode fanatična.
Mićevićev prevod ovog soneta jeste me zgranuo, ali tek za koji tren, jer mag umije original i gore urnisati, posebno Bodlerove pjesme.
Ko ima oči, vidi da ovo možeš nabiti na kua. Izvinjavam se, ne zbog skraćenice koja je izum Viktora Ivančića, jer se držim narodne: prema svecu i tropar, već zbog diskriminiranja čitateljki koje ovo nemaju na šta nabiti, pa ću se ispraviti: ovakvim prevodima možete, kao Rableov Gargantua, zadnjicu obrisati “najumesnije i najvelmoškije što se ikad videlo”.
Ovo je (zlo)djelo vrača koji je i Bogu dojadio tvrdnjom da u njegovim prevodima sve mora biti tačno, što se vidi iz glagola “jesu” s početka dvanaestog stiha, a to je neumoljivo točan prevod glagola ”sont” iz originala. Mag izvornik razori do temelja kao Rimljani Kartagu, čak se čini da je svoj prevod posuo i solju, kao Rimljani Kartagu, kako više ništa na tom tlu ne bi moglo rasti, a prema pomoćnom glagolu “sont” je “nežan ko iz vatre da spasava ptića”, što rekao srpski pjesnik Branislav Petrović.
Ovaj, izvinite na izrazu, prevod sročio je balkanski Malarme koji drži da je Bodlerova poredba uznemirenog neba i razvratnikove sudbine bestidno jasna i shvatljiva, stoga može značiti jedino to što znači, pa ju je zamijenio poredbom u kojoj je nebo puno rana kao razvratnikov udes, i podsjetio me, ni prvi ni posljednji put, na Šekspirove riječi: ”Volio bih da se vrelo ove mudrosti malo razbistri, inače se na njemu mogu pojiti samo magarci”.
Ovakve besmislice mag smatra sustvaralaštvom, čak vjeruje da od Bodlera ima dozvolu da se s njim kao pjesnik takmiči, pa ko nadbije. Vrač koji “uznemirenu sudbinu” svog junaka pretvara u udes “pun rana” tjera Bodlera da prema razvratniku bude sućutan kao tetka, jer je žrtva svog neukusa i nerazumijevanja poezije, a ovakva napuhivanja koja uništavaju original važna su odlika njegovih prepjeva.
Banjalučki Malarme je uvjeren da je nedopustivo precizno i Bodlerovo pitanje: ”koje misli u tvoju praznu dušu silaze?”, jer to je artikulirani govor koji smatra zastarjelim i prevaziđenim, a pjesnički je moćnije beslovesno pitanje: “koja te misao praznu ovija… dušo”! Maločas nije dopustio da u Bodlerovoj pjesmi „glupost, zabluda, grijeh, tvrdičluk, zaposjednu naše duhove“, jer ih mogu jedino „opkoliti“, drže ih u opsadi kao Dabić Sarajlije, a ovdje smatra vidovitijim ne dopustiti misli da siđe u dušu već je oviti njom, kao muslimanku zarom. Kako si se ovog ovijanja setio, kongenijalni junče banjalučki? Bodlera zanimaju misli razvratnikove, a mag kaže ”koja misao”, kao da se obraća filozofu, na šta ga sili rima ”ovisnja”-“ovija”. Ova i ovakva karina kaže da su moji prevodi Bodlera „prljavi“, čak ismijava “i” s početka petog stiha mog prevoda Bodlerovog soneta Neprijatelj: “I jesen ideja evo dotakla me”! Mag Bodlerove sonete uništava kao Vandali Rim, što je, naravno, u redu, ali se ibreti: okle ovo “i” u Vešovićevu prevodu?
Ali ta banjalučka uspijuša zaslužuje jednu pohvalu: unatoč svim naporima, nije uspjela da, u prvoj strofi soneta Simpatični užas, do temelja uništi original, jer imenica “libertin” se može prevesti kao razuzdanik, a “livide” može značiti “olovne boje“, ali ni tom pridjevu nije ostao dužan: pojačava ga komparativom “olovnija” zbog rime sa “ovija”.
Držeći da je iskaz “neutaživo gladan mračnog i neizvjesnog” grozno jednoznačan, Malarme čija je majka iz “čarobnih Dučića” tako je unakazio Bodlera da ga njegova majka Karolina iz čarobnog Pariza ne bi poznala: ”nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana“! Takav je tokmak “čarobnjak riječi” koji se odrije od priče da u njegovu prevodu mora sve biti kao u originalu, a nemilu istinu da je duduk za poeziju kuša prikriti sipanjem malarmeovskih tmina u prevode Šarla Bodlera čiji jezik krasi jasnoća kao od sunca oteta, da se poslužim riječima Isidore Sekulić.
I opet hramlje iz srpskog jezika: ispalo je da su „crne i tajne strane“, ma šta to značilo, ovisne o koznačemu, i da je „duša razuzdana“ o tom nečemu ovisnija nego te „crne strane“, a ova budaleština je posljedak prinude metra i rime, jer da je kazao: „Nezasitno sve ovisnija o crnim i tajnim stranama“, imao bi slog više i ne bi bilo rime: muke sa metrom i rimom sile ga da zaboravi da se u našm jeziku kaže „ovisan o nečemu“ a ne „od nečega“, jer „od nečega“ se može biti samo neovisan, konju banjalučki koji Valerija zoveš svojim „lepim rivalom“ i veliš da samo Valeri, od svih francuskih pjesnika koje si prevodio, zaslužuje tu titulu! Uobraženost tog amatera je krivac mnogih gluposti i besmislica u njegovim prevodima: ubijeđen je da mu je genijalno sve što lupi.
U prvoj strofi soneta Simpatični užas, Valerijev rival je, pod prisilom rime, pjesnikov razgovor sa razvratnikom pretvorio u razgovor sa „razvratnom dušom“ i evo posljedica: razvratnik nije „neutaživo žedan za mračnim i neizvjesnim“ nego je dotična duša postala „nezasitno ovisnija od crnih i tajnih strana“, a pošto nam niko živ ovaj prevod ne može prevesti na srpskohrvatski jezik, ostaje mi uzdah: lako li je biti prevodilački čarobnjak među Jugosima!
Iz originala je preživio prilog „nezasitno“, pridjev„gladan“ je evoluirao u komparativ “ovisnija“, a „mračno i neizvjesno“ prometnuli se u „crne i tajne strane“, u zulum nad originalom i karikaturu Malarmeovog pjesničkog postupka i zrcalo prevodilačke impotencije: hokus-pokusima mag palače promeće u brvnare, kao što je u Puškinovom prepjevu narodne bajke zlatna ribica jednim udarcem repa po vodi dvorac prometnula u krovinjaru.
I mada vrač veli da je „nepogoda“, kako sam preveo „orage“ iz Bodlerovog soneta Neprijatelj, „nedovoljno jasna reč”, ovdje je upotrijebio riječ „strana“ (da se rimuje sa „stana“) koja u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika ima 19 značenja, pa ipak misli da je njen smisao jasan! Njegov autistični jezik od hajkuna pravi anđelije i Šarle unapređuje u Stefane jer uobražava da je pjesnik i vjeruje da se ”ponaša kao pesnik” kad Bodlerovu pjesmu razvaljuje kao JNA Vukovar, ali mu čestitam što je prilog “insatiablement”, koji se može prevesti kao “nezasitno”, uspio da sačuva, a moj đed Simuen bi rekao: ”Te dosta!” Ta blesa se popela na Šehitluke iznad Banje Luke i svijetu obaznanila: Vešovićevo prevođenje Bodlera je prljavo, zato će pričekati da stavim tačku na dranje ovog vrača zbog njegovih prevoda Bodlera, čistijih nego Višegrad od muslimana.
U ostatku prevoda, ili nije bio pri šutu, ili je ta prevodilačka sipa u prvom naletu prosula svu tintu kojom muti božansku bistrinu Bodlerovih stihova, u svakom slučaju nije uspio urnisati original kao u prvih šest stihova, ali jeste “raj” zamijenio ”stanom”, jer Oktavijan Avgust nije Ovidija prognao iz Rome u Tome već ga je visoki predstavnik Volfgang Petrić ukazom deložirao iz uzrupiranog stana.
K tomu, u vračevu prevodu nebesa nisu rastrgana (ili razdrta) već „prsla“, valjda zato što je prvi pridjev četvorosložan, a drugi trosložan, pa bi taj stih bio dvanaesterac ili jedanaesterac, ali zašto mu je stalo da baš taj stih skrati kad su jedanaesterci treći stih i u prvom i drugom katrenu tog prevoda? Čuj zašto? Zato što prevodi kako mu se digne. Uz to, razvratnikova gordost ne „ogleda se“ u nebu već kao orao u njemu „kruži“ da se rimuje sa „tužni“ i zato što mag misli da „modernizacijama“ Bodleru pomaže da bude veći pjesnik.
Oblaci nisu „mrtvačka kola“, kao u originalu, jer nisu mogla stati u metar i postala su „kovčezi“: mag veli da je „nepogoda“ nedovoljno jasan prevod Bodlerove riječi „orage“, a misli da su veoma jasni njegovi ”kovčezi”, umjesto “mrtvačkih kola”, mada Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika veli da je prvo značenje te riječi drveni sanduk u koji se stavljaju odijela, razne dragocjenosti i slično, drugo je putna torba, kofer, i tek treće je sanduk u kojem se sahranjuju umrli.
U njegovu prevodu pakao je prestao biti “moj”, jer tu zamjenicu nije mogao ugurati u stih, ali ga ne brine to što je njeno odsustvo onemogućilo da odsjaje na nebu doživimo kao zrcalo pjesnikove nutrine, a ovakvi stihovi omogućili su nastanak simbolizma (“Pejsaž je stanje duše”, rekao je Amiel).
Riječi „san ovaj“ mag je dopisao da dobije rimu sa „snova“ i prepustio nam da nagađamo: koji “san ovaj“, keve ti? Taj u prevodima voli da uništava velike stihove i uopće veliku poeziju, što je u ovoj knjizi već razmatrano, a biće osvijetljeno još podrobnije, a ovde ću reći: od velikog, neizbrisivog stiha: “De mon l’Enfer où coeur se plait” („Mog Pakla gdje je mom srcu ugodno“) u čarobnjakovu prevodu: „Pakla gde srce voli san ovaj“ nije ostalo ništa: rasno trkaće grlo pretvorio je u običnu ragu, a zločin je utoliko gori što je giljotinirao poentu, koje su u Bodlera majstorske, krajnje izbrušene, dokaz da je na pjesmi dugo i pomno radio, a Mićević voli da urniše baš završetke pjesama.

7. Evo tercina iz Bodlerova soneta Sabranost (Recueillement):

Loin d’eux. Vois se pencher les défuntes Années,
Sur les balcons du ciel, en robes surannées;
Surgir du fond des eaux le Regret souriant;

Daleko od njih. Evo se naginju pokojne Godine,
Sa balkona neba, u starinskim haljinama;
Izranja sa dna voda Namiješeno Kajanje;

Le Soleil moribond s’endormir sous une arche,
Et, comme un long linceul traînant à l’Orient,
Entends, ma chère, entends la douce Nuit qui marche.

Sunce na umoru spava pod lukom mosta,
I kao dugi mrtvački plašt što se vuče sa Istoka,
Slušaj, moja draga, slušaj blagu Noć koja hoda.

Moj prevod:

Od njih. Gle, s balkona neba se Godine
Pokojne naginju, s ruhom iz starine,
Sa smeškom Kajanje izranja s dna voda;

Spi pod lukom mosta sunce umiruće,
Ko plašt mrtvog što dug s Istoka se vuče,
Slušaj, draga, slušaj Noć blagu što hoda.

U ovom predvodu niti sam šta slagao, niti iz originala šta izbacio, niti mu šta dodao zbog rime, što se ne bi moglo reči za Mićevićev uradak:

daleko. Gle mrtva Doba se klanjaju
sa balkona neba, u starinskom sjaju;
skačući s dna voda, Kajanje se smeška;

umiruće sunce spava ispod svoda,
dok s Istoka crnog kao pokrov teška,
slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda.

Živi su upiš ova „mrtva Doba“ što se sa „balkona neba“, ne pitajte zašto, komu ili čemu „klanjaju“, važno je da se rimuju sa „sjaju“, jer vrač ne kapira u čemu je ovdje poezija, u protivnom bi znao da u pjesmi mora ostaviti „Godine“, što nije bilo teško: „daleko. Mrtve se Godine klanjaju, / gle, s balkona neba, u starinskom sjaju“, a srednji rod “Doba“ uništava preciznu sliku: „mrtve Godine“, što sugeriše veliko „G“, personificirane su, postaju dame u starinskom ruhu koje se naginju sa balkona, ne onih na kućama, jer je zemaljsko upisano u nebesko, a sve to je uništio ovaj zakleti dušmanin poezije.
Ova slika je prvorazredna poezija. Jer Bodlerov život bio je paklen, mada se mora dodati da ga je sam učinio takvim, pored ostalog i zato što je, kako kaže Miodrag Pavlović, to zahtijevala pjesnička vizija koju je dosljedno i hrabro živio i izrazio. Ipak, kad paklene godine prođu, preobraze se u dame na balkonima, a njino starinsko ruho kaže da su uzvišene i nedosežne, kao srednjevjekovne gospe na balkonima, što je izvrsno, pored ostalog i zato što su godine, nedosežne u vremenu, postale gospe nedosežne u prostoru: u njegovoj poeziji prostor i vrijeme često su uzajamno konvertibilni, zato su ti balkoni nebeski, jer su godine umrle, ali se naginju ozgo, vidljive su unutranjem oku, postoje u sjećanju: književna gradnja i ovdje je vrlo promišljena, slike su plod i mašte i razuma, što je jedan od zaloga Bodlerove veličine: misao s lakoćom pretvara u sliku, ili slika s lakoćom rađa misao, ali vrač male pameti i kržljavog čula za poeziju po Bodlerovom finom umijeću voli da urinira.
U prevodima je desetinama puta upotrijebio riječ “svod“ umjesto „nebo“, pa bih pitao: okle sunce ispod nebeskog svoda dok „Noć blaga hoda“? Čujem kako odvraća: „To je svod mosta“. Čujem kako uzvraćam: bješe li ti onaj koji reče da je „nepogoda“ nedovoljno jasan prevod Bodlerove riječi „orage“? Ako bješe, tražiš li da razbacimo grah i pogodimo je li to nebeski svod ili luk mosta? Opet se radi o autističnom jeziku koji se ne osvrće na čitaoce, stoga smo onemogućeni da osjetimo fuziju božje i ljudske tvorevine, presijecenje prirode i kulture u slici koja je još jedan dokaz da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik.
U posljednja dva stiha čarobnjak opet pravi budalaštinu: iako je „Noć“ kao (mrtvački) „pokrov teška“, to nije smetnja da „blago hoda“! Kuburenje s metrom i rimom, čega se nikad nije oslobodio, sili ga da laže i lupa besmislice: „Noć“ mu je postala „kao pokrov teška“ kako bi se rimovala sa “smeška“, a da popuni broj slogova u stihu, Istok je postao „crn“, što je parazitska riječ, jer kakav je, ako ne crn, istok noću? I zašto ne veli: „dok s Istoka kao plašt mrtvački teška, / slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda“?Tada bi besmislica noć teška a blaga bila očitija: epitet „crn“ tu je da popuni broj slogova i baci plašt tmine preko besmislice koja se zove težina blage noći.
Mag veli da u mom prevodu „nepogoda“, umjesto Bodlerove „orage“, „nije dovoljno jasna reč”, a misli da je riječ ”pokrov” jasan prevod riječi “linceul” (mrtvački plašt), mada Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika navodi primjere koji kažu da je pokrov i omotač (”koža je pokrov tijela”), i prekrivač: (“ledeni pokrov”), i zastirač (“pokrov sive magle”), i kućni krov (“pokrov joj se nakrivio”), i poklopac na sudu, pa ipak treba da se divim njegovim stihovima: „dok s Istoka crnog kao pokrov teška, slušaj, draga, slušaj, to Noć blaga hoda“, jer mag vjeruje: kad On napiše „pokrov“, čitalac mora skužiti da je „mrtvački“, a kad ja napišem „nepogoda“, dodaće pridjev „elementarna“ i početi da se čudi. Ili se radi o autisti kome su svi pokrovi mrtvački, sve nepogode elementarne? Kako god, njegov narcizam često je kratica ka sljepilu, čak mi ga je žao: bacio život na prevođenje, a nije ispekao zanat i često nema blage šta je poezija.
Sonet Simpatični užas pisan je osmercem, a magov prepjev u prvom katrenu ima osmerac, dveterac, jedanaesterac i deveterac, što dokazuje da mu prevod nije “prljav“ kao moji prevodi Bodlera već čist kao suza. U drugom katrenu prvi, drugi i četvrti stih su osmerci, a treći jedanaesterac; u prvoj tercini prvi i treći stih su deseterci, drugi je deveterac; u drugoj trecini prva dva stiha su deveterci, treći je deseterac, sve dokazi da je Mićević „čarobnjak riječi“, pa bi strofe ovog prevoda trebalo zvati kiticama, jer liče na go kurac, što rekao prosti narod. Prevodilac devet stoljeća francuske poezije ostao je očajno loš versifikator, što je pravi podvig. Taj nepjesnik ne shvata da versifikacija nije gola tehnika već i potvrda pjesničkog, pa i prevodilačkog dara.
Ukratko, prepjev soneta Simpatični užas djelo je čarobnjaka koji od zlata pravi balkansko blato, a povrede koje je vrač u tom prevodu nanio „prvom velikom modernom pjesniku“ bude pomisao da je Bodler sparingovao Majku Tajsonu! Mada bi mag, koji tvrdi da je „prevođenje poetskog teksta oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja“, sve što rekoh o njegovoj žvrljotini mogao proglasiti dokazom neshvatanja i originala i njegovog prevoda, jer o svim svojim prepejevima ima izuzetno visoko mišljenje. U tekstu iz Vesti, povodom mog prevoda Bodlerove pjesme Neprijatelj kaže: “kad želiš da je prevedeš bolje od svih prethodnika i, ako je ikako mogućno, i od Kolje Mićevića”, što je šega: pravi se da uopće nije dobio po leđima kad sam analizirao njegov prevod tog soneta i ponudio mnogo bolji od vračevog. Njegov narcizam je nenadjebiv.
Evo i moj prevod Simpatičnog užasa:

S neba što čudno i bledo je
I ko tvoj udes uzburkani,
U dušu praznu, misli koje
Slaze ti, reci, razuzdani?

– S gladom koji je nezasitiv
Spram neizvesnog i mračnoga,
Ko Ovid neću ja cmizdriti
Izgnan iz raja latinskoga.

Nebo, razdrto kao žalo,
Gordosti moje si zrcalo,
Silni oblaci u crnome –

Kola za pogreb mojih sanja,
A svetla su ti – odsijanja
Mog Pakla: godi srcu mome.

Ovo sam odnio prijatelju koji ima “šaru” da se razumije u ovaj posao i zaista se razumije i svoj sud kazuje posječito, kako bi rekli u jataganskoj Crnoj Gori, bez osvrtanja na prijateljstvo sa bilo kim, kao da autor nije pred njim, ili kao da ga ogovora pred njim a njemu iza leđa. Rekao je: možda se ti ovim uratkom ponosiš, ali ovo je vrlo prljav prevod. Daću ga na kemijsko, velim i, sjutradan, na sto mu bačim još dvije verzije:

1. S neba što čudno, blijedo je,
Nemirno kao sudbina ti,
U dušu praznu, misli koje
Slaze ti, razvratni, odvrati:

– Pohlepa moja ni za mračnim
Ni neizvesnim nema kraja,
A nisam kao Ovid plačni
Iz latinskoga izgnan raja.

Nebo, razdrto kao žali,
U sebi ponos moj zrcališ;
Grdni oblaci u žalosti –

Mrtvačka kola sna su moga,
I odsjaj kriju ti svjetlosti
Mog Pakla srcu ugodnoga.

2.S neba što čudno, blijedo je,
Nemirno kao sudbina ti,
U praznu dušu, misli koje
Slaze ti, razvratni, odvrati.

– Za neizvjesnim i za mračnim
Lakomost mori me bez kraja,
No Ovidije nisam plačni
Iz latinskoga izgnan raja.

Nebo razrito, kao žali,
Gordinju moju ti zrcališ
Grdni oblaci u crnini

Pogrebne sna ste mog kočije
I odrazom se tvoj sjaj čini
Mog Pakla: srcu mio mi je.

Kad ih je pročitao, moj prijatelj se u nedoumici češkao po kosi: ne zna šta da kaže, jer neće ni ovaj put da laže, a uvjeren je da prljavštine ima u sve tri varijante. Pa sam planuo: „Sva tri prepjeva pet puta su bolji od onog koji je standrljao Kolja Mićević“. A on će: “To je tačno. Ali, ako si toliko nisko pao da ti bude utjeha to što prevode praviš bolje nego onaj hohštapler iz Banje Luke, bilo bi bolje da te majka nije ni rađala“.

8. Dijalog s neizmišljenim prijateljem izmislio sam nakon što je vrač u Vestima moje prevođenje Bodlera proglasio „prljavim“, ali nije izmišljena već preinačena njegova opaska: „Ako ti je to što prevode praviš bolje nego banjalučki hohštapler dokaz da si dobar prevodilac, onda faktički jebaji ga“.
Misli da gubim vrijeme pišući o Vraču. Odvratio sam: „Odbrana velike poezije od šarlatana može biti sve osim gubljenje vremena“. Načinom tumačenja pjesama ova knjiga bi trebalo da učini očitom i strast sa kojom istinski pjesnik brani poeziju od neupućenih.

MIĆEVIĆEVI PREVODI BODLERA (II)

1. Kad mu čitam ovakve uratke, nipošto rijetke, o kojim je malo reći da su amaterski, čak i da su diletantski, jer su nekad vandalski, pomišljam da mađioničar koji je preveo brdo knjiga veće no Šehitluci kod Banje Luke zapravo i ne zna šta je poezija. Tačnije, da vrlo često ne zna. Evo još jedan dokaz. Bodlerova Zmija koja pleše završava se stihovima:

Comme un flot grossi par la fonte
Des glaciers grondants,
Quand l’eau de ta bouche remonte
Au bord de tes dents,

Kao val koji raste topljenjem
Lednika što tutnje,
Kad voda tvojih usta opet se popne
Do ruba tvojih zuba,

Je crois boire un vin de Bohême,
Amer et vainqueur,
Un ciel liquide qui parsème
D’étoiles mon coeur!

Vjerujem da pijem vino Boeme,
Gorko i pobjedničko,
Tečno nebo što sije
Zvijezde u moje srce.

Evo Mićevićevog prepjeva:

Kao val topeć uzana
ledna grotla gruba,
kad voda s tvojih usana
takne ti rub zuba

ja pijem vino Boeme,
pehar gorkog slavlja,
svod tečan što zvezda seme
sred mog srca stavlja.

Prva dva stiha prve strofe, koji su u originalu posve jasni, u magovu prevodu ne mereš uhvati ni za glavu ni za rep, pored ostalog i zato što ta vračara, već sam upozorio, istoriju francuske književnosti okreće naglavce: Šarla Bodlera, “najkonciznijeg i najjasnijeg među ukletim pesnicima” koji, kako veli Isidora Sekulić, “katedarski jasnim i kolokvijalnim jezikom pokazuje i dokazuje apstraktnosti”, pretvara u sljedbenika “tamnog Malarmea” koji je bio Bodlerov sljedbenik: u predgovoru Cveću zla mag se čak hvali svojim “zatamnjenjima” u prevodima Bodlerovih pjesama!
Malarme je izbjegavao imenovanje, ali ovo je karikatura njegovog postupka: da dobije rimu, vrač umjesto “lednici” veli “uzana ledna grotla gruba”, što je da se zbilja upišaš od šege i ko ne zna original neće ukapirati da se radi o glečerima. Često se jedino uz pomoć originala mogu shvatiti njegovi prevodi.
U prepjevu Lamartinove Iskije vrač veli: “dok sve tiše gnani zvucima laute,
smireni odjeci lahoru tek daju klonule uzdahe…” pa se pitate: Isuse Kriste i Sveta Majko Bogorodice, kako, kamo i zašto zvuci laute sve tiše gnaju smirene odjeke? Original je jasan:

Et, des accords du luth plus faiblement frappés,
Les échos assoupis ne livrent au zéphire
Que des soupirs mourants…

I iz tih laganije odsviranih akorda lutnje,
Uspavani odjeci lahoru predaju
Samo uzdahe što umiru…

A ni moj prepjev ne zadaje glavobolju čitatelju:

I akordi lutnje, pod sve lakšom rukom,
Snenim odjecima predaju lahoru
Tek uzdahe što mru…

Vrijedi još jednom citirati vračevo drslanje: “dok sve tiše gnani zvucima laute, smireni odjeci lahoru tek daju klonule uzdahe”, jer Zogović, u ciklusu pjesma Na marginama Danteove komedije, savremene pjesnike čije stihove ne možeš uhvatiti na za glavu ni za rep zove “mrmljivcima”, ali možda nije znao da takvih ima i među prevodiocima i da je najslavniji od njih, dobitnik nagrade Miloš Đurić, ujedno i najveći mrmljivac.

U pjesmi Bertine oči Bodler kaže:

Grands yeux de mon enfant, arcanes adorés,
Vous ressemblez beaucoup à ces grottes magiques
Où, derrière l’amas des ombres léthargiques,
Scintillent vaguement des trésors ignorés!

Velike oči mog djeteta, tajne obožavane,
Vi mnogo ličite na one čarobne pećine
Gdje, iza gomile letargičnih sjenki,
Nejasno blistaju nepoznate riznice!

Ove precizne i jasne stihove prepjevao sam ovako:

Krupne oči čeda mog, voljene tajne,
Vi ste poput onih pećina magičnih
Gdje su, iza hrpe sjenki letargičnih,
Neznane riznice zamagljeno sjajne!

Kolja Mićević, devojačko Vračarević, veli:

Krupne oči moga čeda, tajne divne
vi ličite jako na magične špilje
gde nejasno bleska skriveno obilje
pred kojim se kupe mrkline beživne!

Treći i četvrti stih me prisiljavaju da uzdahnem: ovo je, vala, previše, ako je i od osvjedočenog diletanta! I opet “obilje”! Kad god napiše obilje, vjeruje da je pjesničina. Osevapio bi se ko bi mu oteo iz šaka tu igračku. U tu riječ je zaljubljen: kad je prevodio pjesmu u kojoj Nuvo veli: “Jutro je bilo plavo”, pojačao je sliku: “Jutro od modrog obilja”, jer jebeš plavo jutro: samo u jutro ”od modrog obilja” možeš ptice “loviti od milja”, mada original veli da u jutrim plavim pjesnik lovi ptice pomoću zrna soli koje im stavlja na rep, što duduci za poeziju, kakav je i vrač, dakako, ne razumiju.
A zbrljeknuti stih: ”pred kojim se kupe mrkline beživne”, kako je preveo Bodlerov iskaz ”iza gomile letargičnih sjenki”, opet nudi Malarmea, ali surovo parodiranog, i opet priziva u pamet Šekspira: na ovoliko zamućenom vrelu mudrosti možeš pojiti samo kenjce. Neumorno praveći ovakve mutave prevode još neumornije se hvali njinom tačnošću, jer mu vjeruju na riječ, a lakše je diviti mu se uneviđeno nego latiti se nimalo lakog upoređivanja prevoda s originalima.
U akrobatskoj rimi “divne”-“beživne” skovao je novu riječ, jer hoće da se, dok prevodi Bodlera, “ponaša kao pesnik” i drži da će od epiteta ”beživne” da mu prevod živne, ali bi Nikola Kovač i ovo nazvao mrtvim prevodom. Mnoge njegove promašaje lako je objasniti: kuša da glumi pjesnika mada se iz aviona se vidi da je egzibicionist i da nije čitao srpsku poeziju 20. vijeka, jer bi znao da su pridjev “letargičan“ u našem jeziku odomaćili Dučić, Rakić i Pandurović, pa ne bi, da izbjegne tu tuđicu, pridjev “beživan” smislio dubeći na glavi.
Vratimo se Zmiji koja pleše: zbog efektne rime (“uzana”-”usana”) mag, ko zna koji put, od originala pravi rusvaj. Na internetu sam čitao njegove pjesme koje su vrlo slabe, ali se jesam divio srokovima: sami sebi su cilj i na užetu su bolji od najslavnijeg banjalučkog pehlivana Arifa Tamburije.
No sve ovo što rekoh mila je majka u poredbi sa “vodom s tvojih usana”, što izaziva pitanje: baca li draga ključ na grlo, ili šta? Koja voda, okle voda na ženskim usnama, je li vrač pri sebi? Pri sebi jeste, a nije kriv što ne razumije ove stihove i ne kapira da se radi o genitivnoj metafori i da mora napisati “voda tvojih usana”: usne su voda što se penje do ivice zuba koji su kao obalsko stijenje, ili, kako moj prepjev kaže:

Ko rast vala što topljenje
Lednika ga poji,
Do ruba se zuba penje
Voda usta tvojih:

Vino, gorko i pobjedno,
Boeme tad pijem,
Zvijezde tečno nebo jedno
U srce mi sije!

Metafora ”voda usta” motivirana je poredbom sa “valom” u prvom i drugom stihu: Bodler i u ovoj strofi manje pjeva a više pravi: možda modernitet u poeziji i jest počeo kad je pjevanje zamijenjeno pravljenjem, a Bodler je prvi veliki moderni pjesnik pored ostalog ili prvenstveno zato što je sa pjevanja na pravljenje vrlo često prelazio kao precizan stvarač slika u čijem uobličavanju sudjeluju i mašta i “kritički duh”, što je nagoviješteno i slikom vala koji raste topljenjem lednika. Radi se o ledniku hladnog neduhovnog tavorenja, čemu je suprotnost Boema.
Val zatim postaje voda ženskih usta, a ne usana kao u čarobnjaka, slijepog za razliku između to dvoje: usta sugerišu i govor, “voda usta” je pomalo i auditivna slika, i njenu punoću bismo okrnjili ako je lišimo sugestije da su riječi postale talas ili da je govor žubor. Što je na početku bilo val koji raste na kraju postaje ”tečno nebo”, a ovaj lanac metafora koje se rađaju jedna iz druge podsjeća na ono što Eliot zove duhovitošću (wit) u engleskoj poeziji, kako je imenovao saradnju razuma i imaginacije.

2. I od Bodlerovog soneta Le guignon vrač radi šta mu na milu pamet padne:

Pour soulever un poids si lourd,
Sisyphe, il faudrait ton courage!
Bien qu’on ait du coeur à l’ouvrage,
L’Art est long et le Temps est court.

Da se digne tako težak teret,
Sizife, treba tvoja hrabrost!
Premda se ima srca za djelo,
Umjetnost je duga, a vijeme je kratko.

Loin des sépultures célèbres,
Vers un cimetière isolé,
Mon coeur, comme un tambour voilé,
Va battant des marches funèbres.

Daleko od slavnih grobnica,
Ka usamljenom groblju,
Moje srce, kao mukli bubanj,
Ide bijući mrtvačke marševe.

Maint joyau dort enseveli
Dans les ténèbres et l’oubli,
Bien loin des pioches et des sondes ;

Mnogi dragulj pokopan spava
Sred tame i zaborava,
Vrlo daleko od pijuka i sondi;

Mainte fleur épanche à regret
Son parfum doux comme un secret
Dans les solitudes profondes.

Mnogi cvijet prosipa nevoljko
Svoj miris blag kao tajna
U dubokim samoćama.

Moj prevod:

ZLA SREĆA

Sifize, treba tvoja smelost
Za dići tako teško breme!
Umetnost je duga, a vreme
Kratko, prem srčan sam za delo.

Ne među slavne te grobnice –
K samotnom groblju srce moje
Ko bubanj mukli hodilo je
Bijuć mrtvačke koračnice.

Pokopan mnogi dragulj spije
Sred zaborava i sred tama:
Predalek krampi i sondi je;

I nevoljko cvet mnogi lije
Kâd blag ko tajna što se krije
U dubokim u samoćama.

Mićevićev prevod:

ZLOKOB

Da podigne se to teško breme
Sizife, teba tvoja odlučnost!
Mada u srcu živi mogućnost,
Umetnost je duga, a kratko vreme.

Ne dotičući spomenike gorde,
Prema groblju nedostupnom,
Moje srce, nalik bubnju muklom,
Stupa bijuć posmrtne akorde.

Mnogi dragulj skriven spava
Sred pomrčine i zaborava
Dalek krampovima i sondama;

Mnogi cvet nerado ostaje
Bez mirisa svog blažeg od tajne
Pod najdubljim samoćama.

Razmotriću tek versifikaciju, mada bih mogao napraviti bar stranicu analize magovih laži i promašaja, ali kome nisu ispale vidi kakav je to uradak, i upozoriću tek da je stih: “Mada u srcu živi mogućnost“ jedan od brojnih dokaza da od Bodlera pravi Malarmea, na što ga sili srok: prvo je slagao da „treba tvoja odlučnost“, a potrebna je „hrabrost“, pa je morao slagati i da „u srcu živi mogućnost“, dok original veli da se „ima srca za djelo“.
Ovaj sonet vrač je preveo sa sedam vrsta stihova! U prvom katrenu, prva tri stiha su jampski deseterci, a četvrti je jedanaesterac s cezurom iza šestog sloga. U drugom katrenu, prvi stih je jedanaesterac s cezurom iza petog sloga, drugi je osmerac, treći i četvrti su trohejski deseterci. U prvoj tercini, prvi stih je osmerac, drugi jampski deseterac, treći deseterac s cezurom iza šestog sloga, a takav stih u našem jeziku nije mi poznat. U drugoj tercini prvi stih je deveterac s cezurom iza četvrtog sloga, drugi je trohejski deseterac, treći omerac.
Prevod sa ovakvim stihovima i ritmovima bio bi sprdnja čak da u njemu nema laganja, a ima ga koliko voliš, i ne vjerujem da postoji Mićevićev prevod bez laži, a ovdje upozorimo na “slavne grobnice“ koje je vrač pretvorio u „spomenike gorde“, na groblje koje nije, kao u originalu, ”samotno” već “nedostupno”, da se rimuje sa “muklo” što i nije neki srok, i na “mnogi cvet“ koji „nerado ostaje bez mirisa svog blažeg od tajne“, mada Bodlerov “mnogi cvijet prosipa nevoljko svoj miris blag kao tajna“, i samo junac za srpski jezik i za poeziju može vjerovati da je isto ostati bez mirisa i nevoljko prosipati miris.
Pjesnik kaže da njegovo srce ne ide „među slavne grobnice“ koje je ova blesa pretvorila u „spomenike gorde“, nego ka samotnom groblju, pa bi se osevapio ko bi mi objasnio šta znači budaleština: “Ne dotičući spomenike gorde“. Kako bi srce moglo doticati spomenike ka kojim uopće ne ide?Točno je da su nekad vrlo gordi akordi njegove prevodilačke impotencije i gluposti, ali ima li ikoga, braćo mila, da mi prevede ovakve njegove prevode?
Vrač je dojadio pričom da u njega sve mora biti kao u originalu, i bezbeli da mora: ne izostavlja ni jedno “i”, ni ”o”, ni “oh”, ni “ah”, i tačno prevodi ponovljene rime u katrenima sonetima, odakle potiče dobar dio njegovih proizvoljnosti: da sačuva rime, Malarmeovoj Zdravici je dopisao “sjaj”, “para” i “stara”, “stado” zamijenio “rojem”, a “zimu” “nevremenom”, i preveliku žrtvu prinio na oltar Njegovog Visokopreosveštenstva Sroka.
Od Valerijeva jednostavna stiha iz Mlade Parke: “Je dormirais furtivement” (“Spavao sam kradom”, što može značiti i kratko), napravio je sprdnju od prevoda: “Zavladao sam tajom pretnje”, da dobije rimu sa “kretnje”, a kad u njega nagazim na ovakva bulažnjenja kabadahije koji prevodu kako mu je kurcu ćejf, što vidi kao dokaz da je sustvaralac, sjetim se kralja Mide koji, u jednom aforizmu Josifa Brodskog, pretvori u govno sve što takne.
U ovom prevodu nadišao je sebe samog: njegova prevodilačka impotencija ovdje je najviše skočila u dalj i postavila rekord u silovanju originala, jer čak ni “furtivement” ne mora da znači tajom već kratkotrajno. Kad o tačnosti svojih prepjeva brblja on koji prevodi ofrlje ubijajući najbolja mjesta u velikim pjesmama, posebno Bodlerovim, malo mi lakne kada se sjetim da je napol Crnogorac, a među njima važi nepisano pravilo: ko ne umije lagati, ne treba ga ni brojiti u žive.

3. U sonetu Suglasja (Correspondances), možda najslavnijoj pjesmi iz Cvijeća zla, Bodler kaže:

Comme de longs échos qui de loin se confondent
Dans une ténébreuse et profonde unité,
Vaste comme la nuit et comme la clarté,
Les parfums, les couleurs et les sons se répondent.

Kao dugi odjeci koji se u daljini stapaju
U mračno i duboko jedinstvo,
Ogromno kao noć i kao svjetlost,
Miris, boje i zvukovi se podudaraju/slažu/usaglašavaju.

Što je Mićević ovako preveo:

Kao dugi jéci što se kroz dalj sliju
U nekakvu mračnu i duboku celost
Koja je ogromna kao noć i svetlost
Mirisi, i boje i zvuci se viju.

Viju se? E pa lijepo, fala Bogu! A pošto ne vjerujem da mu se Bog miješa u poslove, bolje je reći: bravissimo, maestro, vrlo si izbirikan u giljotiniranju najslavnijih stihova na francuskom jeziku, jer za poeziju često si obična truba.
Četvrti stih (“Les parfums, les couleurs et les sons se répondent”) možda najvažniji u Cvijeću zla, jer sadrži srž Bodlerove poetike i filozofije, donekle i poezije, stih na koji su potrošene hiljade bočica kritičarke i analitičarske tinte, taj mamlaz po kratkom postupku likvidira glagolom „viti se“, a vi birajte između njegovih devetnaest značenja navedenih u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika:
1. a. previjati se, savijati se; povijati se; b. vijugajući pružati se, proticati; v. o(ba)vijati se, omotavati se (oko čega); 2) a. uzdizati se, uspinjati se; b, izvijati se (o glasu, o zvuku); 3) a. lepršati, vijoriti se; b. nadnositi se (nad čime); 4) motati se u pramenovima, u kolutima, kovitati se, 5) a. kružiti u zraku; b. juriti, tumarati.“ Birajte značenje koje hoćete, ali svako možete nabiti na Crven Ban, jer nema veze sa smislom glagola „se répondent”. Evo šest mojih prepjeva ove strofe:

a) Ko što se u dalji duga eha spoje
U neku duboku i mračnu cjelinu,
Ogromnošću nalik na svjetlost i tminu,
Miris, zvuk i boja u suglasju stoje.

b) Ko što se u dalji duga eha spoje
U neku duboku i mračnu cjelinu,
Ogromnošću nalik na svjetlost i tminu,
Suglasni su zvuci, mirisi i boje.

c) Ko što se u dalji duga eha stope
U jedinstvo mračno i duboko, koje
Kao noć i kao svjetlost ogromno je,
Mirisi se, zvuci i boje poklope.

d) Ko u dalji duga što sliju eha se
U jedinstvo mračno i ogromno, koje
Kao noć i kao svjetlost široko je,
Mirisi se, zvuci i boje suglase.

e) Ko što u daljini od dugih eha se
Mračno i duboko sjedinjenje sali,
Ogromnošću na noć i na svjetlost nalik,
Mirisi se, zvuci i boje saglase.

f) Kao duga eha što dalj sliti znade
U jedinstvo mračno i duboko, koje
Kao noć i kao svjetlost široko je,
Mirisi se, zvuci i boje usklade.

Ni jednim prevodom, a svaki je od magovog bolji, nisam mogao biti zadovoljan, ali sam učinio sve što mogu da u naš jezik prenesem neprenosivo. Vjerujem da je sad pojmljivije zašto magov stih: „Mirisi, i boje i zvuci se viju“ budi moj teški prijezir: to je djelo narcisa koji drži da mora biti prava stvar sve što naškraba, ne zato što ima vrline dobrog prevoda, već zato što je njegov, a zna se, je li, tko je Kolja Mićević.

4. Kad u Kolje Vračarevića nađem jefitne poetizacije kao što su mirisi, zvuci i boje koji se viju, prije nego što zavirim u original znam da laže. U Bodlerovoj pjesmi Zmija koja pleše (Le serpent qui danse) ženska kosa je

Mer odorante et vagabonde
Aux flots bleus et bruns.

Što znači

More mirisno i nemirno
S plavim i smeđim talasima –

a u magovu prevodu je “more mirisno i bludno puno modrog sklada”. Epitet ”bludno” dokaz je da je opet gluh za srpski jezik: vjeruje da je rekao kako more bludi, to jest luta, a kazao je da je more razvratno, poročno!
I pitao bih ga: đe su ti, jadan, “plavi i smeđi talasi”? Misliš: to je pjesnička “konvencija”, pa si je zamijenio “bitnošću” zvanom “modri sklad”? Bože, kako taj “modri sklad” ovdje veličajno i šuplje zvoni!
Mag opet ne kapira u čemu je vic: mrtvu metaforu “talasava kosa” Bodler je oživio, to jest bukvalizirao, ruski formalisti bi rekli realizirao, napravio od tih talasa more, postupak čest u poeziji 20. stoljeća, ali se vraču živo jebe što je, izbacujući talase, opet uklonio iz pjesme jedan od dokaza da je Bodler prvi veliki moderni pjesnik.
Već sam rekao da je mag riječju “sklad” omađijan: u pjesmi Ukus ništavila (Le goûte du néant) Bodler kaže: “Posmatram s visine kuglu u njenoj okruglini” [“Je contemple d’en haut le globe en sa rondeur”], a vrač ga ispravlja: “s visa gledam ovu kuglu i njen sklad”, jer jebeš okruglinu, kakva, ba, okruglina, mada ovo geometriziranje u slikarstvu dobacuje do Sezana, a u poeziji do Giljenove “slasti geometrije”, ali je mag propustio da nam kaže ime visa sa kojega gleda. Ne kuži u čemu je poezija: radi se o teleskopiranoj slici, o pogledu iz vasione gdje ne postoje “visovi” kao na našoj planeti, ali se radi i o ublehama koje mag pravi dok se pridržava načela: u mene sve mora biti tačno, ne videći kakav je štetočina. Jer iz vasione možeš vidjeti tek okruglinu planete, tek geometriju, a vrač vjeruje da je to banalno i da je Bodler bio obavezan da vidi njen sklad.

5. Evo sedme strofe Bodlerove pjesme Čitaocu (Au lecteur):

Si le viol, le poison, le poignard, l’incendie,
N’ont pas encor brodé de leurs plaisants dessins
Le canevas banal de nos piteux destins,
C’est que notre âme, hélas! n’est pas assez hardie.

Ako nasilje, otrov, bodež, požar
Još nisu izvezli svojim ugodnim/ljupkim šarama
Banalno platno naših jadnih sudbina,
To je zato što naša duša, avaj, nije dovoljno smjela.

Prva verzija mog prevoda:

A ako nasilje, otrov, požar, kama,
Još nisu izvezli ljupke šare svoje
Na prostom nam platnu jadnih sudbi, to je
Vaj! stog što smjelosti nema u dušama.

Druga verzija:

Ako još nasilje, otrov, požar, kama,
Prostim platnom naših jadnih sudbi svoje
Ljupke šare nisu izvezli,vaj! to je
Stog što nije dosta smjela duša nama.

Treća verzija:

Ali još nasilje, otrov, požar, kama,
Ljupke šare nisu izvezli po prostim
Platnima sudbi nam jadnih, jer smjelosti
Vaj! nema dovoljno u našim dušama.

Mićevićev prevod:

Ako pak nasilje, otrov, bodež, vatra
još ne urezaše mnogu krasnu šaru
u glupavi okvir sudbi što nas taru
to je, vaj! jer duša kukavnom se smatra!

Od crnohumorne slike u kojoj su nasilje, otrov, bodež i požar viđeni kao umjetnici što po banalnom platnu naših sudbina vezu ljupke šare, banjalučki kralj Mida je napravio drek: ne vezu ih po platnu već ih kao klesari urezuju u okvir (koji je prazan!), a sudbe nisu jadne već nas «taru», kliše koji i liči na Mićevića. I opet se taj slepac, kao štapa, drži načela: pošto rima metar ne dopuštaju da kažeš: «to je, vaj! jer duša nije dovoljno smela», kuša reći nešto slično: »jer duša kukavnom se smatra» i od Bolera čiji su iskazi oštrovično jasni kao u draguljima rezani opet pravi mutavca. To su ta « zatamnjenja» Bodlera kojima se kao prevodilac hvališe, ali morao bi u fusnoti objasniti šta znači iskaz »jer duša kukavnom se smatra».

6. Evo Bodlerovog soneta Lunina tugovanja (Tristesses de la Lune) :

Ce soir, la lune rêve avec plus de paresse;
Ainsi qu’une beauté, sur de nombreux coussins,
Qui d’une main distraite et légère caresse
Avant de s’endormir le contour de ses seins,

Večeras, luna sanja sa više lijenosti;
Kao ljepotica, na brojnim jastucima,
Koja rastresenom i lakom rukom mazi
Prije nego što zaspi obris svojih grudi,

Sur le dos satiné des molles avalanches,
Mourante, elle se livre aux longues pâmoisons,
Et promène ses yeux sur les visions blanches
Qui montent dans l’azur comme des floraisons.

Na atlasnim izbočinama mekih lavina,
Iznemogla, predaje se dugim nesvjesticama,
I prelazi očima po bijelim priviđenjima
Koje se penju u plavet kao cvatnje.

Quand parfois sur ce globe, en sa langueur oisive,
Elle laisse filer une larme furtive,
Un poète pieux, ennemi du sommeil,

Kad ponekad na tu kuglu, u svojoj dokonoj čežnji,
Ispusti jednu potajnu suzu,
Pobožni pjesnik, neprijatelj spavanja,

Dans le creux de sa main prend cette larme pâle,
Aux reflets irisés comme un fragment d’opale,
Et la met dans son coeur loin des yeux du soleil.

Na svoj dlan uzme tu blijedu suzu,
S odbljescima dugine boje kao komadić opala,
I stavlja ga u svoje srce, daleko od sunčevog oka.

Mićević:

Noćas luna sanja prelena i blaga;
kao lepa žena, legla vrh jastuka,
čija ruka laka i nehajna dräga
pre nego što usne oblik njenog struka.

Na divanu mekom kojim baršun toči,
klonula, u duga nesvešćenja pada,
i diže na snežna priviđenja oči
što hrle u plavet poput cvetnog kâda.

A kada s visine, iz lenosti skladne,
pusti da joj jedna brza suza padne,
tad pobožni pesnik, neprijatelj snu,

bledu suzu koja na dlan mu je pala,
s odblescima rujnim kao zrak opala,
pred suncem je skriva u srcu na dnu.

Mićević vjeruje da pjesnički isto znači: “sanja sa više lijenosti” i “sanja prelena” i neka mu bude, jer ionako bi njegov poetski dar mogla muva na krilu ponijeti. A epitet “blaga” dopisao je, pogodili ste, da se rimuje sa “dräga”, amaterima je svojstven taj način proizvodnje srokova koji profesionalci preziru, a još više preziru neznalice maternjeg jezika što se izdaju za čarobnjake riječi: ”oblik njenog struka” kaže zvekan koji francuski jezik zna kao hafiz Kur’an, ali mu maternji jezik ne ide pa bog, što je čudna tajna prirode, Matavuljevi junaci bi rekli “čudan sekret od naravi”.
Mićević ne zna da se kaže “svoga struka”, u mejlu mi veli Sunita. Odvratio sam: “možda ne zna, možda zna, ali je sigurno da nije mogao napisati ‘svoga’, jer bi ispalo da ruka ima struk, što bi bilo previše ako je i od banjalučkog tokmaka, i mora reći ‘njenog’”. U njegovim uratcima čas ga versifikatorska nevještina tjera da obznani neznanje jezika, čas je neznanje jezika krivac versifikatorske nevještine, čas to dvoje idu skupa.
“Gdje su mu grudi?”, pita Sunita u istome mejlu. Odgovorio sam: “Šta mene pitaš, ženska glavo, nisam ja tvoj biro za informacije! Ako te toliko kopka ženska radoznalost, eno ti mađioničara pa ga preko mobitela pitaj: ‘je li te grudi pojela mačka, ili šta?’ Ali sam čuo da je Mićević ćudoredna osoba, a neću reći ništa novo ako kažem da je Bodler bezobrazan pjesnik: žena koja rukom mazi svoje sise puti ka samozadovoljavanju, a pošto neće da ga proglase kvariteljem mladeži, kao Sokrata, sise je šutnuo vani, a u šutiranju je, mogu ti javiti, vrlo izbirikan, jer je svojevremeno bio odličan fudbaler”.
Taj tražilac novih izražajnih mogućnosti našeg jezika trajno nas je zadužio sintagmom “oblik struka”, što je posljedak prisile metra i rime: mora popuniti broj slogova u stihu, a srok traži imenicu “struk” u genitivu, zato je “oblik njenog struka” zrcalo i neznanja jezika i nesposobnosti da pravi valjane vezane stihove i kuburenja sa rimama. “Oblik njenog struka” objavljuje na sva zvona šta sve čarobnjak ne zna, ne može, ne umije.
“Na divanu mekom kojim baršun toči”, veli mag, a Bernar Šo bi rekao: kako si kovencionalan ti što sav život igraš nekonvencionalnog! Jer gdje su “atlasne izbočine mekih lavina”? Njegovi prevodi nude veliku francusku poeziju po mjeri male pameti, lošeg znanja srpskog jezika, rđave versifikacione vještine i slabog razumijevanja pjesništva, zato su njegovi uratci često kao tršćanski bofl te nije čudo što su, prije rata, Jugovići u Trstu ostavljali 500 000 dolara godišnje i ovog prevodilačkog amatera slavili kao vrača.
Taj se zdušno trudi da pjesnike liši svega što je samo njino i neponovljivo, zato je iz Bodlerovog soneta šutnuo kućne lavine bez kojih teško da bi bila moguća Remboova “Gospođa” koja “namjesti klavir na Alpima”: to je pravljenje legure od prirode i kulture, i Hugo Fridrih nije slučajno rekao da je Bodlerovu poetiku Rembo doveo do krajnjih konsekvenci, što se i ovdje vidi: Bodler divlju prirodu upisuje u kulturu, alpske lavine pretvara u ženski krevet, a Rembo kulturu upisuje u divlju prirodu, klavir namješta da održi koncert alpskim lavinama.
Od mekih lavina, pripitomljenih, lišenih ubilačkih svojstva, pretvorenih u dio ženskog luksuza, zato su atlasne, bedasti mag je načinio “meki divan kojim baršun toči”, banalnost koja ponovo potvrđuje da u njemu nema ni gram pjesnika, zato skandalozno sjeftinjuje veliku poeziju i da je balkanski primitivac koji pariski luksuz zamišlja kao meke divane kojim baršun toči, i kad bih smio u Banju Luku, ili u Beograd, kao što ne smijem, otišao bih da mu zbog ovakvih trivijaliziranja velike poezije iščupam uši. Bih, svega mi.
Luna mu suzu pušta “s visine” koje u originalu nema – neće je zar puštati s nizine? – a već smo vidjeli: mag svoje prevode kiti riječima koje ništa ne znače. U originalu Luna ispušta suzu “na tu kuglu” koje u magovu prepjevu nema, ali nas je informirao da je suza “s visine” puštena, što mu je drag stvaralački metod: kugle kojih u originalu ima zamijeni visinama kojih u originalu nema, izbaci iz pjesme ono važno i turi brbljarije koje ne znače ništa, te nije čudo što je u očima Jugovića bio prevodilački majstor, a sad je u očima Srba majstor i po. O takvim francuska reklama kaže: “Mi smo majstori! Mi popravljamo nagore”. Mnogi njegovi prevodi pokazuju da taj majstor originale popravlja nagore, jer hoće da je sustvaralac, a Valeri i Bodler su možda najveće žrtve ovakvog majstorisanja.
“Dokona čežnja” Lune iz originala i magova “lenost skladna” liče kao načelo “piši kao što govoriš” i Ajnštajnova formula e=mc2. Radi se o još jednom autističnom spregu, jer ko može naći odgovor na pitanje: šta je u lijenosti skladno? Ali to pitanje je promašeno, važno je da u takvim jezičkim sklopovima uživa njegova samodopadnost koja je često drugo ime za autističnost. Kad je raspoloženiji nego obično da original prokarta, imenicom “sklad” i epitetom ”skladan” služi se kao džokerima umjesto riječi čije je značenje od sklada i skladnosti miljama daleko.
”Odblesci rujni kao zrak opala” vrlo su točan prevod Bodlerovih “odbljesaka dugine boje kao komadić opala”, jer magova točnost je svođenje duginih boja na jednu: u mnogim njegovim prevodima ne ostane ništa od opaliziranja originala, kako Ingarden naziva bitno svojstvo umjetničkog teksta: opalsko prelivanje značenja u stihu ili odlomku pjesme, prelivanje mogućnosti da ih različito čitaš i doživiš, iz magovih prevoda najčešće netragom iščezne.
Da opal baca odbljeske, u to sam se uvjerio u Stanbolu, u odajama mrtvih sultana, ali sam ga htio zamoliti da mi pozajmi svoj sitnozor kako bih se i ja sit nagledao tih opalnih zraka, umjesto komadića opala čiji su odbljesci dugine boje ali me strah da mi vrač opet ne kaže kao s konja: tvoje prljavo prevođenje Bodlera znano je i bogu i narodu, pa mi je bolje da šutim.
Povodom stihova: ”i diže na snežna priviđenja oči / što hrle u plavet poput cvetnog kâda”, neću ga pitati: kako lunine oči, koja je na nebu, mogu hrliti u plavet poput cvetnog kâda, jesi li ti kršten? Naša sintaksa nalaže da u ovim stihovima “što” vežemo za “oči”, a ne za “snežna priviđenja”, ali Mićević to smatra glasinom. Ali ipak zamislite da “snežna priviđenja”, a ne oči, “hrle u plavet poput cvetnog kâda” i nemojte mi reći da ti stihovi nemaju veze ni s mozgom, ni s izvornikom u kojem se priviđenja “penju u plavet kao cvatnje”; jer ako u njegovu prevodu pjesme Riječi na duni Igo potiljkom vidi izlazak lune, ne treba da čudi što luna s neba vidi kako se mirisi cvijeća dižu u plavet! Taj papak moje prevođenje Bodlera zove “prljavim”, a da jest prljavo dokaz je i moj prepjev Luninih tugovanja, mada je za tri koplja iznad magovog:

Ovu večer, Luna sanja više leno;
Ko lepojka, koja u jastuke tone,
Što miluje lakom rukom rastreseno
Obris svojih grudi pre no u san klone,

Zamre na atlasnim grbama lavina
Mekih, i svest gubi dugo, oči šeće
Po priviđenjima od samih belina
Što se ka plaveti penju kao cveće.

Kad joj, u dokonoj čežnji, krišom kane
Suza na tu kuglu, pobožno se gane
Dušmanin spavanju, pjesnik: uzme namah

Na dlan bledu suzu koja se preliva,
Ko parčić opala, duginim bojama,
I u svoje srce od sunca je skriva.

Sve vračeve kerefeke idu u ututanj, jer je nepjesnik, što nije greda, i ne razumije modernu poeziju, što je žalosno, i ne zna dobro maternji jezik, što je tragedija, a da u njemu ima trun pjesnika, valjda ne bi stihove kojim počinje Bodlerova pjesma Les litanies de Satan (Litanije Satani):

Ô toi, le plus savant et le plus beau des Anges,
Dieu trahi par le sort et privé de louanges!

O ti najučeniji/najmudriji i najljepši od Anđela,
Bože izdan od sudbine i lišen hvalospjeva! –

u svom prevodu poslao pravo na stratište:

O ti prvi i najlepši od anđela,
Bože izdan sudbom i lišen raspelā!

Dakle, đavo “izdan sudbom”, zauvijek je lišen svih šansi da bude raspet! Kao da je raspelo na kojem je izdahnuo Isusu bilo velika počast! Zaista je jazuk što Boga nema pa će vraču ova gadost ostati nekažnjena.

7. Znano vam je da mag meraklijski uništava velike stihove, pogotovo Valerijeve i Bodlerove. U pjesmi Ponor (Le gouffre) Bodler kaže: “Je ne vois qu’infinie par tout les fenêtres“ [„Vidim samo beskraj sa svih prozora“], genijalan stih koji sam, jer se velika poezija pod svaku cijenu mora sačuvati, preveo u milimetar točno: „Sa sviju prozora samo beskraj vidim“, i, da živi trista ljeta, kao kornjača sa Galapaosa, Mićević neće uspjeti da ovakvo nešto napravi, pored ostalog i zato što ne zna šta je poezija.
I mada se drži načela: ”prevođenje poetskog teksta je oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja” ovaj Bodlerov stih je pretvorio u običan brabonjak, kako priliči vračima: ”S okna svojih vršim beskrajna otkrića”, a ljuti ga što se služim prostačkim jezikom i zovem tokmakom. I ja u ovoj knjizi vršim otkrića beskrajne magove osionosti u urnisanju velike poezije. Zbog ovakvih prevoda zaslužio je pošten degenek taj diletant koji Bodlerov svagda precizni govor pretvara u mrmljanje.
U istoj pjesmi dva stiha što prethode ovom, i ništa manje uzbudljiva:

Sur le fond de mes nuits Dieu de son doigt savant
Dessine un cauchemar mulitiforme et san trêve,

U dubini mojih noći Bog svojim učenim/mudrim prstom
Crta moru mnogoobličnu i bez predaha –

mag je razorio kao srpsko topništvo Vukovar ili možda kao hrvatska artiljerija istočni Mostar:

Na dnu mojih noći Bog uman i opor
crta mnogolično i beskrajno bdenje,

a Marko je u njima sačuvao sve što je bilo moguće sačuvati: jer je njegovo prevođenje poezije isključivo skromna služba Svetom Duhu:

U dnu mojih noći božji prst učeni
Stoobličnu moru crta bez počina –

ali ovo je, slažem s vračem, vrlo ”prljav” prevod, dok je njegov čist kao Djeva Bogorodica, posve čist od biločega što makar i izdaleka liči na poeziju, jer drugačije najčešće ne umije: slagao je da je da Bog “uman i opor“, “moru” je abrakadabrom prometnuo u “bdenje”, a božji prst je etnički očistio iz pjesme, jer voli da precrtava pjesničke slike, trudeći se da Bodlera svede “na bitnosti”, što provjereno daje mrtav prevod, da se još jednom sjetim Nikole Kovača.

8. Evo možda najgrozniji od svih primjera nasilja nad Bodlerovom poezijom, počinjenog u ime uvjerenja da u njegovu prevodu sve mora biti tačno, pa mi mag liči, ne samo ovdje, na krstaše koji su pošli u Aziju da oslobode Hristov grob od Agarjana, a osvojili hrišćanski Carigrad i u njemu počinili neviđena divljaštva. U završnoj strofi pjesme Ponoćni ispit Bodler veli:

Enfin, nous avons, pour noyer
Le vertige dans le délire,
Nous, prêtre orgueilleux de la Lyre,
Dont la gloire est de déployer
L’ivresse des choses funèbres,
Bu sans soif et mangé sans faim!…
– Vite soufflons la lampe, afin
De nous cacher dans les ténèbres!

Najzad, mi smo, da bismo utopili
Vrtoglavicu u delirij,
Mi, oholi sveštenik na Liri
Čija je slava da razvija/širi
Pjanstvo od grobnih stvari,
Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli!…
– Brzo ugasimo lampu da se
Sakrijemo u pomrčine.

Mićevićev prepjev kaže:

Najzad, da htenja vrtoglava
u zanosu se punom smire,
mi, oholi sveštenik Lire,
čija se sastoji sva slava
da širi pjanost grobnih čina,
jedino za žeđ znah i za glad!…
Ugasnimo tu lampu najzad
i skrijmo se sred pomrčina!

Mag se opet češe lijevim palcem ispod desne plećke, opet mu prevod liči na original kao šljiva na bananu, a znate li zašto? Kao što je u prevodu pjesme Reči na pesku Igoa branio od Igoa, ovdje Bodlera brani od Bodlera koji jeste da o sebi govori u carskom pluralu, ali upotrebljava jezik klinike, što vrač smatra nedopustivim, zato se pjesnikova vrtoglavica prometnula u “htenja vrtoglava“, i ne utapa se u „delirij“ već su „htenja“ tu da „u zanosu se punom smire“, takav je parmak od prevodioca taj genije. I ne bih pitao: kakav je ovo zanos koji smiruje, jer bi me mogao opet opaliti palijom, to jest nazvati me prljavim prevodiocem.
I, gospe mila, kakav je ovo jezik: „čija se sastoji sva slava da širi“? Zar se slava ne sastoji od širenja? No to su zapravo sitnice, a samo je teški duhovni dahija koji ne haje šta kaže Bodler od velikoga stiha: ”Bu sans soif et mangé sans faim” [“Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”] mogao napraviti stopostotnog invalida: “jedino za žeđ znah i za glad.“ Mićeviću, sram te bilo!
Šta taj stih znači? Ništa. Ovo idiotiziranje velike poezije sili me da kažem: mag zaslužuje ne magareću kapu kojom su u Francuskoj kažnjavali loše đake. Ovo ne bi napisao ni Vojislav Ilić. Mlađi. Ali možda Kolja kolje velike stihove kao žrtvu bogovima koji mu, za uzvrat, redovno šalju prvi stih prevoda.
Sad je pojmljivije zašto me prepjevi te prevodilačke institucije ne samo živciraju već i dave dosadom i mrtvilom: zasnovane na skolastičarskim načelima koja bi kastrirala veći prevodilački talenat, bolje ispečen zanat, pouzdanije znanje našeg jezika i dublje razumijevanje poezije, njegov drljotine ubijaju ono najživlje, najuzbudljivije, najnezaboravnije u pjesmi, pa ipak mag vjeruje da će se iskupiti poetizacijama koje su obična bižuterija.
I u pravu je: reputaciju čarobnjaka stekao je zahvaljujući i grozotama u koje spada stih: “Jedino za žeđ znah i za glad“. Taj sanja o prevodima Bodlera ”koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, a ova knjiga je pokazala da je najveće prevodilačke zločine vrač počinio baš nad Bodlerom koga Vešović, priznam, vrlo ”prljavo” prevodi, a bezodvlačno se slažem da je u Maga sve tačno prevedeno, ako se ne uzimaju u obzir proizvoljnosti, besmislice i budaleštine i vandalstvo nad poezijom kojima je tu točnost platio. Evo i moj prevod:

Najzad, da bismo utopili
Vrtoglavicu u delirij,
Mi, sveštenik ohol na Liri
Čija je slava da omili
Pjanstvo od grobnih stvari, pili
Bez žeđi smo, jeli bez glada!…
Gasimo brzo lampu sada
Da bismo sebe u mrak skrili!

Postoji još jedan razlog zašto mag ovdje i drugdje ubija poeziju, pogotovo veliku: drži se imbecilnog pravila da treba prevoditi stih za stih i ne daj bože da sažme manje važan stih da bi u njega unio riječ iz sljedećeg stiha koji se mora sačuvati, kao ja u stihovima: „Pjanstvo od grobnih stvari, pili / Bez žeđi smo, jeli bez glada”, ili da opkoračenjem iz bitnog stiha prenese riječ u sljedeći, jer je amater i mala pamet koja sve ovo zove „prljavim prevođenjem!“
Taj diletant koji prevodi stih za stih sebe je osudio da napravi bljuvotinu: “jedino za žeđ znah i za glad”, a moj prevod je radio, što može vidjeti svak, Bodlerov skromni sluga koji je sve što je bilo moguće sačuvao u stihovima koji su velika poezija. “Vlastita ubeđenja“ treba “bespoštedno braniti“, ali magova bespoštedna odbrana svojih ubjeđenja ide među glavne krivce što u prevodima ovoga šupljikata već godinama bjesni Termidorski teror nad pjesništvom.
Unatoč tomu, znam da ova knjiga nije manje zaludna od moje knjige o plagijatoru Miomiru Vukobratoviću, zvanom Četvrti Genije, i moje knjige o Slobinom kućnom pesniku Rajku Petrovu Nogu, zvanom Mrzitelj, čak sam ubijeđen da će Kolja Mićević, zbog bogougodnih laži u njegovim prevodima, biti pripušten u raj, srpski, razume se.
Jer Svedenborg „tvrdi da postoji poseban raj za Turke a poseban za Holanđane“, kako mi nedavno reče Bodler, a Svedenborgu se može prigovoriti sve osim da umije lagati, zato ne sumnjam da su Srbi, patnjama pod Agarjanima, što rekli pravoslavni popovi i srpski nacista Nogo, zaslužili ako ne raj sa međunarodno priznatim granicama, bar autonomnu pokrajinu, čak se pronose glasovi da je Milošević na onom svijetu digao Treći srpski ustanak, odlomio lijepo parče turskog raja i proglasio zagrobnu Republiku Šumsku.

MA BOHÊME

Kratki soneti za analizu su zgodniji no duge pjesme, mada ni njima nisam ostao dužan, pa ću razmotriti Remboov sonet Ma Bohême s podnaslovom Fantaisie (Fantazija), jedan od mojih prvih prepjeva sa francuskog, ali još nisam, kako ćete vidjeti iz novih verzija, prestao da ga prevodim. Analizirao sam ga na časovima Poezije i kritike i časovima Prevođenja i kulture i još pamtim ponešto od onoga što sam govorio studentima:

Je m’en allais, les poings dans mes poches crevées;
Mon aussi devenait idéal;
J’allais sous le ciel, Muse! et j’étais ton féal;
Oh! là là! que d’amours splendides j’ai rêvées!

Odlazio sam, s pesnicama u probušenim džepovima;
I kaput mi je postajao idealan:
Išao sam pod nebom, Muzo! i bio sam tvoj vazal;
A ja ja ja! samo o divnim / veličanstvenim ljubavima sam sanjao!

Mon unique culotte avait un large trou.
Petit-Poucet rêveur, j’égrenais dans ma course
Des rimes. Mon auberge était à la Grande-Ourse.
− Mes étoiles au ciel avaient un doux frou-frou

Moje jedine kratke hlače imale su veliku rupu.
− Palčić sanjar, prebirao/krunio sam u svom hodu
Rime. Krčma mi je bila na Velikoj Medvjedici.
− Zvijezde na nebu blago su mi šuštale

Et je les écoutais, assis au bord des routes,
Ces bons soirs de septembre où je sentais des gouttes
De rosée à mon front, comme un vin de vigueur;

I ja sam ih slušao, sjedeći na ivici puteva,
U tim lijepim septembarskim noćima kad sam osjećao kapljice
Rose na čelu, kao krepko vino;

Où, rimant au milieu des ombres fantastiques,
Comme des lyres, je tirais les élastiques
De mes souliers blessés, un pied près de mon coeur!

Gdje sam, rimujući usred bajkovitih sjenki,
Kao lire, vukao gume
Svojih ranjenih cipela, jednom stopom blizu svog srca!

Na časovima prevođenja govorio sam da je to remek-djelo u kritici detaljno istraženo, da sam čitao dio tih komentara koji su mi pomogli da ga prepjevam, i da je poželjeno znati ponešto od onoga što je kazano o svakoj pjesmi koju prevodimo.
Komentari koje sam čitao uvjerili su me da je najbolje ostaviti francuski naslov pjesme, jer nije prevodiv, i u fusnoti objasniti zašto nije. Moguć je, doduše, naslov Moja boema, ta riječ je odavno ušla u naš jezik, a od 19. vijeka u francuskom označava „osobu koja živi bez pravila i brige za sjutrašnjicu“, kako kaže Le Petit Robert, i ponajprije se odnosi na život umjetnika, često bijedan, o čemu u ovom sonetu govore pjesnikovi „šuplji džepovi“, otrcan ogrtač, rupa na jedinim kratkim hlačama i cipele poderane od pješačenja.
Ali takav prevod osiromašio bi značenje naslova, jer imenica Bohême (koja, dakle, u rukopisu ima sirkonfleks) označavala je oblast u srednjoj Evropi, današnja Češka, stoga se Bohême mora čitati i kao ime za zemlju iz mašte i po mjeri mašte, zemlju misterije. U isti mah, ta imenica priziva i bohémiens, nomadske Cigane koji, kako se vjerovalo, potiču iz Češke, a Rembo je iscrpnim opisom svoje garderobe, prikazao sebe i kao čergaša, možda prvenstveno kao čergaša, a u pjesmi Osjet (Sensation) koja pjeva, istina u futuru, o jednom od njegovih brojnih odlazaka, ili bijegova (od kuće), kaže se:

Je ne parlerai pas, je ne penserai rien:
Mais l’amour infïni me montera dans l’âme,
Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien
Par la Nature, – heureux comme avec une femme.

Neću govoriti, neću misliti ništa:
Ali ljubav beskrajna će mi se u dušu popeti,
I ići ću daleko, vrlo daleko, kao Ciganin
Prirodom – srećan kao sa ženom.

Govorio sam studentima da su i naslov i sonet neprevodivi i podsjetio na definiciju Roberta Frosta: “Poezija je ono što se gubi u prevodu”, što je znala i Isidora Sekulić i dodavala: “ali prevoditi se mora”. Pa kad se mora, pored ostalog i zato što ja, kao kontra-čarobnjak čija je baba Staka bila kontra-vještica, to jest narodna vidarica, to mnogo bolje radim od čarobnjaka Kolje – ovo sam dodavao u sebi, prepuštajući studentima da poredbom naših prevoda zaključak sami izvuku – treba se potruditi oko onog što je u naš jezik moguće prenijeti.
Trebalo bi, u prvom stihu prvog katrena, da ostanu “pesnice” (“poings”), stavljene umjesto očekivanih šaka (“mains”), jer sugerišu nešto važno, svejedno da li ćemo u tim šakama stisnutim u pesnice vidjeti odlučnost s kojom pjesnik odlazi, bježi od svijeta koji mrzi i prezire, napuštajući, kako kaže jedan komentator, komfor u životu i u pjesništvu, ili će nam pesnice sugerisati gnjev, tačnije sud o svijetu iz kojeg bježi, ili će nam pred oči izići vagabund spreman da se bije za pjesnički raj koji je takav da mu ga niko ne bi ni pokušao oteti.
A kad se pjesma čita kao cjelina, izvrsno je to što se pesnice s njenog početka u poenti rasklapaju da bi postale šake Orfejeve koje, doduše, sviraju na pertlama cipela kao na liri, ali zato nije manje Orfej; a dodamo li da je bio šesnaestogodišnjak u kratkim hlačama kad je napisao ovaj sonet, tvoračko dostojanstvo tog Orfeja čini nam se još nepobitnijim.
U drugom stihu treba sačuvati pridjev “idealan”, jer je višeznačan: rječca “aussi” (“takođe”) kaput vezuje za “šuplje džepove” iz prethodnog stiha i sugeriše šta s njima dijeli: toliko se ofucao da je gotovo prestao biti materijalan, ostala je od njega tek ideja kaputa, kako je rekao drugi komentator i dodao da taj epitet krije i filozofsko značenje: “suglasje između pojedinačne stvari i njenog opšteg apstraktnog načela, njene ideje”, jer nema sumnje da je taj kaput u pjesnikovim očima bukvalno idealan, i pristaje mu idealno: Rembo vrednosnu hijerarhiju buržoaskog svijeta okreće naglavce, dronjak proglašava najvišom vrednotom, stoga pridjev “idealan” znači i čudesan, divan, prekrasan, i ko bi imao srca da mu poriče pravo na to?
Znakovito je i ponavljanje zamjenice “moj”: “mes poches crevées” (“moji probušeni džepovi”), “mon paletot idéal” (“moj idealni kaput”) ”mon unique culotte“, (“moje jedine kratke hlače”), “mon auberge” (“moja krčma/svratište”), “mes étoiles”, (“moje zvijezde”), “mon front” (moje čelo”), “mes souliers blessées” (“moje ranjene cipele”), “mon coeur” (”moje srce”), ali prevod, na žalost, ovo nikako ne može sačuvati.
Ponavljanja u pjesmi, govorio sam im, vrlo su važna, nadam se da ste to naučili, ili bar poneko od vas, na časovima poetike lirskog teksta, što je najočitije u rimama, a ponavljanja unutar stihova manje su vidljiva, teže uočljiva. Jurij Lotman kaže da ponavljanja pjesnički tekst čine uređenijim, a uređenije znači i bogatije smislom. Ponavljanja u ovom sonetu oni koji znaju francuski neće svi doživjeti na isti način, i evo jedno od mogućih čitanja: taj vlasnik srca i čela, to jest tvoračkog duha, čija odjeća i obuća polemišu sa buržoaskom svetinjom svojine, moćan je prisvajač prirode, zapravo zvjezdanog neba, što sugeriše neku vrst beskrajne svojine i nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da pjesnik iz buržoaskog svijeta bježi ne toliko u prirodu koliko u vaseljenu, gdje svaki pojam svojine, osim duhovne, iščezava.
U trećem stihu prvog katrena treba sačuvati “féal” (“vazal”) koja u modernom jeziku znači “vjeran pristaša”, ali ta srednjevjekovna riječ iz kraljevskih pisama i jezika kraljevskih kancelarija, kojom se Rembo služi dok se obraća Muzi, zrači ironijom što hladi zanos, ili bar puti ka pjesnikovom podsmjehivanju sebi. Evo četiri verzije mog prepjeva prve strofe:

1) Odoh, gurnuv pesti u šuplje džepove;
Moj kaput takođe idealan posta;
Grëh pod nebom, Muzo! i vazal ti ostah;
Ah, ah! tek o divnoj ljubavi snih snove!

