Sunita Subašić-Thomas- TAJNA RADIONICE ZA PROIZVODNJU NACIJA

 


Sunita Subašić-Thomas

TAJNA RADIONICE ZA PROIZVODNJU NACIJA

Reći nekom strancu da si Bosanac ne znači istovremeno iskazati i svoju nacionalnu pripadnost. Tokom rata mnogo Evropljana se pitalo pred TV-dnevnikom ko su zapravo ti bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci i otkuda potiču ti čudni nazivi. Svijetom dominira koncept nacionalne države i uvjerenje da su samo takve države stabilne. Potpuno je zaboravljeno da je njihovo nacionalno jedinstvo svježeg datuma i da stabilnost zahvaljuju sasvim drugim razlozima. Nakon strašne provale proizvedene mržnje na balkanskim prostorima još je teže uvjeriti svijet da je do sada u Bosni i Hercegovini uvijek bilo moguće trajno i uspješno artikulirati njihove zasebne povijesti u jednoj zajedničkoj, koja je ovim ratom, a onda i daytonskim sporazumom razdvojena prvi put nakon otomanske vladavine.

Bosanska nacija ne postoji, međutim, bosanski identitet nije riječ ispražnjena od svog sadržaja. Svi smo to snažno osjetili u trenutku raspada Jugoslavije, kad smo, jednostavno i prirodno ostali ono što smo i bili, s kolektivnom sviješću da pripadamo ne jednoj naciji nego jednom tlu. Prilika za formiranje jedinstvene bosanske nacije, osim Kállayevog pokušaja da se Bosna uvede u moderne nacije, nije bilo zbog posebnih historijskih okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina našla u posljednja dva stoljeća (iako se ne može reći da ju je on izmislio, jer je Bosna je posjedovala svoju osobnost i prije Kallaya, a on joj je samo omogućio da se adaptira modernom svijetu, uspješno transformirao društvo a da pri tome nije napao islam). Međutim, i sve druge evropske nacije, čak i one velike i “stare”, koje duboko vjeruju u svoju posebnost, u tolikoj mjeri da je ona često bila uzrok krvavih sukoba, formirale su se dosta kasno i pomoću falsifikata kojima su pokušale legitimirati svoje postojanje. Na početku svake od priča o postanku nacije nalazimo krivotvorene rukopise koji uspostavljaju njihovu navodnu vezu sa “dalekim” precima.

Francuska istraživačica Anne-Marie Thiesse se pozabavila nastankom nacija u jednoj zanimljivoj knjizi [1] koja je prava riznica podataka o svim evropskim nacijama, što je nimalo ne opterećuje niti sprečava da bude duhovita, a ponekad i jako smiješna. Ona utvrđuje da su sve nacije napravljene po istom modelu, koji je usavršen i dotjeran u procesu međunarodne razmjene. I nema nikakve razlike između velikih i malih, starih i novih. Nasuprot onom u šta nas nacije žele uvjeriti, njihovo porijeklo nije nimalo drevno niti zadire u maglovite historijske dubine. Sve su nastale u XIX stoljeću, naravno ne u smislu nacionalnog teritorija koji se u slučaju nekih nacionalnih država zaokruživao polagano, osvajanjima, savezništvima i dobro pripremljenim dinastičkim vezama. Međutim, teritorij s nastankom nacije nema nikakve veze, kaže ona, jer “istinsko rođenje neke nacije je trenutak kad jedna šačica ljudi izjavi da nacija postoji i poduzme da to dokaže”.

Prvi primjeri potiču tek iz XVIII stojeća i prije toga nacija ne postoji u modernom, a to znači ni u političkom smislu. “Vječne” i “drevne” evropske nacije zapravo su proizvedene. Samo dva stoljeća prije, neki pruski junker i bavarski seljak ili, pak, neki kalabrijski uzgajivač ovaca i građanin Toskane nisu imali zajednički identitet. Zato, od sada, kada kažemo nacije, treba uz nju odmah dodati i riječ mit. Međutim, za razliku od antičkih mitova, o kojima dosta kasna svjedočanstva tvrde da su kolektivne tvorevine, kad se radi o nacionalnim mitovima, imena njihovih autora jako dobro poznajemo i oni su najčešće falsifikatori i loši imitatori. Ne postoji ništa internacionalnije od stvaranja nacionalnih identiteta, kaže Anne-Marie Thiesse. Njena knjiga predstavlja iscrpan opis metoda i modela za proizvodnju naciju koje je početkom XIX stoljeća patentirala jedna vrlo živa međunarodna radionica, da bi ih zatim nesebično stavila na raspolaganje svima.

​            U ovoj knjizi se govori i o našem prostoru. U tim poglavljima naš prosječno obrazovani čitalac neće naći ništa novo jer se radi o dobro poznatim mitskim epizodama kao što je “Vukova borba za narodni jezik i pravopis”. Međutim, u kontekstu ove knjige, priča o stvaranju književnog jezika Srba i Hrvata, stavljena uz druge brojne identične priče, gubi svoj posvećeni karakter, pa se mistificirana uloga Naroda i njegovog “autentičnog” govora sasvim drugačije čita. Jer, iako je Vukovo istinski monumentalno djelo bilo i do sada izloženo raznim vrstama kritike, u pitanje su dovođeni samo neki njegovi elementi, ali ne i sama logika i temeljni pojmovi koncepcije na kojoj ono počiva. Herderovska ideja “duha naroda” koji, navodno, počiva u jeziku, savršeno se dobro primila na tlu Balkana i potpuno potisnula činjenicu da su “nacionalni jezici gotovo uvijek poluvještačke konstrukcije, ponekad, kao moderni hebrejski, praktično izmišljene”.[2] Konstrukcije, a ne ono što tvrdi nacionalistička mitologija, za koju je jezik temelj nacionalne kulture i matrica nacionalnog duha. Izborom središnjeg štokavskog dijalekta, što je par excellence politički čin na koji su pristali i Hrvati iz svojih razloga, marginalizirana je stara i bogata književnost na kajkavskom i čakavskom dijalektu. Ne raspolažemo podacima koliko je bilo govornika tih dijalekata, ali oni su poznati za francuski jezik. Njime je 1789. govorilo 50% stanovništva, dok je talijanskim u trenutku ujedinjenja govorilo samo 2,5% budućih Italijana. Mi smo imali bezbroj prilika izoštriti svijest o tome koliko su u jednoj višenacionalnoj državi, kakva je bila bivša Jugoslavija, sva jezička pitanja zapravo politička. Međutim, do prave desakralizacije jezika nikada nije došlo, čemu su dokaz i najnoviji događaji. Uvjerenje da duh nacije počiva u jeziku i da, prema tome, svaka nacija mora imati svoj vlastiti jezik, princip je koji se i danas primjenjuje svaki put kad se pojavi neka nova. A njegovi korijeni zadiru duboko u romantizam XIX stoljeća u kojem još uvijek živimo jer čak ni topli “maternji jezik” koji posisamo s majčinim mlijekom, dobivajući kao besplatan dodatak i “duh naroda” koji se navodno u njemu krije, ne mora uvijek biti jezik “prave” majke. “Jezička zajednica je savremena zajednica, kaže Balibar. [3] Ona nameće utisak da je oduvijek postojala, ali budućim generacijama ne propisuje ništa sudbinsko. Idealno, ona svakog “asimilira” i nikog ne zadržava. Konačno, kaže on, ona najdublje utiče na svakog pojedinca (u načinu na koji se on konstituira kao subjekt), ali njena historijska posebnost vezana je samo za međusobno zamjenjive institucije. Kad za to postoje okolnosti, jedan jezik mogu govoriti različite nacije (kao engleski, španjolski ili francuski), a on može nadživjeti “fizički” nestanak naroda koji su njim govori (kao latinski, “stari” grčki, “književni” arapski). Da bi bio ograničen na samo jedan narod, maternji jezik mora imati neku dodatnu posebnu crtu, tvrdi Balibar, ili neki princip zatvaranja i isključivanja, a, po njemu, taj princip je rasni.

U knjizi Anne-Marie Thiesse vukovska je epizoda samo jedan od mnogobrojnih gotovo identičnih primjera stvaranja nacionalnog jezika i priče o njemu liče jedna na drugu kao jaje jajetu. Utisak humora o kojem smo na početku govorili proizlazi upravo iz tog “učenog” gomilanja podataka. Stavljene jedna pored druge, priče o nastanku evropskih nacija i njihovih nacionalnih jezika postaju ne samo banalne nego i smiješne. Nacionalne vrijednosti su za svaku od njih svetinje, sve su duboko uvjerene u jedinstvenost i posebnost svoje borbe za priznanje i vlastiti jezik, ali u knjizi se priče o toj borbi dosadno ponavljaju, identične sve do najneznatnijih detalja. Međutim, iako je nacija nastala iz neke vrste zahtjeva, iako je prosto izumljena i isfabricirana, ona nastavlja da živi samo zahvaljujući kolektivnom odzivu i pristanku na tu fikciju. Abortiranih i promašenih nacija ima bezbroj, navešćemo samo sicilijansku. U slučajevima kad izum nacije uspije, do toga dolazi zahvaljujući revnosnom skupljanju pristalica koji podučavaju pojedince šta su oni u stvari i da im je zadatak da se uklope u naciju, da i sami treba da doprinesu da se to saznanje o pripadnosti širi dalje. Nacionalni osjećaj je spontan samo kad je savršeno interioriziran: prije toga, neophodno ga je podučavati. Od mnogobrojnih primjera iz knjige, navešćemo samo jedan: filmsku komediju Rolfa Lissya iz 1978. “Proizvodnja Švajcaraca” u kojoj je tema upravo to podučavanje: da bi dobili švajcarsko državljanstvo kandidati moraju položiti ispit na kojem se provjerava poznavanje grbova kantona, alpskih vrhova i njihova tačna visina, čak i historijske anegdote, kako bi dokazali da su postali pravi Švajcarci, ljubitelji röstija (neka vrsta pljeskavice od narendanog krompira), pristalice reda i čistoće i neskloni sindikalnim uličnim demonstracijama. Film je napravljen u satiričnom tonu kao kritika zaostalosti Konfederacije jer se pretpostavlja da moderne, politički zrelije nacionalne države utvrđuju pravo na državljanstvo na drugačijim kriterijima, praktičnijim od poznavanja nacionalnih kuhinjskih recepata, načina oblačenja, dekoriranja stana, nacionalnih pejzaža ili navijanja za neki tim. Međutim, stvarnost je složenija. U Francuskoj, koja je zemlja velike imigracije, za dobivanje državljanstva ne traži se poznavanje nacionalnog nasljeđa (to sada zbog pritiska nacionalističke desnice više nije slučaj), ali se pretpostavlja da su ga novi građani te države “prirodno” stekli, a ako već nisu oni, onda će njihova djeca.

Kolektivna proizvodnja nacionalnih identiteta do koje je došlo u XIX stoljeću nije se vršila po jedinstvenom kalupu nego je za to napravljena, kako provokativno kaže citirani sociolog Orvar Löfgren, neka vrsta uputstva za upotrebu “do-it-you-self”, to jest “uradi sam” ili “sam svoj majstor”. To su bile varijacije na temu “nacionalne duše” i čitava jedna procedura koja je neophodna za njenu elaboraciju. Danas možemo utvrditi tačan spisak materijalnih i simboličkih elemenata koje mora imati svaka nacija koja drži do sebe. Ona mora imati historiju koja je utvrdila kontinuitet sa slavnim precima, seriju uzornih heroja koji oličavaju nacionalne karakteristike, jezik, kulturne spomenike, folklor, tipične pejzaže, poseban mentalitet, službene oznake – himnu i zastavu – i živopisne znakove raspoznavanja kao što su nošnja, kulinarski specijaliteti ili neku životinju kao amblem. Dovoljno je uzeti za primjer novonastale nacije ili one koje se tek bore da budu priznate. Mnogobrojni znakovi što ih one upućuju svijetu predstavljaju dokaz koliko je jaka norma te “check-liste” identiteta. Asterix igra upravo na tu kartu komičnosti anahronizma, projicirajući na izraz “naši preci Gali” savremenu check-listu nacionalnog identiteta, kao što su svojevremeno Dikan i Vukoje u Politikinom zabavniku suočavali naše “slavenske pretke” s modernim svijetom, kojem su objašnjavali kako se pravi sarma tretiranjem kupusa na određeni način. To uputstvo za upotrebu koje precizira kako montirati različite nacionalne identitete na osnovu istih osnovnih kategorija danas je u vlasništvu cijelog svijeta: Evropa ga je izvezla u periodu kad je svojim bivšim kolonijama nametnula svoju političku organizaciju. Posezanje za tom listom je postalo sasvim uobičajen, budući da je svima razumljiv, način da se predstavi nacija: ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, posjeta stranih državnika, poštanska ili novčana ikonografija, turistički prospekti.

A sve je počelo u jednoj ogromnoj i vrlo dinamičnoj radionici koja je otvorena u XVIII stoljeću u Evropi, mada je najveću produktivnost dostigla tek stoljeće kasnije. Njena glavna karakteristika – bila je transnacionalna. Bez prethodnog dogovora ili podjele rada, svaka nacionalna grupa je pažljivo pratila šta rade druge grupe i konkurenti, nastojeći da za svoje potrebe brzo adaptira neko novo identitetno otkriće, da bi zatim i sama postala model koji drugi imitiraju čim bi pronašla neko savršenije rješenje ili inovaciju. Samo što su učeni ljudi u Njemačkoj počeli preklinjati svoje sunarodnjake da u iskopavanju nacionalnog kulturnog nasljeđa slijede primjer Engleza, istog trenutka njihove ruske i skandinavske kolege pozivaju svoje sunarodnjake da se ugledaju na Nijemce. Nekoliko decenija kasnije, učeni ljudi u Francuskoj kore svoje zemljake što kasne u poduhvatu u kojem su Rusi, Španci i Danci već daleko odmaknuli. Do kakvog rezultata je doveo taj dosadni diskurs o tome kako je to u drugim, civiliziranim nacijama, imamo zgodan iako tragikomičan primjer u jednom govoru Vase Čubrilovića, koji između dva rata svojim sunarodnjacima zamjera što ne znaju riješiti albansko pitanje kao što su druge, “naprednije” nacije riješile jevrejsko.

