PAUL CLAUDEL
SVETI FRANJO
III. ODRICANJE SVETOG FRANJE
Na jednoj užasnoj slici od Delacroix koja je nacionalnih nam zbirki sastavni dio,
I zove se "Smrt Sardanapalova", vidimo golih žena krd cio,
Zaista, čini se da se to tako zbilo i doista vidimo: u kut jedan
Veličanstveno izvaljen, monarh čini sve što može kao Asirac da izgleda.
Da se ne zaboravi taj konjo kog s mukom drži u slici model Likovne akademije:
Ima toliko golih žena da puno mjesta za sporednosti ostalo nije,
No ne sumnjajte u dušek pod njim koji sav život bludan i škrt despot može da ima.
Vatra je već upaljena ozdo i vlasnik će za tren otići u zrak sa svim svojim stvarima.
Sve se to već raspada manje od plamena, a od Dosade više.
Od najljepšeg na zemlji ni slikar ni model drugo nisu znali već zbrku napraviše.
Odricanje: s nadmoćnim kezom toliko puta ne bacismo li u lice Hristu ovu riječ!
André Gide na svoje slušaoce kad govori o tom baca mađije.
In me psallebant qui bibebant vinum, psalam veli.
I šta! Udaljiti od naših usana ne samo vino već perno što srce ljudsko veseli?
Ne! Radi se o tom da živiš potpuno, da imaš povjerenja prema toj vražjoj krasnoj prirodi!
(Razumije se, dodaje skromno naš mislilac, i protivprirodi.)
Radi se o tom da se predamo instinktu koji je neposredan i siguran naš vodič.
Ako tema nije nova, treba vjerovati da izlizati se ne da.
Samo u beskraj treba je prihvatati da gospon postane se ugledan.
Odreći se rad odricanja! kaže Franjo. A ja ne odričem se Stvari!
Da se odreknem ruže – ne zaljubih se toliko u krina čari.
Sve lijepe stvari zemne, to je kao kad bismo se prežderavali novčanicama i sitninom:
Onog ko ih je načinio one su Znamen, ne ino.
Nađoh način da u njima uživam koji je upravo da ih se manem.
Nađoh način da budem bogat, a to je na siromaštvo da pristanem.
Nek Satana, od zraka sunca, napravi stelju i nek se u nju ko u glib svali!
Ja znam da vezati se za stvar jednu bilo bi lišiti se svih ostalih.
Pušten sam u raj vrijednosti da ne bih dirao u to,
Ljubav Božija nauči me da budem isto što i njin Autor.
Tim gore po mene, ali odbijam odreći se i jedne od stvari pravih!
Bože! Hvala za ovaj svijet koji stvori u zanosnoj radosti ko da ga namjerno ne napravi!
Ali izvoli oprostiti mi ako posluži tek da otkrijem: to što volim najviše si Ti.
Zahvaljujem Ti za Tvoju radost, a Ti za moj grijeh, Ti ćeš mi zahvalan biti.
Vrijedilo je stvoriti Svijet, reče Bog, jer učiniste da posluži kao moje raspelo!
Ja stvorih ovaj Svijet, reče Bog, a to što on mi služi vaše je djelo.
Svu ljubav u Mom srcu za vas ne bi mi bez vas reći uspjelo,
Rukujući ogromnom presom, uspjeli ste Me iz nje izvesti na vidjelo.
Nije dovoljno što stvorih Svijet, reče Bog, trebalo je na njega i da pristanem!
Nije dovoljno što stvorih čovjeka, trebalo je s njim da opštiti stanem.
I ja izaći hoću, reče Franjo, da se raskolim, prsnem, da dignem to u zrak!
Više ne želim pridružiti se tek Vašem srcu, moj Bože, nego i ruci čak!
To je zavazda taj Bog na Križu na vršku svoje čovječnosti!
Bogočovjek za iskupljenje svijeta među četiri kraka Njegove muževnosti!
Raširih ruke, o Bože moj, po mjeri Vašeg sina!
Svoje tijelo i svoju digoh do žrtvenih, na krstu, visina!
Oslobođen u sebi, od tog čega sam pun, tih ogromnih iskupiteljskih čina!
Ugrađen sam u Hrista i s Njim jedno tvorim.
Ugrađen sam u svijet ko snaga što ga životvori!
Ja sam u nutrini Križa, a Križ svijetu u nutrini je,
I svijet ja ne trebam, već mene treba svijet!
Sada je Franjo mrtav i sunce izlazi namah.
Pružen je na leđima i mala vlat krbuljice mu međ usnama.