2) Odoh, s pesnicama sred šupljih džepova;
Moj kaput takođe idealan posta;
Greh pod nebom, Muzo! i tvoj vazal ostah;
Ah, ah! tek o divnim ljubavima snovah!

3) Odlazim: u šupljim džepovima pesti;
Moj kaput takođe idealan biva;
Grem pod nebom, Muzo! tvoj vazal, i snivam –
A ja ja! – ljubavi prepune prelesti!

4) S pestima u šupljim džepovima krenem;
Moj kaput takođe idealan biva;
Dok pod nebom, Muzo! grem, tvoj vazal, snivam –
A ja ja! – ljubavi, sve veličanstvene!

Ove četiri varijane, negdje s manje, negdje s više uspjeha, iz francuskog u naš jezik prenose sve što je moguće, i zbilja bih volio vidjeti ko može bolje. Evo i prve strofe iz Mićevićeva prepjeva pod naslovom Lutnja:

Lutah, s rukama u džepovim šupljim;
moj ogrtač postajaše stvarnost druga;
sam pod nebom, Muzo! I bejah ti sluga!
oh! oh! kako htedoh da sanjam i ljubim!

Ov je vrlo, vrlo slabo. Zašto Rembo „luta“ kad je očito da bježi?Zato što pjesnicima, po Mićevićevom vječito gimnazijalskom shvatanju, ljepše pristaje lutanje, otvara ih u struku!
I nema pesnica, ni idealnog kaputa, ni vazala. Vračarevićevi prepjevi nerijetko uništavaju jezički reljef izvornika, izravnavaju brda i doline, i zato vas od njih hvata zijevanje. Ne umije da iskoristi ni mogućnosti koje su mu se same nudile, pa ili ih nije vidio, ili ne voli kapati nad prevodima. U drugom stihu lako je mogao popraviti ritam: „moj ogrtač stvarnost postajaše druga“, a u četvrtom stihu sanjanje je pobaška, a ljubav pobaška, mada ih nije teško spojiti: “oh! oh! kako htedoh sanjati da ljubim!“, što je bliže originalu, ali vrača ne brinu njegova, nekad neshvatljiva, udaljavanja od pjesničkog teksta koja su nerijetko razvodnjavanje, pa i uništavanje izvornika.
U kojem Rembo iz mrskog svijeta odlazi, bježi što je moguće dalje, pješači toliko dugo da se u poenti jednače ranjene noge i cipele, kao što je u pjesmi Osjet otišao „daleko, vrlo daleko“, da bi sa prirodom bio “srećan kao sa ženom“.
Pada mi na pamet i Bodler o kome Rembo u jednom od Pisama vidovitog kaže da je „pravi Bog“: njegova pjesma u prozi Any where out ofthe world završava se rečenicom: „Bilo kuda! bilo kuda! samo da to bude izvan ovog sveta!“ U sonetu Ma Bohême Rembo je iz „ovog sveta“ pobjegao čak na Veliku Medvjedicu!
Vračev prevod drugog stiha: „moj ogrtač postajaše stvarnost druga“ proizvod je prokušanog ubice poezije – o kom sam dosad često govorio, i još ću govoriti– ovaj put vrlo raspoloženog da unosi nadri-metafiziku tamo gdje je nema, niti je može biti, čak jedan komentator kaže da je ovaj sonet vrlo realističan! Ukratko: prevod ovog katrena ne samo da nije pravio čarobnjak, nego je očito da se radi o amateru koji ne vidi i ne osjeća gdje su žiže poetske sugestije u originalu. .
2. Studentima sam govorio: Dučićeva pjesma Akordi počinje stihovima: „Slušam u mirnoj ljubičastoj noći / Gde šušte zvezde“, zbog kojih je u našoj beznadno parohijalnoj kritici bio često ismijavan, mada je Rembo trideset dvije godine prije njega slušao „šuštanje zvijezda“. Toliko o balkanskim kritičarima.
Erotsko značenje šuštanja, pa bi ga možda trebalo zvati „slatkim“, ne može se prenijeti u naš jezik. Le Petit Robert kaže: „frou-frou“ ili „froufrou“ je “laki šum, proizveden dodirivanjem ili trljanjem svilene tkanine, perja, itd“, i navodi Verlenove stihove: „En sa longue robe bleu / Toute en satine qui fait froufru“ („U svojoj dugoj plavoj haljini / Svoj od satena koji šušti“). A jedan komentator kaže da je onomatopeja „frou-frou“ često značila šum baletskih haljina na bini, stoga zvijezde u ovom sonetu imaju i pozorišno značenje, još jedan dokaz da je ovaj sonet neprevodivo remek-djelo.
Na francuskom jeziku Veliki Medvjed je Medvjedica, te ako stavite muški rod, gube se erotski nagovještaji te slike. Strofa je neprevodiva i zato što je u Francuskoj tog doba bilo krčmi koje su se zvale Kod medvjedice, pa se taj stih može čitati na dva načina: a) prenoćio sam pod Velikom Medvjedicom, to jest pod vedrim nebom, b) moje svratište je bilo kod Velike Medvjedice, genijalna remboovska slika koja briše razdaljinu, ukida prostor, o čemu govori Hugo Fridrih u Strukturi moderne lirike. Ukratko, očaj za prevodioca.
Ali prepjev može sačuvati bar ono po čemu je Rembo neponovljiv: u beskrajnoj duhovnoj slobodi njegova mašta prekraja svemir i jedno sazvježđe proglašava vlastitom krčmom. Evo tri verzije mog prepjeva druge strofe:
1) Jedine mi kratke hlače rupom zjale.
– Palčić-sanjar koji rime usput lije,
Krčma kod Velike Medvjedice mi je.
S neba su mi blago zvijezde šuštale:

2) Zadnje kratke hlače rupetinom zjale.
– Palčić-sanjar, imam, dok usputno bištem
Rime, kod Velikog Medvjeda svratište.
S neba su mi blago zvijezde šuštale:

3) Zadnje kratke hlače grdnom rupom zjale.
– Palčić-sanjar koji usput kruni sami
Srok. I na Velikom Medvjedu krčma mi.
S neba su mi slatko zvijezde šuštale:

Mićevićev prevod:

S rupom behu moje zadnje pantalone.
– Palčić-sanjar, putem bacao sam redom
Rime. Moja krčma beše pod Medvedom.
Nebeske su zvezde meni bile sklone.

U ovom sonetu u katrenima se ne ponavljaju rime koje vrača često sile da bude veća budala nego što neminovno morao biti, ali u ovom prevodu je original previše očerupan: hlače nisu “kratke”, dječačke, “rupa” na njima nije “velika”, pjesnik rime “baca” mada “égrener”, kaže Le petit Robert, znači kruniti, to jest lišavati zrna (klas, mahunu, grozd), i prebirati krunicu, dvosmislica koja se, naravno, ne može prevesti, ali se bar može na nju ukazati: veliki pobunjenik protiv crkve, vjere i Boga iskrsava na tren kao smjerni monah koji prebire krunicu rima; u Mićevića ”zvezde” su pjesniku “sklone”, mada u roginalu “blago/slatko šute” i, k tome, mag koji francuski jezik zna bolje od našeg, vjeruje da imenica Medvjed, bez pridjeva Veliki, može da funkcioniše kao naziv sazvježđa, ali Medvjed se doživljava kao zemaljski lokalitet, kao naziv planine, recimo, ali o tom kasnije. Ali zašto nije napisao:

– Palčić-sanjar, putem sâm srok bacah redom.
Moja krčma bï pod Velikim Medvedom?

Zato što mu je ovom skolastičaru sačuvati opkoračenje bilo mnogo važnije od onoga što taj stih kazuje. To Mićević zove ”tačnošću” svojih prevoda.

3. Studentima sam govorio da bi se u prevodu prve tercine moralo sačuvati poređenje kapi rose sa “krepkim vinom”. Ta poredba ima realan osnov: umorni pješak kapi rose na čelu osjeća kao piće koje vraća snagu, ali čudesna slika čela koje kuša “krepko vino” (“vin de vigueur”) izraz je koji, kaže jedan komentator, u Remboovom sonetu priziva piće s mađijskim moćima. Čelo je književni znak za pjesnikov duh koji rosa, kao čudotvorno vino, potiče na kreaciju. To je boem koji kuša rosu umjesto vina. Evo tri verzije mog prevoda ove tercine:

1. U krasne večeri rujna, uz put kakav
Sjednuvši, slušah ih, ćuteć trena toga
S čela rosu kao kapi vina jaka;

2) Slušah ih, na rubu puteva sjedeći,
U krasne večeri rujanske, ćuteći
S čela kapi rose ko vina krepkoga;

3) Slušah ih, u krasu septembarskih noći,
Sjednuv kraj puteva, kapi rose s čela
Osjećajuć kao vino puno moći –

Ni u jednoj od njih ništa nije izbačeno iz originala, a u dvjema nije ništa dodato zbog rime ili pod metričkom prisilom, i u poredbi s njima Mićevićev prepjev prve tercine djeluje kao zločin nad poezijom:

i slušah im pjesmu, sedeći kraj staza,
u noć septembarsku dok kapljice mraza
padahu mi čelom, kao tečnost vrsna;

U originalu nema slušanja pjesme zvijezda, jer mag sumnja u našu rasudnu moć i sonet nam tumači, umjesto da ga prevodi, zato kaže: “nebeske su zvezde meni bile sklone”, boji se da nećemo shvatiti njino šuštanje koje je izbacio iz prethodnog stiha, pa se iskupljuje u sljedećem, ali zašto nije kazao: „slušah im šuštanje, sedeći kraj staza“? Zato što u njegovim prevodima mora biti sve kao u originalu: „i“ s početka stiha sačuvao je po cijenu da šuštanje pretvori u pjesmu. I to „i“ je neoboriv dokaz da je u njegovom prevodu sve točno, jer je kao prevodilac činovnički formalista.
Trebalo bi sačuvati i „septembarske večeri“, što Mićeviću nije uspjelo, jer množina govori koliko je dug i dalek pjesnikov bijeg od mrskog svijeta. U maga septembarska noć nije „lijepa“, jer taj pridjev nije mogao stati u metar, pa ću vas podsjetiti na načelo kojeg se čvrsto drži, što sam bogato potkrijepio dokazima: ne zna praviti dobre vezane stihove i probleme s metrom i rimom rješava tako što ubaci ono čega u pjesmi nema, a izbaci ono čega ima, ali, ponavljam, tako nije teško tako prevoditi i ne čudi što je vrač, u jednoj godini. znao objaviti tri knjige od 300 strana.
Mićević je veoma hrabar: mada je to noć septembarska, a u originalu i lijepa, ipak je u prevod turio „kapljice mraza“ u nadi da ćemo u njima prepoznati rosu, a u „tečnosti vrsnoj“ vidjeti „krepko vino“, na takva je ošljarenja metrom i rimom prisiljen mađioničar čiji autistični jezik, već smo vidjeli, često se na čitaoca uopće ne osvrće.
Uputiću mu, po njegovski, „jedno bezazleno pitanje, gotovo starateljsko i podsticajno”: zašto nisi rekao: „poput vina (ili pića) vrsna“ čime bi nam pomogao da se lakše snađemo u tvom prevodu. Vrač ne razumije u čemu je poezija u originalu, ne ide mu pod kapu da pjesnikovom čelu rosa zbilja jeste piće, jako vino. I ovaj prevod bi Nikola Kovač jamačno proglasio mrtvim, no i o tome ću možda kasnije.
4. Studentima sam govorio da bi u prevodu trebalo sačuvati „ranjene cipele“, metonimija što puti ka poderanoj obući i nogama ranjavim od pješačenja, i da u pjesmi moraju ostati „lire“ koje od odrpanca i čergaša prave Orfeja, i da se mora sačuvati riječ „stopa“, jer znači ne samo nogu/stopalo, već i stopu u stihu. Evo tri verzije mog prevoda druge tercine:

1)Tu, sred bajkovitih sjenki rimujući,
Ranjenih cipela gume počeh vući,
Ko lire, sa stopom blizu srcu svoga.

2. I tu, rimujući sred nestvarnih sjeni,
Kao lire, gume cipela ranjenih
Vukao sam, stopu blizu srca svoga.

3. I tu, rimujući sred nestvarnih sjena,
Kao lire, gume ranjenih cipela
Vukoh, a stopa mi k srcu približena.

U ovom tekstu navodio sam tri i četiri verzije iste strofe, prvo, zato što sam ostao dužan ovom sonetu koji još jednom dokazuje istinitost tvrdnje onog Engleza da je sonet “najmanji oblik velike poezije”: nisam se dovoljno mučio oko njega, i drugo, zato da mi se može vjerovati da je moje temeljno prevodilačko načelo jednostavno, mada nije lako pridržavati ga se: po mjeri svog talenta, vještine, pameti i znanja ispitaj sve mogućnosti prevođenja, a rad prekini kad shvatiš da za pjesnika ne možeš više ništa učiniti, pa sam, u knjizi o Mićeviću, mirne savjesti, na prevođenje ovog soneta stavio tačku.
I ove varijante pokazuju i da sam puno bolji prevodilac od maga, što nije važno, jer zaista nije velika pljačka biti od njega bolji, ali objašnjavaju zašto se vrač u ovoj knjizi proveo kao Janko na Kosovu, što jeste važno: lemao sam ga svojim prevodima, znanjem našeg jezika, znanjem o poeziji i sposobnošću za analizu stihova. Evo i magovog prevoda druge tercine:

il’ rimujuć usred fantastičnih tama,
kao preko lutnji, trzah po pertlama
cipela mi bolnih, od peta do prsa.

Mićević je “où” (“gdje”) preveo kao “ou” (“ili”) – toliko je pažljiv čitač originala. Jednom je, govoreći o voljenom sebi, upotrijebio riječi “prevodi i previdi“, ne zato što o svom radu umije govoriti sa ironijom, jer sebe uzdiže i kad sebe kritikuje, već zato što voli jezičke igrarije. Ovdje je previdio akcenat u riječi “où”, i to kazuje ponešto o brzini sa kojom prevodi i nagovještava mnogo o njegovu odnosu prema poeziji koju prevodi: taj amater, često i diletant, ima nehajan gard Velikog koji se druži sa Velikima. Ali bih mu oprostio sve previde kad pomislim kakve je budaleštine napravio svjesno i hotimično.
Govorio sam studentima i da je “stopa” koja je “blizu srca” pjesnikovog ironična slika, ali i da sugeriše nešto važno o ovom sonetu u kojem, kako ističu komentatori, podriva hijeratično dostojanstvo aleksandrinca, što se ne može prenijeti u naš jezik, ali se može upozoriti da je “stopa” kojom se Rembo u svom stihu služi zbilja bila “blizu njegovog srca”, mada “stopa” može značiti i staru mjeru za dužinu (veličina prosječnog ljudskog stopala) i u tom preciznom, da ne kažem cjepidlačkom mjerenju ima humora. Govorio sam i da ovaj sonet živi od zanosa koji se sebi samom ako ne ruga, a ono bar smješka.
Mag se rado bavi proizvođenjem besmisla, pa se pitam: jesu li cipele bolne “od peta do prsa”, te ako jesu, šta to znači? Ili pak “trza po pertlama”, “od peta do prsa”, te ako trza, šta to znači? Ko pogodi smisao riječi “od peta do prsa”, preporučiću ga Milu Đukanoviću za glavnog dešifranta u njegovoj tajnoj policiji i moj predlog biće prihvaćen, jer sam kod njega stekao golem ugled lemajući, skupa sa Šekijem Radončićem, neprijatelje nezavisne Crne Gore, pa i vlasnike Vesti koje su objavile dva Mićevićeva izbljuvka o meni. Sintagma “od peta do prsa” ručni rad je istog onog autiste koji krepko vino pretvara u “tečnost vrsnu”, a septembarsku rosu u “kapi mraza”. Da i ne govorimo tome kako je, izbacujući iz poente soneta riječ “stopa”, divljački razrušio umjetnički sklad cijele pjesme.
Taj autista je napravio i spreg “fantastične tame“: znam šta ima fantastično u sjenkama, jer ovo govori dječak koji se igre večernjih sjenki možda pribojava, ili je bar osjetljiv za njihovu igru, ali g. Mićeviću, reci mi, ako si kršten, šta u tim tamama ima fantastično?
Mag “ranjene cipele” pretvara u “bolne”, čime je sačuvao metonimičnost slike, jer bolne su noge, ali je osiromašio njeno značenje, jer u njegovu prevodu cipele ne zaokružuju autoportret odrpanca, zapravo čergaša, kome su džepovi šuplji (i) zato što je bez kinte, od kaputa je ostala samo ideja, kratke hlače imaju veliku rupu, a cipele su od pješačenja poderane.
Vrač je “lire” pretvorio u “lutnje” i od mitskog Orfeja napravio trubadura da bi riječ lutnja, stavljena u naslov njegovog prevoda, postala dvoznačna: a) pjesnikova lutnja o kojoj govori u prvom stihu prevoda, i b) lutnja na kojoj svira u poenti, ali kakve veze ovo ima sa originalom? Nikakve, bezbeli. ali ostavlja dojam sustvaranja. Prividnog. Lažnog. Dok sam poredio njegove prevode sa originalima, nekad mi se činilo da će me kucnuti moždana kap od magovog bajagi-sustvaralaštva.
Ukratko, Mićevićev prevod je pravio amater sa slavom mađioničara, još jedan dokaz da je zasluženo propala SFRJ u kojoj su šarlatani s lakoćom avanzovali u čarobnjake.

P. S. Nikoli Kovaču sam prije rata nosio svoje prevode Remboa – možda i druge – ali se ne sjećam šta je o njima rekao. Pamtim da sam objasnio zašto sam u drugoj strofi pjesme Osjet, umjesto ukrštenih, upotrijebio obgrljene rime: samo se tako može sačuvati važna nijansa značenja.

Je ne parlerai pas, je ne penserai rien:
Mais l’amour infïni me montera dans l’âme,
Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien
Par la Nature, – heureux comme avec une femme.

Govoriti ništa, ni misliti neću:
Ljubav će beskrajna u dušu se dići,
Ko čergaš daleko, još dalje ću ići
Prirodom – ko s ženom osjetit ću sreću.

Rekao sam mu, što i studentima, a ovaj prevod je pravljen za njih, da je u prvoj verziji pjesme pisalo „entrera dans l’âme” (“ućiće u dušu”), a da je Rembo zatim napisao “montera” (“popeće se u dušu”), što je nezaboravna ispravka: kliše “ući u dušu” zamijenio je vlastitom tvorbom “popeti se u dušu”, što je oneobičavanje jezika, ali šta je tim postignuto? Ta izmjena drugu strofu mnogo čvršće vezuje za prvu, pjesma je postala tekst iz jednog komada:

U plav ljetnji suton krenut ću na pute,
Sanjar, bockan žitom, gazit malu travu,
Noge će mi njenu svježinu da ćute,
Dat ću vjetru da mi kupa golu glavu.

„Beskrajna ljubav“ u dušu se diže iz nogu koje ćute svježinu trave! Prost fizički osjet, kako je pjesma naslovljena, kad se popne u dušu, postaje beskraj ljubavi, onaj u koji je pobjegao u sonetu Ma Bohême. Ta ljubav sliči alkoholu koji se, i u našem i u francuskom jeziku, penje u glavu, ovaj put okupanu vjetrom koji je morao postati pomalo tečan da nagovijesti otkud pijanstvo.
„Ti si pjesnik i znaš kako se i pišu i popravljaju pjesme“, rekao je Kovač. Jesam li ja kriv što Mićeviću nije u stanju pisati istinsku poeziju?

LAFORGOVA MJESEČINA

Htio sam razmotriti vračev prevod Laforgove pjesme Mjesečev solo (Solo de lune), jedan od najgorih prevoda sa francuskog koje sam ikad čitao: kao da je na jednome mjestu skupio sve mane, defekte, promašaje, proizvoljnosti, besmislice, i gluposti koji rese prevodilačko mu umijeće, ali pjesma je duga i morao bih napraviti četrdesetak strana analize da pokažem šta je sve vrač u tom prevodu bezvezeknuo, pa ću mu razmotriti prevod kraće Laforgove pjesme Clair de lune (Mjesečina).
Nakon što sam ga uporedio sa originalom, prevod mi je izmamio udivljen usklik: lijep li je, zle ga oči ne viđele, kako su zborili Papljani kad se učtivo sprdaju. A Džanja Novakova bi rekla: e lijep li je, četiri mu majke zakukale!
Ne kužim zašto je stavio naslov Svetlosti lune, a ne Mjesečina, ali znam: da sam, nedajbože, umjesto Clair de lune, ja napisao Svjetlosti lune, vrač bi s pravom mogao reći: „trebalo bi mu zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta“ i dodati: „Vešoviću, marš iz učionice!“ A kad Svetlosti lune nađete u prevodu prokušanog vrača, to je prevodilačka sloboda ili kapric genija.
Evo original, u kurzivu bukvalni prevod Sunite Subašić, sve varijante prepjeva koje sam pravio prema njenom tekstu, i boldirani magov prevod:

Penser qu’on vivra jamais dans cet astre, (10)
Parfois me flanque un coup dans l’épigastre. (10)

Misao da nikad ćemo živjeti na ovoj zvijezdi
Ponekad mi u želudac zadaje udarac.

a) Nikad ćemo na toj zvijezdi živjeti –
Udarac te misli u stomak osjetih.

b) Nikad na zvijezdi toj će da se žije –
Ta misao kašto u stomak mi bije.

c) Nikad na zvijezdi toj živjet – katkada
Ta misô udarac u stomak mi zada.

c) Nikad na zvijezdi toj živjet – zada
Udarac u stomak misao katkada.

Zar nikad živeti toj zvezdi na domak,
ta misao me katkad preseče kroz stomak.

Vrač, dakle, ne kaže živjeti na zvijezdi, već njoj na domak, u neposrednoj blizini, jer je zadovoljan rimom „domak“- „stomak“ i zato nije boljoglavio oko pitanja: šta znači „živjeti na domak“ Lune? Znači ono što znači, čemu cijepati dlaku na četvoro, hajde majke ti! Jezik njegovih prevoda zna biti toliko autističan, to jest toliko „ličan“ da mu ne bi perke odbili svi dešifranti KOS-a. Mag nas ostavlja da bespomoćno nagađamo šta mu znači to vražje življenje Luni na domak: vjerovatno je mislio na ruski satelit u njenoj orbiti, jer ni jedno nebesko tijelo ne bismo mogli optužiti da je u neposrednoj blizini Lune.
Drugi stih kazuje da vrač opet ne shvata u čemu je ovdje poezija: Laforg misao kašto oćuti kao udarac u pleksus: ona je nešto vanjsko, ne-njegovo, ofizičilo se gotovo kao u Majakovskog, postala je boksač koji ga je opaučio.Ta slika snižava misao, ismijava predstavu o njenoj uzvišenoj prirodi, te ako se sjetimo da su romantičari, Laforgovi prethodnici, prefinjeni i gotovo bestjelesni, sanjarili i meditirali na mjesečini, parodijski naboj ovih stihova postaje očitiji.
U magovu prevodu misao katkad pjesnika „preseče kroz stomak“, pa se pitamo misli li pjesnik stomakom, ili je misao prethodnica proljeva, u svakom slučaju nema boksačkog udarca koji dolazi izvana. A pošto u originalu oba stiha imaju jednak broj slogova, bolje bi bilo da je rekao: ta misao katkad preseče mi stomak, mada je ova primjedba izlišna jer u njega versifikacijske traljavosti su norma, i neću komentirati da-bog-sačuva prozodiju u ovom prevodu.

Ah! tout pour toi, Lune, quand tu t’avances (10)
Aux soirs d’août par les féeries du silence! (10)

Ah! sve za tebe, Luno, kada se primičeš
U avgustovske noći kroz čarolije tišine!

a) Ah! sve za te, Luno, u noć ljetnju kada
Kroz čarolije se tišine prikradaš.

b) Ah! sve za te, Luno, u avgustu kada
Kroz čari noćne se tišine prikradaš.

c) Ah! sve za te, Luno, u avgustu kada
Noću se kroz čini tišine prikradaš.

Ah, sve za tebe, Luno, kad zrak ti sine
u noći avgustovske kroz čuda tišine.

Neću kuditi vračev već hvaliti svoje prepjeve: ko ima dvije čiste o poeziji i o prevodima lako će vidjeti da su sve tri verzije mog prevoda bolje od njegovog, ponajprije zato što su točnije. A očito je da su točnije jer a) bolje od Mićevića pravim vezane stihove, b) mnogo bolje od njega znam naš jezik i c) znam šta je poezija, a magovi dosad razmatrani zločini protiv poezije kazuju da često ne zna šta je to, i ne može osjetiti da “čarolije“ i “ čini“ bolje pasuju tišini nego “čuda“, jer kakva to čuda mogla da pravi tišina? I da je jedno kad Lunin zrak “sine“ “kroz čuda tišine“, a drugo i mnogo bolje kad se luna “prikrada“ “kroz čarolije“ ili “kroz čini“ tišine: bolje, jer ne moramo biti pjesnici da njene čarolije ili čini doživimo, a doživljavanje čuda tišine treba ostaviti nadri-pjesnicima. Bolje je i zato što pokret ovoj slici daje život: Luna je personificirana, nije ostala zamrznuta u statusu nebeskog tijela, nosilac je akcije, da i ne govorim o tom da je njen “zrak koji sine” konvencionalna slika a prikradanje lune je puno sugestije, čime hoću reći da moji prepjevi nisu silovanje originala već sustvaralaštvo omogućeno glagolom ”primicati se” koji mijenja luninu putanju, ili bar ne znamo je li to nebeska ili zemna staza.
Ukratko, moje prepjeve pravio je pjesnik o čijoj poeziji mag pojma nema, a njegov prevod je sočinio stvor koji uobražava da je pjesnik, ali profesor poezije uvjeren sam da je to uobraženje sastojak njegovog narcizma i egomanije.

Et quand tu roules, démâtée, au large (10)
A travers les brisants noirs des nuages! (10)

I kad se kotrljaš, bez jarbola, na pučini
Kroz valove (grebene) crne oblaka!

a) I, kad bez katarake, diljem se pučine
Kotrljaš kroz crnog oblačja hridine!

b) Obezjarboljena pučinom kad srneš
Kroz ove grebene oblaka, kroz crne!

c) I kad se kotrljaš, lišena katarke,
Pučinom kroz crne grebene-oblake!

A kad se valjaš, pučinom bez jedara,
tamnim valovima oblaka sred nedara!

Vrač ne zna da u našem jeziku nekad red riječi određuje smisao napisanog, ili zna ali ga za to boli čuna, u svakom slučaju ne vidi da mu je u prvom stihu bez jedara ostala pučina, a ne brod na koji liči Luna, i da je morao reći: “A kad se pučinom valjaš, bez jedara”, mada možda ovo nije greška već mu je poetičnija ”pučina bez jedara”; kako god bilo, napisao je „bez jedara“ da bi dobio rimu sa „njedara“ koju Francuzi nazivaju izdašnom („riche“), a taj bi možda prodao majku za pregršt efektnih rima, i kad su do neba besmislene, kao ova. U svojim tekstovima o prevođenju mag se divi svojim rimama, i divio bih se možda i ja kad ne bih znao da su plaćene teškim lažima, a jedna od najbezočnijih je njegovo rimovanje „jedara“ i “njedara“ kojih u pjesmi nema i još jedan su dokaz su da vrač vrlo često vrlo glupo izmišlja.
Ako je pak htio reći da je jedara lišena Luna (slična brodu) a ne pučina, i to je greška u koracima: biti bez jarbola i biti bez jedara nije isto, jer jedra mogu biti razvijena ili ne, a Laforgov brod ostao je bez katarke, jer plovi kroz hridine, pa je promašen njegov prevod “tamni valovi oblaka“, što ubija bit ove strofe koju nije razumio: oblaci liče na grebene kroz koje je brod plovio i slomio kataraku – kapiraš li, Kolja, dušo, ili ću morati da ponovim?
Evo obratan slučaj iz njegovih prevoda. Lamartin u Iskiji kaže: “Depuis l’heure où ta barque a fui loin de la rive, / J’ai suivi tout le jour ta voile sur les mers” [„Od časa kad je tvoja barka pobjegla daleko od obale, / Gledala sam cijeli dan tvoje jedro na morima”], a Mićević kaže: ”Otkako ti barka pobeže sa žala, / pratila sam tvoju kataraku niz more” i mora se priznati da je vrlo ljupka ova baba (iz narodne priče) koja ne vidi kolibu, ali vidi iglu na njenom krovu, to jest u daljini ne vidi jedro, a vidi iglu katarke! I zašto nije rekao: “Jedro sam ti vazdan pratila niz more?” Zato što ovakve gluposti smatra sustvaralaštvom, a valjda i zato što vrač, kad prevodi, trči kao Rona.
I ne pitajte kakvi su to „oblaci sred nedara“, i okle oni u njedrima, i čija su to njedra: pjesnikova, ili njedra bez vlasnika, i šta znače ti oblaci u njedrima, ne pitajte ga, zabogamiloga, jer za autistu koji često pravi ovakve spregove, i uživa u njima, čitalac ne postoji, a njemu su dokaz vlastite genijalnosti. Ovaj mazgov kaže da su moj prepjevi Bodlera „prljavi“.

Oh! monter, perdu, m’étancher à même (10)
Ta vasque de béatifiants baptêmes! (10)

Oh! popeti se, izgubljen, ugasiti žeđ iz same
Tvoje školjke blaženim krštenjima!

a) Dići se, izgubljen, i žeđ utažena
Iz školjke ti gdje su krštenja blažena!

b) Dići se, izgubljen, krštenja blažena
Iz školjke ti piti i – žeđ utažena!

b) Dići se, izgubljen, blažena krštenja
Iz same ti školjke piti i – žeđ jenja!

Oh! popet se i piti, zanet, bez mrštenja
tvoju posudu posvećujućih krštenja!

Ovo je barbarski prevod: svako „oh“ i “o” pomno sačuva, jer nebitno mazi kao tetka, a bitno ubija kao divljak. Vračev pjesnik je „zanet” – divna riječ, u spomenar da je metneš, rekao bi Dostojevski – ali zaslužuje šamar prevodilac koji „izgubljenog“ pjesnika pretvara u “zanetog“, jer ismijavanje zanosa je Laforgovo pozvanje. A na pitanje šta znači „bez mrštenja“, odgovor je: ništa, ali se divno rimuje sa „krštenja“, a kud ćete više? Rima mu je opet lijepa ko vila i glupa ko točak. U njega ovakvih proizvoljnosti ima toliko da sam ne jednom pomislio: ako je on kao prevodilac čarobnjak, ja sam kao pjesnik Dželaludin Rumi! Evo još jedan primjer iz Laforga:

Le Témoin éternel qui trône au firmament,
Me voit-il? m’entend-il? – oh! savoir ce qu’il pense!…
Comme la vie est triste… – à quoi bon l’Existence?…
– Si ce globe endormi mourait subitement!…

Vječni Svjedok koji vlada na nebu
Vidi li me? čuje li me? – oh! znati šta misli!…
Kako je život tužan… – čemu Postojanje?…
– Ako će taj globus uspavani umrijeti nenadno/ubrzo!…

Sunita Subašić-Thomas i Marko Darinkin nisu genijalni: nemaju dara za izmišljanje kakvim se vrač diči, i držali su se skromne nakane da ovu strofu u naš jezik što točnije prenesu:

Vječni Svjedok koji vlada svodom da li
Vidi i čuje me? – oh, šta misli znati!
Što je život tužan… čemu Postojati?…
– Kad mrijeće brzo taj Globus zaspali!…

Prevodilački postupak koji vrač ”bespoštedno brani” dok pjesme kvari unekoliko je drukčiji od našega:

Večni Svedok koji u visini vlada
vidi li me, zna l’ me? Ko zna misli njemu?
Sve je tuga i kal.– Sav taj život čemu?
Da na Glob odjednom naglo sneg napada?

Pun grozne zavisti, pitaću ga: kako si se, ćaća te sustvaralački, setio snijega? Da sam dumao cijelo popodne, ne bi mi naumpala ova proizvoljnost, niti bih se usudio da prilog “subitement” dvaput prevedem: “odjednom” i “naglo”, jer to je kao da opet govori o šijinom vratu, ali mag smatra da od viška glava ne boli. I mada se Sunita i Marko slažu s banjalučkim genijem da jeste sve tuga i kal, ipak bih bojažljivo napomenuo da u Laforgovoj pjesmi kala nema: vrač ga je dodao da čorba bude gušća, a nas dvoje volimo praviti mršave i točne prevode.
Mićevićeva “krštenja” su “posvećujuća“, i baš ga briga što ljudi koji znaju šta je valjan stil i jezik upotrebu participa umjesto pridjeva, čak i u prozi, a kamoli u stihu, vide kao dokaz nemanja sluha za jezik. Evo primjer iz proze. U Valerijevom dijalogu L’âme et la danse (Duša i ples) Eriksimah kaže: “Parle, ô Maître, dans l’art divin de se fier à la naissante idée”, što znači: “Govori, o Učitelju božanske umjetnosti ufanja u ideju koja se rađa”. Magov prevod: ”Govori, o, Učitelju božanstvene umetnosti poverenja u rađajuću ideju”, opet pruža dokaz da je ko krme gluh za naš jezik: “rađajuća ideja” je ona koja rađa!
No i da nije napisao glupost, rđavo zvuči i u prozi, a kamoli u pjesmi, sintagma “rađajuća ideja”. Sad mi je krivo što iz njegovih prevoda, i onih koje sam samo čitao i onih koje sam poredio s originalima, nisam bilježio ovakve bisere, ali pamtim “bludeći zanos” iz njegovog prevoda Šenijeove Himne noći, “zalazeća sunca” iz prevoda Bodlerove pjesme Poziv na putovanje, “tminu bazdeću” iz prevoda Bodlerove pjesme Čitaocu, “blagost plamteću” iz prevoda nenaslovljene pjesme broj V u Cvijeću zla, “bludeće prste” iz prevoda Valerijeve pjesme Zora, a takvih primjera je bilo mnogo više, jer spadaju u “stil” koji mag pomno njeguje!
Le Petit Robert, uz riječ vasque (školjka) navodi rečenicu iz Igoa: “Jedna od onih čarobnih fontana, blago šumnih, koje se liju iz školjke u školjku” (“de vasque en vasque”). Iako u Poljančevom rječniku piše da je vasque “školjka (na zdencu, na vodovodu)” vrač kaže “posuda” i ko zna koji put slabi poeziju koja živi od konkretnog, a posuda ima uopšteno, apstraktno značenje. Treba li reći da je sve tri verzije moga prepjeva ove strofe pravio pjesnik, a da je Mićevićev zbrzio prevodilački štetočina i zakleti nepjesnik?

Astre atteint de cécité, fatal phare
Des vols migrateurs des plaintifs Icare!

Zvijezdo oboljela od sljepila, sudbonosni svjetioniče
Seliteljskih letova tugaljivih Ikara!

a) Slijepa zvijezdo, kad Ikari boni
Lete ko selice – koban svjetionik.

b) Slijepa zvijezdo, i svjetioniče
Kobni, kad Ikari tužni su selice!

c) Slijepa zvijezda, svjetionik kobni
Seliteljskom letu Ikara turobnih!

Zvezdo u sljepoći, kobna kulo gde izgara
lutalačko jato žalostivih Ikara!

Uf, uf, uf! Posegnuću za riječima od uroka kojim se služila moja baba Staka: anatemate Mićevića i njegove prevode! Ko zna koji put, zbog rime (“Ikara“-„izgara“) pravi lom i ršum od originala. Reče mi jedan čoek da mag prije podne napiše rime, a popodne popuni ostalo. I o kakvoj kuli je riječ? Pojma nemam. U stvari, lažem, jer ga imam.
Vrač vjeruje da imenica Medvjed, bez pridjeva Veliki, u njegovom prevodu soneta Ma Bohême, može funkcionisati kao naziv sazvježđa, i da će u prevodu Bodlerovog već razmatranog soneta, kad umjesto „mrtvačka kola“, kaže „kovčeg“, čitalac lako skužiti da se radi o lijesu, a pošto ne zna srpski, ni na kraj pameti mu nije bilo da napiše: „Jesu lesovi mojih snova!“, jer Zmaj kaže: „les za malog pokojnika“, a u Iva Ćipika ćete naći „drveni les“. Isti taj diletant vjeruje: kad kaže „kula“, to za čitaoce mora biti kula svjetilja, a zapravo mu se jebe za čitaoce, kakvi čitaoci, to ne postoji, ima samo Mićevića koji zna da je to kula svjetilja, što mu je dovoljno.
A zašto u toj kuli Ikari izgaraju? Tice mu ga znale. Jer kad si autista, za cio život si autista: s autizmom se umire, kaže Boro Đukanović. Original je jasan: ta „slijepa zvijezda“, a slijepa je jer mjesec je planeta, bila je „kobni svjetionik“ Ikarima, zato su se srušili u more, nije ih kao u grčkome mitu sunčeva vrelina oborila, i od njih je banjalučki bedak, da stvar dramatičnija bude, napravio Ikare koji gore u kuli: onako genijalan, kakvim ga je Bog sazdao, siluje pjesmu, da je učini boljom, uvjeren da je ta budalaština „dublje i ispravnije čitanje“ originala.
Da književno oživi mitskog junaka, suviše upotrebljavanog u poeziji, Laforg ga je umnožio, postupak kojim se genijalno služio Rembo („milion bijelih Marija“), ali je otišao dalje od Remboa i Ikare pretvorio u selice: ne lete u nebesa nego na jug. U prevodilačkog štetočine iz Banje Luke Ikari su prestali biti selice i avanzovali, ne, bolji je Ignjatovićev glagol avandžirali, u “lutalačko jato“ zabasalo u tu kulu, i mora, jebi ga, u njoj da izgara, šta mu drugo i ostaje? Ovo mu se zove sustvaralaštvo, jeblo ga ono!

Œil stérile comme le suicide,
Nous sommes le congrès des las, préside ;

Oko neplodno kao samoubijstvo,
Mi smo kongres umornih, predsjedavaj!

a) Oko neplodno ko suicid, gledaj:
Mi smo kongres umornih, predsjedaj;

b) Jalovo, poput samoubijstava,
Oko, kongres smo mornih, predsjedavaj.

Oko neplodno, ko samoubijstvo, avaj,
mi smo kongres umornih, predsedavaj;

Odmah moram pohvaliti rimu “avaj“- „predsedavaj“. Jer Mićevićevi srokovi su često živi upiš. U pjesmi Au lecteur (Čitaocu) Bodler kaže:

Serré, fourmillant, comme un million d’helminthes,
Dans nos cerveaux ribote un peuple de Démons
Et, quand nous respirons, la Mort dans nos poumons
Descend, fleuve invisible, avec de sourdes plaintes.

Zbijeni, vrveći, kao milion (parazitskih) crva,
U našim mozgovima pjanči narod Demona
I, kad udahnemo, Smrt u naša pluća
Silazi, rijeka nevidljiva, s muklim tužaljkama.

Evo mog prepjeva:

I narod Demona u mozgu svim nama
Pjanči, zbit, milion crva ko da plazi,
A Smrt, kad udahneš, u pluća nam slazi –
Reka nevidljiva, s muklim tužaljkama.

Ovaj prevod je točan, ali je, bezbeli, vrlo „prljav“, jer to veli vrač s kojim se moram složiti: ako iko, on se razumije u čistoću i prljavštinu, duhovnu i moralnu, što dokazuju gluposti i niskosti kojim je u Vestima nakrcao tekstove o meni. Evo i njegov prevod:

Zbijen, gmizav, kao milion pijavki,
kroz mozgove naše roj demona bludi,
a, čim udahanemo, Smrt u naše grudi
slazi, tajna reka, puna muklih javki.

U originalu nije „roj“ već „narod“ koji ne „bludi“ nego „pjanči“, banči; smrt ne slazi u „grudi“ već u „pluća“; rijeka nije “tajna“ već “nevidljiva“, i nema „javki“ nego „tužaljki“, a kako su se Bodlerove tužaljke pretvorile u Mićevićeve lozinke, jebite mi oca ako znam, ali sve su ovo dokazi da je magov prevod čist u tri lepe materine. Rima “pijavki“-„javki“ blistava je, ali nema živa roba koji će pogoditi šta su te „mukle javke“, a mag bi se osevapio ako bi napisao knjigu u kojoj bi nam objasnio šta u njegovim prevodima znače ovakvi stihovi.
U pjesmi Iskija Lamartin kaže: “La vague en ondulant vient dormir sur le bord” [“Talas lelujajući se dođe da spava na obali”] što mag prevodi ovako:”val namreškan sanja pokraj žala plava”! Zbog rime sa “spava” plavi mu se žal a ne val!
Zato mu hvalim rimu „avaj“-„predsedavaj“, jer riječi koje dopiše zbog rime vrlo štete originalu, čak ga razruše, ali ovaj put zaslužuje peticu: ako je našao ovakvu rimu, mora da će u „čarobnim Dučićima“, odakle mu je majka, krepati nečija kučka, što rekli u Crnoj Gori. Šta ćeš desi se: i ćoravi Kolja zrno nađe.

Crâne glacé, raille les calvities (8)
De nos incurables bureaucraties; (9)
Sjajna lobanjo, rugaj se ćelavostima
Naših neizlječivih birokratija;

a) Nek te nad ćelama naših birokrata
Bezliječnih, sjajna lubanjo, rug hvata.

b) Da ćelavost, sjajna lubanjo, ismiješ
Neizlječne naše sve birokratije.

c) Bistava lubanjo, ćelama se smiješ
Birokratija nam: lijeka im nije.

d) Ćelama se, sjajna ljubanjo, cerekaj
Svih birokratija naših bez lijeka.

e) Blistava ljubanjo, ismijavaj ćele
Birokratija nam neizlječne fele!

f) Ismij ćelavosti, lubanjo što sija,
Neizlječnih naših svih birokratija.

Lobanjo ledna, ismevaj što odvratnije,
ćelavost naše neizlečive birokatije.

Šest varijanti mog prepjeva znak su da je ovo grozno teško prevesti i da sam učinio sve da se što više približim originalu, jer remboovska množina “ćelavosti naših birokratija“, umjesto „ćelavost naše birokratije“, onestvaruje zbilju, kako bi rekao Hugo Fridrih, groteskno je izobličuje, pretvara je u mučno priviđenje: ko može reći koliko ima „naših birokratija“ i vrsta njihovih „ćelavosti“? Ipak je vrijedjelo pomučiti se: obje množine sam, u šestoj verziji, prenio u naš jezik!
Znam da u prevodima “može se ono što se moža“, kako bi rekao Ivan Slamnig, znam i što se u magovim prevodima ne moža, „pa makar došlo i do noža“, ali od vrača smo očekivali sve osim odvratnog ismijavanja koje mu je, naravno, po ukusu! A pošto se, otkako je gavran pocrnio, zna da su ukusi razni, nisam se čudio što se u drugom tekstu iz Vesti trudio da, bez argumenata, što odvratnije ismije moj prevod soneta Neprijatelj. I dok sam mu štio one prepjeve koje je pravio kao đak iz magareće klupe, pomišljao sam, ne jednom, da mu je cilj što odvratnije ismijati veliku poeziju.
Zezam se. Vrač iz francuskog jezika zna i ono što su Francuzi zaboravili, a za srpski jezik često je gluh kao top, što dokazuje i zapovijest „ismevaj što odvratnije!“ koja sugeriše i da je mag vrlo rđav čitač poezije, što se vidi iz sintagme “lobanjo ledna“: da je vidio poredbu sjajnih birokratskih ćela i sjajne lune, ali nije, jer je slijep za poetske finese, možda ne bi iz repne kosti izvadio riječi: „ismevaj što odvratnije“.

Ô pilule des léthargies finales, (9)
Infuse-toi dans nos durs encéphales ! (9)

O pilulo završnih letargija
Rastopi se u našim tvrdim mozgovima!

a) Krajnjih letargija Pilulo, u ove
Naše otvrdle se ubrizgaj mozgove!

b) O Pilulo krajnjih letargija, nama
U tvrde mozgove ubrizgaj se namah.

c) O Pilulo krajnjih letargija, svima
Rastopi nam se u tvrdim mozgovima.

d) Pilulo završnih letargija, svima
Rastopi nam se u tvrdim mozgovima.

O Pilulo konačnih mrtvila,
kad bi nam tvrde mozgove smrvila.

Glagol „smrvila“ dovoljan je razlog da magov prevod nabiješ na kua: pjesnik Lunu zove pilulom da bi nas odvela do „konačnih letargija“, a Mićević je izbacio imperativ „infuse-toi“ da može Lunu pretvoriti u malj što mrvi tvrde mozgove: takva je splačina ovaj prevod i toliko mag zna biti glup kad hoće da je orginalan. Ovdje je i Laforga unapijedio u Vojislava Ilića Mlađeg.
Stavio sam sve verzije svog prepjeva Mjesečine da čitaocima pokažem šta može, mnogo češće i mora, pravi pjesnik kad prevodi, i omogućiti im da te varijante porede s uratkom nadri-pjesnika iz Banje Luke. A pošto niko ne zna koliko argatovanja je zbito u 30 tomova prevoda u mom kompjuteru, htio sam čitatelju omogućiti da mi zaviri u prevodilačku radionicu. Uostalom i u Kur’anu piše: grijeh je imati a ne pokazati. Matematički se može izračunati koliko bi se, od ovdje ponuđenih varijanti, moglo napraviti prevoda cijele Mjesečine, a ja ću odoka reći da ih ne bi bilo manje od dvjesta.
Još jedan primjer. Kad sam sa Sunitom prevodio Gotjeov Oblak, napravio sam pet verzija osme strofe, da varijante ostalih strofa ne pominjem:

Le sentiment répond: ” Qu’importe!
Qu’est-ce après tout que la beauté,
Spectre charmant qu’un souffle emporte
Et qui n’est rien, ayant été!

Bukvalni prevod:

Osjećaj odgovori: “Nije važno!
Što je napokon to ljepota,
Ljupka avet koju odnosi dašak
I koja nije ništa, nakon što je bila!

a) “Šta mari!”, čuvstvo mu odvrati,
“Što to lepota konačno je,
Ćuh nosi ljupku avet koje,
Tek što bila, nesta zatim!

b) “Šta mari!”, oćut odgovori,
“Što to lepota konačno je,
Ćuh nosi ljupku avet koje
Već nije, nakon što se stvori!

c) “Šta mari!”, oćut tad zamnije,
“Što ljepote je ovo časak,
Odnosi ljupku avet dašak,
I pošto bješe, ništa nije.

d) “Šta mari!”, čuvstvo tad zamnije,
“Što to lepota najzad jest i
Ćuh nosi prizrak pun dražesti
I, pošto beše, ništa nije!

e) “Šta mari!”, čuvstvo odvraćaše,
“Što to lepota konačno je,
Ćuh nosi ljupku avet koje
Već nije, nakon što bijaše!

Kad pravim razne varijante prevoda, tražeći najbolju, nekad se sjetim Nikole zvanog Teški Radnik, koji je bio jedan od oriđinala Sarajeva. Teški radnik Marko navodi sve verzije i da pojmite zašto često s prezirom čita vračeve drljotine: ne može da amaterske uratke na prvu loptu ne prezire pjesnik koji rađa mečku nad prevodom, ali ne žali niti jedan dan od silnih godina bačen na ovu rabotu, mada još od mladosti zna da je Isidora Sekulić rekla: „Prevoditi je nemoguće“ i odmah dodala: „ali prevoditi se mora“. Nedavno sam pročitao tvrdnju Josifa Brodskog: “Prevođenje je otac civilizacije“, što može biti utjeha meni i bolesnicima kao ja, a da je prevođenje bolest, nešto kao kockanje, na to ne treba trošiti riječi.

Ô Diane à la chlamyde très-dorique, (9)
L’Amour cuve, prend ton carquois et pique (9)

O Dijano s vrlo-dorskom hlamidom,
Ljubav vri, uzmi svoj tobolac i probadaj

a) Dijano, s hlamidom vrlo-dorskom, vrije
Ljubav, uzmi tulac da iz njega biješ

b) Diano, s hlamidom vrlo-dorskom, sada
Vri ljubav, tobolac uzmi i probadaj

O Dijano u vrlo dorskoj hlamidi,
ljubav uzavre, uzmi ti tobolac i zabridi.

Neću su ibretiti ritmu koji drugi stih, ali i mnoge stihove u magovu prevodu, pretvara u mlecavu prozu, ali ću reći: ko zna koliko sam puta u njega nagazio na ovakva rješenja o kojim sam već govorio, a pošto niko ne sluša, treba ponavljati, što rekao Andre Žid.
Mag veli „da se vlastita ubeđenja moraju uvek bespoštedno braniti“, a jedno od njih je od granita tvrđa vjera da je glagol „zabridi“ valjan prevod glagola „pique“ („probadaj“), ali i participa „inculant“ („cijepeći“ iz sljedećeg distiha), jer u njega sve mora biti točno, a pošto srpski ne zna kako valja, pojma nema da obraz može zabridjeti od šamara, uši od zime, tabani od žege i slično, a boginja može tobolcem zabridjeti samo u prevodima tokmaka koji se izdaje za čudotvorca, i izdaje se veoma uspješno, jer mu se na riječ vjeruje.
Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu kaže: ako me se na dan bezbednosti sete, sete, ako ne, nikom ništa, to je bila moja dužnost. Mag sebi veli: ako rima ne dopušta da upotrijebiš „probadaj“, reci „zabridi“, pa ako se čitaoci sete šta to znači sete, ako ne, nikom ništa, moja dužnost je da im serviram tmine i polutmine. Prepjevi su mu nekad triput nerazumljiviji od originala, što je dokaz da je genije, a ne autista za koga ne postoji socijetet zvani čitalačka publika.

Ah! d’un trait inculant l’être aptère, (10)
Les cœurs de bonne volonté sur la terre! (9)

Ah! strijelom cijepeći beskrilno biće,
Srca dobre volje na zemlji!

a) Ah! beskrilno biće cijepeć strijelom,
Srca dobre volje na svijetu cijelom!

b) Strijelom cijepeć biće što ne leti,
Srca dobre volje na planeti!

c) Nek beskrilno biće cijepi ti strijela,
Srca dobre volje s planeta cijela!

d) Nek beskrilno biće cijepe ti strijele,
Srca dobre volje sa zemlje cijele!

Ah, otrovnom strelom biće bez pameti,
srca dobre volje na ovoj planeti.

Pošto mi se divno namjestio, što da ga ne opalim: Kolja, srce moje, u ovim stihovima zinula je povelika rupa, ali ne rupa u planeti, već je rupa u pameti, rekao bi ti Skender Kulenović. U tvom prevodu nema participa „cijepeći“ („inculant“), jer veruješ da možeš, kao čarobnjak, jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubijeđen si da glagol „zabridi“ može značiti i “probadati“ i “cijepiti“, a nije te briga što si time barbarski uništio poetsku igru u kojoj drevne ljubavne strijele postaju moderno sredstvo za pelcovanje! Ti si karina za poeziju i zato što u originalu strijela nije otrovna, kao u tvojoj žvrljotini, jer je Amorova, a “biće bez pameti“ je izmišljotina zbog koje bih te, da si mi bio blizu kad sam čitao ovaj prevod, gađao svojom zimskom cipelom marke Timberland, pa taman kad više sunce ne bi izgrijalo nad Banjom Lukom! Prvi tvoj stih sročilo je biće bez pameti, što se u tvojim prevodima dešava češće nego što bi sebi smio dopustiti osvjedočeni čarobnjak. Ovaj bilmez je, ljubezni štioci, ismijavao veznik “i“ kojim počinje peti stih u mom prepjevu Bodlerovog soneta Neprijatelj!

Astre lavé par d’inouïs déluges, (8)
Qu’un de tes chastes rayons fébrifuges, (9)

Ce soir, pour inonder mes draps, dévie, (10)
Que je m’y lave les mains de la vie! (9)

Zvijezdo oprana nečuvenim potopima,
Nek jedan od tvojih čistih zraka što groznicu liječe

Ove večeri, da potopi moje čaršafe, skrene,
Da u njemu operem ruke od života!
a)Zvijezdo, što mnogi te nečut potop mije,
Jednu čistu zraku, od groznice lijek,

Večeras, da plahte natopi mi, skreni:
U njoj je od žića ruke oprat meni.

b) Zvijezdo, što mnogi te nečut potop mije,
Skreni čistu zraku, od groznice lijek,

Nek večeras plahte natopi mi, zatim
U njoj od života ruke ću oprati.

c) Zvijezdo, potopima prana nečuvenim,
Jedan čist zrak, lijek od groznice, skreni

Nek njim natopljena svaka plahta mi je,
U njem od života ruke da umijem.

Zvezdo sprata čudesnim poplavama
nek ti jedna zraka topla, sama

noćas mi natopi čaršafe, izmota,
da u njoj operem ruke od života.

Umjesto zrake, u originalu „čiste“, jer pjesnik hoće u njoj da “opere ruke od života“, i uz to „groznicu liječi“, jer tuberkulozni bolesnik hoće da je priseban kad odbacuje život, vrač nudi žvrljotinu mizerniju nego što je u njega uobičajeno: „jedna zraka topla, sama“, a zašto veli „sama“ kad je već rekao “jedna“, zar „jedna zraka“ može imati društvo, i kako će mjesečeva zraka biti topla, možemo nagađati do Bogojavljenja. „Zraka topla, sama“ oštro je zrcalo prevodilačke impotencije koja se godinama uspješno izdaje za sustvaralaštvo.
Radi se o hohštapleru koji je, zahvaljući talentu za samopromidžbu, i uz svesrdnu pomoć beogradske književne čaršije, napravio od sebe veličinu, zato me odbio svatko kome sam ponudio tekst O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa, ali ga je prihvatio Jergović koji je o mom tumačenju poezije napravio takav tekst da sam se pomalo stidio dok sam ga čitao, jer, mada je u suštini tačan, kroz glavu mi je prošao Njegošev stih: “Imaš pravo, ali ne toliko!“
Vrač je „lijek od groznice“ šutnuo iz pjesme i turio laž „jedna zraka topla, sama“, nedvojbeno vrlo poetičnu: kad treba birati između književnih činjenica velike egzistencijalne težine, kakva je tuberanska groznica, i jeftinih poetizacija, mag se ne nikad dvoumi, i ne čudi što je bio zgrožen mojim stihom: “A Dušmana mračnog što nam Srce glođe”, kako sam preveo Bodlerov stih: “Et l’obscur Ennemi qui nous ronge le Coeur”.
Le Petit Robert veli da je prvo značenje glagola “ronger” – “user peu à peu en coupant, avec les dents, les incisives, par les morceau” (“mrviti malo po malo režući zubima, sjekutićima, u male komade”, dakle glodati), i mada je mag moj glagol ”glođe” išprdao, taj prevod je vrlo točan: Bodler je uvjeren da mjesto srca čovjek ima kost koju ”mračni Dušmanin” kao pašče glođe, a ismijavati taj glagol može samo lažac koji nemilice proizvodi vrlo pojetične mjesečeve zrake, tople i pride same, jer očito ne zna šta je poezija i uživa u teroru i nad ljudskom istinom i nad velikom poezijom.
A ko pogodi šta u pretposljednjem stihu magovog prevoda znači glagol „izmota“, dopisan zbog rime sa “života“, pokloniću mu, mada penzioneri nisu pri parama, 100 konvertibilnih maraka zato što mi je prostu pamet prosvijetlio. Opet je kriva vračeva imbecilna teorija o konstantama: ako se u originalu pjesma žavršava riječima “de la vie”, i u njegovom prevodu mora se završavati riječima “od života”, zato se u rimi iz prethodnog stiha vrač opet drži prevodilačkog načela moj-te-mota-oko-plota. Taj šarlatan je sa svog Olima, u dvije riječi “prljavo prevođenje“, likvidirao moje prepjeve Šarla Bodlera, pa očekujem da ovu knjigu proglasi prljavim tumačenjem njegovih beslovesnih žvrljotina.
PREVODILAČKI BARBARIN

1. „Dragi Miljenko, planirao sam o Mićeviću knjigu od 150 kompjuterskih strana, ali normu sam već prebacio s lakoćom i neće me iznenaditi ako budem gonio do 200, jer me nikad nije izdala huja u kojoj ima nečeg crnogorskog: moja knjiga o Jevremu Brkoviću, zvanom Špijun iz Pipera, trebalo je da ima oko 200 strana, a u konačnoj verziji ima 300; isto se desilo i s knjigom o Muhamedu Filipoviću, zvanom Lažov Bili, i njegovom sinu Nenadu, zvanom Lažov Behby, dok knjiga o Rajku Nogi, koja je u prvoj verziji imala 120 strana, u konačnoj redakciji je narasla na 250, jer kad se Crnogorac sveti, čak ako je i Crnogorac tek pet posto, čini to svesrdno kao da kopa temelje kumovske kuće.
Stoga ti još jednom zahvaljujem, jer da nije bilo tvog portala, sve bi se okončalo sa 50 strana teksta, gdje sam čarobnjaku Kolji dao što mu niko uzeti neće, ali knjiga je drugo: u njoj mi vrač liči na Svetog Sebastijana izrešetanog mojim precizno odapinjanim strijelama, čak sam se pokašto osjećao kao Viljem Tel koji pogađa jabuke na glavi mušterije iz Banjaluke. Bilo bi mi drago kad bi i ovaj tekst objavio na svom portalu, jer bi u knjigu ušlo i ovo pisamce tebi, do kojeg mi je veoma stalo“. Jergović je ovaj tekst, koji sam naknadno umio, objavio pod naslovom Prevodilačka tarapana završna.

2. Sad evo Verlenovog čuvenog soneta Moj prisni san (Mon rêve familièr):

Je fais souvent ce rêve étrange et pénétrant
D’une femme inconnue, et que j’aime, et qui m’aime
Et qui n’est, chaque fois, ni tout à fait la même
Ni tout à fait une autre, et m’aime et me comprend.

Sanjam često taj čudni i prodorni san
O jednoj neznanoj ženi, i koju volim, i koja me voli,
I koja nije, nikada, ni sasvim ista
Ni sasvim drugačija, i voli me i razumije.

Car elle me comprend, et mon coeur, transparent
Pour elle seule, hélas! cesse d’être un problème
Pour elle seule, et les moiteurs de mon front blême,
Elle seule les sait rafraîchir, en pleurant.

Jer me razumije, i moje srce, prozirno
Samo za nju, avaj! presta biti problem
Samo za nju, i znojenja mog blijedog čela,
Samo ona zna rashladiti, plačući.

Est-elle brune, blonde ou rousse? – Je l’ignore.
Son nom? Je me souviens qu’il est doux et sonore
Comme ceux des aimés que la Vie exila.

Je li smeđa, plava ili riđa? – To ne znam.
Njeno ime? Sjećam se da je blago i zvučno
Kao u onih voljenih koje Život izgna.

Son regard est pareil au regard des statues,
Et, pour sa voix, lointaine, et calme, et grave, elle a
L’inflexion des voix chères qui se sont tues.

Njen pogled je sličan pogledu statua
I u svom dalekom, i mirnom, i dubokom glasu ima
Modulacije dragih glasova koji su ućutali.

Moj prepjev:

Često u snu čudnom i prodornom snijem
Neznanku što ljubav ljubavlju mi vraća,
Nije sasvim ista, nikada, niti je
Sasvim druga, ali voli me i shvaća.

Jer me shvaća, srce, prozirno cijelo
Tek za nju, vaj! problem prestalo je biti
Tek za nju, a znojno i blijedo čelo
Tek ona, plačući, zna mi rashladiti.

Je li smeđa, plava, riđa? – Ne bih znao.
Ime? Pamtim: zvučno i blago je kao
U voljenih koje izgna Život ovaj.

Njen pogled je kao pogledi kipova,
A glas, dalek, miran, dubok, sliči više
Na glasove drage što zanijemiše.

Ponoviću: kad napravim ovakav prepjev, što se sve češće dešava, jer moje prevodilačko i pjesničko iskustvo raste, sjetim se Česlava Miloša koji je rekao da je u prevođenju glavno naći u svom jeziku formulacije dovoljno zgusnute da neoštećenu prenesu pjesnikovu misao. I našao sam ih. Evo magov prevod koji je takov da moram, kao Papljani, kliknuti: e jes majstor, otac ga očinski!

Često sanjam čudni san što me osvaja
o neznanki koja ljubit bi me htela,
i koja me, večno drukčija i vrela,
voli i svu dušu s mojom dušom spaja.

Ona shvata moje srce puno vaja,
shvatila je, avaj! mene čim me srela.
Samo ona može s moga bledog čela
otkloniti setu i dati mu sjaja.

Ne znam je li smeđa, crna ili plava.
Ime joj zvučnošću svojom očarava
ko imena onih koje Život ubi.

Kao pogled kipa i njen pogled drema
a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi,
seća na glas dragi onih kojih nema.

Ovom prepjevu mag je dao naslov Moj svakodnevni san, pa bi ga trebalo pitati: zar naš jezik, musje Vraču, ne zahtijeva da kažete „svakonoćni san“? Ali ga ne smijem pitati, jer znam da je banjalučki plemić osjetljiv kao mimozica i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeove priče, pa bi me u pročetničkom devniku Vesti mogao ponovo zasuti prostaklucima.
Ali je na mjestu jedna, Zogović bi rekao „bojažljiva napomena“: pjesnik jeste kazao da taj san često sanja, ali zar to ikom, svejedno je li mag ili diletant, daje pravo da ga proglasi „svakodnevnim“? No ta bi me zamjedba izložila opasnosti da mi vrač još jednim predavanjem iz francuskog dokaže da je “svakodnevan“ jedini ispravan prevod pridjeva „familier” i udarcem bakandže u krsta izbaci me iz učionice zato što vjerujem da naslov Mon rêvefamilièr znači Moj prisni san.
Pa ću se držati činjenica. U tekstu Dve verzije ‘Morskog groblja’ vrač kaže: „U prvoj verziji preveo sam Valerijeve ‘phrases familières’ kao ‘svakodnevne reči’; u drugoj verziji, međutim, opredelio sam se za ‘prisne reči’, što deluje bolje, tačnije i prisnije“, pa ipak se, u naslovu Verlenovog soneta, opredelio da snu, od kojeg nema ništa prisnije u životu, prikatari epitet “svakodnevni“, jer taj amater, nekad i teški diletant, često prevodi kako mu se digne.
I šta bi mogle značiti, i da li išta znače riječi iz prve strofe: „koja ljubit bi me htela“? Ta izmišljotina iz malog mozga posljedica je očajnog napora da se sačuvaju abba abba rime u katrenima originala što je prevod obogatilo krupnom besmislicom, jer četvrti stih izričito veli da neznanka pjesnika voli, a mićevićevsko oću-piškit-neću-piškit izaziva smijeh: nije u njegovim prevodima rijetkost da se, u istoj strofi, kao u prevodu Nervalovih Stanci, drugi stih ne osvrće na ono što je kazano u prvom, ili da, kao u ovom prevodu, četvrti stih ne benda šta je kazano drugim. Boga pitaj koliko puta sam se uvjerio da vrač ne obraća pažnju na pjesmu kao cjelinu.
Umjesto običnih, čak pomalo prozaičnih riječi iz originala: „voli me i razumije“, prevodilac koji, kako sam u ovoj knjizi već pokazao, pati od hroničnih lirskih proljeva, stavio je iskaz „i svu dušu s mojom dušom spaja“ od kojeg umalo da povratim, zato što njegove mizerne poetizacije bude gađenje i zato što ta izmišljotina ponavlja ono što je tren ranije kazao riječu „voli“.
Njegovo laganje vrhuni u tvrdnji da je neznanka „vrela“, mada će Verlen zatim reći da mu neznanka suzama rahlađuje znojno čelo, i da ima pogled kipova, a jedan tumač veli da je to pogled s onog svijeta, kao Laurin u jednom Petrarkinom sonetu, dok drugi tvrdi da je to pogled nadgrobnog kipa, u svakom slučaju ta žena je posrednik između pjesnika i njegovih mrtvih, a njene suze su hladne jer su to suze pokojnice, pa ipak čarobnjak joj je priflasterio epitet „vrela“ jer nema te cijene koju neće platiti da sačuva ponavljanje rima u katrenima originala.
No to je mala maca u poredbi sa nečim gorim: pošto nema vrelih žena sa hladnim suzama, bio je prisiljen da uništi treći i četvrti stih u drugom katrenu: umjesto “znojnog i blijedog čela“ koje “tek ona, plačući, zna mi rashladiti“, napisao je: „samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja“.
Ali ni to nije sve: za ljubav sroku „htela“-„vrela“, vrlo glupom, jer su se u njemu srepile dvije laži: niti bi ga neznanka htela ljubiti, jer ga već ljubi, niti je vrela, jer je nema, mađioničar je morao žrtvovati nezaboravne Verlenove riječi da ta žena „nije sasvim ista, nikada, niti je sasvim druga“, koje su duša prve strofe i prvorazredna poezija. Verlen se ovdje služi postupkom koji filozofi zovu negativna definicija: kad je teško, ili nemoguće, ili ne želiš kazati šta nešto jeste, reci šta nije, time ćeš mu omeđiti bit ne pominjući je.
Da ne znam original, mislio bih da „srce puno vaja“ nije iz pjesme jednog od najvećih francuskih simbolista već iz drljotine Vojislava Ilića Mlađeg, ili da je od njega prepisano. Takva je prevodilačka ćorda mag i tako su bili lakovjerni čitaoci koji su u njemu vidjeli „čarobnjaka riječi“, kako ga i sad znaju nazvati.
Drugi, treći i četvrti stih druge strofe idu u prevodilačke zločine nad poezijom za koje vrač kao da se specijalizirao kad je kao stipendista u Francusku išao usavršavati znanje jezika. Umjesto plesa misli (i plesa riječi, dodao bi Matoš) kojim očarava čak i bukvalni prevod Verlenovih stihova: „i moje srce, prozirno / Samo za nju avaj! presta biti problem / Samo za nju“, nudi glupu prozu: „shvatila je, avaj! mene čim me srela“, pa sam zaželio da dežulovićevski kliknem: „Gle kurca!“
Od maloumnosti ovog iskaza i poskok bi crkao, a pašu mu i Ćopićevi stihovi iz romana Orlovi rano lete: „Ništa nema da te brine, / od ovog i pacov gine!“, jer bi Verlen morao biti debil pa da uzvikne „avaj“ zato što je neznanka razumjela! Mićević, čiji prevodi znaju biti prilog njegovanju tekovina ljudske gluposti, ne kapira ono što prevodi: pjesnik se vajka da je njegovo srce za sve ljude, osim za sanjanu ženu, ostalo neprozirno, i zato je, avaj, za svakog, osim za nju, ostalo problem. Vrač nekad prevodi žmureći kao kad kokot kukuriče!
I samo je zvekan mogao izbaciti iz pjesme upečatljivu sliku ženskih suza koje mu rashlađuju oznojeno čelo i zamijeniti je stihovima koji nisu samo laž već i kao da su pozajmljeni iz trećerazredne Dučićeve pjesme o ljubavi: “Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja“. Vrač je stoput, pred udivljenim ečitaocima, prvorazrednu poeziju pretvarao u banalnost i tako se domogao titule mađioničara.
Još jedan primjer. U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen iz Cvijeća zla Bodler kaže:

Rien n’égale en longueur les boiteuses journées,
Quand sous les lourds flocons des neigeuses années
L’ennui, fruit de la morne incuriosité,
Prend les proportions de l’immortalité.

Ništa dužinom nije jednako hromim danima
Kad po teškim pahuljama snježnih godina
Dosada, plod tmurne neradoznalosti,
Dobija proporcije besmrtnosti.

Moj prevod:

I ništa od hromih dana nema dulje
Sniježnih godina kad teške pahulje
Čami, plodu tmurne neradoznalosti,
Daju proporcije prave besmrtnosti.

Mićevićev prevod:

Ništa nije duže od trapavih dana
kad pod teškim prhom snega sa svih strana
dosada, proizvod sumornog nehaja,
poprima razmere besmrtnog beskraja.

Neću u ovoj strofi razmatrati sve prevodilačke prljavštine, da upotrijebim magovu riječ, jer se vide i golim okom, ali ću upozoriti da taj bedak, umjesto nezaboravnog „hromi dani“, veli “trapavi“, kako bi popunio metar, pružajući nam ko zna koji put dokaz da je rođeni netalenat za poeziju, zato mu je besmislica „teški prh snega“ nezaboravna, jer u našem, zapravo u jeziku Skendera Kulenovića, nema lakše od riječi „prh“ iz naslova njegovog soneta o rođenju i uzletu, to jest o prhu jedne bubice. I đe su ti, mrčo, „teške pahulje snježnih godina“? Pojela ih maca? Ti si qurčev prevodilac kad imaš srca giljotinirati sliku koja kaže da, u pjesniku, u duši mu, dok gleda padanje snijega, prolaze godine, čime je bodlerski neponovljivo i prepoznatljivo izražena bit dosade i naviješteno unutrašnje vrijeme koje je preplavilo literaturu 20. stoljeća!?
Kad je, ni od kog prisiljen, sebi natovario na vrat robiju da se, prevodeći sonete, drži katrenskih rima abba abba ili abab abab, sebe je osudio da doživotno ostane budala veća nego što jest, mada se trudi, valjda po uzoru na Verlenovu neznaku, da nikad ne bude ni sasvim ista, ni sasvim drukčija blesa.
Ali Verlen se nije proveo mnogo bolje ni u prevodu tercina: samo vrač može reći zašto je, u prvom stihu prve tercine, umjesto „rousse“ (riđa“), stavio „crna“. I u originalu i u mom prevodu pridjevi „smeđa, plava, riđa“ sugerišu nijanse osnovne boje, a Verlen u Pjesničkoj umjetnosti kaže:

Car nous voulons la Nuance encor,
Pas la Couleur, rien que la nuance!
Oh! la nuance seule fiance
Le rêve au rêve et la flûte au cor!

Jer mi hoćemo Nijansu još,
Ne Boju, samo nijansu!
Ah! Nijansa jedina zaručuje
San sa snom, flautu s rogom.