Nacije su, dakle, nastale i izgrađene sasvim drugačije nego što je opisano u prvim poglavljima nacionalnih historija. U njima je historija nacije data kao priča, pa se formiranje nacije tako pojavljuje kao rezultat višestoljetnog “plana”, koji je obilježen fazama i dolaženjem do svijesti, koje se neprikosnovenom odlukom historičara prikazuju kao više ili manje odlučujuće, kaže Balibar.[4] On uzima za primjer jednu veliku naciju, francusku: svaki treći njen pripadnik 1888. ima za pretka bar jednog “stranca”, pa ih s podanicima Luja XIV, a o galskim precima da i ne govorimo, spaja samo slijed sasvim slučajnih događaja čiji uzroci nemaju nikakve veze sa sudbinom “Francuske”, planovima njenih kraljeva, ni težnjama “njenog naroda”. Jedna njegova rečenica trebalo bi da bude obavezna lektira za one koji u međunarodnim raspravama potežu sa argumentom zlatnog pribora kojim su jeli “njihovi” kraljevi, dok je u Evropi bilo ovako ili onako, uvjereni da su njihovi direktni nasljednici: “Izvjesno je da jedna takva predstava predstavlja retrospektivnu iluziju, ali ona ukazuje na ograničavajuće institucionalne stvarnosti. Iluzija je dvostruka: ona se sastoji u tome da se povjeruje da su generacije, koje se stoljećima smjenjuju na jednom, približno stabilnom teritoriju, pod približno istim nazivom, prenijele jedna drugoj neku nepromjenjivu suštinu. Iluzija je i u tome što nas se uvjerava da je evolucija, čije aspekte retrospektivno biramo tako da se sami percipiramo kao jedini mogući rezultat, bila sudbinska. Plan i sudbina su dvije simetrične figure iluzije nacionalnog identiteta u Evropi».[5]

A prvi korak u izmišljanju nacije bilo je upravo utvrđivanje predaka. Međutim, na početku “prave»” historije mnogih evropskih nacija teško da možemo naići na autentične dokaze veze s precima, ali redovno srećemo mladog, siromašnog i ambicioznog čovjeka s književnim ambicijama, koji dolazi u kontakt s učenim ljudima, a oni koriste priliku da se kod njega raspitaju o usmenim predanjima i legendama u narodu. Prvi u tom dugom nizu nacionalnih krivotvoritelja je James Macpherson. On je kućni učitelj koji sanja da postane veliki pisac, ali od njega se traži nešto autentično narodno, a ne sklerotičan ep kao što je Voltaireova Henrijada, kakvih je u Evropi u to vrijeme napisano na stotine. Prvi odlomci koje predočava izazivaju zanimanje njegovih zaštitnika i oni ga ohrabruju da nastavi potragu, finansiraju putovanja u zabite krajeve, jedina mjesta gdje je istinski očuvano pravo narodno stvaralaštvo. Zatim mu se daje u zadatak da skrpi fragmente epskih pjesama u cjelinu i da ispuni praznine. Kad neki filolozi dovedu u pitanje autentičnost njegovog “narodnog” epa, osnivaju se komisije stručnjaka kojima treba 50 godina da je utvrde, ali tad su se po njima tradicije već izgubile, pa se ne mogu provjeriti. Priznaje se pak da je sakupljač vršio intervencije na originalnom materijalu, ali sekundarne, pročišćavajući neizbrušene dijelove, popunjavajući praznine itd. Ta se priča ponavlja mnogo puta, ali za Ossianov, alias Macphersonov ep, može se reći da postaje temeljni, početni, zasnivački spomenik kulturne revolucije, koji pozdravljaju najmlađi i najmoderniji članovi evropske Književne Republike. Taj ep “dokazuje” da u Evropi postoje i druge tradicije a ne samo grčko-rimska, koja je služila kao osnova klasicističke estetike. Zamagljena i uzburkana priroda i elegijski senzibilitet junaka odgovaraju onom što želi nametnuti mlada generacija, koja vjeruje da je učena tradicija potpuno potisnula “barbarske” kulture Evrope i da su se one uspjele sačuvati jedino u Narodu.

Radi se zapravo o prodoru jedne nove estetike, ali borba protiv klasicizma ubrzo poprima oblike borbe protiv tiranije monarhističkog apsolutizma. Glorificira se ustavni sistem, individualne slobode za koje se vjeruje da su već postojale u epovima, izražene u snazi pojedinca i moći njegove volje. Borba protiv klasicizma postaje ofanziva protiv francuske kulturne hegemonije – priroda i jednostavnost nameću se kao izvori žive kulture. Međutim, tek će jedan teolog iz Rige po imenu Herder dati svim tim rasutim idejama teorijsku koherentnost i upisati u samu filozofiju historije odbacivanje francuske kulturne hegemonije jer se vladajućem modelu može izmaknuti samo ako se umjesto njega nametne neka autentična, kulturna, njemačka specifičnost. Herderovo djelo snažno izražava tu promjenu paradigme. Ono što nekoj nacionalnoj književnosti daje vrijednost je njena duboka ukorijenjenost u duhu naroda i pisac se mora utopiti u narod, postati njegov učenik. Kao sin naroda, Herder je ministar vjere u demokratiju, a ona se mora vršiti na narodnom jeziku da bi je svi razumjeli. Do tada je u Njemačkoj plemstvo govorilo francuski, nastava u osnovnim školama obavljala se na latinskom, narod je govorio svojim dijalektima. Današnja situacija jedinstvenog književnog jezika, kaže Balibar, koji omogućava da pojedinci iz najudaljenijih slojeva budu povezani neprekinutim lancem posrednih govora mada nikada ne komuniciraju, sasvim je skorašnjeg datuma.[6] Prije toga postojao je slojeviti sistem više jezika nadređenih jedan drugom koji su bili potpuno inkompatibilni, a na tragove te situacije nailazimo u književnim djelima (kod Tolstoja, Krleže… u čijim romanima pripadnici aristokratije ili viših klasa govore francuski ili njemački). Nakon stvaranja jedinstvenih književnih jezika, baziranih na narodnim govorima, sada umjesto tog vertikalnog sistema nadređenih jezika imamo horizontalni odnos naporednosti jezički odvojenih populacija. “Sistem prevoda” s francuskog, latinskog ili nekog drugog jezika vladajuće klase na narodne govore danas je zamijenjen prevođenjem na “normalni” jezik koje vrše pisci, novinari i političari, a oni govore tim “prirodnije” i “normalnije” što se više trude da se uloženi napor ne primijeti, zaključuje Balibar.

Pitanje jezika zauzima središnje mjesto u Herderovoj misli jer po njemu duša naroda počiva upravo u jeziku. Jezik je živi, organski izraz duha naroda. Herder neprestano ističe da je on sredstvo za upoznavanje kulture i vrijednosti jedne nacije, ali podvlači i nužnost zajedničkog jezika za konstituiranje nacije. On utvrđuje zakašnjenje Nijemaca u odnosu na Engleze u oblasti prikupljanja narodne poezije. Prilikom susreta s Goetheom u Strasbourgu, preklinje ga da sa svojim prijateljima skuplja narodne pjesme, a druge nacije, Estonce, Letonce, Slavene, Poljake, Ruse i Pruse optužuje da su krive što su zanemarile svoje narodno blago, što se nisu potrudile da skupe svoje pjesme kao što su to uradili Danci, Šveđani, da ne govorimo o Englezima. On smatra da je jezik univerzalan i da je čovječanstvo jedinstveno i da je do razdvajanja i podjela došlo zbog materijalnih uslova kao što je klima. Sve te raznovrsne komponente treba uzeti u obzir i nikad ne davati jedinstven sud koji bi mogao osuditi jedne na štetu drugih. Herder ukazuje na negativne učinke imperijalizma, despotizma i netolerancije, snažno kritizira krstaške ratove, a herezama, katarskoj, bogumilskoj, husitskoj daje veliki značaj u napretku razuma i slobode, pa je vrlo čudno da su nacionalisti Trećeg Rajha, koji su proglašavali superiornost germanske rase, mogli proglasiti Herdera svojim duhovnim ocem. On je proricao svijetlu budućnost u kojoj će se Slaveni osloboditi germanskih okova, slomiti lance da bi stekli slobodu i dostojanstvo. Mađari, Rumuni i Grci odmah su iskoristili tu šansu. Nastavak priče na našim prostorima dobro nam je poznat. Ova rehabilitacija Herdera ima poseban značaj u francuskom kulturnom prostoru gdje se njegovo ime prečesto vezuje za ideju partikularizma, prema kojoj je univerzalistička ideologija, koja dominira u Francuskoj, neprijateljski raspoložena, a o preziru prema svemu što je folklorno da i ne govorimo.

Kod nas takva rehabilitacija nije potrebna jer je Herderova misao još uvijek vrlo prisutna, ali ne u svoj svojoj složenosti, pa ne bi bilo naodmet podsjetiti na njegove misli o toleranciji budući da dominiraju interpretacije po kojima je Herder “prorok” jedne mistične identifikacije nacionalnosti s nekom vrstom platonovske ideje jezika koji postoji onkraj i izvan svih svojih varijanti i nesavršenih verzija, koja, istina, više karakterizira ideološke konstrukcije nacionalističkih intelektualaca nego same bazne govornike jezika, kako primjećuje Hobsbawn, podsjećajući da se radi o “književnoj a ne egzistencijalnoj konstrukciji”. Ovo je vrlo aktuelna misao kad se radi o našem prostoru, u kojem je reaktivirana ideja da duh nacije počiva u jeziku, što dovodi do nasilnog jezičkog razdvajanja koje nimalo ne vodi računa o jezičkoj realnosti.

Dominantne nauke u periodu kad se elaborira nacionalizam su, na kraju XVIII i početkom XIX stoljeća, filologija i historija i upravo te nauke posuđuju svoju strukturu nacionalnim pokretima, slavenskom i mađarskom. Međutim, budući da nacionalizmi nisu nastali u vrijeme vladavine pozitivizma nego u zbrkanom zanosu romantizma, oni su nepromijenjeni prošli kroz sve naučne avanture XIX i XX stoljeća, kaže Bernard Michel u jednoj knjizi koja se mnogo razumijevanja i topline bavi nacijama i nacionalizmima Srednje Evrope.[7] Tu dolazimo do aktuelnog problema podučavanja historije. Romantičarska koncepcija i danas je živa u Srednjoj Evropi, čak i kao naučna paradigma. Na tom prostoru još uvijek je veoma prisutna ideja da je zadatak historije da legitimira postojanje malih nacija. Za razliku od zapadnoevropskih historičara koji rade na desakralizaciji historije, koja odavno ne predstavlja nedodirljivo i neotuđivo “blago”, u našim naučnim radovima se još susrećemo s takvim vokabularom, što ukazuje na posvećeni karakter historije kao legitimacije nacionalnog postojanja. Ni komunisti kao pristalice jedne internacionalne ideologije nisu napustili herderovske koncepcije. U svim evropskim zemljama u kojima su bili na vlasti revnosni branioci klasnih interesa došlo je u tom periodu do procvata folklornih društava i bilo je mnogo pokušaja utemeljenja nacije u dubinama historije, a najkarikaturalniji oblik oni su poprimili u Rumuniji.

Čitav taj poduhvat počiva na čvrstim temeljima koje je proizvodnji nacije udarilo malo ali odabrano društvo prvih romantičarskih zanesenjaka. Braća Grimm su se dopisivala sa svim najznačajnijim imenima slavenske filologije. Počinju od osnivanja udruženja učenih ljudi čiji je zadatak da skuplja pjesme, legende, običaje, vjerovanja i jezičke izraze, ali podijeljenoj Njemačkoj nedostaje čitava jedna državna logistika koja je podupirala francuski poduhvat. Braća Grimm bili su nosioci tog patriotskog projekta – omogućiti njemačkoj naciji da upozna svoju prošlost, što je neophodan uslov da se stekne svijest o jedinstvu, međutim, oni su liberalni i upućeni na cijelo evropsko nasljeđe. Jer, da bi se shvatila izvorna njemačka kultura, treba proučiti antičku i srednjovjekovnu, a i jedna i druga se sastoje od razmjena, pozajmnica, prevoda. Narodne priče i legende su ostaci stare zajedničke mitologije. Odatle potiče izgradnja široke mreže učenih dopisivanja Njihovo djelo je ogromno, njegova širina je impresivna, ali ono se ne odnosi samo na Njemačku. Postoje i brojne publikacije o skandinavkoj, engleskoj, finskoj, provansalskoj ili španjolskoj književnosti. Ono je međunarodna referenca u XIX stoljeću za sve konstrukcije identiteta. Braća Grimm su u isto vrijeme ponudili svijetu ne samo naučne spoznaje i metodu istraživanja i analize nego i pedagoške principe. Steći njihovo priznanje na samom početku bila je čast, predstaviti se kao njihov učenik bila je neka vrsta garancije. Njihov uticaj je ogroman u cijeloj Evropi, posebno na slavenskom prostoru, gdje se skupljanje narodnih priča vrši istovremeno sa stvaranjem građe za gramatiku i rječnike, koji su neophodni za izgradnju nacionalnih jezika.

Međutim, stvoriti nacionalni jezik i kulturu vrlo je težak poduhvat. Srećom, u to vrijeme vlada neka vrsta intelektualnog kosmopolitizma, pa se novim nacijama koje se pojavljuju daje podrška kako bi mogle stvoriti svoje starine i svoj jezik. Ta se pomoć nudi s puno žara, tim prije što postoji jasan geopolitički cilj – potisnuti Otomansko Carstvo s juga Evrope. U tom periodu nema ljubomore, svi su u vezi i svi se međusobno pomažu. Mladi Werther čita svojoj vjerenici odlomke iz Ossiana, a Herder svojoj. Opat Fortis također je veliki ljubitelj Ossiana i prijatelj lorda Butea, pod čijim pokroviteljstvom je i objavljen taj škotski ep. Fortis objavljuje svoje Putovanje po Dalmaciji, u kojem opisuje morlačke pjevače i njihov instrument gusle, da bi zatim prezentirao i njihove narodne pjesme. Jedna od njih postiže takav usjeh da se prevodi na tridesetak jezika i već je od 1778. u Herderovoj zbirci Volklieder, izazivajući dugotrajni zanos “Morlacima”, kako se tada nazivaju ti narodi južne Evrope, koji su čudesno sačuvali čistu i predivnu divljinu. Anne-Marie Thiesse, zatrpana morem podataka i nacionalnih priča, sve važnijih i nevjerovatnijih jedna od druge, ne kaže o kojoj se pjesmi radi, ali mi znamo da je to ljuba Hasanagina, ideal ženstvenosti i samoprijegora, pred kojom je Goethe “zanemio u ushitu”, kako stoji u Vinaverovom prevodu Goetheovih Razgovora. Ta toliko smo puta slušali priču o tom izvanrednom trenutku, kad je sav civilizirani svijet naprosto poludio za našom uzvišenom narodnom poezijom. I to nije nikakvo pretjerivanje. Dokaz koliko su naše narodne pjesme bile popularne predstavljaju i pokušaji falsifikata, kao što je knjiga “morlačkih” pjesama Prospera Mériméa pod naslovom La Guzla, koju je on sam napisao sa svojim prijateljem, budućim slavnim fizičarom Ampèreom, prije nego što je i krenuo u Dalmaciju, s “nehajnim objašnjenjem da im se činilo jednostavnijim da objave rezultate putovanja prije nego što krenu, ako ni zbog čeg drugog, a ono bar da bi ga mogli finansirati”. Pitanje koje treba nakon svega toga postaviti glasi: do kada ćemo u književnoj modi jednog davno prošlog vremena tražiti potvrdu naše izuzetnosti? Koliko će još dugo trajati romantičarski zanos usmenom književnošću, uvjerenje da je ona ovaploćenje nacionalnog duha, koje je prošireno na cijelu književnost u čijim bi velikim tekstovima taj duh navodno trebalo da počiva? Tako apsolutizirana književnost preuzima funkciju mita kao čuvara zajedničkih vrijednosti neke zajednice. Problem je manje uočljiv u homogenim nacionalnim državama, kad “centri moći” uspiju pod plaštom konsenzusa nametnuti zajedničke vrijednosti. A ipak je najprije u takvim državama pod pritiskom diskriminiranih dijelova populacije došlo do dekonstrukcije vladajućih predstava o književnosti. Iako smo svjedoci njenog stalnog instrumentaliziranja, kod nas uporno opstaje predodžba o književnosti kao humanističkom diskursu koji brani nekakve općeprihvaćene vrijednosti. Begić, koji se neprestano suočavao upravo s problemom vrijednosti, kaže da je npr. o književnom spomeniku kakav je Gorski vijenac bilo heretično držati govor kao o “eminentno književnom umjetničkom ostvarenju, njegovim umjetničkim vrijednostima, ali i granicama”. Emancipatorski značaj njegove kritike upravo je u tom povratku “čistoj” književnosti koja bi trebalo da se suprotstavi stvrdnutim nacionalnih vrijednostima. On je dobro osjetio da se iza pitanja književnih vrijednosti zapravo skriva ideja hegemonije jedne nacije koja je pomoću pitanja vrijednosti željela da ospori samo postojanje muslimanske književnosti, buduće osnove za emancipaciju muslimana kao nacije. Međutim, do desakralizacije književnosti kod njega nije moglo doći jer je ona postala njegova nova religija. On je ipak naslutio polagano desakraliziranje usmene književnosti kod nekih domaćih naučnika (N. Banašević, S. Nazečić, M. Rizvić) koji su krenuli u istraživanje historijskih i književnih korijena narodne epike [8], kod kojih se pomalja za nacionaliste heretična ideja da se u narodnom stvaralaštvu mogu otkriti motivi koji potiču iz pisanih izvora. Međutim, bilo je isuviše rano da se počnu rušiti mitovi o vrtoglavoj dubini i mističnoj ljepoti književnih djela u kojima počiva duh Naroda.

U prvoj fazi konstrukcije nacionalnog identiteta, taj nesretni Narod igrao je zapravo ulogu živog fosila koji garantira uspostavljanje velikih predaka. Jasno se kaže da se u stvari radi o seljaštvu, koje je najbliže zemlji, koje je autentičan izraz bliskog odnosa između nacije i njene zemlje, dugog oblikovanja nacionalnog bića klimom i sredinom. Ne bismo smjeli praviti takve nagle prečice, posebno nakon polemika kako su nas filozofi prosvetiteljstva direktno odveli u koncentracione logore, ali slogan “Zemlja ne laže” nije slučajno slogan višijevskog kolaboracionističkog režima. Duh rodne zemlje, kao i duh predaka, otjelovljuju se u Narodu sa sela jer ulog nije samo legitimno upisivanje u historiju nego i teritorijalno određenje. Običaji seljaka, koji u početku izazivaju zanimanje samo kao ostaci kulture predaka, postaju simboli domovine, etički referenti. Seljaštvo treba da dokaže da je nacija ostala nepromijenjena uprkos svim promjenama koje se mogu uočiti. Veza između nacionalne države, kapitalističke ekonomije i industrijalizacije više je nego očita. Nacija izvire iz liberalne modernosti, političke i ekonomske, ali se njena legitimnost bazira na apsolutnoj drevnosti i determinizmu. Ona nastaje istovremeno kad i nove klase, ali neprestano se ističe dugotrajnost i stabilnost seljaštva, definiranog samo u odnosu na pretke i zemlju.

Seljaci koje opisuju folklorističke studije u XIX stoljeću nemaju nikakve veze s bijednim ruralnim masama čije su moguće pobune prije toga užasavala vlastodršce. To su mudra, slobodna i sretna bića, koja raspolažu vjekovnim znanjem, koja mirno žive u skladnim zajednicama skromnim životom, bez patnje, utopljena u najautentičniju moguću kulturu, koja je totalna suprotnost gradskom proletarijatu. Dokaz ukorijenjenosti predstave o tako glorificiranom seljaštvu nalazimo kod nas u posljednjem ratu u zloupotrebljavanoj metafori odbrane “ognjišta”, koja je bila ključna riječ srpske nacionalističke retorike, iako su mobilizirane mase već odavno živjele u “društvenim” stanovima. No “odbrana vjekovnih ognjišta” kao kamuflaža za osvajački rat nije nikakav noviji srpski izum. Hegel je prvi uočio da iznutra podijeljene nacije vanjskim ratovima postižu unutrašnju stabilnost. Još je napoleonovski imperijalizam, koji je bio “nužna rezultanta unutrašnjih tenzija, nastalih iz želje za uniformizacijom i vanjskih, nastalih iz misionarskih ideala koji pokreću partiju na vlasti” [9], krenuo u osvajačke ratove koje je predstavio kao “odbranu naših ognjišta” (na šta je Benjamin Constant ironično primijetio: “Rekli bismo da ognjištima naziva sva mjesta na kojima je izazvao požar”).

Prvi posmatrači početkom XIX stoljeća daju vrlo malo podataka o specifičnim, narodnim običajima i pri tome još tvrde da su u fazi nestajanja. Kad se stoljeće približilo svome kraju sve nacije su se mogle podičiti bogatim folklorom. Sakupljači običaja, kao i sakupljači narodnih pjesama, usmjereni su ka budućnosti i rade za dobro nacije. Izmišljanje tradicija čini im se sasvim legitimnim ako može doprinijeti baštini i ako je nadahnuto duhom nacije. Vlade zemalja koje raspolažu velikim aparatom državnih službenika koji se mogu mobilizirati (Austro-Ugarsko Carstvo za vladavine Josipa II, postrevolucionarna Francuska) počinju ozbiljna istraživanja i šalju mnogo upitnika. Međutim, prvi posmatrači često izvještavaju o nedostatku narodnih tradicija. Čini se da u tom pogledu potražnja prethodi ponudi. Anne-Marie Thiesse uzima konkretan primjer sjeverne Italije, koja je u eposi velikih istraživanja (1811) pod francuskom okupacijom. Od svih profesora književnosti traži se da popišu narodne običaje, pjesme i tekstove na dijalektu. Profesori crtanja treba da naprave ilustracije narodnih nošnji, nakita i seoskih kuća. Često redaktor bilježi da nema ništa naročito u zoni u kojoj je vršio istraživanje, ništa što bi vrijedilo zabilježiti. Prefekt signalizira apsolutno nepostojanje lokalnih narodnih pjesama i objašnjava da seljaci ne vole muziku, “nemaju sluha za muziku”, osim eventualno za “valcer” i “njemački ples”. Većina rubrika u formularima ostaje neispunjena. Dijelovi u kojima treba da budu predstavljene narodne nošnje često pokazuju odjeću koja nije ni seoska, ni narodna, ni specifično italijanska. To je odjeća malo bogatijeg gradskog stanovništva. Poneki odjevni komad ipak posjeduje specifične ukrase: ženske kape, vezovi, šalovi su malo originalniji, ali to nije istaknuto. Još smo daleko od tipičnih nošnji koje će nakon nekoliko decenija ikonografija obilato reproducirati. Moguće je, međutim, priznaje Anne-Marie Thiesse, da ta banalnost u odijevanju dominira zbog toga što prvi posmatrači tek počinju da uče šta zapravo treba da primijete, a posmatrani seljaci još ne znaju šta treba istaknuti u prvi plan.

Na rijetkim slikama na kojima se mogu vidjeti seljaci u prošlim stoljećima možemo uočiti da odjeća koju tada nose nimalo ne liči na ono što nam je poznato pod nazivom “tradicionalna narodna nošnja”. Crne haljine koje su žene nosile godinama, ne perući ih da se ne pokvare, daleko su od odjeće veselih boja koju vezujemo za seljake počevši od polovine XIX stoljeća. Do tada je odjeća ukazivala na društveni status, razlike između staleža, ali u trenutku kad se formira nacija, varijable se mijenjaju i postaju geografske. Tkanine su najboljeg kvaliteta, izbor boja je strogo kodiran, kad i dužina i oblik različitih dijelova jer se narodna nošnja mora takmičiti u sjaju i dostojanstvu s nošnjama drugih nacija. U srednjoj i istočnoj Evropi visoko društvo daje “patriotske balove# u “nacionalnim nošnjama” (u Kraljevini Jugoslaviji na kraljevskim balovima plesala se stilizirana varijanta “moravca”). Društvena krema istinski želi narod kojeg se ne stidi pokazati, pa to čak dovodi do akcija da i najsiromašniji seljaci prihvate “tradicionalnu nošnju”, ako ne svakodnevno, a ono bar u svečanim prilikama. I ti su pokušaji krunisani uspjehom jer imućniji seljaci usvajaju bogato ukrašenu nošnju raznih boja koja postaje razlikovno obilježje. Sve će to kasnije preuzeti turistička ikonografija. U tom smislu imamo ilustrativan i zabavan primjer škotskog kilta, koji je u početku bio radna odjeća radnika na proizvodnji drvenog uglja, da bi kasnije zainteresirao tekstilnu industriju i najprije postao “klanska” odjeća, a onda izazvao i zanimanje kraljevskog para i bio usvojen kao škotska “nošnja”.

To je period kad se počinju organizirati svjetske izložbe i kad se masovno otvaraju patriotski muzeji. Međunarodne izložbe postaju od XIX stoljeća privilegirana mjesta za pokazivanje identiteta, odlična prilika za simboličku razmjenu. Suparništva su bili ogromna, ali pacifistički dogovori česti, isto kao i razmjena savjeta i ohrabrivanje početnika. U ovom poglavlju nailazimo na za nas zanimljivu epizodu učešća Bosne i Hercegovine na međunarodnoj izložbi u Parizu. Bosanska narodna umjetnost imala je priliku biti predstavljena u luksuzno opremljenom engleskom časopisu za dekorativnu umjetnost Studio, u seriji specijalnih brojeva (1910-1912) o “seoskoj umjetnosti” raznih evropskih nacija, naravno, kao dio Austro-Ugarske i pod pokroviteljstvom nadvojvojvotkinja Marije-Josipe i Izabele. Naglasak je stavljen na multikulturno bogatstvo ujedinjenog Carstva, koje i službeno podržava svoju raznolikost i korjenite razlike između nacionalnosti i rasa (upravo tim riječima) koje ga sačinjavaju kao cjelinu. Švedska tako učestvuje pod visokim pokroviteljstvom svoje kraljice, ali zanimljivo je da je to prva zemlja koja osniva udruženje koje komercijalizira vezove siromašnih žena sa sela, izradu čipki i drvenih lutaka. Vezovi postepeno s košulja prelaze na jastuke koji se bolje prodaju i čitav poduhvat postaje sve komercijalniji. Razvija se tržište novog zanatstva u čitavoj Evropi. Jeftini proizvodi namijenjeni su nacionalnoj sitnoj buržoaziji, a standardizirani i predmeti visoke vrijednosti međunarodnoj bogatoj klijenteli.