SVETI FRANJO MOLITE ZA NAS
<jul 1943>
Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas
SVETI FRANJO
III. ODRICANJE SVETOG FRANJE
Na jednoj užasnoj slici od Delacroix koja je nacionalnih nam zbirki sastavni dio,
I zove se "Smrt Sardanapalova", vidimo golih žena krd cio,
Zaista, čini se da se to tako zbilo i doista vidimo: u kut jedan
Veličanstveno izvaljen, monarh čini sve što može kao Asirac da izgleda.
Da se ne zaboravi taj konjo kog s mukom drži u slici model Likovne akademije:
Ima toliko golih žena da puno mjesta za sporednosti ostalo nije,
No ne sumnjajte u dušek pod njim koji sav život bludan i škrt despot može da ima.
Vatra je već upaljena ozdo i vlasnik će za tren otići u zrak sa svim svojim stvarima.
Sve se to već raspada manje od plamena, a od Dosade više.
Od najljepšeg na zemlji ni slikar ni model drugo nisu znali već zbrku napraviše.
Odricanje: s nadmoćnim kezom toliko puta ne bacismo li u lice Hristu ovu riječ!
André Gide na svoje slušaoce kad govori o tom baca mađije.
In me psallebant qui bibebant vinum, psalam veli.
I šta! Udaljiti od naših usana ne samo vino već perno što srce ljudsko veseli?
Ne! Radi se o tom da živiš potpuno, da imaš povjerenja prema toj vražjoj krasnoj prirodi!
(Razumije se, dodaje skromno naš mislilac, i protivprirodi.)
Radi se o tom da se predamo instinktu koji je neposredan i siguran naš vodič.
Ako tema nije nova, treba vjerovati da izlizati se ne da.
Samo u beskraj treba je prihvatati da gospon postane se ugledan.
Odreći se rad odricanja! kaže Franjo. A ja ne odričem se Stvari!
Da se odreknem ruže – ne zaljubih se toliko u krina čari.
Sve lijepe stvari zemne, to je kao kad bismo se prežderavali novčanicama i sitninom:
Onog ko ih je načinio one su Znamen, ne ino.
Nađoh način da u njima uživam koji je upravo da ih se manem.
Nađoh način da budem bogat, a to je na siromaštvo da pristanem.
Nek Satana, od zraka sunca, napravi stelju i nek se u nju ko u glib svali!
Ja znam da vezati se za stvar jednu bilo bi lišiti se svih ostalih.
Pušten sam u raj vrijednosti da ne bih dirao u to,
Ljubav Božija nauči me da budem isto što i njin Autor.
Tim gore po mene, ali odbijam odreći se i jedne od stvari pravih!
Bože! Hvala za ovaj svijet koji stvori u zanosnoj radosti ko da ga namjerno ne napravi!
Ali izvoli oprostiti mi ako posluži tek da otkrijem: to što volim najviše si Ti.
Zahvaljujem Ti za Tvoju radost, a Ti za moj grijeh, Ti ćeš mi zahvalan biti.
Vrijedilo je stvoriti Svijet, reče Bog, jer učiniste da posluži kao moje raspelo!
Ja stvorih ovaj Svijet, reče Bog, a to što on mi služi vaše je djelo.
Svu ljubav u Mom srcu za vas ne bi mi bez vas reći uspjelo,
Rukujući ogromnom presom, uspjeli ste Me iz nje izvesti na vidjelo.
Nije dovoljno što stvorih Svijet, reče Bog, trebalo je na njega i da pristanem!
Nije dovoljno što stvorih čovjeka, trebalo je s njim da opštiti stanem.
I ja izaći hoću, reče Franjo, da se raskolim, prsnem, da dignem to u zrak!
Više ne želim pridružiti se tek Vašem srcu, moj Bože, nego i ruci čak!
To je zavazda taj Bog na Križu na vršku svoje čovječnosti!
Bogočovjek za iskupljenje svijeta među četiri kraka Njegove muževnosti!
Raširih ruke, o Bože moj, po mjeri Vašeg sina!
Svoje tijelo i svoju digoh do žrtvenih, na krstu, visina!
Oslobođen u sebi, od tog čega sam pun, tih ogromnih iskupiteljskih čina!
Ugrađen sam u Hrista i s Njim jedno tvorim.
Ugrađen sam u svijet ko snaga što ga životvori!
Ja sam u nutrini Križa, a Križ svijetu u nutrini je,
I svijet ja ne trebam, već mene treba svijet!
Sada je Franjo mrtav i sunce izlazi namah.
Pružen je na leđima i mala vlat krbuljice mu međ usnama.
SVETI FRANJO MOLITE ZA NAS
<jul 1943>
Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas