Sunita Subašić-Thomas – OD USMENE PRIČE O RATU DO ŽANRA SVJEDOČENJA

Sunita Subašić-Thomas

OD USMENE PRIČE O RATU DO ŽANRA SVJEDOČENJA  

 SJEĆANJA JEDNOG NAPOLEONOVOG VOJNIKA NA RATNE OPERACIJE U ILIRSKIM PROVINCIJAMA

Zaintrigirana jednim citatom u Kratkoj povijesti Bosne Noela Malcolma (2011 : 177-178) koji govori o tome kako su Napoleonovi vojnici  tokom francuske okupacije slovenskih i hrvatskih zemalja, nazvanih Ilirskim provincijama nakon pobjede u Wagramu, nakratko prodrli i na teritorij Bosne i Hercegovine radi jedne, kako je Malcom naziva, “kaznene ekspedicije” protiv bihaćkog age, potražila sam navedeno djelo. Radi se o knjizi Etape jednog vojnika Carstva (1800-1815): Uspomene kapetana Desboeufsa[1], skromnoj i slabo poznatoj knjizi sjećanja, izgubljenoj u ogromnoj produkciji sličnih djela koja je uzela maha nakon francuske revolucije, da bi se još više intenzivirala nakon Napoleonovih ratova.

Ova knjiga je dugo ostala u rukopisu, ali nije bila ni napisana s ambicijom da bude objavljena. U njoj su naknadno zabilježene i pažljivo dotjerane priče koje je kapetan Desboeufs pričao u krugu porodice o svojim nevjerovatnim avanturama. Želju da te priče unucima ostavi i u trajnijoj, pisanoj formi, bez obzira na to što su im bile poznate budući da su ih često slušali pored ognjišta, mogao je ostvariti tek kad je otišao u penziju i zbrinuo sve svoje. Pisanje porodičnih hronika za potomstvo ni danas nije rijetkost u francuskim porodicama. Ipak, ne može se isključiti ni da je autor imao na umu i drugačiju sudbinu ovog rukopisa, prvobitno namijenjenog samo za “za internu upotrebu”. Iako zauzima pozu skromnosti, svjestan svog parcijalnog uvida u slavne Napoleonove kampanje, koje su već tada poprimile dimenzije epopeje, a kasnije i mita u čijoj je izgradnji učestvovao sam Napoleon vješto manipulirajući izvještajima o bitkama, autor anticipira vrijeme u kojem će na značaju dobiti priče običnih vojnika jer donose drugačiju viziju događaja od one na koju su do tada monopol imali generali. Priče o užasima ratne svakodnevnice biće istinski valorizirane tek nakon I svjetskog rata, kada se i rađa žanr svjedočenja.

Među običnim čitaocima, umornim od modernističkih eksperimenata, već dugo vremena vlada istinska glad za dokumentarnim žanrovima. Uprkos tome što se odavno se vjeruje da je i historija samo fikcija koja se može dokazati, čitaoci neumorno nastoje saznati „kako je stvarno bilo”, zaboravljajući da se priča o događajima ne može tretirati kao da nije napisana. Trijumfalna pojava “činjeničnih žanrova”, gurnutih na margine u periodu autonomizacije književnog polja, uspjela je pomjeriti čvrstu liniju podjele između dvije koncepcije književnosti: one za koju se vjeruje da zahvaljujući unutrašnjoj vrijednosti, ljepoti jezika i polisemičnosti svojih tekstova može da se odupre izazovima vremena i neovisno o kontekstu proizvodnje i recepcije prihvati čitavu paletu čitanja i ponovnih čitanja u stoljećima koja dolaze, što je u biti romantičarski ideal “književnog apsoluta” (P. Lacoue-Labarthe/J. L. Nancy) i, s druge strane, onih nefikcionalnih tekstova koji po Genetteu imaju “uslovni” status, pa njihova vrijednost oscilira između potpunog zaborava i eventualnog referencijalnog ili dokumentarnog čitanja, s ponekim izuzetkom u kojem se blagonaklono otkrivaju književni kvaliteti, pa on ponekad bude počašćen i književnim čitanjem. Svjedočenja su tako dugo ostala izvan oblasti „čiste“ književnosti kao neknjiževna. Međutim, od trenutka kad su izvučena iz oblasti prava, dobivajući uz etičku i estetsku dimenziju, izazvala su neku vrstu epistemološke revolucije. Osim dihotomije između etike i estetike, svjedočenja su omogućila prevazilaženje i drugih dihotomija i aporija savremene naratologije: fikcije i dikcije, naracije i priče, etosa i referencijalne iluzije u proučavanju književnosti, u kojem su, nažalost, još uvijek veoma prisutne referencijalne koncepcije. Smatrati tako da je referentni tekstualni svijet koji stvaraju diskursi svjedočenja direktno govori o činjenicama i povjerovati u njegove efekte realizma je greška koja se provlači još od realizma kao književnog pravca koji je htio stvoriti iluziju da predstava upućuje direktno na predmet. Nasuprot tome, ukoliko prihvatimo da autori svjedočenja stvaraju interpretacije svog iskustva i svijeta u kojem se ono dogodilo i da te interpretacije sačinjavaju referentni tekstualni svijet koji nije živi svijet, to nam omogućava sasvim drugačiji pristup svjedočenju, smatra jedan istraživač njihove poetičnosti[2]. Međutim, svjedočenja nisu uzdrmala samo instituciju književnosti. Pod uticajem književne teorije, ona su se kao forme pisanja našla i u središtu historijskih istraživanja, pa historičari počinju preuzimati metode književnih istraživača, propitujući samu bit književnog upisivanja i prenošenje prošlosti pomoću pisanja.[3]

Desboeufsovo svjedočenje zanimljivo je i za nekakvu buduću historiju odnosa usmenogpisanog i književnog jer se na njegovom primjeru lijepo može pratiti prelaz iz usmene forme ka pisanoj[4] u periodu kada se bliži kraj usmenog pripovijedanja koje će biti zamijenjeno romanom i historiografijom, žanrovima pobjedničke građanske klase. Međutim, koliko god bilo iskreno, ovo svjedočenje kao, uostalom, bilo koje svjedočenje učesnika “Napoleonove epopeje” (kojem bi bolje pristajao naziv autobiografska priča), obilježeno je njenom herojskom dimenzijom. Stoga, iako posjeduje nesumnjivu dokumentarnu vrijednost jer bez falsificiranja, što je ključna odlika svjedočenja, govori o ratu i patnjama, ono nije svjedočenje u smislu kako ga danas shvatamo.

Nastalo u periodu postepenog uspona autobiografske književnosti i demokratizacije pisanja, ono s jedne strane idealno ilustrira prelazni period XIX stoljeća koje prekida narativni lanac generacija, kada vrlo stara umjetnost usmenog pripovijedanja postepeno nestaje, ustupajući mjesto historiografiji i romanu, dok se s druge strane nalazi na samom početku mukotrpnog konstiutiranja jednog novog žanra, koji će se postepeno izdvojiti iz iz bogate produkcije niskih žanrova, koji između ostalog uključuju i autobiografskih napise svih vrsta. Na visoki žanr memoara naš pripovjedač nije imao pravo zbog svog vojnog i društvenog položaja. Međutim, hijerarhija će uskoro biti potpuno pretumbana, pa će svjedočenja, sjećanja i dnevnici potisnuti visoke žanrove kao što su memoari, koji su u XIX stoljeću još veoma važni i koji će tek u XX izgubiti svoj povlašteni status. Desboeufs je, naravno, daleko od toga da se čak i usudi dovesti u pitanje priče istaknutih ljudi koje tada imaju mnogo veći značaj, ali smatra da bi pored njih trebalo da budu napisane i priče običnih vojnika. Budućnost će pokazati da je bio u i više nego u pravu jer će posljednjih trideset godina XX stoljeća doći do potpunog nestanka memoara kao žanra, koji prenosi svoje kompetencije na sjećanja i svjedočenja, a naročito na intimne napise, dok je biografija preživjela kako joj to uspijeva već dva milenija jer se neumorno mijenja i prilagođava. Kapetan Desboeufs je, dakle, jedan od posljednjih usmenih pripovjedača koji književno oblikuje svoja sjećanja u vrijeme vladavine visokih žanrova. Njegovu priču o ratu, dakle, ne možemo, nazvati svjedočenjem jer ono kao takvo ne postoji i još je daleko od toga da se konstituira kao žanr, ali su Desboefsova sjećanja ipak zanimljiva i to iz dva navedena razloga koje rezimiramo: kao primjer prelaska iz usmenih u pisane forme i kao još uvijek herojska priča o ratovanju koja vodi konstituiranju jednog novog žanra.

Napomenuto je da ova sjećanja nisu napisana u žaru borbi. Autor ih je sredio puno kasnije, kad je otišao u penziju, međutim, to nije jedini razlog što nisu ranije zabilježena u pisanoj formi. Politička klima promijenila se tek nakon julske revolucije (1830), pa se više nije moralo ćutati o  Napoleonovim kampanjama. Naprotiv, pjesnici i novinari bacili na ono što će se kasnije nazvati “carskom epopejom”. Tada je i naš kapetan počeo praviti bilješke koje je godinama klasirao, bruseći i glačajući tekst, provjeravajući podatke i ukrštajući vlastita sjećanja sa sjećanjima svojih ratnih drugova, što je potrajalo sve do 1847. godine. Svoje izvanredne ratne dogodovštine iznio je s velikom tačnošću, ne opterećujući priču širim kontekstom ratnih operacija, u koji, uostalom, nije ni mogao imati uvid, nego je pričao samo o onome što je vidio i doživio s nesumnjivim darom istinskog pripovjedača, pa njegova priča posjeduje književne kvalitete i uzbudljivost pustolovnih romana profesionalnih pisaca. Njegovo pripovijedanje je tako živo da imamo utisak da smo u središtu zbrke koju je napravila francuska revolucija u svakodnevnom životu ljudi. Prisustvujemo čak i scenama giljotiniranja. Autor je tada dječačić koji pokušava pomoći majci koja je ostala udovica i izgubila rentu zbog prelaska na papirni novac. Priča o djetinjstvu puna je živopisnih detalja. Radi sitne poslove, pravi fišeklije, a novac čak zarađuje i kao vješt igrač baskijske pelote. U to vrijeme nestašica i čekanja u redovima s bonovima za hljeb, meso i ribu, vješto se penje preko leđa nižih žena i rijetko vraća bez dovoljno namirnica. Kako odrasta, sve ga više zavode lijepe riječi i obećanja avantura koje će doživjeti ratovanjem za domovinu. Strasno želi krenuti u rat, ali uspiju ga ubijediti da se, umjesto da ode dobrovoljno, iz samoljublja, prijavi umjesto nekog drugog koji će majci za to plaćati utvrđenu cijenu po danu provedenom u ratovanju i tačno određen iznos novca u slučaju da pogine. Međutim, naš autor je ipak bio premlad, previše slab i naivan da bi izdržao napore ratovanja, pa je nakon što je izgubio oružje, od stida dezertirao.

Opisi onog što doživljava pokušavajući se pješice preko Italije vratiti u Francusku ostavljaju snažan utisak: čudesni pejzaži, neobični susreti. Stičemo i uvid u stravične uslove koji su vladali u bolnicama. Lutao je tako mjesecima po italijanskim državicima pokušavajući proći kroz dobro čuvane gradske kapije i izbjeći austrijske špijune. Pri prelasku Apenina umalo nije umro od hladnoće i gladi, pa je čak bio na ivici samoubistva. Ipak, na kraju se bolestan i iscrpljen priključio nekoj sasvim drugoj jedinici i ponovo započeo pravu vojničku karijeru. Upravo u Ilirskim provincijama, gdje umalo nije opet umro bez borbe, u iscrpljujućim marševima strmim puteljcima uz dalmatinsku obalu, bez kapi vode, kad su vojnici više puta pokušavali piti vlasiti urin. Ipak, osim sitnih prepada, bilo je i ozbiljnih borbi s Rusima i Austrijancima, s jedne, i s Morlacima s druge strane, koje su opisane s puno živosti i upečatljivih slika, kao što je jedan detalj iz borbe u kojoj se toliko pucalo da je stijena pred njim pršti od iskri metaka i izgleda kao da je u plamenu. Zbog ratnih operacija prokrstario je cijelim područjem Like, po cijeloj dalmatinskoj obali, sve do Dubrovnika. Na Hvaru je bio prisiljen provesti više mjeseci zbog blokade u kojoj su ostrvo držale austrijska i ruska mornarica. Opis veličanstvenog prizora ruske flote pred Makarskom, brodova spremnih da zatutnje tako je uspio da nam se čini da događaju prisustvujemo u direktnom TV-prijenosu. Gotovo da možemo “čuti” tišinu rive, obično pune svijeta, a tada puste, tišinu grada koji čeka bombardovanje. Sam autor za tu scenu kaže da je u cjelini imala nešto svečano, što je uzdizalo dušu umjesto da je zastraši. Međutim, patetičnost tih impresivnih opisa veličanstvenih prizora bitaka na moru odmah je razbijena. Nakon zastrašujeće tišine i napetosti, odmah nakon prvih bombardovanja s brodova, slijedi smijeh i crnohumorna scena djece koja izbezumljeno traže glavu koju je jedna od prvih ogromnih kugli ispaljenih s ruskog broda otkinula jednom mladom Dalmatincu, koji je s drugom djecom izašao da vidi šta se događa:

Nađosmo pukovniju u Makarskoj. Koji dan poslije, saznasmo da su se Morlaci pobunili na više mjesta. Prvi bataljon i središnje satnije drugog bataljona krenuše u Omiš gdje se formirao veliki skup pobunjenika. Pukovnik ostade u Makarskoj s tri stotine ljudi. Isti dan, ruska flota, pojačana s dvadeset jedrenjaka, stiže i postavi se u borbeni poredak ispred grada. Njeno postrojavanje predstavljalo je veličanstven prizor. Ta linija brodova spremnih da zatutnje, ta riva, obično puna svijeta, a sad tako pusta, tišina koja je vladala gradom, pod pritiskom scene koja će se dogoditi, imali su u cjelini nešto svečano, što je uzdizalo dušu umjesto da je zastraši. Brodovi najprije ispališe ogromne kugle. Kako je pri prvoj salvi jedno od tih zrna otkinulo glavu jednom mladom Dalmatincu od petnaest godina, kojeg je, s nekoliko druge djece, radoznalost izvukla iz kuće, njegovi drugovi su jedan trenutak izbezumljeno tražili oko sebe gdje je otišla glava. (Str. 77-78)

Evo još jedne crnohumorne anegdote iz njegove prve bitke kod Adigea :

Jedan voltižer nosi svog ranjenog druga na leđima, kad mu topovsko đule odnese ranjeniku glavu. Voltižer, koji se sagnuo da izbjegne đule, ništa ne sumnjajući reče drugu : Evo jednog koje je prošišalo blizu nas i nastavi hodati sve do regimente gdje su se mnogo smijali što je u ambulantu donio čovjeka bez glave. (Isto, 57)

I pokoji smiješan detalj iz vojničkog života:

Često im se događalo da moraju krenuti a da supa nije gotova, pa su lonac nosili na štapu i stavljali ga ponovo na vatru pri prvom zaustavljanju ili bacali supu ako je marš bio predug. (Str, 58, bilješka)

Samo što sam razdijelio naboje, kad borba ponovo poče; armiji je nedostajalo namirnica i municije, trebalo je apsolutno proći preko neprijateljskog korpusa. Bataljon je čitav dan branio prilaze mostu protiv mnoštva seljaka. Poručnikov posilni donese mu jedno jaje koje je našao u nekoj kolibi i koje mu je ispekao; u trenutku dok je taj oficir jeo jaje, metak mu probi nogu i prevrnu ga. Jako sam žalio gubitak jajeta koje sam gledao kako leži na zemlji, prekriveno prašinom. To je uistinu bilo slasno jelo za ljude koji već su već osam dana jeli samo loš dvopek. (Str, 103)

ETNOGRAFSKA ZAPAŽANJA O “MORLACIMA”

Iako je Desboeufs “jedan obični  svjedok stare slave, poslije tolikih drugih, [koji] dolazi da donese svoj skromni dokument o historiji ratova Prvog Carstva”, kako kaže njegov unuk, i koji se zadovoljava time da opiše svakodnevni život Napoleonovih vojnika o kojem nema ništa u memoarima generala, vrijednost njegovih “sjećanja” nije samo u tome. Njegova knjiga je zanimljiva i u etnografskom smislu jer tri od deset poglavlja opisuju zbivanja u Ilirskim provincijama, gdje je naš kapetan imao dovoljno vremena da prouči lokalno “morlačko” stanovništvo. Tako, tri decenije nakon objavljivanja slavnog Puta po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) padovanskog redovnika Alberta Fortisa (Giovanni Battista Fortis), koji je evropskoj publici predstavlja idealiziran život seljaka u zaleđu Dalmacije[5], imamo o tome još jedno svjedočenje. Kako se u tako kratkom vremenu život lokalnog stanovništva nije mogao puno promijeniti, a nije ni dugo poslije toga, to nam omogućava poređenje opisa ova dva autora i zanimljive zaključke o tome koliko i kako sama ličnost opisivača i njegova ideologija utiču na objektivnost opisa. Za razliku od Fortisa kojemu je cilj odbraniti Morlake i razbiti predrasude o njima, našem autoru, zgroženom stanjem barbarstva i bijede lokalnog stanovništva, ni na pamet ne da traži opravdanje za očajno stanje u kojem se nalaze. Upravo suprotno, on smatra da su dijelom za to i sami krivi zbog svoje lijenosti i gluposti. Ipak, osim superiorne ideološke pozicije oslobodioca koji je uvjeren da ratuje kako bi donio slobodu i omogućio emancipaciju i progres podjarmljenim narodima, ne možemo detektirati neki drugi  interes koji bi deformirao njegov pogled i prilagodio ga zahtjevima neke konkretne vanjske instance. Nema ni zamornih razmišljanja koja redovno opterećuju takvu vrstu pripovijedanja (u kojima se zapravo najbolje otkriva nečija ideološka pozicija). U pogledu bilo kakvih razmišljanja on, kako sam kaže u uvodu, želi biti skroman, ostavljajući svakome da ih pravi stavljajući se na njegovo mjesto.

Ipak, uprkos mnogobrojnim sličnostima u opisima, čini se da naš autor nije poznavao Fortisovu knjigu. Ona je na francuski prevedena i objavljena je u Bernu 1778. i odigrala je izuzetnu ulogu jer je evropsku javnost upoznala s našim narodom, stvorivši pojam “morlakizma”. Sam Desboeufs koristi naziv Morlaci[6] u širem smislu, nazivajući tako seljake u dalmatinskom zaleđu. Očito je taj naziv nakon Fortisove knjige postao uobičajen jer ništa ne ukazuje da Desboeufs poznaje učene hipoteze svog prethodnika o genealogoji ilirskih plemena i porijeklu naziva Morovlasi :

Najzad, posljednjih dana februara 1806, stigosmo u Trogir, malu morsku luku gdje je trebalo držati garnizon. Građani tog grada kao i oni s ostrva i drugih luka na obali, uglađeni trgovinom, govore italijanski i ni po čemu ne nalikuju na Morlake (seljake); to su dva različita naroda, iako su istog porijekla. Mornari i zanatlije tvore prelaznu klasu. (Desboeufs : 7)

Desboeufs konstatira da u Lici nigdje nema povrtnjaka i voćnjaka, a Fortis se u poglavlju o ishrani Morlaka čudi što “silne novce troše na crljenac, češnjak i ljutiku, plaćajući ih dukatima trgovcima iz Jakina (današnji naziv Ancona) i Riminija umjesto da ih uzgajaju. Ukoliko bi nam bio potreban konkretan dokaz da Desboeufs nije poznavao Fortisovu knjigu, što nije nimalo čudno kad se ima u vidu njegovo haotično djetinjstvo tokom francuske revolucije, nedostatak redovnog i sistematičnog obrazovanja (on je zapravo autodidakt), a da ne govorimo o tome koliko je zbog društvenog položaja bio daleko od salona u kojima su se okupljali prosvijećeni umovi, taj dokaz bi mogla biti priča o “petici”:

Dio Hrvatske koji smo upravo prešli prekriven je planinama, a osim doline Gospića ima još samo nekoliko drugih dolina, koje su zbog lijenosti stanovnika ostavljene neobrađene. Narod čami u neznanju i bijedi. Jedan od mojih domaćina, koji mi je htio prodati malo mlijeka za peticu[7] (metalni posrebrenjeni novčić koji vrijedi manje od jednog franka), dao mi je za istu cijenu cijeli pršut. Jedan drugi je tražio za dva jaja koliko i za cijelu kokoš. Nije da nisu znali vrijednost tih stvari, ali nisu umjeli brojati u santimima i poznavali su jedino peticu. Ovi Hrvati su uopće više voljeli dugmad uniformi nego kovani novac, koji je, budući da je služio samo kao ukras ženama na glavi, morao biti probušen kako bi mogao poslužiti u tu svrhu: zbog toga su se djeca bila jako izvještila u skidanju dugmadi otraga s naših uniformi.[8] (Desboeufs : 64-65)

Desboeufs je, dakle, bio zaprepašten zbog tolike bijede i neznanja stanovništva. To je bio i slučaj čitave evropske javnosti nakon izlaska Fortisove knjige, ali ona je bila prosvjetiteljski blagonaklona prema tim dobrim divljacima, dok se naš autor ni ne trudi sakriti prezir, uvjeren da Francuzi dolaze kao oslobodioci i da je njihova vojna akcija emancipatorska i opravdana. Za razliku od njega, Fortis smatra da je narodu koji ga je tako dobro primio i s njim čovječno postupao dužan “opširnu apologiju” tako što će zapisati njegove običaje. Loša reputacija koju su “Morlaci” imali u primorskim gradovima zbog velikog broja okrutnih djela može se, smatra Fortis, pripisati pokvarenosti malog broja pojedinaca, a ne općoj lošoj ćudi naroda. On im pristupa, dakle, s pozitivnom predrasudom jer je taj zaboravljeni i nepoznat narod upravo je onakav kakav su tražili filozofi povratka prirodi. Fortis pokazuje simpatije prema svemu što je jednostavno, ljudsko i izvorno i konstatira da je Morlak “posve različit moralan čovjek od nas i da se iskrenost, povjerenje i poštenje te dobre čeljadi, poneki put izmetnu u bezazlenost i glupost”.[9] Što se tiče “petice”, u pitanju nije bila naivnost i glupost nego praznovjerje. U tom istom poglavlju Fortis bilježi da ono što Morlaci “štuju (što i nije isključivo njihovo a da ne bi imalo mjesta među našim prostim pukom) bakreni su i srebrni novčić kasnoga Carstva i suvremene mletačke kovance koje se smatra medaljama svete Jelene te im se pripisuje svete moći protiv padavice i drugih boleština. Ta ista savršenstva pripisuju se i ugarskim novčićima što se zovu petice, ako s naličja imaju sliku Djevice s djetešce Isusom u naručju s desne strane. Takav jedan novčić veoma je drag dar i ljudima i ženama u Morlačkoj”.[10]

U svom “etnografskom radu” Desboefs nema ni Fortisovih naučnih ambicija, ni njegove kompetencije i sistematičnost, pa lokalitete, običaje, nošnju, bolesti, sahrane i svadbe itd. opisuje onako usput, mada vrlo prilježno i ozbiljno, onim redoslijedom koji mu nameću ratne operacije i etape odmora. Običajima stanovnika Desboeufs se bavi jedino u poglavljima IV i V, onima koja opisuje “etape” u Ilirskim provincijama, ali, simptomatično, ostali tereni ratnih operacija, Italija, Španija, Austrija, nisu imali “privilegiju” da budu etnografski opisani. U toj divljoj i neprohodnoj zemlji Napoleonovi inženjerci su po prvi put izgradili puteve, na šta je kapetan Desboeufs veoma ponosan, tim više što je dobro upoznao usku i opasnu stazu kojom je pješačio s ogromnim vojničkom opremom, izložen napadima “Morlaka” u uskim klancima kroz koje su “i pješaci jedva prolazili”. “Četrdeset stoljeća” s kraja narednog citata aludiraju na riječi “Sa vrha ovih piramida, četrdeset stoljeća vas posmatra” koje je Napoleon navodno uputio oficirima francuske armije u podnožju piramida u Gizi, prije istoimene bitke koja je trebalo da oslobodi Egipat, tada pod vlašću Mameluka, plaćenika turskog porijekla koji su tlačili egipatski narod. Zanesen svojom oslobodilačkom i civilizacijskom misijom, Desboeufs je četrdeset decenija turske okupacije pretvorio u višemilenijsku egipatsku povijest :

Upravo sam bio imenovan narednikom-majorom u 4. satniji 2. bataljona (1. juna 1808), kad središnji odredi ovog bataljona krenuše da zamijene odrede koji su zauzimali Hvar. Veliki put od Zadra do Splita bio je dovršen. Od sada se moglo voziti kolima u jednoj zemlji gdje nikad nije bilo nikakvih puteva, samo staza, i to na mjestima gdje su nekad i pješaci jedva prolazili. Ovaj put od trideset sedam milja, koji je trebalo da se produži do Dubrovnika, kao i nekoliko drugih, manje značajnih, podsjećaće buduće stanovnike ove zemlje na vrijeme našeg kratkog vladanja. Na priču o našim borbama, Dalmatinac će nadodati jednog dana i priču o našim radovima : ovi hrabri vojnici, reći će, uradili su za nas u tri godine više nego svi koji su nama vladali u četrdeset stoljeća. (ibid, 91-92)

On, dakle, smatra svojom dužnošću da u brojnim i dugim etnografskim bilješkama opiše stanje barbarstva u kojem su zatekli osvojene narod, pa pokušava da ih koliko-toliko sistematično izloži i pokrije gotovo sve oblasti svakodnevnog života, dajući tako opise opće ekonomske situacije, namještaja i posuđa u kućama, odjeće itd, tako da njegova sjećanja poprimaju karakter i etnografskog svjedočanstva[11]:

Većina kuća su kolibe od drveta i gline, a sastoje se od samo jedne prostorije bez prozora i ognjišta. Unutra se nalaze samo loši kreveti od konopaca, kovčeg, kotao, vedro i dvije-tri drvene posude. Nekoliko komada drveta na koje su prikovana tri štapa u formi tronošca služe za sjedenje. Mnoge porodice nemaju čak ni kreveta i svi spavaju kako ko stigne oko vatre, koja se nalazi u sredini kolibe. Svi ti seljaci hrane se kašom od crnog kukuruznog brašna, a mesa jedu samo u izvanrednim prilikama, kao što su svadbeni pirovi ili sahrane. Malo stoke koju posjeduju, služi im da dođu do odjeće trampom. Ne znaju ni za kakav drugi način da osvijetle kuću do da zapale male komade nekakvog smolastog drveta koje stave na rašlje. Muškarci imaju kao pokrivalo za glavu mali turban ili kapu i nose pantalone u mađarskom stilu, vezane oko kukova gajtanima. Te pantalone se kopčaju iznad listova i prekrivene su tozlucima koje liče na antičke koturne. Cipele im se sastoje od jednog komada ovčije kože koji su opleteni vrpcama od crijeva, a sprijeda obrazuju savijeni vršak dug preko tri centimentra; tako obuveni žustro se penju uz planinu i ne znaju hodati u cipelama; jakna i prsluk gotovo su isti kao kod naših seljaka. Žene pokrivaju glavu komadom platna koji rijetko peru. Kosa im je razdijeljena u pletenice koje vise više ili manje ukrašene dugmadima, novčićima ili malim školjkama. (Isto, 65)

Opis položaja žene:

Žene su zadužene za obrađivanje polja na kojima siju žito neophodno za opstanak porodice, tako što najprije prekopaju zemlju krampovima i motikom. Na leđima stalno nose vezanu malu djecu i daju im da doje preko ramena ili ispod ruke, jer su im grudi dovoljno duge za tu namjenu. Nemaju pojma o stidu i slabo se trude da sakriju golotinju. U cijeloj zemlji nisam vidio ni vrta ni voćnjaka. (Isto, 66)

Opise bolesti, sahrana, objeda nakon sahrane i žalosti:

Prisustvovao sam sahranama više Morlaka. Mrtvački lijes je otvoren i četiri čovjeka nose ga na ramenima. Lijesovi djevojaka i djece ukrašeni su cvijećem. Jedna žena, za koju sam u početku mislio da je majka ili žena umrlog, a koja je zapravo bila unajmljena narikača, ide odmah iza kovčega. Udara se po grudima, grebe po licu, čupa si kosu; zatim dolaze roditelji i prijatelji koji nose razne stvari. Po dolasku u crkvu, pravoslavni pop ili katolički svećenik koji je išao na čelu povorke, počinje obred, a, narikača, padajući na koljena i po kovčegu, postavlja pitanja umrlom na ilirskom, otprilike ovim riječima: “Ivane ili Petre, prijatelju moj, sine moj dragi, zašto odlaziš? Zašto ostavljaš svog starog oca, svoju ženu i djecu koji te svi vole? Možeš li se požaliti na njih? Zar ti žena nije bila vjerna? Odgovori. Zar nisi bio lijepo obučen? Evo, drži nove hlače i jaknu koje smo ti sašili od dobrog sukna. Gledaj kako su lijepi. Hoćeš li da ih probaš? Ama, odgovori. Jesmo li te loše hranili? Bi li volio pojesti jednu finu ribu? Evo, drži, vidi kako fino miriše! Bi li htio komadić sira, čerek janjeta, bocu dobrog vina? Ništa ne govoriš? Kaži nešto, javi mi šta hoćeš i odustani od okrutne namjere da ožalostiš svoju porodicu. Savladaj se, usliši moje molitve.” Narikača poprati ovaj govor ili druge slične, ovisno o osobama, patetičnim gestovima prilagođenim toj prilici. Razmotava odjeću, primiče namirnice ustima umrlog i pravi se da čeka da on odgovori; budući da on nastavlja da ćuti, kad obred bude završen, narikača izjavljuje da više nema pomoći i da umrli apsolutno želi otići. Tada svi briznu u plač i roditelji, koji su izgubili svaku nadu, podižu tijelo i nose ga na groblje vrišteći i jecajući (Isto, 50-51).

Kuća koju sam zauzimao s jednim poručnikom pripadala je jednom imućnijem Morlaku, čiji je bolesni otac provodio dane ležeći na krevetu od konopaca, na uličnim vratima, da bi mu prolaznici mogli postavljati pitanja o njegovim bolestima i preporučiti mu lijek. On umre. Roditelji i prijatelji skupiše se u kući preminulog i na pojavu pravoslavnog popa koji je trebalo da iznese leš, svi u metežu izađoše ; neki su vrijeđali popa, odlučno izjavljujući da neće dati tijelo ; drugi mu priprijetiše štapovima ili baciše kamenje na njega. Ovi izljevi nisu ih spriječili da koji trenutak kasnije mirno idu iza kovčega, s krkovićkom narikačom koja je išla ispred. Kad se pravoslavni pop vratio s porodicom, pozvasmo ga na večeru. On je bio bonvivan, a po bradi i nošnji ličio je na sapera u mundiru. Kako ga je kapetan upitao zašto pravoslavni svećenici ne ostaju u celibatu : “Zato da ne love na tuđem terenu.” Zbog te sličnosti sapera s popovima, Morlaci su u početku mislili da su ti bradati pioniri, koji su marširali na čelu pukovnije bili naši vojni svećenici. Zbog toga su im ukazivali puno respekta, a, čak i kasnije, kad su saznali istinu, ne samo da se nisu vrijeđali što su se prevarili nego su i dalje nastavili da tretiraju sapere s uvažavanjem, toliko duge brade imaju pravo da na njihovo poštovanje. (Isto, 94)

Nakon sahrane starca, naš domaćin je pozvao na objed. Istresli su jedan kotao kaše od crnog žita, dovoljno guste da je mogla poslužiti umjesto hljeba, s obje strane jedne duge i široke daske postavljene na zemlju. Poslužili su zatim jedno tele i dvije ovce, koji su cijeli ispečeni na ražnju. Morlaci čučnuše oko daske i jedan od njih izvuče sablju i rasiječe meso na komade. Glave porodice izabraše najveće komade, pojedoše ih dopola i dadoše ženama koje su stajale iznad njih; kad i one s njih strgaše koje vlakance mesa, razdijeliše ih djeci kojom su bile okružene i progutaše ono što je ostalo. Najveći dokaz ljubavi koje neki čovjek može dati svojoj ženi je da joj, odmah, samo što koji put zagrize zubima, prepusti komad; ako njom nije zadovoljan, da joj samo kost. Primijetio sam da svi piju iz iste šolje. (Isto, 95)

Vjenčanja:

Jedan bogati mornar kojeg sam upoznao udavao je kćerku. Mladoženjini prijatelji, noseći ispred sebe crvenu zastavu i pucajući iz pištolja, došli su po nju kod oca. Kosa joj je bila očešljana ravno otpozadi i u njoj je nosila duge srebrne igle na kojima je bio polumjesec, zvijezda i jedna kugla zlatne boje, raspoređeni tako da obrazuju paunov rep. Duge zlatne naušnice neobičnog oblika ukrašavale su joj uši i dvije jantarne ogrlice oko vrata ljupko su joj padale na grudi. Njena morlačka odjeća živih boja bila je ukrašena srebrnim dugmadima. Pločice od istog metala, raznoliko obrađene, blistale su joj na pojasu. Lijepa, crveno obrubljena košulja prekrivala joj je grlo. (Isto, 69-70)

USMENO PRIPOVIJEDANJE, SJEĆANJA I SVJEDOČENJE – SLIČNOSTI I RAZLIKE

Desboeufsova knjiga počinje pričom o djetinjstvu[12] i tu već možemo utvrditi prvu žanrovsku razliku u odnosu na svjedočenja jer nijedno svjedočenje iz I svjetskog rata ne počinje tako, da i ne govorimo o svjedočenjima iz koncentracionih logora. To je nezamislivo. I njegov svijet je svijet ratova, pogibija, strašnih patnji i iscrpljujućih marševa, međutim, njegovu priču ne bismo mogli nazvati svjedočenjem, bar ne onakvim kakvo se artikuliralo kao žanr u periodima masovnog modernog nasilja. Iako u njegovim Sjećanjima ima puno elemenata svjedočenja, pa na kraju postoji čak i neka vrsta vrsta testimonijalnog pakta koji on potpisuje sa svojim čitaocima, njegovo svjedočenje ipak pripada jednom sasvim drugom svijetu :

Draga djeco, vaša majka je upoznala u Perpinjanu Juliena Desrolinesa i Davala (koji mi je bio svjedok u duelu s Barbereauom). I sami ste upoznali Bessièresa, Boudonvillea i majora Jeannota […]. Svi ti oficiri su bili svjedoci događaja o kojima sam pričao. Što se tiče događaja koji su se desili prije nego što sam se priključio 81. regimenti, nisam napisao ni riječ koja ne bi tačno odgovarala istini.
Perpinjan, 2. maja 1947. (Desboeufs, 1901 : 215)

Ovdje se još uvijek radi o usmenom pripovjedaču koji jedva da je znao pisati kad se angažirao u Napoleonovoj Velikoj armiji,[13] ali je kasnije puno čitao i radio na tome da poveća svoje “znanje gramatike”. Kakvo je bilo stanje pismenosti u Napoleonovoj armiji (a i stanje pismenosti uopće[14]) najbolje pokazuje ovaj primjer: nakon što je dezertirao i sam i bolestan prešao preko Apenina da bi najzad u Ankoni pronašao svoje sunarodnjake, zatražio je od jednog kaplara papira da piše majci, ali se ispostavilo da je ovaj nepismen, pa ga je uzeo za “sekretara”. Nakon što se povukao iz vojničke službe živio je diskretno i nije javno spominjao svoje ratovanje, budući da se za vrijeme restauracije na Napoleonove kampanje nije gledalo s odobravanjem. U jednom pismu prijatelju govori o “buržujima hladnog i koristuljubivog srca koji ne poznaju zadovoljstva vojnih logora Kremsa, patnje gladi u Slunju[15], turskih kokoški…” Njegov “čin oficira za novi režim nije predstavljao preporuku”, kako kaže njegov unuk, pa se povukao u trideset drugoj godini, s minimalnom penzijom, a prisilnu dokolicu iskoristio je da stekne obrazovanje koje nije uspio steći u nemirima tokom svog djetinjstva niti u burnoj mladosti u vojsci. Potisnute vojničke uspomene mogle su pronaći oduška tek nakon revolucije iz 1830, nakon koje su se književnici, novinari i pjesnici bacili na ono što će se već tada zvati “carskom epopejom”.
To je vrijeme kad se bliži kraj usmenog pripovijedanja koje će zamijeniti žanr trijumfalne građanske klase – roman (u to vrijeme počinje da cvjeta i popularni roman s intrigama i zavjerama iz Napoleonovog vremena). Takav je kontekst u kojem se odlučio da stavi na papir svoju “istinu” o događajima koje je proživio. Sinovi su mu bili završili škole a kćeri “zbrinute”, pa je ostao bez svojih uobičajenih slušalaca i počeo razmišljati o tome da ostavi “trajno svjedočenje o svom vojničkom životu”. Priče koje je toliko puta ispričao već su spremne da budu zapisane, već su bile i oblikovane, ali on je htio da budu i tačne, pa je prikupljao bilješke, slagao i sređivao svoje uspomene. Njegov unuk, koji ih je objavio, u predgovoru kaže da je mislio više na svoju djecu nego na publiku, pa je često prekidao priču kako ne bi govorio o strašnim marševima i patnjama. Bilo da je pričao kao vojnik ili kao oficir, nije želio izaći iz okvira svojih kompetencija i zadovoljavao se time da vjerno opiše, pa njegovu priču karakteriziraju otvorenost i iskrenost, naročito o svakodnevnom životu vojnika, o kojem memoari maršala i generala govore malo ili nikako. Evo kako on sam objašnjava motive svog pisanja :
Zadovoljstvo s kojim ste od najmlađih dana slušali priče iz mog vojničkog života navelo me je da napišem o tome priču kako biste se još mogli zabavljati kad mene više ne bude. Ovi događaji su neznatni,  pa sam o njima pisao samo za vas. Htio sam vam ostaviti dnevnik koji redom predstavlja situacije u kojima sam se našao. Često mi na jednu riječ pred oči iskrsava slika gradova, borbi i vojničkih logora. Pri svakoj slici mi se čini da sam na licu mjesta u godinama u kojima sam tada bio i da osjećam isto, samo ublaženo vremenom koje je prošlo.
Ovo djelo, draga djeco, neće biti tako živih boja, [kao kada je usmeno pričao S. S.], ipak, sviđa mi se pomisao da ćete je čitati sa zanimanjem. Kako su vam sve epizode poznate u svim detaljima, često ću ih samo naznačiti, prepuštajući  vašem pamćenju da ih dopuni.
Biću umjeren u razmišljanjima ; svako će moći da rasmisli stavljajući se na moje mjesto. (Desboeufs, 1901, XIII)

Vrlo je važan podatak da za sebe kaže da su ga drugovi u vojsci “voljeli jer im je pričao priče svako veče” (49). S vremena na vrijeme bi rekao “krik”, a kada bi se odgovori “krak” prorijedili, to je bio znak da je većina zaspala. On je zaista nadareni, pravi, starinski pripovjedač za kojeg Benjamin melanholično primjećuje da već tada nestaje i da se “njegove crte razlikuju samo iz daljine, pod izvjesnim uglom, kao glava čovjeka ili životinje u stijeni”[16]. Priča kapetana Desboeufsa prati prirodni ciklus života i smrti, ide od početka do kraja, od rođenja do smrti, koja u svakoj priči predstavlja ono prema čemu se svi likovi, htjeli to oni ili ne, unaprijed kreću. Počinjući od rođenja i djetinjstva, ona se hronološki upisuje u prirodnu historiju da bi se učincima bezdanosti predstavila kao završena stvarnost i tako postigla status istinitog, naravno, u mjeri u kojoj joj to omogućava njena komunikativna forma.

Sve rjeđe srećemo ljude koji znaju ispričati priču, kaže Walter Benjamin u svom Pripovjedaču[17]. Poredeći čitanje dnevnika i priče, on ovdje izvlači još jedno distinktivno obilježje priče i autobiografskih napisa i pokazuje da tamo gdje priča poziva da podijelimo iskustvo, dnevnik samo svjedoči o općem nestajanju iskustva. Žrtve klaonice 1914-1918, ali i inflacije, propagande, masovnog nasilja koje nad dušom i tijelom vrši moderno društvo, ljudi su postali siromašniji iskustvom koje mogu prenijeti[18]. Odatle lagani ali neprekidni porast svjedočenja. Objavljuje se veliki broj knjiga o različitim vidovima modernih užasa i te knjige svjedoče o nesreći ljudi, ali ni o kakvoj mudrosti. U tom smislu, one ništa ne prenose. Iskustvo ili radije ono što se nekad zvalo iskustvom više ne vrijedi jer je neprestano onemogućavano strategijama koje mu se suprotstavljaju a koje nema snage da izbjegne.

Još od Mauricea Halbwachsa znamo da je pamćenje pojedinca blisko isprepleteno s kolektivnim pamćenjem i da su pojedinačna iskustva u nerazmrsivoj vezi s pričama o precima. Na primjeru Desboeufsove pripovijesti možemo pratiti nastanak jedne porodične legende, ali i opadanje kolektivnog pamćenja u XIX stoljeću, kad narativne tradicije koje su bile u temelju porodičnih i društvenih zajednica počinju da se raspadaju. Modernost je na malu mjeru svela drevnu umjetnost priče, utvrdio je još Benjamin, a upravo Desboeufsovo XIX stoljeće prekida narativni lanac generacija, nastojeći da kolektivno pamćenje zamijeni historijskim, pa je ono par excellence stoljeće historiografije, jer “historija počinje od tačke kojom se završava tradicija”, kaže Maurice Halbwachs.

Podsjećajući da je iskustvo riječ i da u tom smislu proizlazi najprije iz usmene tradicije, Walter Benjamin[19] konstatira da se većina klasičnih pripovjedača trudi da ostane u kontinuitetu tradicije. Oni tako crpe nadahnuće na dvama pradavnim izvorima, a to su iskustvo trgovca-moreplovca i sjedilačkog ratara ili iz složene tradicije koju nudi svijet srednjovjekovnog zanatstva. Slično mornaru, poljoprivredniku ili kompanjonu (srednjovjekovnim šegrtima i zanatlijama), pripovjedač ima nešto da ispriča – priče iz života onakvog kako protiče, obilježene svakodnevnom mudrošću koja se zgušnjava u praktične savjete, poslovice, životna pravila. Takvo jedno naravoučenije, da se kasnijim dobrim vladanjem mogu izbrisati greške iz mladosti, nudi i Desboeufs svojoj djeci i unucima :

Ipak, upravo taj bijednik će vam, draga djeco, ostaviti skroman imetak, primjer besprijekornog života i ime koje je navedeno među junacima jedne besmrtne epohe […]. Vidite da lekcija nesreće nije bila uzaludna u mom slučaju i da se dobrim vladanjem može sve popraviti. (Desboeufs, bilješka na strani 39)

Pripovjedač je čovjek koji može dati dobar savjet, više zato što predlaže da slušamo priču (koja se upravo odvija) nego zato što bi znao odgovoriti na pitanja, to jest, on preuzima obavezu da u okrilju priče održava kontinuitet jedne kolektivne pustolovine, uzdižući je u status epopeje ili zajedničke sudbine. Opadanje priče je otpočelo još davno samim kretanjem Povijesti, tačnije historijskom evolucijom proizvodnih snaga, koje nastoje da unište samu mogućnost žive riječi i promaknu, u oblasti pisanog, samoću pojedinca. Ipak, time što se u modernim vremenima gubi, priča dobiva novu ljepotu koja je, paradoksalno, ljepota stvari koje nestaju, kaže Benjamin.

Opadanje umjetnosti pričanja historijski se tačno poklapa s početkom modernog vremena, s pojavom knjige i favoriziranjem romana. Prekidajući s usmenom tradicijom, roman se bavi sudbinom pojedinca. Napisati roman, primjećuje Benjamin, znači naglasiti u predstavljanju ljudskog života sve ono što se ne može ni sa čim uporediti. Don Quichotte je u tom smislu paradigma žanra. Junaci, i općenito viteški svijet na koji se junak poziva, izgubljeni su i ne posjeduju više ni mrvu mudrosti. Navodno pozitivniji, odgojni roman pokazuje kako se pojedinac, iako svaki put pogođen nekim početnim nedostatkom, uspijeva ostvariti, prilagođavajući se modelu koji je nametnulo društvo. Uprkos prividu, odgojni roman prije svega otkriva svu situaciju otuđenja u koju moderno i savremeno društvo neizbježno stavlja svakog pojedinca. Upravo u odgojnom romanu, kaže Benjamin, taj nedostatak postaje događaj. Žanr koji je poznat još od antike, roman se istinski nameće tek kad u građanstvu koje se rađa i čije principe, vrijednosti i predstave odražava nađe povoljan teren za svoj procvat. To je smisao Desboeufsove gorke primjedbe o “buržujima hladnog i koristoljubivog srca”. Prevaziđena uspjehom romana, priča tone u kategoriju arhaičnog:

Prisiljena da djeluje samostalnije i bez prava na poštovanje i pažnju što ih joj je ranije mogao osigurati pripovjedač, funkcionirajući kao roba na tržištu, priča se mora zaodjenuti aureolom umjetnosti da bi se mogla održati. Odvojena od proživljena iskustva pripovjedača koji je nekad bio njen jamac (podv. S.S.), prisiljena je postati dijelom našeg iskustva.[20]

Međutim, pobjedničko građanstvo će uskoro napustiti i prespori i predugi roman, koji se isuviše bavi prošlošću, i zamijeniti ga informacijama. One se tiču neposredne sadašnjosti i nastoje da iz nje izvuku provjerljive činjenice, odričući se onog neobjašnjivog koje tako lijepo koristi umjetnost pričanja. Benjamin dodaje jednu primjedbu obojenu tragičnom ironijom – slušanje, to jest proces usvajanja takve mudrosti traži posebno duhovnu raspoloživost, tačnije, stanje opuštenosti koje postaje sve rjeđe i rjeđe, pa on, paradoksalno, priziva pozitivna svojstva dosade.

I historiografija i priča i roman se razvijaju u okrilju pamćenja i zajednički im je izvor epopeja, ali to čine na različite načine, tako da se danas mogu definirati i shvatiti samo kao suparnici i protivnici. Po Benjaminu su iz tog spora proistekle današnje izbrisane granice funkcije pamćenja i u okviru tog brisanja nestanak usmene tradicije. Drevni žanr priče proističe iz sjećanja, vrste pamćenja za koje Benjamin kaže da je temelj lanca tradicije, koji iz generacije u generaciju priča prošle događaje, tkajući tako mrežu koju na kraju obrazuju sve priče. Jer, one se međusobno uklapaju, kao što su to veliki pripovjedači, posebno na istoku voljeli da naglase. U svakom od njih živi Šeherezada, za koju je svaka priča odmah traži drugu. Roman je moderni žanr koji proizlazi iz reaktiviranja sjećanja, kaže Benjamin, koja se trajno fiksiraju i postaju besmrtna, dok sjećanja u priči imaju funkciju da zabave. Roman je posvećen jednom junaku, jednoj odiseji, jednom žanru, dok se priče upućuju na mnogostruke i rasute činjenice. Na tom sporu, u kojem su od nestanka epopeje uspomene i sjećanje kao konkurentski izrazi pamćenja, Benjamin bazira veoma snažnu definiciju romana kao forme transcedentalne iskorijenjenosti, posuđujući taj izraz iz Lukácseve Teorije romana i pokazuje da priča na transparentan način daje pouku iz povijesti, dok se roman pita za smisao života. Kao usmeni pripovjedač, Desboeufs još uvijek ne postavlja pitanje smisla svoje avanture, pokazujući time da još uvijek živi u epskom svijetu :

Ta novost [abdikacija Napoleona] me je zaprepastila, kao i sve moje drugove. Politika i stranke su nam bile strane, stalno smo bili daleko od Francuske i cara smo znali samo po slavi i borili smo se za čast nacije. Ratovi koji su nas uzdigli na položaj prvog naroda na svijetu bili su nam uvijek predstavljani kao pravedni i neophodni ; tako su u našim srcima vladar i domovina bili jedno ; bili smo podjednako osjetljivi i na pad vladara i na poniženje domovine i u tom trenutku bismo umrli i za jedno i za drugo. (Desboeufs, 1901 : 212)

Još nemamo posla s pojedincem koji sumnja i sve dovodi u pitanje, pa se naš kapetan sasvim prirodno uključuje u izvoz vrijednosti Francuske revolucije i vrijednosti velike nacije koja je njome stvorena. Tako, na primjer, kad, kopajući po leševima, po torbama i maramicama vezanim oko njihovih pojaseva kako bi našao municiju koje im nedostaje, naiđe na umirućeg vojnika koji je još disao, kapetan pamti i citira patetične riječi koje mu je on upućuje dajući mu svoje naboje: “Hrabro se borite sutra i sačuvajte čast velike nacije.” Stiskajući mu ruku još je dodao: “Zbogom, druže, drago mi je što sam te vidio prije nego umrem.” To pokazuje koliko su vojnici koji su krenuli u Napoleonove osvajačke bili duboko prožeti vrijednostima kojima je napoleonovska propaganda opravdavala pred javnošću njegove u biti osvajačke ratove – da barbarske narode, čiju će strašnu bijedu i rijetku okrutnost kapetan kasnije detaljno opisati, treba uzdići na stepen civiliziranih naroda:

U tom pohodu [da prekinu opsadu Dubrovnika] ja nisam ispalio niti jedan jedini metak, ali umalo nisam umro od žeđi i umora. Dan nakon borbe, general Molitor nas posla u izviđanje prema Kotoru i po povratku naredi da se streljaju Crnogorci koji su zarobljeni prethodno veče, pošto ni ti barbari nisu zarobljavali, a da smo ih poštedjeli, mislili bi da se bojimo njihove osvete. Svakom Francuzu koji bi pao u ruke tih gorštaka glava je bila odrubljena. Crnogorac bi ga uhvatio za vrat, zabio mu vrh sablje u usta tako da izađe kroz obraz i, povlačeći oružje prema sebi, jednim udarcem odvajao bi glavu od trupa i odnosio svoj krvavi ratni plijen. Tako su isto odsijecali glave mrtvih koji su ostali na bojnom polju. Njihov vladika plaćao im je tri stotine franaka za svaku glavu.[21] (Isto, 73-74)

U isto vrijeme, g. de Saint-Raymond, pukovnik koji je bio dodijeljen glavnom štabu, dade mi u zadatak da prevedem jednu istoriju Crne Gore, koja je bila napisana na italijanskom. Dva primjera su dovoljna da se ocijeni stanje barbarstva u kojem još žive ti narodi : 1° Crnogorac koji ubije nekog od svojih sunarodnjaka mora se dogovoriti s najbližim rođakom ili će ga ovaj ubiti, budući da ne može ostaviti takav zločin nekažnjenim a da ne izgubi čast, tako da se i on sad nalazi pred istom alternativom, da se dogovori ili da bude ubijen, pa ubistvo ponekad dovodi do uništenja cijelih porodica ; 2° vješti kradljivci se vrlo cijene u zemlji i kazne na koje su osuđeni oni koje uhvate na djelu date su im zbog nespretnosti, a ne zbog samog čina koji bi, da je uspio, bio legitiman. (Isto, 88-89)

Nama bi mogla biti posebno zanimljiva i “bihaćka epizoda”, kad je Desboeufs imao priliku da se bori i protiv “Morlaka u unutrašnjosti”, kako bi rekao Fortis, dakle, protiv Bosanaca koji su se tokom  njihove kampanje u Austriji dočepali nekih teritorija na granici. Turska vojska je po njemu najvećim dijelom bila sačinjena od neregularnih trupa pod vođstvom bihaćkog age, uzurpatora spornih teritorija:

Turci su tokom noći otezali svoje molitve i u rano jutro, dođoše u velikom broju nasuti vode na jednom izvoru koji se nalazio ispred njihovog logora; usmjerismo prema njima jednu topovsku cijev, kugla ubi dva čovjeka i rasprsnu vodu u lice ostalih, koji, užasnuti pobjegoše, uz glasan smijeh naših vojnika. Sutradan, po izlasku sunca, tri pješadijske pukovnije koju su stigle prethodno veče, pojaviše se na lijevom boku neprijatelja, a dvije pukovnije strijelaca-konjanika izbiše s desne strane; u isto vrijeme, mi dobismo naređenje da se prebacimo naprijed. Turska konjica, umjesto da se povuče kako ne bi bila uhvaćena između tri vatre, jurnu naprotiv na nas; to je bio roj ljudi bez uniforme, na mršavim konjima, čijoj lakoći nema ravne, koji slušaju glas i stisak koljena jahača, koji čak ne koristi ni uzde ni stremene. Bili su dočekani neprekidnom paljbom koja je usporila njihov zanos; nekoliko topovskih rasprskavajućih granata dovršiše njihovo rasulo; povukoše se. Većina konja čiji su jahači pali, zaustaviše se sami od sebe. Drugi jahači, silazeći s konja pod kišom metaka, vezaše ranjene i mrtve na konje, s rukama koje su visile s jedne, a nogama s druge strane i sjedajući ponovo u sedlo, svi odjednom nestadoše. Jedan ranjeni jahač, koji se nije mogao dići u sedlo, omota rep svog konja oko ruke i bocnuvši ga drugom u kojoj je bila sablja, pusti se da ga konj brzo odvuče i izmaknu nam. Nekoliko Turaka ipak je ostalo na licu mjesta, a više njih, od onih koje su odnijeli konji, bili su ubijeni u pozadini armije nakon što su izazvali uzbunu u voznom parku. Mi smo napredovali jurišnim korakom, pucajući iz svih cijevi na pješadiju koja je zauzimala položaj nešto dalje. Kad smo se približili, ta pješadija uzmaknu i skloni se u jednu utvrdu koja je bila naoružana topovima; konjica se preustroji i topovske kugle i meci su sad padali po našoj koloni, koja je nastavila svoje napredovanje kao da je na manevrima. Naše topovske cijevi i cijevi 8. lake, koje smo povukli naprijed pomoću užeta, proizvedoše metež u turskim bataljonima; kako su ih strijelci-konjanici izbliza pritiskali s jedne strane, a kako su se pukovnije koje su stigle prethodno veče približavale s druge, oni se ponovo povukoše. Ulazeći u utvrdu, vidjeh da je puna mrtvih; jedno od naših đuladi, koje je ušlo kroz puškarnicu, raznijelo je glavu jednom džinu od otprilike 1m 90, stasa u skladu s visinom. Nastavili smo potjeru do jednog lijepog sela gdje su Turci htjeli da zauzmu položaj, ali topovske cijevi, voltižeri i konjica brzo ih odatle istjeraše i oni pobjegoše kroz jednu šumu.[22] (Isto, 133)

Nakon tih okršaja u kojima su toliko brzo napredovali da su imali samo toliko vremena da pobjegnu, maršal je izdao naredbu da se selo spali, a vojnici su iskoristili priliku da porade i na emancipaciji žena, pa su zapalili prostorije koje su im ličile na harem, iako detalj oko “čerečenje prasadi” koje nakon toga slijedi pokazuje, ako je tačan, da se ne radi o muslimanskom selu, osim ako naš autor nije prosto mehanički dodao još jednu vrste životinja na spisak :

Trčao sam s nekoliko oficira do najuglednije kuće; sobe s rešetkama koje su gledale na dvorište, ličile su nam na harem, pa smo ih zapalili u čast ljepšeg pola. Nikad nisam prisustvovao tako velikom požaru; više od sto kuća, većinom sagrađenih od dasaka, gorjelo je istovremeno. Po povratku u satniju, sretoh desetak topnika groteksno obučenih kao Turci, dok su drugi čerupali perad, čerečili jagnjad i prasad i pripremali obrok. Jedno deblo, visoko tri do četiri metra i metar promjera, s oba kraja šuplje, koje je ležalo na zemlji blizu logora satnije, postavljeno je na gomilu zapaljenih dasaka; plamen, koji je silovito izlazio kroz gornji otvor debla, obrazovao je vatreni vijenac. Topnici, očarani utiskom koji je deblo stvaralo, uhvatiše se za ruke i zaplesaše oko njega kolo, podražavajući pjesme Turaka. Kako je satnija logorovala u prednjem dijelu fronta, vojnici iz svih pukovnija dođoše da uživaju u tom prizoru.

Sutradan smo marširali na Bihać, već smo nazirali bjelinu njegovih kuća, kad, na našu veliku žalost, želeći izbjeći našu posjetu, aga vrati uzurpirane zemlje i plati trošak poduhvata. Saznao sam da je Porta, čija naređenja aga nije htio poslušati, dozvolila maršalu da sam ostvari svoja prava. Istog dana, vratismo se istim putem i sretosmo jednu hrvatsku pukovniju koja je krenula da nam se pridruži; svaki je vojnik te pukovnije nosio tri zašiljena štapa od tvrdog drveta; jedan od njih se zabadao u zemlji i na njega bi se stavljala dva druga u obliku slova X, tako da su u trenutku Hrvati bili u zaklonu iza linije ježeva, što je korisna mjera opreza protiv turske konjice. (Isto, 131-133)

Pravo kako je “stvarno” bilo u XIX stoljeću je imala historiografija, kako kaže Vladimir Biti[23]. Ona je zajedno s romanom, drugim dominantnim diskursom XIX stojeća, potpuno potisnula na marginu veliku produkciju intimnih napisa. Tako je bilo i u proučavanju književnosti, pa ih tradicionalne historije književnosti i tretiraju kao minorne žanrove, bez književne vrijednosti. Tek savremena istraživanja počinju da uključuju sve te vrste ego-književnosti sa idejom da bi ona mogla dovesti do neke vrste epistemološke revolucije. Pri tome su moguća dva pristupa, iz šire perspektive kolektivnog pamćenja, gdje bi se ispitalo kakvu ulogu igraju ovi žanrovi u kolektivnom pamćenju, dok bi uža perspektiva bila tačka gledišta književne teorije. Noviji pristupi su usvojili davnašnji prigovor koji je Georges Gusdorf uputio Philippeu Lejeuneu, jednom od najvećih poznavalaca autobiografskog diskursa, istraživaču koji je uveo pojam “autobiografskog pakta, da je fokusiranjem na formalne analize zanemario pitanje subjekta i istine. Iako je teško govoriti o mogućoj evoluciji istraživačkih metoda, ipak je očito da postoji veza između raznih žanrova autobiografske produkcije još od tzv. preromantizma i jedne nove koncepcije subjekta i istine, o čemu će se morati povesti računa.
Kapetan Desboeufs je obični usmeni pripovjedač u vrijeme vladavine visokih žanrova. Svjedočenje je tada bilo još jako daleko od toga da se konstituira kao žanr, a na visoke autobiografske žanrove naš pripovjedač nije imao pravo zbog svog društvenog i vojnog položaja. No, upravo u njegovom stoljeću intimni napisi, kojima je rodonačelnik Rousseau, postaju masovna pojava koja će potpuno izmijeniti hijerarhiju književnih žanrova i vladajući sistem vrijednosti. Kako se ta evolucija odvijala? Biografija se kao žanr održala tako što se mijenjala i adaptirala tokom dva milenija, ali memoari, nekada važne priče o životima istaknutih ljudi, koje treba pamtiti, postepeno su izgubili svoj povlašćeni status. Žanr je postepeo siromašio prenoseći svoje kompetencije na sjećanja, svjedočenja i naročito intimne spise kao što su dnevnici, da bi pod uticajem sve većeg broja kolektivnih sjećanja i teorijske legitimacije konkuretnskih književnih modela (autobiografije i svjedočenja) došlo do njegovog potpunog nestanka posljednjih trideset godina XX stoljeća.
Danas svjedočenja igraju ulogu konkurenta historiografskom diskursu, onu koju je historijski roman s puno uspjeha kod čitalaca igrao u XIX stoljeću jer je donosio “implicitne vrijednosti ”kojih se historiografija lišila  “inzistirajući (…) strogo na informativno-sadržajnoj dimenziji izvorâ” [24]. Međutim, u trenutku kad je čitalac postao nepovjerljiv prema romanu kao robi i sumnjičav prema piščevim manipulacijama, okrenuo se svjedočenjima da bi pronašao “istinski” doživljajni univerzum sudionika historijskih zbivanja. Razlozi tome mogu se tražiti u nostalgiji za zajednicom, za nekim jednostavnijim vremenima u kojima su vrijednosti bile jasno definirane itd. Problem se komplicira i lažnim svjedočenjima, ali najveći dio njih ima iza sebe nekog čestitog kapetana Desboeufsa, koji iza svoje autobiografske priče stoji kao jamac.