Verlenov lov na nijanse nije, dakako, na boje ograničen; češće se radi o nijansama primisli i osjećanja: sintagma „prodorni san“ iz prvog stiha, naoko je neobična, ali ako dvaput pročitate original, gotovo sama od sebe nameć se veza sa bolom: san u kojem se javljaju mrtvi liči na prodoran bol, budi takav bol, što priziva početak jedne Bodlerove pjesme u prozi iz Pariskog splina: „Que les fins de journées d’automne sont pénétrantes! Ah! pénétrantes jusqu’à la douleur!” („Kako su prodorni jesenji svršeci danā! Ah! prodorni do bola!“). Ni ove nijanse nema u magovu prevodu gdje pjesnika san „osvaja“, pa ću kao Zoran Radmilović u Maratoncima, tom bednom amateru uzvratiti: „Ajdee?“
Ali radi se i o jezičkim nijansama koje mag sa slašću uništava u mnogim prevodima, pa i u ovom. Pitanje: „Njeno ime?“ koje je u mom prevodu sažeto, ali je sačuvano, dok ga je mag izbacio, sugeriše imaginarni dijalog, a posve verlenovski spreg „dragi koje Život izgna“ izbjegava da pomene smrt, kao da ne pristaje na istinu da su umrli, dok je vračev prevod surovo izravan: „koje Život ubi“, jer mu treba rima sa “gubi“. Mogao bih napisati zaseban esej samo o rimi u magovim prevodima i pokazati da se njom služi kao topuzom kojim lomi rebra mnogim stihovima, strofama i cijelim pjesmama.
Uništio je i finu nijansu u poenti: u originalu, glas žene iz sna liči „na drage glasove koji su ućutali“, a u mom prevodu zanijemili: pjesnik je odlučio da izričitu smrt ne pusti u sonet, razložio ju je u sugestije. Sonet u kojem se smrt ne pominje pun je smrti kojoj se bar pjesmom, makar u snu, mada taj san liči na uspomenu, duhovno možeš opirati, kao da je jezička igra jedino što smrti možeš suprotstaviti, i nema sumnje da stihovi: “ A glas, dalek, miran, dubok, sliči više / na glasove drage što zanijemiše“ žive od suptilne jezičke igre koja bi da smrt liši težine, kako bi bila podnošljivija, mada tri pridjeva: “dalek, miran, dubok“, kako s pravom veli jedan komentator, konotiraju smrt.
Iz Mićevićeva prevoda nestalo je jezičkog plesa pred smrću, čak sam u iskušenju da kažem plesa Aske pred vukom: glas sanjane žene, u mom prevodu, „seća na glas dragi onih kojih nema“, a vrač je pogrešno pročitao pridjev „grave“ koji, kad opisuje glas, ne znači „ozbiljan“ nego dubok, i da sam ja napravio ovu grešku, Vračarević bi o njoj sročio desetak stranica da me, u očima svih četnika na tlu Pokojnice, raskrinka kao neznalicu kome bi trebalo „zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta“, a ja ću tom duduku za poeziju reći da glas neznanke mora biti dubok jer to je sugestija, posve simbolistička, da dolazi iz dubina groba. Ali to nije sve.
I u originalu, i u mom prevodu, “njen pogled je kao pogledi kipova“, dok u Mićevića „kao pogled kipa i njen pogled drema“, da se rimuje sa „nema“, ali nije ga samo srok natjerao da ispadne „glup kao otmjena uličarka“, kako bi rekao Bodler, nego je i tome krivac nerazumijevanje pjesme koju prevodi.
I ova slika živi od čiste sugestije, ili, kako je Verlen rekao u Pjesničkoj umjetnosti, „ništa draže od sive pjesme / gdje se Neodređeno s Preciznim spaja“ ( „Rien de plus cher que la chanson grise / Où l’Indécis au Précis se joint”), a ima li šta preciznije od načina kako se vaja statua, i ima li šta neodređenije od njenog pogleda? Gistav Lanson u Istoriji francuske književnosti kaže: “Muzika i sugestija, to je sva Pjesnička umjetnost Verlenova”, a duboka čar sugestije je ponajprije u tome što omogućuje brojna, često različna čitanja poredbe ženskog pogleda i pogleda statue, koja su jednako valjana, a svako od njih je nedovoljno.
U toj poredbi komentatori otkrivaju Bodlerov uticaj i navode prvi stih iz njegovog soneta Ljepota (La beauté): “Je suis belle, ô mortels! comme un rêve de pierre” (“Lijepa sam, o smrtni, kao kameni san”), a sonet Prisni san je iz Verlenove prve knjige Saturnovske pjesme (1866.), čiji je naslov takođe bodlerovski: u sonetu Epigraf za jednu osuđenu knjigu (Épigraphe pour un livrecondamné) Bodler kaže: “Baci tu knjigu saturnovsku” (“Jette ce livre saturnien”), stoga je razumljivo što Verlenova sintagma ”prodorni san” priziva Bodlerove riječi o svršecima dana “prodornim do bola”. U toj knjizi Verlen jeste bio pod Bodlerovim uticajem, ali to nije epigonsko pjesništvo, jer je dalje razvio i produbio čisto lirsku žicu iz Bodlerove poezije.
Taj kip komentatori smatraju i parnasovskim, a Verlen je donekle i parnasovac, bar njin saputnik: objavljivao je pjesme u njihovim antologijama pod naslovom Savremeni Parnas (Le Parnasse contemporain), a kip je jedan od središnjih toposa njihove poetike i poezije, koji nalazimo i u Dučića (pjesma Moja poezija počinje čuvenim stihom: ”Mirna kao mramor, hladna kao sena”), ali i u Tibulu, parnasovskoj pjesmi Vojislava Ilića (ne Mlađeg): pred Venerinom statuom rimski “kvirit mlad” zaljubljen stoji danima. Parnasovci su se trudili da vajaju statue od riječi, i živo često poredili sa kipovima, kao da biće, tek kad zaliči na statuu, dobija puno poetsko dostojanstvo, mada su u tom bili nastavljači Šarla Bodlera koji u pjesmi Jednoj prolaznici (À une passante) kaže: ”Agile et noble, avec sa jambe de statue” (“Hitra i otmjena, sa nogom statue”).
Ovu Verlenovu poredbu tumači sagledavaju i u sklopu cijelog soneta: lik žene je neodređen, nejasan, dematerijaliziran, da bi, kao u kontrapunktu, nenadno iskrsnuo apsolutni pogled nepokretne vječne statue. Ima tumača koji u tom kipu vide “spomenik nadi izvajan u imaginarnom”, ili, kako već rekoh, nadgrobni spomenik koji povezuju sa smrću rođake Elize u koju je Verlen bio zaljubljen. A jedan od njih, vrlo trezveno, kaže da je ovo poređenje prazno, jer statue nemaju pogled, a ako ćemo pravo ta slika i jest prazna kao pogled statue: verlenovska sugestija je ostavila prazno jezičko polje koje nas poziva da ga popunimo, da u svom duhu realizujemo brojna potencijalna značenja te poredbe. A sve što rekoh i što bi se još moglo kazati o ovoj poredbi omogućuje zaključak da je samo neviđeni diletant mogao napraviti stih: “Kao pogled kipa i njen pogled drema“ koji statuu oživljuje a poetsku čaroliju ubija.
Ovu drljotinu vrač kao da je sočinio po receptu iz Desničinog romana: „mast od šimiša, s dlakom krastače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomisli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta“ i uroci su rastjerani, a pacijent je umro, možda ponajprije zato što je u mađijsku tinkturu stavio preveliku dozu trave obeznanke, i greškom turio travu od nemisli, umjesto od nepomisli. Taj barbar je u Verlenovom sonetu do temelja uništio svu umjetnost i svu poeziju, a to dvoje, mada se u pjesmama preklapaju, upućeniji čitaoci znaju da nisu isto, jer ima velike poezije bez ikakve (zamjetljive) umjetnosti.
Mada nikad nisam kao stipendist nigdje išao da usavršavam znanje ni jednog jezika, ponovo sam očitao lekciju iz prevođenja tom amateru, a rezultat tekme ovaj put je 3:0 za mene, a ukoliko sumnjate, opet pročitajte original, ili bukvalni prevod, pa moj prepjev, pa Koljinu škrabotinu i samo će vam se kasti da sam tom bedaku, Momčilo Nastasijević bi kazao dedaku, uvalio tricu.
Mogao bih za opkladu napisati knjigu od sto strana gdje bih analizirao samo prevode gdje mag uništava poeziju, pogotovo veliku, koju sadrži original, a uništava ju jer ne zna šta je poezija i jer original saobražava svojoj srednjoškolskoj predstavi o lirici i jer ne zna šta je u pjesmi manje a šta više važno i šta bi u prevodu morao sačuvati.

3. Evo Gotjeove pjesme Le pot de fleure (Saksija za cvijeće), bukvalni prevod Sunite Subašić, moj prevod, označen kurzivom, i boldirani Mićevićev:

Parfois un enfant trouve une petite graine
Et tout d’abord, charmé de ses vives couleurs,
Pour la planter il prend un pot de porcelaine
Orné de dragons bleus et de bizarres fleurs

Ponekad dijete nađe malenu sjemenku
I odmah, očarano njenim živim bojama,
Da je zasadi uzme porcelansku saksiju
Ukrašenu plavim zmajevima i čudnim cvijećem.

Kašto dečak nađe semenku malenu
I, očaran živim bojama joj, meće
U porcelansku je saksiju krašenu
Plavim zmajevima, čudnovatim cvećem.

Kada dečak zrno pronađe na stazi
očaran bojama punim živog sjaja,
zasadi ga odmah u porculan-vazi
ukrašenoj cvećem pokraj plavog zmaja.

Il s’en va. La racine en couleuvres s’allonge,
Sort de terre, fleurit et devient arbrisseau ;
Chaque jour, plus avant, son pied chevelu plonge,
Tant qu’il fasse éclater le ventre du vaisseau.

Odlazi. Korijen od bjelouški se izdužuje,
Izlazi iz zemlje, cvjeta i postaje grmić;
Svaki dan, sve dublje, njegova dlakava noga uranja,
Dok ne rasprsne trbuh posude.

Odē. Raste koren: belouška mnoga,
Izlazi iz zemlje, cveta, grmić bude;
Svaki dan, sve dublje, dlakava mu noga
Roni dok ne prsne trbuh te posude.

Zatim ode. Koren k’o zmija se grana,
izbija iz zemlje, širi se i pupa;
prodire sve dublje dok jednoga dana
ne razbije stomak prekrasnoga ćupa.

L’enfant revient; surpris, il voit la plante grasse
Sur les débris du pot brandir ses verts poignards ;
Il la veut arracher, mais la tige est tenace ;
Il s’obstine, et ses doigts s’ensanglantent aux dards.

Dijete se vraća; iznenađeno, vidi tustu biljku
Na krhotinama posude kako diže zelene bodeže;
Hoće da je istrgne, ali stabljika je žilava;
Ono je uporno i prsti mu se raskrvare na strelicama.

Dete, kad se vrati, čudi tusta biljka
Sa rbina ćupa: sami bodež zelen;
Trga je, ali je žilava stabljika;
Uporno je: prste okrvave strele.

Ove strofe nema u vračevu prevodu, jer treba otegnuti muda dok je prevedeš, a ovaj se musje drži begovskoga gesla: samo mi nemoj zahmeta!

Ainsi germa l’amour dans mon âme surprise;
Je croyais ne semer qu’une fleur de printemps:
C’est un grand aloès dont la racine brise
Le pot de porcelaine aux dessins éclatants.

Tako proklija ljubav u mojoj iznenađenoj duši;
Mislio sam da sam posijao samo proljetni cvijet:
To je velika aloja čiji korijen lomi
Saksiju od porcelana sa sjajnim crtežima.

Tako ljubav duše zatečene klija;
Mišljah: tek prolećni cvet posejah, ali
Ta silna aloja korenjem razbija
Ćup sa crtežima koji su blistali.

Tako je i ljubav rasla mi u duši;
hteo sam da u nju cvet prolećni stavim,
al’ to beše drvo čiji koren sruši
porculansku vazu s crtežom blistavim.

Mićević je i ovu pjesmu lišio poezije praveći banalne slike gdje ih u originalu nema i uništavajući vrsne slike kojih u orginalu ima; nešto je u pjesmi očerupao i ogolio, nešto sjefinjao, čak banalizirao, nešto pretvorio u besmislicu, a nešto u glupost. Ukazaću na nekoliko najzabavnijih stvarčica.
a) Mag je vrtlar koji meće zrna u vaze, unatoč tom što je vaza posuda gdje se stavlja cvijeće, voće ili služi u dekorativne svrhe, stoga vrač ovdje nije vrtlar već budak. Vrtlarev.
b) Njegova zmija ima mađijsku sposobnost da se grana, kako bi rimovala sa “dana“, a pošto mu je “trbuh“ previše prozaična riječ, turio je stomak i baš ga briga što je tim uništio finu sliku: vaza je trbušasta, a ne stomačasta.
c) Iz Mićevićeve vaze niklo je neimenovano drvo, a ne aloja, biljka bez stabla čija su ljekovita svojstva odavno poznata, čime je opet uništio sugestivnu sliku: biljka koja liječi razbila je dušu kao proculansku saksiju.
č) Da bi bilo rime sa “duši”, korijen aloje saksiju ne razbija već je ruši, čak se razgovijetno čuo njen tresak u padu.
d) U prvoj strofi čisto i bistro veli: “kada dečak zrno pronađe”, “zasadi ga odmah u porculan-vazi”, a u četvrtoj strofi se sjetio za šta vaza služi: “hteo sam da u nju cvet prolećni stavim”, dok original veli: “Mislio sam da sam posijao samo proljetni cvijet”, ali taj pacer misli da može, kao u kafanskom šahu, vraćati poteze.
e) Izbacio je treću strofu pjesme: hokus-pokus preparandus, sad je vidiš sad ne vidiš, jer ju je vrlo teško prevesti, a vrač je po majci montenegrinjski plemić, s poveljom koja jamči pravo na lijenost: njegove besmislice i gluposti nisu tek dokaz neznanja našeg jezika, nerazumijevanja poezije i mršavog prevodilačkog talenta, već i odsustva volje i želje da rmba, da se teli nad prevodom, da uloži maksimalan napor kako bi za pjesnika u našem jeziku učinio sve što može.
I sve to skupa se donekle može razumjeti, ali vrač je ovaj prevod, u kojem je izbacivanjem jedne strofe grozno okljaštrio original, stavio u svoju Antologiju francuske poezije (1975.) jer je riječ o siledžiji koji vjeruje da je francuska poezija ono što on kaže da jeste, o amateru koji decenijama važi kao “čarobnjak riječi”, ali jebo ja ’vako čarobnjaštvo. Ne bih objašnjavao zašto u mnogim knjigama, pa i u ovoj, koristim psovke kao začin, ali priznam da nisam uštivan kao jedan Pantović iz Majstorovine koji je, u bjelopoljskoj glavnoj ulici, desnicom lemao veljega gospodina, a ljevicom nad njime pridržavao kišobran da ne pokisne.
JEZIČKA BEDA MIĆEVIĆEVIH PREVODA

I dosad sam često pokazivao bedu jezika i stila Mićevićevih prevoda, a ovdje ću o tome malo podrobnije.
Vrač je grozno sitničav čak kad se radi o naslovima pjesama. Ne svagda. Gotjeova pjesma Chinoiserie u njegovu prepjevu dobila je naslov Kineska pesma, mada je riječ o kineskoj figurici, što je važno: ne znate zamišlja li živu osobu, malu kao figurica, ili opisuje kiparski rad, ili pravi portret Kineskinje kao da vaja figuricu, vlastitu sanjariju pretvara u kip, što je u skladu sa onim što je rekao u čuvenoj pjesmi Umjetnost:

Ti turpijaj, vajaj, reži;
Tvoj lelujav san se mora
Ubilježit
U blok prema svem otporan!

Naslov Gotjeove pjesme nije mu bio važan, ko zna je li i znao šta “chinoiserie“ znači, a njegov prepjev Valerijeve pjesme Ébauche d’un serpent nema naslov Skica zmije, kako Bog miluje, već Nacrt zmijca. Glede prve riječi, razumijem ga: jezički purist ne voli strane riječi, zato i riječ „letargija“, koje ima koliko voliš u pjesnika srpske i hrvatske Moderne, prevodi kao „mrtvilo“, a Bodlerove „letargične sjene“ kao „mrkline beživne“, što je iznašaće genijalčine, ali “nacrt“ najčešće spada u tehnički (“nacrt objekta“) i administrativni jezik (“nacrt zakona“), a „skica“ se sama nudi kad govorimo o umjetnosti. Ali nigdje ne piše da vrač mora znati šta su funkcionalni stilovi.
A povodom „zmijca“ pitao bih kad je Valeri postao stručnjak za metilje? Po magu, ako je u francuskom imenica “zmija“ muškog roda, i u prevodu mora doći muški rod, jer sve u njega mora biti točno – eto otkud dijalektalni zmijac u naslovu ove metafizičke pjesme, a vi izaberite jedno od dva značenja: a) nacrt zmijinog muža i b) nacrt metilja. Riječju: komedija.
Vjeruje da je napravio novu riječ, jer voli biti izumilac vruće vode: kuje riječi koje već postoje u našem jeziku, što govori i o neznanju vlastitog jezika i o nemanju jezičkog sluha, a ko ga iole ima, ne mora znati šta zmijac znači u narodnom jeziku, ali će čuti da ta nije tu, kako reče jedan Ljubišin junak, što je krasna definicija jezičkog sluha: narod čuje da ta riječ ne dođe tu! Ne samo Biblija, starija od Valerijeve pjesme, već i jezički sluh nam vele da je Evu prevarila zmija, a ne njen hazbend: njegovu nasilju nad jezikom temelj je vjera da srpski jezik počinje od Mićevića!
U prepjevu Laforgove pjesme Umesto ’poslednjeg oprošaja’ vrač kaže: “A sutradan, već je bio mrca“. Rečnik veli da je mrca ime kokoške, pa ispade da je Laforgov rahmetlija evoluirao u perjaša. U našem jeziku postoji mrc, skraćenica od mrtvac, i da je rekao: “A sutradan prešao u mrca“, bilo bi OK, ali vrač drži da s jezikom može raditi šta mu je ćef, ili mu je i ovaj stih poslan s neba, pošto misli da je “Valeri bio u pravu kad je tvrdio da nam prvi stih dolazi od bogova”, pa “zašto to ne bi bio slučaj” i kad mag pravi svoje zbrljeknute prevode?
U prevodu Valerijevog Jutra mag veli: „Uzburkanost tugaljiva / koju u snu svome bujmim“. A zašto ne: “koju u snu svom obujmim“? Treba mu nesvršen glagol i uz to misli da od njega počinje srpskohrvatski, a nema sluha i ne čuje da je “bujmiti“ jezička nakaza i besmislena riječ. Jer glagol ob-ujmiti (to jest ob-uhvatiti), i imenica ob-ujam (to jest ob-uhvat“), složene su riječi, te ako odbaciš predmetak “ob“, ostaje “ujmiti“, to jest “ujam“: a vrač je prefiksu otfikario “o“ i ostavio “b“, jer je neznalica koji vjeruje da je naš jezik ono što on kaže da jeste.
U prevodu Vinjijevog soneta Pariski duh imenicu hrišćanin skratio je u “hrišćan”, što mu je običaj: riječi koje ne mogu stati u metar voli da okrnji sprijeda ili straga. U pjesmi Mjesečev solo (Solo de lune) Žil Laforg kaže: “Oh! si à la même heure, / Elle va de même le long des forêts” [“Oh! da u isti sat / I ona ide duž šuma”], a mag veli: “oh! A ako ona i sada / rub nepoznatih šuma seže”. Ostavljam po stranu laganje, jer ova knjiga je pokazala da vrač ne može da ne laže kao što ptica ne može da ne kaže ”cirih! cirih!”, ali mag ne vidi da mora reći ”rub nepoznatih šuma doseže” ili: “k rubu nepoznatih šuma seže”, pa je glagolu “dosezati” otfikario prefiks ”do” i dobio nakaradu: “rub seže”, a nije dvaput mućnuo glavom i napisao: ”neznanih šuma rub doseže” ili: “k rubu neznanih šuma seže”. Dođe mi da briznem u plač kad pomislim koliko puta je silovao srpski jezik koji je i moj vlastiti. Jer sam Jugoslaven.
U prepjevu Bodlerove pjesme Ljubav i lobanja Vračarević kaže: „A lobanja uz svaki mehur / proklinje i vaja“. Ma šta vaja, sunce mu mađioničarsko, kako lobanja može vajati, je li šišiknuo, kako u Crnoj Gori zovu naprasno silaženje s uma? Original veli: “Čujem lobanju na svaki mjehurić / Kako moli i jeca”[„J’entends le crâne à chaque bulle / Prier et gémir”]. Da dobije rimu, taj pelivan veći no banjalučki pehlivan Tamburija Arif, od uzvika “vaj” koji je izraz “bespomoćnosti, tuge, žaljenja”, kako veli Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, skovao je glagol ”vajati”: u našem jeziku odavno postoji glagol ”vajati” i zna se šta znači, a ima i gagol vajkati se, što bukvalno znači govoriti “vaj”, žaliti se, tužiti se, i samo će duduk za jezik reći da lobanja vaja. Te kovanice pravi siledžija koji potcjenuje našu pamet i znanje jezika, jer je uobrazio da je pjesnik i jezičke bogalje nudi kao dokaze svoje invencije.
U prevodu četvrte od pjesama s naslovom Splin (Spleen) iz Cveća zla vrač kaže: „Zebnja pogubna“ „crn steg mi pobada“ „u lobanju poglu“, što je dokaz da je kao prevodilac poglup. Tačnije, zaglupljen vlastitom slavom, misli da može šta mu je ćef raditi sa srpskim jezikom u kojem lobanja može biti samo pognuta, ali taj pridjev, zato što ima slog više, nije mogao stati u stih, a silovanje maternjeg jezika pod prisilom metra omiljeni je čarobnjakov hobi.
Mogao bih sročiti dug esej o saobraćajnim prekršajima i pravim udesima u vračevu jeziku gdje ćeš naći čak i “odveć predivan sklad“, kako je preveo Bodlerov stih: “Et l’harmonie est trop exquise”, što znači da je taj sklad prefin, preizvrstan, pa i predivan, ali taj čarobnjak-diletant veli: “odveć predivan”, jer sebe smatra prevodilačkom institucijom čija se ne poriče.
Valerijeve stihove: “Ô follement que je m’offrais / Cette infertile jouissance” [“O kako ludo / nerazborito sebi nudih / Ovo neplodno uživanje “] mag ovako prevodi: “O nesmišljeno kako težih / Za slašću posnog uživanja”. Slast uživanja, veli vrač, a i što ne bi, ako u nas postoji memorija pamćenja. A pošto je težnja, veli rječnik, „želja da se nešto postigne, da se nekud stigne, stremljenje, žudnja, čežnja“ i pošto su ljudske želje, stremljenja, žudnje, čežnje, često lude, ili suprotne razumu, zašto mađioničar nije napisao: “O nerazumno kako težih”? Pojma nemam, ali znam da nas tvrdnja „nesmišljeno težih“ goni da zamislimo i smišljene težnje, a ko to nije u stanju, nek vraču ne izlazi na oči. Ili mu prilog ”nesmišljeno” zvuči ljepše od “nerazumno”? Ili vjeruje da će nas tvrdnja “nesmišljeno težih” zapanjiti kao dokaz da je Valeri genije, a u magovu prepjevu Mlade Parke ovakvih “dokaza” ima više no u pjesmi četničkog guslara Momira Vojvodića Muratovih Turaka: ”A za njime po Azije jaše”. Ili sve ovo treba brojiti u njegova prenenemaganja, dokaze da iz čaše precioznog jezika mag voli “dobro srknuti”, rečeno molijerovski.
A pridjev “infertile” nije “postan” već neplodan, jalov, pa što ne kaže: “kako težih slasti neplodnog uživanja“? Mora da si je, kao onaj kojot iz crtanog filma, rekao: ”Uživanje, a posno! E jesi genijalčina!” I ovo je primjer kako mag Valeriju pomaže da bude veliki pjesnik.
Jedan Bodlerov sonet ima u naslovu imenicu ”recueillement” što znači sabranost, pribranost, pribiranje, a Mićević je u naslov svog prepjeva turio imenicu “zbiranje”. Bodler pjeva o času svoje sabranosti, pribranosti, pribiranja, a kako se zbira, to maga pitajte telefonom, a ja ću, jer znam njegove prepjeve, dodati da mu je ta riječ bila neodoljivo poetična, zato je u njega česta.
Kad sam mu slušao usmena izlaganja i čitao mu tekstove o prevođenju, bio sam žrtva dojma da taj prevodilački Hrist sebe na križ točnosti raspinje pet-šest puta dnevno, ali njegovi uratci na svakom polukoraku razgolićuju mistifikatora koji puke proizvoljnosti smatra sustvaralaštvom.
No kad se sjetim da u Banjoj Luci postoji izdavačko preduzeće Zmijac koje je bujmilo, to jest izdalo nekoliko knjiga njegovih prepjeva, možda je promašeno sve što sam rekao protiv te dvije riječi i protiv njegovog nasilja nad jezikom. Ponovio sam nekoliko puta: vrač ne zna naš jezik i prevodi rđavo, ali nije lako reći šta je tu kokoš, a šta jaje? Je li neznanje jezika uzrok, a loše prevođenje posljedica, ili je drugo uzrok prvog? Kako god, vrač pod prisilom metra često kvari jezik na isti način:
1. U pjesmi Druga lepeza Malarme kaže: “Ce blanc vol fermé que tu poses / Contre le feu d’un bracelet” [“Taj bijeli zatvoreni let koji stavljaš / uz vatru jedne brazletne”], dok magov prepjev veli: “To je, taj let, sklopljen, tih, / Što stavljaš spram plama grivne”, a trebalo bi da ga stavlja. 2) U Bodlerovu Tužnom madrigalu kaže: “Znam da ti srce što je strla / ljubavi davnih moć velika”, a trebalo bi da ga je strla. 3) U Valerijevom Nacrtu zmijca kaže: “Gorčina ova nedeljiva / Što nađeš ispod svojih grudi”, a trebalo bi da je nađe. 4) U istoj pjesmi veli: “Vižljasta ljubav da l’ te prođe / Što oteh Ocu snagom htenja”, a trebalo bi da je otme. 5) U Valerijevom Morskom groblju veli: ”Po teretom što lopate spuste”, a trebalo bi, dakako, da ga spuste. 6) U Valerijevoj pjesmi Narcis govori kaže: “O krotki obliče što mi oči nose”, a trebalo bi, naravski, da ga nose, pa se pitam zašto nije rekao: “što ga oči nose”? 7) U Malarmeovom sonetu Dar pjesme veli: ”kroz stakla što prže začini i zlato”, mada bi trebalo da ih prže. 8) U prevodu Lamratinove Iskije kaže: “i cvećem što strga”, a trebalo bi, razumije se, da ga strga. 9) U prepjevu Malarmeove Plaveti veli: ”Krpiš modre rupe što zle ptice prave”, a morale bi da ih prave, ali ne radi se samo o kljastom jeziku već i o besmislici: bez zamjenice “ih”, rupe su postale subjekti koji prave ptice kao objekte, jer na pitanje: šta rade “modre rupe”, odgovor je: prave zle ptice, što priziva u sjećanje stih iz soneta Neprijatelj: “A možda cvet novi koji san moj vidi“, mada je trebalo napisati “što ga san moj vidi”.
Ovi i mnogi drugi primjeri koje nisam naveo pute ka neznanju srpskog i nedostatku sluha za jezik i mukama s metrom: da je u prvom, drugom, četvrtom, petom i sedmom primjeru stavio “ga”, u drugom i trećem “je”, a u šestom i osmom i devetom”ih”, svud bi imao slog više. Vraču je srok tradicionalni neprijatelj kao Japancu zemljotres. A pošto je nježan prema sebi i svojim frljokama i besmislicama i glupostima, mag će i ovo nazvati “greškama koje zapravo nisu greške”. Pa i nisu. Ovo su noževi u leđa srpskom jeziku.
Evo prva dva stiha iz Bodlerove pjesme Harmonie du soir (Harmonija večeri): “Voici venir les temps où vibrant sur sa tige / Chaque fleur s’évapore ainsi qu’un encensoir” [“Evo došli su trenuci kad trepteći na stabljici / Svaki cvijet se isparava kao kadionica”]. I ovu je sliku pravila mašta kontrolirana razumom: cvjetovi na stabljikama miču se da liče na kadionice kojim se maše u crkvi, pa im je miris postao takoreći vidljiv kao dim kadionice, a tačnost ove slike, ova prikrivena sinestezija, mora da zadivi. Evo vračev prevod: “Došla su vremena kad trepteć na grani / svaki cvet je kao kandilo sred mira”. Da je zavirio u Le Petit Robert, našao bi uz riječ “temps” napomenu: ”videti: dan, minut, sekund”, a da je otvorio Poljanca, znao bi da uz leksem “temps” piše: “vrijeme, trenutak, čas”, i taj bilingvalac se ne bi brukao stihom: “Došla su vremena kad trepeteć na grani”, jer samo će budala vremenima nazvati večernje trenutke kad pjesnik doživljava harmoniju svijeta i sa svijetom. Ali ovo je uzgredna čvoka vraču, a zaprepastilo me otkriće da ne zna da je kandilo mala staklena posuda s uljem u kojoj gori žižak pred ikonama, a da je kadionica metalni sud za kađenje pri obredima u crkvi.
Bilo mi je nevjerojatno da to ne zna i mislio sam da je petosložnu kadionicu, koja nije mogla stati u metar, zamijenio trosložnim kandilom, pa je ispalo da je to dvoje isti kua, kao Srbi i Crnogorci u Ćosićevim očima, s čim se ne slažem, jer su potonji triput gori od prvih. Zatim sam našao dokaz da zbilja ne razlikuje kadionice i kandila: u prevodu Bodlerovog soneta Prodana muza (Muse vénale) mag veli: “Da kandilom kadiš, kao dečak u horu”, a original veli: “Comme un enfant de choeur, jouer de l’encensoir” (“Kao dječak iz hora, da mašeš kadionicom”). Tu sablju dimiskiju od prevodioca koja kandilom kadi kovali su guslareva “tri kovača i dva pomagača od nedelje opet do nedelje” i iskovali buzdovan.
U Bodlera je kadionica-cvijet česta, što znači i važna. U proznoj pjesmi Lunina dobročinstva (Les bienfaits de la Lune) iz knjige Pariski splin (Le spleen de Paris), Bodler veli: “zloslutni cvjetovi slični kadionicama nepoznate religije“, [„les fleurs sinistres qui ressemblent aux encensoirs d’une religion inconnue“], a u pjesmi Koja je prava (Laquelle est la vraie) iz iste knjige Bodler kaže: “jednog dana kad je proljeće zamahivalo svojim kadionicama sve do grobalja”[„un jour que le printemps agitait son encensoir jusque dans les cimetières”].
Kad je u Harmoniji večeri uporedio cvijet sa kandilom, vrač je u majčinu poslao mirise koji su bezmalo okosnica Bodlerovog senzibiliteta, i sa zvucima i bojama osnov su njegove metafizike, a taj falsifikat ne bi napravio da bolje zna srpski, jer bi napisao: ”svaki cvet je kao kadilo sred mira”, ali se njegov jezik i rasrbio i oparizio se kao jezik Sterijine Sare iz Pokondirene tikve.
Nekad ne shvatam šta vrač radi s jezikom, ili moram dugo dumati o njegovoj žvrljotini dok se ne opasuljim kako je nastala.
Razumijem kad pjesmi Albatros Bodler kaže: ”L’un agace son bec avec un brûle-gueule” [“Jedan mu draži kljun svojom lulicom”], a mag to prevede očajno loše: “Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali”, što mi liči na jezik ratnog gradonačelnika Rajvasa koji je govorio: ”U mene mi žena”, a ko ima polamaturu zna da je morao reći “kljun mu pali” ili “kljun njegov pali”, ali je mag po nalogu despota Metra napisao ”kljun mu njegov pali” da popuni broj slogova i dobije ritam, stoga njegov mornar mora da albatrosu kljun “pali”, a ne da ga “draži“, kako bi dobio rimu sa “mali”, i da u BiH postoji društvo za zaštitu životinja, prijavio bih vrača kao sadistu koji pali kljunove ptica. A kad već pomenuh pjesmu Albatros, dodaću da se u ovoj knjizi sprdam s vračem kao sa bogaljem koji uobražava da leti.
Shvatam zašto u prevodu Bodlerove pjesme Svetionici kaže “s čudnovatim trubljem”, mada u našem jeziku postoji ”truba” i ”trublja”, ali muški rod “trubljem” treba mu za rimu s “rubljen”.
Razumijem kad u prevodu Bodlerove pjesme Balkon kaže: ”kao što u nebo hrle sunca nova / pošto se opraše dnom dubokih mora”: nisu se oprala na dnu jer bi imao slog više; metar ga opet goni da siluje jezik, jer samo u prevodu osobe sa zakržljalim jezičkim osjećanjem nešto se može oprati morskim dnom. Taj siluje jezik da se osveti što njega metar siluje, čak mu aleksandrinci ponekad prirede i redaljku.
Razumijem ove i ine prljavštine iz njegovih prevoda Bodlera, ali kad u prevodu pjesme Ćaskanje kaže “miris pliva kraj tvog obnaženog grla”, zalud sam se pitao zašto nije rekao “miris pliva oko tvoga golog grla”, kako piše u originalu: “Un parfume nage autour de votre gorge nue!” Ovo bi osnovci shvatili: golo grlo miris zrači, miris lebdi oko njega, a kako, Isuse Pejgamberu, miris pliva kraj grla? Okle je doplivao i kamo će otplivati? Je li kriv horoskop gdje je pročitao da će tog dana svi mirisi plivati kraj grla? Ili je ovo govor autiste, jer ko normalan ovo može razumjeti? Ipak mi se čini da sam skužio o čemu se radi: pridjev “obnažen” vrlo mu je poetičan i zbog njega opet pravi besmislicu, ali antologijsku. Zalud je tom gluvaću za jezik reći da žena, koja je najčešće obučena, kašto zna biti i obnažena, ali joj je grlo golo.
U prevodu Bodlerovog soneta Napuklo zvono vrač veli: “Kao stari vojnik što pod šatrom bdije”, pa se pitam: bdi li u cirkusu, ili na vašaru u Guči, ili na sajmu rakije u Karađorđevoj broj 46 u Beogradu? Pošto imenica šator ne može stati u metar, jer u padežu ima slog više, čarobnjak “šatrom” pravi parodiju Bodlera, ali zašto nije rekao: ”Ko star vojnik koji pod šatorom bdije misli?” Zato što često prevodi na prvu loptu.
Stih: „– Hypocrite lecteur, – mon semblable,– mon frére!“ [„Licemjerni / dvolični čitaoče, – moj slični, – moj brate!“] iz Bodlerove pjesme Čitaocu preveo je ovako: “ – zdvojni čitaoče – moj slični, – moj brate!“ Takav je brav taj vrač! U Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika piše da je zdvojan “onaj koji duševno pati, očajava, osjeća tugu, žalost, jadan, nesrećan, očajan, izgubljen; koji odaje takva osećanja; bedan, jadan, rđav; nepodnošljiv, težak, nesnosan (o boli, očajanju); koji stvara mučan utisak, tužno raspoloženje, težak, sumoran.“ Mag nema pojma šta znači epitet „zdvojan“: vjeruje da je to sinonim pridjeva “dvoličan“, jer je teško zabatalio naš jezik zbog francuskog.
U prevodu Bodlerovog soneta De profundis clamavi mag veli: “Tako sporo teče povesmo života”. Povjesmo je “svežanj vune, kudelje ili lana koji se veže oko preslice” i može teći samo u vračevu prevodu. Le Petit Robert navodi upravo ovaj stih Bodlerov [“Tant l’écheveau du temps lentement se dévide!”] i kaže da “dévider” znači “filer”, dakle: “Tako se povjesmo vremena sporo prede.” Ova blesa veli da su moji prevodi Bodlera “prljavi”, a njegovi su čisti ko Banja Luka od inovjeraca.
U prevodu Korbijerove pjesme Epitaf vrač kaže: “A dok je živeo o smrti je sneo”! Kao da je sneo jaje ili knjigu sa police. Morao je napisati ili “snevao” ili “snio”, kako kažu i ekavci i ijekavci, što mag ne zna, ali banjalučkom ekavcu treba oprostiti što kaže “sneo”, mada stručnjaci za Srbe vele da su najkvalitetniji oni iz BiH, posebno oni iz Banje Luke, a ima ih koji kažu da je najkvalitetnija od svih ekavica u historiji bila ona ratna kojom se služio Momčilo Krajinik i ubedio nas da se kaže “obektivno” i “subektivno”. Šalim se. Magu treba rima sa “hteo” i opet siluje jezik za dobrobit sroka, pa je rekao “sneo”.
Evo stihova iz Pegijeve pjesme Katreni (Quatrains): “Ô vase de regret / Plein jusqu’aux bords / Du venin d’un remords / Inespéré…” (“O Vazo kajanja / Što puni te do rubova / Otrov grizodušja / Nenadanoga…”), što mag prevodi ovako: “O vazo očaja zlog / I puna sa svih strana / Otrova pokajanja / Iznenadnog!” I od ovih budaleština sam “prsnuo u smijeh kao čaša kad se lomi”, kako bi rekao Apoliner, jer mi je pred oči izišao Mićević-atleta koji, kao Bajron, ramlje. Iz srpskog jezika. Ostavljam po strani sintagmu “očaja zlog”, i neću ga pitati: đe si video dobri očaj, nego ću reći: ti Srbi iz Banje Luke su vražji! I Marica Lalović je na SRNI rekla da muslimani, opkoljeni u Sarajevu, Srbe “napadaju sa svih strana”. Vrač koji vazu “punu do rubova” pretvara u vazu “punu sa svih strana” gluplji je od Dabićevog ratnog telala u suknji, mada ga može tješiti ono što je Svetozar Koljević, i on iz Banje Luke, volio reći: “Ne mora čovek biti glup da bi ispao glup”, ali vrač prečesto ispada glup, a vaza ”puna sa svih strana” govori o gluvaću za jezik i jadnom versifikatoru koji zbog rime često napastvuje jezik.
Evo i prve strofe iz Gotjeove pjesme Oblak: original, pa bukvalni prevod Sunite Subašić, pa Mićevićev, pa moj prepjev u kurzivu:

A l’horizon monte une nue,
Sculptant sa forme dans l’azur :
On dirait une vierge nue
Emergeant d’un lac au flot pur.

Na vidiku se penje jedan oblak,
Vajajući svoj oblik u plaveti:
Čini se da djevica gola
Izranja iz jezera s čistim valom.

Vidikom jedan oblak kola,
u plaveti svoj oblik reže:
reklo bi se djevica gola
iskrsava iz vode sveže.

Vidik, gde oblak, uvis tjeran,
Vaja svoj oblik u plaveti:
Ko gola djeva da izleti
U čistom valu iz jezera.