Nakon prvog svjetskog rata osniva se Društvo naroda, dok nakon drugog dobivamo Organizaciju ujedinjenih nacija. Nacija, a ne država. Jer je u XX stoljeću legitimni temelj države je nacija i to važi za cijelu planetu. Borbe protiv kolonizatora vode pokreti za nacionalno oslobođenje. I svaki zahtjev za secesijom u okviru neke od država koje već postoje ide preko proglašenja postojanja jedne specifične i ugnjetene nacije. Nacija je intelektualno izgrađena kao nepromjenjivi organizam, uvijek identičan samom sebi bez obzira na historijske promjene. Prelaz s nacije kao vanvremenskog principa na nacionalnu državu, organizaciju koja može opstati samo ako se prilagodi, čini vidljivom tu kontradikciju između vjernosti i evolucije, pa se javlja strah od nestanka nacije. Nacija je vječna, ali otjelovljujući se, ona postaje podložna smrtnosti i bolesti. S pobjedom nacionalne države kao političke organizacione forme u pravom smislu, istovremeno se pojavljuje i diskurs o propasti nacije. On je nastao u vrijeme dominacije biologizma, pa se unutarnje urušavanje nacije interpretira medicinskim terminima, kao patologija koja napada samo tijelo nacije. Odatle potiču redovni pozivi na preporod, obnavljanje nacije, u opadanju zbog vanjskih faktora koji napadaju organizam. Obje verzije integralnog nacionalizma, koje su često ksenofobične i antisemitske, ukazuju na klice i parazite koje treba istjerati iz nacionalnog tijela. Do dekadencije dolazi zato što pripadnici nacije zaboravljaju na svoje porijeklo, kojem se treba hitno okrenuti, vratiti se izvorima u kojima se treba okupati da bismo se u njihovoj vodi osvježili. Dominiraju simboli vode kao ženskog, materinskog elementa, ali i nečeg što je higijensko, što pročišćava. Nacionalne revolucije i reakcionarni nacionalizmi napajaju se tim fantazmatskim dijagnozama o dekadenciji, koje su se često pojavljivale tokom XX stoljeća.

Nacija, rasa i klasa uvijek su bile utočišta socijalno ugroženih i to je uzrok popularnosti ovih pojmova. Istraživanja pokazuju da je Le Penov rasistički pokret dosta glasova uspio osvojiti upravo u radničkoj klasi. Taj brzi prelaz s jedne partikularističke ideologije, kakva je bila klasna, na nacionalnu ili čak rasnu, koje se na prvi pogled čine potpuno inkompatibilnim, pokazuje da se zapravo radi o tome da se, kad jedno utočište trenutno postane nedovoljno i neefikasno, na brzinu traži neko drugo. Na primjeru rudara koji su manifestirajući početkom aprila 1992. u Sarajevu skandirali “Tito-partija”, ne znajući kako da se suoče s jednom potpuno novom situacijom, možemo vidjeti kolika je snaga društvene formacija kakva je klasna, koja ih je potpuno oblikovala kao subjekte. Nacija, klasa i rasa su strukture koje se nisu nametnule samo silom nego upravo pristankom svojih članova, koji su iz njih crpili svoj društveni identitet, svoje “vrijednosti” i prema kojem su osjećali istinsku lojalnost. Kad se klasni identitet urušio, kad su radnici ostali nezaštićeni i goli, oni su jednostavno i prirodno potražili drugi siguran zaklon u okrilju nacije. Čak i oni koji se, da parafraziramo, nisu bavili nacijom, morali su prihvatiti da se nacija bavi njima. Najtragičnije u našoj situaciji je što su nas domaći i međunarodni političari prisilili na nacionalnu logiku u kojoj ne postoji drugost, iako je nakon svega što se dogodilo u XX stoljeću jasno da koncept nacije kao državnog principa nije ponudio rješenja koja bi bila adekvatna ni modernom svijetu ni specifičnoj bosanskoj situaciji.

Može se razumjeti što su i Muslimani, stiješnjeni između dviju agresivnih nacionalističkih ideologija, jedini istinski frustrirani budući da nisu posjedovali “svoje” “nacionalne” institucije, podlegli iskušenju da i oni moraju imati sve “isto kao i drugi”. Ne osjećajući se obaveznim da više nego drugi uvaže teorijske razloge odbacivanja nacionalnog identiteta i identiteta uopće zato što bi on pripadao prevaziđenom horizontu metafizike, i oni su počeli izvlačiti dokaze “svoje” drevnosti kako bi i njihova nacija bila konstruirana po istom modelu kao i ostale. Međutim, krenuti u taj apsurdni poduhvat dokazivanja kontinuiteta s bosanskim kraljevima ili hereticima “bosanske crkve” na primjer, znači izložiti se riziku da se ispadne komičan. Na prostorima gdje historija već dugo nema funkciju da legitimira postojanje nacije, odavno je raskrinkana iluzija kontinuiteta i nekakve maglovite suštine koju smo, navodno, naslijedili od “svojih” dalekih predaka. Zato se bez žaljenja možemo odreći i zastave s ljiljanima jer slabo ko zna za njihovo daleko anžujsko porijeklo na kotromanićevskom grbu. Postignuti učinak bio je upravo suprotan očekivanom jer su oni u inostranstvu percipirani kao nešto pretenciozno, čak uzurpirano, da ne spominjemo koliko su ti isti ljiljani u Francuskoj istrošeni kao rojalistički simbol.

Bez obzira na sve sentimentalne razloge i želje za korijenima, sređenom i kontinuiranom prošlošću, nikako se ne bismo smjeli priključiti ogromnoj masi etničkih grupa koje su počele izvlačiti svoje srednjovjekovne zastave s grbovima jer je njihova grčevita borba da se uključe u velike i “stare” nacije poprimila karikaturalne forme. Okolnost da bosanski identitet ne počiva na nacionalnoj nego na sasvim drugačijoj osnovi treba shvatiti kao jedinstvenu šansu. Slučaj Bosne i Hercegovine i njenog “otvorenog” identiteta je potpuno atipičan i takav bi trebalo i da ostane. Bosancima i Hercegovcima, umornim od “viška” historije, koji ne žele ništa drugo do da budu kao i ostali “normalan” svijet, može se činiti ciničnim ovo uvjeravanje da je njihova situacija zapravo privilegirana. Danas je sam pojam identiteta (bilo kojeg – nacionalnog, klasnog, rasnog, seksualnog itd. – doveden u pitanje kao duboko regresivan. Ostati u kategorijama identiteta, to jednostavno znači onemogućiti misao razlike jer svaki identitet unaprijed zahtijeva homogenost i stabilnost, tvrdoglavo odbija svaku drugost, neutralizira sve što strši, negira čuđenje koje nastaje u susretu s drugim i transformaciju koja se nakon tog susreta zbiva. Na prvi pogled se može učiniti da ima smisla istaknuti specifičnost nekog identiteta jer izgleda da se sama ta specifičnost javlja kao razlika. Međutim, u optici identiteta sve su razlike iste. Baziran na višestoljetnom iskustvu suživota i tolerancije, bosanski identitet ima u odnosu na ostale prednost što je “slab” (u smislu “slabe” ili “meke” postmoderne misli). To nam daje jedinstvenu šansu da njegove današnje krhotine nastavimo spajati na kaleidoskopski način, uvažavajući razlike. Treba, međutim, izbjeći jednu drugu opasnost, a to je narcističko zatvaranje u svoju posebnost, do kojeg dolazi iz uvjerenja u svoju posebnu historijsku kob. Ako se samo malo udubimo u povijest drugih, ne moramo čak ni ići dalje od Srednje Evrope, nailazimo na mnoštvo sličnih primjera. Međutim, rješenja i reference treba tražiti na našem prostoru. Stalno podsjećati na švajcarski model, koji se izvlači čim se negdje pojavi problem manjina, po Bernardu Michelu je intelektualna prevara. Zaboravlja se da iza njega stoji šest stoljeća mira i visoki standard vezan za trgovačke maršrute Zapadne Evrope, pa je navoditi švajcarski model “isto kao kad bismo nekom bez posla dali Rockfellerovu biografiju” za primjer. Reference treba tražiti u suživotu manjina, tipičnom za cijelu Srednju Evropu, ali to pretpostavlja poštovanje a ne krivotvorenje prošlosti, čije se traume nameću narednim generacijama koje ih nisu doživjele, s objašnjenjem da treba očuvati sjećanje. Države Zapadne Evrope su odustale od tog stalnog podsjećanja na traume i njime se bave minorne, ekstremne grupe kojima one služe kao ulozi u borbi za vlast i finansijsku moć. Šta se događa kad ekploatatori nacionalnih nesreća dođu na vlast, vidjeli smo na primjeru Srbije i nikom ne treba prepustiti monopol na interpretaciju historije.

Nacija je kao i brojne druge zajednice kojima pripadamo i iz kojih vučemo svoje “vrijednosti” historijska konstrukcija sasvim svježeg datuma. Ona je, kao i ostale “društvene formacije” u stalnoj rekonstrukciji. Međutim, to ne znači da je ta konstrukcija efemerna ili nedovoljno čvrsta niti da naivno smijemo potcijeniti snagu s kojom zavodi one koji se osjećaju ugroženim i duboko ukorijenjenu želju za sigurnošću koju neki nalaze u njenom okrilju. Ono što je dovedeno u pitanje znači da je dovedeno u pitanje, a ne negirano, zgodno primjećuje G. Bataille. No, i pored toga što nam se čini da je došlo do porasta i masovne pojave nacionalizma svuda na planeti, neki sasvim ozbiljni istraživači smatraju da se radi o fenomenu koji više nije u svom zenitu nego na silaznoj putanji. Politički nacionalizam je slabiji nego što izgleda jer, kad uspije u svojim ciljevima (stvaranje nezavisne, suverene, nacionalne države), ne nudi nikakvo rješenje za XXI stoljeće. Tu nesposobnost nacionalizama da se prilagode modernom svijetu, koju Anne-Marie Thiesse naziva “teškoćom da se pozitivno iskaže modernost”, trenutno imamo priliku iskusiti na vlastitoj koži. Ona se može otkriti na samom početku procesa stvaranja nacije u opoziciji selo-grad, kad se bezličnosti industrijske civilizacije suprotstavlja autentičnost seoskog neiskvarenog života, kad je došlo do procvata zanimanja za folklor, u stvari do prve pojave te riječi. Međutim, koliko je opasno to “etičko i estetičko diskvalificiranje savremenog svijeta”, modernosti koja je postala svakodnevni životni okvir većine naroda, do čega može dovesti promocija mitskih vrijednosti seoske tradicije, možemo vidjeti ukoliko analiziramo formu koju je ono poprimilo u totalitarnim režimima. Ti režimi počinju upravo tako što se suprotstavljaju tobožnjoj iskvarenosti savremenog svijeta, da bi zatim objavili stvaranje jednog novog svijeta i čovjeka, protiv trenutne dekadencije. Međutim, oni to, paradoksalno, čine obećavajući istovremeno povratak visoko valoriziranoj nacionalnoj prošlosti.

Historija nacija nam pokazuje da se kolektivni identitet gradi, pa proevropski orijentirana Anne-Marie Thiesse vjeruje da možemo iz priče o nastanku evropskih nacija izvući korisnu lekciju. Ona naglašava da je ideja nacije razrađena u vezi s dvije tada nove ideje u Evropi: srećom i demokratijom, a kako one nisu zastarjele, treba iskoristiti nova sredstva komunikacije za izgradnju evropskog identiteta. Do porasta propitivanja nacionalnog identiteta i njegovog jačanja nije došlo samo na balkanskom prostoru nego i u čitavoj Evropi. Evropa postaje jedinstven nadnacionalni, pravni, ekonomski, finansijski, policijski i monetarni prostor, ali joj nedostaje identitet. Nedostaje joj ono simboličko nasljeđe koje nacijama omogućava da pojedincima predlože neki zajednički interes, bratstvo i zaštitu. Knjiga se obraća stvaraocima Evrope koji su je ujedinili, zaboravljajući da je izgrade. A ako su u tome uspjeli Nijemci i Francuzi, koji su u rasponu od samo jednog stoljeća vodili tri krvava rata, i mi imamo razloga za nadu.

(1999)

[1] La création des identités nationales. Europe XVIII-XIX siècle, Seuil, Pariz, 1999.

[2] Eric Hobsbawn, Nacije i nacionalzmi od 1780. Program, mit, stvarnost, Cambridge University Press, 1990, citirano prema francuskom izdanju, Gallimard, Pariz, 1992, str. 92.

[3] Étienne Balibar i Wallerstein Immanuel, Race, nations, classes. Les identités ambigües, Les éditions de la découverte, Pariz, 1988, str. 135.

[4] Balibar, Wallerstein, ibid, str. 117.

[5] Ibid, str. 118.

[6] Balibar, Wallerstein, ibid, str. 132.

[7] Bernard Michel, Nations et nationalismes en Europe Centrale. XIXe-XX siècle, Aubier, Pariz, 1995, str. 23.

[8] Midhat Begić, «Goethe i Hasanaginica (Trenutak Wahlverwandtschafta)», Raskršća IV, Djela 5, Sarajevo 1985, str. 145-150.

[9] Denis de Rougemont, Écrits sur l’Europe, Éditions de la Différence, Pariz, 1994 ; str. 413.