[1] Desboeufs, Marc (1901), Les étapes d’un soldat de l’Empire (1800-1815) : souvenirs du capitaine Desboeufs / publiés pour la Société d’histoire contemporaine par M. Charles Desboeufs, son petit-fils, Paris ; dostupno na www.gallica.fr. Svi citati dati su mom prevodu.

[2] Mesnard Philippe, Rastier François, “Sur la poéticité du témoignage et les techniques de la littérature de l’extermination. Deux dialogues entre Philippe Mesnard et François Rastier”, http://www.revue-texto.net/Dialogues/FR_Mesnard.pdf.

[3] U tom pogledu veoma su zanimljiva i inspirativna istraživanja GRIL-a (Groupe za interdisciplinarna istraživanje historije književnog). Ona prekida s praksom historičara koja se sastoji u tome da se odvoje prava svjedočenja, neknjiževna, to jest tretirana kao da nisu napisana, od književnih tekstova koji bi zahtijevali drugačiju vrstu opreza – to će reći poznavanje žanra, formi i stilova uopće, prosto i jednostavno uzetih iz književne historije. No, svjedočiti u pisanoj formi može dovesti do toga da se postane pisac, čak i da se stvori književno djelo i u slučaju pretpostavljenih ”običnih svjedoka”, koji su ponekad, kad im se pružila prilika, bili snaženi akteri historije; i obrnuto, iskustvo stavljanja u pismenu formu neke viđene ili proživljene stvarnosti kod nekog poznatog pisca koji je postao svjedok, poboljšava se i obogaćuje pod takvim pogledom kao predmet proučavanja. In: „Le fait littéraire est un fait de l’histoire ”. Questions aux membres du Groupe de Recherches Interdisciplinaire sur l’Histoire du Littéraire et réponseshttp://www.fabula.org/colloques/document2112.php

[4] Ibid.

[5] U djelu se nalazi i verzija Hasanaginice data u originalu i prevodu na italijanski.

[6] Morlaci (Mavrovlasi, Morovlasi ili Crni Vlasi, na grčkom: Μαυροβλάχοι, Mavrovlachi ili Mauro-Vlachs, što znači “Crni Vlasi“, iz latinskih dokumenata: Nigri Latinivlaška nomadska etnička skupina u jadranskom zaleđu nastala stapanjem rimskih kolonista i autohtonih balkanskih naroda poput Ilira i Tračana. Morlaci, čije ime označava u hrvatskom jeziku crne Vlahe, svoje ime dobivaju po odjeći od crnoga sukna, po kojoj su odmah bili prepoznatljivi. Grčki naziv Μαυροβλάχοι (Morovlahi), kasnije će se pretvoriti u latinski oblik Morlachus ili Murlachus, i talijanski Morlacco. Morlaci su nomadski stočari, a rani izvještaji ih spominju kao ljude što kao stočari i nomadi žive u planinskom zaleđu južne jadranske obale, u području HercegovineDalmacije i na jug do Crne Gore. Morlaci su se održali negdje do 15. stoljeća, kada vjerojatno pred pojavom Turaka migriraju na sjever, te dolaze na otok Krk, otuda se prebacuju u Istru, gdje još nešto njihovih potomaka, sa očuvanim jezikom (istrorumunjskim) žive pod imenom Ćića ili Ćiribiraca. Molobrojni ostaci Morlaka održali su se i u krškom su zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski “morlački” govor koji je kasnije nakon djelomičnog slaviziranja nazvan „Murlaška besyda.” Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u Jugoslaviji kroz 20. st. ti nepodobni neslaveni bili nasilno slavizirani i dijelom su uništeni i raseljeni. Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas je preostao samo još čudnovati neslavenski mjestopis (toponimi) mnogih vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Sturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd. U zaleđu Posušja postoje toponimi Nuga, Oruga , Konjovac. (wikipedija.hr)

[7] Na hrvatskom u tekstu, transkribirano italijaski, petizza. (nap. prev.)

[8] Jedan od mojih drugova, videći lujdor (zlatnik) na glavi jedne djevojke, zamijenio ga je za četiri dugmeta, a ona je bila uvjerena da je pri toj trampi bolje prošla.

[9] https://albertofortis.wordpress.com/2009/01/07/njegovoj-ekselenciji-milordu-john-stuart-u-grofu-od-bute-itd-itd/

[10]https://albertofortis.wordpress.com/2009/01/07/praznovjerje/

[11] Preopširni navodi imaju opravdanje u činjenici da ova knjiga nije prevedena i da je potpuno nepoznata našoj javnosti.

[12] Djetinjstvo provodi u Perpinjanu, rodnom mjesto majke u koje su se vraća sa sestrom i majkom nakon što mu je otac umro pokušavajući isušiti močvare jer su bile uzrok epidemije koja je desetkovala njegovo rodno mjesto Elne. Porodica je osiromašila, imali se nešto rente, ali porez na nasljedstvo ih je uništio, pa dječak pravi naboje za metke da pomogne majci, zarađuje kao jedan od najvještijih igrača neke vrste tadašnjeg tenisa. Imamo utisak kao da smo u problemima svakodnevnog života tokom Francuske revolucije, kad se zbog maximuma (poreza na živežne namirnice) treba s bonovima boriti u redovima za hljeb u pekarama pred kojima su ljudi provodili cijelu noć, jer Desboeurs živo i lijepo opisuje burne scene revolucije, giljotiniranje grenadira koji su prihvatili bijelu kokardu dok su Englezi okupirali Tulon, s neobičnim detaljima kao što je onaj kad su osuđeni odgurnuli izvršioce kazne i sami se međusobno giljotinirali, “mirno pušeći cigaretu, koju im smrt nije dala da ispuše”. Zbog “rojalističih uvjerenja majke koja ga ne želi poslati u školu gdje se predaju Prava čovjeka, tako da je u 17. godini loše pisao i nije znao gramatiku “. Međutim, domovina je u opasnosti, Austrijanci opsjedaju Đenovu. Dobrovoljci se prijavljuju i on bi volio da im se pridruži, ali majka je protiv. Dva druga koji su vidjeli da se uzalud opirala njegovoj želji, nagovorili su ga da se angažira umjesto nekog trećeg, koji se obavezao da će isplaćivati majci penziju sve dok je on odsutan. Odbio je prijedlog iz ponosa, ali kako je majka bila bez sredstava, a sestra bolesna, bilo je “deplasirano da ih ostavi u nevolji zbog svog samoljublja”. Sve je obavljeno kod notara, određena suma koja se dnevno isplaćuje, jedan franak, a petsto u slučaju da pogine.

[13] U vojsku se prijavio sa 18 godina, pa onda dezertirao. Vraćajući se pješice preko Italije, opet se priključio vojsci jer umalo nije umro od gladi i bolesti, neke vrste nervnih konvulzija i stomačnih poremećaja izazvanih hljebom u kojem je bilo brašna od korova. Učestvuje u bitkama na Adigeu, u Dalmaciji je već postao narednik, a oficir nakon Wagrama. Borio se i u Španiji, gdje je pokazao svoje vojne i organizacione sposobnosti.

[14] Za period od 1786. do 1790. koji nas zanima postoji istraživanje u kojem je na osnovu matičnih knjiga vjenčanih utvrđen broj pismenih (na osnovu potpisa ili križića). U trenutku kad je počela Revolucija, 47% muškaraca, a 27% žena je pismeno (Emmanuel Todd, Après la Démocratie, Pariz, Gallimard, 2008).

[15] U originalu transkribiran kao Sluïn, aluzija na patnje koje su doživjeli tokom marša od Dubrovnika prema Wagramu.

[16] Walter Benjamin, “Le conteur. Réflexions sur l’œuvre de Nicolas Leskov” in : Œuvres, III, Paris, Gallimard, 2000Walter Benjamin, Ibid, str. 114-115.

[17] Ibid., str. 114.

[18] Ibid., str. 115-116.

[19]

[20] Wlad Godzich, Chambers XVIII, navedeno prema: Suvremena teorija pripovijedanja, prir. Vladimir Biti, Globus, Zagreb, 1992, str. 350.

[21] Generalu Delegorgue, koji je ranjen u butinu u jednoj zasjedi, tako je odsječena glava pred očima njegovih vojnika, koji nisu uspjeli da ga spasu, ali su osvetili njegovu smrt.

[22] Primijetih da je većina trubača strijelaca na konju, koji su bili obučeni u crveno i za koje su bez sumnje mislili da su oficiri, ranjena (prim. autora).

[23] Vladimir Biti, Uplitanje nerečenog. Književnost/povijest/teorija, Zagreb 1994, str. 118.

[24] “Pod ‘implicitnim vrijednostima’ treba ovdje razumjeti prije svega tzv. doživljajni univerzum suvremenika povijesnih zbivanja koji je jedini u stanju, kao što su to pokazali romani Waltera Scotta, učiniti čitatelje ‘očevicima’ tih zbivanja – bez posredovanja rezonirajuće instance povjesničara” (Vladimir Biti, Isto).