Moj prepjev pokazuje šta dobiješ kad se slijepo ne držiš rima originala: obgrljene, mjesto ukrštenih, omogućile su da mnogo šta iz orginala sačuvam, pa i poredbu djeve i čistog vala koji izlazi iz jezera, da sačuvam čarobno nebesko jezero, što ni u snu ne bi mogao mag koji se uzda u bapska vračanja. U njega „oblak kola“, a vi zamislite oblak koji ide u krug, ili igra Žikino, ili se nalazi u opticaju, to jest cirkuliše, mada je moguće da griješim, da je moje pogrešno čitanje tog glagola namjerno i da u toj namjeri ima zlobe, jer možda vračev oblak kola okolo kole.
U prevodu iste pjesme vrač kaže: „Sličeć, u kjar-oskuru Koređa, / usnulom telu Antiope“, jer ne zna da se u srpskom jeziku piše „u Koređovom kjar-oskuru“, ili „u kjar-oskuru Antonija Koređa“, jer u genitivu prezime ne može stajati sâmo i samo polupismeni vele: „U romanu Andrića“.
I u prevodu Korbijerove pjesme Besanica mađioničar kaže: „Da li si magare Buridana“, a ne Buridanovo. I ne čuje da treba napisati: „telu usnule Antiope“ jer „telo Antiope“ je defektna sintagma. Za jezičke finese vrač će zasvagda ostati gluv i potpisnik ovi redova često povileni kad utvrdi da taj prevodilački genij uništava ono najfinije u poeziji, a uopće ne zamjećuje da je bilo šta uništio.
Ovoga mag ima za izvoz: u prevodu Malarmeove pjesme Bludni sin (L’Enfant prodigue) veli: ”Sliku Svetog-Srca Hrista celivala“ i ne vidi da je to i jezička (treba reći: “Svetog-Srca Hristovog”) i stilska greška: pojahali su mu se dva genitiva “Svetog-Srca Hrista”, a tih grešaka ne bilo da je preveo kako piše u originalu: “Tu léchas un tableau du saint-cœur de Jésus” (“Ti lizaše sliku svetog-srca Isusova”). Mogao je reći: „Sliku Svetog-Srca Hristovog lizala“, ali taj gospar Malarmeu ne dopušta prostaštvo i lizanje promiče u celivanje, mada oltare i svete sličice ližu i u nas i u Jevropama. Malarmeu je, veli Tibode, bilo svojstveno “bolesno užasavanje od klišea”, ne samo jezičkih već uopšte duhovnih, i “sveto-srce Isusovo” jedan je od njih, a “lizaše” izraz je gađenja nad njim. Vrač koji mjesto lizanja stavlja cjelivanje isti je onaj koji u Nuvovom sonetu Povratak stavljanje soli ptici na rep je zamijenio blago retardiranim “lovom od milja”.
Podsjećam vas na već citirani prevod treće strofe iz Lamartinove Iskije:

Okean, zaljubljen u te žale mirne,
Tih, ljubeć im stope, u zanosu plahom,
Kad stiskom zatone i ostrva dirne,
Osveži obale svojim vlažim dahom.

Laž u prvom i drugom stihu zanemarujem: u originalu “okean zaljubljen u te tihe obale, smiruje, ljubeći im stope, svoje burne zanose”, jer u ovim prevodima laž je obična kao u Šumskoj majica sa Davidom Dabićem, ali, da sam umro prije no što sam pročitao ovaj prevod, ne bih doznao da stiskom možeš nešto dirnuti i biti tih u zanosu plahom (vatrenom, neobuzdanom, kako veli Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika), a ovakvi spregovi su dokaz da Mićević zaslužuje titulu čarobnjaka. Onoga koji ljepojke promeće u krastače.
I Bodlerov stih iz prve od četiri pjesme pod nalovom Spleen: “Quand sous les lourds flocons des neigeuses années” (“Kad po teškim pahuljama snježnih godina”), u vračevu prevodu je postao besmislica: “Kad pod teškim prhom snega sa svih strana“. Taj često zbog rime dopisuje riječi „sa svih strana“, koje mu je šapnula Lalovićka, a ne znače ništa, ni ovdje, jer zamislite pjesmu koja počinje stihom: “Sneg je padao sa svih strana“!
Misli da je napravio novu riječ, i voli da kuje riječi koje u našem jeziku već postoje, jer ne zna da je „prh“ kovanica kojom je Skender Kulenović naslovio sonet o proljetnom buđenju bubice, a napravljena je svođenjem imenice „prhut“ na njen korijen, stoga mag ne vidi da mu se onomatopejska imenica „prh“, lakša od daška, pojebala s epitetom „težak“. Taj proizvođač teških prhova tvrdi da su prljavi ne njegovi već moji prevodi Šarla Bodlera.
Valeri u Mladoj Parki kaže: “Et quelle sombre soif de la limpidité!“ [“I kakva mračna žeđ za prozirnošću!“], ali ga vrač korigira: “I kakva sumračna žeđ večne svetlosti”. Neka vrag nosi diletanta koji misli da prozirnost (vlastitog bića i svijeta) može zamijeniti “večnom svetlošću”, ali taj slepac ne vidi da je rekao: vječna svjetlost je žedna! Istina, da je kazao: ”I kakva sumračna žeđ za večnom svetlosti”, imao bi slog više, ali zašto nije rekao: ”I kakva žeđ mračna za večnom svetlosti”? Zato što je loš stihotvorac i nepjesnik koji vjeruje da je epitet “sumračan” poetičniji od ”mračan”.
I zašto u prevodu Malarmeove pjesme o lepezi nije rekao: “Što ga stavljaš uz plam grivne”? Hoće da mu je sve tačno: u originalu se veli “contre” i zato je morao reći ”spram”, iako Le Petit Robert kaže da, u prvom značenju, “contre” označava blizinu, doticaj, i navodi primjere: “le lit contre le mur” (“krevet uza zid”) i “la face contre tere” (“s licem uza zemlju”), pa tek zatim dođe značenje “protiv” i “spram”.
Na kraju ću opet navesti stofu iz njegovog prevoda pjesme Riječi na duni:

Ne spoznah li ljubav, sreću, bol, grčeve?
Ja čekam, molim i vapim,
i naginjem svoje već prazne vrčeve
posljednju kap da iskapim.

Zna li itko šta magovo pitanje znači u kontekstu ove strofe? I dodaću potpitanje: ne razvalih li u magovim prevodima sve: laži, proizvoljnosti, besmislice, gluposti, lošu metriku, neznanje našeg jezika, nerazumijevanje poezije? Odgovor se unaprijed zna, radi se o retorskom pitanju.
Vračevo pitanje, dakle, znači: zar nisam spoznao ljubav, sreću, bol, grčeve? Naravno da ih je spoznao, ali ostatak strofe čudi: ako ih je spoznao, koji mu je moj, zašto “čeka, moli i vapi”? Čemu ova šuplja patetika? Šta će promijeniti “poslednja kap” spoznaje? “Čarobnjak riječi” misli da zakoni logike i jezika ne važe i za njega.
Da je kazao: “Zar ispraznih ljubav, sreću, bol, grčeve?”, ne bi bilo besmislice u tom pitanju: pjesnik ne može da se pomiri s tim da je ispraznio sve vrčeve i naginje ih zbog posljednje kapi. Ovako, nema mozga koji će shvatiti stih: “Ne spoznah li ljubav, sreću, bol, grčeve?”, čemu je kriv glagol “spoznati”, jer spoznaja je ispunjenje a ne pražnjenje, ali vrač često ne misli o tome šta znači ono što je blagoizvolio naškrabati.
Već sam upozorio na prenemaganja u njegovu jeziku, koja su nekad precioznost: kad treba birati između preciznog i precioznog, mag bira potonje, čemu su krive muke s metrom i rimom, za čiju ljubav primorava riječi da dube na glavi, da idu na štulama, da plešu na užetu, jer mu je prahnulo da se, ničim izazvan, izražava kao uspijuša. Na primjer.
Lamartin u pjesmi Iskija kaže: “Il semble qu’en ces nuits la nature respire, / Et se plaint comme nous de sa félicité!” (“Čini se da u tim noćima priroda diše, / I žali se kao mi zbog svog blaženstva!”, dok vračev prevod kaže: “Sva priroda noćas ko da diše tiše / na blaženstvo svoje žalna slično nama!”
Na laž “diše tiše” nije ga primorala rima, jer je mogao reći i bilo bi tačnije: ”Sva priroda noćas čini se da diše”, ali Mićeviću, koji poetizacije voli kao gimnazijalke iz literarne sekcije u Modriči, ljepše je i milozvučnije reći “diše tiše” i baš ga briga što tim čini nasilje nad smislom originala: ta noć je izuzetna, zato je i opjevana, kao privilegirani trenutak kad se čini da priroda diše, dok po magu priroda vazda diše, to joj je službeni zadatak, jedna od obaveza, ali ove noći to čini tiše. Vrač laže i zato što vjeruje da izmišljotinama poboljšava original, jer ne zna šta je poezija.
I zašto nije napisao: ”U svom blaženstvu se žali, slično nama”? Mnogo mu je poetičniji obrt “žalna na blaženstvo”, hoće da plemića Lamartina prevaziđe u finoći govora, a niko mu nije rekao da poetičnost često, čak i u Lamartina, zna biti grob poezije.
U prevodu iste pjesme veli: “Loza se savija kroz vitke prevoje”! Ne savija se, dakle, ”u prevoje” već “kroz prevoje”, jer ta uspijuša vjeruje da je potonje otmjenije. Pošto je ova imenica u našem jeziku zaboravljena, dodajem da je uspijuša ona što steže usne i pritom ih uvlači da ostavi dojam prefinjenosti u govoru. Kad bi poezija uistinu bila ono što ta brkata uspijuša iz Sterijine komedije vjeruje da jeste, Jovan Dučić, ne onaj najbolji, već onaj najslađi, bio bi veći pjesnik nego svi Francuzi od kojih je učio.

NAJBOLJI PREVODI

I

Da me se ne optuži kako u Vračarevićevim prevodima lovim greške i analiziram samo uratke koji vrijede malo ili nimalo, jer mi je stalo dokazati da mag svoj zanat upražnjava vrlo loše, evo Nervalova pjesma Fantazija (Fantaisie):

Il est un air pour qui je donnerais
Tout Rossini, tout Mozart et tout Weber,
Un air très-vieux, languissant et funèbre,
Qui pour moi seul a des charmes secrets.

Ima jedan napjev za koji bih dao
Sveg Rosinija, sveg Mocarta i sveg Vebera,
Napjev vrlo star, čeznutljiv i groban,
Koji samo za mene ima tajne čini.

Or, chaque fois que je viens à l’entendre,
De deux cents ans mon âme rajeunit:
C’est sous Louis treize; et je crois voir s’étendre
Un coteau vert, que le couchant jaunit,

I svaki put kada ga začujem,
Dvjesta godina mi se podmladi duša:
To je pod Lujem Trinaestim, i ja vjerujem
da vidim kako se diže
Zelen briježak što ga zalazak sunca zlati,

Puis un château de brique à coins de pierre,
Aux vitraux teints de rougeâtres couleurs
Ceint de grands parcs, avec une rivière
Baignant ses pieds, qui coule entre des fleurs;

Zatim zamak od cigle, s kamenim uglovima,
Sa vitražima u crvenkastim bojama,
Okružen velikim parkovima, sa rijekom
Koja mu kupa podnožje i teče kroz cvijeće,

Puis une dame, à sa haute fenêtre,
Blonde aux yeux noirs, en ses habits anciens,
Que dans une autre existence peut-être,
J’ai déjà vue… et dont je me souviens!

Zatim jednu damu, na svom visokom prozoru,
Plavu, crnih očiju, u starinskim haljinama,
Koju sam u jednom drugom životu, možda,
Već vidio… i koje se sjećam.

Evo i Vračarevićev prevod:

Ima jedan napev, taj je napev stari
lepši nego sav Mocart, Veber i Rosini,
jedan davni napev, kao grč u tmini,
što za mene samo krije tajne čari.

I svaki put kad ga iznenadno čujem,
za dvesto godina mlađa mi je duša:
kralj Luj Trinaesti… – i kao pod rujem
da vidim dol zelen, koji noć penuša,

Zatim dvor od ciglâ, uglovi kameni,
s oknima gde rujne boje zlati veče,
sav u parkovima, s rekom koja peni
njegovo podnožje, dok kroz ruže teče.

Najzad jedna dama, kroz svoj prozor viti,
plava crnooka, u svom ruhu starom…
Koju, u življenju drugom, može biti,
već videh!… i koje sećam se sa žarom.

Ovo ide u najbolje njegove prepjeve, mada nisam našao veliki broj ovakvih. I njegov prevod Valerijevog soneta Dašak (Le Sylphe), zaista je dobar, ali, ko zna original, vidi da u njemu nema ništa izuzetno, nikakvih jezičkih mađija od kojih bismo ostali paf, i ne shvatam što se mag u javnosti godinama peči kao Sterijina Fema. Da sam u njega našao tridesetak, ili bar dvadesetak prevoda koji opravdavaju njegov renome čarobnjaka, ova knjiga nikad ne bi nastala.
Kad poredim magov prevod s originalom, izlišna je analitička lupa, jer se sve vidi golim okom: i u svojim najboljim radovima zna praviti takve pokore da ih moj um nije kadar shvatiti. O starom napjevu, koji je u originalu „čeznutljiv i groban“, Kolja Vračarević kaže da je „kao grč u tmini“, što liči na dlaku žabe krastače iz Desničinog recepta za bajanje, jer sa izvornikom ima veze koliko i vračanja moje babe Stake sa Dekartovim listom.
I mada je očito da se ovakvim proizvoljnostima ponosi ko svitac guzicom, što rekli u Papama, ovo je još jedan uzorak autističnog jezika: samo vrač zna zašto je „čeznutljiv i groban“ pretvorio u budiboksnamski “grč u tmini“ i šta to znači. Ili je i ovaj prevod prepisao iz horoskopa?
Ne znam, ali žalim što mu prepjeve nisam čitao s olovkom ruci i bilježio ovakve kerefeke: nakupilo bi se gradiva za veliki esej. Nisam ih bilježio jer sam imao i previše gradiva za tekst objavljen na Jergovićevu portalu i nisam sanjao da ću o magu napisati knjigu.
Radi se o neukusnim, nekad bezočnim lažima: taj napjev bi možda mogao da liči na grč u tmini da je Nerval živio od 1908. do 1955, ali je rođen 1808. i objesio se 1855. godine, a ovakvih proizvoljnih rješenja koja original nasilu moderniziraju, zapravo nadrealiziraju, u vrača ima koliko hoćeš.
Taj voli riječ „grč“ i njom se služi kad hoće da je „sustvaralac“, čitaj: kad laže. U njegovu prevodu Pegijevog soneta Pariz teretni brod “kajanje tako strogo” (“regret si sévère”), postalo je, vidjeli ste,“grč starog čemera“; u prevodu Igoove pjesme Riječi na duni, i to ste vidjeli, dopisao je riječ „grčevi“ da se rimuje sa „vrčevi“. A u prevodu Bodlerove pjesme Mutni svod (Ciel brouilé) u završnim stihovima veli: „i da l’ znaću izvuć kroz zimski grč velik / zadovoljstva žešća nego led i čelik?“, mada original kaže: „Et saurai-je tirer de l’implacable hiver / Des plaisirs plus aigus que la glace et le fer?”, što znači: “I hoću li znati da izvučem iz nemilosrdne zime / Užitke oštrije od leda i gvožđa?”, što sam preveo ovako: “Hoću li iz surove zime znati izvući / Užitke što od leda i od gvožđa su ljući?” I taj “zimski grč velik“ u koji je mag pretvorio „nemilosrdnu zimu“ može nabiti na krc (Riđanovićeva skraćenica, izvrsna, jer zvuči i kao onomatopeja i evo jedne iz rječnika: „Štaku metnu preko koljena i krc!“).
U Nervalovu sonetu mag je ukinuo “zeleni briježak što ga zalazak sunca zlati”, i rekao: “kao pod rujem / da vidim dol zelen, koji noć penuša“, jer se takmiči s Nervalom držeći se načela ko-šiša-original, čak pomišljate da je titulu čarobnjaka stekao premještanjem dvoraca sa brda u doline!
Dvorac je morao ostati na brežuljku, ne samo zato što zalazak sunca ne može da zlati ništa u dolini – bogapitaj koliko puta taj prevodilac ovako silovao logiku – ni samo zato što su u našoj predstavi dvorci najčešće neodvojivi od uzvišenja, već i zato što spada u višu stvarnost, pjesnik vjeruje da ga vidi, radi se o nadzbiljnoj viziji.
Taj nadstvarni dvorac s „briješka“ vrač je špicem kopačke ćušnuo u dolinu jer ne razumije poeziju i samo će nadri-pjesnik, brišući brijeg što ga zlati sunčev zalazak, reći da „noć penuša“ „zeleni dol“: poetizacijama se opet služi kao svilenim pojasima kojim uteže vitke mladiće da budu još vitkiji i ne vidi da je napravio besmislicu kakve su u njega česte i čiste kao suza, pa se zalud pitaš: kako noć, Alahu dragi, pravi u dolini bijelu pjenu, okle pjena i šta znači, a prevodi mu ne oskudijevaju ovakvim budaleštinama.
„Jedna dama, kroz svoj prozor viti“ kljast je iskaz kakvi u njega nisu rijetkost: mag jezik siluje i kao neznalica i kao bajagi-pjesnik. Da je rekao: “kao da vidim“ dol, zamak i „najzad jednu damu kroz njen prozor viti“, to bi bilo ispravno, ali kad kaže „najzad jedna dama kroz svoj prozor viti“, pravi jezičkog bogalja, jer zalud očekujete glagol: izviruje? naginje se? Nisam nagazio na njegov prepjev u kojem nema ovakvih „izgoretina“ jer se specijalizirao za proizvodnju robe s fabričkim greškama.
Usput, još tri opaske.
a)Zbog rime, u posljednjem stihu dopisao je „sa žarom“, pa bi trebalo kazati: nek vrag nosi i njega i njegov „žar“, najlakše je praviti rime na njegov način, dopisivanjem čega u pjesmi nema. Trebalo bi tako reći, ali sjećanje sa žarom uništava čaroliju: Nerval se u poenti služi sintagmom „déjà vue” koja se u psihologiji i psihijatriji odavno upotrebljava kao internacionalni naziv za “različite oblike obmana u sferi naših sjećanja”, “stanje se javlja i kod bolesnih i kod zdravih ljudi”, a “definiše se kao pseudoamnezija, halucinacija sjećanja pri čemu čovjek ima snažan utisak da je situaciju i precepciju u aktuelnoj svijesti i perceptivnom polju nekad davno već vidio i doživio. Istovjetan način doživljaja i viđenja nečega, do najsitnijih detalja, on već ima u svom iskustvu jer se nekad davno odigrao pred njegovim očima”, kaže Boro Đukanović u knjizi Kultura psihijatrija psihologija.
Stoga iskaz “i koje sjećam se sa žarom” krivotvori pjesmu: sugeriše ljubav koja se u pjesmi ne pominje, što spada u “sporedne asocijacije“ koje, kaže Miodrag Pavlović, ubijaju mnoge prevode poezije na naš jezik. Radi se o dami „koju, u življenju drugom, može biti, već videh!“, a kako se može sjećati sa žarom te dame mada nije siguran da ju je vidio?
b) Zbog sroka je „visoki prozor“ pretvorio u „viti“: zalud ćeš ga upozoravati da se morala sačuvati, kao jedan od amblema srednjeg vijeka, dama na visokom prozoru, to jest uzvišena, nedostižna, nedodirljiva, jer i ta dama je dokaz da je u drugom životu Nerval bio plemić. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika kaže da „vit“ može biti mladić i džilit i klas i golub, ali i tijelo i čeljade i krilo i kolo, da vita može biti jela i munja i staza i grana, kao i prsti i mostovi i obrve, čak i kule mogu biti vite, a da su prozori viti može reći samo neznalica s defektnim sluhom za jezik.
c) Nervalov stih: “Aux vitraux teints de rougeâtres couleurs” (“Sa vitražima u crvenkastim bojama”), u ovom prevodu glasi: “s oknima gde rujne boje zlati veče“, ali ga neću reziliti što iz malog mozga vadi „veče“ koje „zlati“ boje, ni pitati: kako u dolini, gdje je šutnuo taj dvorac, veče može bilo šta zlatiti? Jer su izmišljotine i besmislice, čak u najboljim njegovim prevodima, uobičajene kao brade u vehabija, i evo razlike između mene i vrača koji iz pjesama izbacuje i u njih ubacuje šta mu prahne: ako izostavim nešto iz originala, ili dodam čega u orginalu nema, potom ne mogu večerati, a vraču večera ne bi bila slatka ako iz pjesme nešto ne izbaci, ili je ne začini lažju, ili ne uresi „zatamnjenjem“, čime sebi dokazuje da je pesnik, što će biti kad kukavica prne, što vele u Papama.
Neću reći ni da ne zna razliku između okna, prozorskog stakla („vitre“) i „vitraža“ („vitrail, pl. vitraux“), ali ću ga pitati: ti koji nam prodaješ ublehu da u tvojim prevodima sve mora biti tačno, kako si imao srca da izbaciš vitraže? Da sam ih ja iz svog prepjeva izostavio, ne bih mogao zaspati! To je taj čarobnjak koji u svojim prevodima dvorce premješta sa brda u doline i vitraže im pretvara u banalna stakla.
Ovaj prevod je pravio isti vrač koji, u prepjevu pjesme gdje Teofil Gotje kaže: “stopala joj mala, stala bi u šaku“, raspilavljen veli: “kao kljun labuda stopala malena”, jer se drži šovinstičke definicije po kojoj su prevodi kao žene: ako su lepi, nisu verni, a ako su verni, nisu lepi, ali se osobi s mrvom ukusa grsti od magovog srednjoškolskog poimanja lepote.
I samo je genijalac iz literarne sekcije mogao stihove: “i ja vjerujem da vidim kako se diže / Zelen briježak što ga zalazak sunca zlati” prevesti ovako: “i kao pod rujem / da vidim dol zelen, koji noć penuša“, jer su „ruj“ i „penuša“ lepe reči; “cvijeće” je zamijenio “ružama”, jer i Manov varalica Grinlih zna da ”ruže vrlo ukrašavaju”; od “vitraža u crvenkastim bojama” napravio je „okna gde rujne boje zlati veče“; “visoki prozor” pretvorio u “viti” i nagnao pjesnika da se ”sa žarom” sjeća, jer jebo mlaka sjećanja. Poetičnosti kakve mag često proizvodi dženaza su poeziji.
Evo i mog prepjeva koji je, zato što nisam „čarobnjak riječi“, tačan, bez promašaja i budaleština:

Ima jedan napev, iz staroga doba,
Meni draži no sav Mocart, sav Rosini,
I sav Veber, napev čeznutljiv i groban,
Što samo za mene krije tajne čîni.

I, kad god ga čujem, dvesta leta meni
Duša se podmladi: ovo je pod Lujem
Trinaestim, a ja kao da zeleni
Gledam breščić što ga smiraj pozlaćuje,

Zatim ciglen zamak: uglovi u kamu,
Vitraži rumenih nijansi, optečen
Silnim parkovima, sa rekom koja mu
Podnožje umiva, i kroz cveće teče.

Pa damu, visoko, na prozoru svome:
Plava, crne oči, starinska odeća,
Koju, može biti, već sam u drugome
Životu video… i koje se sećam.

Sunita Subašić u mejlu mi je rekla: „Ovo ‘čîni’ je odlično, jer u korijenu ‘charme’ je čarolija, čaranje”. Znam. Petit Robert kaže da je riječ charme u 12. vijeku značila mađijsku formulu i dolazi od latinskog carmen što je bilo mađijska pjesma, a studentima sam objasnio da naslov Valerijeve knjige Charmes ne znači samo Čari već i Pjesme u izvornom, vradžbinskom smislu te riječi, a pošto sam korijenski seljak, dodavao sam da taj naslov puti ka dubokom oranju u književnosti.
Moj prepjev je lišen laži i dopisivanja, sve je tačno i jasno kao u originalu, ali tu nema nikavog čarobnjaštva: ovo je pravio čovjek koji se uspješno bavi dragim poslom i ćuti se odgovoran za svaku riječ prevoda i to je sve.
Ako vam se pridjev “optečen” čini sumnjiv – kao Suniti, koja misli da se lijepo bukvalno prevodi “ceint”, to jest “opasan”, jer “ceinture” je “pojas” i još neočekivano dodaje element vode, ali da je arhaičan, pa je “okružen” dovoljno – evo vam odgovor: u mojoj diplomi piše da sam profesor jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika, i tim jezikom ću pisati i prevoditi do smrti, moje su štokavština, kajkavština i čakavština, ijekavica, ekavica i ikavica, moja babovina je sve što nudi Vukov rječnik i rječnici JAZU i SANU i svi r(j)ečnici hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog jezika.
Glagol “opteći” znači opkoliti, okružiti, i evo primjer iz Vuka naveden u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika: „Drugi stanu izdaleka zalaziti da ih opteku“. Ako je arhaizam, i pasuje pjesmi koja pjeva o vremenu Luja XII, sa čim se Sunita ne slaže, ali zar se moramo slagati u svemu? Nismo se u mnogo čemu slagali dok smo prevodili Francuze, znali smo temeljito povući-i-potegnuti oko mnogih stvari, što nije bilo smetnja da naš posao bude uspješno okončan.
Jer ako stavim “okružen”, to me osuđuje na laž koju sam nevoljko prihvatio u prvoj verziji prevoda:

Zatim ciglen zamak: uglovi u kamu,
Vitraži rumenih nijansi, okružen
Silnim parkovima, sa rekom koja mu
Podnožje umiva, i teče kroz ruže.

Nisam dvoumio kad je trebalo izabrati između arhaizma „optečen“ i kičastih ruža koje je i Mićević stavio u svoj prepjev, mada na to nije bio prisiljen rimom ni metrom, jer je mogao napisati „i kroz cveće teče“, ali mora da su mu ruže imale mnogo „pojetičniji zadah“, kako bi rekao Stojan Novaković.
II
Sad ću razmotriti najbolji Mićevićev prevod Bodlera, a za suca tekme uzeo sam Sunitu koja je napravila bukvalni prevod Bodlerove pjesme Blagoslov (Bénédiction), mada sam tu pjesmu preveo još u 20. stoljeću. Navodiću original svake strofe, Sunitin prevod, Vešovićev i Mićevićev prepjev.

a) Lorsque, par un décret des puissances suprêmes,
Le Poète apparaît en ce monde ennuyé,
Sa mere épouvantée et pleine de blasphèmes
Crispe ses poings vers Dieu, qui la prend en pitié:

b) Kad se, dekretom vrhovnih sila,
Pjesnik pojavi u tom dosadnom svijetu,
Njegova majka užasnuta i puna hula
Zgrči pesnice prema Bogu, koji joj se smiluje:

c) Kad, dekretom višnjih sila, Pjesnik u tom
Svijetu dosadnom javi se, njegova
Majka, puna hula, zgrči užasnuto
Pesnice ka Bogu, što joj se smilova:

d) Kada, po odluci božanstvenih sila,
Pesnik dođe na svet ovaj malaksali,
Majka preplašena i puna besnila
Steže ruke k Bogu što se tad sažali:

Musje Micevic! Ni u jednom od tvojih prevoda koje sam prostudirao nema niti jedne strofe koja bi se točnošću i jezičkom snagom mogla mjeriti s mojim prepjevom, mada ćeš ga spika proglasiti obrascem “prljavog prevođenja”, čak se zgroziti nad opkoračenjem u drugom stihu. Ovo čitateljima moram objasniti.
U nenaslovljenom sonetu koji počinje stihom “Toute l‘âme réesumée” (“Sva sažeta duša”), Malarme kaže:

Ainsi le choeur des romances
À la lèvre vole-t-il
Exclus-en si tu commences
Le réel parce que vil

Tako hor romansi
Na usnu leti li
Isključi iz tog ako počneš
Stvarno jer (je) nisko

Mićevićev prevod:

Isto tako hor romansi
Kada se na usni stiskô
Iz tog ako uporan si
Izdvoj stvarno jer je nisko

Rime će mu ostati doživotni neprijatelji kao meni Dabićevi Srbi: u oba slučaja nema lijeka. Rima ga opet goni da siluje gramatiku, to jest da stavi perfekat, a ne prezent “stiska”, ali tada ne bi bio rime sa “nisko”, tačnije, dobio bi rimu koju je Andrić zvao “razrokom”, a pošto voli da u trku prevodi, nije imao kad svoj prevod pročitati dvaput i jezički ga popraviti:

Isto tako hor romansi
Kada se na usni stiska
Iz tog ako uporan si
Izdvoj stvarnost jer je niska.

Malarmeov hor romansi leti na usnu, a u magovu prevodu nema leta, nema pokreta, nego se hor “na usni stisko”, usna mala a hor veliki, i morao se, jebiga, stisnuti da sav stane: pretvaranje dinamične u statičnu sliku kazuje da mag ne razumije ni modernu poeziju, ni ove stihove u kojim je perspektiva obrnuta: očekujemo da romanse lete sa usne, što bi sugerisalo da se spontano, lako pjevaju, ali je obrnuto, pjesme ne dolaze iznutra već spolja, romanse lete na usnu, čak se može reći da same lete, to su za Malarmea jeftine pjesme pjevane po navici, zato “na usnu lete”: čim “počneš” (kreaciju), evo ih na tvojoj usni, njin hor je kao jato ptica koje slijeće na naviknuto mjesto, a sve ovo kažem da bih podvukao bogatstvo nagovještaja slike koje je vrač uništio.
A riječi: ”ako uporan si”, proizvoljnost od kojih njegovi prevodi kipte, nisu tu da išta kažu već da se rimuju sa “romansi”. vjeruje da će nas suzvuk “ansi”- “ran si” začarati i da se nećemo pitati: šta ovo znači? Evo i moj prepjev:

Hor romansi isto tako
Leti li na usne tvoje
Isključi iz toga ako
Počneš stvarno jer nisko je

I ovo sam bolje preveo: biti bolji od njega za mene je pitanje časti, ali mag će povratiti od “prljavšine” u ovom prevodu, jer se drži pravila: ako u tvom prevodu nema opkoračenja koje postoji u originalu, to je zločin; ako napraviš opkoračenje kojeg nema u originalu, i to je zločin; a oba pravila ulaze u njegov skolastički pojam tačnosti prevoda, i sa tim geslom na zastavi mag je počinio svakojaka divljaštva nad poezijom, zato sam i rekao da će se zgroziti nad opkoračenjem u mom prevodu prve strofe Blagoslova: “Pjesnik u tom / Svijetu dosadnom”, ali i ja prezirem njegovu školsku točnost ukrućenu ko kaluđerska čuna, jer držeći se ovih pravila kao da su Pravila Službe, što vas tjera da prevodioca zamislite kao brkajliju u uniformi i sa epoletama, pravi prevode od čije ti se jezičke i izražajne sakatosti, laganja, proizvoljnosti, gluposti i besmislica često smuči.
Znam da zalud pričam. S visina gdje borave najorlovskiji duhovi, da se izrazim ničeovski, svijetu je objavio istinu koja će da važi do sudnjeg dana: Vešovićevo prevođenje Bodlera je „prljavo“, zato je izlišna analiza, jer za nju nije sposoban, ali se pridjeva “immense“ uhvatio kao slepac štapa i nalupao svašta, pa je pokušaj da pruži bar jedan dokaz da je moje prevođenje „prljavo“ ispao, najblaže rečeno, idiotski, i dobio je po pljuci kako idioti zaslužuju.
Nisam očekivao da u prevodu prve strofe Blagoslova napiše “dekret”, jer je purista bez sluha za jezik i za poeziju i u leksemu ”décret” ne čuje ironiju na račun božjeg administriranja u kosmosu što i pristaje autoru Litanija Satani.
Pamtim da je jedan student u seminarskom radu rekao: znakovito je to što je “dekret” prva imenica u prvom stihu prve pjesme prvog ciklusa Cvijeća zla. Taj je imao sluha za poeziju i jezik. A ja ću dodati: “spoj mašte i računa” Bodler je preuzeo od Edgara Alana Poa, ali, u poredbi s prvim, potonji je mali pjesnik. U književnosti su pozajmice dobrodošle, čak blagoslovene ako ih pretvoriš u nešto drugačije i bolje od onog što je zajmodavac mogao i umio.
Iz svog prevoda prve strofe, čistog kao Prečista Krajinska, mag je izbacio dosadu, jednu od temeljnih kategorija Bodlerovog kosmosa, jer visokoslavnom prevodiocu – pridjev je Kočićev – rima je strog nalogodavac: „svet“ nije “dosadan” već “malaksali” da se rimuje sa “sažali”, a jebeš rimljanina kome srok često određuje šta će reći.
Ponavljam: mag zbilja nije jezički cjepidlaka: „dosadni“ ili „malaksali“, to je isti vrag, tu je razlika za konjski nokat, mada pridjev “malaksali” sugeriše da nekad nije bio takav, dok se u originalu sintagma “dosadni svijet” iz prve pjesme doziva sa stihovima iz Putovanja, završne pjesme u Cvijeću zla:

Gorko saznanje koje ostaje u putniku!
Mali i jednoličan, svijet ovoga časa,
Juče, sutra, i svagda, nudi nam našu sliku:
Pustinja od dosade, oaze od užasa!

Bodleru je svijet svagda bio i ostaće dosadan, jer nam nudi sliku nas samih, zato vračeva sintagma „svet smalaksali“ poriče bit njegove poezije.
U originalu majka je “užasnuta i puna hula”, što je pojmljivo: “užasnuta” je, kako saznajemo zatim, ”kržljavom nakazom” koju je rodila i huli protiv višnjeg autora te nakaze, pa bih pitao: može li ta žena biti i „preplašena“ i „puna besnila“? Meni se vidi da može samo ako se “besnilo” mora rimovati sa „silom“.
Kad pomislim na šta su ga sve prisiljavale rime, bude mi žao ovog dečka.
Magov prvi tekst o meni objavljen u Vestima pun je bjesnila, ne zato što sam ga uplašio analizama njegovog fušeraja, jer nema motke koja će ga razuvjeriti da je genije, već zato što se, podlegavši histeriji, sa Triglava pitao: ko je taj Vešović da moje nedostižne prevode seče kao repu? Radi se o zavisti, a kako da mu ne zavidim na beslovesnoj lakoći s kojom često pravi mutave prepjeve?
I ne vidi da je oslabio jaku sliku: u originalu majka ka Bogu ”grči pesnice“ a ne “steže ruke” kao u magovu prevodu, jer „pesnice“ nisu mogle stati u metar, ali što nije napisao: „zgrči šake k Bogu“? Ima vrlo tvrde uši za naš jezik, za šta nije kriv on već Bog koji ga nije obdario sposobnoću pravljenja prave poezije, mada znam da Jehovi nikad neće, “pun besnila”, zaprijetiti zgrčenom pesti, jer će umrijeti uvjeren da je božji izabranik, mada je ta vjera bez uporišta i u njegovim stihovima i u njegovim prevodima.

a)– “Ah! que n’ai-je mis bas tout un noeud de vipères,
Plutôt que de nourrir cette dérision!
Maudite soit la nuit aux plaisirs éphémères
Oû mon ventre a conçu mon expiation!

b) – “Ah! Što nisam klupko otrovnica okotila,
Radije nego da hranim ovu porugu!
Prokleta bila noć kratkotrajnih zadovoljstava
U kojoj mi je utroba začela moju pokoru!

c) –“Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Bolje, no da hranim to ruglo, bilo bi!
Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad svoju pokoru začeh u utrobi!

d) –Ah! što ne izrodih pre klupko od zmija
Nego da sad hranim lik ove rugobe!
Nek prokleta bude noć kratkih orgija
Kad pokoru svoju začeh sred utrobe!

Musje Čarobnjak! U tvom prevodu začeću pjesnika prethodile su seksualne orgije, mada ta žena u sljedećoj strofi priznaje da je “gađenje tužnom svome mužu”, a na ovom „dosadnom svijetu“ nije čest pojav da „tužni muž“ orgija sa gaborom koji mu se gadi, ali ne bih dovodio u pitanje tvoju tvrdnju da je pjesnik začet u orgiji, jer tvoji prevodi, velevlažni gospodine – pridjev je opet Kočićev – nude sijaset dokaza da ne bendaš kontekst, ne vidiš značenja koja se stvaraju u pjesmi kao cjelini, jer si za tu cjelinu često slijep.
Ova „orgija“, koja je tu da se rimuje sa “zmija“, opet je dokaz da si nedužna žrtva sroka, kao što je i nategnuti iskaz “da hranim lik ove rugobe“, umjesto “da hranim ovu rugobu“, pravljen da dobiješ rimu sa „utrobe“, čak i „klupko od zmija“, umjesto „klupko zmija“, gdje „od“ popunjava metar, govori o tvojim stihotvoračkim mukama: objavio si više od sto knjiga prevoda, pretežno rimovanih pjesama, a ostale su ti neznane osnovne tajne pravljenja valjanih vezanih stihova, jer si stroj bez sposobnosti da uči prevodeći. Moja naknadna dorada Bodlerovog soneta Neprijatelj i stotine sličnih dotjerivanja dokaz su da tu sposobnost imam.

a) Puisque tu m’as choisie entre toutes les femmes
Pour être le dégoût de mon triste mari,
Et que je ne puis pas rejeter dans les flammes,
Comme un billet d’amour, ce monstre rabougri,

b) Jer si me izabrao između svih žena
Da budem odvratnost svome tužnom mužu,
I pošto ne mogu baciti u plamen,
Kao ljubavno pismo, ovo kržljavo čudovište,

c) Jer između sviju žena izabra me
Da odvratnost tužnom mužu moram biti,
I jer tu kržljavu nakazu u plamen,
Ko ljubavno pismo, ne mogu baciti,

d) Kad već mene nađe između svih žena
da gađenje budem tužnom mome mužu,
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, ovu neman ružnu.

Musje Vracarevic! Spreg “neman ružnu“ napravio si zbog rime sa „mužu“, ali što nisi napisao „svome mužu tužnu“, pa bi umjesto asonance ”mužu”-“tužnu” dobio rimu “tužnu“-„ružnu“? Očito, žurilo ti se. Činjenica da si preveo više od sto knjiga budi primisao da se takmičiš sa brzinom formule jedan. To velim uzgred, a ima gore: pjesmu koju prevodiš često ne umiješ čitati kao cjelinu i nerijetko se prethodna strofa tvog prevoda ne osvrće na sljedeću, zato muž seksualno orgija sa ženom koja mu se gadi, zato ne slutiš da je epitet „ružan“ greška kojom si uništio jedan od dokaza Bodlerovog majstorstva.
Tvoji prevodi iz originala ne prenose nijanse, jer ih, najčešće, ne osjećaš. Bodler je jedan od najfinijih majstora moderne poezije koji je, kaže Miodrag Pavlović, radije dorađivao stare nego pisao nove pjesme, čega se često sjetim kad čitam Cvijeće zla diveći se finoći izrade tih pjesama.
Ovdje se divim imenici “odvratnost”, umjesto pridjeva “odvratan”, jer, kad bi ta žena bila mužu “odvratna”, to bi bio jedan od njenih atributa, a kad kaže “odvratnost”, od te žene nije ostalo ništa drugo, svedena je isključivo na to: pogled njenog muža, a boga mi i pogled ženomrsca Bodlera, ubio je u njoj sve ostalo.
A „rabougri“, kako piše u rječniku Le Petit Robert, „kaže se o biljci koja je slabo razvijena” i znači „kržljav, zakržljao, slab, zgrčen“, kako veli Poljančev rječnik. Pridjevom „kržljav“ motivirana je poredba pjesnika i „jadnog drveta” („arbre misérable“) u sljedećoj strofi: ta slika nije plod nenadnog nadahnuća, epitet „kržljav“ dokaz je da pjesnikov ”kritički duh” – to su Bodlerove riječi – kontrolira rad imaginacije, da račun i mašta sarađuju, zato se iz jedne strofe prirodno rađa druga, ono što je nagovijestio u trećoj strofi razrađuje u četvrtoj, zato se snažno osjeća cjelovitost tih pjesama koju tvoji prevodi često uništavaju. I “neman ružna” je jedan od dokaza da pojma nemaš o poeziji.
Vjerujem da ćeš i ovu analizu proglasiti dokazom da su moja priroda i moja poetika „autistični”. Ti koji u prevodima i tekstovima o svom prevođenju trguješ mrakom i maglom na veliko i na malo, a čija prevodilačka rješenja nekad ne bi dešifrirali svi stručnjaci KOS-a i srpske tajne policije skupa, kažeš s visina svoje ispraznosti da smo i ja moja poetika „autistični“, jebo te onaj ko te vajmoco!
Ovaj glagol davno je ušao u moj trajni jezički prtljag: moj prijatelj Gavrilo Grahovac, Banjalučanin i on, kad smo bili studenti, pričao je o svom ocu Vidu koji se često služio psovkom “jebo te onaj ko te vajmoco“, to jest onaj koji je govorio „va imja oca i sina“ kad si kršten. Ko bi rekao da u tim naoko prostačkim riječima može biti toliko poezije?

a) Je ferai rejaillir ta haine qui m’accable
Sur l’instrument maudit de tes méchancetés,
Et je tordrai si bien cet arbre misérable,
Qu’il ne pourra pousser ses boutons empestés!»

b) Preliću tvoju mržnju pod kojom podliježem
Na prokleto oruđe tvojih zloća
I saviću tako dobro to jadno drvo,
Da iz njega neće moći niknuti kužni pupoljci!”

c) Tvoju mržnju, koja slama me, preliću
Na prokleto sredstvo tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviću
Da pupoljci kužni nikad ne izbiju!”

d) Sliću tvoju mržnju kojom si me shrvo
na proklet instrument tvojega zločinstva,
i tako ću dobro svit to bedno drvo
da mu kužna krošnja nikad ne prolista!

Musje Mag! Ovo si preveo solidno, čak i stih “da mu kužna krošnja nikad ne prolista” brojim u prevodilačke slobode koje nisu previše naudile originalu, što se u tebe često desi, mada je odsustvo „kužnih pupoljaka“ umanjilo sugestivnost ove strofe: Bodler je u tvom prevodu raspričan.
A „svit“ i „shrvo“ pute ka vrlo uočljivoj mani tvog jezika: često krnjiš riječi da bi stale u metar, nego, hajde, da ne cjepidlačim, mada će svak lako vidjeti da je moj prepjev pravljen boljim jezikom i da je točniji: krošnja drveta koje je “jadno” ne može biti “kužna”, a pupoljci mogu.

a)Elle ravale ainsi l’écume de sa haine,
Et, ne comprenant pas les desseins éternels,
Elle-même prépare au fond de la Géhenne
Les bűchers consacrés aux crimes maternels.

b) Tako ona guta pjenu svoje mržnje,
I, ne shvatajući vječne namjere,
Sama priprema u dnu Pakla
Lomače posvećene/namijenjene majčinskim zločinima.

c) Tako ona guta svoje mržnje pjene,
I vječne namjere jer ne shvata, sprema
Sama sve lomače što su posvećene
Zločinima majki, na dnu Džehenema.

d) Tako su joj usne mržnjom zapjenjene;
i ne shvatajući odredbe starinske,
sama sebi sprema usred dna Gehene
lomaču dignutu za grehe majčinske.

Musje Mađioničar! Kad se „Gehena“ prevede na srpski, dobije se Džehenem. Ne zezam se. Skokov Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika kaže da je džehenem „balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar.gehenem< hebrejska složenica gē ben Hinom, ‘vrt sina Hinomova’, naziv mjesta gdje su se prinosile žrtve Molohu, koje je ukinuo Joazis)“.
Ali ti si suviše dobar Srbin da bi se otimao za turcizme, pa si ostavio francusku riječ: ovdje nisi jezički čistunac, i čudi me zašto su ti Bodlerove “letargične sjene” toliko mrske da si ih pretvorio u “mrkline beživne”, još jedan dokaz da te napor da budeš jezički inventivan čini glupljim nego što bi neizbježno morao biti. Dok meni, Alijinom janjičaru, riječ „džehenem“ miluje uho, ali i ja umijem biti Srbin, mislim jezički, a čim se taj „Srbin u meni nadme i napiri“, kako bi rekao Kočićev David, kao od šale napravi još jedan prepjev, bolji od tvoga:

Tako ona guta svoje mržnje pjene
I, bez poimanja vječitih namjera,
Lomače priprema sama, sred Gehene,
Što su posvećene zločinstvu matera.

“Vječne namjere” (“les desseins éternels“) pretvorio si u “odredbe starinske”, i zaslužio pljusku, čak dvije: ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe. Ali nisi kriv ti već despot Srok: nisi našao ništa bolje od pridjeva „starinske“ da se rimuje s „majčinske“, konju kome je vandalsko uništavanje velike poezije omiljeni šport, a blejiš o prljavšini u mojim prevodima Bodlera, i to ti koji si od velikog Bodlerovog stiha: ”Bu sans soif et mangé sans faim” (“Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”) napravio bogalja iz staračkog doma: “jedino za žeđ znah i za glad.“ Tiranija sroka te nagnala i da vječnost gospodnjih namjera pretvoriš u davnu prošlost, da je staviš u pluskvamperfekat, pa bi ti opet trebalo reći ono što je Andrićev Fočak rekao Đerezelezu kad se trkao za đevojku: “Aferim, kenjčino!“, ali ću radije kazati kao Andrićevi Višegrađani kad se učtivo ibrete: „Ih jarabi, jarabi“.
Po tebi “méchancetés” u prethodnoj stofi nisu “zloće” već “zločinstva”, a u ovoj strofi “crimes maternels” nisu “majčinski zločini” kao u originalu, već “gresi”, pa ću ponoviti što sam već rekao: ovo Kašanin zove „samovolja amatera“, za šta su krive tvoje promašene, pa i nakaradne rime koje su te nagnale da „zloće“ pretvoriš u „zločinstva“, a metar te prisilio da „majčinske zločine“ pretvorih u „grehe“, jer leksem „zločini“ ima slog više. Možda bi doživio lom živaca kad bi versifikaciju svojih prevoda pogledao očima profesora poezije koji kao pjesnik i prevodilac umije praviti valjane vezane stihove.
A jedninom “lomača“ banaliziraš original gdje je množina (“lomače“) izvor velike poezije, doduše vrlo suptilne, i da se ona osjeti treba imati za poeziju čulo finije od tvog. Oba moja prepjeva sačuvali su množinu, a tvoj nije, jer si taj stih pogrešno pročitao: „elle-même prépare“ što znači „sama (bukvalno, ona sama) sprema“, a ne „sama sebi sprema“, kako si kao nenadjebivi znalac francuskog preveo, zato si morao ukloniti množinu, jer sam sebi ne možeš spremati lomače.
Bedan je prepjev koji kaže da će, zbog mržnje i neshvatanja „vječnih namjera“, ta žena gorjeti na lomači u paklu, čime si, moj buzdo, što rekli Dalmoši, velikog pretvorio u osrednjeg pjesnika koji morališe kao zadnja seoska popina! Jer ovom prizoru lomače daju snagu u kojoj ima nečeg nadrealističkog i nije slučajno što se Andre Breton kleo u Bodlera.
Odmah se javlja primisao da će ta žena gorjeti na svim lomačama u paklu, a ovo čitanje se ne može sasvim odbaciti: ovo je rana Bodlerova pjesma i možda se radi o romantičarskoj hiperboli, u svakom slučaju, nezaboravne su te lomače koje u paklu priprema jedna žena što mrzi svoje dijete i ne shvaća „vječne namjere“: Bodler ih ne zove božjim, jer nije njegovao dobrosusjedske odnose sa „starim krvnikom“, a da o dotičnom nema najpohvalnije mišljenje sugeriše i epitet „consacrés“ koji znači „posvećen“ i „namijenjen“, a ostavio sam prvo značenje, jer konsekracija lomača zvuči crnohumorno: sve što je stvorio taj „tiranin presit i mesa i vina“, čak i lomače, mora biti posvećeno.
Pada mi na pamet i ona kur’anska: “ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude“, te ako i nema veze s Bodlerom, pomaže da do kraja oćutimo snagu vizije: mržnjom prema sinu ta žena koja ne shvata „vječne namjere“ priprema lomače gdje se gori zbog „majčinskih zločina“, što je suludo i genijalno. Ničeg od ovog nema u tvom prevodu koji nije prljav već čist kao pričešće: „majčinski zločini“ postali su „gresi“, lomača je jedna, uz to je „dignuta“, a zbog ovakvih prepjeva koji su dokaz da si truba za poeziju, opet si zaslužio si šamar, ali nogom, i ne u lice, kako bi rekao Matoš.

a) Pourtant, sous la tutelle invisible d’un Ange,
L’Enfant déshérité s’enivre de soleil
Et dans tout ce qu’il boit et dans tout ce qu’il mange
Retrouve l’ambroisie et le nectar vermeil.

b) Ipak, pod nevidljivim starateljstvom jednog Anđela,
Razbaštinjeno dijete opija se suncem
I u svemu što pije i u svemu što jede
Pronalazi ambroziju i rumeni nektar.

c) No, uz skrb Anđela što vidljiva nije,
Razbaštinjeno se čedo suncem pjani
I rumeni nektar s ambrozijom krije
Sve ono što pije i sve čim se hrani.

d) Al’, pod nevidljivim okriljem Anđela,
odbačeno dete srče sunčev grumen,
i sred svoga pića i sred svoga jela
nađe ambroziju ili nektar rumen.

Musje Vilenjak! Osim drugog stiha, i ovo si preveo solidno, ali je bolji moj prevod, sročen je boljim jezikom i bez grešaka, mada moje prepjeve Bodlera zoveš „prljavim” ti koji si u njegovim pjesmama počinio više zijana no jazavac u Davidovim “kuruzima”, zato sam te u ovoj knjizi lemao njegovim “paligrapima”.
„Sunčev grumen“ koji „dete srče“ ide u modernizacije pjesništva od kojih se prištim, jer često unište ili sjeftine poeziju, a ova slika nije takva, ali dijete u originalu nije „odbačeno“ već „razbaštinjeno“, no pošto taj leksem nije mogao stati u metar, izbacio si bez grizodušja možda najvažniji epitet u pjesmi, jer o francuskim pjesnicima koji su se osjećali razbaštinjeni može se napisati dug esej, a prvi koga se sjećamo naravno je Nerval i njegov sonet naslovljen španskom riječju El Desdichado što znači razbaštinjen, koji počinje stihovima:

Tmičnik sam, Udovac, Neutješnik sada,
Akvitanski princ sred kule oburvane.

Nerval se smatrao potomkom jednog od vitezova njemačkog cara Otona poznatih pod imenom Labrunie ili Brunyer de la Brunie, čije su kule u drevnoj Akvitaniji davno srušene. I Bodlerova „kržljava nakaza“ je razabaštinjeni plemić. Ali spreg „razbaštinjeno čedo“, u sklopu Bodlerovog pjesničkog djela, čitamo i kao raskid s književnim nasljeđem. Te konotacije epiteta „razbaštinjen“ šutnuo si iz pjesme – čujem da si u mladosti bio dobar fudbaler – a tvoje „odbačeno dete“ zvuči kao raspilavljeni poziv da imamo sućuti za njega, jer si veliki majstor za pretvaranje dragulja u staklence.

a) Il joue avec le vent, cause avec le nuage,
Et s’enivre en chantant du chemin de la croix;
Et l’Esprit qui le suit dans son pèlerinage
Pleure de le voir gai comme un oiseau des bois.

b) Igra se sa vjetrom, priča sa oblakom,
Opija se pjevajući o križnom putu;
I Duh koji ga prati na njegovom hodočašću
Plače što ga vidi veselog kao ptica u šumi.

c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom priča,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Videć ga veselog kao šumska ptica
Duh što proštenje mu prati suze lije.

d) Igra se sa vetrom, priča sa oblakom,
i opija pesmom u stradalnoj tmici;
a duh što ga sledi za svakim korakom
plače videći ga sličnog vedroj ptici.

Musje Vrac! Moje prepjeve Bodlera zoveš „prljavim“, a drugi stih ti je falsifikat, mada jeste čist kao pričesno vino: umjesto pjesnika koji se opija pjesmom o križnom putu, što je velika poezija, tvoj pjesnik se opija pjesmom u „stradalnoj tmici“, ali nije jasno jesi li ovaj prevod izvadio iz malog mozga ili iz repne kosti? Ovo je uradak Malarmeovog sljedbenika koji svoje prevode puni balkanskim tmušama đe bi i đavao, a kamoli pjesnik, slomio nogu.
„Stradalna tmica“ je i djelo maga koji riječi-princeze pretvara u krastače, pa bih pitao: kakva je ovo tmica što strada? Đe ti je bila pamet kad si ovo sročio? U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pridjev „stradalni“ kaže se „koji je mnogo stradao“ i navodi se Isidora Sekulić: „Pevao je… sa onom bojom (glasa) koji tako dira ljude melanholične, stradalne“. I ti, slepče koji ne vidiš da treba napisati „u stradanja tmici“, kažeš da su moji prepjevi Bodlera „prljavi“.
Tvoja nasilja nad našim jezikom priča su za sebe. Još jedan primjer. Bodler u pjesmi Balkon (Le Balcon) kaže: „Les soirs, illuminés par l’ardeur du charbon“, što znači: „Večeri obasjane vrelinom uglja“, a u tebe su „Noći obasjane ugljem koji zrca“! Šta zrca, ćaća te mađioničarski, kako ugalj može da ogleda? Zrcati znači zrcaliti, i evo Preradovićevih stihova iz rečnika SANU: ”Priroda se uviek prima / Našeg srca / U njem zrca / Jasnost svoju i svoj mrak.” Kažeš da ugalj ogleda, a moje prepjeve Bodlera zoveš „prljavim prevođenjem“, stoko neslana.
U originalu, pjesnikov hod po svijetu je hodočašće, pa se pitam: je li ga iko ovoliko uzvisio? Ni hodočašća nema u tvom prevodu „čistom kao svijeća koja pred časnim krstom gori“, što rekao Jejts, ali u mom „prljavom“ ima ga, to je hrvatska riječ proštenje, jer sam, jezički, Crnogorac, Srbin, Hrvat i Bošnjak. Kao prevodilački amater, mrziš duge riječi: kad u Laforgovu sonetu naiđeš na riječ „umjetnosti“, precrtaš je, a kad u Bodlera nagaziš na „hodočašće“, kopačkom ga šutneš ga iz pjesme…
U tebe nema epiteta „šumski“, jer ti je metar bio pretijesan, ali njegovo odsustvo osiromašuje smisao stiha: u nas i narod zna da ptica ne smije ostati bez pridjeva, zato veli „čio ka tica u gori“. Zato si morao sačuvati pridjev „šumski“ koji sugeriše radost što je osjeća jedno biće u svom domu.
A pošto te Bog obdario sljepilom za nijanse, ne vidiš da je od tvog prevoda: “plače videći ga sličnog vedroj ptici“, bolje kazati: „plače videći ga veselog ko ptica“, uz izmjenu u drugom stihu: „opija se pesmom sred stradalnih tmica“.
Od Bodlerove strofe, gdje se hod po mukama pretvara u hodočašće, što već potvrđuje, mada je ovo njegova rana pjesma, velikog pjesnika, u tvom prepjevu ostalo je duplo golo iz banalnog razloga: riječ “hodočašće”, najvažniju u strofi, precrtao si jer nije mogla stati u metar i jer si vrač koji gulivere pretvara u liliputance, a zlato u blato, i iz te kaljuže vreči u Vestima da su moji prevodi Bodlera “prljavi”.

a ) Tous ceux qu’il veut aimer l’observent avec crainte,
Ou bien, s’enhardissant de sa tranquillité,
Cherchent à qui saura lui tirer une plainte,
Et font sur lui l’essai de leur férocité.

b) Svi oni koje želi da voli posmatraju ga sa strahom,
Ili, ohrabreni njegovom mirnoćom,
Traže ko će moći da mu izvuče jauk
I nad njim isprobavaju svoju krvoločnost.

c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, ohrabreni njegovim spokojem,
Traže ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju okrutnosti svoje,

d) Svak kom ljubav nudi sa strepnjom ga gleda,
ili pak koristeć njegovu smirenost,
traži način da mu zada još ozleda,
i na njemu kuša svu svoju svirepost.

Musje Amater! Nikad se Bodlerov pjesnik ne bi srozao da „nudi ljubav“ bilo kome, jer je plemić, razbaštinjen, ali plemić. Iz sličnih razloga je grdno promašio i tvoj prepjev “traži način da mu zada još ozleda“, zato što je netačan: bit trećeg stiha je u tome što njegovi bližnji hoće da čuju kako pati, ali plemiću neće „izvući jauk“, kako kaže original, to jest „glas boli“, kako sam ja preveo, a tvoj prepjev: “traži način da mu zada još ozljeda“ rastužuje me, jer je opet dokaz da si rođeni antitalenat za poeziju.
No ako nepristran čitatelj moj „prljavi“ jezik i stil uporedi s tvojima čistim kao suza, biće mu očito da je Bodler mnogo veći pjesnik u mom nego u tvom prevodu: ti snižavaš vrijednost stihova, jer često ne znaš u čemu je poezija. A da je tvoj prevod čistiji, vidi se iz sintagmi “ljubav nudi“ (ko kurva), „koristeć smirenost“ (kancelarijski stil) „traži način da mu zada“ (bedna proza). Tvoji prevodi, pogotovo pjesama Bodlerovih, najčešće osciliraju između jeftinog poetiziranja i teškog trivijaliziranja originala.
I još jedna stvar: rimu “tranquillité”-“férocité” (“spokoj”- “krvoločnost”) smatraš “konstantom” i tog pravila, koje po meni debilno, držiš se gdje god možeš, zato se istom rimom završavaju se stihovi u tvom prevodu: “smirenost”-“svirepost”, zato je, iz drugog stiha: “ili pak koristeć njegovu smirenost”, isparila sva poezija koju sadrži original, a s lozinkom o konstantama, ispisanom na zastavi, uništio se stotine velikih francuskih stihova. O tome ću još govoriti.

a) Dans le pain et le vin destinés à sa bouche
Ils mêlent de la cendre avec d’impurs crachats;
Avec hypocrisie ils jettent ce qu’il touche,
Et s’accusent d’avoir mis leurs pieds dans ses pas.

b) U hljeb i vino namijenjeno njegovim ustima
Miješaju pepeo s nečistim ispljuvcima;
S dvoličnošću bacaju sve što dodirne,
I optužuju se što su išli njegovim putem.

c) U hljeb i u vino što ih njemu pruže
Pepeo s nečistim hračcima umute;
Što takne, s dvoličjem bace i optuže
Sebe što njegovim hodili su putem.

d) U hleb i u vino za njegov sto pusti
mešaju crn pepel i ispljuvak gorak;
s dvoličnošću bace sve gde ruku spusti
a optuže svakog ko mu sledi korak.

Musje Diletant! Ne kužim što nisi napisao “mešaju pepeo” i čemu služi „crn“ kojeg u originalu nema i šta znači ta crnina zbog koje si nad „pepelom“ napravio faul u jedanaestercu, ali ni jedan tvoj sudac-obožavatelj neće ti svirati penal. Proučavajući tvoje prevode, često sam sebi zborio: kad tom geniju dođu mušice, očekuj svašta, pa i da poeziju pretvori u “crn pepel“. To nije sve.
Ako se pomnije razmotre završeci stihova u tvom prevodu, očito je da si mizeran versifikator: izmislio si “sto njegov pusti“ da se rimuje sa „spusti“; ispljuvak nije „nečist“ već „gorak“ da se rimuje sa „korak“; umjesto „sve što takne“ kažeš “sve gde ruku spusti“, a pošto si bez sluha za jezik, ne čuješ da se „gde“ ne može baciti i da je trebalo reći: „dvolično (ili s dvoličjem) sve bace na ŠTA ruku spusti“ i, najzad, umjesto „ide njegovim putem“, praviš poetizaciju “sledi njegov korak“, a ove izmišljotine i netačnosti, ova češanja “desnim palcem ispod lijeve lopatice, kako se češu samo ruski seljaci“ skrivila je tvoja žalosna nevještina u pravljenju vezanih stihova.

a) Sa femme va criant sur les places publiques:
«Puisqu’il me trouve assez belle pour m’adorer,
Je ferai le métier des idoles antiques,
Et comme elles je veux me faire redorer;

b) Njegova žena ide vičući po javnim trgovima:
“Kako on nalazi da sam dovoljno lijepa da me obožava,
Obavljaću zanat starodrevnih idola,
I kao i oni daću da me pozlate;

b)“Jer sam lijepa mu dosta”– viče s javnih
Trgova žena mu – “za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavnih,
I da pozlate me ko oni ću dati;

d) Žena mu svud viče na mestima javnim:
“Kad mu je lepota moja božanstvena,
vladaću se nalik idolima davnim,
i stog želim da sam cela pozlaćena.

Musje Kolja! Ova strofa ti je pristojno prevedena, ali moj prevod je mnogo bolji, jer se u njemu vidi ono čega u tvom nema ili se ne osjeća: preciznost pjesničke tvorbe i čvrsta veza među slikama. Pošto pjesnik, kaže njegova žena, od mene, zbog moje ljepote, pravi idola, upražnjavaću njin zanat, a pošto idole pozlaćuju, hoću da me obuče u zlato! Temelj pjesničke gradnje ovdje je silogizam, opet imamo bodlerovski spoj mašte i razuma koji je kontroliše, a iz tvog prevoda ne vidi se silogistički precizno mišljenje koje je izvor poezije. Moj prevod je sačuvao što ti ne mereš: u tebe, žena se „vlada nalik idolima“, a u mene “obavlja zanat idola“, kao u originalu, čim je sačuvana reska ironija koju si ti uništio, što mi omogućuje da prenesem nijanse značenja kojih u tvom prevodu naprosto nema: jedno je kad žena želi da je cijela pozlaćena, a nešto dugo je i bolje kad žena veli, kao u originalu, da će, po uzoru na idole, dati da je se pozlati. I jedno je kad je pjesniku njena ljepota „božanstvena“, a nešto drugo je i bolje kad žena kaže, kao u originalu, da je dovoljna lijepa da je obožava, to jest da je pretvori u idola. Tvoj prevod je mnogo siromašniji smislom, a analiza tvog prevoda pjesme Riječi na duni pokazala je i da značenjsko bogatstvo Igoovih stihova često pretvaraš u ubogost, a original naprosto očerupaš. U pjesmi Čitaocu (Au Lecteur) Bodler kaže:

Ainsi qu’un débauché pauvre qui baise et mange
Le sein martyrisé d’une antique catin,
Nous volons au passage un plaisir clandestin
Que nouspressons bien fort comme une vieille orange.

Kao siromašni razvratnik što ljubi i grize
Izmučene grudi drevne kurve,
Krademo usput užitak nedozvoljeni
Cijedeći ga snažno, kao staru narandžu.

Vešović:

Kao drevnoj kurvi razvratnik bez pare
Što ljubi i grize grud svu izmučenu,
Krademo usputno slast nedozvoljenu,
Cedeći je snažno, ko narandže stare.

Mićević:

Kao ubog bludnik koji spušta kandže
na presahla prsa kakve kurve drevne,
potkradamo svaku slast što tajno sevne,
cedeći je poput stare pomorandže.

Moj prepjev ništa iz strofe nije ispustio niti joj dodao čega nema, a mag em laže, jer u originalu nema kandži, ni presahlih prsa, em je očerupao Bodlera: izbacio je pridjev “izmučen” koji sugeriše samilost za kurve; precrtao je moćan glagolski par “ljubi i grize” i prilog “usputno” koji krađu boji ironijom, jer ovo je umanjivanje koje uvećava; u njega nema pridjeva “snažno” koji od ceđenja pravi brutalnu fizičku radnju, a “nedozvoljeni užitak” u Mićevića je postao “slast što tajno sevne”: direktnu poeziju je pretvorio u poetizacije književnog evnuha, daleke od originala i od poezije. I ovo je jedan od prepjeva koji se ”čitaju pri sranju”, što rekao Juvenal, ali Mićevićevi prevodi Bodlera nisu prljavi nego moji, jeben li mu svetu nedilju.
III
Magareštine koje Vrač pravi u svojim prevodima potiču i iz samouvjerenosti bez pokrića: često se ponaša kao da našem jeziku prevoda te pjesme nije bilo, niti će ih biti nakon njegovog prepjeva koji je, već smo čuli, “oblik njegovog dubljeg, ispravnijeg čitanja”. Što često znači urnisanja.

a) Et je me soûlerai de nard, d’encens, de myrrhe,
De génuflexions, de viandes et de vins,
Pour savoir si je puis dans un coeur qui m’admire
Usurper en riant les hommages divins!

b) Opiću se mirisavim uljem, tamjanom i mirtom,
Klečanjem, mesom i vinima,
Da saznam mogu li u srcu koje mi se divi
Preoteti, smijući se, božanske počasti.

c) Opiću se nardom, tamjanom, klečanjem,
Mirhom, mesom, vinom, jer bih znati htjela
Bih li, smijući se, božansko štovanje
U tom zadivljenom srcu preotela.

d) Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom,
obožavanjima, od mesa, od slasti,
da vidim mogu li tom srcu izbirnom
iznudit uz osmeh božanske počasti.

Musje Ošljar! Prevodi koje sam ti proučio kažu da ti se nikad nije omakao ovakav prepjev gdje sam sačuvao čak i uzurpiranje božanskog štovanja. U tebe, u prvom stihu, imenica ulje je bez epiteta „mirisav“, pa opijanje uljem, riječ koja u savremenom jeziku znači zejtin, izaziva nedoumicu, ali ovakvi prevodi Bodlera nisu te omeli da riječ ”nepogoda” proglasiš mojim ”nedovoljno jasnim” prevodom riječi “orage”: ti koji se gordiš svojim “zatamnjenjima” Bodlerovih stihova, od mene tražiš neumoljivu jasnoću, jer ti vlastito gomno lepo miriše.
U mom prevodu stoji „nard“, što znači mirisavo ulje, ali ti ne voliš zavirivati u rječnike gdje piše da je nard biljka „od koje se neke vrste (iz Indije, sa Cejlona, Jave) gaje za dobijanje mirisnog nardovog ulja“. I naši pjesnici odavno rabe tu riječ i nisam odolio kušnji da citiram jednu svoju satiričnu strofu o crnogorskom Šešelju, poznatijem kao Vojvoda od Dubrovnika:

Sarajevo se više ne sjeća Šimona Parda
Od koga mogao je i turski ondašnji car da
Nauči štošta. A kad umre mi još jedan kardaš,
Tužan sam, jer onamo, znam, ne čeka ga čarda
Đe se derneči, ali tješi me što mogu bar da
Uzviknem: đevojačka duša ti poput narda
Miriše, a čojstvo ti je glasnije no lubarda,
O, vječni Kilibarda!

U tvom prevodu žena će se opiti „obožavanjem“, a ne, kao u originalu, pjesnikovim klečanjem pred idolom, ne vidiš koliko je „obožavanje“ blijedo i praznjikavo u poredbi sa bukvalnim klečanjem koje žene opija, zato si pjesničku sliku opet sveo na obavijesnu riječ, što ti se često desi: u naš jezik ne prenosiš original već nas o njemu informišeš.
U tvom prevodu naš jezik je opet nagrabusio, jer šta znači “od mesa, od slasti“? Mogao si da kažeš: „Opiću se od ulja, tamjana, izmirne, od obožavanja, od mesa, od slasti“, ili: „Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, mesom, slašću“, ali od dvije ispravne konstrukcije praviš križanca hromog ko Vuk Karadžić: “opiću se uljem, tamjanom… od mesa, od slasti“, jer ti treba rima sa „počasti“. I ti, šmokljane, dabili šmokljane, veliš da su moji prevodi Bodlera „prljavi“.
Pjesnikova će se žena u originalu opiti „mesom i vinom“, a u tvom prevodu nema vina: izbacio si ga pod prisilom rime i zato što ne haješ za činjenicu da je Cvijeće zla jedna od tri najcjelovitije knjige evropske lirike, kako je rekao Hugo Fridrih, a to jedinstvo se ogleda i u brojnim mikro-detaljima: i Bodlerov Jehova je „ko tiranin presit i mesa i vina“. Bozi u njegovoj poeziji, svejedno radi li se o ženama pretvorenim u kumire ili o savaotima, obožavaju meso i vino.
A kad si „srce koje mi se divi“ pretvorio u “srce izbirno“, klikuo sam: bravo, maestro! U Crnoj Gori bi rekli: e jes majstor, otac ga očin! Ali me ne čudiš, jer sam pokazao da zbog rime znaš naglavce okrenuti i svijet i jezik: u prevodu Lamartinove Iskije zbog rime sa „spava“ plav ti je žal a ne val! I mora da si sebi čestitao na kovanici „izbiran“ koja je dokaz da si bez jezičkog sluha i znanja: u nas postoji pridjev „izbirljiv“ i zna se šta znači, a „ïzbīrnī“ je „eliminacioni“: radi se o takmičenjima u kojim se pravi odbir ekipa ili pojedinaca. Ne znaš svoj jezik i misliš da si napravio novu riječ koja bi trebalo da znači izbirljiv, ali ta je riječ postojala prije tvoje „kovanice“ i samo bedaci izmišljaju riječi koje postoje. Ti ne znaš da ne znaš srpski jezik.

a) Et, quand je m’ennuierai de ces farces impies,
Je poserai sur lui ma frêle et forte main;
Et mes ongles, pareils aux ongles des harpies,
Sauront jusqu’à son coeur se frayer un chemin.

b) I kad mi dosade sve te bezbožne lakrdije,
Staviću na njega svoju lomnu i jaku ruku;
I moji nokti, isti kao nokti harpija,
Znaće do njegovog srca prokrčiti si put.

c) Prva verzija: I, sita bezbožnih svih tih lakrdija,
Lomnu i jaku ću ruku na nj da stavim,
A ona noktima, ko nokti harpija,
Do srca mu put svoj znaće da napravi.

c) Druga verzija: I kada bezbožne sve te lakdrije
Dosade mi, lomna i jaka će ova
Ruka da noktima, ko nokti harpije,
Put sebi prokrči do srca njegova.

A kad mi se smuči od tih lakrdija,
spustiću na njega krhku jaku ruku;
i nokti mi, nalik noktima harpija,
do srca će njemu skroz da se zavuku.

Musje Micevic! Ovo ti je najbolje prevedena strofa, mada nije teška za prevođenje, jer jedna rima već postoji, a slike u njoj su jednostavne, ali bi ljepše bilo da ti, koji vazda sačuvaš svako ”i” iz originala, nisi izbacio „i“ između dva pridjeva, što nije teško postići: „krhku i jaku ću na nj spustiti ruku“. Od tvoga bolje su obje verzije moga prepjeva, mada još ne znam koja je vrednija. Važna mi je bila fraza napraviti put do nečijeg srca jer priziva zadobijanje ljubavi, ali sljedeća strofa je naglo skidanje maske i taj put do srca sijevne crnim humorom, jer je metafora bukvalizirana: put do srca pravi se doslovce, noktima harpija, čega nema u tvom stihu „do srca će njemu skroz da se zavuku“.
U drugoj verziji prevoda izbacio sam riječi „staviću na njega“, bez kojih ta strofa može, čak djeluje tvrđe i zbijenije, dok je frazom prokrčiti put do srca pojačan crnohumorni naboj ove strofe. U prevodilačkom poslu često se desi da ono što izgubiš na mostu dobiješ na ćupriji, a u književnosti ćuprije su važnije, kako sugeriše i naslov Andrićevog romana.

a) Comme un tout jeune oiseau qui tremble et qui palpite,
J’arracherai ce coeur tout rouge de son sein,
Et, pour rassasier ma bête favorite
Je le lui jetterai par terre avec dédain!

b) Kao mladu pticu koja drhti i treperi,
Iščupaću to potpuno crveno srce iz njegovih grudi,
I, da zasitim svoju omiljenu životinju
Baciću joj ga na zemlju s prezirom!

b) Nalik treperavom i drhtavom ptiću,
Iščupaću ovo srce, skroz crveno,
I, da je zasitim, s prezirom baciću
Na zemlju ga svojoj zvjerki omiljenoj.

c) Kao mladu pticu što mre i treperi,
čupaću mu srce crveno iz grudi,
i, da glad zasitim najmilije zveri,
baciću ga na tle njoj uz prezir ludi.

Musje Vrac! I ovu strofu preveo si solidno, ali nije da joj se nema šta zamjeriti: ptica u originalu “drhti”, a u tebe “mre”, na što ju je prisilio metar; umjesto svršenog glagola „iščupaću“ stavio si trajni “čupaću“, da bi u stih stala zamjenica „mu“, mada je iskaz i bez nje jasan: „iščupaću srce crveno iz grudi“; izostavio si „tout“, a ja ga sačuvao („skroz crveno“) i zbog rime dopisao si „ludi“, pa se zalud pitamo: zašto ta žena vlastiti prezir naziva ludim, i šta bi to imalo značiti? Sam izvuci zaključak ko je bolje obavio posao. A pošto srce nije u peti već u grudima, smatrao sam da bez njih moj prepjev može: ovo kažem kako bih upozorio da imam osjećaj, tvojski rečeno, za “bitnosti“ u pjesmi, kojeg si ti žalosno lišen.

a)Vers le Ciel, oû son oeil voit un trône splendide
Le Poète serein lève ses bras pieux
Et les vastes éclairs de son esprit lucide
Lui dérobent l’aspect des peuples furieux:

b) Prema Nebu, gdje njegovo oko vidi predivno prijestolje,
Spokojni Pjesnik diže svoje pobožne ruke
I široke munje iz njegovog jasnog duha
Skrivaju mu pogled bijesnih naroda:

c) Ka nebu, gdje vidi prestolje prekrasno,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik
I široke munje iz duha mu jasnog
Skrivaju mu pogled naroda bijesnih:

d) K nebu, gde sjaj vidi prestola ogromnog,
pesnik blažen diže svoje ruke smerne,
a snažni oblesci duha mu prodornog
sklanjaju lik gnevni svetine bezmerne:

Musje Žrec! Kad poredim ove prepjeve, očito je da se tvoj temelji na poetici idimi-dođi-mi koje se često držiš. Pošto znaš francuski a ramlješ iz srpskog, objasniću da idimi-dođi-mi znači aljkavo, zbrzano, a moj prepjev veli da ovakve kao u bakru gravirane strofe nemaš ni u jednom svom prepjevu i prepuštam ti da u brdu svojih prevedenih knjiga, ne manjem od Kremeštave glavice iz mog zavičaja, takvu strofu nađeš i citiraš je i donekle ublažiš moj izrazito nepovoljan sud o tvom čarobnjaštvu, koje često zna biti dahijsko.
Zbog rime s epitetom “prodornog“ uz „prestolje“ si dopisao „ogromno“, kako božji tron zamišlja mali Đokica. Ili si, jer tvrdiš je “ogroman” jedini tačan prevod epiteta “immense” i da u Riznici francuskog jezika navedeni iskaz: „Dieu est immense; c’est un être immense“ znači „Bog je ogroman; to je ogromno biće”, odlučio da mu i presto bude „ogroman“ kako bi mu ogromno dupe imalo đe da stane?
U originalu, gdje pjesnik nije „blažen“ već spokojan, miran pred svjetinom, kaže se „peuples furieux“ (bijesni narodi), ali na tren prihvatam riječ “svjetina“: romantičari jesu voljeli pjevati o susretu gomile i pjesnika koji se iznad njenog bijesa često uzvisivao spokojem, a ne „blaženstvom“ koje treba ostaviti dušama u raju, ali je romantičarsko nasljeđe Bodler preobražavao. Tvoj pjesnik em je blažen, em ima ruke smerne i fali mu samo mantija. U čas kad ih diže k božjem prestolju, kad s Bogom opšti u duhu, ruke su mu pobožne, tako mi kaže jezički sluh koji tebi nije jača strana: ruke su pobožne, a ostatak pjesnika ko zna je li?
U tebe nema „širokih munja iz duha mu jasnog“: u čas punog poimanja stvari pjesnikov duh u tvom prevodu ne baca munje kao u originalu, već „snažne odbleske duha mu prodornog“, jer ti je taj iskaz poetičniji, od čega opet strada poezija: uklonivši munje, ukinuo si mogućnost da se u čitaočevu duhu realizuje bilo koje od značenja koja su munje nakupile u svjetskoj i evropskoj tradiciji, od Biblije i Grka do Bodlerovog doba.
I zašto veliš „odbljesci“, a ne „bljesci“? U Riznici francuskog jezika nema primjera da riječ éclair konotira odbljesak (reflet): njeno značenje vrti se oko sijevanja, bljeska mača, intuicije i slično, pa zašto nisi rekao „snažni bljesci“, umjesto „snažni odbljesci“? Zato što prva riječ ima dva sloga, a tebi trebaju tri! O mom „prljavom prevođenju“ Bodlera blejiš ti koji ga često u drugorazrednu pojavu pretvaraš, jer ga praviš, kao Bog Adama, po svom vlatsitom podobiju.
Četvrti stih: “Lui dérobent l’aspect des peuples furieux” (“Skrivaju mu pogled bijesnih naroda“) u tvom prevodu se proveo ko Manja na Šiški: od „bijesnih naroda“ napravio si „svetinu bezmernu“ da se rimuje s „rukama smernim“, dokaz da je tvoj prevod čist kao krin, a moj prevod: “Skrivaju mu pogled naroda bijesnih“ potvrda je „prljavog prevođenja“, jer ko sam to ja utjerujem u laž genija-diletanta?
I možemo se sporiti tek oko značenja imenice „l’aspect“: skupa sa Sunitom Subašić vjerujem da pjesniku munje “skrivaju pogled bijesnih naroda”, jer Le Petit Robert kaže da je osnovno značenje te riječi “vue”, to jest pogled, bijesni pogled ustremljen ka pjesniku. Riječ “l’aspect” može značiti i prizor (Igo kaže: „L’aspect du sang n’est doux qu’au regrad des méchants“, to jest: „Prizor krvi ugodan je samo pogledu nevaljalaca“), i nije isključeno da treba reći: “skrivaju mu prizor naroda bijesnih“, ali ta bi slika bila manje dramatična, jer u njoj nema izravne veze između pjesnika i pobješnjelih naroda.
No „l’aspect“ može značiti „face“ (lice) i dopušta čitanje da munje „skrivaju lik“ tih naroda, ali ovaj prevod bio bi najmanje ubjedljiv, jer biblijska gungula naroda teško da može imati lik, a glagol „sklanjaju“, umjesto „skrivaju“, spada u tvoja jezička prenemaganja od kojih mi se često smuči.
I na kraju, ali ne na beznačaju, kako Slobodan Jovanović prevodi frazu last but not least, tvoja je „svjetina“ promašena i zato što se u originalu radi o planetarnoj slici: nema trga s gomilom kao u romantičara, pjesnikov pogled obuhvata zemaljsku kuglu, vidi sve narode, krasan primjer kako je Bodler preobražavao romantičarsko nasljeđe.

a) «Soyez béni, mon Dieu, qui donnez la souffrance
Comme un divin remède à nos impuretés
Et comme la meilleure et la plus pure essence
Qui prépare les forts aux saintes voluptés!

b) “Blagoslovljen budi, Bože moj, koji dajete patnju
Kao božanski lijek naših nečistoća
I kao najbolje i najčišće eterično ulje
Što priprema jake za svete sladostrasti!

c) “Blagoslov vam, Bože, jer, božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nam dajete:
Nabolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja za naslade svete.

d) Blažen budi, Bože, što daješ mučninu
kao lek božanstven za naše beščasti
i kao najbolju i čistu suštinu
što priprema jake za presvete slasti.

Musje Amateru! Pošto epitet „blagosloven“ ima četiri sloga, tvoj Bog je postao „blažen“, mada on rajske duše čini blaženim, a „mučnina“, koju stavljaš umjesto dvosložne “patnje” da se rimuje sa „suština“, ima tri sloga. Po prisilom metra riječju “mučnina” od Bodlera praviš savremenika Sartrovog, a imenicu „essence“, to jest eterično ulje, pročitao si kao suštinu, jer si ubijač poezije koji pretvara konkretno u apstraktno, uništavajući tim iskonski temelj poezije, i, usput, mirise, srčiku Bodlerovog senzibileta, opet sikterišeš, što nije mali zločin: Bodler o jednom slikarskom platnu kaže da “ima miris ideala”, najveću od svih apstrakcija doživljava olfaktivno!
Od dva superlativa iz originala “najbolji i najčistiji“, u tvom prevodu preživio je prvi, a drugi postao pozitiv, dok je pridjev „svete“ avanzovao u „presvete“. Ko ima oči, vidjeće da sam iz originala prenio sve što se može prevesti, a ti si slon u porcelanskoj radnji koji je u izvorniku polupao sve što se moglo skrhati.

a) Je sais que vous gardez une place au Poète
Dans les rangs bienheureux des saintes Légions,
Et que vous l’invitez à l’éternelle fête
Des Trônes, des Vertus, des Dominations.

b) Znam da čuvate mjesto za Pjesnika
U redovima blaženih svetih Legija,
I da ga pozivate na vječnu svečanost
Prijestolja, Vrlina i Vlasti.

c) Znam, u redovima svetih Legiona
Blaženih, da mjesto Pjesniku čuvate
I da na vječitu svetkovinu Tronā,
Vrlina i Vlasti njega pozivate.

d)Znam da čuvaš jedno mesto za Pesnika
sred redova srećnih svojih svetih Četa,
i da pozivaš ga na slavlja velika
prestolja, Vrlina, Vladavina Sveta.

Musje Mađioničar! U ovoj strofi Bodler nas vodi na nebesa i „bienheureux“ nisu „srećni“ već „blaženi“, no pošto taj leksem ima slog viška, nije mogao stati u metar, a tebi su naredbe metra kao rejsove fetve ummetu.
I na nebesima ima biblijskih Legiona, a ne „Četa“ koje si turio da se rimuju sa “Sveta“, i napisao „slavlja velika“, mada u originalu nema množine, ni pridjeva „velika“, jer tamo postoji vječna svetkovina, pa ću pitati: ko si ti da na brzaka reformišeš Raj?
I Kolja, dušo moja, a Kočić bi dodao: medeno si ljeto moje, zar nije do tebe došla agencijska vijest da anđeli obitavaju van ovog svijeta? Možda je doprla, ali u posljednjem stihu riječ „Prestolja“ napisao si malim slovom i k tomu dodao „Vladavine Sveta“, što su dokazi da, šupčino, ne znaš da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova, a da si uključio mozak, skužio bi da se na nebu ne može prirediti ni „veliko“ ni malo „slavlje“ “Vladavina Sveta“ koje su ostale dolje, u dolini plača. Ti koji anđeoski red zvani Vlasti pretvaraš u „Vladavine Sveta“ i jesi najpozvaniji da moje prevode Bodlera proglasiš „prljavim“.

a) Je sais que la douleur est la noblesse unique
Où ne mordront jamais la terre et les enfers,
Et qu’il faut pour tresser ma couronne mystique
Imposer tous les temps et tous les univers.

b) Znam da je bol jedino plemstvo
U koje neće nikada zagristi zemlja ni pakao,
I da treba za pletenje moje mistične krune
Uložiti sva vremena i sve svjetove.

c) Znam da bol je plemstvo jedino u koje
Nikada zagristi zemlja ni ad neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.

d) Ja znam da je patnja znak prvi i dični
koji neće načet ni zemlja ni ponor,
i da moram pletuć svoj venac mistični
pokrenuti sva vremena i sav prostor.

Musje Štetočino! Bodler kaže „bol“, a ne „patnja“, i taj bol je „jedino plemstvo“, a ne „znak prvi i dični“, i u to „plemstvo“ „nikada neće zagristi zemlja ni pakao“, a ti ga ispravljaš: neće ga „načet zemlja ni ponor“, jer vjeruješ da čitalac mora skužiti da je taj „ponor“ pakao.
U Bodlera, dok si plete krunu, pjesnik “sva doba i sve svjetove umeće“, a ti, jer držiš da je prevod “oblik dubljeg ispravnijeg čitanja originala“, tvrdiš da pjesnik mora, pokrenuti sve vremena i sav prostor“, tvrdnja koju moreš nabiti na hašimagu. Sve ove magareštine si napravio u prevodu jednog katrena, a bulažnjenja, kojim pjesmu čistiš od poezije kao Dabić Šumsku od „Turaka“, bitan su biljeg tvojih prevoda.
Moj prepjev ove strofe takav je da ćeš od zavisti pozelenjeti, ali ovo se zarađuje cijelim životom: moje objavljene knjige, o kojim nemaš blagog ponjatija, vele da sam opskrbljen svim što je nužno da budem uspješan prevodilac poezije, dok tvoji prevodi nude obilje dokaza da često ideš bez čúne u svatove, i samo takav svat je, umjesto „jedino plemstvo“, mogao reći „znak prvi i dični“, a čitalac je obavezan da iz horoskopa pročita šta to znači.
Marko veli: „Znam da bol je plemstvo jedino u koje / Nikada zagristi zemlja ni ad neće“, što je u bobu točno prevedeno, što se tebi nikad nije desilo, a meni jeste stoput, jer velike stihove se moraju sačuvati, i čikam te da u mojim prevodima Bodlera nađeš veliki stih koji sam upropastio, čega u tvojim prevodima Bodlera ima ihihi koliko.
Glagol „zagristi“ je zbilja blistav: sugeriše da su čeljustima snabdjeveni i ovaj i onaj svijet i dobacuje do biblijskog zagrizanja u jabuku, dok ti, mutavče, kažeš: “Ja znam da je patnja znak prvi i dični koji neće načet ni zemlja ni ponor“, a blejiš o mojim „prljavim“ prevodima Bodlera, jer u tuđem oku vidiš trun, a u svom ne vidiš brvno.
I zašto, umjesto „načet“, nisi rekao „zagrist“? Zato što ti je prvo poetično, a drugo prozaično, pa ću ponoviti: kad ti čitam ovakve uratke, pomišljam da su do tebe došle tek dezinformacije o poeziji, zato si kao prevoditelj žrtva sopstvenog neukusa. Jer ukus, veli Francis Ponž, “umijeće je odbijanja, neprihvatanja”, a ti trke prihvataš rješenja koja ja s prezirom odbijam.
I umjesto „pakao“, kažeš „ponor“, da se rimuje sa „prostor“, što i nije osobita rima, ali me ne čudi, jer je iz tvog drugog teksta u Vestima jasno da o rimi ne znaš ni ono što su moji studenti morali znati za šesticu, i tvoje belajisanje sa srokovima mora da je i Bogu dojadilo, ali glagol „pokrenuti“ nisi napisao pod prisilom rime: to je dokaz da posljednja dva stiha originala nisi razumio: pjesnik ne „pokreće“ ništa već u svoju krunu, splićući je, umeće sva doba i sve svjetove. Kapiraš?
Ovo je zapravo portret Viktora Igoa koji je pjevao sva doba i svjetove. Teško je vjerovati da se Bodler, autor jedne knjige pjesama, istinski divio Igou koji je, kaže Miodrag Pavlović, napisao 200 000 stihova, ali u eseju o Igou, ako je i bio neiskren, kazao je više istine nego svi koji su u njemu vidjeli boga:
“Onaj koji nije kadar da sve slika, dvorce, udžerice, nežna osećanja i svirepost, ograničenu porodičnu ljubav i opšte milosrđe, ljupkost biljke i čuda arhitekture, sve najprijatnije što postoji i sve najstrašnije što se može naći, unutrašnji prisni smisao i spoljnu lepotu svake religije, duhovni i fizički lik svakog naroda, jednom rečju sve, od vidljvog do nevidljivog, od neba od pakla, taj, kažem, taj zbilja nije pesnik u onom najprostranijem i najlepšem smislu“.
Ili se Bodler, koji je pisao jedino o sebi, morao diviti Igou koji je pisao o svemu? Kako god bilo, kruna sazdana od svih svjetova i doba očito je pravljena za Igoovu glavu.

Mais les bijoux perdus de l’antique Palmyre,
Les métauxinconnus, les perles de la mer,
Par votre main montés ne pourraient suffire
A ce beau diadème éblouissant et clair;

b) Ali izgubljeni nakit drevne Palmire,
Nepoznati metali, biserje iz mora,
Uglavljeni (umetnuti) vašom rukom, neće biti dovoljni
Za tu lijepu dijademu, blistavu i svijetlu;

c) No drevne Palmire sav nakit nestali,
Neznani metali, morski biser, koje
Ruka vam uglavi, ne bi dostajali
Za lijep dijadem taj, blist i sjaj što je.

d) Al’ izgubljen nakit pradavne Palmire,
neznani metali, biseri s dna mora,
koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire
ovu krasnu krunu sjajnu kao zora.

Musje Lažove! Kad si od Bodlerovog stiha i po: “Uglavljeni vašom rukom neće biti dovoljni / Za tu lijepu dijademu” sročio drljotinu: „Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire / ovu krasnu krunu“, je li ti pamet bila na godišnjem, ili na izložbi đe su Srbi mogli da joj se do mile volje dive, ili držiš da možeš genijalno prevoditi baš zato to si male pameti?
Nema živa roba koji se shvatiti šta te riječi znače, ali nema sumnje da ovo praznoslovlje zvoni toržestveno. Mnogi stihovi iz tvojih prevoda ne znače ništa, ali to ništa je umilno ili otmjeno ili čak i uzvišeno. Dozlogrdio si mi stihovima koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa ću ti reći u povjerenju, i nek to ostane među nama: srećan sam, ne već blažen, što je gotova knjiga o Tvom Visokosijateljstvu i što se više neću baviti tim žvrljotinama koje me najviše živciraju kad ih proizvodiš sa samodopadnošću Velikog koji se bavi Velikima, a prevodilačko umijeće ima u malom prstu. Imaš ga, ali u Crvenom Banu. Dok sam proučavao tvoj prevode, hvatao me strah da ću umrijeti od dosade, što je, po jednom ruskom pjesniku, najgora vrsta smrti.

a) Car il ne sera fait que de pure lumière,
Puisée au foyer saint des rayons primitifs,
Et dont les yeux mortels, dans leur splendeur entière,
Ne sont que des miroirs obscurcis et plaintifs!“

b) Jer ona će biti tek od čistog svjetla,
Crpljenog na svetom ognjištu iskonskih zraka,
I za njega su ljudske oči, u svem njihovom sjaju,
Samo potamnjela i turobna ogledala!”

c) Prva verzija: Jer biće od čiste svjetlosti, crpljene
Na svetom ognjištu zraka od iskona,
I za njeg, u svem svom sjaju ljudske zjene
Samo su zrcala turobna i tmona!“

c) Druga verzija: Jer biće od čistog svjetla, crpljenoga
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga,
Samo su zrcala turobna i tmona!”

d) Jer sazdana biće od čiste svetlosti
crpljene na svetom vrelu prvih zraka,
i gde smrtne oči, u svojoj smelosti,
tek ogledala su stamnjena i mlaka!”

Musje Francuz! Ovdje i drugdje stavljao sam dvije i više verzija prevoda kako bih pokazao da lako rješavam probleme koji su tebi najčešće nerješivi, i da smijem u Dodikov sultanat, kao što ne smijem, u prestonici Šumske pokrenuo bih inicijativu da se titula čarobnjaka oduzme tebi i dodijeli meni. Mada si nepobitno dokazao da pojma nemam o francuskom jeziku, sve stihove, strofe i pjesme razmatrane u ovoj knjizi preveo sam bolje nego ti, što može tek čudotvorac, jer šta bih te radio kad bih francuski, nedajbože, znao? Najgori moji prevodi bolji su i tačniji od tvojih najboljih, a tebe pozivam da analizom opovrgneš i ovu tvrdnju.
A pridjev “tmoni” pamtim iz jedne priče gdje Veljko Petrović kaže “tmona mjesečina”, što je ljepše nego “tamna”, jer sugeriše više. Hoću reći: moje prevode je pravio znalac, profesor jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika koji sam sav život učio iz knjiga i od živih ljudi, a ti si završio opštu književnost i čitao prevedene knjige, čitao i prevodio Francuze i bio daleko od svoje jezičke počve, zato se ne samo u prepjevima veći u esejima često služiš bogaljastim jezikom, zato u jednom tekstu kažeš da je Valerijeva poema Mlada Parka bila “buktinja koja je potpalila jednu od najsnažnijih pesničkih lomača naše stoljeća”, ali si zaboravio da kažeš koju je vješticu ili vješca ili jeretika Valeri na toj lomači spalio. Ili je pjesnik sebe na njoj pretvorio u pečenje? Ali nije da te ne razumijem: pošto si vrač, moćno ti je zvučala riječ lomača, a baš te briga šta ona znači, jer, kad se vrača, smisao riječi je nebitan, a njin zvuk je sve.
U originalu nije „vrelo“ već “ognjište” koje nije moglo stati u metar, pa si smiješao vatru i vodu: zrake ti dolaze s vrela, za šta bi ti Bodler, koji se gordio ravnotežom uma i mašte u svojim pjesmama, iščupao uši, a meni su dosmrđeli ovi dokazi tvog nerazumijevanja pjesništva i stihotvoračke nevještine.
Uza sve, ”smelost“ je besmislen leksem i ko u njemu nađe trun bitnog značenja dobiće od mene na poklon moju nedavno izišlu knjigu pjesama Kalemar. “Smelost” je tu zbog rime sa “svetlost“, a ogledala su morala biti mlaka a ne kao u Bodlera tužna, jer su dužna rimovati se sa zraka. Ti si genije koji često ili ne umije ni ono što može, ili ne može ni ono što umije, i trebao bi ti još jedan život da iz svojih prepjeva ukloniš svakovrsne greške, promašaje, proizvoljnosti, bedastoće, besmislice, laži, greške iz ukusa, što rekao onaj Englez, mnoge dokaze da ne razumiješ poeziju, ne znaš srpski jezik i ne umiješ praviti valjane vezane stihove.
IV
1.Musje vunderkind! Ova analiza je dokazala da u prevodu ni jedne Bodlerove strofe iz pjesme Blagoslov nisi bio čarobnjak i da se s profesionalcem iz Papa ni u čemu ne možeš nositi, mada je sasma točno da ne znam francuski, što me nije omelo da te u ovom libru izbucam kao Danilo Kiš Branu Šćepanovića u Času anatomije.
I odvažiću se na još jednu zamjerčicu. U originalima ovih pjesama velikim slovom počinju svi stihovi u strofama, a u tvojim prevodima veliko slovo imaju početni stihovi pjesama i stihovi nakon tačke, a ostali imaju malo slovo: uklonio si dvostruku sintaksu, ako uopće znaš šta je to. Pošto je kasno da te podučavam, kazaću jedino da dvostruka sintaksa, koja se dobije kad početke svih stihova obilježiš velikim slovom, omogućava da se svaki stih vidi kao zaseban iskaz i kao dio lanca. Takva strofa se doživljava kao segmentiranija što pojačava doživljaj njenog jedinstva, jer igra opreka temelj je značenjske dinamike pjesme.
S početka stihova uklanjaš velika slova koja su signal da se jezik strofe raščlanjuje i po pravilima prirodnog jezika i pravilima pjesničkog oblikovanja, a nisi obrazložio zašto se u tvojim prevodima strofe raščlanjuju samo po pravilima prirodnog jezika i ostaje nam da zaključimo: takav je ćejf genija, a o genijima je i Valeri odbijao da govori, jer kad kažeš genije, rekao si sve, mada je dodavao da je “genije navika koji steknu izvjesni ljudi”. I ti si stekao tu naviku od koje te ne bi odvikao ni drenovak koji sam ubrao za tebe ako te kad sretnem u Sarajevu.
Razmatrajući mu najbolji prevod Bodlera, svaku sam strofu preveo bolje no vrač i u mene nema laži i besmislica koje on godinama pravi, jer je živio od prevođenja i postao stroj koji je naštancao preko sto knjiga, a ja sam bio univerzitetski nastavnik koji je prevodio za studente, čime se zarazio i za svoju dušu pravio prepjeve, zato imaju dušu.
Prevoditi bolje od maga zaista nije neka velika pljačka, ali moji prevodi su dokaz, jači možda no svi koje sam podastro u analizama, da je taj prevodilac grdno precijenjen: držim da dobro prevodim, ni manje ni više od toga, a ipak sam ga, unatoč mađijama kojim se čarobnjak decenijama frljaca ko Miruna pirunima, u ovoj knjizi porazio bar sa 50:0!
Vrač se, koji neće prežaliti što “nije mogao biti svoja vlastita ljubavnica”, s pravom ljuti što sam upadicom prekinuo njegovu višedecenijsku samohvalu, ali to nije sasvim precizna riječ: grešan sam jer se nije smjela ometati njegova misa pred samim sobom, liturgija od koje me hvata letargija. Grešan sam jer sam veliku jekteniju, koju sebi u slavu Mićević odavno poje, prekinuo rafalnim puštanjem vjetrova, uprkos tome što znam divnu srpsku poslovicu: “U crkvi se tiho prdi”.
Pošto o meni ne zna ništa, javljam mu da me, dok destruiram tamjanom okađene laži, uvijek fata veliki merak: prije rata sam razvalio srpsku laž zvanu Miomir Vukobratović, a iza rata srpsku laž zvanu Rajko Nogo, bošnjačku laž zvanu Tunjo Filipović, crnogorsku laž zvanu Jevrem Brković i sa Šekijem Radončićem crnogorsku laž zvanu Miodrag Perović u čijem listu je vrač, s povrijeđenim sebeljubljem i poodmaklom sklerozom, pokušao da me likvidira kao prevodica, jer ne zna izreku: mnogo je mačku goveđa glava.
Tu rukopoloženu laž zvanu Kolja Mićević, koji je toliko uvjerljivo pun sebe da odavno budi opće divljenje, razarali su četvorica: pjesnik, prevodilac, profesor poezije i znalac srpskog jezika, pa sam čarobnjaka ponekad žalio kad ta četvorka nasrne na tog siraka tužnog bez igđe ikoga, i stane devetati ga kao da nije brat Srbin već žitelj države Burkina Faso.
Kad je pročita, možda će vrač ponoviti da je ova knjiga “vulgarni govor nedostojan jednog profesionalca”, ali ja sam profesionalac i kad prevodim i kad lemam bitange, i od početka rata u BiH, u tekstovima za novine i u polemikama, vrlo uspješno psujem, a magovu bezobrazluku su kao sankcija često dorasle tek psovke. Pošto će drenovak koji sam ubrao za ovu barabu ostati neuporabljen, jer ga nema u Sarajevu, mogao sam ga bar, dok sam mu budalaštine analizirao, psovkama šibati po ušima, kao pjesnik koji voli živi jezik i sočnu narodnu riječ.
Bilo bi otmjenije da je od mene dobio “namirisane batine”, to jest da nisam psovao već ga desnom lemao a lijevom nad njim držao kišobran da ne pokisne, to jest da sam se pravio Francuz, ali sam bez glumačkog dara, za šta vrača ne možeš optužiti, čak su njegovi javni nastupi budili pomisao: umjesto da se upiše na glumačku akademiju, jer ga je Bog za to dao, odao se pisanju pjesama, mada je lišen dara, i pravljenju prevoda, mada se slabo razumije u poeziju, pravi rđave vezane stihove i loše zna srpski jezik, pa je vazda oran za proizvodnju budaleština koje me sile da kliknem zadivljen: “Mićeviću, živila ti kubura!”
2. Evo, na kraju, katrena iz Eredinijinog soneta Posmrtni epigram sa bukvalnim prevodom Sunite Subašić:

Ici gît, Étranger, la verte sauterelle
Que durant deux saisons nourrit la jeune Hellé,
Et dont l’aile, vibrant sous le pied dentelé,
Bruissait dans le pin, le cytise ou l’airelle.

Ovdje leži, Stranče, zeleni skakavac
Kog je tokom dva godišnja doba hranila mlada Hela,
I čije je krilo, titravo pod zupčastom nogom,
Brujalo u boru, žutici ili borovnici.

Elle s’est tue, hélas! la lyre naturel,
La muse des guérets, des sillons et du blé ;
De peur que son léger sommeil ne soit troublé,
Ah! passe vite, ami, ne pèse point sur elle.

Ućutala se, avaj! prirodna lira,
Muza njiva, brazda i žita,
Bojeći se da njen laki san ne bude bude pomućen,
Ah! prođi brzo, prijatelju, ne muči je.

Evo mog prevoda:

Ovdje leži, Stranče, zeleni skakavac:
Pol godine mlada Hela ga hranila;
Pod zupčastom nogom titrava mu krila
Brujahu u boru, žutici, sred trava.

Prirodna se lira ućutala, avaj!
Muza njivā, brazda, žita je usnila
Lako, prijatelju: da prenuta bila
Ne bi, prođi brzo, njoj ne dodijavaj!

Evo Mićevićevog prevoda:

Tu počiva stranče, skakavac sred mira
kog je mlada Hela hranila tri leta,
i čije je krilo znalo da obleta
oko zanoveta, bora i šimšira.

On sad ćuti, avaj! ta prirodna lira,
pesnik njiva, brazda i klasja što cveta;
prođi, prijatelju, i nek tvoja peta
ne prene san laki, što se nad njim zbira.

 

Osim za glumca, banjalučki Šimšir-aga očito ima dar za zoologa: mada skakavci žive oko pola godine, ili, kako Eredija kaže, “dva godišnja doba”, u “čarobnim selu Dučići”, okle mu je majka, vrač je otkrio endemskog skakavca koji živi “tri leta”, što ne čudi, jer je Vako Perišin, i on iz Dučića, pričao da u njegovu selu ima košnica pčela koja “daje 325 kilograma meda godišnje”, pa što da nema skakavaca čija je evolucija otišla korak dalje: umjesto da skaču, kako im ime i u francuskom i u našem jeziku veli, kaže, svaki od njih kao vrana “obleta oko zanoveta, bora i šimšira”, ali to ne čudi, jer ovaj prevodilački mag zbilja ume da zanoveta: u njegovu prevodu Malarmeove pjesme Zdravica, podsjećam vas, morske sirene kreću se u rojevima, kao kukci, i u vodu “tonu kao para” koja je plaćena da se diže, ali je banjalučkom zanovetaču, kako narod zove insane koji govore besmislice, prahnulo da prekroji jedan zakon fizike, a što ne bi kad u njegovim prepjevima možete naći na nebu dva sunca, od kojih jedno dokono šetka s rukama na prknu, kao Mašan Radović, izaratni gavešina u seljačkoj radnoj zadruzi sela Papa.
Čitalac već zna da je precrtavanje slika vraču vrlo draga zabava, ali mu ne praštam što je izbacio skakavčevu “zupčastu nogu”, jer u djetinjstvu, zureći u noge skakavca, pitao sam se zašto su zupčaste, a kad mi je tu nogu Eredija stavio pred oči, pomislio sam da bi zupci mogu biti dio skakačkog mehanizma. No možda skakavaci iz “čarobnih Dučića” nemaju zupčaste noge, jer su se dočepali krila, a Vako Perišin veli da njine muhe uzlijeću iznad orlova.
Mag nedvojbeno ima dara i za botaničara: njegovo otkriće “klasja koje cveta” dostaviću Šumskoj akademiji nauka, ali ko zna je li ga našao u Dučićima ili se opet ugleda na Staljinova genetičara Trofima Lisenka: mada u srpskom jeziku žita klasaju, mag ukršta cvijet krompira i žitom da dobije “klasje koje cveta” i rimu sa “obleta”: srok ga tjera da dopiše aneks kućnom redu u prirodi: levo klasje koje cveta, desno orlokrili skakavac što bor obleta, a u sredini sjebavanje Eredijinog soneta.
Vrač ima, duše nešto manje uočljiv dar i za psihologa koji u prevodu soneta Simpatični užas, opet vas podsjećam, korigira Bodlera: tebi se čini da misao s neba slazi u razvratnikovu dušu, a zapravo ju obavija, duša je baška, a misao baška, razumiš? I u izričaju “san laki, što se nad njim zbira” desilo se slično: skakavac je i u svom snu i van njega, kao vrana na dva koca, a prije toga i jest postao vrana koja oblijeće borje. Zbog rime sa “lira”, san je postao skakavcu nešto vanjsko, što se “nad njim zbira” dolazeći “sa svih strana”, da se sjetim vraču drage mjesne odredbe
Vrač je ovo turio u Antogiju francuske poezije (1975.), a podnaslov Narcis govori sadrži prevodilačku poetiku, mada sam ova knjiga dokazuje da banjalučki Narcis tucmuca češće nego što artikulisano govori, ili mrmlja, često i zanoveta, a u ovom prevodu je opet prebacio normu u brbljanju besmislica.
U 160 njegovih prevoda otkrio sam brdo magareština ne manje od Prentine Glavice, a da sam bio blesav i proštio mu sto knjiga prevoda, bojim se da bi se na mene sručila dva Durmitora promašaja, laži, budalaština, jezičkih nakarada. Znam da, ni nakon publikovanja ove knjige, laž o čarobnjaku neće prestati da se šeće manje paunski, mada me donekle tješi misao da sam se, u svim knjigama koje pomenuh, pa i u ovom epu osmrti Smail-age Vračarevića, trudio da ličim „vitezu nevidljivo pripremanom za borbu protiv lažova”.
V
Ljubezni štioci! Bioenergetičar Dabić s mašnicom u kosi, i prevodilački vrač Mićević, dva genija iz Šumske, od mene su dobili preko njuške, što nije malo, ali se neću nakajati što, od svojih brojnih tekstova, o prvome nisam, vo vremja ono, napravio knjigu, a sad je kasno, pa i da nije, više mi ne bi bilo slatko, jer je dovoljno što znam da će Dabić umrijeti u kući neobičnoj, kako guslari nazivaju zatvor, što je genijalno: zatvor je jedina kuća na koju se ne možeš obiknuti.
Zato nisam ustajao iza kompjutera dok nije bio gotov spjev o prevodilačkom majstoru, čudotvorcu, čarobnjaku, mađioničaru, magu, vraču, vilenjaku, melomanu, numerologu, posvećenom znalcu horoskopije, odličnom fudbaleru i atleti iz mladih dana, koji je rat u BiH uspio da nekako izdrži u Parizu.
U toj knjizi čuvao sam mu obraz ka on meni, što rekao Njegošev junak: obećao sam po crnogorski da će mu biti jeban otac, a pošto sam napola Šiptar, prije bih poginuo no pogazio besu, a kad je posao okončan, rekao sam: Mićeviću, više me ne zanimaš. Radi šta ti je ćejf: možeš skakati na goveda, što rekla Darinka, možeš u pročetničkim Vestima nastaviti da jedeš ono ispod sebe – neću ti odgovarati. Ali ti iz ove knjige, u kojoj je izanaliziran i dio teških pljavština kojim su nakrcani tvoji prevodi Bodlera, nećeš pobjeći: u njoj si uhvaćen kao muha u ćilibaru, a pošto sam je pisao za ljude koji znaju šta je poezija i valjani prevodi, njima će biti razvidno da često sličiš čarobnjaku iz ruske pjesme koji kitove pretvara u sardine.
Ivan Lovrenović, u već citiranom tekstu, napominje da je vrač, na televiziji Šumske, govorio o „kantati kao zasebnom muzičkom mikrokozmosu, u koji ne možeš tek tako, grlom u jagode, moraš sam sebe prvo pripremiti za kantatu da bi ona mogla da te primi, da ti se otkrije“, pa sam u iskušenju viknem: Mićeviću, mrš u muzičare! Ali bih time mogao uvrijediti glazbenike, pa Valeriju iz Mrduše Donje preporučam da se po objavljivanju epa o smrti Smail-age Vračarevića, prekvalifikuje u genije za muziku, jer kad Mocarta, Baha i Betovena bude prevodio na srpski, neće ga nitko vatati u lažima, i može nekažnjeno da krčmi maglu i da hokus-pokusima zatravljuje svoje slušaoce ili čitaoce.
Ako pak bivši veliki prevodilac ne položi za velikog znalca glazbe, ostaje mu titula veliki Veliki, koga je igrao s toliko uspjeha da ga u laž neće ugnati ni ova ne knjiga već brdo činjenica veće no Orlov Krš kod Cetinja.
Dobitnik nagrade Miloš Đurić može uzvratiti knjigom gdje će razmotriti moje prevode, analizirati “prljavštinu” u njima i navoditi vlastite, koje krasi čistota, rasna bezbeli, jer je rasan prevodilac, ali od tog nema bojazni: niti ima takve prevode, niti je sposoban za analizu, a ono što je o meni napisao u Vestima brbljarije su egomana i megalomana i znak da je prilično posenilio, možda je i o moždanom izlivu riječ. Moždanom izlivu grozno ozbiljnog shvatanja sebe.
Njegova oholost koja ne vidi ništa sporno u tome što Valerija zove svojim “lepim rivalom” znak je trajnog nemirenja sa vlastitim formatom: Vračarević je mali pjesnik, mali prevodilac, mala pamet s malim razumijevanjem poezije, malim znanjem zanata i našeg jezika, mada mu treba zavidjeti što se sa ovim nemilim istinama nikad neće suočiti – jer se drži načela da ono što nema zapravo mu i ne treba a da bude veliki prevodilac.
Prijatelj iz Crne Gore, kome sam poslao rukopis ove knjige na čitanje, u mejlu veli: “Jesi ga divno ukopao, svaka čast. Vidi se da si iz Montenegra đe je vještina sahranjivanja, usavršavana vjekovima, dovedena do čiste umjetnosti”. Stoga vjerujem da će u očima ljudi kojima se ne mogu prodavati ublehe otići pod led i Kolja Mićević, laž koju je lansirala beogradska kniževna čaršija, ali su dilj Sefereje njom bili očarani i kusi i repati, čak je postala dio pokućstva mile nam Pokojnice, a mag je dvonožni dokaz da je zasluženo propala država koja bi, kad bi laži bile artikal za izvoz, uspješno konkurisala svim zemljama EU.
Pa ću se od maga oprostiti stihom Josifa Brodskog: ”Digoh spomenik laži”.